Prošenja (ar. hitba) je utemeljena Šerijatom, pa je dozvoljeno (mubah) zaprositi djevojku, i to je mišljenje većine islamskih učenjaka. Svoj stav dokazuju Allahovim riječima: “I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete” (El-Bekara, 235). A u šafijskom mezhebu kaže se da je prošenje, to jest, traženje djevojke od njezinih roditelja, odnosno od njezina staratelja, poželjno (mustehab). U tome se oslanjaju na predanja koja je zabilježio imam El-Buhari, a u kojima se kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zaprosio Aišu i, kasnije, Hafsu, radijallahu anhum.

Običaj je kod nas, a i kod muslimana u nekim arapskim zemljama da se djevojka zaruči prstenom (takozvanom burmom), koji prosac stavi djevojci na ruku. To je običaj koji su muslimani usvojili od nevjerikâ, i treba ga se kloniti, tim prije jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neki narod, i pripada mu.” (Ahmed i Ebu Davud).

Kad je posrijedi prošnja, čovjek treba znati da prošnja nije stupanje u brak, i da su momak i djevojka jedno drugom zabranjeni sve dok ne stupe u brak. Pa bismo mogli konstatirati da je prošnja, zapravo, obećanje da će doći do stupanja u brak. A nije uputno zaprositi djevojku pa zatim čekati dug vremenski period. To je načelno pravilo, a uvijek postoje vanredne, nepredvidive okolnosti.

Kad je posrijedi brak, on mora ispuniti četiri uvjeta da bi bio ispravan. Prvi je uvjet dozvola staratelja (ar. velijj). Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ništavan je onaj brak koji je sklopljen bez dozvole staratelja. U hadisu koji prenosi Ebu Musaa, radijallahu anhu, stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i prisustva dvojice pravednih svjedoka” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed).

Drugi je uvjet obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pa brak nije ispravan ukoliko se jedno od njih dvoje (pretežno se djevojka prisiljava) prisili na brak.

Treći uvjet jest udadbeni dar (ar. mehr). Sveznajući Allah rekao je: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte…” (En-Nisa, 4).

I, četvrti uvjet je obznana braka, na osnovu navedenog hadisa: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i prisustva dvojice pravednih svjedoka.” Je li dovoljno da sklapanju braka prisustvuju dva pravedna svjedoka ili se brak mora javno oglasiti, svadbom ili na bilo koji drugi način – pitanje je o kojem islamski autoriteti nemaju jednoglasan stav. Većina učenjaka kaže da je prisustvo pravednih svjedoka uvjet ispravnosti braka i da se brak ne mora oglasiti, već je to samo poželjno učiniti. Šejhul-islam, Allahu mu se smilovao, pak smatra da se brak mora oglasiti. A Allah najbolje zna.

prof. Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Hvala Allahu, dž.š. Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao:

“O mladići. Ko je od vas u mogućnosti da se ženi, neka to uradi, a ko nije u mogućnosti, neka posti jer mu je to zaštita!” (Buhari u Sahihu: Kitabu-n-nikah, hadis br. 4677.)

Ibn Hadžer u svom djelu Fethul-Bari kaže sljedeće: “Islamski učenjaci su po pitanju ženidbe podijelili ljude u više kategorija:

U prvu kategoriju spada osoba koja želi da se oženi, koja je u stanju da ponese njegov teret i koja se plaši za sebe u pogledu čuvanja od nemorala. Po mišljenju gotovo svih islamskih učenjaka, ovoj osobi je ženidba preporučljiva (mendub). Hanbelije su u jednoj svojoj predaji dodali da je ženidba takvoj osobi stroga obaveza (vadžib). Međutim, poznat stav (mešhur) Imama Ahmeda jeste taj da nije vadžib da se ženi osoba koja je u stanju i želi da se oženi, izuzev situacije kada se opravdano plaši bluda.”

Ibn Dekik El-Id kaže: “Neki šerijatski pravnici su pitanje propisa ženidbe podijelili u pet kategorija. Ženidba je obavezna (vadžib) u slučaju da se osoba plaši bluda, u mogućnosti je da se oženi i teško joj je ili nemoguće obezbijediti ropkinju kao prilježnicu. Ovako je Kurtubi prenio od nekih malikijskih učenjaka, a radi se , konkretno, o Mazurijju koji kaže: “Onoj osobi  koja se ne može suzdržiti od bluda, osim ženidbom, ona postaje obaveznom (vadžibom), kao što je već prethodilo. Osobi koja zna da ne može ispuniti svoje bračne obaveze prema supruzi ili obaveze izdržavanja, i koja je bez realnih mogućnosti i želje za njim, zabranjeno (haram) se ženiti.”

Sefarijini kaže: “Siromašnom čovjeku koji nema zaposlenja i sredstava za ženidbu, a uz to nema izražen seksualni nagon, pokuđeno (mekruh) se ženiti, pošto nije  sposoban podnijeti teret i nedaće braka, niti supruzi može  pružiti  zaštitu od nemorala, a, također, nema ni potrebe za ženidbom.” (Gizaul-elbab, 2/434.)

Kadi Ijad kaže: “Brak je preporučljiv (mendub) u pogledu svake osobe od koje se može očekivati potomstvo, pa makar dotična osoba i nemala strastvene želje za intimnim odnosom sa ženom, zbog riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: ‘Ja ću se, uistinu, hvaliti i ponositi vašim brojem na Sudnjem danu.’

Kao i zbog jasnog podsticanja na brak i imperativa za njegovo izvršavanje.”

Ista stvar je i sa osobom koja ima potrebu i želju za nekim drugim užicima sa suprugom, osim intimnog odnosa. Što se tiče one osobe koja ne može imati potomstvo, niti ima potrebe i želje za ženama i putenim užicima, njoj je dozvoljeno (mubah) da se ženi pod uvjetom da njegova buduća supruga zna za njegovo stanje i da  je s tim saglasna.

Ovaj hadis je dokaz i argument za zabranu masturbacije, jer da je ona dozvoljena, Allahov Poslanik, ﷺ. bi ukazao na nju.

Ako čovjek osaburi na onome što je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio i to ostavi, očekujući time Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, Allah, dž.š., će ga, sigurno, obilno nagraditi na Sudnjem danu, jer onaj ko napusti nešto u ime Allaha, dž.š., On će mu u njegovu zamjenu dati nešto bolje. A tu su i riječi Allaha, dž.š., kojim opisuje vjernike: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju.” (El-Mu’minun, 5.)

Musliman treba da slijedi šerijatski put na koji je ukazao Allahov Poslanik, ﷺ. a to je post. Da i nas i tebe Allah, dž.š., sačuva od zapadanja u haram! Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

 Alejkumusselam.

Pokrivanje glave muškarca, svejedno bilo to bjelicom, francuskom kapom, turbanom, fesom ili bilo kojom drugom kapom ili maramom se različito tretira shodno da li je to u namazu, pod ihramima za vrijeme hadža (ili umre) ili mimo ovoga dvoga.

Pokrivanje glave muškarca u namazu

Učenjaci navode dva stava oko propisa pokrivanja glave muškarca prilikom obavljanja namaza.

Prvi stav je da je muškarcu mustehab (preporučeno) pokriti glavu bilo kojom vrstom pokrivanja (bjelica, turban, marama i sl.).

Ovo je stav većine prvih učenjaka a od savremenih na tom stavu su šejhovi Salih Fevzan i Albani.

Šejh Albani čak smatra da je klanjanje otkrivene glave pokuđeno.

Drugi stav učenjaka je da ako je običaj u nekoj sredini da se pokrivanje glave smatra sastavnim dijelom ukrašavanja i uljepšavanja oblačenja muškarca, onda je klanjanje sa pokrivenom glavom u toj sredini mustehab, a u onim sredinama gdje to nije običaj klanjanje namaza sa pokrivenom glavom nije mustehab. Ovo je stav manje skupine učenjaka a od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Usejmin. Dok šejh Bin Baz smatra da je u muslimanskim sredinama gdje je običaj da muškarci pokrivaju glavu bolje (a ne mustehab) da klanjaju pokrivene glave. Oba stava učenjaka se dokazuju sa istim dokazom a to su riječi Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete klanjati!” (El-E'araf. 31).

Kažu da je od osobine lijepog oblačenja da se pokrije glava. A oni koji zastupaju drugi stav kažu da ako je od običaja neke sredine da muškarac pokriva glavu da se to tek onda ubraja u lijepo oblačenje a u protivnom to nije tako, što je bliže ispravnom.

Pokrivanje glave pod ihramima

Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcu koji je u ihramima, tj. koji je zanijetio obavljanje obreda hadždža ili umre, pokrivanje glave od zabranjenih djela dokle god ne skine ihrame. Pa onaj muškarac koji namjerno u ihramima pokrije glavu sa nečim što mu dodiruje glavu poput turbana, fesa i slično obavezan je dati fidju. Fidja ili otkup za ovaj prekršaj se sastoji u činjenju jednog od troga: ili da zakolje ovcu ili posti tri dana ili nahrani šest siromaha od siromaha koji borave u Meki. Za sve ovo postoji vjerodostojni dokazi.

Pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama

Nema razilaženja među učenjacima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio turban i da je pokrivao glavu što je prenešeno u mnogim vjerodostojnim hadisima. Nekad bi nosio turban bez kape, nekad bi nosi turbana sa kapom a nekada samo kapu, takođe nosio bi crni turban a i sa drugima bojama pri čemu bi ponekad krajeve turbana puštao niz leđa između plećki.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn Hurejsa, radijallahu anhu, da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na minberu a na njemu je bio crni turban čije krajeve je spustio između plećki”.

Takođe, bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Meku a na njemu je bio crni turban.

A predaje i rivajeti koji se prenose od nekih ashaba poput Ibn Omera, Alije, Rukane, Ebu Derda'a i Usame ibn Umejra, radijallahu anhum, u kojima se prenosi obaveza nošenja turbana i njegova vrijednost, sve te predaje su jako slabe. Neke od tih predaja su:

– Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma: “Nosite turbane jer su oni znaci meleka i spuštajte ih niz vaša leđa” (Giza'ul-elbab od Sefarinija 2/205),

– Od Rukane, radijallahu anhu: “Razlika između nas i mušrika je u turbanima koji se stavljaju na kape” (Ebu Davud (4080) i Tirmizi (1784), a Albani ga ocjenjuje slabim),

– Od Alije, radijallahu anhu: “Idite u mesdžide sa turbanima, oni su krune muslimana” (El-Džami'us-sagir),

– Od Usame ibn Umejra, radijallahu anhu: “Nosite turbane poveća će vam se blagost a turbani se krune Arapa” (El-Džami'us-sagir),

– Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obukao turban na dan Gadiru ham i rekao: “Zaista je turban prepreka između kufra i imana”, a u rivajetu: “prepreka između muslimana i mušrika” (El-Metalibu el-alije 2/257),

– Od Ebu Derda’, radijallahu anhu: “Zaista Allah i Njegovi meleci donose petkom salavate na one koji nose turbane” (Taberani).

Šerijatski status pokrivanja glave muškarca

Nije mi poznato da neko od učenjaka smatra da je pokrivanje glave kod muškarca vadžib. Manja skupina učenjaka smatra pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama mustehabom i sunetom, tj. pohvalnim djelom u vjeri. I smatraju da otkrivanje glave muškarca pred drugim ljudima spada u narušavanje običaja među ljudima, a naročito ako je riječ o starijim ljudima i učenjacima jer smatraju da je otkrivanje glave od strane ovih dosta pogrdnije u odnosu na ostale.

Većina učenjaka od prvih i potonjih, između ostalih: Ibnul-Hadž, Šatibi, Atijje Sakr, Usejmin i Munedždžid, smatraju da je pokrivanje glave muškarca, u što ulazi nošenje turbana, bjelice i slično, spada u djela koja je mubah (dozvoljeno) raditi a koja zavise od običaja ljudi u određenoj sredini. Po ovom stavu otkrivanje glave ne spada u narušavanje običaja ljudi u svako vrijeme i na svakom mjestu, nego to zavisi od običaja ljudi u nekom mjestu.

Takođe, kažu da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pokrivanju glave ne spada u djelo suneta, pri čemu ako bi ga neko slijedio imao bi nagradu za to, nego njegovo se nošenje turbana ubraja u običaje tog vremena poput jedenja, pijenja i oblačenja. Pa kao što nije sunet jesti i piti ono što je jeo i pio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti oblačiti rida (gornji dio odjeće) i izar (donji dio odjeće) koje je imao praksu nositi, takođe ni nošenje turbana, odnosno pokrivanje glave nije sunet. Nego ga je nosio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to bila praksa njegovog naroda u tadašnje vrijeme da nose turbane. A to što se u hadisima prenosi o njegovom nošenju turbana te vijesti se ubraja u opisivanje njegovog stanja, kao što je opisivano šta je jeo, pio i oblačio.

Imam Šatibi u svojoj knjizi El-Muvafekat (2/284) dijeli običaje ljudi na dvije vrste:

Prva vrsta – običaji za koje je došao u Šerijatu tekst koji ukazuje na njegovu preporučenost ili pokuđenost, zabranu ili obavezu. Ovakvi običaji se vraćaju na ono kakvim ih Šerijat tretira i nema ibreta u tome kakvi su ti običaji kod ljudi. Primjer toga je otkrivanje stidnih mjesta, u Šerijatu je pojašnjeno koji dijelovi tijela su avret i zabrana otkrivanja avreta i zato se ne pridaje važnost niti značaj običaju ljudi da otkrivaju stidna mjesta. Takođe, od primjera je i otklanjanje nečistoće poput pranja i brisanja poslije male nužde, u Šerijatu je to obaveza iako mnogi ljudi shodno njihovim običajima ne vode računa o pranju poslije male nužde niti o tome da im ne ostane mokraće na odjeći.

Druga vrsta – običaji koji su rasprostranjeni kod ljudi a za iste te običaje nije došlo u šerijatskim tekstovima njihovo negiranje ili potvrđivanje. Takvih običaja ima dvije vrste: prva vrsta su nepromjenljivi koji su svugdje isti poput postojanja želje za uživanjem u hrani i piću. Druga vrsta su promjenljivi običaji, tj. da neke radnje i postupci negdje budu lijepe a negdje ružne i pokuđene shodno sredini i mjestu. Na ovom mjestu (promjenljivih običaja) imam

Šatibi navodi primjer otkrivanja glave, jer se taj običaj razlikuje od mjesta do mjesta. Kod istočnjačkih naroda otkrivanje glave je nešto ružno i pokuđeno, za razliku od zapadnjačkih naroda kod kojih je to nešto sasvim normalno.

Pa po Šatibiju šerijatski propis otkrivanja glave se razlikuje od mjesta do mjesta, kod stanovnika Istoka je to nešto ružno i neprimjereno, a kod stanovnika Zapada nešto sasvim normalno.

Ispravno je da se pokrivanje glave muškaraca vraća na običaje ljudi u nekom mjestu, pa čovjek treba nastojati da se ne razlikuje u oblačenju i nošnji od običaja sredine u kojoj živi, osim ako su ti običaji oprečni Šerijatu, kako se ne bi razlikovao u tome od drugih ljudi pa da se na njega odnosi zabrana šuhreta, tj. izdvajanja i isticanja u oblačenju koja je došla u vjerodostojnom hadisu.

Prema tome, po ispravnom mišljenju učenjaka pokrivanje glave muškarca nije sunet za čije slijeđenje čovjek ima nagradu. Pa tako ni u našim krajevima nošenje bjelice se ne ubraja u slijeđenje suneta niti je to običaj oblačenja u našim sredinama nego u tome ima širine, pa ko nosi nema smetnje u tome, a ko ne nosi nije ništa propustio sa strane vjere, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com