Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnovno o vakcinaciji

Vakcinacija predstavlja postupak kojim se određeni antigeni materijal unosi u organizam putem vakcine čiji je cilj stvaranje imuniteta na određenu bolest.

Vakcina je medicinski preparat koji sadrži materijal dobijen od mikroorganizama ili njihovih dijelova obrađen na poseban način kojim se uklanjanju njihova infektivna, ali ne i antigena svojstva i služi u svrhu pobuđivanja imuniteta organizma u koji se unosi. Pobuđeni imunitet stvara antitijela koja neutraliziraju dati mikroorganizam.

Neke od najvažnijih vakcina su vakcine protiv boginja, bjesnila, tetanusa, difterije, dječije paralize, žute groznice, tuberkuloze, gripe, ospice, hepatitis B itd. Vakcinisanjem su iskorjenjene brojne opasne zarazne bolesti.

Šerijatski status vakcinacije

Vakcinacija, kao preventivna zdravstvena mjera zaštite pojedinca i cijele populacije protiv raznih zaraznih bolesti, potpada pod oblast liječenja koje je u osnovi dozvoljeno.

Upitan je šejh Bin Baz o propisu preventivnog liječenja poput vakcinacije, pa je odgovorio sljedeće: „Nema smetnje u preventivnom liječenju kada se pojave epidemija ili neki drugi razlozi zbog kojih postoji bojazan oboljevanja.

Znači, nema smetnje u konzumiranju lijekova radi zaštite od neke bolesti jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u vjerodostojnom hadisu: „Ko ujutro na tašte pojede 7 medinskih datula, neće mu naštetiti sihr niti otrov“ (mutefekun alejhi). Ovo predstavlja otklanjanje obolijevanja prije nego se desi. Tako isto, ako se (osoba) boji bolesti pa se vakciniše radi preventive protiv epidemije koja se raširila u tom ili bilo kojem mjestu, u tome nema smetnje kao što nema smetnje da se osoba liječi od bolesti koja je zadesi.

Međutim, nije dozvoljeno nošenje hamajlija i amuleta protiv bolesti, džina ili uroka jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranio. On je pojasnio da to predstavlja mali širk, pa je vadžib kloniti se toga“. (Fetava šejh Bin Baz 6/21)

Na poznatom webportalu islamqa.info, koju uređuje šejh Muhammed Salih El-Munedždžid, na pitanje o propisu imunološke vakcinacije djece (broj 20276) u odgovoru, nakon navođenja gore spomenute fetve Bin Baza, je došlo:

„A što se tiče štetnih posljedica nekih vakcina, poput groznice i nekih privremenih simptoma, štetne posljedice poput ovih su zanemarljive u odnosu na veličinu štete koja se otklanja, a to su ubitačne bolesti ili bolesti koje ostavljaju ogromne štetne posljedice na zdravlje ili funkcije nekih organa. Slično ovome u Šerijatu je ono što se desi prilikom sunećenja muške djece, prilikom čega se odsijeca dio kože i nanosi velika bol djetetu. A to je zanemarljivo u odnosu na ono što se dobija tim činom vezano za čistoću i druge mnogobrojne dunjalučke koristi.

Opšte šerijatsko pravilo o ovome glasi: “Čini se manja šteta da bi se otklonila veća ako jedna od njih dvije mora da se desi“ (El-Ešbahu ven-nezair, Es-Sujuti 1/45 ). Međutim, ako medicina potvrdi da neke vakcine uzrokuju štetu ljudskom organizmu ili da je procenat štetnih posljedica veći od preventivne zaštite od bolesti od kojih treba da štiti, onda njihovo konzumiranje nije dozvoljeno, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema štete niti nanošenja štete“.“ (https://islamqa.info/ar/20276)

Rasprave i dileme oko korisnosti i štetnosti vakcinacije

Prve reakcije i kritike vakcinacije, te ukazivanje na njenu štetnost su zabilježene početkom 20. vijeka u Americi.

U zadnje vrijeme je prisutna ogromna polemika u Zapadnom svijetu, među medicinskim stručnjacima i ljekarima oko štetnosti i korisnosti vakcina. Oni su podijeljeni na dva međusobno suprostavljena tabora: zagovorače vakcinisanja i strastvene protivnike istog.

Zagovorači vakcinisanja

Smatraju da je vakcinacija korisna, potrebna, čak nužna i obavezna. Njen cilj je stvaranje imuniteta na određenu bolest. Po njima je vakcinacija najefikasniji i najjeftiniji metod sprečavanja pojave i širenja infektivnih bolesti. Po njima je vakcinacija djece smanjila smrtnost i iskorijenila neke opasne bolesti.

Na ovom stavu je sva farmaceutska industrija širom svijeta, Svjetska zdravstvena organizacija, ministarstvo zdravlja većine država, većina medicinskih ustanova i fakulteta.

Protivnici vakcinisanja

To su mnogi doktori, ljekari, medicinski stručnjaci, nezavisni istraživači i neki medicinski instituti širom svijeta.

Oni smatraju da je vakcinacija pogubna i štetna po ljudski organizam, da ona predstavlja sistematsko uništavanje imunog sistema, jer su sadržaj vakcina čisti otrovi i štetni materijali, poput raznih virusa, kancerogenih konzervansa, teških metala, žive, aluminijuma, zametka pileta, tkiva abortiranog fetusa, ovčijih crvenih krvnih zrnca, ćelije majmunskih bubrega i seruma teleta.

Oni se trude da dokumentuju, istraže i analiziraju, prave statistiku i studije i sve to javno prezentuju.

Takođe, smatraju da vakcine uzrokuju mnoge savremene bolesti: doživotnu alergiju, astmu, autizam, dječiju paralizu, rak, leukemiju, degenerativne bolesti i genetičke mutacije.

Po njima vakcine imaju suprotne efekte, tj. izazivaju umesto da sprečavaju bolesti, a farmaceutske kompanije prave lažne statistike (ili ne objavljuju stvarne i istinite) i mijenjaju imena bolesti koje vakcine izazivaju kako bi se sakrilo njihovo pogubno dejstvo.

Svi “dokazi” o ispravnosti vakcina zasnivaju se jedino na lažnim i namještenim istraživanjima, na međusobnim “koncenzusima” farmaceutske industrije, naučnika i političara koji rade za njih. Iza svega ovoga, po njima, stoje moćne farmaceutske korporacije kojima je osnovni cilj materijalna dobit.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju

Kada sam pristupio istraživanju ovog pitanja i problema, jer nisam imao dovoljno informacija o dotičnom problemu, nakon desetine pristiglih pitanja o ovoj temi u zadnjih nekoliko godina, na samom početku sam bio ubjeđen u ono na čemu je velika većina ljudi, a to je korisnost i potreba vakcinacije.

Međutim, nakon što sam danima iščitavao i analizirao tekstove i studije i pregledavao dokumentarne emisije i video-sadržaje, došao sam do uvjerenja u kojeg nemam sumnju da vakcine uzrokuju štetu ljudskom organizmu (naročito kod djece), da je procenat štetnih posljedica veći od preventivne zaštite od bolesti od kojih treba da štiti. A shodno tekstu opšteprihvaćenog hadisa „Nema štete niti nanošenja štete“ i fikhskog pravila „Šteta se otklanja“ zasnovanog na istom hadisu, nije dozvoljeno dobrovoljno vakcinisanje ni sebe niti djece čiji smo staratelji, a Allah zna najbolje.

Da vakcinisanje šteti organizmu zasnovao sam na sudijama, istraživanjima, analizama, dokumentima i statistikama isključivo ljekara i medicinskih stručnjaka širom svijeta čiji je broj ogroman, a ne na teoriji zavjere ili onome što se piše protiv farmacijske industrije i Svjetske zdravstvene organizacije.

O štetnosti vakcinisanja ima mnogo materijala i informacija na internetu, dovoljno je da se na you tube ili google ukuca riječ vakcinacija. A stranicu koju toplo preporučujem, na kojoj se može skoro sve na jednom mjestu naći o štetnosti vakcinacije, je link:

http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/Zdravlje/vakcine%20i%20zdravlje.htm

Onaj ko je ubjeđen u drugačiji stav po ovom pitanju, tj. u korisnost vakcinisanja, na čemu je zvanični stav medicine i većine ljudi koji ih u tome slijede, te radi po tome, biće odgovoran shodno svome ubjeđenju.

Obavezno vakcinisanje

Od evropskih zemalja u kojima vakcinacija nije obavezna su: Njemačka, Holandija, Luksemburg, Velika Britanija, Danska, Irska, Grčka, Španija, Portugal, Austrija, Finska, Švedska, Norveška, Kipar, Estonija, Latvija, Litvanija i Švicarska.

A evropske zemelje u kojima je vakcinacija obavezna su: Italija, Srbija, Makedonija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska i Rumunija.

Treba napomenuti da je situacija u evropskim zemljama šarolika kada se kaže da vakcinacija nije obavezna, svaka zemlja je slučaj za sebe, neke vakcine su obavezne, dok druge nisu, takođe u nekima je obavezna za djecu koja idu u škole i vrtiće. Neke države omogućuju izuzetke na osnovu medicinskih i religijskih razloga, a neke na osnovu “filozofskih” izgovora.

Postavlja se pitanje: kako da vjernik koji živi u zemlji u kojoj je vakcinacija obavezna, a koji je ubjeđen u štetnost vakcinisanja i kome je haram da vakciniše sebe i svoju djecu, izbjegne obavezno vakcinisanje i kako da se bori protiv toga?

U osnovi treba znati da ako bude prisiljen na vakcinaciju djece ili sebe on u tome nema grijeha. Dokaz da nema grijeha je hadis od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što urade greškom, iz zaborava i u prisili”. Hadis bilježe Darekutni, Hakim i Bejheki od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a Ibn Madže od Ebu Zera, radijallahu anhu. Iako u oba hadisa ima slabosti mnogi učenjaci su ga ocijenili vjerodostojnim i prihvatljivim zbog mnoštva rivajeta, vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Nevevi i Albani.

U zemljama u kojima je omugućeno izuzimanje od te obaveze, obaveza je na taj način da se izbjegne vakcinacija.

Takođe, na vjernicima je da se organizuju i djeluju na svaki miran i demokratski način kako bi stekli pravo na slobodu po ovom pitanju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis isticanja nacionalnog identiteta
Propis isticanja nacionalnog identiteta neke osobe ili skupine zavisi od stanja, cilja i namjere koji se žele sa tim isticanjem.
Isticanje nacionalnog identiteta može imati dva osnovna oblika ispoljavanja a koji u suštini imaju različit propis.
Prvi oblik: isticanje nacionalnog identiteta pojedinca ili skupine radi pojašnjenja etničke ili nacionalne pripadnosti istih (svejedno bilo ona činjenično ili subjektivno stanje).
Šerijatski status ovog oblika iskazivanja nacionalnog identiteta je dozvola kada god se za tim ukaže šerijatski opravdana potreba. Ova dozvola se uslovljava nečinjenjem ove odrednice i karakteristike čovjeka (etničkim ili nacionalnim porijeklom) mjerilom vrijednosti i kriterijem vrednovanja u odnosu na ljude druge etničke pripadnosti.
Dokazi dozvole su svi šerijatski tekstovi u kojima se navodi i potvrđuje narodna ili etnička pripadnost nekog pojedinca ili skupine. Poput imena ashaba ensarija i muhadžira: Rafia El-Džuheni, Ebi Zerr El-Gifari, Burejde El-Eslemi, Auf ibn Malik El-Ešdžei, Amr ibn Salih El-Huza'i, Nu'man El-Muzeni, Lubabe El-Evsi, Ebu Burde El-Hazredži, Alij ibn ebi Talib El-Kureši, Zubejr ibn El-‘Avvam El-Kureši, S'ad ibn ebi Vekkas El-Kureši, … , kao i drugih mimo Arapa: Marija Koptkinja (koptkinja), Selman Farisi (perzijanac), Suhejb Rumi (rimnjanin) i slično, pri čemu se uz vlastita imena navode nadimci ili prezimena koji ukazuju na etničko ili plemensko porijeklo.
A dokaz za spomenuti šart su riječi Uzvišenog: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). U ovom ajetu Uzvišeni Allah naglašava dvije veoma bitne stvari kada se govori o etničkoj ili plemenskoj pripadnosti:
prva – da je smisao stvaranja i dijeljenja ljudi na narode i plemena njihovo međusobno upoznavanje a ne uzdizanje, prijateljovanje ili ratovanje, pomaganje i davanje prednosti jednih nad drugima po toj osnovi,
druga – da su najbolji i najplemenitiji ljudi kod Allaha oni koji su najbogobojazniji (najdosljedniji praktičari Islama), a ne oni koji su pripadnici određene nacije ili naroda ma koji narod ili nacija on bio.
Drugi oblik: isticanje nacionalnog identiteta u obliku savremenog nacionalizma.
Nacionalizam u svom najblažem obliku je snažna nacionalna svijest koja podrazumijeva: ljubav prema vlastitoj naciji, dobro poznavanje nacionalne istorije i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i strasno zalaganje za nacionalni prosperitet. A u svom ekstremnijem obliku nacionalizam podrazumijeva političku ideologiju, sistem vrijednosti, predstava, načela, stavova, predrasuda i stereotipa, čije jezgro čini romantičarski kult nacionalne države, oko kojeg se ispredaju mitovi, legende koji se odnose na idealizovani nacionalni karakter i mistifikovanu nacionalnu istoriju.

Razlika između načela nacionalizma i principa Islama se ogleda u sljedećem:
Prvo – nacionalizam okuplja ljude na osnovu njihovog nacionalnog, narodnog ili etničkog porijekla, a Islam okuplja ljude na osnovu akide (vjere) i imanskog bratstva.
Drugo – nacionalizam daje prednost kršćaninu Arapu ili Bošnjaku ateisti nad pakistanskim i turskim muslimanom ili nad Srbinom ili Hrvatom koji prime Islam, dok Islam daje prednost muslimanima nad nemuslimanima ma koje nacije ili etnosa bili.
Treće – nacionalizam uči da se voli i pomaže kršćanin ili Židov Arap (Bošnjak ateista) protiv pakistanskog ili turskog muslimana (Srbina ili Hrvata koji prime Islam) samo zato što su iste nacije ili etnosa, dok Islam nalaže da se vole i pomažu muslimani ma koje nacije ili etnosa bili.
Četvrto – nacionalizam poziva na ljubav prema vladarima, prvacima, znamenitim ličnostima i herojima vlastite nacije pa makar bili i kjafiri (bogumili, kršćani ili ateisti), a Islam zabranjuje ispoljavanje prisnosti, ljubavi i prijateljovanja sa svim vrstama kjafira.
Peto – nacionalizam poziva na ljubav prema pripadnicima vlastite nacije pa makar bili kjafiri ili ateisti, dok Islam poziva na ljubav u ime Allaha prema mu'minima bez obzira koje nacije, naroda ili rase bili, a istovremeno poziva na mržnju u ime Allaha prema kjafirima pa makar bili iz vlastitog naroda ili nacije.
Šesto – nacionalizam ne prihvata da mu Ustav bude Kur'an a Islam jedina vjera, vodeći računa da to ne bi izazvalo otpor, suprostavljanje, nelagodnost i odbijanje “braće” po naciji nemuslimana, ateista, kršćana i ostalih. A jedina vjera priznata kod Allaha je Islam i jedini zakon koji je vadžib slijediti i primjenjivati je Šerijat.
Sedmo – po nacionalizmu Islam ne odgovara ovom suvremenom dobu napretka i civilizacije, osim u sferi privatnog života i džamije, a Islam je došao da uredi sve sfere ljudskog života od vođenja države  do ophođenja prema životinjama.
Osmo – po nacionalizmu  vjera (Islam i druge vjere) je obavila i završila svoju ulogu u historijskom razvojnom periodu, dok su danas po njemu neminovna druga nova načela i principi savremenog života kojima vjera ne može udovoljiti. A po načelima Islama Islam je vjera koja odgovara i zadovoljava sve potrebe čovječanstva do Sudnjeg dana.

Šerijatski status nacionalizma shodno onome šta su rekli savremeni učenjaci i našto ukazuju argumenti je:
– da on predstavlja modreni džahilijet (dawa džahilijje – kako je došlo u hadisima),
– da je oprečan principima i načelima Islama i da u sebi sadrži i nosi kufr,
– da ga nije dozovljeno ispoljavati, ni pozivati u njega, niti pomagati one koji se njime bave,
– da je šerijatska obaveza boriti se protiv bilo kojeg nacionalizma,
– i da onoga ko je ubijeđen i vjeruje u principe i načela nacionalizma (ma kojeg) to ubjeđenje izvodi iz vjere Islama.

Stavovi savremenih učenjaka o nacinalizmu
O temi nacionalizma uopćeno i arapskog nacionalizma posebno je napisano mnogo knjiga i studija i izdano mnoštvo fetvi.
Od poznatijih savremenih učenjaka koji su među prvima pisali o ovoj temi kada je arapski nacionalizam bio u jeku i zamahu je poznati šejh Bin Baz. Napisao je studiju pod naslovom “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“ u kojoj je detaljno pojasnio ništavnost ove dawe, njenu oprečnost i nespojivost sa onim u šta poziva Islam. Takođe, izdao je nekoliko puta i fetvu o nacionalizmu uopće i arapskom nacionalizmu posebno.
Pa tako, na pitanje: “Kakvo je vaše mišljenje o dawi (pozivu) u nacionalizam koji smatra da je pripadnost rasi ili jeziku preči od pripadnosti vjeri, …?“ dao je sljedeći odgovor:
“Ovo je džahilijetska dawa, nije dozvoljeno pripisivati se njoj niti podržavanje onih koji se njome bave, nego je vadžib uništiti je (ovu dawu). Jer islamski Šerijat je došao da se bori protiv nje, da odvraća od nje, da pojasni njene šubhe i tvrdnje i odgovori na njih pojašnjavajući suštinu onome ko je traži. …
Nužno je poznato od Islama da je dawa u arapski ili bilo koji drugi nacionalizam batil (ništavna) dawa, ogromna greška, očit i jasan munker, odvratni džahilijet i zavjera i spletka Islamu i njegovim sljedbenicima. Na ovo ukazuje mnoštva stvari koje smo pojasnili u posebnoj knjizi koju sam nazvao “Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti““. (Fetava Bin Baz 4/174)
Drugom prilikom kada je upitan o usporedbi između Islama i arapskog nacionalizma odgovrio je sljedeće: “Zaista je od najveće nepravde i najveće gluposti da se upoređuje Islam sa arapskim nacionalizmom. Pa da li nacionalizam kada se odvoji od Islama ima ikakvih odlika vrijednih da se stave u rang Islama pa da se napravi usporedba između njih dvoga. Nema sumnje da je ovo najveći vid uništenja Islama, rušenja njegovih temelja i mudrih naučavanja.
Pa zar priliči razumnom čovjeku da upoređuje nacionalizam sa plemenitom vjerom koja odgovara svakom vremenu i svakom mjestu. Da su živi Ebu Džehl, Utbe ibn Rebi'a, Šejbe ibn Rebi'a i njima slični neprijatelji Islama bili bi najveća potpora i najglasnije daije u arapski nacionalizam. A daije i pomagači Islama su bili Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr, Omer, Osman, Alijj, radijallahu anhum, i drugi uglednici od ashaba, zaštitnici, junaci i čuvari Islama, i svi drugi odabranici Ummeta koji su slijedili njegov put. Nema osnova u usporedbi između nacionalizma i njegovih misionara i između dina Islama čiji su spomenuti pomagači i daije, osim kod čovjeka koji je poremećene pameti ili slijepog sljedbenika ili žestokog neprijatelja Islama i onoga sa čime je došao. Primjer ovih u usporedbi je primjer uspoređivanje između životinjskog izmeta (baljege) i biserja, ili između vjerovjesnika i šejtana …“. (Fetava Bin Baz 1/320 – 321)
Na pitanje o arapskom nacionalizmu na svojoj poznatoj stranici šejh Muhammed Salih Munedždžid je odgovorio: “Arapski nacionalizam je džahilijetska dawa koja u sebi nosi kufr, osporava islamske zakone, razdvaja muslimane i okuplja ih sa nemuslimanima na temelju arapskog jezika. Arab kjafir kod njih (arapskih nacionalista) je bliži i draži od muslimana nearapa. Ovo je jasan kufr u Islam i njegove zakone“. (Web stranica Sual ve dževab, 1/874)
Poznati šejh mudžahida Abdullah ‘Azzam je napisao studiju pod naslovom „Arapski nacionalizam“ u kojoj je detaljno obradio pitanje nacionalizma kroz 18 poglavlja. Da bi na kraju studije rekao, nakon što je pojasnio oprečnost principa nacionalizma i principa Islama i nespojivost ove ideje sa Islamom, da je „prihvatanje principa arapskog nacionalizma, kao i drugih nacionalizama poput kurdskog i iranskog, kufr koji izvodi iz milleta i izvodi iz Islama“. Zatim kaže: „Onaj ko prihvati principe nacionalizma (sa ubjeđenjem u njihovu ispravnost) izlazi iz Islama, meso koje on zakolje ne jede se, ne ženi se žena nacionalistkinja niti se udaje muslimanka za nacionalistu, ne gasuli se, ne umotava u ćefine niti mu se klanja dženaza i ne ukopaje se u mezarje muslimana, ne odovara mu se na selam, niti se donosi na njega Allahov rahmet, mladić nacionalista ne nasljeđuje od svoga oca muslimana, njegovi sinovi od njega ne nasljeđuju ako se razlikuju u pogledu nacionalizma. Kada oženjeni mladić musliman prihvati ideju nacionalizma njegova žena mu postaje haram i razvedena od njega, a ako i dalje ostanu u zajedničkom životu njihov intimni odnos se smatra zinalukom, djeca djecom zinaluka, …“.
Šejh Abdullah Nasih ‘Ulvan je napisao knjigu pod naslovom „Nacionalizam na vagi Islama“ i u 12 poglavlja sa raznih aspekata obradio temu nacionalizma, utvdio je da je ideja nacionalizma u osnovi židovski proizvod i da je cilj nacionalizma kolonijalno porobljavanje i osvajanje ljudi. Zatim je posebno detaljno pojasnio nespojivost principa i akide nacionalizma sa principom i akidom Islama.
Šejh Ibn Usejmin, prilikom komentara hadisa o onome ko se bori radi junaštva, (džahiljetskog) žara ili rija'a (da ljudi vide njegovu borbu), kaže „da je borba radi arpaskog nacionalizma džahilijetska borba, da ubijeni na tom putu nije šehid, da je izgubio dunjaluk i upropastio ahiret, jer ta borba nije na Allahovom putu, borba radi arapskog nacionalizma je džahilijetska borba“.
(http://www.youtube.com/watch?v=ku770H7VUy0&feature=player_embedded)
Kaže šejh Salih El-Fevzan: „Ispoljavanje ponosa sa plemenskom pripadnošću, etničkim porijeklom, arapskim nacionalizmom ili humanizmom (ljubavi prema čovjeku ma ko bio) je iskazivanje ponosa i pripadnosti sa stvarima džahilijeta. Čim su se pojavili prije nekog vremena pozivači u arapski nacionalizam učenjaci su im se žestoko suprostavili i usprotivili.
Šejh Bin Baz je odgovorio arapskim nacionalistima u jednom dužem jakom odgovoru kojeg je nazvao „Kritika arapskog nacionalizma u svjetlu Islama i stvarnosti“, a koji je prisutan u štampi. (http://www.alfawzan.af.org.sa/node/13058)

Hadisi koji ukazuju na zabranu nacionalizma
Hadisi sa kojima učenjaci dokazuju zabranu nacionalizma (arapskog ili bilo kojeg drugog) su sljedeći:
1- Hadis mutefekun aleji od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on navodi da su bili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bitki, pa je neki čovjek od Muhadžira udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. Pa je ensarija rekao: O Ensarije, a muhadžir: O Muhadžiri. Pa reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Šta je ovo dawa džahilijeta“. Kažu: O Allahov Poslaniče, neki čovjek od Muhadžira je udario čovjeka od Ensarija rukom po stražnjici. A on reče: „Ostavite je (džahilijetsku dawu), ona je smrdljiva“.
2-  Hadis mutefekun aleji od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije od nas ko se udara po obrazima ili cijepa odjeću (prilikom nekog musibeta i žalosti) ili poziva u dawu džahilijeta“.
3- Hadis od El-Harisa El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dužem hadisu između ostalog rekao: „ … A ja vama naređujem pet stvari: naređujem vam poslušnost, pokornost, džemat, hidžru i džihad na Alahovom putu. A ko izađe iz džemata koliko pedalj skinuo je omću Islama sa svoje glave. A ko poziva u dawu džahilijeta on je od stanovnika Džehennema“. Reče neki čovjek: i ako posti i klanja, o Allahov Poslaniče? „Da, i ako posti i klanja. Međutim, nazivajte se sa Allahovim imenom sa kojim vas je nazvao Allahovi robovi muslimani mu'mini“, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Značenje DAWA DŽAHILIJETA (ili džahilijetska dawa) (En-Nihaje od Ibn El-Esira, 2/280, Tuhfetul-ahvezi, 7/183) je da poziva u Islamu pozivom džahilijeta, kao što je u džahilijetu pripadnik nekog plemena kada ga pobijedi (napadne ili uvrijedi) pripadnik drugog plemena zvao na sav glas pripadnike iz svoga plemena da ga pomognu svejedno bio u pravu ili ne. A ovo je ono što se desilo u prvom hadisu a što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao dawom džahilijeta i naredio im da je ostave i nazvao je smradom.
Savremeni učenjaci, počev od šejha Bin Baza pa nadalje, u značenje dawa džahilijeta koja se spominje u hadisima ubrajaju i savremeni nacionalizam i sa ovim hadisima dokazuju zabranu savremenog nacionalizma i nazivaju ga dawom džahilijeta.
Koga zanima detaljnije o definiciji, historiji i stavu Islama o nacionalizmu kao i šerijatskim argumentima koji ukazuju na gore spomenuti stav zabrane nacionalizma to može naći na ovom linku:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=121:poziv-u-bonjatvo-bonjaki-nacionalizam-vjerska-obaveza-ili-moderni-dahilijet&catid=59:savremena-pitanja&Itemid=120)

Osnovni i temeljni principi Islama po kojima se pravi RAZLIKA MEĐU LJUDIMA.
– Prvi princip: imanska i akidetska veza je osnovna veza (pored očinske) među ljudima kojoj Islam pridaje značaj i na osnovu koje gradi mnoge propise i relacije među ljudima.
Po Islamu najbitnija podjela među ljudima je imanska (vjerska) i akidetska podjela na osnovu koje se dijele ljudi na muslimane i kjafire.
Šerijat razdvaja između oca i sina, muža i njegove supruge shodno njihovoj akidi, imanu i vjeri, tj. da li su kjafiri ili mu'mini.
Islamska akida i vjera Islam je ono što je ujedinilo podijeljene i zaraćene Arape (arapska plemena) a ne arapski jezik, arapska nacija, etnička pripadnost ili neka druga veza.
Kaže Uzvišeni: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali” (Ali Imran, 103).
A u drugom ajetu: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar” (El-Enfal, 63)
I ne samo Arape, islamska akida (Islam) je ujedinila sve narode i narodnosti, od Perzijanaca, Afrikanaca, Indijaca, Turaka, Slovena pa nadalje, koji su pali pod muslimansku vlast a potom primili Islam.
Zatim su živjeli u jednoj državi (hilafetu) ili više njih ali ne na nacionalnoj osnovi, sve dok muslimane nije podijelio Zapad (nakon Napoleonovih i kolonijalnih ratova) na nacionalne države, Turke, Egipćane, Palestince, Sirijce, Pakistance, Irance, Iračane, itd.
– Drugi princip: Da su mu'mini (ili muslimani) jedna cjelina i jedan ummet gdje god da su i kakvog god etničkog porijela, boje kože ili nacije bili.
Kaže Uzvišeni: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Mi ibadet činite” (El-Enbija’, 92), takođe, u drugom ajetu: “Zaista, ovaj vaš Ummet je jedan ummet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Me se bojte” (El-Mu'minun, 52).
– Treći princip: Musliman je brat muslimanu ma koje narodnosti, nacije, etničke pripadnosti, rase, boje kože ili slično bio.
Kaže Uzvišeni: “Samo su vjernici braća” (El-Hudžurat, 10).
Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Musliman je brat muslimanu”.
– Četvrti princip: ljubav i mržnja (El-Vela’ vel-Bera’), tj. ljubav prema vjernicima i mržnja prema nevjernicima, u Islamu je zasnovana na imanu i kufru, a ne narodnosti, naciji, etničkoj pripadnosti, rasi, boji kože ili slično.
– Peti princip: Nema prednosti Arapima nad nearapima niti nearapima nad Arapima, niti bjelcima nad crncima niti crncima nad bjelcima.
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hutbi na Mini na Oprosnom hadždžu: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan, zaista je vaš otac (Adem, alejhisselam) jedan, nema prednosti Arapu nad nearapom, nema prednosti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu a Albani i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju vjerodostojnim, a drugi muhaddisi vjerodostojnim ili dobrim na osnovu drugih rivajeta.
U drugim rijavetima kod Bejhekija i Taberanija je došlo: “Nema prednosti Arapu nad nearapom, niti nearap nad Arapom, nema prednosti čovjekom crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)”. Kažu El-Busiri i El-Hejsemi da su ravije hadisa pouzdane.
Prema tome, na osnovu ovog hadisa nema prednost Arap nad nearapom, niti Bošnjak nad Srbinom ili Hrvatom, niti Srbin ili Hrvat nad Bošnjakom osim po bogobojaznosti (ako su svi muslimani). Drugim riječima, Srbin ili Hrvat koji primi Islam je bolji kod Allaha od Bošnjaka ateiste ili onog koji se odmetne od Islama ili ne praktikuje ništa od Islama a tvrdi i misli da je musliman.
– Šesti princip: Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je poslan sa vjerom Islam i islamskom akidom svim ljudima bez obzira na njihovu rasu, porijeklo, naciju, narodnost, boju kože i slično.
Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik'”. (El-E'araf, 158), “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107), “Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna” (Sebe’, 28).
Ako bi Islam neku naciju ili neki narod trebao da uzdigne to je arapska nacija, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio Arap, Kur'an je objavljen na arapskom, ashabi su u većini bili Arapi, Islam su raširili Arapi, i slično. Ali baš suprotno tome, bili su poniženi svi Arapi (prevenstveno Kurejšije) koji su odbili Islam i suprostavili se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Što znači da je akida ona koja je razdvajala Arape jedne od drugih.
– Sedmi princip: Smisao postojanja raznih naroda, nacija i rasa je da bi se ljudi međusobno upoznavali, a najbolji od ljudi je onaj ko je najbogobojazniji, tj. onaj koji najdosljednije slijedi ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa”. (El-Hudžurat, 13)
Prema tome, konkretan odgovor na pitanje da li je bitno biti Bošnjak sa vjerske strane je sljedeći:
– Sa strane Islama i Šerijata, na osnovu šerijatskih tekstova, nije bitno da li je neko Bošnjak kao što nije bitno da li je Arap, Rom, Albanac, Amerikanac, Kinez i slično. Uzvišeni Allah ne vrednije ljude po etničkom porijeklu, plemenu ili naciji. Neko je po etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti Bošnjak ili to nije, Rom je ili nije Rom, Albanac je ili nije, Kinez je ili nije Kinez, međutim Islam mu zbog onog u čemu se rađa bez svoje volje i bez ličnog izbora ne daje vrijednost ili prednost niti će mu to samo po sebi koristiti kod Allaha bez imana i dobrih djela.
– Sa strane Islama i Šerijata bitno je biti mu'min, musliman, na islamskoj akidi i imanu, na Sunnetu i na Uputi Islama, bitno je nastojati da se bude što bogobojazniji i što bolje praktikuje Islam. Jer Islam vrednuje ljude prema njihovoj akidi, bogobojaznosti i slijeđenju Istine.
Kaže Uzvišeni: “Najugledniji (najplemenitiji) kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji”. (El-Hudžurat, 13)
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Muaz ibn Džebela, radijallahu anhu: „Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad“ (bilježe ga Tirmizi i Ahmed u vjerodostojnoj predaji).
Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Koga uspori njegovo djelo (od ulaska u Džennet) neće ga ubrzati njegovo porijeklo“.
Od konkretnih, plastičnih i slikovitih primjera u kojima se nedvosmisleno jasno stavlja na znanje da Islam ne daje važnost, značaj i bitnost plemenskom ili etničkom porijeklu, narodnosti ili naciji, je činjenica da je objavljen Kur'an u kojem se proklinje Ebu Leheb (u suri Mesed) zbog kufra, širka i odbijanja Istine, njegovo ime je bilo Abdul'uzza ibn Abdul Mutalib, bio je amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je čistokrvni Arap, Hašimija, Kurejšija, najplemenitijeg porijekla. Dok je istovremeno Islam uzdigao Bilala, radijallahu anhu, crnog Abesinca oslobođenog roba, rimljana Suhejba, radijallahu anhuma, i perzijanca Selmana,radijallahu anhu, zbog njihovog Islama, akide, imana, …
Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Ebu Džehla, tj. Omera ibn Hišama, nazvao faraonom ovog Ummeta iako je bio iz plemena Mahzum i čistokrvni Kurejšija.
Ebu Ubejde, radijallahu anhu, je ubio svoga oca u bici na Bedru zbog akide i Islama a obojica su bili kurejšijskog porijekla.
I na kraju, Islam je izvojevao pobjedu sa ashabima poput onih oslobođenih robova koji će se spominjati i veličati do Sudnjeg dana, dok je istorija čisokrvnih Arapa Kurejšija protivnika Islama koji su odbili Istinu završila sa proklinjanjem istih i iznošenjem sramote na njih. Pa ima li boljih primjera da Islam ne pridaje važnost i bitnost etničkoj pripadnosti i naciji?

Čovjeka kod Allaha uzdiže akida, iman i dobro djelo a ne porijeklo
Veličina i vrijednost Islama, čak i po svjedočenju kjafira, i jeste u tome što se uzdigao iznad plemenske, etničke i nacionalne pripadnosti tako da u njemu čovjek bilo kojeg porijekla i nacije, pa makar bio i oslobođeni rob, ako je sposoban i vješt, on sa imanom, dobrim djelima i čvrstinom u vjeri može doprijeti do najviših položaja u državi (na dunjaluku) i najvećih deredža kod Allaha na ahiretu. Takvih primjera među muslimanskim vojskovođama i sultanima je historija Islama krcata, a da ne govorimo o učenjacima:
– Berber Tarik ibn Zijad, veliki vojskovođa osvaja Endelus da bi se proširio Islam u njemu,
– Kurd Salahudin Ejjubi, legendarni sultan i vojskovođa ujedinjuje muslimane i oslobađa Kuds od krstaša,
– turkinja Šedžeretuddurr, žena sultana oslobođena robinja vodi islamsku državu i rukovodi pobjedom nad krstašima,
– Sejfuddin Kutuz, oslobođeni rob iz Havarizma vojskovođa i sultan pobjeđuje Tatare u legendarnoj bici Ajnudžalut,
– turčin Zahir Bibers, veliki sultan i vojskovođa oslobođeni rob oslobodio zadnje utvrde od krstaša, protjerao Tatare i uništio batinijsku sektu Asasine, …
Akida, Kur'an, Sunnet, dobra djela u Islamu uzdižu svakoga onoga ko ih se istinski i iskreno prihvati ma kakvog porijekla bio, dok čovjeku iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice koji izabere kufr i loša djela neće pomoći najčasnije porijeklo.
Došlo je u hadisu mutefekun alejhi (u rivajetu kod Muslima) da kada je Allah, subhanehu ve te'ala, objavio „I opominji svoju najbližu rodbinu“ (Eš-Šu'ara’, 214) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se popeo na brdo Safa i rekao: „O Fatima, kćerko Muhammeda, o Safija, tetko Allahovog Poslanika, o sinovi Abdul-mutalliba (njegove amidže), ja vam kod Allaha ne mogu pomoći, tražite od mog imetka šta hoćete“.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

a novac nisab za srebro 595 g, tj. danas oko 300 eura
3- da je nisab za novac nisab ono sto je korisnije za siromahe, tj. što je manje vrijednosti, a to je danas srebro.
Pa je šejh Muneddzid izabrao treći stav.
A najblize ispravnom, a Allah zna najbolje, je da je nisab za novac nisab zlata, tj. 85 g, odnosno 3000 eura.
Nema dokaza – hadisa po ovom pitanju.

Ako bi neko rekao: zar da uzimamo tvoj odabir ispravnom mišljenja a na drugoj strani su Vijeće velike uleme u Saudiji i šejh el-Munedžid? Odgovor je:

U islamu nije dokaz sam po sebi stav šejha Munedždžida ni stav Viskorangirane uleme, nego se za njihov stav traži dokaz. A dokaza nema, jer da ga ima naveli bi ga. Pojava papirnog novca i mes'ele vezane za njeg su savremena pitanja.

Vrijednost srebra je od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo opala skoro da nije vrijedan spomena, za razliku od zlata. Sa druge strane, nisab za deve je 5 deva, nisab za ovce 40 ovaca, nelogično je da u šerijatu osoba koja ima 4 deve ne treba dati zekat jer nema nisab, kao i osoba koja ima 39 ovaca ne treba dati zekat jer nema nasab, a te se obe smatraju siromašnim po hanefijama, a onda osoba koja ima 300 eura treba dati zekat i da se tretira bogatom. Znači, da onaj ko ima 4 deve ili 39 ovaca ne treba dati zekat, a osoba koja ima 300 treba dati.
Zadnji stav je najbliži ispravnom zato što ako bi uzeli srebro za nisab onda bi i siromašni davali zekat, a to je kontradiktorno samom davanju zekata jer ga siromašni primaju.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com