Hvala pripada Allahu.
Preporučeno je da se žene djevojke koje se pridržavaju vjere, ali koje su to privržene vjeri?
Prvo:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je preporučio da se žene djevojke koje se pridržavaju vjere, kada je rekao: “Žena se udaje zbog četiri stvari: njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere. Pa ti uzmi onu koja je vjernica – ruke ti se oprašile (tj. imaj bereketa).” Buharija, 5090; Muslim, 1466.
Abdu-l-Azim Abadi, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Ono što se misli jeste da mladić koji je vjernik i ima dobar ahlak bi trebao dati prednosti vjeri u svim stvarima, pogotovo što se tiče drugotrajnih pitanja. Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se traži žena vjernica, i to je najveći cilj.
‘Ruke ti se oprašile’ je požurivanje da se puno trudi, da zasuče rukave i traži ono što u je naređeno.”
‘Avnu-l-Me'abud, 6/31.
Drugo:
Što se tiče svojstava dobre vjernice, možemo dati mnogo osobina koje spadaju u opis one koja je se istinski pridržava vjere:

Ispravno vjerovanje

Ovo je najvažnija osobina. Žena koja je od ehlu sunneta ve-l-džemata je ona koja će postići najveće i najbolje karakteristike dobre vjernice, a ona koja je sljedbenik novotarija i zablude neće biti od onih dobrih vjernica koje je preporučeno da muslimani žene, zbog lošeg uticaja kojeg će imati na muža ili djecu, ili na oboje.

Pokornost mužu, i ne suprostavljanje njemu ako joj naredi nešto što je dozvoljeno

Prenosi se da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao: “Upitan je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koja je to žena najbolja?’ On je odgovorio: ‘Ona koja kada je muž pogleda ona ga razveseli, koja mu se pokorava u onome što joj naredi, i ne radi sa sobom ili svojim imetkom ono sa čime on nije zadovoljan.” E-Nesai, 3131; i šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih En-Nesai.
Tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo tri osobine koje se trebaju naći kod dobre, pobožne supruge. To su:

Kada je pogleda, zadovoljan je sa njenim praktikovanjem vjere, stavom, ponašanjem i izgledom
Kada je on odsutan ona štiti njegovu čast i imetak.
Ako joj kaže nešto da uradi, ona mu se pokorava, sve dok joj nije rekao da uradi nešto što je grijeh.

Ona koja pomaže mužu u vjeri i u praktikovanju vjere, govoreći mu da radi ibadete i da ga sprečava da radi zabranjene stvari

Prenosi se da je Sevban rekao: “Kada je objavljeno za zlato i srebro ono što je objavljeno, rekli su: ‘Pa kakvu vrstu imetka onda da skupljamo?’ Omer je rekao: ‘Saznati ću to za vas.’ Tako da je se popeo na kamilu i sustigao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ja sam bio iza njih. Rekao je: ‘O Allahov Poslaniče, kakvu vrstu imetka trebamo postizati?’ Rekao je: ‘Postižite zahvalno srce, jezik koji spominje Allaha i suprugu vjernicu koja vam pomaže u pogledu ahireta.'”
Zabilježio Tirmizi (3094) i ocijenio kao hasen. U drugoj predaji je došlo: “..Koja će mu pomoći u vjeri.” Ibn Madže (1856). Šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih Et-Tirmizi.
El-Mubarekfuri, rahimehullahu  te'ala, je rekao:
“‘Suprugu vjernicu koja će mu pomoći u vjeri’ znači: u njegovom praktikovanju vjere, tako što će ga podsjećati da klanja, posti i radi druge vrste ibadeta, i čuvat će ga da počini blud ili neko drugo zabranjeno djelo.”
Tuhvetu-l-Ahvezi, 8/390.

Ona je pobožna žena, i od osobina pobožne žene jeste da je ona pokorna svome Gospodaru i ispunjava prava muža u pogledu njegovog imetka i prava koja on ima kod nje, čak i kada je njen muž odsutan

Allah kaže, prijevod značenja:
“Zbog toga su čestite žene poslušne (Allahu i svome mužu) i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi (svojoj čednosti i muževom imetku), jer i Allah njih štiti.” [En-Nisā’  4:34]
Šejh Abdu-r-Rahman es-Sa'adi, radimehullahu te'ala, je rekao:
“‘ Zbog toga su čestite žene poslušne ‘ znači: pokorne Allahu, neka je On uzvišen.
‘za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu‘ znači: poslušne su svojim muževima i čak i kada je on odsutan one čuvaju sebe i mužev imetak, tražeći u tome Allahovu pomoć, jer niko to ne može uraditi sam od sebe, jer je duša sklona zlu, ali onaj koji se osloni na Allaha, On će mu biti dovoljan i pomoći će mu u vjerskim i dunjalučkim poslovima.”
Tefsir es-Sa'adi, 117.
Prenosi se da je Sa'ad ibn Vekkas rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Četiri stvari su neophodne za sreću: pobožna žena, prostran dom, dobar komšija i pouzdano prevozno sredstvo. A četiri stvari koje čine nekoga očajnim: loš komšija, loša žena, mala kuća i loše prevozno sredstvo.'”
Zabilježio Ibn Hibban u Sahihu (1232); ocijenio sahihom šejh Albani u Es-Silsiletu-l-Sahiha (282) i Sahih et-Tergib (1914).
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Pobožna žena će biti sa svojim mužem mnoge godine, i to je ona na koju se ciljalo u hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ovaj svijet su prolazna uživanja, a najbolje njegovo uživanje jeste pobožna supruga, koja kada je pogledaš razveseli te i ako joj kažeš da uradi nešto posluša te, a ako si daleko od nje onda te čuva u pogledu svoje časti i tvog imetka.’
Ovo je ono što je Poslanik, sallallah alejhi ve sellem, oporučio kada su ga muhadžiri upitali koji imetak da  postižu: ‘Postižite zahvalno srce, jezik koji spominje Allaha i suprugu vjernicu koja vam pomaže u pogledu ahireta.’ Bilježi Tirmizi u hadisu Salima Ibn Ebi-l-Dž'ada, od Sevbana.
Ona može pružiti ljubav i samilost o kojoj Allah govori u Svojoj knjizi, a rastanak  od nje ponekad može biti teži od smrti, i teži od gubitka imetka ili napuštanja domovine, posebno ako je jedno naklonjeno drugome ili imaju djecu zajedno koja će biti povrijeđena razvodom.”
Medžmu'u-l-Fetava, 35/299.

Lijepo ponašanje i znanje

Prenosi se od Ebu Musaa El-Eš'arija, radijallahu anh, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Tri su skupine koje će dobiti duplu nagradu: čovjek od pripadnika knjige koji je vjerovao u svog poslanika, onda je doživio Poslanika (Muhammeda op. pre.), slijedio ga i vjerovao u njega – imat će duplu nagradu, i rob koji ispunjava svoje obaveze prema Allahi i prema svom vlasniku – imat će duplu nagradu; i čovjek koji je imao robinju koju je hranio i hranio je lijepo, koju je podučio i podučio je lijepo, onda je oslobodi i oženi – imat će duplu nagradu.'” Buharija, 97: i Muslim, 154.
El-Mubarekfuri, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“‘Koju je podučio’ znači: podučio je lijepom ponašanju.
‘I podučio je lijepo ‘ znači: podučavao je na blag način.”
Tuhvetu-l-Ahvezi, 4/218.

Koja radi djela ibadeta i pokornosti, i kloni se zabranjenih stvari

Ovo je ono na što se misli u vjerodostojnom hadisu pod vjerom, koji smo naveli na početku.
Rekao je El-Hatib El-Šerbini Eš-Šafi'i, rahimehullahu te'ala:
“Ono što  se misli pod privrženost vjeri jeste djela ibadeta i pokornosti, i dobra djela, a udaljavanje od zabranjenih stvari.”
Mugni el-Muhtadž, 3/127.
Ona koja objedini pokornost svome Gospodaru, čineći obavezna djela koja su joj naređena, i klonjeći se od zabranjenih djela koja su joj zabranjena, sa poslušnošću svome mužu, ima radosnu vijest od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će biti veoma počašćena kada uđe u Džennet.
Prema hadisu: “Ako žena klanja pet dnevnih farz namaza, posti mjesec ramazan, čuva svoju čednost i poslušna je mužu, biće joj rečeno: ‘Uđi u Džennet kroz koja vrata god hoćeš.'” Ahmed, 1664; i ostali; šejh Albani ga je ocijenio kao hasen u Sahih Et-Tergibu zbog druge predaje, kao što je naveo šejh ‘Arnaut u Tahridž el-Musned.

Ona je posvećena ibadetu i ona posti

Allah kaže, prijevod značenja:
“Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu, vjernica, poslušnih Allahu, pokajnica, koje se Allaha boje, koje poste, udovica i djevojaka.” [Et-Tahrīm 66:5]
El-Begavi, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu,‘ znači: koje se pokoravaju Allahu i koje su Mu poslušne.
‘ Vjernica ‘ znači: one koje vjeruju u Allahovu jednoću (tevhid).
‘Poslušnih Allahu ‘ znači: pokornih, ili je rečeo: one koje dove ili one koje klanjaju.”
Tefsir el-Begavi, 8/168.
Tako da je poznato da “privrženost vjeri” (vjera) je sveobuhvatna riječ koja uključuje razne vrste ibadeta, pokornosti, osobina i stavova. Ono što je bitno naspomenuti jeste da ove osobine i vrline koje smo spomenuli nisu iste kod svih žena, nego imaju različiti stepeni istih, i to je poznato. Što je žena više stidnija (čednija), učenija i posvećena ibadetu, to je više poželjnija za brak, da bude supruga.
Bilo kako bilo, žena koja je vjernica je ona koja će pomoći mužu da štiti svoju vjeru, koja će mu pomoći u pogledu njegovog ahireta, koja ga usreći kada je pogleda, ona koja čuva njegovu čast kada je on odsutan i koja će dobro odgajati njegovu djecu.
Pogledaj pitanjem pod brojem 83777 u vezi informacija o prošenju djevojke koja je vjernica ali nije lijepa; naći ćeš još korisnih informacija tamo koje će biti dopuna na ovaj odgovor.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/consult/96584
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nije moguće da musliman dobije sumnje o vjerodostojnosti Kur'ana, jer je Allah zagarantovao da će On sačuvati Kur'an. Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” [El-Hidžr  15:9]
Kur'an je sačuvan u srcima ashaba koji su ga zapamtili, na kori drveća, na tankom bijelom kamenju sve do vremena hilafeta Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anh. Tokom ratova protiv otpadnika mnogi ashabi koji su zapamtili Kur'an su ubijeni, pa je se Ebu Bekr, radihallahu anh, pobojao da se Kur'an može izgubiti. Posavjetovao je se sa starijim ashabima o ideji sabiranja Kur'ana u jednu knjigu tako da bude sačuvana i da se ne može izgubiti, ovaj zadatak je bio povjeren velikom hafizu Zejdu ibn Sabitu i drugim pisarima objave. Buhari navodi u svome sahihu da je Zejd ibn Sabit, radijallahu anh, rekao:
“Ebu Bekr Es-Siddik je poslao po mene kada su ubijeni ljudi (ashabi u borbi protiv Musejleme) u bitci na Jemami. Otišao sam kod njega, a kod njega je sjedio Omer, radijallahu anh. Ebu Bekr, radijallahu anh, mi je rekao: ‘Omer mi je došao i rekao: ‘Veliki broj ubijenih su bili učači (hafizi) Kur'ana u bitci na Jemami, i bojim se da se još veće pogibije hafiza mogu desiti na drugim bojištima, zbog čega bi veliki dio Kur'ana mogao biti izgubljen. Stoga ti predlažem (Ebu Bekre) da izdaš naredbu da se Kur'an sakupi.’ Pa sam mu rekao: ‘Omere kako da uradiš nešto što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio?’ Omer je odgovorio: ‘Tako mi Allaha, ovo je nešto dobro.’ Omer je se raspravljao samnom sve dok mi Allah nije otvorio prsa tome i da sam shvatio dobro u njegovoj ideji.’ Onda je Ebu Bekr, radijallahu anh, rekao meni: ‘Ti si mudar, mlad čovjek i mi imamo mnogo povjerenja u tebe. Ti si bio pisar objave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ti trebaš potražiti Kur'an (tj. dijelove na kojim je već bio zapisan) i sakupiti ih (u jednu knjigu).’ Tako mi Allaha da su mi naredili da premjestim planine, bilo bi mi lakše nego što su mi naredili da sakupim Kur'an. Rekao sam (Ebu Bekru): ‘Kako da uradiš ono što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio?’ On je odgovorio: ‘Tako mi Allaha, ovo je nešto dobro.’ Ebu Bekr se nastavio raspravljat samnom sve dok mi Allah nije otvorio srce tome kao što je otvorio srca i Ebu Bekra i Omera. Tako da sam počeo tražiti Kur'an i sakupljati ga (sa onoga na čemu je bio zapisan) sa palminih stabljika, bijelih tankih kamenja i srca ljudi (tj. od onih koji su ga znali napamet), sve dok nisam našao zadnji ajet sure Et-Tevbe kod Ebu Huzejme el-Ensarija, i nisam ga našao ni kod koga mimo njega, to je ajet:
‘Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti’ [Prijevod značenja Et-Tevbe 9:128]
… sve do kraja sure El-Bera (Et-Tevbe).
Ovi dijelovi su ostali kod Ebu Bekra sve do njegove smrti, onda kod Omera do njegove smrti, pa onda kod hafse bint Omer, radijallahu anhuma.”
Drugo:
Što se tiče El-Hadždžadža, nije njegova idejla bila da ispiše mushaf, nego mu je to naredio jedan veoma pametan čovjek. Slijedi čitav događaj:
Rekao je Ez-Zerkani:
“Poznato je da Osmanov mushaf nije imao tačke na slovima (koje su služile kasnije da se razlikuju slična slova u arapskom jeziku). Bilo kako bil,o tačke nisu dodane u mushaf, po poznatom stavu, do doba halife Abdulmelika ibn Mervana, kada je shvatio da se islam proširio svuda i da se arapi miješaju sa nearapima, što je imalo uticaj na arapski jezik, pa je postojala velika zabuna oko načina čitanja Kur'ana i bilo je teško ljudima da razlikuju slova. Zbog njegove pronicljivosti, znao je da treba uraditi nešto da bi riješio problem. Pa je naredio El-Hadždžadžu da se pobrine za ovu važnu stvar. Pokoran halifi, El-Hadždžadž je odredio dvojicu da urade ovo, zvali su se Nasr ibn ‘Asim el-Lejsi i Jahja ibn Je'amer el-‘Adveni, obojica su bili kvalifikovani i sposobni da urade ono što se traži od njih, jer su bili učeni, pravedni, pobožni i eksperti u arapskom jeziku i poznavali su različita čitanja Kur'ana. Obojica su učila kod Ebu-l-Esveda ed-Du'lija. Da se Allah smiluje ovoj dvojici šejhova, jer su uspjeli u svom poslu i po prvi puta stavili su tačke u mushaf. Dodali su tačke na sva slova koja su slično izgledala, ali nisu dodavali više od tri tačka na slovo.
To je postalo veoma rašireno kod ljudi i bilo je učinkovito u odstranjivanju zabune u vezi načina čitanja Kur'ana.
Kaže se da je prva osoba koja je stavila te tačke u mushaf bio Ebu-l-Esved ed-Du'li, i da je Ibn Sirin imao mushaf u kome je tačke unio Jahja ibn Je'amer. Ova mišljenja se mogu pomiriti tako da se kaže da je Ebu-l-Esved bio prvi koji je unio tačke u mushaf, ali je to uradio za vlastitu upotrebu, onda ga je Ibn Sirin slijedio u tome, a da je Ebu-l-Malik bio prvi koji je zvanično i javno dodao tačke u mushaf koji je raširen među ljudima da bi odagnao sumnje u vezi čitanja Kur'ana. “
Menahil el-‘Irfan, 1/280-281.
Treće:
Što se tiče onoga što je pitano, citirajući iz El-Musahif od Ibn Ebi Davuda, slijedi predaja i njen propis:
Prenosi se od ‘Abbada ibn Suhejba od ‘Avfa ibn Ebi Džemileha da je El-Hadždžadž ibn Jusuf izmijenio jedanaest slova u mushafu.
U suri El-Bekara 2:259 bilo je lem jetesenne (bez HA) venzur  i da je on primijenio u lem jetesenneh venzur (nije se pokvarilo; a pogledaj..)
U suri El-Mā'ide 5:48 bilo je šerii'aten ve minhadža a on je promijenio u šir'aten ve minhadža (zakon i pravac).
U suri Jūnus 10:22 bilo je huve ellezi junširukum a on je promjenio u huve ellzi jusejjirukum (On vam omogućava da putujete).
U suri Jūsuf 12:45 je bilo ene atikum bi te'vilihi i on je promjenio u ene unebi'ukum bi te'vilihi (Ja ću vam protumačiti san).
U suri Ez-Zuhruf 43:32 je bilo nahnu kasemna bejnehum  me'ijušahum i on je promjenio u nahnu kasemna bejnehum me'išetehum (i im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu ).
U suri Et-Takvir 81:24 je bilo ma huve ‘ala el-gajbi bi zanin i on je promjenio u ma huve ‘ala el-gajbi bi danin (i, kada je u pitanju Objava, on nije škrt).
el-Sidžistani, KItab el-Muhsahif, 49.
Ova predaja je daif džidden (veoma slaba) ili mevdu’ (izmišljena), jer se u njenom lancu prenosilaca nalazi ‘Abbad ibn Suhejb, čiji se hadisi odbacuju.
‘Ali ibn el-Medeni kaže: “Ovaj hadis nije dobar. Buhari, En-Nesai i ostali su rekli: ‘On je metruk (odbačen). Ibn Hibban je rekao: ‘On je bio kaderija koji je pozivao u svoje novotarsko ubjeđenje, i prenosio je stvari za koje bi početnik u tom polju znao da su izmišljene kada bi ih čuo.’ Ez-Zehebi kaže: ‘On je od onih koji su odbačeni.'”
Pogledati: Mizan el-I'tidal od ez-Zehebija, 4/28.
Tekst predaje je također neispravan, jer nema smisla da je se napraviti izmjena u Kur'nu i to raširiti svijetom. Čak i neki nemuslimani, kao što su Rafidije koji misle da je Kur'an nepotpun, odbacuju i kritikuju ovaj tekst.
El-Hui’, koji je Rafidija, je rekao:
“Ova izjava je kao halucinacija onog koji ima groznicu, ili kao bajke koje pričaju luđaci ili djeca. El-Hadždžadž je bio jedan od namjesnika Umejevića, i on je nesposoban da uradi bilo šta Kur'anu. On je čak nesposoban da promjeni neke male stvari u islamu, a kako onda da promjeni ono što je temelj vjere i osnova šerijata? Gdje bi dobio tu snagu da dostavi te izmjene islamskoj zemlji i izvan nje, u vremenu kada je Kur'an bio poznat kroz islamsku zemlju? Kako da nijedan historičar nikada nije zabilježio ovaj katastrofalan događaj čak uz njegovu ozbiljnost i postojanje mnogih razloga da ga spomenu? Kako to da ga niko među muslimanima nije prenio? Kako da su muslimani zanemarili taj postupak čak i nakon vladavine El-Hadždžadža? Čak i ako pretpostavimo da je mogao sakupiti sve kopije mushafa i nije mu nijedna izmakla čak i u dalekim predjelima islamske zemlje, kako ga je mogao izbrisati iz srca muslimana i onih koji su ga zapamtili, a njihov broj tada, je poznat samo Allahu.”
El-Bejan fi Tefsir el-Kur'an, 219.
Ono što onaj koji pita, kaže da je imam Es-Sidžistani napisao knjigu Ma Gajjerehu El-hadždžadž fi-l-Mushaf Osman (Šta je izmijenio El-Hadždžadž u Osmanovom Mushafu) nije istina, to je čista laž. Sve što ima o tome, jeste komentar koji je es-Sidžistani napisao na predaju od el-Hadždžadža koju smo naveli iznad, pod zazivom Bab ma ketebe el-Hadždžadž ibn Jusuf fi-l-Mushaf (Poglavlje: Šta je napisao Hadždžadž ibn Jusuf u Mushafu).
Na osonovu ovoga, mi se ne možemo oslanjati na ovu predaju u bilo kakvim okolnostima. Činjenica, da nije dokazano da je iko do sada uspio u svome pokušaju a izmjeni čak i slovo iz Kur'ana, je dovoljna da dokaže da je ovo laž. Ako je istina ono što je navedeno, onda bi bilo moguće to i ponoviti, pogotovo u vremenima kada su muslimani slabi i njihovi neprijatelji su spletkarili protiv njih. To su tako očigledni argumenti koji dokazuju da je ova tvrdnja lažna, i da naši neprijatelji nisu u mogućnosti da ospore dokaze Kur'ana ili njegvu jasnoću, pa su onda pribjegli da ga napadaju.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/23487
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Što se tiče toga da žena, pas i magarac prekidaju namaz ako prođu ispred klanjača, to je tačno.
Prenosi se od Abdullaha ibnu-l-Samita da je Ebu Zer, radijallahu anh, prenio od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ako neko od vas ustane da klanja, on ima sutru (nešto što se postavi ispred klanjača kao pregrada) ako ima nešto u veličini sedla ispred njega, onda je njegov namaz prekinut ako magarac, žena ili crni pas prođe ispred njega.” Ja (Abdullah) sam upitao: “O Ebu Zerre koja je razlika između crnog pas i crvenog ili žutog psa?” On je rekao: “O sine mog brata, ja sam pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, isto pitanje i on je odgovorio: “Crni pas je šejtan.” Muslim, 510.
Visina sedla je oko trideset centimetara (prevodilac je prebacio mjere iz 2/3 ‘lakta’ u centimetre radi lakše orijentacije).
Ali ovaj se propis odnosi samo na to kada jedno od ovog troga prođe ispred imama ili osobe koja klanja sama, ne kada oni prođu između redova namaza u džematu kada se klanja iza imama, kao što sestra koja pita misli.
Dokaz za to je predaja od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao sam sa sa ženskim magarcem baš u  danu kada sam dostigao pubertet. Allahov Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, je predvodio namaz ljudima na Mini, bez ikakvog zida pred njim. Prošao sam ispred dijela safa, onda sam sišao i poslao magarca da pase i stao u saf, i niko mi nije prigovorio zbog toga.” Buharija, 472; Muslim, 504.
Imam Buharija naveo je ovaj hadis u poglavlju “Pregrada imama je i pregrada onih iza njega”. Ovaj hadis jasno dokazuje naš stav, a to je da onaj ko klanja iza imama ne mora imati sutru, i ne smeta da bilo šta prođe ispred njega, posebno jer je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prešao ispred njih sa magarcem, a to je jedna od stvari koja prekida namaz ako prijeđe ispred imama ili onoga ko klanja sam.
Ibn Abdulber je rekao:
“Ovaj hadis – tj. hadis od Sai'da el-Hujrija kod Buharije (487) i Muslima (505) u kome stoji: ‘Ako neko od vas klanja neka ne dopusti nikome da prođe ispred njega. Neka ga odgurne koliko može, a ako ovaj ustraje neka se bori sa njim, jer je to šejtan. ‘ – ukazuje da je pokuđeno proći ispred klanjača koji klanja sam bez sutre. Isto se odnosi i na imama ako klanja bez sutre. Ali što se tiče osobe koja klanja iza imama, ne utiče na njega šta god da prođe ispred, kao što i ne utiče šta god da prođe ispred imama i onoga koji klanja sam ako ima predgradu (sutru). Sutra imama je isto i sutra onih koji klanjaju iza njega.
Mi kažemo ovo za imama i osobu koja klanja sama, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ako neko od vas klanja…’ Kako kažu učenjaci, ovo znači ako klanja sam, zbog hadisa Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Tako da kažemo da osoba koja klanja iza imama ne treba da odgurne onoga koji prolazi ispred njega, jer je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: ‘Došao sam sa sa ženskim magarcem baš u  danu kada sam dostigao pubertet. Allahov Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, je predvodio namaz ljudima na Mini, bez ikakvog zida pred njim. Prošao sam ispred dijela safa, onda sam sišao i poslao magarca da pase i stao u saf, i niko mi nije prigovorio zbog toga.'”
El-Temhid, 4/187.
Na osovu ovog, sestra koja je pitala pitanje, i drugi ljudi, ne moraju odgurivati nikoga ko prolazi ispred njih ako klanjaju iza imama, i onaj ko prođe tako ispred nema grijeha ako za to postoji razlog. Odgurivanje osobe i sprečavanje da prođe se odnosi na imama ili onoga ko klanja sam, ako ta osoba želi proći ispred njega i sutre.
A Allah znaj najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/3404
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Džihad nije obavezan za ženu. Ibn Kudame, rahimehullahu te'ala, kaže:
“Da bi džihad nekome bio obavezan mora ispuniti sedam uslova: da bude musliman, da bude odrastao, razuman, slobodan (da nije rob op. pre.), da je muško, da je zdrav i da si to može priušiti materijalno. Što se tiče toga da je musliman, odrastao i razuman, ovo su osnovni uslovi za sve šerijatske dužnosti, jer se neverniku ne može vjerovati u džihadu, luda osoba ne može ići u džihad a dijete je fizički slabo. Ibn Omer je rekao: ‘Ponudio sam se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na danu Uhuda kada sam imao četrnaest godina, i nije mi dopustio da krenem u bitku.’ Mutefekun alejh. Što se tiče toga da je muško, ovo se naglašava zbog predaje Aiše da je rekla: ‘O Allahov Poslaniče, da li žene moraju učestvovati u džihadu?’ On je odgovorio: ‘Džihad u kome nema borbe: Hadž i Umra.’ I jer žene nisu u stanju da se bore, jer su fizički slabe.”
El-Mugni, 9/163.
Hadis od Aiše bilježe Ahmed, 25361; Ibn Madže, 2901; i šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih Sunen Ibn Madže.
Da li žene mogu izaći i pomagati mudžahide i njegovati ranjene?
Es-Sarhasi je rekao u Šerh es-Sijer el-Kebir (1/184), poglavlje o borbi žena zajedno sa muškarcima i da budu prisutne u ratu: Rekao je:
“Ne volimo da se žene bore zajedno sa muškarcima jer žena nije fizički spremna za borbu, na što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem ukazao kada je rekao: ‘Ova nije bila ratnik.’ (To je rekao kada je vidio ženu ubijenu na ratištu) .Također, kada se žene bore, to će biti slaba strana muslimana i nevjernici će to iskoristiti, također, to može biti razlog da se nevjernici više ponadaju da će poraziti vjernike, i mogu pomisliti da su muslimani slabi jer su poveli i žene da se bore, i reći će: ‘Potrebne su im i žene da im pomognu da se bore protiv nas.’ Zato, ovo treba izbjegavati. Iz ovog razloga nije preporučeno ženama da učestvuju direktno u borbi. Ali ako muslimani nemaju izbora i natjerani su na to, jer je odbijanje nevjernika kada je to neophodno preporučeno, štoviše obavezno sa svime onim što je na raspolaganju muslimanima. Događaj na Hunejnu je naveden kao dokaz za to.
Na kraju ovog događaja se navodi: Um Sulejm bint Milhan koja je se taj dan borila sa povezom preko svog stomaka, je rekla: ‘O Allahov Poslaniče, šta misliš o ovim ljudima koji su pobjegli i koji su te napustili? Ne trebaš im oprostiti ako ti Allah dadne vlast nad njima.’ On, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘O Um Sulejm, Allahova milost je velika.’ Ponovila je to tri puta a svaki put Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: “O Um Sulejm, Allahova milost je velika.” U El-Magazi se prenosi da je rekla: ‘O Allahov Poslaniče, zar nećemo poubijati one koji su pobjegli (sa bojnog polja) kao što smo ubili mušrike?’ On, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘O Um Sulejm, Allahova milost je velika.’ Ima li veća potreba da se žene bore kao u ovom događaju kada su muškarci pobjegli i ostavili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo ukazuje na to da nema smetnje da se žene bore kada je to neophodno, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije spriječio ovu ženu da se bori tada. Ali nije prenešeno da je dao dozvolu ženama da se bore nekom drugom prilikom. Nema smetnje da starije žene budu na ratištu i njeguju ranjene, zbog hadisa Abdullaha bin Karata el-Ezdija, koji je rekao: ‘Žene Halida Ibn Veilda i žene ashaba, imale su zasukane rukave, nosile su vodu mudžahidima i recitirale su ohrabrujuću poeziju, u borbi protiv Bizantijaca.’ Ovdje se misli na starije žene, jer mlađim ženama nije dozvoljeno da idu zbog fitne, a starije žene mogu obaviti zadatke ovoj situaciji. I prenosi se da Um Muta’, koja je bila prisutna na danu Hajbera sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, rekla: ‘Vidjela sam Eslem (jedno od arapskih plemena) kada su se žalili Allahovom Poslaniku, sallallahua alejhi ve sellem, zbog poteškoća koje su ih snašle, pa je predložio da krenu u džihad i oni su se odazvali. Vidjela sam da su Eslem bili prvi koji su došli do utvrde i Sunce nije zašlo taj dan a da nam Allahu nije omogućio da je osvojimo.’
Ovo jasno ukazuje da je ona išla sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i da joj on to nije zabranio. Iz ovoga vidimo da nema ništa sporno u tome da starije žene idu u borbe da pomažu mudžahidima u onome što im dolikuje. A Allah je izvor sve snage.”
Navodi se u El-Kišaf El-Kina’ (3/26):
“Ženama nije dozvoljeno da učestvuju (u džihadu) jer su one izvor iskušenja, i jer nisu sposobne za borbu, zbog njihove prirode i težnje da budu slabe i uplašene, i jer nema garancije da ih neprijatelj neće zarobiti i dozvoliti da im se radi ono što je Allah zabranio. Neki su učenjaci rekli: ‘Osim žene halife ili zapovjednika, koja može biti prisutna da se brine o njegovim potrebama, zbog postupka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili starija žena u slučaju da bude samo potreba za davanjem vode vojnicima ili njegovanjem ranjenih, jer je Er-Rubejja’ bint Muavviz rekla: ‘Išle smo u borbe sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, noseći im vodu i poslužijavući ih, donoseći ranjene i ubijene nazad u Medinu.’ Buharija; i sličnu predaju bilježi Muslim od Enesa. To je zato jer će borba spriječiti muškarce da rade to, pa je ovo vid pomoći muslimanima i potpomaganje njih u borbi.”
Ovo se sve odnosi na džihad kada neprijatelji nisu napali muslimansku zemlju, u tom slučaju džihad postaje stroga obaveza na svaku sposobnu osobu, muško ili žensko, i žena u tom slučaju ide bez dozvole muža.
El-Kasani El-Hanefi, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Ali u slučajevima opšte mobilizacije, kao što je u slučaju kada neprijatelj hoće da napadne muslimansku zemlju, onda postaje obaeza na svakog pojedinca, na svakog pojedinačnog muslimana koji se može boriti, jer Allah kaže:
‘Krećite u boj, bili lahki (zdravi, mladi i bogati) ili teški (bolesni, strari i siromašni)’ [Prijevod značenja Et-Tevbe 9:41]
Kaže se da je ovo objavljeno po pitanju opšte mobilizacije.
I Allah kaže:
‘Nije trebalo da stanovnici Medine ni beduini u njenoj blizini iza Allahova Poslanika izostanu (kada se bori na Allahovom putu) i (ne treba) da svoj život njegovu životu pretpostave ‘[Prijevod značenja Et-Tevbe 9:120]”
 
Vidjeti: Bedai’ Es-Senai’, 7/98.
Navodi se nešto slično u Eš-Šerh Es-Sagir, u jednoj od Malikijskih knjiga (2/274):
“Ako neprijatelj napadne muslimansku zemlju, džihad postaje obaveza na svakog pojedninca, bio muško ili žensko.”
Zaključak:
Džihad u osnovi nije obavezan za ženu, osim u slučaju potrebe, kao da nevjernici napadnu muslimansku zemlju, u tom slučaju džihad postaje obavezan za žene, shodno njihovim mogućnostima. Ako žena nije u stanju da se bori onda joj to i nije obavezno, zbog riječi Allaha:
“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” [Prijevod značenja El-Bekare 2:286]
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/45618
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Ako treća osoba dođe i želi se pridružiti dvojici koja klanjaju, onda će onaj koji klanja iza imama vratiti se nazad, zbog predaje koju je zabilježio Muslim u Sahihu (3010), od Džabira, radijallahu anh, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ustao da klanja i ja sam došao i stao sa njegove lijeve strane. Uzeo me je za ruku i povukao okolo dok nisam bio sa njegove desne strane. Onda je Džebbar ibn Sahr došao i stao sa lijeve strane Allahovog Psolanika, sallalllahu alejhi ve sellem. Uzeo nas je obojicu za ruke i odgurnuo nazad dok nismo bili iza njega.”
Učenjaci spominju da ako ima mjesta ispred imama i nema mjesta iza dvojice koja klanjaju iza njega, imam se onda treba pomaći naprijed, ali ako ima mjesta iza njih a nema mjesta ispred imama, onda se oni trebaju pomaći nazad. Ako ima mjesta i ispred i iza, dvojica se trebaju pomaći nazad i imam se neće micati naprijed, jer njega slijede i on se ne treba micati, i jer imam treba da klanja iza predgrade koja je ispred njega kao što je zid, stub i tako dalje.
Imam en-Nevevi, rahimehullahu te'ala, je rekao u el-Medžmu'u, 4/292:
“Ako ima imam i dvojica koji klanjaju iza njega, imam treba da bude ispred a njih dvojica iza, bilo da su ta dvojica ljudi, ili dva dječaka ili dječak i čovjek…Ako ima mjesta ispred imama i iza te dvojice koji klanjaju iza njega, on se treba pomaći naprijed ili oni nazad. Što se tiče onoga što je bolje, ima dva mišljenja. Ispravno mišljenje navodi šejh Ebu Hamid i većina učenjaka, a to je da ta dvojica trebaju da se vrate nazad jer imam predvodi i on se ne treba micati.
…ovo je ako se još jedna osoba pridruži tokom stajanja (kijama). Ali ako  se pridruži tokom sjedenja ili sežde, niko se ne treba micati naprijed ili nazad sve dok ne ustanu opet. Nema razilaženja da ovo micanje naprijed i nazad se neće izvesti dok druga osoba ne izgovori početni tekbir, kao što su naveli. A Allah zna najbolje.”
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/3262
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com