Etika učenja

Vjernika ništa ne može uzdići, u bilo kojem pogledu, kao korisno znanje: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah dobro zna ono što radite.” (Mudžadela, 11) Kada se u Kur’anu i sunnetu spominju znanje i učenjaci, podrazumijeva se islamsko, šerijatsko znanje i islamski učenjaci.
Jedan od preduvjeta uspješnog učenja jeste poznavanje etike koje se treba pridržavati da bi učenje bilo plodotvornije, a njene osnove jesu sljedećih deset principa:

   1. Učenik koji želi da uči / stječe znanje najprije mora očistiti svoje srce.
Srce treba očistiti od dviju negativnosti: od prljavštine sumnji u pogledu vjerovanja i od prljavštine strasti. Srce je za znanje poput posude: što je posuda čistija i prostranija, to može prihvatiti više znanja.
Ako se čovjek stidi da mu ljudi vide prljavštinu na odjeći, kako se onda treba stidjeti Allaha da mu On vidi u srcu prljavštine!? Rekao je Allahov Poslanik: “Allah ne gleda u vaša lica i vaša tijela, već gleda u vaša srca i vaša djela.” (Bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)

    2. Znanje je ibadet, a osnovni uvjet za primanje ibadeta jeste ispravna namjera koja se ogleda u sljedećem:

– da čovjek uči da bi postupao u skladu sa usvojenim znanjem,
– da uči s ciljem otklanjanja neznanja od sebe,
– da uči kako bi postao od onih koji čuvaju znanje,
– da uči da bi kasnije podučavao druge.

Tokom učenja učenik će ispravljati namjeru ako se pokvari i obnavljati je ukoliko se nije pokvarila.

     3. Učenje je proces koji zahtijeva ulaganje truda, tako da učenik treba biti spreman da uloži napor na putu stjecanja znanja. Stoga će najprije moliti Allaha da ga uputi i da mu olakša: “I reci: ‘Gospodaru moj, Ti znanje moje povećaj!’” (Taha, 114) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je: “Allahu, daj mojoj duši bogobojaznost i učini je čistom jer Ti si onaj koji je najbolje može očistiti, Ti si njen Zaštitnik i Gospodar. Allahu, utječem Ti se od znanja koje ne koristi, od srca u kojem nema strahopoštovanja prema Tebi, od duše koja je nezasita i od dove na koju se ne odazivaš.” (Muslim, br. 2722, od Zejd b. Erkama, radijallahu anhu)

     4. Učenik se mora odlikovati lijepim ponašanjem i čuvati se ružnog ponašanja.
Stjecatelj znanja naročito se mora paziti oholosti, čiji se početak ogleda u tome da čovjek ne postupa u skladu sa naučenim i da se voli hvaliti količinom naučenog i pročitanog.
Kaže Muhamed b. Sirin: “Ashabi su učili kako da se ponašaju isto kao što su učili znanje.”
Imam Malik je govorio: “Uči se lijepo ponašati prije nego što usvojiš nešto od znanja.”

    5. Učiti treba postepeno, počinjući od važnijeg prije važnog. Allah nam kaže: “Oni koji ne vjeruju govore: ‘Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!’ A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo.” (Furkan, 32) Na putu stjecanja znanja potrebno je pokazati strpljivost kako prilikom slušanja predavanja, tako i prilikom učenja napamet, prilikom nastojanja da se razumije i u odnosu prema onome od koga se uči.

     6. Osnova znanja ogleda se u razumijevanju onoga što se nauči napamet: “A to su ajeti jasni, u grudima su onih kojima je dato znanje.” (Ankebut, 49) Rekao je Muhammed b. Usejmin: “Malo toga smo naučili napamet, a mnogo smo čitali, a ono što smo napamet znali bilo nam je korisnije od onoga što smo čitali.” Čitanje nas usmjerava na put razumijevanja onoga što naučimo napamet. Znanje je poput drveta, učenje napamet (hifz) je njegovo zasađivanje, ponavljanje naučenog poput je njegovog zalijevanja, a postavljanje pitanja jeste njegov rast.

     7. Neophodno je da učenik, naročito na početku, uči kod učitelja ili profesora.
Prilikom dolaska na predavanja, učenik treba postupati na sljedeći način:
– lijepo se obući i namirisati,
– na čas ili predavanja doći na vrijeme i ne kasniti,
– ne izostajati sa časova,
– pristojno sjediti,
– pomno slušati na času i učtivo postavljati pitanje o onome što mu nije jasno,
– cijeniti i poštovati svog učitelja i pred njim umjereno ponizan,
– učitelja neće dozivati imenom, već riječima “učitelju!”, “profesore!” i tome slično,
– neće raditi i govoriti ono što će uznemiravati učitelja,
– ako učitelj pogriješi, što je neminovno, zbog toga ga neće smatrati manje vrijednim, već će ga i dalje cijeniti i nastojati da od njega nešto nauči. U tom slučaju će na najljepši način pokušati da mu ukaže da misli da je pogriješio.
Kada je u pitanju ukazivanje na grešku učitelja, ne treba žuriti, već treba:
– utvrditi da je stvarno u pitanju greška,
– naći mu opravdanje za nju,
– čuvati njegovu čast i ugled kod muslimana.
     Najgore što učenik može uraditi jeste da se ismijava sa učiteljem, da ga ogovara ili da drugima otkriva njegove mahane. Ako je ismijavanje, ogovaranje i otkrivanje nedostataka zabranjeno kada je u pitanju osoba od koje čovjek nema koristi, onda je sve ovo na većem stepenu zabrane kada je u pitanju osoba koja čovjeka podučava i koristi mu u tom pogledu.
Koliko će učitelj biti aktivan ovisi o tome kako ga učenici slušaju i koliko učestvuju na času / predavanju. Lijenost i nemarnost sprečavaju učenika da usvoji znanje od učitelja i stoga se ovih negativnih osobina treba čuvati svaki učenik.
     Da bi učenika podučio učtivom ponašanju, učitelj ga može ukoriti riječima, upozoriti i udaljiti sa časa ili predavanja. Učitelj iz odgojnih razloga može da ne odgovori učeniku na neko pitanje.

      8. Učenik treba učtivo postavljati pitanja.
Ako želi postaviti pitanje, učenik treba postupiti na sljedeći način:
– Prvo će razmisliti zašto hoće da postavi određeno pitanje. Ako bude htio postaviti pitanje sa namjerom da razumije i shvati, onda će pitati, a ako to bude htio uraditi da bi se otkrilo kako učitelj nešto ne zna, ili da se sa nečim ili sa nekim ismijava, onda neće postavljati pitanje.
– Neće pitati o onome od čega nema koristi, niti o onome što se nije desilo ili je mala vjerovatnoća da će se desiti. Isto tako, neće pitati o onome zbog čijeg bi odgovora mogao dovesti svog učitelja u neugodnu situaciju kod ljudi ili kod drugih učenika.
– Odabrat će riječi kojima će postaviti pitanje.

      9. Prepreke u učenju:
– Želja za dokazivanjem i hvalisanjem. Pokazatelji te želje jesu da čovjek žuri da što više nauči za kratko vrijeme i da uči zbog toga da umije da pobijedi u raspravi.
– Nekorektan odnos prema drugim učenicima i kolegama studentima.
– Traćenje vremena, zavist, loše mišljenje o muslimanima, mržnja, tračanje, prenošenje tuđih riječi, otkrivanje tajni, previše šale i smijanja, činjenje grijeha.

    10. S vremena na vrijeme učenik se treba podsjećati na etiku učenja, tako što će ponavljati navedena pravila, o njima preslušati predavanje ili pročitati knjigu koja govori o ovoj etici i u kojoj se navode biografije učenjaka.

     Znanje nam je potrebno za lijepo i ispravno ophođenje prema Allahu i svim Njegovim stvorenjima, a vrhunac učenosti spomenut je u ajetu: “A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan i On prašta.” (Fatir, 28)

(minber.ba 30.11.2014.)

Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com

Namjerno povraćanje kvari post, a nenamjerno ne kvari. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka naposti onaj ko izazove povraćanje, a ne mora napostiti onaj ko povrati bez učešća svoje volje” (Ebu Davud, 2380, i et-Tirmizi, 720). Ako bi postač osjetio mučninu u stomaku, treba mu reći: “Nemoj spriječiti povraćanje, ali ga nemoj ni potaknuti.” Uloži maksimalan napor da ne povratiš, ali nemoj povraćanje spriječiti jer bi to moglo imati štetne posljedice.

Šejh Muhammed b. Usejmin
preuzeto sa http://www.minber.ba

Onaj ko ima namjeru odmah poslije umre otputovati iz Meke ne mora obaviti oproštajni tavaf, jer glede njega počasni tavaf ima status oproštajnog tavafa.Ako se u Meki zadrži poslije obavljene umre, taj mora obaviti oproštajni tavaf neposredno prije putovanja. (Podsjećanja radi, umra se sastoji od tavafa, sa’ja između Safe i Merve te od brijanja glave, odnosno šišanja.)

Da je oproštajni tavaf i glede umre obavezan, zaključili smo na temelju dokaza koje ćemo navesti.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neka čovjek napusti Meku neposredno nakon što obavi tavaf oko Kabe” (Muslim, 963). Ovaj je hadis općenitog karaktera, i odnosi se na svakog ko putuje iz Meke.

Umra ima status hadža jer je umru Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao hadžom. Amr b. Hazm kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umra je manji hadž.” Iako je ovo predanje mursel, ono se ima prihvatiti jer ga je umet prihvatao i njime dokazivao.
Tu je i hadis: “Umra do Sudnjeg dana potpada pod hadž.” (Muslim, 1241)

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se Ja’li b. Umejji: “Na umri obavljaj sve ono što obavljaš na hadžu” (el-Buhari, 1536, i Muslim, 1180). Značenje je ovo: kao što poslije hadža obaviš oproštajni tavaf, obavi ga i poslije umre. Iz ovih se Poslanikovih riječi izuzimaju jedino stajanje na Arefatu, noćenje na Muzdelifi i Mini te bacanje kamenčića, obredi koji se, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, obavljaju jedino u sklopu hadža, a ne u sklopu umre.

Ako čovjek obavi umru i obavi oproštajni tavaf neposredno prije putovanja postupio je u skladu s opreznosti i oslobodio se moguće odgovornosti. A Allah je pokrovitelj uspjeha.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa http://www.minber.ba