Zahvala pripada Allahu, dž.š. Lijepa riječ otvara brave na srcu, otklanja koprenu sa njih i pročišćava duše. Tolerancija, opraštanje i savjetovanje vraća ljubav među ljudima. Onog trenutka kada čovjek bude upotrijebio lijepu riječ i ne bude se obazirao na neprijatnosti, on će rasti u očima ljudi i činiti da se onaj ko je pogriješio izvine za svoja vrijeđanja i da prestane sa svojom daljnjom praksom. Nema sumnje da su neki ljudi odabrali takav način odnosa i komunikacije sa drugim ljudima kakav oni, lično, ne žele i ne vole da nađu na drugoj strani. Oni misle da su snaga, konfrontacija i provokacija faktori koji čine da ih drugi poštuju. Uz njihovu neobuzdanost, hirovitost i konstantnost u pravljenju greške, i s obzirom na žestoke kritike i bolne upute sa kojima su suočeni i koje im prijete, oni lutaju u vrtlogu mržnje i nemiru osvete, tako da ne znaju razlikovati ispravno i tačno od netačnog, niti istinu od laži. Čovjek tu ostaje nemoćan da im uputi bilo kakvu uputu ili savjet. Svaka takva riječ za njih znači početak konfrontacije ili produžavanje neprijateljstva. Oni se stalno nalaze u poziciji motrenja i stajanja u zasjedi. Ovdje je sigurnije da načinimo između ovih osoba i našeg kontaktiranja sa njima jednu stanku za preispitivanja i revizije. Povući ćemo se,  u njenom trajanju jedno vrijeme i pokušati da raspršimo njihova strahovanja od suočavanja, kritike i  ispita savjesti, a posijat ćemo lijepu riječ, smirenost i osmijeh. Učinit ćemo sve što smo u stanju da osjete naše opraštanje i naklonost. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni.” (Fussilet, 34-35.)

Pod napuštanjem i odvajanjem ne podrazumijevamo prekidanje svih veza i sustezanje od odgovaranja na selam ili bilo kakvog vida pričanja sa njim. Klonit ćemo se dužih kontakata i miješanja sa njima, sve dok ne nađemo pogodnu priliku u kojoj će njihova duša biti spremna da prihvati savjet i uputu. Razgovor ćemo započeti spominjanjem njihovih dobrih strana i ono što im od dobra želimo i što se nadamo od njih da će učiniti. Zatim ćemo savjet predočiti na jedan pristojan i učtiv način koji ne vrijeđa, niti predbacuje, a sam nije dosadan. Za takav postupak trebamo očekivati nagradu od Allaha, dž.š., ali moramo biti strpljivi i opraštati. Mi svojim ponašanjem i lijepim ophođenjem moramo dati primjer i sliku koju će slijediti osobe kojima želimo dati savjet i uputu. Poslušajmo sada Allahovu, dž.š., uputu koju je dao Svom Poslaniku, ﷺ.: “Ti sa svakim-lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (El-A’raf, 199.)

Naglost u prijekoru, prigovori, vrijeđanja i kritike, kao i pogrešno odabiranje trenutka, u većini slučajeva dovode do suprotnog rezultata i efekta. Skromnost i blagost otklanjaju prepreke i sprečavaju prekoračenje dozvoljene granice i svađu. U vjerodostojnom  hadisu koji prenosi Ijad, r.a., on kaže: “Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: ‘Allah, dž.š., mi je objavio da budete skromni kako jedni drugima ne bi nepravdu  činili i da se jedni nad drugima ne hvališete i oholite.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 2865.)

Muhammed Salih el-Munedždžid

Hvala Allahu, dž.š. Ismijavanje i omalovažavanje drugih ljudi su osobine kojih se jedan musliman mora čuvati i kloniti. Ove anomalije je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio vjernicima stoga što one rađaju prezir i mržnju među njima. One proizilaze iz oholosti i uzdizanja razuzdanih podrugljivaca. Žestoka prijetnja je došla za onoga ko se oholi i ponižava druge ljude.

Abullah ibn Mesud, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, ﷺ. da je rekao: “U Džennet neće ući osoba koja u svom srcu bude imala koliko je trun oholosti.” Jedan čovjek tada reče: “Neki ljude vole da nose lijepu odjeću i obuću.” Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “Zaista je Uzvišeni Allah, dž.š., lijep i voli ljepotu. Oholost se sastoji u omaložavanju i potcjenjivanju istine i ponižavanju ljudi.” (Muslim u Sahihu, hadis br. 91.)

Jedna od osobina vjernika muslimana jeste da drugi muslimani budu sigurni od njegovog jezika i ruke.

Abdullah ibn Amr ibnul-As, r.a., prenosi da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Koji musliman je najbolji?” “Onaj od čijeg jezika i ruke budu sigurni drugi muslimani”- odgovori Allahov Poslanik, ﷺ. (Buhari u Sahihu, hadis br.10, i Muslim u Sahihu, hadis br.40.)

Za ove konkretne riječi koje su spomenute u pitanju, sa šerijatskog stanovišta, nema nikakve zapreke, ni u pogledu riječi, ni u pogledu značenja.  Mada ne bi željeli da ih izrekne neki musliman, s obzirom na mogućnost loše namjere i što mogu izazvati mržnju i prezir.

Muhammed Salih el-Munedždžid