Zahvala pripada Allahu;
Riječ el-meãzif (المعازف) je množina od riječi mi'zefe (مِعْزَفَةٌ), i to prestavlja alatku za zabavu,1 a to je sprava kojom se svira.2 El-Kurtubi, rahimehullah, prenosi od el-Dževherija, rahimehullah, da su el-meãzif isto što i el-gina (الغناء), dok el-Dževheri u svom djelu Es-Sihah kaže da su to: „Instrumenti za sviranje – المَلَاهِي.ˮ3, dok neki kažu da je to sam zvuk kojeg ispuštaju instrumenti za sviranje. A u Havašiju od ed-Dimjatija, rahimehullah, navodi se: „El-meãzif su defovi ili neke druge sprave koje se udaraju.ˮ4

Dokazi iz Kurana i Sunneta o zabrani muzike:

Uzvišeni Allah je rekao u suri Lukman: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili. (Lukman, 6.)
Ibn Abbas, more znanja ovog ummeta, radijallahu anhu, je rekao: „To je el-gina – tj. pjevanje.“5
Mudžahid, radijallahu anhu, je rekao: „El-Lehv je udaranje u bubanj ili doboš.ˮ6
El-Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ovaj ajet je spušten povodom pjevanja i šejtanovih frula.ˮ7
Es-Sa’di, rahimehullah, je rekao: „Ovo obuhvata svaki zabranjen, ružan govor i besposlicu, te svaki govor koji poziva i vodi ka kufru (nevjerstvu) i grijehu, te govor onih koji odvraćaju od istine, i raspravljaju se braneći neistinu da bi se tako suprostavili istini, te svako ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, laž, grđenje i psovku, te pjevanje i šejtanske frule, kao i besposlene razonode od kojih nema koristi niti u vjeri, niti u dunjaluku.ˮ8
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „A dovoljno nam je tumačenje ashaba i tabiĩna da priče za razonodu (lehvul-hadis) predstavljaju pjevanje (el-gina’), i to se ispravno prenosi od Ibn Abbasa i Ibn Mesˊuda. Ebus-Sahba je rekao: ‘Upitao sam Ibn Mesˊuda o govoru Uzvišenog: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha osim Kojeg drugog boga nema, to je pjevanje.’, ponovivši to tri puta.’
Također, ovo se ispravno prenosi od Ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, tj. da je to muzika (pjevanje), i nema kontradiktornosti u tome da se lehvul-hadisi odnosi kako na muziku, tako i na ono što se prenosi o nearapima, njihovim kraljevima, rimskim vladarima i sl. kao što je to činio en-Nadr ibn el-Haris među stanovnicima Mekke, i tako ih zavodio od Kurana. Obje ove stvari predstavljaju, lehvul-hadis (tj. Beskoristan i prazan govor), i zato je Ibn Abbas, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, rekao: ‘Lehvul-hadis je pjevanje i ono što je beskorisno.’
Među ashabima bilo onih koji su spomenuli ovo tumačenje, bilo je i onih koji su spomenuli drugo tumačenje, a ima i onih koji su spomenuli oba mišljenja, sastavivši ih. El-Gina, tj. Pjevanje, više spada u besposlen govor i mnogo je štetniji nego kazivanje o kraljevima i pripovijedanje događaja vezanih za njih, jer to prestavlja poziv u zinaluk (blud), izvor nifaka (licemjerstva), mreža šejtanova i opijenost razuma, te njegovo odvraćanje od Kurˊana, više nego li ijedan drugi beskoristan govor; zbog veličine naginjanja duše ka tome i njene želje za tim.
Navedeni ajeti obuhvataju pokuđenost zamjene Kurˊana besposlenim govorom, kako bi neznanjem i iz zabave zavodili s Pravog puta, a ako bi im se učio Kurˊan oni bi se okretali od njega, kao da ga nisu ni čuli, i kao da su gluhi, a to je prava teškoća i gluvoća. Ako bi nešto od njega (Kurˊana) i saznali, ismijavali bi se time. Sve ovo zajedno ne može doći osim od nekog ko je u najvećem kufru (nevjerstvu), a ukoliko bi neko od onih koji sviraju ili slušaju muziku imao samo dio od navedenog, takav bi imao onoliko udjela u tome i pokuđenosti shodno svom učešću u navedenim stvarima.“9
Uzvišeni je rekao: I zavodi glasom svojim koga možeš. Prenosi se od Mudžahida, rahimehullah, da kaže u tumačenju prethodnog ajeta: „Povuci dole za sobom koga možeš… Glas njegov je pjevanje i beskoristan govor.’
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovo pripisivanje (glasa šejtanu) je pripisivanje koje ukazuje na određenost kao što su riječi svoju konjicu i pješadiju,10 tako da svaki onaj koji govori o nepokornosti Allahu, ili onaj koji zviždeći čuva stado, frulom, ili udara u def i bubanj biva određen ovom zabranom (haramom), i određen kao šejtanov glas, a svaki onaj koji ide ka nepokornosti Allahu u svom hodu on biva od njegove (šejtanove) pješadije, kao i svaki onaj koji jaše (vozi se) ka grijehu biva od njegove konjice. Ovako su govorili učenjaci prvih generacija, kako nam to prenosi Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan: ‘Njegova pješadija (šejtanova) je svaki pješak koji ide ka nepokornosti Allahu (grijehu).'ˮ11
Uzvišeni je rekao: Pa zar se ovom govoru isčuđavate, i smijete se, a ne plačete, gordo dignutih glava (samidun).
Ikrime, rahimehullah, prenosi od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, da riječi es-sumud12 u dijalektu plemena Himjer znači pjevanje (el-gina’) pa se kaže: ,,اسمدي لنا – tj. zapjevaj nam.“ Ikrime dodaje: „Kada bi čuli Kurˊan počeli bi pjevati, pa je povodom toga spušten ovaj ajet.ˮ
Ibn Kesir, rahimehullah, je rekao: „O riječima Uzvišenog وأنتم سامدون – gordo dignutih glava, Sufjan es-Sevri prenosi od svog oca, a on od Ibn Abbasa da je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) je jemenska riječ, pa se kaže اسمد لنا – ismid lena – tj. zapjevaj, a isto to je rekao i Ikrime.“13
Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, a on od Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ne prodajte robinje pjevačice, niti ih kupujte, niti učite pjevanju. Nema nikakva dobra u njihovoj kupoprodaji, i njihova zarada je haram (zabranjena) i zbog njih je objavljen sljedeći ajet: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili.14
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista će se u mom ummetu pojaviti ljudi koji će ohalaljivati (dozvoljavati) svilu, alkohol i instrumente.“15
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovaj hadis je sahih (vjerodostojan) bilježi ga el-Buhari u svom Sahihu, i koristi ga kao dokaz, i spomenuo ga je bez lanca prenosilaca, ali na način koji ukazuje da potvrđuje njegovu vjerodostojnost, i rekao je: ‘Poglavlje o onome što je došlo o onima koji ohalaljuju alkohol i zovu ga drugim imenom.'“16 U ovom hadisu imamo dokaz o zabrani muzičkih instrumenata gledajući sa dva aspekta:

Prvi:
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem ‘ohalaljuju’ što jasno ukazuje da navedene stvari, od kojih su i muzički instrumenti, nisu dozvoljene u šerijatu, tako da će ih ovi ljudi ohalaljivati.

Drugi:
Poistovjećivanje muzičkih instrumenata sa stvarima oko kojih su svi složni da su zabranjene, a to je zinaluk (blud) i alkohol, tako da i oni (muzički instrumenti) nisu zabranjeni onda ne bi bili poistovjećeni s tim (zabranjenim) stvarima.17
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Tako da ovaj hadis nosi u sebi dokaz o zabrani muzičkih instrumenata, a to su kod učenjaka jezika sprave koje proizvode muziku, pa ovaj naziv onda obuhvata sve njezine vrste.ˮ18
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O ovome se prenosi i od Sehla ibn Sa’da es-Sa'idija, Imrana ibn Husajna, Abdullaha ibn Amra, Abdullaha ibn Abbasa, Ebu Hurejre, Ebu Umame el-Bahilija, Aiše, majke pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, Enesa ibn Malika, Abdurrahmana ibn Sabita i el-Gazija ibn Rebije.ˮ, a zatim je spomenuo u djelu Igasetu el-Lehfan da to aludira na zabranu.19
Od Nafi'a, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Omer je jedne prilike čuo frulu, pa je stavio svoje prste u uši, i skrenuo s tog puta (pravca), a onda mi rekao: ‘O Nafija, da li čujes išta?’ Odgovorih: ‘Ne!’ Pa je izvadio prste iz svojih ušiju, i rekao: ‘Bio sam s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je čuo slično ovome, pa je uradio isto kako sam i ja uradio!'ˮ20
Kazm je mislio da ovaj hadis ne ukazuje na zabranu, jer da je bilo tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi naredio Ibn Omeru da začepi uši, i Ibn Omer bi isto to naredio Nafiji.
Odgovor na to je: On nije slušao to (muziku), nego samo čuo, a postoji razlika između slušanja nečega i čujenja. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Što se tiče čujenja, kojeg čovjek nenamjerno učini, na takvog se ne odnosi zabrana niti kuđenje po stavu svih učenjaka, stoga se pokuđenost i pohvala vežu za slušanje, a ne čujenje, tako da će onaj koji sluša Kurˊan biti nagrađen, a onaj koji ga čuje bez namjere za tim neće imati udjela u nagradi; jer se djela vrednuju prema namjerama, pa tako i ono što je zabranjeno od zabave ako bi je čuo nenamjerno ne bi imao štete od toga.ˮ21
Ibn Kudame el-Makdisi, rahimehullah, je rekao: „Slušalac je onaj koji ima namjeru da sluša, a to se nije desilo od Abdullaha ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, naprotiv on je samo čuo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao potrebu da zna kada je završeno pjevanje i svirka, jer se bio sklonio s tog puta, začepio uši, i nije htio da se vrati i otčepi uši dok ti zvukovi ne prestanu, pa je to onda bilo dozvoljeno shodno potrebi.ˮ22
Vjerovatno, slušanje koje spominju ova dva imama je pokuđeno, ali je bilo dozvoljeno radi potrebe koja se je pojavila, kao što ćemo to navesti u govoru imama Malika, rahimehullah.

Govor Imama ummeta:

El-Kasim, rahimehullah, je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) spada u beskorisne stvari.ˮ
Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ako bi se na nekoj proslavi našao beskoristan govor (zabranjeno pjevanje), onda se ne smije odazvati na takvu stvar.ˮ23
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Stav sva četiri imama mezheba po pitanju muzičkih instrumenata je da su zabranjeni. Bilježi se u Sahihu od el-Buharije i drugih, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će se u njegovom ummetu pojaviti oni koji će ohalaljivati svilu, alkohol i muzičke instrumente, i spomenuo je da će takvi biti pretvoreni u majmune i svinje. Ne prenosi se ni od kog od sljedbenika četiri imama da su se razišli po pitanju muzičkih instrumenata.ˮ24
El-Albani, rahimehullah, je rekao: „Sva četiri imama su složena oko toga da su svi muzički instrumenti zabranjeni.ˮ25
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Mezheb Ebi Hanife je po ovom pitanju od najstrožijih mezheba, i njegov govor je u ovome od najžešćih govora, njegovi sljedbenici od učenjaka su bili jasni kada kažu da je svako slušanje muzike strogo zabranjeno, kao što je frula, def, čak i udaranje granom (po nečemu). Oni jasno navode da je to grijeh koji za sobom povlači fisk (tj. da neko bude proglašen velikim griješnikom), zbog kojeg se od čovjeka ne prima svjedočenje (u kadiluku). Još dalje su otišli u tome je kada kažu: ‘Slušanje muzike je veliki grijeh, a uživanje u tome je kufr (tj. nevjerstvo).’ Ovo je njihov govor, i o tome navode hadis, koji nije ispravno da bude pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su rekli: ‘I dužnost svakog koji prođe pored nje (muzike) je da uloži krajnji trud da je ne čuje.'“
Ebu Jusuf je rekao kada je čuo u jednoj kući muziku i pjevanje: „Uđi kod njih bez traženja dozvole, jer je zabranjivanje lošeg i zla stroga obaveza. Da nije dozvoljeno ući kod njih bez izuna (dozvole) ljudi bi bili onemogućeni da sprovedu ovu obavezu.ˮ26
Upitan je imam Malik, rahimehullah, o udaranju u doboš (bubanj) i sviranju frule, te šta ako to čuješ dok prolaziš putem ili na nekom sijelu, pa osjetiš slast u tome?
Rekao je: „Neka ustane odmah sa tog sijela osim ako je došao nekom potrebom, ili nije u stanju da ustane (ode), a što se tiče, puta, neka se vrati ili brzo prođe.ˮ27
Takođe, rahimehullah, je rekao: „To kod nas ne rade osim veliki griješnici.ˮ28
Ibn Abdulberr, rahimehullah, je rekao: „Od zabranjenog profita oko kojeg postoji koncezus svih učenjaka, te da su to zabranjene stvari, jeste: kamata, profit bludnice, suht (nepravedno zarađen imetak), mito, uzimanje naknade za naricanje i pjevanje (el-gina’), tako isto i za gatanje, tvrdnju da se poznaje nevidljivi svijet ili vijesti sa nebesa, te za frule i sve vrste beskorisnih stvari.ˮ29
Ibn Kajjim pojašnjava stav imama Šafije, rahimehullah, rekao: „Učenjaci i poznavaoci stava imama Šafije jasno su naznačili da je muzika zabranjena, i odbacili (negirali) su govor onih koji njemu pripisuju da je to dozvolio.ˮ30
A učenjak šafijskog mezheba koji je napisao djelo Kifajetul-ahbar naveo je da je sviranje i danguba od prezrenih stvari, te da je obaveza onima koji mu prisustvuju da upozore na to i osude ga, a zatim je rekao: „I ne spada s njega obaveza upozoravanja na to, čak ako bi tu bili prisutni i učenjaci zla (oni koji ne rade po znanju i dozvoljavaju zabranjeno), jer oni su ti koji štete šerijatu, ili ako bi bili prisutni zli siromasi (misleći na sufije, zato što oni sebe nazivaju siromasima), jer su oni neznalice i sljedbenici svakog galamdžije, ne nalaze upute u znanju i povode se za svakim povjetarcem koji zapuše.ˮ31
Ibn Kajjim, radijallahu anhu, je rekao: „A što se tiče stava imama Ahmeda, njegov sin Abdullah je rekao: ‘Upitao sam svog babu o pjevanju pa je odgovorio: ‘Pjevanje rađa nifak (licemjerstvo) u srcu, i ja ga ne volim.’ Zatim je spomenuo riječi imama Malika: ‘To kod nas ne rade osim veliki griješnici.'“32
Ibn Kudame, ekspert hanbelijskog mezheba, radijallahu anhu, je rekao: „Razonode (zabave) ima tri vrste:
Zabranjena, a u to spada svako udaranje u strunu, plesanje, frula, tambura, harfa, gusle i sl. Svaki onaj koji bi ustrajao u njihovom slušanju njegovo svedočenje ne bi bilo više prihvaćeno (u kadiluku)…ˮ33
Takođe je rekao, rahimehullah: „Ako bi (neko) bio pozvan na večeru (slavlje) pri kojem bi bilo zabranjenih stvari, kao što je alkohol i svirka, a on je u stanju to da kritikuje (ili spriječi) odazvat će se i opomenuti na to, jer bi tako spojio dvije obaveze, a ako ne bi bio to u stanju, onda se neće odazvati.ˮ34
Et-Taberi, rahimehullah, je rekao: „Učenjaci svih krajeva su složni oko pokuđenosti (prezrenosti) muzike i njene zabranjenosti a suprotno tome su rekli samo nekolicina njih, od kojih je Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-‘Anberi, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Čvrsto se drži onog na čemu je većina.“ I rekao je: „I onaj koji se raziđe sa džematom (izdvoji se) umrijet će džahilijetskom smrću.“35
Izraz keraha (pokuđenost) je korišten kod prvih generacija u značenju harama tj. zabranjene stvari, a zatim je prevagnulo korištenje te riječi za nešto što je prezreno i pokuđeno. Ovaj izraz treba razumjeti kao zabranu zbog riječi: „njene zabranjenosti“, a nijedna stvar nije zabranjena osim da bude haram, kao i radi spomenuta dva hadisa u kojima je prisutan stroga pokuda takvog djela. El-Kurtubi, rahimehullah, je prenio ovu predaju nakon čega je rekao: „Rekao je Ebul-Feredž i el-Kafal, od naših učenjaka (tj. malikija): ‘Svjedočenje pjevača i plesača neće biti prihvaćeno.’ Kažem: Pa ako se uzme u obzir da ova stvar nije dozvoljena, onda ni uzimanje naknade za to djelo nije dozvoljeno.“36
Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo. (…) Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“37
Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: „Nije dozvoljeno proizvoditi muzičke instrumente.“38
Takodjer je, rahimehullah, rekao: „Sprave za razonodu (svirku), poput tambure, dozvoljeno je uništiti (bez dozvole vlasnika) što je stav većine učenjaka, to je mezheb malika i poznatije od dvije predaje Ahmeda.“39
Takođe je rekao: „Spomenuo je Ibnul-Munzir ujedinjenost učenjaka oko zabrane iznajmljivanja muzičkih istrumenata i nekog ko nariče (za mrtvima), pa je rekao: „Složni su svi oni od kojih smo uzimali znanje (učili) od učenjaka oko nedozvoljenosti naricanja i pjevanja, prezirao (smatrao nedozvoljenim) je to eš-Ša'bi, en-Neha'i, Malik, a Ebu Sevr i en-Nuˊman (Ebu Hanife, rahimehullah) su rekli: ‘Nije dozvoljeno iznajmljivanje nečega vezanog za pjevanje i naricanje, i to je ono što mi kažemo po tom pitanju (tj. naš stav).“
Takođe je rekao: „Svirka je opijum za dušu, više naudi duši nego li joj naudi napitak iz čaša (alkohol).ˮ40
Bilježi Ibn Ebi Šejbe, rahimehullah: „Neki čovjek je slomio tamburu drugom čovjeku, pa ga je ovaj tužio kod Šurejha, ali mu on nije presudio oštetu za nju.ˮ (tj. nije obaveza nadoknaditi njenu vrijednost jer je ona zabranjena i zato nema vrijednosti).41
El- Begavi, rahimehullah, je dao fetvu, da je zabranjeno prodavati sve vrste muzičkih instrumenata poput tanbure, frule i drugih, a zatim je rekao: „Pa ako bi promijenio oblik i stanje (funkciju) muzičkog instrumenta, onda bi bilo dozvoljeno prodavati njegov materijal i osnovu (od kog je napravljen) bez obzira radilo se o srebru, metalu, drvetu ili nečem drugom.ˮ42

Ono što se izuzima (s dokazom) iz navedenog propisa:

Ono što se izuzima iz ovog propisa (zabrane) jeste def (onaj koji ne sadrži na sebi zvona), i to striktno za vrijeme praznika, vjenčanja (posebno za žene), i na to ukazuju vjerodostojni dokazi. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je ženama kao olakšicu neke od razonoda prilikom svadbi i sl. Kao što im je dozvolio da prilikom svadbi i veselja udaraju u def, a što se tiče muškaraca u njihovo vrijeme niko od njih nije udarao u def, niti je pljeskao rukama. Napotiv, od njega se prenosi vjerodostojnim lancem prenosilaca da je rekao: ‘Pljeskanje dlanovima je za žene, a donošenje tesbiha (izgovaranje riječi – subhanallah) je za muškarce.’, i prokleo je one žene koje se poistovjećuju s muškarcima, i one muškarce koji se poistovjećuju sa ženama. Pa kada znamo da je pjevanje i udaranje u def od osobina žena, prethodnici (dobre generacije) su one muškarce koji bi to činili nazivali dvospolnicima, i one muškarce koji bi pjevali (pjevače) nazivali bi dvospolnicima.“, a koliko li ih je u sadašnjem vremenu: „i to je ono što je bilo poznato od njihova govora. Ovome se može pridodati hadis kojeg prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, kada je kod nje ušao njen otac za bajram, a kod nje su bile prisutne dvije malodobne robinje koje su pjevale pjesme koje su nekada pjevali ensarije na dan Bu'asa43 (i nadati se je da svako razuman zna o čemu se pjeva u ratnim pjesmama), pa je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, rekao: ‘Zar šejtanska muzika44 u kući Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a Allahov Poslanik, je bio zaokrenut od njih dvije licem prema zidu,45 pa reče: ‘O Ebu Bekre, pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik pripadnika islama.'“46
U ovom hadisu imamo potvrdu da ovo nije bilo od običaja kod Poslanika i njegovih ashaba, niti su se okupljali oko takvih stvari, i zato ga je es-Siddik (Ebu Bekr) i nazvao šejtanskom muzikom, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio taj naziv i nije ga negirao, a zatim je rekao: „Pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.“ Pa je s ovim riječima ukazao na to da je razlog dozvole ovog postupka njegovo vrijeme, tj. praznik, a to aludira na zabranu ovog djela u svim vremenskim periodima koje nisu praznici i vjenčanja, radi onog što se navodi u drugim hadisima.
Šejh el-Albani, rahimehullah, je podrobno objasnio ove stvari u svom dragocjenom djelu Et-Tahrim alati et-Tarb.
Kao što možemo primijetiti, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio postupak dviju robinja za vrijeme praznika, kao što se to navodi u sljedećem hadisu (predaji): „Da bi vidjeli mnogobošci da i mi u vjeri imamo razonodu.“
A u hadisu o dvjema robinjama nije dokaz da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao to pjevanje, a naredba i zabrana se odnose na slušanje, a ne na ono što se nehotice čuje, isto kao što je vezano i za pogled, tako da se zabrana odnosi na pogled s namjerom, a ne na ono što se desi bez volje onog koji pogleda. Imam Ebu Ubejd je def definisao riječima: „To je ono u šta udaraju žene.“47

Izuzimanje bubnja (doboša)?

Neki izuzimaju takođe (iz propisa zabrane) bubanj (doboš) u vrijeme rata (bitke), dok neki savremenjaci (od učenjaka) tome pridodaju vojnu muziku (npr. himnu), a u navedenim stvarima nema nikakve sličnosti i podudaranja (s defom), radi sljedećih stvari:

Prva:
To je izuzimanje iz zabrane koja je navedena u hadisu bez ikakvog dokaza za to, osim pukog mišljenja i dokazivanja istihsanom, tj. kao da je to lijepa stvar u vjeri, a to je pogrešno.

Drugo:
Muslimanima u vrijeme rata je poželjno i neophodno da se srcima okrenu svome Gospodaru, shodno riječima Uzvišenog: Pitaju te o plijenu. Reci: „Plijen pripada Allahu i Poslaniku.“ Zato se Allaha bojte i izgladite međusobne razmirice. (El-Enfal, 1.), a slušanje muzike narušava njihove međusobne odnose, i odvraća ih od spominjanja Njihovog Gospodara.

Treće:
Korištenje muzike je od običaja nevjernika, i stoga nam nije dozvoljeno da ih oponašamo, a naročito u onim stvarima koje nam je Allah Uzvišeni zabranio uopštenom zabranom, kao što je slučaj sa muzikom.48 „Nije niti jedan narod zalutao nakon upute, a da ih nije snašlo međusobno raspravljanje.“49
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike slučaj kada su se Habešije igrale u mesdžidu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
El-Buhari je u svom Sahihu poglavlju u kojem se nalazi spomenuti hadis dao naziv „Poglavlje o vježbanju (igranju) kopljima i štitovima za bajram (praznik)“.
En-Nevevi, rahimehullah, je rekao: „U njemu vidimo dozvolu igranja oružjem i drugim stvarim koje služe za ratovanje u mesdžidima, a tome se dodaju i stvari koje su karakteristične za džihad.“50, ali kao što kaže hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah: „Onaj koji priča o onome što nije od njegove struke (specijalizacije) na kraju dođe sa ovako čudnim izjavama.“51
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike hadis o dvije robinje, a već smo naveli govor o tome, s tim da ćemo još dodati govor Ibnul-Kajjima, rahimehullah, radi njegove dragocjenosti: „Još čudnije od ovoga je vaše dokazivanje dozvoljenosti slušanja onoga što smo prethodno naveli pjevanjem dvije male djevojčice (robinje) koje još nisu bile u godinama puberteta, u prisustvu mlade žene, na dan praznika (bajrama) i radosti, recitirajući arapske stihove koji govore o hrabrosti i ratovima, uzoritom ponašanju i osobinama. Gdje je to od ovog danas? A najčudnije je to što je upravo ovaj hadis najjači dokaz protiv njih, jer je uvaženi es-Siddik, radijallahu anhu, nazvao to pjevanje šejtanskom muzikom, na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdno prešutio taj naziv, a dopustio to (pjevanje) kao olakšicu dvjema malodobnim robinjama u čijem pjevanju nije bilo štetnih stvari. Zar ovo dokazuje dozvolu onome što danas rade i čemu uče od slušanja pjesama koje u sebi sadrži ono što je svima poznato (od zabranjenih stvari)?! Pa neka je slavljen Allah, kako li su samo zalutali umovi i ova shvatanja.ˮ52
Ibnul-Dževzi, rahimehullah, je rekao: „Aiša, radijallahu ‘anha, je u to vrijeme bila još mlada, a od nje se nakon što je postala punoljetna i sazrela ne prenosi ništa drugo do kuđenje pjevanja. Sin njenog brata el-Kasim ibn Muhamed je kritikovao pjevanje i zabranjivao njegovo slušanje, a znanje koje je stekao uzimao je baš od nje.“53
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, je rekao: „Skupina sufija koristila je hadis iz ovog poglavlja, (tj. hadis o dvjema robinjama), kao dokaz za dozvoljenost pjevanja, te njeno slušanje uz instrumente ili bez instrumenata, a dovoljno je kao odgovor na to ono što dolazi u hadisu sljedećeg poglavlja u kojem Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: ‘Nisu bile od pjevačica.54’, tako da je odagnala od njih dvije indirektno ono što je potvrdila direktnim izrazom (tj.da nisu bile pjevačice)… pa se treba ograničiti na ono što se prenosi u tekstu u njegovom obliku (stanju u kojem je naveden), jer je došao s nečim što je u suprotnosti osnovi (tj. zabrani muzike), a Allah najbolje zna.ˮ55
– Neki se čak pozivaju na neke od ashaba i tabiĩna da u slušanju muzike nisu vidjeli nikakvu prepreku (zabranu). Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Tražimo od takvih da nam donesu jasne predaje od tih ashaba i tabiĩna, i da potvrde ono što prizivaju na njih.“, a zatim je rekao: „Imam Muslim u predgovoru svog Sahiha navodi od Abdullaha ibnul-Mubareka da je rekao: ‘Lanac prenosilaca je od vjere, i da nema toga rekao bi (u vjeri) ko šta želi.'“
– Neki kažu da svi hadisi koji se prenose o zabrani muzike imaju neku od mahana, i nema niti jednog od njih, a da nije neko od učenjaka hadisa rekao nešto što ih (te hadise) čini krnjavim.
Ibn Baz, rahimehullah, je rekao: „Hadisi koji govore o zabrani muzike nisu izloženi kritikama kao što to navode, naprotiv, od njih ima hadisa koji su u Buharijinom Sahihu, koji je najvjerodostojnija knjiga nakon Allahove knjige (Kurana), kao što od njih ima hasen – dobrih hadisa, a ima ih i slabih lanaca prenosilaca. Međutim gledano na sveokupne predaje, njihovu mnogobrojnost i raznovrsnost njihovih prenosilaca možemo tvrditi da su jasni dokazi i nepobitne činjenice o zabrani muzike i sl. razonoda i zabava.ˮ
Učenjaci su složni oko vjerodostojnosti hadisa koji govore o zabrani muzike i svirke, osim Ebu Hamida el-Gazalija, s tim da el-Gazali nije bio od učenjaka hadiskih nauka, a takođe ni Ibn Hazm.
– Šejh el-Albani, rahimehullah, objelodanio je i pojasnio grešku koju je on (Ibn Hazm) napravio i stručno je obradio. Ibn Hazm je sam rekao da ako bi neki od hadisa (o muzici) bio vjerodostojan i on bi onda uzeo taj propis i to bi bio njegov stav. Međutim u današnjem vremenu imamo one kojima je vrlo dobro poznata vjerodostojnost ovih predaja, zbog mnoštva knjiga koje govore o tome, i zato što se prenosi mutevatir (kategorički vjerodostojnim) putem od njih da smatraju vjerodostojnim ove hadise, ali se oni okreću od njih, tako da su oni mnogo gori nego Ibn Hazm i ne mogu se poistovjetiti s njim. Štaviše, nisu uopšte stručni i ne može se (u znanju) vratiti (pozivati) na njih.
– Neki smatraju i govore da su muziku učenjaci zabranili iz razloga što se za nju veže sijeljenje gdje se pije alkohol i zabranjeno zanoćavanje! Eš-Ševkani, rahimehullah, je rekao: „Odgovor na to jeste da spajanje jedno s drugim ne dokazuje da se zabrana odnosi samo onda kada su skupa, inače bi i blud koji je jasno spomenut u hadisima bio zabranjen samo onda kada bi se s njim spojilo pijenje alkohola i korištenje muzike, pa s toga je ono što proizlazi iz ovog zaključka neispravno koncezusom učenjaka, a samim tim i ono što je aludiralo na ovako pogrešan zaključak, a da nije tako onda bi bilo obavezno na takav način shvatiti i sljedeći ajet gdje Uzvišeni kaže: Jer on u Allaha Velikog nije vjerovao, i da se nahrani nevoljnika – nije podsticao., tj. onda ne bi bilo zabranjeno nevjerovanje u Allaha osim onda kada je uz njega došlo nepodsticanje da se siromah nahrani. A ako bi neko rekao: ‘Zabrana koja se odnosi na slične stvari došla je u nekim drugim dokazima!’, odgovor na to je: ‘Pa i zabranu muzičkih instrumenata smo saznali iz drugih dokaza također.'“56
– Neki navode kako lehvul-hadis koji se spominje u ajetu nije pjevanje, a već smo naveli odgovor na to. El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: „To (tj. govor da se to odnosi na pjevanje) je najjače što je spomenuto o ovom ajetu, i Ibn Mesud se zakleo Allahom, osim kojeg drugog Boga nema, tri puta na to (tj. da je to pjevanje).ˮ57 Zatim je spomenuo ko je sve od imama rekao takav isti govor, i naveo je druge govore (mišljenja) o tome a zatim kazao: „Prvi govor, koji je naveden u poglavlju o ovome (muzici) je najpreči (najispravniji) shodno vjerodostojnom hadisu, govoru ashaba i tabiĩna o tome.ˮ58
Ibn Kajjim, rahimehullah, nakon što je spomenuo ovaj tefsir rekao je: „El-Hakim Ebu Abdullah je u svom djelu El-Mustedrek u poglavlju o tefsiru rekao: ‘Neka onaj koji traži znanje zna da su Buharija i Muslim na tefsir nekog od ashaba koji su svjedočili spuštanje Objave smatrali kao da je od Poslanika.’, a na drugom mjestu u knjizi je rekao: ‘To kod nas ima propis kao da je od Poslanika.’ Ovo navodimo iako oko toga ima polemike, ali ipak je preče da bude prihvaćeno nego govor nekog koji je došao nakon njih (ashaba), jer su ashabi najupoznatiji s onim što je Allah Uzvišeni htio da kaže u Svojoj knjizi, njima je spuštan Kurˊan, oni su bili prvi na koje se je odnosio, svjedočili su njegovom (Kurˊanskom) tumačenju od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, teoretski i praktično, i oni su bili od najrječitijih izvornih Arapa, tako da se njihovo tumačenje ne ostavlja sve dok ima ikakve osnove.ˮ59
– Neki govore da je muzika (pjevanje) pokornost ako se njom želi postići jačanje u pokornosti Allahu! Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O čuda velikog, koji li se to iman, svjetlo, oštroumnost, uputa i spoznaja postiže slušanjem otpjevanih stihova, i pretpostavki (izmišljotina) od kojih su većina izrečene o nečemu što je zabranjeno, ono što Allah i Njegov Poslanik mrze, i za što bi slijedila kazna? (…) Pa kako da neko ko ima i imalo upute i živog srca da se približava Allahu, da mu se povećava iman i bliskost sa Allahom, te da bude od odabranih i odlikovanih robova tako što će se naslađivati onim što Njega srdi i što On prezire, a Allah mrzi i pjevača i onoga ko ga sluša?“60
Šejhul-islam Ibn Tejmijje opisuje stanje onoga ko je navikao na slušanje pjesama rekavši: „Zato nalaziš da onaj ko je navikao na pjevanje i time se napojio ne čezne za slušanjem Kur’ana, niti se raduje Kur’anu, niti nalazi u slušanju ajeta ono što nalazi u slušanju stihova. Štaviše, kada čuju Kur’an, slušaju ga nemarnih srca, dok njihovi jezici beskoristan govor pričaju, a kada čuju zviždanje i pljeskanje stišaju se glasovi, smire udovi i skruše srca.“61
– Neki tvrde kako muzika i muzički instrumenti raznježuju srce i emocije, te hrane nježnost, a to nije tačno, naprotiv, oni utiču na strasti i nagone, a da je istina to što govore i da je tako onda bi srca muzičara bila najnježnija srca i imali bi najljepše ponašanje, ali kao što znamo većina njih je zastranjena i lošeg ponašanja.

Zaključak

Nadamo se da je iz ovog sažetog izlaganja postalo jasno, onima koji su nepristrasni, da govor koji dozvoljava muziku nije relevantan i da je odbačen (neprihvatljiv), te da u osnovi po ovom pitanju nema dva govora (miljenja i stava), tako da je obaveza posavjetovati na najljepši način, zatim postepeno ukoriti onog koji sluša muziku, i nemoj da te zavede popularnost nekog čovjeka, te to što živimo u vremenu u kojem su oni koji se drže vjere postali pojedinci i čudaci (u očima ljudi). Znaj da onaj koji govori da je muzika i muzički instrumenti dozvoljena stvar time potpomaže strasti ljudi, te kao da običan narod daje fetvu (islamski propis), a on samo potpisuje! Oni, ako im dođe neko pitanje, prvo pogledaju govor učenjaka o toj stvari, a zatim traže i uzmu onaj najlakši govor, kao puko mišljenje, a zatim traže dokaze koji bi to poduprijeli. Štaviše, uzimaju čak i šubhe (tj. sumnje) i sporne stvari (kao dokaz), a oni se u stvarnosti samo vrte između nečeg što je strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto (tj. kao da se vrte u krug između stvari koje su i onako zabranjene)!
Pa koliko li je samo stvari koje su ovakvi i slični njima propisali ljudima u ime islamskog šerijata, a islam je čist od tih stvari. Zato brate o islamu, gledaj da ga učis iz Knjige Gospodara svoga i Sunneta poslanika, i ne kaži: „Rekao je taj i taj.“, jer se istina ne veže za ljude, nego spoznaj istinu pa ćeš spoznati i njene ljude!
Nadamo se da je ovo bilo dovoljno onome koji odbacuje strast i pokorava se Gospodaru svome, i nadati se je da ono što smo naveli zadovolji prsa onih koji vjeruju, i odagna vesvese (sumnje i spletke) onih koji spletkare, te razotkrije svakog onog koji se okreće od upute, koji slijedi samo olakšice u vjeri i misli da je uspio doći s nečim sa čim nisu prvi uspjeli doći, pa govori o Allahu bez znanja, pokušavajući izaći iz velikog grijeha i razvrata te tako zapada u novotariju, ne dao Allah u tome bereketa, a bolje mu je bilo da se drži puta vjernika.
A Allah najbolje zna, i neka je salavat, selam i bereket na Njegova poslanika, koji je pojasnio put vjernika, te na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana.

Ovo je sažeto iz djela ed-Darbu bin-neva limen ebahal-me'azife vel-heva od šejha Sadud-Dina ibn Muhammeda el-Kubija, a onome koji želi saznati više može se vratiti na knjigu El-I'lam bi nakdi kitab el-Halal ve el-Haram uvaženog šejha Salih ibn Fevzana el-Fevzana, i knjigu es-Semaˊ šejhul-islama Ibn Kajjima, te knjigu Tahrim alat et-Tarb, šejha Muhammeda Nasirud-Dina el-Albanija, rahimehullah.

Islam: Pitanje i odgovor.
Šejh Muhammed Salih el- Munedžid.

fusnote:
1 Vidjeti: Fethu el-Bari, 10/55.
2 Vidjeti: El-Medžmu’, 11/577.
3 Doslovno, el-Dževheri kaže: والمَعازفُ: الملاهي. والعَازفُ: اللاعبُ بها والمُغَنِّي., što znači: „El-me’azif su instrumenti za sviranje, a ’azif je onaj ko njima svira i ko pjeva.“ Vidjeti: Ismail ibn Hammad el-Dževheri, Es-Sihah tadžul-luga ve sihahul-arebijje, 4/1403. A u rječniku el-Mu’džemul-vesit stoji: „El-Melahi – instrument za zabavu poput laute, frule i tome slično. Najjače mišeljenje je da mu je jednina milhatun – مِلْهَاة.“ Vidjeti: el-Mu’džemul-vesit, 2/843.
4 Vidjeti: Fethul-Bari, 10/55.
5 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40. Što se tiče pjevanja kojeg učenjaci prvih generacija spominju u ovom kontekstu, imam Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: „Pod zabranjenom pjesmom se misli na poeziju koja opjeva žene, opisujući njihove ljepote, tako da slušanje toga pokreće strasti. Ovo je zabranjena pjesma, i tako su je protumačili imam Ahmed, Ishak ibn Rahevejh i drugi imami.“ Vidjeti: Nuzhetul-esma’ fi mes’eletis-sema’, 26.
6 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40.
7 Tefsir Ibn Kesir, 3/451.
8 Tefsirus-Sa'di, 6/150.
9 Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/258-259.
10 Iz ajeta: I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i pješadiju… (el-Isra’, 64.)
11 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/256.
12 Koja je prevedena kao ’gordo dignutih glava’. (op. rev.)
13 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 7/468., valorizacija: Sami Selame.
14 Hadis je dobrog lanca prenosilaca.
15 Hadis bilježi el-Buhari, kao dodatak svom Sahihu pod br. 5590., a spojenim lancem prenosilaca bilježi ga et-Taberani i el-Bejheki. Vratiti se na djelo es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 91.
16 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259.
17 Vidjeti: Es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 1/140-141, u prenesenom značenju.
18 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 11/535.
19 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/261.
20 Hadis je vjerodostojan, i bilježi ga Ebu Davud.
21 Vidjeti: Medžmu'u-Fetava, 10/173.
22 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
23 Vidjeti: El-Kajrevani, el-Džamiu, str. 262-263.
24 Vidjeti: Medžmua el-Fetava, 11/576.
25 Vidjeti: Es-Silsile es-Sahiha, 1/145.
26 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
27 Vidjeti: El-Džami’ od el-Kajrevanija, str. 262.
28 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/55.
29 Vidjeti: El-Kafi, 1/444.
30 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
31 Vidjeti: Kifajetul-ahbar, 2/128.
32 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/227.
33 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
34 Vidjeti: El-Kafi, 3/118.
35 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
36 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
37 Vidjeti: Salih el-Fevzan, el-I’lam bi nakdi kitabil-Halal vel-haram, 58. Potpun tekst šejha Fevzana je: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo, koje pokreće duše, koja budi i raspaljuje čežnju i zaljubljenost, opisujući obraze, oči, usne. Zatim, pjevačica sadne ispred mikrofona i pjeva nježnim glasom koji budi ljubav i izmamljuje uzdahe. Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“
38 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 22/140.
39 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 28/113.
40 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/417.
41 Vidjeti: el-Musannef, 5/395.
42 Vidjeti: Šerh es-Sunne, 8/28.
43 En-Nevevi kaže: „Dan Bu’asa je dan iz vremena džahilijeta kada su ratovala dva plemena Evs i Hazredž, i kada je pobijedilo pleme Evs.“ Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/182.
44 Sintagma ‘frula’ se upotrebljava za označavanje glasa kojim se melodično nešto pjeva, kao i na
45 Neki učenjaci navode da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nikada nekoga kritikovao ili grdio u prisustvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je ove prilike mislio da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obraćao pažnju šta se dešava, a Allah najbolje zna.
46 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/ 565.
47 Vidjeti: Garibul-Hadis, 3/64.
48 Vidjeti: Es-Sahiha, 1/145.
49 Hadis je vjerodostojan, i bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Taberani i drugi.
50 Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/184.
51 Tj. sa dozvolom doboša i ratne muzike. (op. rev.)
52 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 1/493.
53 Vidjeti: Telbisu Iblis, 229.
54 Tj. osobe kojima je posao pjevanje. (op. rev.)
55 Vidjeti: Fethul–Bari, 2/442-443.
56 Vidjeti: Nejlul-Evtar, 8/107.
57 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/52.
58 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/53.
59 Vidjeti: Igasetu el-Lehfan, 1/240.
60 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 11/557.
61 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/557.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478639/

Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Kao prvo moramo se vama obratiti, pa kažemo: Znajte da je na vama obaveza da se bojite Allaha, vašeg Gospodara, te da ostavite ono što činite od djela koja izazivaju srdžbu Uzvišenog Gospodara, od prestupa i grijeha, kao što vam je obaveza i da činite sve ono što vam je Uzvišeni Allah naredio. Znajte da vam ništa drugo neće koristiti ako želite da se sačuvate kazne i steknete zadovoljstvo Milostivog, neka je Slavljen i Uzvišen On.
To što imate brata koji vas kritikuje, te traži od vas da se držite Allahova šerijata je Allahova milost prema vama, pa koliko li je samo onih koji čine grijehe i razvrat, a nemaju nikog ko bi ih posavjetovao i ukazao na istinu, niti govornika koji bi im naređivao i zabranjivao. S toga je vaša dužnost da ostavite sve što je loše, te da budete pokorni i budete plemeniti prema bratu kojeg vam je Allah dao kao milost.

Drugo:
Naša poruka za vašeg brata sastoji se u nekoliko tačaka:
1. Znaj da je pozivanje ka Allahu obaveza svakog muslimana, s tim da je ona za učene još obaveznija. Na samom početku kada je Allah naredio Njegovu poslaniku da poziva, to je bilo usmjereno ka njegovoj porodici, Uzvišeni je rekao: I opominji rodbinu svoju najbližu.1 Zato je potrebno da ti to bude od prioriteta i željenih ciljeva.
2. Znaj da pozivanje ka Allahu treba strpljenja, a strpljenje pri ovoj stvari je strpljenje u pokornosti Uzvišenom Allahu. Put da've nije posut cvijećem i mirisima, već daija na tom putu podnosi teškoće i tegobe kako bi ljudima ukazao na put dobra, i kako bi ih poveo ka uputi. Razmisli o oporuci Lukmana kada se je obratio sinu svome rekavši: O sinčiću moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti.2 Spomenuo je naredbu u strpljenju nakon što mu je naredio da poziva, kako bi ga spremio za taj put (misiju), tako da ni tebi ne priliči da budeš nestrpljiv u pozivanju svoje porodice, niti da ti dosadi ustrajavanje u tome. Ono što bi trebao znati jeste:
Kada pozivaš ka Allahu moraš korisiti takav metod da bi stigao do srca onih koje pozivaš, a grubost i izbjegavanje nisu od uspješnih načina u tome, naprotiv, blagost i naklonjenost su dvije osobine koje su potrebne u pozivanju uopšteno, a naročito ako se pri tome radi o porodici. Uzvišeni je rekao: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.3 Dobro razmisli o ovom ajetu da bi spoznao da bježanje ljudi od daije biva zbog njegove grubosti i strogosti, i razmisli o riječima Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Blagost se neće naći u nekoj stvari a da je neće ukrasiti, i neće biti istrgnuta iz neke stvari a da je neće unakaziti.“4
3. Na tebi je da budeš mudar kada pozivaš svoju porodicu, koristeći pri tome razne načine kako bi doprio do njihovih srca; poklonima, da im budeš na usluzi, blago im se obraćajući, kao što trebaš koristiti raznovrsne metode u savjetovanju, npr. da pustiš neku kasetu, doneseš poučan film, nabaviš probrano predavanje, možda čak da dovedeš kući nekog od daija koji znaju lijepo razgovarati s ljudima i pozivati ih, ili da ih preporučiš nekom mimo tebe da ih posavjetuje i usmjeri. Na ovakav način ćeš možda imati uspjeha u svom pozivanju.
4. Prisustvo grijeha kod porodice, možda i kufra (nevjerovanja), čak šta više pozivanje u nevjerstvo, nije razlog da musliman ostavi lijepo ophođenje s njima, da im čini dobročinstvo i ustrajava u njihovom pozivanju, Uzvišeni je rekao: Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj. Meni ćete se vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili obavijestiti.5
Naš Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije prestajao pozivati svog amidžu, Ebu Taliba uprkos njegovom ustrajavanju u širku (mnogoboštvu) i kufru (nevjerstvu) sve do posljednjeg izdisaja, pa gdje su oni koji slijede njegov njegov Sunnet, sallallahu ‘alejhi ve sellem? Gdje su u nastojanju i brizi naspram onih koji se suprostavljaju šerijatu? On je to činio sve dok mu njegov Gospodar nije rekao: Pa ne izgaraj od žalosti za njima.6 Takođe mu je rekao: Pa zar ćes ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?7
Ne bi smio da se izoluješ od svoje porodice, te ih tako ostaviš kao plijen šejtanu. Naprotiv, na tebi je da budeš strpljiv i trpiš. Da, na tebi je da se kloniš mjesta gdje se čini grijeh, nemoj sjediti uz televiziju ako se na njoj gleda nešto što je zabranjeno, ali nema potrebe da ih izbjegavaš prilikom jela, tokom porodičnog razgovora ili prilikom posjete nekog od poznanika. Izolovanje je propisano onda kada bi okolina ostavljala negativan trag na vjeru onog koji poziva, ali izbjegavanje porodice samo zato što oni ne žele da ti se odazovu nije propisano u šerijatu, osim u slučaju ako procijeniš da bi takav imao pozitivan uticaj na njihovo ponašanje tako što bi ostavili slušanje ili gledanje zabranjenih stvari, s tim da je potpunije da ostaneš i boraviš uz njih pozivajući ih na najblaži način; tako da bi njihovo ostavljanje griješenja i činjenje obaveznih propisa bilo isključivo s ubjeđenjem i pridržavanjem Allahova šerijata.
5. Ne zaboravi da se potpomogneš dovom svome Uzvišenom Gospodaru da uputi srca tvoje porodice, i da ih potpomogne u slijeđenju istine. Tako je činio naš Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Dovio je za pleme Devs, dovio je za Sekif (stanovnike Taifa), čak nas je obavijestio o nekim vjerovjesnicima da bi dovili za svoj narod, a oni bi ga uznemiravali i udarali!
Abdullah bin Mesũd, neka je Allah s njim zadovoljan, je rekao: ,,Kao da sada gledam u Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok priča o jednom od vjerovjesnika. Njegov narod ga je toliko udarao dok ga nisu okrvavili, a on bi brisao krv sa svoga lica i govorio: ‘Allahu moj, oprosti narodu mom, zaista su oni neznalice.'ˮ8
Allaha molimo da ti upiše nagradu, da tvoju porodicu uputi na put ustrajnosti u vjeri, te da vas sastavi na dunjaluku (ovozemaljskom životu) u dobru i na uputi, a na Ahiretu (drugom svijetu) u najuzvišenijim predjelima Dženneta.

Allah najbolje zna, i Allah je taj koji upućuje.

Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Sura eš-Šuʹara 214.
2 Sura Lukmãn 17.
3 Sura Ali-ʹImran 159.
4 Bilježi ga Muslim, br. 2594.
5 Sura el-Ankebũt 8.
6 Sura Fatir 8.
7 Sura el-Kehf 6.
8 Blježi ga el-Buhari, br. 3290, i Muslim, br. 1792.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478839/

Zahvala pripada Allahu;
Novotarija može biti od onih koje izvode čovjeka iz vjere, kao što su novotarije džehmija, rafidija ili panteista, njihov namaz nije ispravan, niti je dozvoljeno nekome da klanja za njima.
Kao što može biti i od onih koje ne izvode iz vjere, kao što je izgovaranje nijeta naglas, okupljanje u zikru kao što to čine sufije, njihov namaz je ispravan kao i namaz za njima, te je obaveza muslimanu da ih savjetuje u ostavljanju tih novotarija. Ako bi poslušali, pa to se i traži od njih, a ako ne, onda je čovjek izvršio svoju obavezu. Najbolje bi bilo u tom slučaju da potraži imama koji je ustrajan u slijeđenju Sunneta.
Šejhul-islam Ibn Tejmije, Allah mu se smilovao, je rekao: „A ona novotarija zbog koje se čovjek smatra od sljedbenika strasti, i koja je kod učenjaka poznata da se suprostavlja Kurˊanu i Sunnetu, kao što su novotarije haridzija, rafidija, kaderija i murdžija, o tome su Abdullah ibn Mubarek, Jusuf ibn Esbat i mnogi drugi učenjaci rekli: ‘Osnove sedamdeset i dvije skupine se vraćaju na četiri skupine: haridzije, rafidije, kaderije i murdžije.’ Neko je upitao Abdullaha ibn Mubareka: ‘A džehmije?’, na šta on reče: ‘Džehmije ne pripadaju ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.’
Džehmije su oni koji niječu Allahova svojstva i koji govore da je Kurˊan stvoren, te da Allah neće biti viđen na onom svijetu i da Muhamed nije uzdignut na miˊradz kod Allaha, te da Allah ne posjeduje znanje, moć, život i sl., kao što to govore mu'tezile, filozofi i oni koji ih slijede. Abdurahman ibn Mehdi je rekao: ‘Dvije skupine kojih se morate dobro čuvati su: džehmije i rafidije.’
Ove dvije skupine su najgore od svih novotara, od njih su se pojavili karamiti (ezoteristi) kao što su sekte nusajrija i ismailija, i od njih su nastali ittihadije (panteisti), koji spadaju u vrstu faraosnkih skupina. Rafidije u današnjem vremenu imaju pri sebi džehmijsko-kaderijsko vjerovanje, tako da su pored rafidijskog učenja dodali tome i muˊtezilsko, a zatim se dešava da nekada budu i od ismailijskog pravca i sličnih otpadničkih skupina, a Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“1

Učenjaci Stalne Komisije za fetve su rekli: „Što se tiče namaza za novotarom: Ako bi njegova novotarija bila širk, kao što je: upućivanje dove nekom mimo Allaha, prinošenje žrtve nekom mimo Allaha, smatranje da šejhovi posjeduju nešto što je svojstveno samo Allahu, poput savršenog znanja, poznavanja gajba ili da imaju moć utjecaja u svemiru, namaz iza takvih nebi bio ispravan.
A ako bi njihova novotarija bila nešto mimo širka, kao što je zikr koji se prenosi od Vjerovjesnika, neka je Allahov salavat i selam na njega, ali da to čine u skupinama ili tresući se, namaz iza takvih bi bio ispravan, osim što je bolje muslimanu da odabire za svoj namaz imama koji nije novotar; ne bi li to bilo uzrok povećanju njegove nagrade i da bude što dalje od prezrenih stvari.
A Allah upućuje, te neka je salavat i selam na Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i vrle ashabe.
Vidjeti: Fetaval-Ledžnetid-Da'ime, 7/353.
A Allah najbolje zna

fusnota:
1 Vidjeti: Medzmua fetava, 35/414 -415.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478858/

Zahvala pripada Allahu
Prvo:
Allah je učinio da ovaj ummet bude najbolji narod koji se ikada pojavio, naređuje na dobro, zabranjuje zlo i upućuje savjete Allaha radi, pomaže potrebnima, spašava ozalošćene, sprečava da neko bude uznemiravan, potpomaže one kojima je nepravda nanesena, pa je zato ovaj ummet najbolji ummet te su najkorisniji ljudi drugim ljudima.
Allah je iz tog ummeta izveo učenjake koji upućuju njegovom naredbom, pozivaju u njegov šerijat i održavaju ljude na čistoj stazi strpljivo, nadajući se Allahovoj nagradi i odazivajući se Allahovoj naredbi: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!, (Sura en-Nahl 125.) Oni čine da ljudi zavole Allahovu vjeru, podstiču ih da se pridržavaju Allahova šerijata i slijede Njegov sud.
Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: i s njima na najljepši način raspravljaj, sa onim od njih pred kojim treba da se iznose dokazi i da se sa njim diskutuje, to treba raditi na lijep način, blago, fino i s lijepim izrazima. Pa mu je Uzviseni naredio da pokaže blagost, kao sto je naredio Musau i Harunu, neka je na njih selam, kada ih je poslao faraonu rekavsi: …pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!1
Abdurrahman es-Sa'di, Allah mu se smilovao, je rekao: ,,Tj. da tvoj poziv ljudima, muslimanima i nevjernicima, na pravi put Gospodara tvoga bude korisnim znanjem i dobrim djelima. S mudrošću, tj. svako shodno njegovoj situaciji, shvatanju, govoru i povođenju.
Od mudrosti je dava (pozivanje) sa znanjem, a ne sa neznanjem i vođenje računa o prioritetima, te otpočinjanje sa onim što je razumnije i jasnije kod ljudi, čije će prihvatanje biti potpunije, čineći to blago i fino. Ako se ne odazove kada ga pozovemo s mudrošću, onda će preći na pozivanje s lijepom opomenom, a to je da mu se naređuje uz podsticanje na činjenje naređenog i da mu se zabranuje uz zastrašivanje od toga što je zabranjeno.
Podsticanje će biti spominjanjem koristi i dobrobiti koje donosi činjenje onog što nam je naređeno ili spominjanjem počasti koju će Allah ukazati onome ko se drži Njegove vjere. Zastrašivanje će biti spominjanjem mnogobrojnih šteta koje proističu iz činjenja onoga što nam je zabranjeno ili spominjanjem poniženja koje će doživjeti onaj koji se ne pridržava Allahove vjere.
Nekada će podsticanje biti kroz spominjanje nagrade koju je Allah pripremio za Njemu pokorne robove i na dunjaluku i na Ahiretu, a zastrašivanje će biti kroz spominjanje kazne koju je Allah pripremio za Njemu nepokorne robove i na dunjaluku i na Ahiretu. Ako onaj kojeg pozivamo misli da je on na istini, ili je od onih koji pozivaju u zabludu, onda ćemo s njim raspravljati onim što je najljepše, a to je raspravljanje na način koji će najbrže i najefikasnije dovesti do njegovog prihvatanja istine, a na koji ukazuju šerijatski i razumski dokazi.“2
Pozivanje k Allahu treba da bude lijepo, mudro i zasnovano na ispravnom znanju, tako da ne bi dovelo da ljudi bježe od vjere.

Drugo:
Spomijanje ljudi po njihovim mahanama i često zanimanje time je pokuđena stvar, kao što ga to može odvratiti od sagledavanja sopstvenih mahana i njihovog popravljanja. Kao što je rečeno: „Onaj koji gleda u mahane ljudi zanemari sopstvene mahane.“3
Od Muhammeda ibn Nadra El-Harisija se prenosi da je rekao: „Spomenut je neki čovjek u prisustvu Rebie ibn Hajsema, pa reče: ‘Nisam sobom zadovoljan da bih se posvetio kuđenjem drugog. Ljudi se boje Allaha za tuđe grijehe, a ne boje se Allaha za svoje grijehe.“4

Dok su neki govorili: „Zarobljen postadoh stihom kojeg čuh:
Nad dušom svojom plačem, a ne zbog nečeg drugog,
Mahanama svojim previše sam zauzet da bih se ljudima bavio.

A drugi je rekao: „Ne smatram da se iko zabavio mahanama drugih ljudi, a da nije sebe zapostavio. Da se pozabavio svojim mahanama ne bi našao vremena za tuđe.“5

Tirmizi bilježi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu ‘anhuma, da je rekao: „Allahov Poslanik se popeo na minber pa pozvao povišenim glasom rekavši: ‘O skupine onih koji islam prihvatise jezicima svojim, a iman im se još nije usadio u srca! Ne uznemiravajte muslimane, ne iznosite mahane njihove, ne uhodite ih u njihovim slabostima! Zaista onaj koji istražuje slabosti svoga brata muslimana, Allah će istražiti njegove slabosti, a onaj kome Allah bude slabosti istraživao, osramotit će ga, pa makar u njegovoj kući.“6

U djelu Tuhfetul-ahvezi u komentaru prethodnog hadisa autor kaže: „Od iznošenja mahana jeste da ih osramotiš i kudiš za grijehe koje su davno počinili, svejedno bilo poznato da su se pokajali od toga ili ne.“
Nevevi , Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su složni oko toga da se ovo kuđenje odnosi na one koji to govore omalovažavajući pri tome ljude, potcjenjujući ih i smatrajući sebe boljim od njih, te prezirući njihovo stanje.“
El-Hattabi je rekao: „Značenje toga jeste da čovjek neće prestati da iznosi mahane ljudi, spominje njihove greške i govori: ‘Propali su ljudi i unisteni!’, Ako tako uradi, onda je on više propao od njih, tj. bio bi u gorem stanju od njih, zbog grijeha kojeg je zaradio kudeći ih, ogriješivši se od njih, a možda ga to odvede u samodopadljivost.“
A Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ovo kod učenjaka znači da to čovjek govori potcjenjujući ljude, omalovažavajući ih i iz samodopadljivosti, ali ako bi to rekao iz žalosti i tuge zbog toga, te iz straha za njih zbog odvratnosti onog što vidi u njihovim djelima onda ne bi bio od onih na koje se odnosi prethodni hadis. Razlika između ove dvije stvari jeste u tome što: u prvom slučaju takav bi bio zadovoljan i zadivljen samim sobom, zavidan onome ko je iznad njega, uz omalovažavanje onog koji je ispod njega, dok bi u drugom slučaju bio od onih koji kore svoju dušu, omalovažavaju je i nisu zadovoljni njome.“7
Stoga je na muslimanu da se pripazi uhođenja slabosti muslimana, istraživanja njihovih grešaka, diranja u njihovu čast, pa ili neka se zaposli popravljanjem svoje duše ili popravljanja drugih s mudrošću i lijepim savjetom.
A na svakom od nas je da Allahu dovimo da uputi ljude, da se trudimo i usmjeravamo ih da krenu pravim putem bez da ih grdimo, iznosimo njihove mahane, osim ako bi iz toga proizilazila šerijatska korist, kao što je upozoravanje na njihovo djelo, bez obzira da li se radilo o djelu muslimana ili nevjernika, a da u isto vrijeme prezire to na čemu su, tu stranputicu i zabludu, te da ih ne uhodi i ne prati, već da ih izvodi na put spasa.
Vjerovjesnik, neka je Allahov salavat i selam na njega, je rekao: „Tako mi Allaha, da Allah tvojim uzrokom uputi jednog čovjeka bolje ti je od krda crvenih deva.“8
Allaha Uzvišenog molimo da popravi naše stanje i stanje muslimana.
Radi jos većeg okorištavanja pogledati odgovor na pitanje po brojem: (93218) i (131777).
Allah najbolje zna.

fusnote:
1 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesira, 4/613.
2 Vidjeti: Tefsirus-Sa'di, str. 452.
3 Vidjeti: el-Bejheki, Ez-Zuhd, 1/195.
4 Vidjeti: el-Bejheki, Šuabul-Iman, 16/100.
5 Vidjeti: el-Munavi, Fejdul kadir, 4/371.
6 Vidjeti: Džami’ut-Tirmizi, 2032., sa vjerodostojnim senedom.
7 Vidjeti: Et-Temhid, 21/242.
8 Biljezi ga Buharija (3701.) i Muslim (2406.).

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478864/

Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Međusobno razilaženje ljudi u akidi i menhedžu je jedan od kosmičkih zakona. Uzvišeni Allah nas je obavijestio o postojanju toga među Njegovim robovima, kao što nas je obavijestio i o Njegovoj moći da ih sve objedini kao sljedbenike jedne vjere, ali Uzvišeni Allah iz svoje neizmjerne mudrosti to nije učinio; da bi nagradio muvehhide1 i Njemu pokorne ljude, a kaznio nepokorne i mušrike.2
Da je Uzvišeni Allah učinio ljude jednim ummetom ne bi došla do izražaja vrijednost tevhida3 i muvehhida, niti bi bila očita prezrenost grijeha i griješnika, a od Allahovih lijepih imena i svojstava su i ona koja zbog Njegove mudrosti budu očita nad Njegovim stvorenjima baš onda kada se oni međusobno raziđu.
Uzvišeni Allah je rekao: A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti,
osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispunit će se riječ Gospodara tvoga: „Napunit ću, zaista, Džehennem džinnima i ljudima – zajedno!“4
Ibn Džerir et-Taberi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Rekao je Onaj Čiji je spomen uzvišen: ‘Da Gospodar tvoj želi, o Muhammede, sve bi ljude jednom skupinom učinio, jedne pripadnosti i jedne vjere.'“5
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: „Uzvišeni nas obavještava da je On sposoban sve ljude jedne vjere učiniti, radilo se o tome da budu vjernici ili nevjernici, kao što kaže Uzvišeni: Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici.6
Te Njegovih riječi: Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje., tj. ljudi će se neprestano razilaziti u vjeri, ubjeđenjima, vjeroispovjestima, te pravcima i mišljenjima.“7
Šejh Abdurahman es-Sa'di, Allah mu se smilovao, je rekao: „Allah nas je obavijestio da, da je On htio sve bi ljude jedne vjere učinio, tj. učinio bi ih muslimanima, jer Njegova volja nije manjkava, niti mu je išta nemoguće učiniti. Međutim, Njegova mudrost je u tome da ljudi ostaju razjedinjeni, da skreću sa pravoga puta, slijedeći puteve koji vode ka Vatri, i svako vidi da je istina samo ono što on kaže, a da je stranputica u onome što drugi misle. Osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. Takve je je uputio ka znanju o istini i radu po tome, zajedništvu na tome, i takvima je unaprijed predodređeno da će sretni biti, obuhvatila ih je Allahova naklonost i Božija potpora. Što se tiče onih koji neprijateljuju protiv njih, takvi su poniženi i prepušteni sami sebi. Njegove riječi: A zato ih je i stvorio., znače da je Njegova mudrost bila da ih je stvorio, ne bi li među njima bilo i onih koji su sretni i koji su nesretni, onih koji su ujedinjeni i onih koji su razjedinjeni, skupina koju je Allah uputio, i skupina nad kojom se obistinila riječ istine – da će zalutati, tako da bi se Njegovim robovima ukazalo na Njegovu pravednost i mudrost, i da izađe na vidjelo ono što je skriveno od dobrih i loših osobina, i da se otvori pijaca džihada8 i ibadeta koji ne bi mogli biti upražnjeni i uputpunjeni osim kroz iskušenja i nedaće.“9

Drugo:
Kako da se muslimani ujedine oko nečega mimo tevhida i akide?!
Onaj koji sagleda stanje muslimana uvidjet će da su podijeljeni na različite škole,10 skupine, stranke i ideje, svaki od njih je zadovoljan onim putem kojeg je izabrao u razumijevanju Objave i rada za islam, pa se je shodno tome desilo i razilaženje, razjedinjenost, podijeljenost. Da su bili zadovoljni da slijede jedan pravac, i jedno ubjeđenje bili bi ujedinjeni, i bili bi jedan ummet, ali većina njih se ne obazire, naročito oni koji su vodeći u skupinama i strankama, na ispravnu akidu da bi je uzeli kao put za ujedinjenje, već je smatraju razlogom podijeljenosti! Ovo je mišljenje nekih od njihovih vođa, a to je veoma odvratna tvrdnja, i nemoguće je ujediniti muslimane a među njima ima onih koji ovako govore!
Kada se među ljudima pojavio Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, oni su bili podijeljeni u stranke i skupine, narode, ideje i različite religije. Među njima je bilo bijelaca i crnaca, muškaraca i žena, neukih i pismenih, bogatih i siromašnih, uglednih i slabih, ali ih on nije objedinio oko zajedničkog jezika, zavičaja ili ljudske ideje, već ih je okupio oko nepogrešive stvari, kojoj neistina ne prilazi ni sa koje strane. Objedinio ih je oko Kurʹana, oko tevhida, i to je jedini put ka ujedinjenju.
S druge strane, okupljanje ljudi različitih običaja na jelu i piću, nacionalnosti, jeziku ili zavičaju, i ujedinjavanje na toj osnovi predstavlja nešto od čega neće vidjeti dobra.
Ako bi htjeli da se ujedine i okupe oko ljudske ideje, koja je podložna kritici, odbacivanju, korigovanju i zanemarivanju, nikako ne može biti način ujedinjenja muslimana.
Ako bi htjeli ujediniti ljude oko političke ideje, ni to ne može biti nešto što će ujediniti ljude, zbog same raznolikosti u shvatanju tih ideja.
Tako nismo u stanju da objedinimo muslimane ni oko domovine, jer je svaka duša vezana za svoju domovinu i zemlju.
Zato, pred muslimanima ne preostaje ni jedan drugi put za ujedinjenje i zajedništvo osim puta ispravne akide, čiji su izvori tekstovi nepogriješive Objave. Neće se popraviti potonjih generacija ovog ummeta osim onim što je popravilo njegove prve generacije.

Treće:
Kad već postoji razilaženje među muslimanima, to razilaženje je plod i rezultat, a mnogi su uzroci doveli do toga, kako to navode učenjaci. Imam eš-Šatibi ih je sveo na tri: neznanje, strasti i slijepo slijeđenje predaka i velikana. Eš-Šatibi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Svako razilaženje koje se desi kao što je opisano, svodi se na tri razloga:
Prvi: da čovjek u duši bude ubijeđen, ili da ga drugi smatraju da je od učenih, od mudžtehida11 u vjeri, a on nije na tom stepenu, ali se ponaša kao da je mudžtehid, pa svoje mišljenje smatra relevantnim, i svoje razilaženje smatra relevantnim. To nekada biva u nekoj sitnoj i sporednoj stvari, u nekoj od ogranaka u fikhskim pitanjima, dok nekada biva u velikim stvarima i od osnova ove vjere, kao u osnovama vjerovanja, ili u osnovama praktičnih stvari u vjeri. Nekada uzima neke sporedne stvari u šerijatu i njima želi srušiti12 osnove šerijata, tako da od osnova šerijata kod njega postane ono što je njemu na početku palo na pamet, bez da je obuhvatio značenja dotičnog pitanja, niti je prodro u njegove intencije. To je novotar13 i na takve se odnose riječi koje se spominju u vjerodostojnom hadisu: „Allah neće uzdignuti znanje tako što će ga isčupati iz srca ljudi, nego će ga uzdignuti smrću učevnih, sve dok ne nestane učevnih, pa ljudi počnu uzimati za predvodnike neznalice, pa će biti upitani, zatim će davati odgovore bez znanja, pa će zalutati i druge na stranputicu odvesti.“
Drugi uzrok razilaženja jeste slijeđenje strasti. Zbog toga su sljedbenici novotarija nazvani sljedbenicima strasti, jer oni slijede svoje strasti, i stoga što nisu uzimali šerijatske dokaze kao onaj koji ih je potreban, niti su se oslonili na njih kako bi im bili pokretač u životu, već su dali prednost svojim strastima, oslonivši se na svoje mišljenje, a tek nakon toga su davali neki značaj šerijatskim dokazima. Većina njih donose zaključak da je nešto dobro ili loše na osnovu onoga što im njihovi razumi kažu, te pripadaju onima koji naginju filozofima i tome slično.
Među njima su i oni koji imaju strahopoštovanje prema vladarima, da bi zadobili dunjaluk koji se nalazi kod vladara, ili tražeći položaj, tako da je neminovno da se ponaša prema ljudima shodno njihovim strastima, pa im tumači ono što su učenjaci rekli shodno njihovim prohtjevima, prenoseći to od onih koji druguju s vladarima, tako da prvi od njih odbacuju mnoštvo hadisa vagajući ih svojim razumima, imajući pri tome ružno mišljenje o onome što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok su u isto vrijeme uljepšali mišljenje o svojim pogrešnim stavovima, što ih je dovelo do toga da odbace mnoge stvari vezane za Ahiret14 i stanje na njemu, vezano za sirat,15 mizan,16 proživljenje tijela, džennetsko uživanje, tjelesnu kaznu, i negirali su viđenje Stvoritelja i slično tome. Štaviše, dali su razumu mjesto zakonodavca, bilo da je došao šerijat s tim propisom ili ne, tako da ako bi šerijat došao s tim onda bi to učinili potvrdom onog što su oni rekli razumom, i još mnogo drugih odrvratnih tvrdnji.

Treći od uzroka razilaženje jeste upornost u slijeđenju običaja makar bili i neispravni, i makar se suprostavljali istini. To je slijeđenje onoga na čemu su našli svoje svoje pretke, uglednike i sl.17 To se smatra pokuđenim slijeđenjem, jer Allah je zaista pokudio takav način slijeđenja u Svojoj Knjizi rekavši: Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru.18 A zatim je rekao: „Zar i onda“ – govorio bi on – „kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?“ A oni bi odgovarali: „Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!“19
Uzvišeni kaže: on je rekao: „Da li vas oni čuju kada se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?“20
On im je ukazao na jasan dokaz, ali su oni počeli dokazivati time što slijede pretke svoje, rekavši: ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.“21
Ovo takođe predstavlja ono što je navedeno u prethodnom hadisu kada kaže: Pa ljudi počnu uzimati za predvodnike neznalice…, pa sve do kraja hadisa, želivši time kazati da će neki ljudi uzimati druge ljude u slijeđenju bez obzira na čemu bili.“22
Shodno navedenom:
Nemoguće je da se muslimani ujedine i slože osim na tevhidu i akidi. U islamu imamo stvari koje nas objedinjuju što ne nalazimo u nečemu mimo njega, kao što je jedna kibla23, Kuran, obredi hadždža i dr. Nadamo se da će se muslimani ujediniti i složiti oko jednog vjerovanja, te jednog načina shvatanja Kurʹana i Sunneta, a sve što se desi od razilaženja, koje je u granicama dozvoljenog, nakon toga je lagana i mala stvar. Upitan je šejh Salih ibn Fevzan el-Fevzan, Allah ga sačuvao: „Koja su to pitanja oko kojih je dozvoljeno razilaženje? Te koja su to kod kojih treba stati s razilaženjem? I koja je obaveza na muslimanima po pitanju njihove vjere?“, pa je odgovorio: „Razilaženje se dijeli u dvije kategorije:
Prva kategorija: Razilaženje u pitanjima akide, i tu nije dozvoljeno razilaženje; jer je obaveza na muslimanima da vjeruju i budu ubijeđeni u ono na što ukazuju Kurʹan i Sunnet, i ne zalaženje u to svojim razumima i idžtihadima; jer je akida stvar tevkifijje,24 i nema prostora za idžtihad i razilaženje oko toga.
Druga kategorija: Razilaženje oko fikhskih pitanja koja su produkt šerijatskih tekstova, i to je stvar gdje se mora desiti razilaženje, jer se ljudi razlikuju u svom shvatanju, s tim da je obaveza uzeti onaj govor kojeg podupiru jači dokazi, i to je način kako izaći iz ove vrste razilaženja.
Obaveza je na muslimanima da vode brigu o svojoj vjeri, da ustrajavaju na izvršavanju onog što im je Allah naredio, da a ostave ono što im je Allah zabranio, da se okite lijepim ponašanjem prema svojoj braći, da budu iskreni u svom ophođenju s drugima, čuvaju povjerene im stvari i da budu lijep uzor drugima.
Neophodno je da se odgoje na pridržavanju vjere i lijepog ponašanja, a da se klone odvratnog ponašanja i loših prijatelja, te da vode računa o stvarima koje će im koristiti u vjeri i dunjaluku, i da budu snaga islama i muslimana.“25

Allah najbolje zna.

fusnote:
1Akida je nauka o šerijatskim propisima vjerovanja i ubjeđenja, proizašlim iz dokaza, te odgovor na sumnje (šubhe).
2 Menhedž u jezičkom značenju predstavlja način, metod i pravac, dok u terminološkom značenju predstavlja način razumijevanja Kurʹana i Sunneta (bilo da se radi o pitanjima akide,fikha i sl.)
3 Oni koji robuju samo Allahu ne smatrajući mu nikoga ravnim.
4 Oni koji Allahu smatraju nekog ravnim.
5 Tevhid : dolazi iz korijena riječi: vehhade, juvehhidu, tevhiden; što znači učiniti nešto jednim. Zato je islam kao vjera nazvan tevhidom, zbog toga što se temelji na tome da je Allah jedan u Svojoj vlasti i djelima te da nema ortaka. Takođe On je jedan u Svom Biću i Svojim svojstvima u čemu Mu nema niko sličan. Te da je jedan u Svom uluhijetu i ibadetu i da nema sudruga.
6 Sura Hud (118-119).
7 Tefsir et-Taberi (15/531).
8 Sura Junus (99).
9 Tefsir Ibn Kesir (4/361)
10 Džihad u jezičkom značenju predstavlja ulaganje truda i napora, dok u terminološkom značenju predstavlja vođenje borbe da bi Allahova riječ bila gornja.
11 Tefsir es-Sadi (392).
12 Misli se na pravce u tumačenju vjere.
13 Mudžtehid je poznavalac šerijatskog prava koji je svojim znanjem sposoban da rješava vjerska pitanja na temelju Kur'ana, hadisa i ostalih izvora šerijatskog prava.
14 Zanemariti i negirati.
15 Tj. onaj koji uvodi ili praktikuje u vjeri nešto što nije propisano Kurʹanom i Sunnetom.
16 Život na budućem svijetu, tj.život nakon smrti.
17 Most preko džehennema kojeg će ljudi prelaziti , pa padati u njega ili preći, te ući u džennet, shodno djelima koja su činili na ovom svijetu.
18 Vaga dobrih i loših dijela.
19 Ovdje se misli ako bi njihovi očevi i preci bili na vjeri koja nije zasnovana na Kurʹanu i Sunnetu.
20 Sura ez-Zuhruf (22.).
21 Sura ez-Zuhruf (24.).
22 Sura eš-Šuaraʹ (72.).
23 Sura eš-Šuaraʹ (74.).
24 Skraćeno iz djela El-I’tisam, (1/421-423).
25 Kibla je pravac prema kojem se muslimani okreću prilikom molitve, tj. prema Kabi.
26 Et-Tevkif predstavlja stvar koja se direktno uzima iz Objave, iz Kurʹana i Sunneta, te nema prostora za ljudsko mišljenje ili volju.
27 Probrane fetve šejha el-Fevzana (1/407-408, pitanje br. 241).

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac

https://islamhouse.com/bs/fatwa/484476/