Zahvala pripada Allahu, dž.š. Iskrenost (sidk) možemo definisati kao iskaz istine gdje je jezik saglasan sa srcem. Druga definicija kaže da je iskrenost govor koji se podudara sa stvarnošću i koji je vjerodostojan u pogledu jezika. S obzirom na to da je iskrenost jedna od neophodnih nužnosti čovječijeg društva i jedna od veoma korisnih vrlina ljudskog ponašanja, a na drugoj strani laž je osnova velikog slabljenja ljudskih društava, uzrok rušenja njihovih struktura i kidanja njihovih veza, kao i jedna od mahana u ponašanju sa nesagledivim štetnim posljedicama, islam je zbog svega ovoga naredio iskrenost, a zabranio je upotrebu laži. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119.)

Ibn Kesir, rahimehullah, u komentaru ovog ajeta kaže: “Govorite istinu i nje se držite, bit ćete od njenih sljedbenika, spasit ćete se od propasti i dat će vam se olakšanje i izlaz u vašim poslovima.” (Tefsir Ibn Kesira, 2/414.)

Allah, dž.š., kaže: “Bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni.” (Muhammed, 21.)

Od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Govorite samo istinu! Zaista iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet, i čovjek se trudi da govori samo istinu, sve dok se kod Allaha ne upiše istinoljubivim (siddikom). Čuvajte se laži! Zaista laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Džehennem, i čovjek laže i pretjeruje u njoj, sve dok kod Allaha ne bude upisan teškim lažljivcem.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 4721.)

Ovaj hadis upućuje da dobričinstvo vodi u Džennet. Dobričinstvo je sveobuhvatna riječ koja ukazuje na sve oblike dobra i različita dobra djela. Razvrat je u osnovi odstupanje i odudaranje od istine, a razvratnik je osoba koja je skrenula i udaljila se od Pravog puta. Iskrenost i razvrat su dva antagonizma koji stoje jedan nasuprot drugome.

Od Hasana ibn Alija ibn Ebi Taliba, r.a., se prenosi da je rekao: “Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, ﷺ. sljedeće: ‘Napusti i ostavi ono što izaziva sumnju i nepovjerenje kod tebe u korist onoga što to ne izaziva. Zaista iskrenost rađa smirenost, a laž sumnju.'” (Tirmizi u Sunenu, hadis br. 2520, Nesa’i u Sunenu, 8/327, i Ahmed u Musnedu, 1/200.)

U dugom hadisu koji prenosi Ebu Sufjan, r.a., a koji govori o njegovom susretu sa Heraklom, između ostalog stoji: “… Šta vam naređuje Allahov Poslanik, ﷺ.?” Ebu Sufjan, r.a., reče: “On kaže: ‘Robujte samo Allahu, dž.š., i ne pripisujte Mu ništa za druga! Ostavite ono što govore vaši očevi! Naređuje nam namaz, iskrenost, čednost i čuvanje rodbinskih veza.'” (Buhari u Sahihu, 1/30, i Muslim u Sahihu, hadis br.1773.)

Od Hakima ibn Hazama, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Prodavač i kupac imaju pravo na vraćanje robe sve dok se ne raziđu. Ako su iskreni u odnosu i pojasne stanje robe, imati će berićeta u kupoprodajnoj transakciji. Međutim, ako slažu ili prikriju neku mahanu, bit će im uništen i izbrisan berićet njihove kupoprodaje.” (Buhari u Sahihu, 4/275, i Muslim u Sahihu, hadis br.1532.)

Pojam iskrenost obuhvata iskren odnos prema Allahu, dž.š., putem iskrenog činjenja ibadeta, zatim iskren odnos prema svom nefsu, na taj način što će se njegove želje uskladiti sa onim što je Allah, dž.š., propisao, odnosno sa Njegovim Šerijatom, zatim iskren odnos prema ljudima u govoru, obećanjima i međusobnim odnosima kao što je kupoprodaja i sklapanje braka, tako da nema obmane, varanja, falsificiranja i prikrivanja neophodnih informacija. I sve tako dok čovjekova vanjština ne bude istovjetna njegovoj nutrini i dok njegovi tajni postupci ne budu identični javnim.

Što se tiče laži, ona spada u veliki haram koji se po pitanju prezrenosti i intenzitetu grijeha međusobno razlikuje. Najodurniji i najgori njen oblik je laž na Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, ﷺ. jer je to izmišljanje u vjeri i iskazivanje velike “hrabrosti” i drskosti u odnosu na Allaha, dž.š. Zbog toga je jedno od svojstava Allahovog Poslanika, ﷺ. sidk (iskrenost) u dostavljanju onoga što mu je Uzvišeni Allah, dž.š., naredio da dostavi. Zbog ovoga Allah, dž.š., u  Kur’anu kaže: “Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne znajući istinu, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo. Allah sigurno neće ukazati na Pravi put ljudima koji su nepravedni.” (El-En’am, 144.)

“Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži? Oni će pred Gospodara svoga biti dovedeni, a svjedoci će reći: ‘Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome!’ Neka Allahovo prokletstvo stigne mnogobožce.” (Hud, 18.)

Jednako tome je i laž na Allahovog Poslanika, ﷺ. kao što je to došlo u mutevatir hadisu (hadis sa najvećim stepenom vjerodostojnosti) da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu!”  (Muttefekun alejhi.)

Osnova kod laži je zabrana. Međutim, postoje određene situacije kada Šerijat dozvoljava laž kako bi se ostvarila velika korist ili odagnala šteta. Jedna od tih situacija je u slučaju da čovjek posreduje i intervenira između dvije zavađene skupine kako bi ih izmirio, a nije u stanju da uspješno obavi svoju posredničku ulogu bez upotrebe određene doze neistine i laži. U tom smislu je došao i hadis Allahovog Poslanika, ﷺ. kojeg prenosi Ummu Kulsum, r.a., gdje on kaže: “U kategoriju lažova ne spada osoba koja izmiruje među ljudima, dostavljajući ili govoreći dobro.”  (Buhari u Sahihu, hadis br. 2495.)

Od situacija kada je laž dozvoljena su i riječi muža upućene supruzi, i riječi supruge upućene mužu u stvarima koje osnažuju međusobno slaganje i učvršćuju veze ljubavi među njima. U ovo spada i preuveličavanje koje može biti popratnim dijelom njihovog razgovora. U hadisu koji prenosi Esma bint Jezid, r.a., stoji da je ona rekla: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Laž nije dozvoljena izuzev u tri slučaja: laž u priči muža svojoj supruzi kako bi je zadovoljio, laž u ratu i laž koja se koristi kako bi se izmirilo među ljudima.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 4717, i Tirmizi u Sunenu, hadis br. 1862, i ocjenjuje ga kao hasen – dobar.)

Najvažniji vidovi iskrenosti i laži se očituju kod zavjeta i obećanja. Iskrenost kod obećanja i zavjeta se ubraja u moralne vrline i odlike koje krase vjernike. Obećanju i zavjetu je zajedničko to što je svako od njih dvoje obavijest od strane izvjestioca da je odlučio uraditi određenu stvar, a posebno ako su obećanje i zavjet vezani za Allahovo, dž.š., pravo, kao što Uzvišeni Allah, dž.š., kaže, hvaleći neke Svoje robove:

“I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.” (El-Mu’minun, 8.)

“… i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju.” (El-Bekara, 177.)

“Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju- nisu ništa izmijenili.” (El-Ahzab, 23.)

Molimo Allaha, dž.š., da nam podari iskrenost u riječima i djelima! Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Nema nikakve dvojbe da je ovaj vid psovke haram. Ako bi neko prigovorio ovome stavu i rekao da olovka i papir nemaju svoje vjere u kojoj postoje ibadeti, mi uzvraćamo tvrdnjom da je općepoznato kako je kod Allaha, dž.š., vjera jedna. Isto tako, Allah, dž.š., je Taj koji je potčinio olovke i razna sredstva, te olakšao njihovu upotrebu. Zbog toga, postoji opravdana bojazan da se ova psovka može odnositi na Uzvišenog Gospodara. Osoba koja je tako nesmotreno postupila treba se što prije iskreno pokajati Uzvišenom Allahu, zatražiti oprost grijeha i više nikada ne činiti isto.
(Preneseno iz djela: El-Lu’lu’u  el-mekin min fetava Ibn Džibrin, str. 34)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 27.

Kadijanije su pokret koji je nastao 1900. godine kao rezultat engleske okupatorske strategije na Indijskom potkontinentu, s ciljem udaljavanja muslimana od svoje vjere, a naročito od džihada kako se u ime islama ne bi borili protiv okupatora.
Glasilo ovoga pokreta jeste časopis El-Edjan koji se izdaje na engleskom jeziku.
Organizacija pokreta i najistaknutije ličnosti:
Mirza Gulam Ahmed el-Kadijani (1839.–1908.) bio je osnovna poluga u nastanku kadijanija. Rođen je u selu Kadijan u Pendžabu u porodici koja je bila poznata po izdajničkom odnosu prema vjeri i domovini, tako da je bio u svim prilikama pokoran kolonizatorima. Budući da im je zbog toga odgovarao, namijenili su nam ulogu lažnog vjerovjesnika kako bi se muslimani njime pozabavili ili okrenuli za njim, te zanemariti borbu protiv kolonizatora
Britanska je vlada njegovim pristalicama davala mnogobrojne pogodnosti na koje su oni uzvraćali odanošću.
Gulam Ahmed bio je poznat po čudnoj i promjenjivoj prirodi, bio je bolešljiv i sklon uživanju droge. Među onima koji su ustali protiv njega i njegove opake propagande bio je i šejh Ebu Vefa, vođa udruženja “Ehlul-hadis” (Sljedbenici hadisa) u Indiji, koji je poveo javnu polemiku protiv njega, pobio njegovu argumentaciju, otkrio podlost njegovih namjera i opovrgnuo valjanost njegove misije. Budući da se Gulam Ahmed nije vratio Pravom putu, šejh Ebu Vefa izrekao je jednu vrstu prokletstva, rekavši: “Neka onaj koji laže umre za života onoga koji govori istinu.” Nekoliko dana poslije toga Mirza Gulam Ahmed el-Kadijani umro je (1908.). Ostavio je više od pedeset knjiga, različitih izdanja, članaka, a najvažnije njegove knjige jesu: “Uklanjanje zabluda”, “Ahmedijski izazov (mudžiza)”, “Ahmedijski dokazi”, “Svjetla islama”, “O Mesihu”, “Božanska očitovanja”. Prvi kadijanijski halifa na čiju su glavu Englezi stavili krunu bio je Nuruddin. Napisao je “Jasni govor”.
Muhammed Ali i Hodža Kemaluddin, kadijanijski čelnici iz Lahorea, bili su teoretičari kadijanizma. Prvi je napisao iskrivljeni prijevod Kur’ana na engleski jezik kao i djela: “Suština razilaženja”, “Vjerovjesništvo u islamu” i “Islamska vjera”. Hodža Kemaluddin napisao je djelo “Najveći primjeri među vjerovjesnicima”, kao i neka druga djela.
Spomenuta zajednica ahmedija (kadijanija) iz Lahorea gledala je u Mirzi Gulamu Ahmedu samo obnovitelja vjere. Međutim, oni se smatraju jednim pokretom od kojih jedan djeluje tamo gdje drugi zapadne u teškoće i obratno. Kao što je već spomenuto, Muhammed Ali, vođa kadijanija iz Lahorea, teoretičara kadijanizma i kolonizatorskih špijuna, te govornik u ime svih kadijanija, napisao je iskrivljeni prijevod Kur’ana na engleski jezik.
Muhamed Sadik, kadijanijski muftija, napisao je “Pečat vjerovjesnika”. Bešir Ahmed, Gulamov sin, napisao je “Mehdijev životopis”. Mahmud Ahmed, također Gulamov sin i njegov drugi nasljednik (halifa), napisao je “Svjetla hilafeta”, “Suština vjerovjesništva” i dr.
Imenovanje kadijanije Zafrullaha Hana na mjesto prvog pakistanskog ministra vanjskih poslova imalo je velikog udjela u podršci ovoj zalutaloj frakciji. Tako je jedno veliko područje u Pendžabu posebno određeno kadijanijama, da bude njihov naučni centar. Tu oblast oni su nazvali Rebve (visoravan) aludirajući na sadržaj 50. ajeta sure El-Mu’minun:  “… Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili.”

Mišljenje i vjerovanje
Gulam Ahmed počeo je svoju aktivnost kao islamski misionar da bi privukao pristaše i pomagače. Potom je ustvrdio da je on od Allaha nadahnuti obnovitelj vjere. Zatim je otišao korak dalje i ustvrdio da je Mehdi, a potom obećani Mesih, tako da je počeo tvrditi da je vjerovjesnik, govororeći da njegovo vjerovjesništvo ima prednosti nad vjerovjesništvom Muhammeda, ﷺ. Kadijanije vjeruju da Allah, dž. š., posti, klanja, spava, budi se, piše, griješi i čak ima spolni život. Neka je uzvišen Allah i visoko iznad onoga što oni govore!
Kadijanije vjeruju da je Bog Englez jer im se obraća na engleskom. Oni, također, vjeruju da se poslanstvo nije završilo sa Muhammedom, ﷺ, već je stalno i, po njima, Allah šalje vjerovjesnike kada se ukaže potreba, a Gulam Ahmed je najbolji među svim vjerovjesnicima.
Vjeruju da je Džibril donosio objavu Gulam Ahmedu koja je ravna objavi Kur’ana.
Kažu da je Kur’an samo ono što je prenio Obećani Mesih (Gulam Ahmed), a da je hadis samo ono što je u duhu njegovog učenja, te da je on na čelu svih vjerovjesnika.
Vjeruju da je njihova knjiga objavljena i da se zove El-Kitabul-mubin (Jasna knjiga). Smatraju da je različita od Kur’ana. Vjeruju da su sljedbenici jedne nove vjere i posebnog zakona (šerijata), a Gulamove drugove smatraju ashabima.
Vjeruju da je Kadijan poput Medine i Meke i čak bolji od njih. Njegovu zemlju smatraju haremom, to je njihova kibla i oni je hodočaste. Pozivali su na eliminiziranje džihada kao i na slijepu pokornost engleskoj vladi, koja je, po njima, velijjul-emr (nosilac vlasti) o kojem govori Kur’an.
Svaki je musliman za njih nevjernik dok ne prihvati kadijanizam, kao što je nevjernik i onaj ko se oženi ili uda za nekoga ko nije kadijanija. Dopuštaju alkohol, droge i druga opojna sredstva.

Korijeni njihovog mišljenja i vjerovanja
Prozapadnjački pokret Sejjida Ahmeda Hana utro je put pojavi kadijanizma, budući da je posijao devijantne ideje. Englezi su iskoristili ovu okolnost i proizveli kadijanijski pokret, izabravši za vođu čovjeka iz jedne stare činovničke porodice. Godine 1953. u Pakistanu se desila sveopća pobuna sa zahtjevom da se sa položaja ukloni Zafrullah Han, tadašnji ministar vanjskih poslova, i da se kadijanije smatraju nemuslimanskom manjinom. U toj pobuni život je izgubilo deset hiljada muslimana. Ministar kadijanija je smijenjen. Aprila 1974. godine održan je veliki kongres Rabite u Meki kojem su prisustvovali predstavnici islamskih organizacija iz cijeloga svijeta. Spomenuti kongres ovu je frakciju proglasio nevjerničkom i otpadničkom od islama, te pozvao muslimane da se bore protiv opasnosti koja dolazi od ove sekte, potom pozvao na prekidanje bilo kakve saradnje sa kadijanijama i na zabranu njihovog sahranjivanja u muslimanskim grobljima.
Medžlisul-umma (Centralni parlament) u Pakistanu, posredstvom muftije šejha Mahmuda, poveo je diskusiju sa Nasirom Ahmedom, vođom kadijanijske zajednice u Pakistanu. Rasprava je potrajala blizu trideset sati i Nasir Ahmed na kraju nije uspio dati valjane odgovore. Time su pale sve zavjese iza kojih se skrivao nevjernički karakter kadijanija, Medžlis (Parlament) je donio odluku kojom se kadijanije smatraju nemuslimanskom manjinom.
Činjenice koje neizostavno ukazuju na nevjerstvo Mirze Gulama Ahmeda jesu sljedeće: (1) njegove tvrdnje da je vjerovjesnik, (2) brošura o džihadu, koju je on napisao, ide naruku kolonizatorima, (3) on je negirao obavljanje hadža u Meki i taj obred premjestio u Kadijan, (4) poredio je Allaha, dž. š., sa čovjekom, (5) vjerovao je u reinkarnaciju, (6) tvrdio je za sebe da je Božiji sin, (7) tvrdio je da se poslanstvo ne završava sa Muhammedom, ﷺ, otvarajući mogućnost bilo kome da bude poslanik, (8) kadijanije imaju bliske veze sa Izraelom. Izrael im je otvorio centre i škole, te pomogao izdavanje časopisa, štampanje knjiga i brošura koje dijele po svijetu, (9) oni su pod utjecajem kršćanstva, židovstva i ezoteričnih (batinijskih) pokreta, što je očito ukoliko se pogleda njihovo vjerovanje i ponašanje, mada tvrde da su muslimani.

Rasprostranjenost i utjecaj kadijanijske sekte
Većina kadijanija danas živi u Indiji i Pakistanu, a mali broj u Izraelu i arapskom svijetu. Uz pomoć kolonijalista nastoje zauzeti bitna mjesta u svakoj zemlji gdje se nađu. Kadijanije su vrlo aktivni u Africi i nekim zapadnim zemljama, tako da u Africi imaju preko pet hiljada misionara koji se isključivo bave pozivanjem u kadijanijsku vjeru. Njihova opsežna aktivnost svjedoči da imaju podršku kolonijalista. Engleska vlada uzela je u okrilje ovu sektu te njenim sljedbenicima olakšava zapošljavanje u vladinim službama diljem svijeta kao i u preduzećima. Iz redova ove sekte, također, uzima i visoke oficire u tajnim službama. Kadijanije se u propagiranju svoje vjere koriste svim sredstvima, a naročito kulturno- obrazovnim budući da imaju veliki broj učenjaka, inžinjera, ljekara i sl. U Britaniji postoji i satelitski kanal tzv. “Islamska televizija” koji vode kadijanije.
Sve navedeno jasno ukazuje na to da su kadijanije sekta koja je zalutala, koja nema ništa zajedničko sa islamom. Njihovo vjerovanje u potpunosti je oprečno islamu, te je potrebno upozoriti muslimane na njihove aktivnosti, jer su i islamski učenjaci donijeli fetvu da se radi o nevjernicima.
Jedna od odluka Akademije za islamsko pravo glasi: Nakon što je razmotreno pitanje koje je postavio Odbor za islamsko pravo iz Kejptana (Južna Afrika), a vezano za kadijanije i frakciju izraslu iz njih a koji se zovu lahurije vezane za njihovo pripadanje, odnosno nepripadanje islamu – na osnovu istraživanja života i djelovanja Mirze Gulama Ahmeda, koji se pojavio u Indiji prošloga stoljeća i kojem se pripisuje osnivanje kadijanija i lahurija i to na osnovu podataka o ove dvije frakcije kao što su: (1) da je Mirza Gulam Ahmed tvrdio da je vjerovjesnik koji prima objavu, a što se jasno vidi i iz njegovih djela u kojima tvrdi da su neka od njih objava, (2) i da je cijeloga života propagirao ovo učenje tražeći od ljudi da povjeruju u njegovo poslanstvo kao i da je mnoge vjerske naredbe poricao, kao što je slučaj sa džihadom – donijeta je sljedeća odluka:

1.    Sve što Mirza Gulam Ahmed tvrdi vezano za poslanstvo i objavu koja mu je, po njegovoj tvrdnji, objavljena u potpunosti je oprečno vjerskoj istini da je poslanstvo završeno sa Muhammedom, ﷺ. Ova tvrdnja izvodi iz islama Mirzu Gulama Ahmeda i sve one koji ga slijede. Ovo se odnosi i na lahurije, mada oni tvrde da je Mirza Gulam Ahmed sjena Muhammeda, ﷺ.

2.    Nijedan neislamski sud ili sudija nemusliman nemaju pravo izreći odluku da li je neki čovjek musliman ili nemusliman, a naročito kada je to u suprotnosti s onim s čime se slažu svi muslimani preko svojih učenjaka i institucija.
Stav o smatranju nekoga muslimanom, odnosno nemuslimanom, prihvata se samo od muslimana koji zna koja su to djela i riječi kojima se ulazi ili izlazi iz okvira islama. Stav bilo kojeg neislamskog suda ništavan je. Allah najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 33.