Zahvala pripada Allahu,
Nema sumnje da je to iskušenje s kojim je suočen Ummet u svakom vremenu i periodu, a posebno onda kada bude stavljen na ispit ili ga zadesi neka nedaća. Tada se ovi licemjeri osjete bezbjedno od kazne koja bi slijedila ako bi udarili na osnove ove vjere i to biva pogodno da otkriju srž njihovih smutnji.
Nema sumnje da je njihova šteta i opasnost veća od štete samih nevjernika koji objelodanjuju svoje nevjerstvo, kao što je to rekao Uzvišeni Allah opisujući njima slične: Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj!
Zbog toga je u šerijatu propisano da se protiv njih vodi borba, te s njima postupa nemilosrdno.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, govoreći o nusajrijama1 među kojima je bilo onih koji su jasno ispoljavali svoje nevjerstvo i bezboštvo i onih koji su iz licemjerja ispoljavali ljubav prema Ehlu Bejtu2, rekao je: „Nema sumnje da je borba protiv ovakvih i izvršavanje šerijatski propisani kazni nad njima od najvećih pokornosti Allahu i najprečih obaveza. To je vrijednije od borbe protiv onih mušrika3 i sljedbenika Knjige4 koji ne neprijateljuju protiv muslimana; jer borba protiv ovakvih spada u kategoriju borbe protiv otpadnika, a Ebu Bekr es-Siddiq i ostali ashabi5 su otpočeli džihad protiv otpadnika prije nego džihad protiv nevjernika od sljedbenika Knjige. Borba protiv ovakvih se smatra zaštitom oslobođenih muslimanskih zemalja, te da bi ostao u okvirima islamska države onaj koji se nastoji otcijepiti od nje, dok borba protiv mušrika i sljedbenika Knjige koji se ne bore protiv nas predstavlja dodatak na uzdizanje vjere; a čuvanje glavnice imetka je preče od profita.
Također, šteta koja dolazi od licemjera je veća od štete drugih (poput mušrika i sljedbenika Knjige), i ona spada u istu vrstu kao šteta mušrika i sljedbenika Knjige koji se vode rat protiv muslimana. Uz to, šteta licemjera po vjeru mnogih ljudi je čak i veća od štete mušrika i sljedbenika Knjige koji ratuju protiv muslimana.
Obaveza svakog muslimana je da prema njima postupa onako kako mu je naređeno6, tako da nikome nije dozvoljeno da prikrije nešto od informacija koje zna o njima, već će ih objelodaniti među muslimanima da bi ukazao na njihovo stvarno stanje, kao što nije dozvoljeno nikome da ih potpomogne da ostanu u redovima muslimanske vojske i službenika, niti je dozvoljeno ikome da prešuti nešto kako se nad njima ne bi izvršila neka od Allahovih naredbi i naredbi Njegova Poslanika, niti je ikome dozvoljeno da zabranjuje7 izvršavanje onoga što su Allah i Njegov Poslanik naredili u pogledu njih, jer zaista ovo predstavlja najbolji način naređivanja dobra i zabranjivanja zla, kao i borbu na Allahovu putu, a Uzvišeni Allah je rekao Svome vjerovjesniku: O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog!8
Ovakvi ne izlaze iz okvira da budu ili nevjernici ili licemjeri. Potpomaganje u sprečavanju njihova zla, te u njihovom upućivanju na pravi put biva shodno mogućnostima. Za takvo djelo pripada nagrada i dobro koje ne poznaje niko sem Uzvišenog Allaha, a na prvom mjestu kao cilj treba biti njihova uputa, kao što kaže Uzvišeni Allah: Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio među ljudima.9
Ebu Hurejre je rekao: „Vi ste najbolji narod, jer ljude dovodite u okovima i lancima dok ih ne uvedete u Džennet.“10
Cilj džihada, te naređivanja dobra i zabranjivanja zla jeste uputa ljudi ka onome što je dobro za njih i na dunjaluku i na Ahiretu, a sve shodno mogućnostima, pa koga Allah uputi sretan je i na ovom i na budućem svijetu, a koga ne uputi, Allah će njegovu štetu otkloniti od drugih.“11
Šejh Abdulaziz ibn Baz, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao: „Obaveza na islamskom ummetu je da na svako oružje koje je upereno prema islamu odgovori onako kako mu priliči. Tako onome koji se bori protiv islama verbalno i ideološki obaveza je uzvratiti tako što će se objelodaniti neispravnost onoga na čemu je ta osoba, shodno razumskim činjenicama koje će se dodati uz šerijatske dokaze kako bi se ukazalo na neispravnost njegovih stavova i onoga što zastupa.
Onoga ko se ekonomski bori protiv islama obaveza je treba ih napasti na tom polju, ako to mogućnosti dozvoljavaju, baš onako kako i oni vode rat protiv islama, uz objašnjenje da je najbolji i najpravedniji način vođenja ekonomije onaj koji se pridržava normi islama.
Onome ko oružano ratuje protiv islama treba se oduprijeti shodno tom oružju, jer je Uzvišeni Allah rekao: O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog! Prebivalište njihovo biće džehennem, a grozno je on boravište.12
Poznata je činjenica da borba protiv licemjera nije isto što i borba protiv nevjernika, jer borba protiv licemjera biva znanjem i pojašnjenjem, dok borba protiv nevjernika biva strijelama i sabljom.“13

Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Tj. narod, a koristi se takođe za sljedbenike Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
2 Nusajrije su jedna od najgorih zabludjelih šiitskih sekti koja se pripisuje islamu, i čije je vjerovanje suprotno učenju izvornog islama.
3 Ehlu Bejt je porodica Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam.
4 Tj. mnogobožaca.
5 Sljedbenici Knjige su svi oni narodi kojima je Allah poslao knjigu kao uputu po Svojim poslanicima, a pretežno se koristi za jevreje i kršćane kojima su objavljene knjige prije Kurʹana, tj. Tevrãt i Indžȋl.
6 Ashabi su drugovi Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, oni koji su ga sreli za njegova zivota, povjerovali u njegovo poslanstvo i umrli na tome.
7 Tj. shodno kurʹanskim tekstovima i praksi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
8 Tj. da sprečava ili onemogućava.
9 Sura et-Tevbe, 73.
10 Sura Alu ʹImran, 110.
11 Bilježi el-Buhari u sličnoj formi, br. 4557.
12 Iz djela Medžmua el-Fetava, 35/159-160.
13 Sura et-Tevbe, 73.
14 Iz djela Fetve učenjaka zemlje dvaju harema, str.1733.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551787/

Hvala Allahu,
Prvo:
Nije dozvoljeno muslimanu, niti muslimanki uzimanje prijatelja ili prijateljice nemuslimana zbog Allahove zabrane ljubavi prema nevjernicima, njihove podrške i uzimanja njih za prisne prijatelje. Kaže Uzvišeni: Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti. (Sura El-Mudžadele, 22.)
O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike (prisne prijatelje) Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“ (Sura El-Maide, 51.)
O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Sura Ali-Imran, 118.)

Drugo:
Muslimanu je dozvoljeno komuniciranje s nevjernicima, i davanje poklona njima s ciljem da ih pozove u islam i da ih privoli islamu, pod uslovom da bude dovoljno opskrbljen znanjem i imanom, da bude jak u da’vi, i da ima uvid u načine i sumnje kojim nevjernici pokušavaju suzbijanje poziva u islam. Što se tiče onog koji nije vičan davi – ne treba se upuštati u ovo polje zbog svega onog čemu biva izložen, poput smutnje i nedoumica, a na šta nije sposoban odgovoriti, što na kraju može biti razlog njegovog skretanja s Pravog puta i lične propasti, da nas Allah sačuva toga.

Treće:
Ako se dopisivanje sa ovima ograničava na razmjenjivanje ideja o šivenju i okorišćavanja od njih u tom domenu, a da pri tom ne dovede do osjećaja ljubavi i naklonosti prema njima ili čestitanja njihovih praznika, onda, ako Bog da, nema zapreke, jer je i Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, poslovao sa Jevrejima u kupovini i prodaji. Štaviše, nema grijeha u davanju poklona njima, pod uslovom da se ne bore protiv islama i muslimana. Allah, subhanehu ve te`ala, kaže: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (Sura El-Mumtehine, 8.)
Kaže es-Sa'di, rahimehullah: „To jest, ne zabranjuje vam Allah, dž.š., dobročinstvo, rodbinske veze, uzvraćanje na dobro i pravičnost prema mušricima (nevjernicima) od vaših bližnjih i onih koji vam nisu rodbina, a da se pri tom ne bore protiv vas zbog vjere vaše ili vas izgone iz kuća vaših. Tada vam nije grijeh održavanje veza sa njima, jer nema ničeg lošeg u takvim vezama pod pomenutim okolnostima.“

Četvrto:
Putevi pozivanja ljudi u islam su mnogobrojni i raznovrsni, a od njih su:
1 – Direktan dijalog koji će se ogledati u objašnjavanju ljepota islama, značenja i istinitosti vjerovanja u jednog Boga, važnosti vjerovanja, iskrenosti i istinoljubljivosti Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, neispravnosti svih drugih vjera, kao i ukazivanje na promjene, devijacije i izobličavanja originalnog učenja drugih vjera;
2 – Poklanjanje knjiga i letaka koji govore o islamu i koji podstiču na ulazak u islam;
3 – Upućivanje drugih na stručne sajtove, kompetentne objašnjenju islama, pozivanju njemu, odagnavanju sumnji onih koji se suprostavljaju islamu, i raspravljanju sa njima na najljepši način.
Daija treba biti potkrijepljen šerijatskim znanjem i čvrstim imanom kojim se suzbijaju nejasnoće i strasti, a u suprotnom neka prepusti ovaj zadatak drugom, i neka se boji Allaha za sebe i ne izlaže se propasti, i neka musliman bude oprezan da se iole ljubavi prema kjafirima ne uvuče u njegovo srce.

A Allah najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.Islamqa.info

Prijevod:
Seid Klica

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551793/

Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Allahove evlije, najjasnije i najsažetije rečeno, su posjedioci imana i bogobojaznosti, oni koji su svjesni da ih Allah nadgleda u svakoj situaciji, pa ispunjavaju Njegove naredbe i klone se Njegovih zabrana.
Uzvišeni Allah je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, veliki uspjeh biti.1
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u djelu Tefsirul-Kuranil-‘azim je rekao: „Uzvišeni nas je obavijestio da su Njegovi štićenici oni koji budu vjerovali i koji se budu Njega bojali, kao što ih je Njihov Gospodar opisao, pa svaki onaj koji bude bogobojazan on je Allahov štićenik, i zato: neka se ničega ne boje, od onoga što dolazi u budućnosti od strahota Sudnjega dana, i ni za čim nek ne tuguju, od onoga što je ostalo iza njih na dunjaluku.2
Abdullah ibn Mesʹũd, Ibn Abbas i mnogi drugi od ispravnih prethodnika, su kazali: „Allahovi štićenici su oni koji, kada ih vidiš sjetiš se Allaha.“
Ovo se takođe prenosi u hadisu koji seže do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Prenosi se od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Zaista od Allahovih robova postoje robovi kojima će zavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ Pa bi rečeno: „O Allahov Poslaniče, reci nam ko su oni, ne bi li ih zavoljeli.“ Reče: „To su ljudi koji se međusobno zavole bez materijalnog interesa i rodbinskih veza, lica će im od svjetlosti biti, i biće na minberima od svjetlosti, neće strahovati kada ostali ljudi budu strahovali, niti će se žalostiti kada se ostali ljudi žalostili budu.“ Zatim je proučio: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju.3
Drugo:
Štićeništvo se stepenuje shodno jačini vjerovanja nekog od robova i njegove bogobojaznosti, tako da svaki vjernik ima udio u Allahovom štićeništvu, Njegovoj ljubavi i blizini. Taj udio se razlikuje shodno dobrim djelima, bilo da su ta djela tjelesna ili djela srca kojima se približava Allahu. Na osnovu toga štićeništvo možemo podijeliti u tri kategorije:
1. Stepen onih koji su sebi nepravdu nanijeli. Tu spada vjernik koji je činio grijehe, takvom pripada od štićeništva shodno njegovom vjerovanju i dobrim djelima.
2. Osrednji, a to je vjernik koji je izvršavao Allahove naredbe i klonuo se zabrana, ali se nije trudio da izvršava dobrovoljna dobra djela, tako da je ovaj većeg stepena nego prethodni.
3. Onaj koji prednjači u dobru, a to je onaj koji čini dobrovoljna djela pored obaveznih, te djelima koja čini srcem Allaha, Silnog i Uzvišenog radi, dosegne velike stepene. Takav se nalazi u najvećim stepenima štićeništva. Nema sumnje da je vjerovjesništvo od najvećih stepena Allahova štićeništva.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, kako se navodi u djelu Medžmu'ul-Fetava, je rekao: „Ljudi se stepenuju u tri kategorije: Onaj koji sebi nepravdu čini, muktesid i onaj koji prednjači u dobru.
Onaj koji sebi nepravdu čini je griješnik koji ostavlja ono što mu je naređeno ili čini ono što mu je zabranjeno.
Muktesid je onaj koji izvršava naredbe i kloni se zabrana.
Onaj koji prednjači u dobru se približava Allahu koliko je god u mogućnosti, izvršavajući obaveze i ono što je pohvalno, a ostavljajući zabranjene i pokuđene stvari.
Međutim, muktesid kao i onaj koji prednjači u dobru imaju poneke od grijeha koji im budu izbrisani pokajanjem, a Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste, ili dobrim djelima koja brišu loša, ili nedaćama koja su iskup za grijehe ili nečim drugim mimo toga.
Svaka od ove dvije grupe, muktesidi i oni koji prednjače, su od Allahovih štićenika koje je Allah spomenuo u Svojoj knjizi kada je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali., tako da je definicija Allahovih štićenika da su oni: bogobojazni vjernici.
Međutim, oni se dijele na “obične“, a to su muktesidi, i “posebne“, a to su oni koji prednjače, iako su oni koji prednjače u najvećim stepenima poput vjerovjesnika i iskrenih.
Vjerovjesnik, neka je na njega i sve njegove sljedbenike Allahov salavat i selam, spomenuo je ove dvije skupine u hadisu kojeg bilježi el-Buhari u svom Sahihu od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Allah je rekao: ‘Onaj koji neprijateljuje s Mojim štićenikom Ja mu objavljujem rat! Neće Mi se rob približiti ničim kao izvršavanjem ono što sam mu naredio. Zatim će mi se nastaviti približavati dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim; a kada ga zavolim bit ću sluh kojim sluša, vid kojim gleda, ruka koju pruža, noga kojom hodi. Mnome će slušati i gledati, mnome će uzimati i mnome će hoditi.4 Ako me za nešto zamoli zasigurno ću mu to dati, a ako kod mene utočiste potraži zasigurno ću mu utočište dati. Nisam ni za šta toliko oklijevao5 kao kada trebam usmrtiti dušu moga roba vjernika, on ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.’
Što se tiče onog vjernika koji je prema sebi nepravdu učinio, on ima štićeništva shodno koliko ima imana i bogobojaznosti, kao što pri njemu ima i onog što je suprotno tome shodno njegovim grijesima. Tako se pri jednoj osobi mogu naći dobra djela koja prouzrokuju nagradu, i loših djela koja prouzrokuju kaznu, pa će možda biti i nagrađen i kažnjen. Ovo je stav svih ashaba, te stav svih učenjaka islama i ehli sunneta vel-džemata koji su rekli: -,Sigurno u Vatri neće vječno boraviti niko ko je u srcu imao imana makar koliko zrno gorušice.’“6
Šejh Ibn el-Usejmin, kako se navodi u djelu Fetava muhimme je rekao: „Onaj koji bude vjernik i bogobojazan takav je Allahov štićenik, a ko nije takav taj i nije od Allahovih stićenika, pa ako bi imao nešto od imana i bogobojaznosti imao bi udio u štićenistvu (evlijaluku).“

Treće:
Štićenistvo nije propis koji je vezan za nekog, niti je poseban znak kojim je obilježena određena skupina ljudi, ne dobija se nasljedstvom i oporukom, naprotiv to je stepen pokornih koji počinje u srcu ljubavlju i veličanjem Allaha, Silnog i Uzvišenog, a zatim se oslikava u stvarnosti djelima, tako da onaj koji je takav zarađuje ljubav Uzvišenog Allaha i Njegovo štićeništvo.

Četvrto:
Štićeništvo nije uzrok da čovjek čini zabranjene stvari, niti da ostavi ono što mu je naređeno, naprotiv, ako bi to učinio to bi bio dokaz manjkavosti njegova štićeništva kod Allaha, kao što nije dozvoljeno nikome da se okreće (obraća) onima koje zovu evlijama, a oni to možda i ne zaslužuju, pa ih stavljaju na mjesto vjerovješnistva tako da im ne odbijaju niti jednu naredbu, niti im se suprostavljaju u mišljenju i stavu. Sve ovo se smatra pretjerivanjem kojeg je Uzvišeni Allah zabranio, i to je od najvećih uzroka zapadanja ljudi u širk.7
Neki ljudi čak prelaze i tu granicu pa zapadaju u veliki širk, zbog pogrešnog razumijevanja štićeništva i stepena evlija, pa ih vidiš kako dove (traže molbama) od nekog mimo Allaha, prinoseći im žrtve i kurbane te tavafe8 oko njihovih kabura.

Peto:
Što se tiče da nekog oslovimo uopšteno sa “Allahovi drugovi“misleći na evlije, ne znamo ništa što bi upućivalo na ispravnost ovog naziva, a najbolji Allahovi štićenici su poslanici i vjerovjesnici, zatim ashabi (prijatelji) poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zatim oni koji dolaze nakon njih, zatim oni koji dolaze nakon njih, i ne znamo da se igdje navodi nazivanje nekog od njih sa “Allahovi drugovi“.
Ono što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jeste naziv “Ehlullah – Allahu bliski robovi“ za one koji puno uče Kur'an. Tako da bilježe imam Ahmed i Ibn Madže da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: „Zaista Allah ima Svoje bliske robove među ljudima (أهلون).“ Rekoše: „O Allahov poslaniče, ko su oni?“ Reče: „To su oni koji se puno druže sa Kur'anom (ehlul-Kur'an), oni su Allahu bliski i posebni robovi.“9 Izraz (أهلون) je množina za riječ (أهل).
Ehlul-Kurʹan su oni koji Kuran nauče napamet, a zatim rade po onome što se nalazi u njemu.
Ehlullah su Njemu veoma bliski robovi, koji su Mu privrženi kako dolikuje čovjeku da mu bude privržen.
Allah najbolje zna.
Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Evlije je množina od riječi (velijj) što znaci štićenik.
2 Sura Junus, 62-64.
3 Život na ovom svijetu.
4 Bilježi ga Ebu Davud, sa dobrim lancem prenosilaca, a el-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu – Es-Silsiletu es-Sahiha, 7/1369., završen skraćen citat uz preneseno značenje.
5 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Njegove riječi: ’Bit ću sluh kojim sluša…’, jasno da ne ciljaju bukvano značenje, jer je sluh stvorenja stvoren i odvojen od Allaha, pa šta ovo onda znači? Rečeno je da znači da kada čovjek postane Allahov štićenik i bude svjestan toga čuvat će svoj sluh, tako da će slušati samo ono čime je Allah zadovoljan. Isto se kaže i za njegov vid, za njegovu ruku i nogu. Rečeno je i da znači da će ga Allah uputiti da koristi svoj sluh, vid, i svoje ruke i noge na ispravan način, što znači da bude upućen u slušanju, gledanju, uzimanju (nečeg rukom) i koračanju, i ovo je značenje ispravnije, tj. da se misli na Allahovu putu čovjeka na ispravno korišćenje ovih organa.“ Vidjeti: Šerhul-erbeinen-nevevijje, 377.
6 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ovo oklijevanje (od strane Allaha) nije zbog sumnje da li je to dobro, ili zbog sumnje u (Njegovu) moć da učini nešto, već iz milosti prema ovom robu, i zbog toga u istom hadisu kaže: ‘On ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.'“ Vidjeti: el-Lika’ul-meftuh.
7 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/7., Darul-vefa’, treće izdanje.
8 Mnogoboštvo.
9 Činiti tavaf znači: obilaziti oko nečega radi obožavanja Allaha tim postupkom, ili pak obožavanja te stvari oko koje se obilazi. Tako muslimani obilaze oko Ka'be radi obožavanja Allaha tim postupkom, a mušrici obilaze oko grobova i kipova radi obožavanja onoga oko čega obilaze.
10 El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ibn Madže.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551808/

Zahvala piripada Allahu,
Vjerovanje u Allaha je zasnovano na Njegovom, neka je slavljen On, veličanju, uzdizanju i Njegovom pokoravanju. Zbog toga je Allah kritikovao nevjernike i obavijestio da, kada su Mu širk činili, to su radili jer Mu nisu dali pravo koje On zaslužuje, pa je rekao: Oni nisu veličali Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava će Zemlja na Sudnjem danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će u desnici Njegovoj smotana ostati. Čist je On i Uzvišen iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (ez-Zumer, 67.)
Allah Uzvišeni je Silni, pred Čijom silom i moći se nebesa gotovo raspadnu, kako nas je o tome Slavljeni obavijestio kada je rekao: Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su na Zemlji. – Allah je, zaista, taj koji prašta i koji je milostiv. (eš-Šura, 5.)
Onaj koji razmisli o Allahovim stvorenjima uvidjet će trag te Sile i moći, neka je Slavljen On.
Vjerovjesnik , neka je na njega Allahov salavat i selam, je rekao: „Sedam nebesa naspram Kursijja su poput jedne halke naspram prostrane doline na zemlji, a Arš naspram Kursijja je kao ta dolina nepram te halke.“1
U jednom srcu nemoguće je objediniti veličanje Allaha sa Njegovim omalovažavanjem, zato je ismijavanje s Allahom, Njegovim ajetima i poslanikom Njegovim kufr,2 bez obzira na koji način se to desilo, ozbiljno ili u šali, Uzvišeni je u suri et-Tevbi rekao: Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: „Samo se vi rugajete, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.“ A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: „Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.“ Reci: „Zar ste se Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici. Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.“3
Šejhul-islam Ibn Tejmijje je rekao: „Ovo je očit dokaz da je ismijavanje s Allahom, ajetima Njegovim i Njegovim poslanikom nevjerstvo, i ovaj ajet ukazuje na to da ko god umanji od vrijednosti Allahova Poslanika, bio ozbiljan ili se šalio, počinio je nevjerstvo.“4
El-Kadi, Ebu Bekr ibn el-Arabi je govoreći o ovom ajetu, u Ahkami el-Kur'an, rekao: „Ono što su rekli, tj. licemjeri, ne može biti osim da je bilo ozbiljno ili u šali, a kako god da je, to je nevjerstvo; jer je čak i ismijavanje s nevjerstvom nevjerstvo, oko čega nema razilaženja u ummetu.“
Es-Saʹdi je rekao: „Zaista ismijavanje s Allahom i Njegovim poslanikom je nevjerstvo koje izvodi čovjeka iz vjere, jer je osnova vjere izgrađena na veličanju Allaha, Njegove vjere i Njegova Poslanika, dok ismijavanje s nečim od toga negira tu osnovu, i poništava je najgorim poništavanjem.“
To što je taj čovjek rekao je omalovažavanje Slavljenog Allaha, neka je Uzvišen Allah visoko iznad onoga što o Njemu govore zalimi.5 Spuštanje Allaha, Uzvišen neka je On, na stepen čovjeka u govoru, kada mu se obraća i govori, je nevjerstvo, u koje nema sumnje kod bilo koga ko ima i najmanje znanje o Allahovoj vjeri. To neće učiniti osim neko ko je okorjeli neznalica ili neko u čijem srcu nema nimalo poniznosti prema Allahu!
Zatim je na to još povećao nevjerstvo ismijavajući se i poigravajući, rekavši: „Morat ću o tome obavijestiti Allaha.“ Pa da li je Allah u potrebi da ga jedan neznalica i nepravednik obavještava?
Allahu nije ništa tajna ni na Zemlji ni na nebu!6
Na ovom jadniku je da obnovi svoje vjerovanje, te da uđe u islam iznova, da se pokaje Allahu od ovog očitog nevjerstva, te da u onome što mu je ostalo od života poveća činjenje dobrih djela i dobročinstva, koliko god bude u mogućnosti, ne bi li mu Allah prešao preko ovih postupaka, te oprostio njegovo neznanje i neprijateljstvo.

Allah najbolje zna.

Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 El-Albani ga je u djelu es-Silsile es-Sahiha, ocijenio vjerodostojnim, 1/223.
2 Nevjerstvo.
3 Sura et-Tevbe 64-66.
4 Iz djela Es-Sarimu el-Meslul, 2/70.
5 Zulumćari.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551817/

Hvala Allahu,
Ismijavanje ili omalovažavanje može biti od djela velikoga kufra koje izvodi iz vjere, a može biti od djela velikog grijeha, a u nekim slučajevima može imati obilježje oboga.

1. Od oblika ismijavanja sa kojima se ismijava Allah, Kur`an ili Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, je od djela kufra koje izvodi iz vjere, kao što na to ukazuje govor uzvišenog Allaha: A ukoliko ih upitaš reći će mi smo se samo pričali i zabavljali se. Reci: „Zar se niste Allahu i Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali?“ Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon vašeg vjerovanja. (et-Tevba, 65-66), i po pitanju ovoga su složni svi islamski učenjaci.
2. U slučaju kada se neko ismjava sa određenom osobom ili nekim njegovim čisto dunjalučkim radnjama, to je djelo velikoga grijeha, u tom pogledu je govor Uzvišenog Allaha: O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. (el-Hudžurat, 11.)
3. Što se tiče oblika kada je moguće da bude djelo nevjerstva ili velikoga grijeha to je u slučaju kada se ismijava sa nekim muslimanom zbog njegovog pridržavanja za vjeru i njegovog izgleda i usklađenosti sa Sunnetom. U ovom slučaju ukoliko se ismijava zbog njegovog pridržavanja za vjeru tada je djelo nevjerstva koje izvodi iz vjere, a ukoliko se ismijavanje vraća na samu ličnost te osobe, jer je npr. po shvatanju toga on nije dostojan da se ponaša kao neko ko se pridržava vjere, ili da svojim pridržavanjem pretjeruje u primjenjivanju Sunneta u onome za što smatra da ne ukazuju na to šerijatski dokazi, u tom slučaju je djelo velikoga grijeha jer je ismijavanje sa ličnošću te osobe, a ne sa vjerom.

Upitan je šejh Ibn Baz, rahimehullah: „Da li onaj koji se ismijava sa vjerom na način da se izrugava sa bradom ili kraćanjem nogavica, da li se ubraja u djela nevjerstva?“ pa je odgovorio: „Propis se razlikuje po tome ukoliko je njegova namjera da se ismijava sa vjerom i u tom slučaju je otpadništvo, kao što je rekao Uzvišeni: A ukoliko ih upitaš reći će mi smo se samo pričali i zabavljali se. Reci: „Zar se niste Allahu i Njegovim riječima i Njegovom Poslaniku rugali?“ Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon vašeg vjerovanja., a (razlikuje se propis) ukoliko mu je namjera ismijavanja sa dotičnom osobom zbog nekih razloga kao što je njegovo nošenje brade, ili kraćenje nogavica i da smatra kako je tim postupcima prestrog, i da se ismijava sa drugim propisama da u tome pretjeruje ili u tome popušta, a zna da je vjera tako naredila, s tim da mu nije cilj ismijavanje sa vjerom, već se ismijava sa dotičnom osobom i njegovim kraćenjem nogavica i sl. Ali ukoliko bi mu namjera sa time bila da se ismijava time vjera i da je manjkava, u tom slučaju je djelo otpadništva, da nas Allah sačuva.“
Pa je čovjek dodao na pitanje: „A ako taj kaže: „Ja to činim kako bi se nasmijali i zabavljali.““ Pa je šejh odgovorio: „To nije dozvoljeno i to je djelo velikoga grijeha i dovodi onoga koji ga čini u veliku opasnost, a ukoliko mu je namjera ismijavanja sa vjerom onda je djelo nevjerstva.“ Završen citat.
Fetava eš-Šejh Ibn Baz, 28/365-366.

Tako da na osnovu ovoga kažemo:
Ukoliko je onaj koji rekao taj govor ismijavao se sa rukjom, u tom slučaju je to djelo nevjerstva jer je ismijavanje sa Kur`anom. A ukoliko je imao namjeru da se ismijava sa osobom i da on nije dostojan za učenje rukje, ili da tvrdi da liječi rukjom a u stvarnosti to nije tako, u ovom slučaju se ubraja da je to ismijavanja sa samom osobom i ne ubraja se u djela nevjerstva već velikog grijeha koji je strogo zabranjen.
A ukoliko bi tvrdio da nije imao namjeru ismijavanja već kako bi oraspoložio i zabavljali se u tom slučaju je isto u velikoj opasnosti i nema mjesta za takve šale u ovakvim pitanjima.
A Allah najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551825/