Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i vrijednost.

Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca: vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame, 200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama – približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)

Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba, zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato i srebro, i to mišljenje je ispravnije. Naprotiv drugo mišljenje, da se zekat ne daje na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.

Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu ili u srebru ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje, tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti, zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i jače i na njega upućuju šerijatske intencije. Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je, ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama čistog srebra (danas približno 250€) je nisab za zekat na papirne novčanice danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je na njih dati zekat. Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika današnjice. Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji, zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana, Muhammede el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.

(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje, 31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155)

Dodatne napomene:

– na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem muslimam treba težiti ispravnijem;

– po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata, nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i analizama;

– na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku veliku vrijednost;

– papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima, ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);

– onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama srebra u zlatu (približno 250€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.

Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim, preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu slijeđeni, a Allah najbolje zna.

Amir I. Smajić
13. ramazan, 1441. god.

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1135130450179602

MREŽNI MARKETING

Stav učenjakā u vezi s mrežnim marketingom

Govoreći o sistemu piramidalnog ili mrežnog marketinga, savremeni islamski učenjaci navode nekoliko spornih detalja. U narednim tačkama rezimirat ćemo njihove najbitnije zamjerke, a ko bude želio detaljnija objašnjenja i dokaze, može se vratiti na fetve savremenih islamskih učenjaka.

Apsolutna većina savremenih učenjaka smatra zabranjenim ovaj način poslovanja, a kao zamjerke navode sljedeće:

Prvo, uslovljavanje kupovine proizvoda (različitih paketa) za ulazak u mrežni sistem, što se ne tretira legitimnim uslovom u trgovini. Na ovaj se način, prema mišljenju učenjaka, ulazi u skriveno kamatno poslovanje, jer u suštini, kupovinom startnog paketa dolazi do mijenjanja novca za novac s kvantitativnom razlikom i odgodom, što je zabranjeno.

Drugo, primarni cilj ovog poslovnog modela vezan je za proviziju, a ne za robu kojom se trguje. Roba predstavlja samo pokriće, masku ili izgovor da bi se došlo do zarade. Ista roba je, pa i po nižim cijenama, bila prisutna na tržištu i prije pojave mrežnog marketinga, ali nije izazivala posebno interesovanje kupaca. Kada se ukazala mogućnost jednostavne zarade kroz mrežnu proviziju, drastično je porasla prodaja robe, što jasno aludira na to da roba nije primarno ciljana, već je cilj provizija.

Treće, ova vrsta poslovanja utemeljena je na velikom riziku jer osoba ne zna da li će moći privući dovoljan broj klijenata ili ih neće moći privući.

Četvrto, žrtva mrežnog marketinga je zadnji sloj ili skupina koja nije u mogućnosti pronaći nove klijente. Koliko god se mrežni marketing određene kompanije razvijao i granao, mora doći do svoga kraja. U tom slučaju klijenti koji pripadaju zadnjim slojevima, a naročito zadnjem sloju, ostaju u gubitku, a korist i dobit ostvaruju slojevi iznad njih. Piramidalni sistem ne može opstati osim uz postojanje sloja koji će na kraju pretrpjeti gubitak.

Najpoznatije institucije koje mrežni marketing smatraju zabranjenim jesu:
– Stalni kolegij (KSA),
– Islamsko vijeće (Sirija), sastavljeno od devetnaest učenjaka,
– Jordansko vijeće za fetve,
– Palestinsko vijeće za fetve,
– Vijeće za fetve – Ensarus-sunna el-Muhamedijja, Egipat,
– Vijeće za fetve Halep,
– Vijeće za fetve “Centar imam El-Albani”, Jordan,
– Vijeće za islamske fetve Katar (website),
– Sudanski fikhski kolegij.

Izrazita većina savremenih učenjaka smatra zabranjenim ovaj način poslovanja, a neki od tih učenjaka su:

Abdullah et-Tajjar, Mustafa el-Adevi, Sa’d eš-Šisri, Selman el-Avda, Halid el-Mušejkih, Muhammed el-Munedždžid, Husamuddin Afana, Jusuf eš-Šubejli, Halid er-Rifai, Abdulmuhsin ez-Zamil, Muhammed en-Nedždi, Ahmed el-Kurdi, Abdulmuhsin Dževda, Abdulmuhsin el-Ubejkan, Husejn eš-Šehrani, Omer el-Mukbil, Hasan Šehata, Ibrahim ed-Darir, Ali el-Halebi, Sami es-Suvejlim, i brojni drugi.

Napomene

1. Ovo je opći odgovor učenjaka u vezi s ovim načinom poslovanja. Međutim, nemaju sve kompanije isti princip mrežnog marketinga i poslovanja. Neke su počinile više, a neke manje šerijatskih prekršaja u svome poslovanju. Stoga, opći propis u vezi s ovim poslovanjem jedno je pitanje, a sud u vezi s određenom kompanijom drugo pitanje. Stepen zabrane ulaska u mrežni marketing proporcionalan je obimu i broju šerijatskih prekršajā koje čini određena kompanija. Ukoliko kompanija u svom poslovanju uspije otkloniti ili zaobići šerijatski sporne detalje, njeno poslovanje će, svakako, biti dozvoljeno.

2. Među učenjacima koji zabranjuju ovu vrstu poslovanja postoji razilaženje u vezi s određenim detaljima i pitanjima, ali se ne razilaze u vezi s propisom ove vrste poslovanja.

3. Budući da se radi o novonastalom pitanju koje je podložno raspravi i debatiziranju među učenjacima, te odabiru prioritetnijeg mišljenja, musliman neće smatrati zabludjelim svoga brata muslimana neistomišljenika. Musliman koji nije stjecao šerijatsko znanje niti je u stanju doći do riječi islamskih učenjaka, shvatiti ih na ispravan način i odabrati mišljenje kojim je spreman sresti svoga Gospodara, dužan je, shodno svom ubjeđenju, pitati najučeniju osobu, potom postupiti u skladu s fetvom koju dobije. Nije mu dozvoljeno tragati za učenjakom i odgovorom koji će udovoljiti njegovim strastima.

4. Nema koristi niti potrebe raspravljati po društvenim mrežama u vezi s ovim pitanjem. Čuvajmo međuljudske odnose i naša dobra djela.

Molim Svevišnjeg Allaha da nas pouči dini-islamu, da zbliži naša srca i ujedini naše safove!

Dr. Safet Kuduzović
Sarajevo, 13. 6. 1441. h. g. / 7. 2. 2020. god.

Preuzeto sa zvaničnok facebook profila:
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=2537603146515717&id=1819196525023053

Dovljenje kod kabura (turbeta ili mezara) se može podijeliti u tri stanja:

Prvo – da u dovi traži od mejita opskrbu, porod, uspjeh i slično što se traži samo od Allaha.
Ovo je veliki širk (koji izvodi iz islama) oko čega nema razilaženja među ulemom.

Drugo – da dovi Allahu (tražeći samo od Njega) uz ubjeđenje da se tu kod kabura prima dova.
Ovo je novotarija i djelo koje može odvesti u širk, a po nekima je mali širk.

Treće – da dovi (kod njegovog kabura) tražeći od mejita da on dovi za njega Allahu, ili da mu kaže: traži od Allaha oprost za mene i slično.
Ovo je novotarija i mali širk, a ne veliki širk koji izvodi iz islama.
Ovo je stav Ibn Tejmijje, Ibn Usejmina, Bekr Ebu Zejd, Aburrahmana el-Berraka, Muhammeda el-Munedždžida, Abulatifa Alu Šejha i Mensura es-Simarija.

Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 1/351): „Ako kaže umrlom ili odsutnom od vjerovjesnika i dobrih ljudi: dovi Allahu za mene, dovi za nas svome Gospodaru, ili traži od Allaha za nas, kao što kažu kršćani Merjemi i drugima, za ovo također, nema sumnje kod alima da nije dozvoljeno i da je od novotarija koje nije radio selef ovog ummeta“.
Kaže na drugom mjestu (Džami'ur-resail, 2/376): „A da čovjek dođe kod kabura Poslanik, sallallah ualejhi ve sellem, i kaže: traži oprost za mene, ili traži za mene od tvoga Gospodara, ili dovi za mene, ili da kaže u njegovom odsustvu: O Allahov Poslaniče, sallallahu alejhi ve selem, dovi za mene, ili traži oprost za mene ili traži za mene od tvoga Gospodara to i to, ovo nema osnova niti je to naredio Allah, niko od poznatog selefa iz ummeta, od prve tri generacije, niti je to bilo poznato među njima …“.Također, kaže (Er-Reddu alel-ahnai, 1/149): „Kod nekih potonjih (muslimana) su uvedene u tome novotarije koje nije preporučio niko od četiri imama, poput traženja istigfara. Neki džahili su tome dodali ono što je haram ili kufr po idžamu muslimana, poput sedžde prema sobi (u kojoj je kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) i tavaf oko nje, i još sličnog tome o čemu nije mjesto ovdje pisati“.

Kaže šejh Ibn Usejmin: „Razlika je između traženja od mejita (umrlog) da on traži od Allaha i između traženja (od mejita) zadovoljavanje potreba. Kada traži (od mejita) zadovoljavanje potreba, onda je to veliki širk, a kada traži da dovi (traži) Allahu, onda je novotarija i dalalet.
Od toga je da kažeš kod kabura Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: zauzimaj se za mene. Ovo je haram i novotarija. Međutim, ako kažeš: O Allahov Poslaniče, spasi me od Vatre, to je veliki širk“.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)

Šejh Bekr Ebu Zejd pravi razliku kada osoba traži od mejita da dovi Allahu između one koja je kod kabura i one koja je daleko ili odsutna. On kaže (Tashihud-dua’, str. 500):
„Oko mes'ele traženja živog da mejit dovi Allahu za njega imaju dva oblika:

1- traženje živog od mejita, a on je daleko od njegovog kabura, da on dovi Allahu za njega.

Oko ove vrste nema razilaženja među muslimanima da je veliki širk, da je to od vrste širka kršćana u upućivanju dove Merjemi i njenom sinu, alejhisselam, i da njih dvoje znaju šta ljudi rade, shodno njihovim tvrdnjama.

2- traženje živog od mejita kod njegovog kabura da dovi Allahu za njega, poput riječi obožavaoca kaburova: o ti taj i taj, dovi Allahu za mene to i to, ili tražim od tebe da doviš Allahu to i to za mene.

Oko ove vrste nema razilaženja medžu muslimanima da je ona novotarsko posredovanje i sredstvo koje vodi u širk i upućivanje dove mrtvima mimo Allaha i odvraćanje srca od Allaha. Međutim, ova vrsta biva velikim širkom u situaciji kada onaj koji dovi umrlom želi sa time šefa'at i mušričko posredovanje kako su ga činili mušrici: mi njih ne obožavamo osim da nas što više Allahu približe“.

Kaže šejh Abdurrahman el-Berrak: „A kada osoba koja dovi traži od mejita da on dovi Allahu za njega, a on je blizu njegovog kabura jer je ubijeđen da ga čuje, to je novotarija i sredstvo koje vodi u širk, kao što spominje šejhul-islam Ibn Tejmijje na nekoliko mjesta“.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)

Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid, na pitanje o propisu traženja šefa’ata ili dove od umrlog, odgovorio je sljedeće: “Nije dozvoljeno tražiti dovu ili šefa’at od mejita, naročito kod kabura, jer kod njega bude više vezan za njega. Ovo je od novotarija i od puteva koji vode u širk I traženja od nekoga mimo Allaha. Često se dođe u stanje velikog širka koji izvodi iz vjere, a ovo se mnogo dešava kod ovih jer su jako vezani za mejita”.
(https://islamqa.info/ar/153666)

Također, šejh Abdullatif Alu Šejh ovu vrstu dovljenja mejita naziva novotarijom za koju nema dokaza.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)

Lično sam razgovarao o ovoj mes’eli sa šejhom Mensurom Es-Simarijem, on je na stavu da to nije veliki širk zbog ubjeđenja onog koji dovi da ga mejit čuje. On smatra da je ovo novotarija i mali širk koji ne izvodi iz islama.

Skupina učenjaka, među kojima su Bin Baz i Salih Fevzan, smatraju da je ovo veliki širk koji izvodi iz islama. Njihov argument je da ovo ulazi u opće značenje ajeta u kojem se opisuje mušričko posredovanje: „Mi njih ne obožavamo osim da nas što više Allahu približe“ (Ez-Zumer, 3).

Ispravno je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je prva skupina učenjaka, tj. da je ovo novotarija i mali širk, zbog obrazloženja kojeg su naveli.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com