Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je dozvoljeno davanje zekata u davetske svrhe ?
Piše: Mr. Semir Imamović Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da’vetske svrhe. Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da’vu,više
Piše: Mr. Semir Imamović
Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da’vetske svrhe.
Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da’vu, argumentujući to činjenicom da da’va ulazi u značenje riječi Allaha, dželle šenuhu:”na Allahovom putu” – jedna od osam kategorija koje se spominju u 60-om ajetu sure Tevbe.
Da je pojam “fi sebilillahi” općeg karaktera i da nije striktno ograničen na borbu na Allahovom putu oružjem, ukazuje hadis u kojem se navodi da je čovjek darovao devu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je upotrijebio na Allahovom putu. Nakon toga je došla njegova žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da želi ići na hadždž. “Uzjaši ovu devu i idi! Hadždž se smatra Allahovim putem” – reče joj Poslanik.” (Hadis su zabilježili:Ebu-Davud, Hakim i Bejheki, a šejh El-Albani, ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvau”, broj hadisa 1587); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:”Borite se protiv idolopoklonika imetkom, životima i riječju.” (Hadis su zabilježili Ahmed, Nesaija i Hakim).
Rekao je Muhammed ibn Ibrahim – jedan od najvećih učenjaka ovog vijeka –:”Vrlo je važno napomenuti da je dozvoljeno dati zekat kao finansijsku potporu da’vi i onima koji brane vjeru od različitih vidova sumnji, jer je to jedan vid borbe na Allahovom putu, bolje rečeno jedan od najvećih vidova borbe na Allahovom putu.” (“Fetavaz-zekat”, autora Abdurrahmana ibn Džibrina, 137-139).
Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:04
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koliko je dozvoljeno ženi kratiti kosu i pod kojim uvjetima ?
Dozvoljeno je kratiti kosu radi potrebe, kao što je nemogućnost njenog održavanja, ili poteškoća koja se javlja zbog njene velike dužine, bez razilaženja među današnjim učenjacima. Prenosi se od nekih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena da su kratile kosu nakon njegove smrti, zbog togaviše
Dozvoljeno je kratiti kosu radi potrebe, kao što je nemogućnost njenog održavanja, ili poteškoća koja se javlja zbog njene velike dužine, bez razilaženja među današnjim učenjacima. Prenosi se od nekih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena da su kratile kosu nakon njegove smrti, zbog toga što su ostavile ukrašavanje i nisu imale nikakvu potrebu za puštanjem kose.
Postoji razilaženje među današnjim učenjacima oko kraćenja kose radi ukrasa.
1. Šejh Salih Fevzan, šejh Muhammed ibn Ibrahim i drugi, smatraju da je ženi zabranjeno kratiti kosu radi ukrašavanja. Svoj stav oni argumentuju činjenicom da je puštanje kose bilo poznato kao ukras muslimanke sve do nedavno, kada su muslimanke počele slijepo slijediti zapadnu ženu i učiti od nje kako će se sređivati i oblačiti.
2. Veliki broj današnjih učenjaka dozvoljava ženi kraćenje kose, među kojima možemo istači: Stalnu komisiju za fetve, šejha ibn Usejmina i šejha Muhsina Abbada. Ti učenjaci su postavili dva uvjeta za dozvolu:
a) da žena ne oponaša nevjernice i da izbjegava savremene frizure koje dolaze sa Zapada,
b) da kraćenje ne nalikuje kraćenju muškaraca.
Kao dokaz za dozvolu oni navode riječi Aiše, radijallahu anha: “Žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, su kratile kosu do ispod ušiju.” (Hadis je zabilježio imam Muslim). Rekao je imam Nevevi u komentaru ovoga hadisa: “Rekao je Kadi Ijad i drugi da su one to radile nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, što je ispravno i neprihvatljivo je da su to radile za njegova života. Iz hadisa se da zaključiti da je ženi dozvoljeno kratiti kosu.” (Pogledaj: “Šerhu-n-nevevi ala sahihi Muslim”, 4/ 4-5). Nepojmljivo je da žene Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koje su uzor drugim ženama, rade nešto što je zabranjeno ili mrsko Allahu, dželle šenuhu.
Što se tiče dokaza učenjaka koji zabranjuju kraćenje kose, odgovaraju na njega sa dva aspekta:
1. da on ne može ni u kom slučaju oponirati hadisu kojeg je navela druga strana,
2. prihvatljivo je i razumljivo da se običaj žene, kada je u pitanju puštanje kose, promijenio u današnjem vremenu. Nekada je puštanje kose bio običaj, a danas je običaj kraćenje kose. Taj običaj nije u suprotnosti sa šerijatom, jer nema ni jednog jasnog teksta koji ga zabranjuje.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manjeDa li je dozvoljeno dati zekat da'vetskoj organizaciji ?
Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da'vetske svrhe. Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da'vu, argumentujući to činjeniviše
Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da'vetske svrhe. Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da'vu, argumentujući to činjenicom da da'va ulazi u značenje riječi Allaha, dželle šenuhu: “na Allahovom putu” – jedna od osam kategorija koje se spominju u 60-om ajetu sure Tevbe. Da je pojam “fi sebilillahi” općeg karaktera i da nije striktno ograničen na borbu na Allahovom putu oružjem, ukazuje hadis u kojem se navodi da je čovjek darovao devu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je upotrijebio na Allahovom putu. Nakon toga je došla njegova žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da želi ići na hadždž. “Uzjaši ovu devu i idi! Hadždž se smatra Allahovim putem” – reče joj Poslanik.” (Hadis su zabilježili: Ebu-Davud, Hakim i Bejheki, a šejh El-Albani, ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvau”, broj hadisa 1587); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Borite se protiv idolopoklonika imetkom, životima i riječju.” (Hadis su zabilježili Ahmed, Nesaija i Hakim). Rekao je Muhammed ibn Ibrahim – jedan od najvećih učenjaka ovog vijeka –: “Vrlo je važno napomenuti da je dozvoljeno dati zekat kao finansijsku potporu da'vi i onima koji brane vjeru od različitih vidova sumnji, jer je to jedan vid borbe na Allahovom putu, bolje rečeno jedan od najvećih vidova borbe na Allahovom putu.” (“Fetavaz-zekat”, autora Abdurrahmana ibn Džibrina, 137-139).
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manjePodizanje glasa prilikom nošenja umrloga
Podizanje glasa prilikom slijeđenja dženaze je novotarija na koju treba upozoriti, svejedno radilo se o glasnom zikru ili nečemu drugom.1 fusnota: 1 Fetava ve resaili-š-šejh Muhammed b. Ibrahim, 3/194. Muhammed ibn Ibrahim Alu-š-Šejh Prijevod: Senad Muhić Revizija: Ersan Grahovac https://islamhouse.više
Podizanje glasa prilikom slijeđenja dženaze je novotarija na koju treba upozoriti, svejedno radilo se o glasnom zikru ili nečemu drugom.1
fusnota:
1 Fetava ve resaili-š-šejh Muhammed b. Ibrahim, 3/194.
Muhammed ibn Ibrahim Alu-š-Šejh
Prijevod: Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/448571/
Redanja klanjača sa desne strane imama
Sunnet je da imam bude ispred klanjača kao i kod ostalih namaza, a redanje da desne strane imama nema nikakve osnove. Međutim, ukoliko bi se to uradilo, može da se toleriše, jer ponekad se u saffu ne može naći mjesto ili klanjači žele da ponesu tabut što prije. U suprotnom, nije od suneta da neko odviše
Sunnet je da imam bude ispred klanjača kao i kod ostalih namaza, a redanje da desne strane imama nema nikakve osnove. Međutim, ukoliko bi se to uradilo, može da se toleriše, jer ponekad se u saffu ne može naći mjesto ili klanjači žele da ponesu tabut što prije. U suprotnom, nije od suneta da neko od rodbine umrloga bude sa desne imamove strane, nego je propisano da se reda iza imama kao i kod ostalih namaza.1
fusnota:
1 Vidjeti: Fetava ve resa’iluš-šejh Muhammed b. Ibrahim, 3/190.
Muhammed ibn Ibrahim Aluš-Šejh
Prijevod: Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/450673/
Propis igranja šaha
AlejkumusSelam wr wb! O ovoj temi sam vec pisao u svojoj knjizi “U Islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme”, pa evo kompletan tekst: Šerijatski status igranja šaha Zabranjeno je igranje šaha po idžma’u učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari[1]: a. ako se igra za nagrviše
AlejkumusSelam wr wb!
O ovoj temi sam vec pisao u svojoj knjizi “U Islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme”, pa evo kompletan tekst:
Šerijatski status igranja šaha
Zabranjeno je igranje šaha po idžma’u učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari[1]:
a. ako se igra za nagradu ili uz klađenje
b. ako vodu u ostavljanje vadžiba, poput namaza i slično
c. ako vodi u haram, izaziva laž, neprijateljstvo, mržnju i ružne riječi
A ako je igranje šaha čisto od gore spomenutih stvari učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Razlozi razilaženja učenjaka oko propisa šaha su prije svega što šah nije bio prisutan i poznat za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego tek nakon islamskih osvajanja. Takođe, što se šah uveliko razlikuje od nerda (igre sa kockama)jer se uglavnom oslanja na razmišljanje za razliku od nerda koji se oslanja na sreću.
Učenjaci imaju tri mišljenja oko igranja šaha:
Prvo mišljenje: opća zabrana igranja šaha.
Ovo je stav većine učenjaka, tj. stav hanefijskog[2] i malikijskog[3] mezheba, većine učenjaka hanbelijskog[4] mezheba i fetva Stalne komisije za fetve iz Saudijske arabije[5] i Muhammeda ibn Ibrahima[6].
Dokazi:
1. Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti.” (El-Maide 90-91). A šah je vrsta kocke.
2. Hadis u kojem je došlo da je , da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Proklet je onaj ko igra šaha, a onaj ko je posmatra je poput onog ko jede svinjsko meso”[7].
Prenešeno je na temu igranja šaha nekoliko hadisa, međutim, najbolji od njih je gore spomenuti, dok su ostali veoma slabi ili krivotvoreni te nema potrebe za njihovim navođenjem.
3. Kaže Alija, radijallahu anhu: “Šah je kocka nearapa”[8], a kada je prolazio pored ljudi koji su igrali šaha, rekao je: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?”[9]
4. Kaže Ibn Omer, radijallahu anhu: “Šah je gori od nerda”[10].
5. Šah je zabranjen analogno nerdu, jer je igra koja odvraća od spominjanja Allaha i obavljanja namaza.
Drugo mišljenje: igranje šaha je pokuđeno.
Ovo se prenosi od Šafije[11] a na tome su većina učenjaka šafiijskog mezheba[12]. Kaže Šafija: “Mi ne volimo igranje šaha a ono je blaže od nerda”[13].
Dokazuju svoj stav sljedećim:
1. Šah je igra od koje nema koristi zato je pokuđena.[14]
2. Prenosi se da su Se’id ibn Džubejr, Muhammed ibn Sirin, Hišam ibn ‘Urve, Š’abi i Behz ibn Hakim igrali šaha.[15]
Treće mišljenje: igranje šaha je dozvoljeno.
Penosi se da je na ovome bio Ebu Hurejre, Se’id ibn el-Musejjib i Se’id ibn Džubejr[16], Ebu Jusuf od hanefija[17] i neki učenjaci malikijskog mezheba[18].
Dokaz dozvole je:
1. Nema šerijatskog teksta koji upućuje na zabranu niti je šah sličan nekoj zabranjenoj igri.
2. Šah sliči planiranju i sticanju iskustva u vođenju rata, te je poput natjecanju sa kopljem i konjima.
Komentar navedenih dokaza:
Odgovor na dokaze prvog mišljenja:
– ajet govori o kocki koja je uz nagradu ili klađenje, a razilaženje je ako nema nagrade;
– spomenuti hadis je slab, prema tome ne može biti dokaz;
– a zabrana Alije i Ibn Omera, radijallahu anhum, je oprečna dozvoli nekih drugih ashaba, a kada se raziđu oni nisu dokaz jedan protiv drugog;
– upoređivanje šaha sa nerdom nije ispravna, jer nerd je zasnovan na slušajnosti i sreći a šah sliči sposobnosti planiranja i sticanju iskustva u vođenju rata, pa je bliži natjecanju sa kopljem i konjima.
Odgovor na dokaze trećeg mišljenja:
– upoređivanje šaha sa treniranjem za vođenje rata nije cilj kod većine igrača šaha nego im je namjera igra, zabava i klađenje.
Radžih je pokuđenost igranja šaha ako je igra čista od zabranjenih stvari, jer nema jasnog i vjerodostojnog šerijatskog teksta niti ispravnog kijasa (analogije) koji upućuje na zabranu, dok sa druge strane imamo predaje da su mnogi od selefa dozvoljavali a i sami igrali tu igru. A ono što je spomenuto od dokaza validno je da sa njima pokudi ova igra, naročito ako imamo u vidu da su većina islamskih pravnika odbijali svjedočenje onih koji igraju šah[19].
Činjenica je da od igranja šaha nema neke koristi, osim što je dobro sredstvo za ubijanje dragocjenog vremena i što obično oni koji igraju dođu u stanje na kojem je idžma’ učenjaka da je tada haram igrati šah, poput ostavljanje namaza, izazivanja neprijateljstva, mržnje i slično.
[1] Metalibu ulin-nuha (3/702) i Medžmu’-fetava (3/216).
[2] El-fetava el-hindije (4/368) i Bedai’us-sanai’i (6/270).
[3] El-Mudevvenetu el-kubra (4/79).
[4] Keššaful-kinna’a (4/39) i Muntehel-iradat (2/611).
[5] Broj fetve 2342 (16/3/1399 po hidžri), 3900 (29/8/1401 po hidžri) i 4010 (20/10/1401 po hidžri).
[6] Fetava Muhammed ibn Ibrahim (8/122-128).
[7] Bilježi ga ‘Alauddin el-Hindi u knjizi Kenzul-‘ummal (40636). Hadis je slab zbog dvije stvari: 1- što je mursel, tj. Habbetu ibn Muslim kaže da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te je u lancu prenosilaca je izostavljen ashab, 2- što je Habbetu ibn Muslim medžhul, tj. nepoznat kao ravija sa strane pouzdanosti.
[8] Bejheki (20928) i kaže Bejheki da je ova predaja mursel (slab), ali ima rivajeta koji je podupiru.
[9] Bejheki (20929), prenosi Ibn Kudame u “El-Mugni” (14/155) da je Imam Ahmed rekao da je ovo najvjerodostojnije što je prenešeno o šahu.
[10] Bilježi ga Bejheki (20934).
[11] Muhtesar-muzeni (5/257) i El-Havi el-kebir (17/177).
[12] El-Muhezzeb (2/415) i Revdatut-talibin (11/225).
[13] El-Umm, Šafija (8/189).
[14] El-Muhezzeb (2/415).
[15] Bilježi Bejheki (20922, 20923, 20924 i 20926).
[16] El-Mugni (14/155) i Nejlul-evtar (8/259).
[17] Fethul-kadir (8/498).
[18] Ez-Zehire (8/283).
[19] El-Mugni (14/156).
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice:n-um.com
Doniranje i prodaja krvi
Alejkumusselam. Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje. Važnost krvi Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životuviše
Alejkumusselam.
Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje.
Važnost krvi
Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životu svaka ćelija. Od primjera važnosti krvi je to da ona prenosi hranu i oksigen do svake ćelije organizma i upija i uzima sve štetne tvari i izbacuje ih izvan tijela. Isto tako ona vrši uloga odbrane tijela, na nju se oslanja prilikom utvrđivanja postojanja bakterija, u utvrđivanju pola i utvrđivanju smrti kroz mjerenje pulsa, prestanak rada srca, kočenju prstiju i tome slično.
Poznato je da medicima i pored svog ogromnog i brzog napretka još uvijek nije u stanju da pronađe zamjenu za ljudsku krv, isto tako je poznato da životinjska krv ne odgovara ljudima zbog razlike u njenom sastavu i osobinama. Tako da nema drugog rješenja osim da pribjegnemo dobrovoljnim davaocima krvi u slučaju kada neko nužno treba krv, posebno znajući da darivanje krvi ne šteti onome koji daje krv, kako tvrde ljekari, jer je Allah, subhanehu, učinio krv dvije vrste: jedna od njih vrši ulogu cirkuliranja kroz krvni sistem, a druga je uskladištena kao rezervna krv u jetri i slezeni. Takođe, od karakteristika je i njena sposobnost da se samoobnavlja kako bi se nadoknadio nedostatak ako dođe do njega.
Što se tiče prenošenja krvi iz zdravog insana u bolesnog to ptanje nije bilo poznato kod prijašnjih islamskih učenjaka. A to je zbog toga što mogućnost prenošenja krvi je otkrivena tek u 18. Stoljeću, a to znači da se ne trebamo nadati da ćemo naći da je neko od prijašnjih učenjaka govorio o toj temi.
Doniranje krvi
Doniranje krvi je dozvoljeno oko čega nema razilaženja među islamskim učenjacima. Taj stav su jasno iznijeli Jusuf El-Ahmed, Abdurrahman Es-S’adi, Muhammed ibn Ibrahim, Bin Baz i Abdurrezzak ‘Afifi[1]. Kaže dr. Muhammed Abduldževvad: “Nema razilaženja među savremenim učenjacima da je davanje krvi dozvoljeno, a ko prenese mišljenje da je zabranjeno taj je pogriješio”[2]. Argumenti da je dozovljeno su: kijas (analogija) na hidžamu pri čemu se krv izbacuje iz tijela, da se darovanjem krvi ne nanosi šteta samom donatoru, da je davanju krvi drugoj osobi pomaganje iste u nevolji na što Islam podstiče.
Propis prodaje ljudske krvi
Učenjaci su se razišli na dva mišljenja oko prodaje ljudske krvi:
Prvo mišljenje: da prodaja krvi nije dozvoljena, na ovome su većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila[3]. Svoj stav dokazuju Kur’anom, Sunnetom i idžmaom:
– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En’am 145). Takođe, i Njegove riječi: “On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo” (El-Bekara 172).
Međutim, može se prigovoriti da ovi ajeti govore o zabrani jedenja krvi a ne transplataciji krvi iz tijela u tijelo.
– Došlo je u vjerodostojnom hadisu od ‘Avnu ibn ebi Džuhajfe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi[4].
– Prenosi Velid ibn Rašid Es-Se’idan da je idžma’ učenjaka na tome da je krv zabranjeno prodavati[5].
Drugo mišljenje: da je prodaja krvi dozvoljena, ovaj stav zastupaju od savremenih učenjaka Alijj El-Karhedagi i Alijj El-Muhammedi [6].
Svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog u prevodu značenja: “A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio, – osim kad ste u nevolji” (El-En’am 119). Kažu da ovaj ajet i slični njemu ukazuju da ako bi ozdravljenje bolesnog i spašavanje njegovog života ovisilo od prenošenja krvi sa druge osobe njemu, da nema smetnje u tome s obzirom da mu nema zamjene u nečemu što je dozvoljeno.
Ovome argumentiranju se može prigovoriti da ajet ne govori o prodaji krvi, a ako misle da je po ajetu dozvoljeno u nuždi kupiti krv da bi se spasio nečiji život, onda je to argumentiranje ispravno, s tim da je ovde pitanje o općoj dozvoli kupovine i prodaje krvi mimo stanja nužde.
Takođe, dokazuju sa fikhskim pravilom: “Nužda dozvoljava zabranjeno”. Ovom dokazu se može prigovoriti isto što i prethodnom.
Treći dokaz koji spominju je kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i krv. Ovaj argument se može smatrati kao najjači argument ovog mišljenja, međutim dokazi prvog stava čine ovaj argument veoma slabim.
Takođe, kažu da se prodaja krvi ne kosi sa odlikovanim položajem na kojeg je Allah, dželle še’nuhu, uzdigao čovjeka, čak naprotiv u ovom djelu dolaze do izražaja uzvišene vrijednosti humanizma i plemenitosti, jer se tim djelom bolesniku spašava život.
Radžih (odabrano) mišljenje je zabrana prodaje krvi na što upućuje jasni i nedvosmisleni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Iz ovog se izuzima dozvola kupovine krvi onome ko je u nuždi pod šartom da na drugačiji način ne može doći do krvi.
Propisi vezani za doniranje krvi
U kontekstu govora o doniranju krvi često se postavlja pitanje da li je krv koja se donira čista ili nečista, da li donator prilikom davanja krvi gubi abdest i da li donator ako posti kvari time post. Ovo mjesto nije prilika za detaljno obrađivanej ovih pitanja te ćemo se zadovoljiti sa iznošenjem ispravnog mišljenja s obzirom da u sva tri slučaja ima razilaženje među učenjacima.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da krv koja izađe iz tijela čovjeka nije nečista, jer nema ni jednog dokaza koji ukazuje na takvo nešto, a osnova je u stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe dokaz o njihovoj nečistoći. Takođe, izlazak krvi u manjim ili većim količinama ne kvari abdest. Od argumenta da krv nije nečista i da njen izlazak ne kvari abdest je sljedeće:
– Hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je neki musliman klanjao i stražareći čuvao Vjerovjesnika i njegove ashabe, pa ga je neki mušrik pogodio strijelom a on je strijelu iščupao, i to se ponovilo tri puta … [7]. Znači, hadis ukazuje da krv nije nečista i da ne kvari abdest, jer da nije tako ovaj ashab bi napustio namaz, a daleko je da se pretpostavi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao ili bio upoznat sa ovakvim slučajevima.
– Prenosi se od Hasana El-Basrija da je rekao: “Muslimani klanjaju izranjavani”[8].
– Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, istisnuo bubuljicu pa je izašla krv i nije uzeo abdest poslije toga[9].
– Prenosi se da je Ibn Ebi Evfa krvario dok je klanjao pa je nastavio sa namazom[10].
Takođe, izlazak krvi ne kvari post po ispravnom mišljenju učenjaka, a od dokaza za to je sljedeće:
– Hadis u kojem se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je uradio hidžamu a postio je[11].
– Prenosi Ebu Se’id El-Hudri, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu postaču u poljupcu i hidžami[12].
– Osim što se prenosi da je mekruh puštati krv (hidžamom ili doniranjem) zbog slabosti koju prouzrokuje u tijelu čovjeka, upitan je Enes, radijallahu anhu, da li su smatrali da je postaču mekruh raditi hidžamu, pa je odgovorio. “Ne, osim radi slabosti koju uzrokuje”[13].
A što se tiče vjerodostojnog hadisa “Omrsio je se onaj radi hidžamu i onaj kome se radi hidžama”[14], kojeg prenose Sevban i Šeddad ibn Evs, radijallahu anhuma, većina učenjaka je na mišljenju da je on derogiran, a to potvrđuju i gore spomenuti hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu u činjenju hidžame postaču a olakšica se ne daje osim u onome što je bilo zabranjeno.
Prema tome, to što je donirana krv nepoznata, pa čak i od kjafira ne utiče na propis. Ono što je bitno je da krv nije zaražena ili sa neke druge strane medicinski sporna, a vjerovatno u bolnicama o tome vode računa. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da je li haram fotografisati?
Ve alejkumusSelam ve rahmetullahi ve berekatuh, Šejh, dr. Halid ibn Abdullah el-Muslih, Allah ga sacuvao,odgovorio je na slicno pitanje: Bismillahi-r-rahmani-r-rahim! Islamski ucenjaci imaju razlicita mišljenja kada je u pitanju foto-slikanje bica koja imaju dušu, odnosno, da li se takvo slikanje poviše
Ve alejkumusSelam ve rahmetullahi ve berekatuh,
Šejh, dr. Halid ibn Abdullah el-Muslih, Allah ga sacuvao,odgovorio je na slicno pitanje:
Bismillahi-r-rahmani-r-rahim!
Islamski ucenjaci imaju razlicita mišljenja kada je u pitanju foto-slikanje bica koja imaju dušu, odnosno, da li se takvo slikanje podrazumjeva u šerijatskim tekstovima koji zabranjuju slikanje, ili ne.
Prvo mišljenje je da je foto-slikanje zabranjeno (haram) i da nije dozvoljeno osim ako bude zbog nužde ili ako se pojavi opca korist i potreba za tim. Ovo mišljenje zastupa skupina islamskih ucenjaka, meðu njima su šejh Muhammed ibn Ibrahim, zatim šejh Abdu-l-Aziz ibn Baz, i šejh Albanijj (Allah im se smilovao)!
Drugo mišljenje je da je foto-slikanje dozvoljeno i da se, kao takvo, ne podrazumjeva u onim šerijatskim tekstovima koji zabranjuju slikanje. Ovakvo mišljenje je zastupao šejh, Muhammed ibn Salih el-Usejmin i Muhammed ibn Nedžib el-Muti’i (Allah im se smilovao)!
Prva skupina je svoje mišljenje argumentovala opcim šerijatskim tekstovima u kojima se navodi zabranjenost slikanja. Smatrali su da je foto-slikanje samo jedan oblik slikanja, poput kiparstva (slikanja) koje se kleše rukom, tako da sve to potpada pod rijeci Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Slikari su ljudi koji ce biti najteže kažnjavani na Sudnjem danu!“ Ovaj hadis se nalazi u oba Sahiha, i prenosi se od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu. Osim ovog, postoje i drugi šerijatski tekstovi koji zabranjuju slikanje.
Oni koji zastupaju mišljenje o dozvoljenosti su odgovorili kazavši da šerijatski tekstovi o zabrani slikanja zabranjuju slikanje koje nalikuje Allahovom stvaranju u smislu planiranja i prakticne izvedbe radova. Foto-slikanje u sebi takvo što ne sadrži, obzirom da ono predstavlja samo snimak onoga što je Allah vec stvorio i napravio. Uopce ono nije slicno Allahovom stvaranju!
Ono što je po mom mišljenju najispravnije, jeste da foto-slikanje ne potpada pod šerijatske tekstove koji zabranjuju slikanje zbog toga što ne sadrži oponašanje Allahovog stvaranja i zbog toga što je njegov krajnji cilj samo snimak Allahovog stvaranja u kome covjek nema nikakvog udjela u pogledu oblikovanja i izvedbe rada. Ono je poput naseg izgleda u ogledalu, ili viðenja slike u vodi.
Što se tice pitanja ulaska meleka, valja kazati da su el-Buhari i Muslim zabilježili hadis od Ebu Talhe, da je Allahov poslanik, sallallahu’alejhi we selleme, rekao: „Meleki ne ulaze u kucu u kojoj se nalazi pas i slika!“ U nekim predajama od el-Buharija se spominje: „..niti kipovi!“ U predaji koju je el-Buhari zabilježio od Ibn Omera, radijallahu ‘anhuma, se navodi da je Džibril obecao doci Allahovom poslaniku, sallallahu’alejhi we selleme, pa mu je poslije kazao: „Mi ne ulazimo u kucu u kojoj su pas i slika!“
Kada su u pitanju druge slike, svejedno da li one bile uslikane ili tjelesno oblikovane, poput igracaka za male curice; to ne sprecava meleke od njihova ulaska na osnovu onoga što nam predocava Sunnet. Vjerovjesnik, sallallahu’alejhi we selleme, je dozvolio Aiši da drži igracke u kuci, a u oba Sahiha se navodi predaja od Aiše, radijallahu ‘anha, da je kazala: „Igrala bih se sa svojim dugaricama, i one bi dolazile kod mene! Kada bi unišao Allahov poslanik, one bi pobjegle od njega, ali bi ih Allahov poslanik uhvatio i vratio ih k meni.“…
Ako se neke slike velicaju i uzdižu, onda smatram da se to ubraja u ono što je zabranjeno, obzirom da takvo velicanje dovodi do pojave širka! Meðutim, ako bi se slike držale u ladicama ili u nekim sanducicima i sl., onda ne smatram da je zabranjeno da se te slike cuvaju, svejedno da li to bilo za uspomenu, ili za nešto drugo.
Allah je najznaniji šta je najispravnije!
Što se tice snimaka kamerom, propis toga je identican razilaženju u propisu fotografisanja. I uprkos tome, vecina ucenjaka koja smatra zabranjenim fotografisanje, snimanje kamerom smatra dozvoljenim.
Najispravnije je da je snimanje kamerom dozvoljeno, obzirom da je to obicno prenošenje, te da covjek uopce ne ucestvuje u oblikovanju i stvaranju, što je identicno gledanju u ogledalo i sl. Takvo mišljenje zastupa vecina islamskih ucenjaka, i nema nikakve razlike u dozvoljenosti tog cina radilo se o snimanju za uspomenu ili nešto drugo.
Allah najbolje zna
Pripremio prof. Jasmin Djanan
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeŠta je to nifak, licemjerstvo i koja je njegova opasnost po muslimane?
Hvala Allahu, dž.š. Licemjerstvo, nifak, je opasna duševna bolest i veliki grijeh. Možemo ga definisati kao javno prikazivanje islama, a skrivanje nevjerovanja (kufra). Sam nifak je opasniji od kufra i kazna za njega je žešća. To je zbog toga što se radi o nevjerovanju ogrnutim odjećom islama, a samviše
Hvala Allahu, dž.š. Licemjerstvo, nifak, je opasna duševna bolest i veliki grijeh. Možemo ga definisati kao javno prikazivanje islama, a skrivanje nevjerovanja (kufra). Sam nifak je opasniji od kufra i kazna za njega je žešća. To je zbog toga što se radi o nevjerovanju ogrnutim odjećom islama, a samim time njegova opasnost je veća. Zbog toga je Uzvišeni Allah, dž.š., učinio da munafici budu na samom dnu Džehennema, kao što to stoji u slijedećem ajetu: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145.)
Vidi manjeMunafici su uvijek u stanju nedoumice, kolebanja, varanja i obmanjivanja. Prividno i javno su s vjernicima, a u biti i intimno su sa nevjernicima. Jedan period su sa muslimanima, a drugi sa nevjernicima. Allah, dž.š., kaže: “Neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima. A onoga koga Allah u zabludi ostavi – ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (En-Nisa, 143.)
Zbog pokvarenosti svojih srca, munafici, kao kategorija ljudi, najviše izbjegavaju i klone se Allahove, dž.š., vjere, kao što je o njima obavijestio Uzvišeni: “Kad im se kaže: ‘Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!’- vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.” (En-Nisa, 61.)
Ponašanje munafika ravna se shodno njihovim interesima. Kada se nađu s vjernicima prikazuju svoj iman i prijateljstvo, obmanjujući ih i ulizivajući im se, prikrivaju svoje pravo uvjerenje, puni pohlepe i požude za dobrom ili plijenom koje vjernici posjeduju. A kad susretnu svoje poglavare i uglednike, kažu im: “Mi se slažemo sa vama u pogledu vašeg širka i kufra”, kao što to Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’- a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.’ Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju.” (El-Bekara, 14-15.)
Munafici posjeduju mnoge karekteristike, a najgora i najopasnija je nevjerovanje u Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže: “Kad im se kaže: ‘Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju!’- oni odgovaraju: ‘Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?’- A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju.” (El-Bekara, 13.)
Jedna od njihovih karakteristika je i neprijateljstvo i zavist prema vjernicima. Allah, dž.š., kaže: “Ako postigneš uspjeh, to ih ogorči; a kad te pogodi nesreća, oni govore: ‘Mi smo i ranije bili oprezni’, i odlaze veseli.” (Et-Tevba, 50.)
Od njihovih svojstava je i ismijavanje sa Allahom, dž.š, Njegovim Poslanikom, ﷺ. i Njegovom vjerom. Allah, dž.š., kaže: “A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.'” (Et-Tevba, 65-66.)
Od njihovih osobina je i širenje nereda na Zemlji putem kufra , nifaka i raznih grijeha. Allah, dž.š., kaže: “Kad im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji!’- odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’ ‘Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.'” (El-Bekara, 11-12.)
Od njihovih karakteristika je i potvoranje i laž. Allah, dž.š., kaže: “Oni se zaklinju Allahom da su, doista vaši, a oni nisu vaši, nego su narod kukavički.” (Et-Tevba, 56.)
Također, od njihovih svojstava je i da naređuju zlo, a odvraćaju od dobra, kao i to da su škrti u imetku. Allah, dž.š., kaže: “Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici.” (Et-Tevba, 67.)
U njihova svojstva spadaju i gramzivost i pohlepa. Allah, dž.š., kaže: “Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata. Ako im se iz njega da, zadovolje se, a ako im se ne da, odjednom se razljute.” (Et-Tevba, 58.)
Od njihovih osobina je i ono što upozorava Allahov Poslanik, ﷺ. riječima: “Pri kome budu četiri svojstva, biti će pravi licemjer, a pri kome bude jedno od tih svojstava, pri njemu će biti svojstvo licemjerstva, sve dok ga ne ostavi: laže kada govori, iznevjeri kada mu se nešto povjeri , prevari kada obeća i prelazi granicu kada se prepire.” (Muslim u Sahihu, hadis br.53.)
Od njihovih karakteristika i svojstava je i to da veliku pažnju posvećuju vanjskom izgledu, a njihovo stvarno unutarnje stanje je pokvareno i izopačeno, dok svoj govor kite i uljepšavaju. Allah, dž.š., kaže: “Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove,- međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!” (El-Munafikun, 4.)
Ako su nevjernici (kafiri) otvoreni vanjski neprijatelji, onda su licemjeri (munafici) skriveni unutrašnji neprijatelji. Oni predstavljaju najveću opasnost i prijetnju za muslimansko društvo, pošto se oni svakodnevno miješaju sa njima i poznaju njihovo faktičko stanje.
Allah, dž.š., je odredio da svršetak i kraj nevjernika i licemjera bude u Džehennemu. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” (En-Nisa, 140.)
Međutim, licemjeri će zbog obima svoje štetnosti biti na samom dnu Džehennema, kao što kaže Uzvišeni Allah, dž.š.: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145.)
S obzirom na to da je opasnost od nevjernika i licemjera po islamski ummet veoma velika, Allah, d.š., i Njegov Poslanik, ﷺ. su naredili borbu protiv njih, pa Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima! Njihovo prebivalište biće Džehennem, a užasno je to boravište!” (Vidi: Muhammed ibn Ibrahim Et-Tuvejdžeri, Usulud-dinil-islami.) (Et-Tahrim, 9.)
Muhammed Salih el-Munedždžid
Da li je, u svrhu ukrašavanja, dozvoljen pirsing na obrvama
Hvala Allahu i neka je mir i spas na poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ženi je dozvoljeno da se ukrašava i uljepšava svim dozvoljenim ukrasima, bilo da su od zlata ili srebra, ili druge vrste nakita. Pri tome može koristiti bilo koji način ukrašavanja, ali pod sljedećim uvjetima: – tviše
Hvala Allahu i neka je mir i spas na poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ženi je dozvoljeno da se ukrašava i uljepšava svim dozvoljenim ukrasima, bilo da su od zlata ili srebra, ili druge vrste nakita. Pri tome može koristiti bilo koji način ukrašavanja, ali pod sljedećim uvjetima:
– to ne bi smjela biti imitacija nevjernica i nemoralnih žena;
– ne bi smjelo biti učinjeno na način da izgleda čudno i ekstravagantno, nego u skladu s preovladavajućim običajem kojeg se, kada je ukrašavanje u pitanju, pridržavaju žene muslimanke u njenom mjestu;
– ne bi smjelo uzrokovati štetu i ozljedu na tijelu;
– ne smije sadržavati likove živih bića.
Ibn Kudame, Allah mu se smilovao, kaže: ”Ženama je dozvoljeno da, u svrhu ukrašavanja, koriste zlatni, srebreni i dijamantni nakit i to u različitim formama, kao narukvice, mamuze, naušnice i prstenje, kao što su im dozvoljene razne vrste ukrasa koje koriste na licu, vratu, rukama, nogama, ušima i slično, ali pod uvjetom da to bude u skladu sa preovladavajućim običajem. Oblici ukrašavanja koji nisu uobičajeni i koji odudaraju od preovladavajuće prakse u nekom društvu, smatraju se zabranjenim, kao što je upotreba ukrasa koji su specifični za muškarce, a isto važi i za muškarce koji koriste specifične ženske ukrase.” (El-Mugni, 2/325)
Šejh Muhammed ibn Ibrahim, Allah mu se smilovao, kaže: ”Mudri islamski vjerozakon dopušta ženama da se ukrašavaju na način koji je u skladu sa preovladavajućim običajem.” (Fetāva Muhammed ibn Ibrahim, 4/73)
Na pitanje: ”Da li je dozvoljeno, u svrhu ukršavanja, ženskom djetetu probušiti uho ili nos”, šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, odgovorio je: ”Ispravno je mišljenje da je pirsing na ušima dozvoljen, jer spada u vid dozvoljenog ukrašavanja. Vjerodostojnim putem je potvrđeno da su žene ashaba nosile naušnice. Bol koja se osjeća prilikom probadanja uha i stavljanja naušnice podnošljiva je i neznatna, a ako se to uradi dok je dijete malo, rana na uhu brzo zacijeli. Što se tiče pirsinga na nosu, ne znam da je iko od ranijih islamskih učenjaka o tome govorio; lično smatram da se radi o vidu sakaćenja i deformacije tijela, ali ostavljam prostora drugima da misle i smatraju drugačije. Ako žena živi u mjestu u kome se pirsing na nosu smatra vrstom ukrasa, dozvoljeno joj je da postupa u skladu s tim običajem.” (Medžmū’u fetāva ve rasâi el-mutenevvi’a, 11/92)
Isto se može reći o pirsingu na obrvama. Ako je to običaj muslimanki u nekoj zemlji i ne uzrokuje bilo koju štetu na tijelu, onda se ne može govoriti o zabrani. Treba napomenuti da je ženama zabranjeno pokazivati ukrase pred osobama koje joj nisu mahremi (osobe u vezi s kojima postoji trajna zabrana kada je u pitanju zasnivanje bračne veze), što implicira da je i ovu vrstu ukrasa, ukoliko se žena odluči za nju, dozvoljeno upotrebljavati samo u tim okvirima.
Na pitanje odgovorio: dr. Muhammed ibn Salih el-Munedžid
Izvor: www. islam-qa.com
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com