Zahvala pripada Allahu.

Prvi korak za odgoj duše je otkrivanje vlastitog nemara. Ko kod sebe uoči nemar, krenut će putem preodgoja duše. Ovo saznanje, koje poziva na odgoj duše i zauzimanje dosljednog pravca, ne odvraća čovjeka od samoodgoja. Od Allahove upute Njegovom robu je da rob krene mijenjati se i unapređivati se, jer On kaže: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok se oni sami ne promijene.”

Ko izvrši promjenu u ime Allaha, Allah će mu u tome pomoći.

Čovjek je, kao pojedinac, odgovoran za sebe i biće pozvan na obračun i pitan pojedinačno. Uzvišeni kaže: “Ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sva zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.” (Merjem, 93-95.)

Čovjek se ne može okoristiti datim dobrom ako se kao pojedinac ne potrudi. Da li si vidio primjere Nuhove i Lutove, alejhima sselam, žene koje su bile u kućama poslanika, a jedan od njih je bio od odabranih poslanika (ulul-azm)? Zamisli, brate, koliko je truda poslanik uložio odgajajući svoju ženu. Međutim, obzirom da ona nije uložila lični trud, bit će joj rečeno: “Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!” (Et-Tahrim, 10.)

Dok je ženu faraona, s obzirom da je živjela u kući najvećeg zločinca, Allah naveo kao primjer onih koji vjeruju, upravo zato što je ulagala lični trud u svoj odgoj.

Evo nekih načina samoodgoja muslimana:

1. Ibadet Allahu, održavanje stalne veze s Njim, te potpuna predaja Njemu putem obavljanja islamskih dužnosti, čišćenjem srca od vezivanja za druge mimo Allaha.
2. Mnogo učiti Kur’an. Pomno shvatati učenje Kur’ana i razmišljati o kur’anskim tajnama.
3. Čitati korisne islamske knjige koje tretiraju tematiku bolesti srca i načina liječenja, kao npr: ‘Skraćena verzija Minhadžu-l-kasidin’, ‘Medaridžus-salikin’, itd. Čitati bigrafije ispravnih prethodnika, njihovu islamsku etiku i moral, a to se može naći u knjizi ‘Sifetus-safve’ od Ibnu-Dževzija, te ‘Mi i ponašanje Ispravnih prethodnika’ od Behauddina Akla i Nasira el-Dželila.
4. Prisustvovati odgojnim programima poput dersova i predavanja.
5. Iskoristiti vrijeme i zanimati se onim što robu koristi na dunjaluku i ahiretu.
6. Ne upražnjavati prekomjerno ni ona djela koja su dozvoljena (mubah) i ne davati im preveliku pažnju.
7. Naći lijepo društvo i prijatelje koji pomažu u dobru. Ko živi odvojeno lišen je mnogih bratskih odličja, kao što su: davanje prednosti i strpljivost.
8. Rad, primjena i prijenos naučenog u praksu.
9. Precizan samoobračun
10. Samouvjernost, s oslanjanjem na Allaha, jer onaj ko izgubi povjerenje neće djelovati.
11. Prezirati nefs u ime Allaha, a to nije oprečno gornjoj tačci. Čovjek mora djelovati uz mišljenje da uvijek ima nedostataka.
12. Osamljivanje u mjeri u kojoj je to preporučeno po Šerijatu, tj. da ne bude stalno vezan za ljude, već da ima posebno vrijeme za ibadete i odvojenost od ostalih.
Molimo Allaha da nas pomogne i učini pokornima onome što Allah voli i čime je zadovoljan. Neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika, Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Uvažena sestro u islamu, doista je mnogo toga što bi se moglo kazati u pogledu pravila i principa vezanih za korištenje neta i facebooka, kao i određenih devijantnih pojava vezanih za korištenje facebooka, ali ja ću, kroz neka moja subjektivna zapažanja, spomenuti samo najbitnije:

Prvo, nema sumnje da je propis o korištenju facebooka identičan propisu o korištenju interneta. Facebook se može koristiti u korisne stvari, kao što je pozivanje ljudi u vjeru ili komunikacija sa ljudima u dalekim zemljama širom svijeta, a isto tako može se koristiti u ono što je strogo zabranjeno vjerom.

Drugo, primjetno je da su mnogi muslimani, korisnici facebooka, izgubili kompas islamskog bontona u korištenju istog. U svemu tome najžalosnije je da postoji mnogo onih u koje se ”pokazuje prstom” a koji su se oglušili u pogledu određenih smjernica koje su spomenuli islamski učenjaci za korisnike interneta općenito, a  korisnike facebooka posebno, naročito ako se radi o komunikaciji između suprotnih spolova. Tako da nerijetko možemo vidjeti da se muškarci veoma liberalno odnose prema pitanju prihvatanja prijateljstva sa ženama kojima oni nisu mahremi, kao i sa ženama koje su na svome profilu postavile slike na kojima nisu odjevene u skladu sa šerijatskim uvjetima, što ne znači da ako bi bila ispravno šerijatski pokrivena da je to dopušteno. S druge strane, i žene prihvataju ili nude prijateljstvo muškarcima s kojima nisu u mahremskoj vezi, što je dosad u oba spomenuta slučaja uzrokovalo mnoge porodične probleme, preljube, ašikovanja i sl.

Treće, islam je u osnovi ženi propisao da boravi u kući i da se posveti odgoju djece i kućnim poslovima, zbog toga što žena po svojoj prirodi predstavlja izazov muškarcu, odnosno žena svojim bespotrebnim i nekontroliranim izlaskom iz kuće, svjesno ili nesvjesno, nanosi i uzrokuje mnoge štete društvu u kojem živi.
Obraćajući se suprugama Allahovog Poslanika, Uzvišeni Allah  je rekao: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte!’’ (El-Ahzab, 33) S obzirom da se na ovaj način obratio Poslanikovim suprugama, najčestitijim ženama, onda je mnogo prioritetnije da ovaj propis obuhvata i druge žene. Ako smo to ispravno shvatili, postavlja se pitanje da li je žena koja boravi u kući i svakodnevno sate provodi na facebooku, i uz sve to je na svome profilu postavila sliku na kojoj se jasno vidi njeno lice i to je dostupno svakom korisniku interneta, muslimanu i nevjerniku, ispravno shvatila spomenutu osnovu. Očito je da nije.

Četvrto, žalosno je što su muslimani, po mom skromnom mišljenju, u velikoj mjeri pali na ispitu facebooka. Kako je moguće zamisliti sestru koja se odlučila pokriti radi Allaha, da na svoj profil stavi svoju sliku, pa makar i bila ispravno šerijatski pokrivena, i na taj način dopušta svima da gledaju u njeno lice. Zamislite kako bi svako od nas reagirao kada bi ga neko na ulici zaustavio, a naročito ako se na njemu budu primjećivali znaci iskvarenosti, i tražio da pet minuta gleda u lice naše supruge, sestre  ili  majke? Ne mislim da postoji vjernik koji bi to dopustio i kojeg to ne bi naljutilo. Pa gdje je razlika između toga i postavljanja slike na profil koja je dostupna svim korisnicima neta?

Gdje je nestalo najljepše svojstvo koje može da krasi ženu muslimanku – stid? Zar islamski učenjaci nisu spomenuli da kada nastupe vremena smutnje i ljudi se udalje od vjere, te ne budu obarali pogled i izbjegavali gledanje u ženu, da je ženi tada propisano nošenje nikaba, iako to u osnovi nije obaveza, po mišljenju nekih od njih. Poznati alim današnjeg vremena Bekr Ebu Zejd kazao je: ”A treba znati i da niko od velikih islamskih autor¬iteta nije dozvolio otkrivanje lica i šaka u vremenu smutnje, iskvarenosti i slabosti vjere. Naprotiv, svi su složni oko pokrivanja lica i šaka, kao što to prenosi veliki broj učenjaka. Iskvarenost vremena u kojem živimo obavezuje na pokrivanje lica i šaka, i kada ne bi postojao nikakav drugi dokaz. Nerealno je u ovom vremenu pozivati i govoriti uopćeno (da je nošenje nikaba pohvalan čin – sunnet), a ne ograničeno, o otkrivanju lica i šaka, imajući u vidu slabost vjere kod ljudi te nered (fesad) koji je se raširio u muslimanskim zemljama.” (Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Čuvanje čednosti, str. 55) Imam Ševkani u svome čuvenom djelu Nejlul-evtar prenio je  od Ibn Raslana jednoglasan stav muslimana u pogledu zabrane izlaska žene iz kuće otkrivenog lica u vremenima smutnje i iskvarenosti.
To sve u slučaju da je žena na slici propisno odjevena, a šta ako je, kao što je to primjetno u mnogim situacijama, na tim slikama našminkana, ili pokrivena na način da njena odjeća ne ispunjava uvjet islamske odjeće, ili u pozama u kakvim je ne bi trebali vidjeti muškarci koji joj nisu mahremi.
U svemu tome najteže je shvatiti muževe koji su u nedostatku ljubomore odobrili takve stvari.

Peto, ako bismo prihvatili činjenicu da se korisnik facebooka sačuvao od svih šerijatskih prijestupa prilikom korištenja facebooka i da je u pogledu njega korištenje istog mubah i dopuštena stvar, da li to znači da čovjekova glavna preokupacija u životu treba da bude facebook? Znajući koliko pažnje islam posvećuje vremenu i njegovom korisnom iskorištavanju, te da će insan na Sudnjem danu polagati veoma strog račun o svakom momentu svoga života, svako od nas trebao bi da sebi postavi nekoliko sljedećih pitanja:

Koliko vremena dnevno provodim sa Kur’anom, koji je izvor naše sreće i uspjeha, a koliko na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući hadise Allahovog Poslanika, njegovu siru, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući korisne knjige, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim spominjući Allaha, zikreći, a koliko provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim obilazeći svoju rodbinu, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čineći dobročinstvo roditeljima, prijateljima, komšijama, poznanicima, a koliko vremena provodim na facebooku?

Kiliko vremena dnevno  smo posvetili odgoju svoje porodice , supruzi i djeci, a koliko facebooku?

Ako odgovor u većini pitanja bude da čovjek daje više vremena facebooku nego spomenutim stvarima, a to su samo neke od naših svakodnevnih obaveza u kojima smo skoro pa svi zakazali pod izgovorom nepostojanja slobodnog vremena, onda se doista s pravom postavlja postavlja pitanje koliko smo ispravno pristupili ovom novom iskušenju, zvanom facebook.
A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.).

Malik b. El-Huvejris el-Lejsi, rhm., prenosi da je gledao Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako klanja i da je primijetio da Poslanik, s.a.v.s., kada bi se našao na neparnom rekatu namaza, ne bi ustao (na drugi rekat) dok prethodno ne bi sjeo. (Buhari, br. 823, Ebu Davud, br. 844, Tirmizi, br. 287, Nesai, br. 1152, Ibn Huzejma, br. 686, Ibn Hibban, br. 1934)

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Islamski učenjaci razilaze se u pogledu toga da li je kratko sjedenje poslije neparnih rekata mustehabb – pohvalno činiti ili ne, pa jedni smatraju da je:

mustehabb, poput Hammada b. Zejda i Šafije, u jednom od njegova dva stava, Ahmeda u jednoj predaji koju bilježi. Hallal kaže: ‘To je bio zadnji stav koji je zastupao’, i Hallal je odabrao ovo mišljenje, kao i njegov prijatelj Ebu Bekr b. Džafer;
nije mustehabb – mišljenje većine učenjaka, a mustehabb je odmah poslije druge sedžde ustati na sljedeći rekat. Ovo prenosi imam Ahmed od Omera, Alije, Ibn Mesuda, a Ibn Munzir prenosi ovaj stav od Ibn Abbasa, r.a., gdje navodi sened od Numana b. Ajjaša koji kaže: “Sreo sam dosta ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji, kada bi podigli glavu sa druge sedžde, prvoga ili trećega rekata, odmah bi ustali na sljedeći rekat i ne bi sjedili…” Ovaj stav zastupali su Ubade b. Nesi, Ebu Zunad, Nehai, Sevri, Ebu Hanifa, Šafija u jednom od dva stava, Ahmed u mešhur (općepriširenom) mišljenju njegovog mezheba, shodno većini imama hanbelijskog mezheba.” (Vidjeti: Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari, 2/437, br. 172)
Naši učenjaci i učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je kratko sjedenje nakon neparnih rekata mustehabb starijim, slabim i gojaznijim osobama, jer im je teško sa koljena ustajati na sljedeći rekat a da prethodno ne sjednu. Ebu Ishak el-Mervezi tumači da se dva stava imama Šafije razlikuju shodno stanju klanjača, a ne shodno dokazima, i hadis Malika b. El-Huvejrisa tumače na taj način, navodeći da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad sjedio između rekata nakon što je ostario i tjelesno otežao – a delegacije Arapa dolazile su Poslaniku, s.a.v.s., pred kraj njegovog života, što potvrđuje i praksa starijih ashaba koji su bili prisno uz Poslanika, s.a.v.s. – to sjedenje nisu praktikovali u svojim namazima, što nas upućuje na to da su oni znali da nikako nije u pitanju sunnet namaza.

Harb el-Kermani prenosi od Ishaka b. Rahivejha dva rivajeta:

Sjedenje radi odmora mustehabb je svakome.
Sjedenje radi odmora nije mustehabb osim osobi koja nije u stanju direktno s nogu ustati na sljedeći rekat. Ovo je također i predaja Ibn Mensura od Ishaka.
U svakom slučaju, oni koji smatraju da ovo sjedenje nije mustehabb – kažu: da je ipak u pitanju dozvoljeni postupak, koji se može praktikovati u namazu iz potrebe, poput odmaranja u namazu zbog muke i bolesti, ili radi čuvanja od neke štete, i slični postupci koji nisu sunnet – propisani, ali jesu mubah –dozvoljeni.“ (Pogledati: Fethul-Bari, 5/144, br. 832)

Kadi Ijad, rhm., kaže: “Oni koji smatraju da sjedenje nije mustehab, hadis Ibn Huvejrisa tumače na taj način da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom pokazao da je takav postupak dozvoljen u namazu.” (Pogledati: Ikmalul-Mu‘ulim fi Šerhi Sahihi Muslim, 2/256)

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji smatra da je kratko sjedenje između rekata mustehabb – pohvalno, u svakom slučaju, te da nespominjanje ovog propisa u drugim hadisima ne znači da on nije mustehabb – poželjan i pohvaljen, već nam može samo ukazati na to da taj propis nije obavezan, što temeljimo na sljedećem:

Poslanikova, s.a.v.s., praksa ukazuje nam na nešto da je propisano, te da se u tome treba slijediti.
Ovaj propis ima potporu u hadisu Ebu Humejda el-Saidijja, koji prenose Ahmed, Ebu Davud, br.730–964., Ibn Madža, 2/171, Ibn Huzejma, br. 677, Darimi, br. 1356, sa dobrim senedom, u kojem se nalazi njegov opis namaza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pred desetericom ashaba, koji su mu oni bespogovorno potvrdili. (Pogledati: Fetava el-islamijjeh, 1/268) A Allah, dž.š., najbolje zna!

Pogledati: http://www.islam-qa.com/ar/ref/21985

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha