Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Šišanje naćelavo ili brijanje glave može imati četiri povoda za koje se vežu i različiti propisi:

Prvi povod: brijanje glave u sklopu obreda Hadždža i Umre

Nema sumnje da je šišanje naćelavo prilikom obreda Hadždža i Umre propisano Kur'anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni – ako Allah bude htio – neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha”. (El-Feth, 27.)

Po hanefijskom, malikijskom i hanbelijskom mezhebu brijanje glave ili šišanje je od vadžiba Hadždža, dok je kod šafija njegov rukn.

Sto se tiče Umre, brijanje glave ili šišanje je vadžib po tri mezheba, a šafije su na stavu da je to rukn Umre.

Drugi povod: brijanje glave radi određene potrebe (liječenja)

Dozvoljeno je muhrimu (onome ko je zanijetio obrede Hadždža i Umre) da u slučaju neke bolesti ili sličnih razloga obrije glavu , a u osnovi je brijanje glave ili šišanje jedan od mahzurata (zabranjenih stvari) u nevedenim obredima za čije kršenje se daje fidja.

Kaže Uzvišeni: “A onaj među vama koji se razboli ili ga glavobolja muči, neka se postom, ili milostinjom, ili kurbanom iskupi”. (El-Bekare, 196.)

U hadisu mutefekun alejhi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio pored K'ab ibn ‘Udžreta kome su se vaške okomile na glavu, pa mu je rekao: “Obrij glavu, zakolji ovcu ili posti tri dana ili nahrani šest siromaha”.

Treći povod: brijanje glave kao vjerski simbol i obilježje mimo Hadždža i Umre

Brijanje glave radi vjere ili isposništva mimo Hadždža i Umre ili uzimanje brijanja glave parolom, simbolom ili obilježjem je novotarija u vjeri. Ovo je ujedno i jedno od obilježja Havaridža, kao što je došlo u Buharijinom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je rekao da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo ljude koji će se pojaviti u njegovom Ummetu, izaći će u grupi ljudi čije će obilježje biti brijanje glave, zatim je rekao: “Najgora stvorenja, pobit će ih jedna od dvije skupina (suprostavljene skupine, misli se na tabor Alije i Muavije, radijallahu anhu) koja je bliža istini (tabor Alije, radijallahu anhu)”.

Četvrti povod: brijanje glave mimo gore spomenutih slučajeva

Oko brijanja glave mimo Hadždža i Umre, bez potrebe (poput liječenja) i neuzimajući to simbolom i vjerskim obilježjem poput Havaridža učenjaci imaju dva stava:

Prvi stav – da je mekruh (pokuđeno), na čemu je Malik.

Drugi stav – da je mubah (dozvoljeno), a što je stav Ebu Hanife i Šafije.

Ispravan je drugi stav, a na to ukazuje hadis u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio madića koji je obrijao dio glave, pa je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut.

Ovaj hadis jasno ukazuje da je dozvoljeno brijati glavu.

U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Omera, radijallahu anhuma, je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio KAZE'A (vrsta šišanja).

Upitan je ravija Nafija šta je to kaze'a, pa je odgovorio: “Da se obrije dio glave dječaka, a dio ostavi”. Većina učenjaka je na stavu da je šišanje kaze'a mekruh, dok manja skupina smatra haramom. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovo je jako opsežna i bitna tema, ona potpada pod poznatu akidetsku temu El-Vela’ vel-bera’, a što znači: ljubav i prijateljstvo prema mu'minima a mržnja i neprijateljstvo prema kjafirima (a ne kao što se kod nas pogrešno prevodi sa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu). Prijateljovanje sa kjafirima ima razne vrste i ispoljava se u raznoraznim oblicima, a može biti kufr (otpadništvo od vjere), haram, mekruh ili mubah (dozvoljeno) shodno vrsti i obliku tog prijateljstva.

Detaljnije o ophođenju muslimana prema kjafirima se može pročitati pod ovim linkom:

http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=467:ophoenje-sa-nevjernicima&catid=93:razno&Itemid=44

A ono što ima smisla u ovoj prilici reći je sljedeće:

Prijateljovanje muslimana sa kjafirima u osnovi nije dozovljeno našto ukazuju mnogi kur'anski ajeti:

– “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (Ali Imran, 28)

– “Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi”. (El-Mudzadele, 22)

“O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo”. (El-Hašr, 1)

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine”. (El-Maide, 51)

“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti. O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici –i kad pozivate na molitvu i to za podsmijeh i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju”. (El-Maide, 55-58)

Takođe, ne samo da nije dozovljeno prijateljovati sa kjafirima nego je propisano mrziti ih i prezirati. Kaže Uzvišeni: “Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!” (El-Mumtehine, 4)

S tim da je dozovljeno činiti dobročinstvo, biti blag i lijepo se ophoditi prema kjefirima koji protiv muslimana ne ratuju i koji ih iz njihovih domova ne protjeruju ili u tome pomažu druge. Kaže Uzvišeni: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – Ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu”. (El-Mumtehine, 9)

Neprijateljovanje sa kjafirima i razdvajanje između ova dva tabora ljudi je zasnovano na četiri šerijatska pravila:

Prvo: Obaveza ljubavi prema Allahu i slijeđenju Njegovih zahtjeva (naredbi i zabrana), takođe ljubavi prema Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenja onoga sa čime je došao. A nespojivo je da musliman prijateljuje i voli onog (kjafira) koji ne priznaje njegovog Gospodara niti vjeruje u njegovog Vjerovjesnika.

Drugo: Čovjek je sa onim koga voli, što je tekst vjerodostojnog hadisa. Pa ko zavoli kjafira veže se za nega i padne pod njegov uticaj.

Treće: Istina i batil (laž) su oprečni i suprotni, te se ne mogu nikako sastati i spojiti a kamoli voljeti. Pa kako da se vole i prijateljuju mu'min koji je na istini i kjafir koji je na batilu.

Četvrto: Ljubav prema Milostivom zahtijeva mržnju prema šejtanu, a prijatelji šejtana su kjafiri, ateisti, mušrici i zalimi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Tačno je da se određena skupina učenjaka ovog Ummeta nije ženila. Jedan od savremenih učenjaka Abdulfettah Ebu Gudde je napisao knjigu pod naslovom “Učenjaci neženje” u kojoj je pisao o učenjacima ovog Ummeta iz raznih znanosti i oblasti koji se nisu ženili.

Od poznatijih učenjaka koji se nisu nikako ženili su:
– otac mufessira Ibn Džerir Et-Taberi,
– mu'atezilski mufessir Zamahšeri,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ebu Ishak Širazi,
– fakih i muhaddis Muhjiddin Nevevi,
– šejhul-islam Ibn Tejmije,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ibn Džema'a,
– istoričar i muhaddis Ibn Tulun.

Naravno među njima se posebno ističu Ibn Džerir Et-Taberi, Nevevi i Ibn Tejmije, čiji značaj i ulogu zna iole obrazovan musliman.

Uloga i važnost braka u Islamu kao sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne kose niti su u oprečnosti sa činjenicom da su gore spomenuti učenjaci bili neženje. I to zbog sljedećih stvari:

Prvo – što ženidba nije farz ajn svakom muslimanu pojedinačno, nego ženidba prolazi kroz pet fikhskih propisa, može biti haram, vadžib, mustehab, mekruh i mubah. Haram je muslimanu da se ženi ako nije u materijalnoj mogućnosti da izdržava ženu, ili da oženi ženu kojoj je mahrem, ili koja je udata, ili da spoji dvije sestre i slični slučajevi. Vadžib je da se ženi onaj ko je u mogućnosti a boji se da će upasti u zinaluk ako se ne oženi. Mustehab je da se oženi onaj ko ima materijalnu mogućnost i polnu potrebu za ženom. Mubah je da se oženi onaj ko je bogat ali nema spolne potrebe za ženama. Mekruh je da se ženi onaj ko se boji za sebe da će biti nepravedan prema ženi, da će joj nanijeti štetu i slično. prema tome, gore spomenuti učenjaci samim time što se nisu ženili nisu učinili neki šerijatski prekršaj.

Drugo – ti učenjaci nisu pozivali na neženstvo, niti je poznato da su smatrali da se ne treba ženiti.

Treće – nije poznat razlog njihove neženidbe, možda su htjeli i nastojali da se ožene ali im nije bilo određeno.

Četvrto – ibret je u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ženio žene i rekao “Ko ne voli moj sunnet nije od nas”, a ne u praksi nekih učenjaka.

Peto – ne možemo tvrditi da to što se nisu ženili da je to njihova odluka i njihov stav, nego samo možemo konstatovati da se nisu ženili. Osim ako neko dođe sa njihovim izjavama da se oni nisu htjeli ženiti.

Šesto – pitanje njihove neženidbe ne treba da stvara nedoumicu, niti da bude razlog umanjivanja vrijednosti ovih učenjaka, pa čak ako bi uzeli da su preferirali stav da se ne treba ženiti, jer u tom slučaju bi rekli da su pogriješili i da to ne umanjuje njihov doprinos Islamu i stepen koji su stekli svojim znanjem i radom za ovu vjeru. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac.

Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu.

Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:

1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.

3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu. Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propisi vezani za optužbu muža da mu je supruga počinila zinaluk

Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio (ili mu ona prizna ili na neki drugi način), a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada optuži svoju suprugu da je počinila zinaluk.

Kaže Uzvišeni: „A oni koji okrive svoje žene (za zinaluk), a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da zaista govore istinu, a peti put da ih pogodi Allahovo prokletstvo, ako lažu! A ona će kazne biti pošteđena, ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu!“

Propis proklinjanja pri optužbi žene za zinaluk od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim „li'anom“ (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu.

Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (li'an), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (li'an), što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da izvrši proklinjanje i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk, a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk, ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Shodno gore spomenutom, odgovori na prvo pitanje su sljedeći:

1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da izvršiš proklinjanje pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2- Ti ne bi bio griješn kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, što radi ono što ti voliš i praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je na muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima jaku potporu.

3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.

Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom u braku klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga inšallah.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: bolje bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo bolje da sam uradio drugačije.

A odgovor na drugo pitanje je sljedeći:

Ako ta sestra nije zatrudnila poslije čina zinaluka, onda je dozvoljeno njenom mužu da ostane sa njom u braku. Naravno, ako to njen muž hoće i ako se ona iskreno pokajala, a u pitanju je došlo da on hoće i da se ona iskreno pokajala.

A ako je ostala trudna i njen muž je siguran da dijete nije njegovo nego od onoga sa kim je počinila zinaluk, onda je njemu vadžib da kod kadije (daije) optuži nju da je učinila zinaluk i da se razvede sa njom svejedno priznala ili ne, a sve zbog toga da se dijete ne pripiše njemu, jer ono nije njegovo.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com