Ne možemo svrstati sve ono što se obožava mimo Allaha, dž. š., u kategoriju “taguta”! Kao najispravniji stav o pitanju definiranja značenja termina “tagut” citirat ćemo riječi  Ibn Džerira et-Taberija koji u svom Tefsiru kaže: “Ono što smatram ispravnim o pitanju definicije ‘taguta’ jeste mišljenje da je ‘tagut’ svako onaj ko se pobuni protiv Allaha, dž. š., pa postane predmetom obožavanja mimo Allaha, dž. š., bilo njegovom tiranijom ili prisilom, ili da ga drugi dragovoljno prihvate za božanstvo. Predmet obožavanja može biti čovjek, šejtan, idol, kip ili bilo šta drugo. (Ibn Džerir et-Taberi, 21/3)
Osnova riječi “tagut” nastala je od riječi “taga fulan, jatgu”, što znači: kada precijeni svoje vrijednosti i kada pređe svaku mjeru.
Allahovi poslanici, alejhimus-selam, islamski učenjaci, dobri ljudi i evlije nisu tražili od ljudi da ih smatraju božanstvima, niti su taj status prihvatili, nego su ih žestoko upozoravali na taj problem. Glavni cilj slanja poslanika, alejhimus-selam, ljudima od Allaha, dž. š., jeste da ih pozovu da ibadet čine samo Allahu, dž. š., (ispoljavaju Mu tevhid) i da zaniječu sve ono što se mimo Njega obožava.
Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’” (En-Nahl, 36), “A kada Allah rekne: ‘O, Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha?’,  on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im govorio samo ono što si mi Ti naredio: Obožavajte Allaha, moga  i svoga Gospodara! I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.’”  (El-Maida, 116–117)
Poslanici, alejhimus-selam, i učenjaci, kada su predmet obožavanja uz Allaha, dž. š., ne nazivaju se “tagutom“. Allah, dž. š., najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 17.

Uzvišeni Allah naredio je Džibrilu, alejhis-selam, da u Merjemin otvor haljine iza vrata udahne dah i dah je sišao i, Allahovom, dž. š., dozvolom, dospio do maternice gdje je On od njega stvorio dušu i život. Allah, dž. š., objasnio je početak stvaranja Isaa, alejhis-selam, u sljedećem ajetu: “A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.” (El-Enbija, 91) Zatim je Allah, dž. š., objasnio da je udahnuće stiglo do maternice: “I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život …” (Et-Tahrim, 12)

Sljedeće riječi Uzvišenog Allaha upućuju na to da je Džibril, alejhis-selam, bio taj koji je udahnuo, a on ništa ne čini bez dozvole i naredbe svog Stvoritelja: “A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga”, reče on, “ da ti poklonim dječaka čista!” (Merjem, 19)

Neki mufessiri (tumači Kur’ana) pisali su o periodu Merjemine trudnoće, pa kažu da je on trajao nekoliko trenutaka. Kur’anski i sunnetski tekstovi ne bave se ovim problemom, tako da nije jasno koliko je, zapravo, vremenski trajao taj period. Ako bismo prihvatili ovo njihovo mišljenje kao vjerodostojno, onda bi to bilo čudo i znak samo po sebi, tako da njeni savremenici mogu prihvatiti činjenicu da to nije bila uobičajena trudnoća na koju su žene prirodno predodređene, pa je poslije toga ne mogu optužiti za zinaluk (nemoralan čin), kao što su to rekli: “O, Merjema”, rekoše oni, “učinila si nešto nečuveno!” (Merjem, 27)

U narednim redovima navest ćemo stavove Ibn Kesira i Šenkitija, dvojice istaknutih mufessira koji pojašnjavaju ovu problematiku.

Ibn Kesir u svome Tefsiru kaže: “Mufessiri su se razišli u pogledu vremenskog perioda Merjemine trudnoće. Većina učenjaka smatra da je period trudnoće bio devet mjeseci… Od Ibn Džurejdža se prenosi da je rekao: ‘Obavijestio me je Mugira b. Utba b. Abdullah Sekafi kako je čuo Ibn Abbasa, r. a., kako, na pitanje o periodu trudnoće Merjeme, odgovara: ‘To je trajalo onoliko koliko je bilo dovoljno da zanese i rodi.’ Ovo je neobično i čudno mišljenje, kao da je uzeto iz vanjskog smisla riječi Uzvišenog Allaha: ‘I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. – Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’ – uzviknu ona.’ (Merjem, 22–23)

Veznik fa koji je upotrijebljen u ovom ajetu, iako, u ovom slučaju, ima značenje tada, potom, nakon toga, iza, ipak to se značenje treba shvatiti shodno drugim okolnostima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ‘Mi smo, zaista, čovjeka od zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli…’ (El-Mu’minun, 12–14) Veznik fa koji je upotrijebljen i u ovom ajetu ima isto značenje, ali taj slijed nije istovremen. Buhari i Muslim u svojim Sahihima prenose da se između svaka dva razdoblja koja su spomenuta u prethodnom ajetu, nalazi period od četrdeset dana.” (Buhari, br. 3208; Muslim, br. 2643)

Allah, dž. š., kaže: ‘Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje zemlja zazeleni?’ (El-Hadždž, 63)

Preovladavajuće mišljenje, a Allah, dž. š., sve može, jeste da je Merjem nosila Isaa, alejhis-selam, isti period koji inače žene provedu u nošenju svoga djeteta.

Kada je Merjem osjetila i od svog naroda primijetila optužbe i sumnje, povukla se na udaljeno mjesto kako bi bila van domašaja njihovih pogleda… Povukla se od ljudi i uzela jedan zastor da se od njih zakloni, kako je niko ne bi vidio, niti bi ona koga vidjela.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/ 122)

Šejh Šinkiti kaže sljedeće: “Mišljenja učenjaka u pogledu dužine Merjemine trudnoće, prije nego što je Isaa donijela na ovaj svijet, nećemo spominjati zbog nepostojanja bilo kakvog argumenta koji bi podržao neko od tih mišljenja. Najjače mišljenje jeste da je period njene trudnoće identičan trudnoći drugih žena, iako je sam čin stvaranja Isaa, alejhis-selam, bio mudžiza i neuobičajen. Allah, dž. š., najbolje zna!” (Advaul-bejan, 4/264)

Neke neznalice, uzimajući kao argument riječi Uzvišenog Allaha: “…u njoj život udahnusmo…” (El-Anbija, 91), “… i u nj udahnem dušu…” (El-Hidžr, 29), tvrde da je Isa, alejhis-selam, dio Božanskog Duha!

Imam Ibn Kajjim, r. a., objašnjavajući neispravnost ovoga argumenta, navodi sljedeće: “Što se tiče njihovog argumenta i riječi Allaha, dž. š.: ‘… i u nj udahnem dušu …’, i pripisivanja te duše Allahu, dž. š., moramo znati da odrednice koje se dodaju Allahu, dž. š., dijelimo na dvije vrste:

Atributi koji ne mogu opstojati sami po sebi, kao što su znanje, moć i snaga, govor, sluh, vid… Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje atributa imenu koje ima taj atribut. Allahovo, dž. š., znanje, govor, volja, moć i život Njegovi su atributi koji nisu stvoreni, a tako je i sa Njegovim licem i rukom.Vezivanje uz Allaha stvari odvojenih od Njega, kao što su kuća, deva, rob, Poslanik, duša i sl. Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje stvorenog njegovom Stvoritelju. Ove odrednice ukazuju na ekskluzivnost i počast sa kojom se određeno ime odlikuje i izdvaja od drugih, kao što je Allahova, dž. š., kuća (Kaba, džamija), iako su sve kuće u Njegovom posjedu. Isti je slučaj i sa Allahovom, dž. š., devom (koja se spominje u Kur’anu), iako su sve deve u Njegovom posjedu i Njegova stvorenja. Ovo vezivanje za Njega (za Njegov uluhijjet – božanstvenost) ukazuje na Njegovu ljubav prema dotičnoj stvari, na počast i posebnost, za razliku od uopćenog pripisivanja Njemu (Njegovom rububijjetu – gospodarstvenosti) koje ukazuje na Njegovo stvaranje dotične stvari. Uopćeno pripisivanje ukazuje na stvaranje, a posebno ukazuje na odabir i davanje prednosti. Allah, dž. š., stvara šta hoće i On odabire od onoga što stvara, kao što Allah, dž. š., kaže: “Gospodar tvoj stvara šta hoće i On odabire…” (El-Kasas, 68)

Pripisivanje duše Allahu, dž. š., u ovom je slučaju posebno, a ne općenito ili iz domena pripisivanja atributa. Dobro razmotri ovaj momenat, pošto će te, u slučaju da ga pravilno shvatiš, sačuvati od mnogih zabluda u koje su mnogi ljudi zapali!” (Više vidjeti u djelu Er-Ruh, 154–155)

Zaključak

Opis Isaa, alejhis-selam, u kojem se navodi da je on ruhullah (Allahov ruh), smatra se posebnošću i počasti koju je zaslužio Isa, alejhis-selam. Ovo pripisivanje riječi ruh (duša) Allahovom, dž. š., imenu ne potpada pod pripisivanje atributa imenu koje ga ima, kao što je Allahova, dž. š., ruka, Allahovo, dž. š., lice, nego potpada pod kategoriju pripisivanja stvorenja njegovom Stvoritelju. Tako se Kaba opisuje da je Allahova, dž. š., kuća, a takav je slučaj i sa mudžizom koja je data Salihu, alejhis-selam, koja je nazvana Allahovom, dž. š., devom. Allah, dž.š., najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 71.

Tvrdnja da je neko od džina čuvao i štitio Muhammeda, ﷺ, od Ebu Lehebove supruge zahtijeva vjerodostojan argument! Onaj ko to tvrdi treba iznijeti argument. Najvjerovatnije je ovdje u pitanju miješanje pojmova, jer je vjerodostojnim putem zabilježeno da su meleki, Allahovom, dž. š., naredbom, čuvali Allahovog Poslanika, ﷺ, od Ebu Lehebove supruge. O ovome će još biti riječi!

Uzvišeni Allah zajamčio je da će čuvati Svog Poslanika, ﷺ, kao što se navodi u sljedećem ajetu: “…A Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

U okvire ove zaštite ulazi i čuvanje Allahovog Poslanika, ﷺ, za koje su bili zaduženi meleki. Jednom prilikom meleki su ga sakrili od očiju Ebu Lehebove supruge i učinili ga nevidljivim za nju, tako da ga nije primijetila. Od Ibn Abbasa, r. a., prenosi se sljedeća predaja: “Kada je objavljeno: ‘Neka propadne Ebu Leheb, i propao je…’ (El-Leheb, 1), Ebu Lehebova supruga došla je do Kabe gdje su sjedili Allahov Poslanik, ﷺ, i Ebu Bekr, r. a. Tada Ebu Bekr, r. a., reče Allahovom Poslaniku, ﷺ: ‘Kada bi se malo udaljio, Allahov Poslaniče, da ti ne bi nečim naudila!’ Allahov Poslanik, ﷺ, tada reče: ‘Bit će spriječena u svojoj namjeri!’ Ona se uputi ka Ebu Bekru, r. a., i u njegovoj blizini uputi mu sljedeće riječi: ‘Ebu Bekre, tvoj nas je prijatelj u pjesmi ismijao i narugao nam se?’ Ebu Bekr odgovori: ‘Tako mi Gospodara ove Kuće, on ne citira poeziju!’ ‘Ti si vjerodostojan u onome što tvrdiš!’, odgovori ona. Kada je otišla, Ebu Bekr, r. a., upita: ‘Zar te nije vidjela?’ ‘Melek me je prikrivao sve dok nije otišla’, reče Allahov Poslanik, ﷺ.’ (Bezzar, Musned, 68/1, koji kaže: “Ovaj je hadis prenesen dobrim – hasen lancem prenosilaca. Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 958/8, za njega, također, kaže da je dobar – hasen.)

Ovom prilikom navest ćemo još jedan hadis koji govori o Ebu Lehebovoj supruzi:

Džundub b. Sufjan, r. a., kazuje: “Allahov Poslanik, ﷺ, razbolio se tako da dvije ili tri noći nije mogao ustati. Došla je jedna žena govoreći: ‘Muhammede! Nadam se da te tvoj šejtan napustio, pošto ga nisam vidjela u tvojoj blizini već dvije ili tri noći!’ Nakon ovoga Uzvišeni Allah objavio je sljedeće ajete: ‘Tako mi jutra i noći kada se utiša – Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo!… ’ (Ed-Duha 1–3).” (Buhari, br. 4667; Muslim, br. 1797) Hafiz b. Hadžer kaže: “Riječi u hadisu: ‘Došla je jedna žena…’, odnose se na Ummu Džemil bint Harb koja je bila Ebu Lehebova supruga. Opširnije o ovome bilo je riječi u poglavlju o noćnom namazu (kijamul-lejl).” (Fethul-Bari, 921/8)

Argument koji potvrđuje da su meleki štitili Allahovog Poslanika, ﷺ, uz Allahovo, dž. š., naređenje, jeste i događaj u kojem je učestvovao Ebu Džehl, a koji od Ebu Hurejre, r. a., prenosi imam Muslim u svom Sahihu. On kaže: “Ebu Džehl je upitao: ‘Da li Muhammed još prlja svoje lice prašinom (tj. čini sedždu kao što je to radio za vrijeme namaza kod Kabe) kada je među vama?’ Dobivši pozitivan odgovor, Ebu Džehl donese zakletvu Latom i Uzzaom (imena kipova koje su mušrici obožavali mimo Allaha, dž. š.,) i reče: ‘Ako ga ja primijetim da to čini, nogom ću mu stati na vrat i lice mu gurnuti u prašinu.’ Zatim je došao do Allahovog Poslanika, ﷺ, koji je bio u namazu, misleći da će mu moći stati na vrat. Okupljeni su bili iznenađeni kako odustaje od svoje namjere i kako se povlači, braneći se rukama. ‘Šta ti je?’, upitaše ga, a on odgovori: ‘Između mene i njega je provalija ispunjena vatrom i strašno, krilato biće.’ Allahov poslanik Muhammed, ﷺ, reče: ‘Da se još približio, meleki bi ga zgrabili i rastrgali u komade.’”

Nakon ovog događaja, Uzvišeni Allah objavio je sljedeće ajete: “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, a Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti! Vidje li ti onoga koji sprječava roba kad klanja? Šta misliš, ako je on na pravom putu, ili ako bogobojaznost naređuje, reci mi, ako on poriče i glavu okreće (tj. Ebu Džehl) – zar on ne zna da Allah sve vidi? Ne valja to! Ako se ne okani, ocrnit ćemo mu čelo, lažno i grješno, pa neka on pozove društvo svoje – Mi ćemo pozvati zebanije. Ne valja to! Ti njega ne slušaj, već sedždu čini i približi se Gospodaru svome! (El-‘Alek, 6–19).” (Muslim, br. 2797) Allah, dž. š., najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 73.

Uzvišeni Allah kaže: “Prije njih Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: ‘Luđak!’, i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: ‘Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!’ I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom – nagrada je to bila za onoga koji je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio? I kakve su bile kazne Moje i opomene Moje!” (El-Kamer, 9–16)

Ibn Kesir, tumačeći ajet: “I Mi to ostavismo kao pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?”, kaže sljedeće: “Sam čin potopa ostavljen je kao pouka. Drugi su mišljenja da je lađa ta koja je ostala kao opomena i znak onima koji su došli nakon Nuhovog, alejhis-selam, naroda kako bi iz toga izvukli pouku i prestali utjerivati poslanike u laž. Katada, r. a., kaže: “Allah, dž. š., sačuvao je lađu u mjestu Bakurda (mjesto u današnjem Iraku) kao znak i pouku, tako da su je imali priliku vidjeti neki od prvih muslimana iz ummeta Allahovog Poslanika, ﷺ. Koliko je samo lađi koje su nakon nje sagrađene, a koje su davno prah postale!” Izgleda da je ovdje više riječ o kategoriji lađa, a ne o određenoj lađi, što se može zaključiti na osnovu drugih ajeta:

“Dokaz im je i to što potomke njihove u lađama krcatim prevozimo i što za njih, slične njima, stvaramo one na kojima se voze.” (Ja-sin, 41–42)

“Mi smo vas, kad je voda preplavila sve, u lađi nosili da vam to poukom učinimo i da to od zaborava sačuva uho koje pamti.” (El-Hakka, 11–12) Zbog toga je i rečeno ovdje: “…pa ima li ikoga ko bi pouku primio?”

Tumačeći ajet: “I Mi to ostavismo kao pouku…”, Ibn Kesir navodi tri mišljenja o pitanju predmeta pouke:

Značenje ajeta jeste: “I Mi ostavismo ovu pripovijest kao pouku onima koji dođu nakon njih.”

Značenje ajeta jeste: “I Mi ostavismo Nuhovu, alejhis-selam, lađu kako bi je vidjeli narodi koji će doći poslije njega i kako bi uzeli pouku iz spašavanja vjernika i uništavanja nevjernika.”

Njegovo značenje jeste: “I Mi ostavismo lađe na Zemlji i podučismo čovjeka kako da ih gradi, ne bi li uzeo pouku iz te blagodati prema njemu i iz činjenice kako je Allah, dž. š., sačuvao Nuhove, alejhis-selam, potomke nakon potopa u jednoj takvoj lađi čija gradnja nije ostala tajna za njih.”

Bez obzira koje od ovih mišljenja bilo najispravnije, moramo konstatirati da otkriće Nuhove, alejhis-selam, lađe ne dolazi u koliziju ni s vjerom ni sa zdravim razumom, pošto nema smetnje da se dio čovječanstva upozna s njom nakon Nuha, alejhis-selam, kako bi im ona bila znak i pouka. Ali, ovdje ostaje problem naučnog dokazivanja i identificiranja lađe koja se pronađe da li je zaista u pitanju Nuhova, alejhis-selam, lađa? Neće se povjerovati svakoj osobi koja pronađe stari brod i tvrdi da se radi o Nuhovoj, alejhis-selam, lađi. Allah, dž. š., najbolje zna.

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 78.