Bid'at (novotarija) može dosteći do kufra, kao u slučaju Džehmija, Rafidija i onih koji vjeruju u hulul (utjelovljenje) i ittihad (jedinstvo Stvoritelja i stvorenja), u ovome slučaju namaz nije ispravan  i nije dozvoljeno nikome da klanja iza njega.
Također novotarija može da ne bude kufr, kao izgovaranje nijeta naglas (kod namaza op. pre.) ili sakupljanje radi zajedničkog zikra kao što to rade sufije. Namaz ovakvih je ispravan, kao i što je namaz iza njih. Ali ih muslimani moraju savjetovati da ostave te novotarije. Ako obrate pažnju na to, onda je to što traži od nas, u suprotnom osoba je učinila ono što je u njegovoj moći. U tome slučaju bolje je potražiti drugog imama koji je naklonjen prema primjeni sunneta.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Vrsta novotarije za koju se neko smatra da slijedi svoje želje i prohtjeve je dobro poznata kod učenjaka sunneta kao ona koja se suprostavlja Kur'anu i sunnetu, kao novotarije Haridžija, Rafidija, Kaderija i Murdžija. Abdullah ibn Mubarek, Jusuf ibn Asbat i ostali su rekli: ‘Korijeni svih sedamdeset i dvije sekte su u četiri skupine: Haridžije, Rafidije, Kaderije i Murdžije.” Rečeno je Ibn Mubareku: ‘Šta je sa Džehmijama?’ Odgovorio je: ‘Džehmije nisu od ummeta Poslanika.’
Džehmije negiraju Allahova svojstvam kažu da je Kur'an stvoren, da nećemo vidjeti Allaha na ahiretu, da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio podignut do Allaha (u noći Mir'adža), i da Allah nema znanje, snagu niti život, itd; kao štu su rekle Mu'atezile, filozofi i njihovi sljedbenici.’ Abdurahman ibn Mehdi je rekao: ‘Imaju samo dvije grupe kojih se treba čuvati: Džehmije i Rafidije.
Ove dvije skupine su od najgorih novotara, i iz njih je izašla batinijska (ezoterična) sekta Keramita u koju spadaju Nusajrije i Isma'ilije. Takvi su i oni koji vjeruju u jedinstvo Stvoritelja i stvorenja, jer su njihova ideje kao i one kod Faraona.’
Današnje Rafidije, osim što su rafidije, oni su i džehmije i kaderije, jer uz njihov rafd (koji se odnosi na njihovo vjerovanje u pogledu imama) takođe slijede i mezheb mu'atezila, i neki od njih čak slijede i isma'ilije i slične otpadnike i one koji vjeruju u jedinstvo Stvoritelja sa stvorenim. A Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.”
Medžmu'u-l-Fetava, 37/414-415.
Učenjaci stalne komisije za fetve su rekli:
“Što se tiče klanjanja iza novotara, ako njegova novotarija doseže širk, kao što je dozivanje nekoga drugog mimo Allaha, ili vjerovanje da njihovi šejhovi imaju osobine koje samo Allah ima – kao savršeno znanje, znanje gajba (nevidljivog) i moć  da upravljaju dešavanjima – onda namaz iza njih nije ispravan. Ako njihove novotarije ne dosežu širk, kao što je zikr koji je prenešen od Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, ali u džematu (zajedno) i ljuljanje u strane, onda namaz iza takvih je ispravan, ali bi musliman trebao da potraži imama da klanja iza njega koji nije novotar, jer će to povećati njegovu nagradu i biće udaljeniji od zla.
A Allah je izvor sve snage. Neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.”
Fetava el-Ledžna ed-Da'imeh, 7/353.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/20885
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Valentinovo je rimski paganski praznik, koji su naslavili praktikovati i nakon što su postali kršćani. Taj festival je povezan sa njihovim svecem pod imenom Valentin koji je osuđen na smrt 14. februara 270 po Gregorijanskom kalendaru. Nevjernici i danas praktikuju ovaj praznik, prilikom koga je raširen nemoral i zlo. Za više informacija o ovome prazniku, molimo pogledajte: Proslavljanje Valentinova.
Drugo:
Nije dozvoljeno muslimanu da proslavlja nijedan nevjernički praznik, jer praznici podpadaju pod šerijatska pitanja koja se moraju zasnivati na vjerodostojnim izvorima.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Praznici su dio šerijata, jasan put i rituali za koje Allah kaže (prijevod značenja):
‘svima vama smo zakon i pravac propisali.’ [El-Mā'ide  5:48]
‘akoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati,’ [El-Hadždž 22:67] 
To isto je i kibla (smjer prema kojem se okrećemo u namazu), namaz i post. Nema razlike između prisustvovanja njihovom prazniku niti sudjelovanja u njihovim ostalim obredima. Potpuno sudjelovanje u tim praznicima je sudjelovanje u kufru, a sudjelovanje u nekim manjim stvarima, je sudjelovanje u ograncima kufra. Uistinu, praznici su jedna od jedinstvenosti koje odlikuju neku vjersku skupinu i od najvećih simbola, tako da sudjelovanje sa njima u tome je sudjelovanje sa najvećom osobinom i simbolom kufra. Nema sumnje da sudjelovanje u tome može odvesti do potpunog kufra.
Djelomično sudjelovanje, je u najmanju ruku nepokornost i grijeh. Na ovo je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Svaki narod ima svoje praznike a ovo su naši praznici (dva bajrama op. pre.).’ Ovo je gore nego da oblačite ez-zinar (odjeća koja je specifična za pripadnike knjige) i u njihovim drugim osobinama, jer su te osobine sa ljudske strane i nisu dio vjere, nego je njihova svrha samo da napravi razliku između muslimana i nevjernika. Što se tiče praznika i njegovih rituala, ovo je od vjere koja je prokleta zajedno sa njihovim sljedbenicima, pa je udruživanje sa njima u ovome jeste, udruživanje u nečenu što priziva Allahovu srdžbu i Njegovu kaznu.”
Iktida’ es-Sirat el-Mustekim, 1/207.
On također kaže: “Nije dozvoljeno muslimanima da ih oponašaju u bilo čemu što je jedinstveno za njihove praznike, bilo da se radi o hrani, odjeći, kupanju, paljenju vatri, odstupanje od uobičajene rutine, neki obredi ili bilo šta drugo. Nije dozvoljeno napraviti gozbu ili dijeliti darove, ili im prodati nešto što će im pomoći u tome, ili da se dozvoli djeci i ostalima da igraju igre koje su dio njihovog praznika, ili da se nose njihovi ukrasi.
Da zaključimo: Muslimani ne trebaju raditi nikakve posebne radnje na dan njihovog praznika, nego taj dan treba da bude kao i svaki drugi dan kod muslimana. Muslimani ne smiju uraditi ništa  jedinstveno imitirajući time njih.” 
Medžmu'u-l-Fetava, 25/329.
Hafiz Ez-Zehebi, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Ako kršćani imaju praznik, i  jevreji imaju praznik, to je samo za njih, musliman im se ne smije pridružiti u tome, isto kao što se musliman njima ne smije pridružiti u njihovoj vjeri i njihovoj kibli.”
Tešebbuh el-Hasis bi Ehlu-l-Hamis, 4/193, izdao Medželletu-l-Hikmeh.
Hadis koji je naveo šejhu-l-islam Ibn Tejmijje je zabilježio Buharija (952) i Muslim (892) od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Ebu Bekr je ušao kod mene a bile su tu dvije mlade djevojke od ensarija koje su pjevale o tome šta se desilo ensarijama u danu Bu'ute. I nisu bile pjevačice (koje se iznajme da to rade op. pre.). Ebu Bekr je rekao: ‘Šejtanski muzički instrumenti u kući Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?!’ i to je bilo na dan bajrama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ebu Bekre, svaki narod ima svoje praznike, a ovo je naš praznik.’ “
Ebu Davud (1134) prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, ljudi su imali dva dana u kojima su se veselili. On je rekao: ‘Šta su ova dva dana?’ Rekli su mu: ‘Veselili smo se u ovim danima i prije islama.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Allah vam je ta dva dana zamijenio sa dva bolja dana: ramazanskim i kurban bajramom.’ ” Šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih Ebi Davud.
Ovo ukazuje na to da su praznici od znakova pomoću kojih se nacije razlikuju, i nije dozvoljeno praktikovati praznike neznalica i mušrika (mnogobožaca).
Učenjaci su izdali fetve da je zabranjeno slaviti Valentinovo.

       Upitali su šejha Ibn ‘Usejmina, rahimehullahu te'ala:

U današnje vrijeme proslavljanje Valentinova je postalo rašireno, pogotovo kod studentica. To je kršćanski praznik gdje se ljudi oblače u potpunosti u crveno, uključujući odjeću i cipele, i razmjenjuju crveno cvijeće. Nadamo se da nam možete pojasniti propis proslavljanja ovoga praznika, i šta savjetujete muslimanima po ovome pitanju, molimo Allaha da vas blagoslovi i sačuva.

On je odgovorio:

“Proslavljanje Valentinova nije dozvoljeno zbog nekoliko razloga:
1. To je izmišljeni praznik za koji nema osove u islamu.
2. Promoviše ljubav (zabranjenu ljubav op. pre.) i zaljubljivanje.
3. Poziva srca da se preokupiraju besmislicama koje su u suprotnosti sa putem selefa.

Musliman bi trebao biti ponosan na svoju vjeru i ne biti slaba ličnost koja prati svakoga ko naiđe. Molim Allaha da sačuva sve muslimane od iskušenja, vidljivih i skrivenih, i da nas sačuva i uputi.”

Medžmu'u-l-Fetava Šejh Ibn ‘Usejmin, 16/199.
Stalna komisija za fetve je upitana: Neki ljudi slave Valentinovo na 14. februar svake godine. Poklanjaju crvene ruže, nose crvenu odjeću i čestitaju jedni drugima. neke pekare prave slatkiše crvene boje i crtaju srce na njima, a neke prodavnice reklamiraju robu koju se koristi samo na taj dan. Koji je vaš stav o sljedećem:
1. Proslavljanje ovog dana.
2. Kupovina u trgovinama za ovaj daj.
3. Trgovci koji ne proslavljaju ovaj dan ali prodaju robu koju koriste oni koji ga             proslavljaju.

Oni su odgovorili:

“Jasni dokazi Kur'ana i sunneta, kao i koncenzus ranijih generacija ovog ummeta upućuju da u ovoj vjeri imamo samo dva praznika: Ramazanski i Kurban bajram. Svaki drugi praznik koji se odnosi na pojedinca, grupu, neki događaj ili bilo šta drugo su novotarski praznici, i nije dozvoljeno muslimanima da ih proslavljaju, da ih odobravaju ili da se raduju tim povodom, ili da potpomažu druge da ih proslavljaju na bilo koji način, jer je to prelaženje Allahovih granica, a ko god prelazi Allahove granice je nepravedan prema sebi. Ako je taj izmišljeni praznik nevjernički, onda je grijeh još veći, jer je to vid oponašanja njih i uzimanja njih za prisne prijatelje, a Allah je zabranio u svojoj knjizi muslimanima da oponašaju nevjernike i da ih uzimaju za prisne prijatelje. Potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god oponaša neki narod on je jedan od njih.’ Valentinovo potpada pod ovo jer je to paganski kršćanski praznik,  tako da nije dozvoljeno muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan da ga proslavlja, odobrava ili čestita. Na njemu je da ga ignorira i izbjegava, bivajući pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, i tako kloneći se onoga što prouzrokuje Allahovu srdžbu i Njegovu kaznu. Također, zabranjeno je muslimanima da im pomažu u proslavljanju ovoga ili nekog drugog zabranjenog praznika tako što će obezbijediti neku hranu ili piće, da kupuju, prodaju, proizvode, daju ili reklamiraju itd. nešto vezano za to, jer je sve to potpomaganje u griješenju i neprijateljstvu i to je vid nepokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Allah kaže (prijevod značenja):

Musliman se mora pridržavati Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim stvarima, pogotovo u vrijeme smutnje kada je zlo svuda rašireno. Trebao bi biti pametan i izbjegavati da padne u zabludu, onih koji su zaslužili Allahovu srdžbu i koji su skrenuli, i onih koji rade zlo i ne boje se Allaha i koji se ne ponose time što su muslimani. Musliman se mora okrenuti Allahu i tražiti uputu od Njega te ustrajati u slijeđenju te upute, jer nema Onoga koji upućuje osim Allaha i niko ne može učiniti da osoba bude ustrajna osim Njega. A Allah je izvor sve snage. Neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.”
 Šejh Ibn Džibrin, rahimehullahu te'ala, je upitan:

Među našom omladinom, momcima i curama, postalo je normalno proslavljati Valentinovo, koji je dobio ime po svecu kojeg štuju kršćani, koji ga slave svake godine 14. februara. Oni tada razmjenjuju poklone i crvene ruže, i nose crvenu odjeću. Koji je propis proslavljanja ovog dana i razmjenjivanja poklona tada?

On je odgovorio:

“Prvo:

Na osnovu ovoga, nije dozvoljeno da se prodaju ovi pokloni i ruže, ako je poznato da kupac proslavlja taj praznik ili će te stvari poklanjati kao poklon na taj dan, tako da prodavac neće biti sudionik u ovim novotarijama. A Allah zna najbolje.”

A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/73007
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Hvala Allahu koji vas je spasio nepravedne i tiranske komunističke vlasti nakon što je tlačila muslimane više od četrdeset godina, u tom periodu su mnoge džamije uništene a neke pretvorene u muzeje, uništavali su muslimanske škole i ustrajavali da promijene muslimanska imena i da izbrišu muslimanski indentitet.
“Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.” [Et-Tevbe  9:32]
Komunistička vlast, kao i njihova tiranija i nepravda, završena je 1989 godine, na veliku radost muslimana, koji su se vratili svojim starim džamijama, koje su obnovili i renovirali. Vratili su se podučavanju djece Kur'anu i hidžab žene muslimanke se opet pojavio u javnosti. Molimo Allaha da vrati muslimane njihovoj vjeri na najbolji način i da ih pomogne i da im da pobjedu, i da pobjedi njihove neprijatelje.
Drugo:

Generacija muslimana je odrasla u Bugarskoj pod nepravdom komunističke vlade i nisu znali o islamu ništa osim da su muslimani. Komunistički režim zabranio je  izučavanje islama, čak je zabranio i uvoženje mushafa i drugih islamskih knjiga u državu.
Oni koji nisu znali ništa o propisima islama i islamskom obredoslovlju i o drugim dužnostima nisu obavezni da ih nadoknade. Ako musliman nije bio u stanju da stekne islamsko znanje ili ako šerijat nije došao do njega, on nije obavezan time, jer Allah kaže u prijevodu značenja ajeta:
” Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” [El-Bekare  2:286]
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Nema razilaženja kod učenjaka da ako je osoba živjela u daru-l-kufr (nevjernička, nemuslimanska zemlja), vjerovao je ali nije se mogao iseliti (u zemlju muslimana), da nije obavezan da praktikuje islamske obrede i zakone koje nije u mogućnosti da uradi; nego je obavezan da urado ono što je u stanju. Ovo se odnosi i na stvari čiji propis nije poznavao. Ako nije znao da je namaz za njega bio obavezan i nije klanjao neko vrijeme, ne mora naklanjati te namaze prema ispravnijem mišljenju od dva mišljenja kod islamskih učenjaka. Ovo je mišljenje Ebu Hanife i Zahirija, i to je jedno od dva mišljenja u mezhebu imama Ahmeda.
Isto se odnosi na druge obaveze kao što je post mjeseca ramazana, davanje zekata, i tako dalje.
Ako nije znao da je alkohol zabranjen i pio ga je, ona se na njemu ne treba izvršiti šerijatska kazna, prema jednoglasnom mišljenju muslimana. Jedino razilaženje je po pitanju da li treba naklanjati namaze.
Osnova svega ovoga jeste: Da li je neko obavezan da radi nešto što nije znao ili obaveza se odnosi na njega tek nakon što sazna?
Ispravno mišljenje po ovom pitanju jeste da obaveza postupanja po nekom propisu otpada ako nema mogućnosti da stekne znanje o tom propisu, i ne treba ništa nadoknaditi ako nije znao da je to obaveza. Prenešeno je u sahihu da su neki ashabi jeli u ramazanu sve dok nisi mogli razlikovati između bijele i crne niti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije im naredio da naposte te dane. Neki od njih su bili u stanju dženabeta (stanje nečistoće nakon seksulanog odnosa ili izbacivanja sjemena iz polnog organa nakon čega je obavezno kupanje) neko  vrijeme i tada su klanjali; nisu znali da je dozvoljeno klanjati sa tejemumom – kao što se desilo Ebu Zerru, Omeru Ibn Hattabu i ‘Ammaru. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije im naredio da naklanjaju te namaze.
Nema sumnje da su neki muslimani u Mekki ili u pustinji nastavili klanjati okrenuti prema Jerusalemu dok nije došla vijest do njih da je taj smijer derogiran (i smjer je promijenjen prema Ka'abi), a njima nije rečeno da ponove te namaze. I postoji mnogo ovakvih primjera. U ovome se vidi princip ranijih generacija i većine onih poslije njih, a to je da Allah ne opterećava osobu preko njegovih mogućnosti. Stvari su obavezne samo onda kada ih može izvršiti, a kazna se primjenjuje samo kada neko ne uradi nešto što je obavezno ili uradi nešto što je zabranjeno, nakon što je uspostavljen dokaz na tu osobu.”
Medžmu'u-l-Fetava, 19/225.
Na osonovu ovoga, nisi obavezna da nadoknadiš bilo koji ibadet za koji nisi znala da je obavezan.
Savjetujemo ti da se skoncentrišeš na izučavanje islamskih propisa i shvatanja vjere; puno se potrudi da naučuš islam i da ga slijediš, i tome poduči sljedeću generaciju muslimana, da bi se mogli suočiti sa izazovima sa kojim se suočavaju svi muslimani, posebno u tvojoj državi.
Molimo Allaha da sačuva islam i muslimane.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/97501
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Nema sumnje da je novotarija izgovaranje samog imena Allah – ili još gore – da se ponavlja lična zamjenica Huve (On).
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Samo Allahovo ime, bilo da je kao imenica (‘Allah’) ili kao lična zamjenica (‘Huve’) nije potpuna fraza niti rečenica koja ima smisla. Nema ništa što je veže sa imanom ili kufrom, naredbama ili zabranama. Ovo nisu govorili niko od selefa (prvih generacija) ovog ummeta, i to nije preporučeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ne donosi nikakvo znanje srcu niti mu koristi na neki način. Sve što radi jeste da daje nejasnu ideju koja nije definisana sa nekom potvrdom ili negacijom. Osim ako ima neko znanje koje prethodi ovome ili je u takvom stanju razmišljanja da bi mu to moglo koristiti, osim toga nema nikakve koristi. Islam je propisao zikr koji je sam po sebi koristan za srce, koji nije kao ovaj u potrebi za nečim drugim.
Neki od onih koji su ustrajavali u ovome ‘zikru’ završili su u raznim vrstama otpadništva od islama i idejama ‘vahdetu-l-vudžuda’ (jedinstvo svega što postoji, panteizam), kao što je pojašnjeno detaljnije na drugim mjestima.
Spominje se da je jedan od šejhova rekao: ‘Bojim se da umrem između negacije i potvrde’, ali ovaj primjer se ne treba slijediti, jer je on očigledno pogrešan. Ako bi osoba umrla u tom stanju, umrla bi na osovu nijeta, jer se djela vrjednuju prema nijetu. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio nama da govorimo onome ko umire da kaže la ilahe illellah, i rekao je: ‘Čije zadnje riječi budu la ilahe illellah ući će u Džennet.’ Ako bi ove riječi (La ilahe illellah) bile nešto sa čime treba biti oprezan, zašto bi mi onda govorili osobi koja umire da kaže ono za što ako bi umro u sred izgovaranja toga bi ga odvelo u ružnu smrt? Ako je to slučaj, bilo bi mu rečeno da kaže ‘Allah, Allah’ ili ‘Huve, Huve’.
Spominjanje samo lične zamjenice je još veće udaljavanje od sunneta i to je gora novotarija, koja je bliža zabludi šejtana. Ako bi osoba rekla ‘Ja Huve, ja Huve (O On, O On)’ ili ‘Huve, Huve (On, On)’ itd. ta se zamjenica ne odnosi na ništa osim na ono što njegovo srce zamisli, a srce može biti na uputi ili na zabludi.
Neki šejhovi koriste dokaz za izgovaranje samo ‘Allah’ u ajetu (prijevod značenja):
‘ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi… ‘ [El-En'ām 6:91]. Oni misle da je Allah naredio svome Poslaniku da izgovara samo Njegovo ime, ali ovo je greška po koncenzusu učenjaka, jer značenje izraza‘ Reci: ‘Allah!’ ‘ jeste da je Allah onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Ovo je odgovor na pitanje:
‘Reci: ‘A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete – a mnogo i krijete – i poučavate se onome što ni vi ni preci vaši niste znali?’ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.’ [El-En'ām 6:91 – prijevod značenja], tj. Allah je onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Ovo je odgovor onima koji su rekli: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ [El-En'ām 6:91 – prijevod značenja]. Allah kaže onda: Ko je onda objavio knjigu koju je donio Musa? Onda kaže: Reci Allah ju je objavio, onda ostavi te lažove da se zabavljaju u svojim besciljnim raspravama.
Ono što smo iznad objasnili je još više pojasnio Sibevejh i ostali lingvisti, koji je rekao da kada arapi kažu ‘Kale’ (ili ostale glagole koji imaju značenje ‘reći’), da oni ne citiraju doslovno, nego navode ono što je rečeno, dajući potpuno značenje. Pa ono što slijedi je rečenica sa potpunim značenjem, imenska ili glagolska. Tako da poslije ‘Kale’ daju kesru rječici ‘enne’ koja postaje ‘inne’; iza ‘kale’ ne može doći samo imenica. Allah nije naredio nikome da izgovara samo Njegovo ime. Samo izgovaranje Njegovog imena ne povećava iman niti objašnjava ništa od vjere, prema koncenzusu islamskih učenjaka; to nije uključeno niti u jedan ibadet ili u neki slučaj kada im se Allah obraća.”
Medžmu'u-l-Fetava, 10/226-229.
Također je rekao, rahimehullahu te'ala:
“Samo ponavljanje Allahovog imena, npr. ‘Allah, Allah’, ili lične zamjenice kao što je ‘Huve, Huve’ nije propisano niti u Kur'anu niti u sunnetu. Ne prenosi se od selefa ovog ummeta ili od nekoga od velikih učenjaka za čijim primjerom se povodimo da je ovo radio. To samo navode oni koji su u zabludi i kasnije generacije.
Možda slijede mišljenje šejha koji se nije mogao kontrolisati po ovome pitanju, kao što je Eš-Šubli koji je govorio ‘Allah, Allah’, pa kada su mu rekli: ‘Zašto ne kažeš la ilahe illellah’, rekao je: ‘Bojim se da ne umrem između negacije (riječi: Nema pravog boga) i potvrde (riječi: osim Allaha)!’
Ovo je greška koju je napravio Eš-Šubli, kome će to možda biti oprošteno zvog njegove iskrenosti i veličine emocija koje su ga savladale. Nekada bi poludio i morali bi ga odvesti u izolaciju, i obrijao bi bradu. Ima i nekih drugih izuzetaka u njegovom slučaju, i to ne smijemo uzeti kao primjer, čak i ako on ima opravdanje i nagradu za to. Ako neko htjedne da kaže la ilahe illellah i umre prije nego to završi, to mu neće naštetiti, jer se djela cijene prema nijetima, a njemu će biti upisano ono što je namjeravao da uradi.
Neki od njih pretjeruju po ovom pitanju, pa kažu da je izgovaranje Allahovog imena ‘Allah’ samo za posebne, dok je izgovaranje la ilahe illellah za obični narod. Neki od njih kažu da je izgovaranje la ilahe illellah za mu'mine (vjernike), dok je izgovaranje ‘Allah’ za ‘afirine, a izgovaranje ‘Huve’ za muhakikine. Neki od njih se ograniče na izgovaranje, bilo da su sami ili na skupu, na izgovaranje samo ‘Allah, Allah’ ili ‘Huve’ ili ‘Ja Huve’ ili čak ‘La Huve illa Huve’ (Nema Njega osim Njega)!
Neki od njih koji su pisali o duhovnosti izrazili su svoje odobrenje naspram ovoga, citirajući neke poznate ličnosti, koje su međutim, u tome trenutku bile u stanju velikih i ovladavajućih emocija, ili su citirali mišljenja, ili su citirali da je npr. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji, radijallahu anh, da kaže: ‘Allah, Allah, Allah’, pa je i Alija to rekao tri puta. Ovaj hadis je izmišljen (mevdu’), po koncenzusu svih muhaddisa.
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao ljude različitim vrstama zikra da izgovaraju, a najbolji od njiih jeste la ilahe illellah. Ovo je ono na što je podsticao svog amidžu Ebu Taliba da kaže, kada je umirao. Rekao je: ‘O amidža, reci la ilahe illellah ja ću se zazimati za tebe kod Allaha.’ I rekao je: ‘Znam za riječi koje neće izgovoriti nijedna duša koja umire osim da će se smiriti na njima.’ I rekao je: ‘Svako čije zadnje riječi budu la ilahe illellah ući če u Džennet.’ Također je rekao: ‘Ko god umre znajući da nema drugog pravog boga osim Allaha ući će u Džennet.’ I rekao je: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog pravog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. Ako to učine, njihovi životi i imetak će biti sigurni od mene, osim ono što je obavezno (npr. zekat itd.), a njihov obračun je kod Allaha.’ Ima mnogo ovakvih sličnih hadisa.” 
Medžmu'u-l-Fetava, 10/556-558.
Ko god uzme Kur'an i sunnet kao osnovu za svoje ibadete neće podbaciti u razlikovanju dobra od zla. Molimo Allaha da nas vrati Svojoj vjeri na lijep način. A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/9389
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com