Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Majka brani sinu posjećivanje ženine rodbine
Uzvišeni Stvoritelj naredio je čovjeku da bude dobar prema svojim roditeljima “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovaraliviše
Uzvišeni Stvoritelj naredio je čovjeku da bude dobar prema svojim roditeljima “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća. Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Lukman, 14, 15);
“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23, 24)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ponižen bio! I još jednom, ponižen bio!” “Na koga se odnose te riječi, Allahov Poslaniče?”, prisutni upitaše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ponižen bio onaj uz koga jedan roditelj ili oba starost dožive a on ne zasluži džennet čineći im dobročinstvo!” (Muslim)
Ashab po imenu Muavija es-Sulemi, radijallahu anhu, ispričao je: “Došao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio mu se: ‘Allahov Poslaniče, želim poći s tobom u borbu na Božijem putu, zarad Allahova lica i nagrade na budućem svijetu!’ ‘Teško tebi! Je li živa tvoja majka?’, upitao me Poslanik pa sam odgovorio da jest, i on mi tad kaza: ‘Vrati se kući i čini joj dobročinstvo!’” Muavija je prišao Poslaniku s druge strane te ga isto upitao, a Resulullah mu je isto odgovorio. Zatim mu je prišao i sprijeda, a Poslanik mu je tad, treći put, rekao: “Teško tebi! Ne odvajaj se od majčinih nogu, tako ćeš džennet zaslužiti!” (Ibn Madža). Ovaj se hadis ne može izostaviti jer je značajan i sadržajan.
Islamski su učenjaci razmatrali opća pravila u vezi s poslušnosti roditeljima, a ona se mogu svesti pod sljedeća tri.
Prvo pravilo: nema poslušnosti roditelju u neposlušnosti Allahu, na osnovu sljedećih hadisa: “Čovjek se ne smije nikome pokoriti u neposlušnosti Uzvišenom Allahu; pokoravanje je samo u onome šta nije grijeh” (El-Buhari i Muslim preko Alije, radijallahu anhu); “Čovjek se ne smije pokoriti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju.” (Ahmed i El-Hakim, preko Imrana b. Husajna. Ovaj su hadis vjerodostojnim okarakterizirali Es-Sujuti i El-Albani).
Drugo pravilo: Roditelji moraju imati valjan razlog ako traže od svog djeteta da ne čini ono što je dozvoljeno (mubah), odnosno kad ga potiču na činjenje onog što je pokuđeno (mekruh).
Treće pravilo: Ono šta roditelji zahtijevaju od djeteta ne smije ići na štetu djetetu. U vezi s ovim, šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, u djelu “El-Ihtijarat” zapisao je sljedeće: “Čovjek je obavezan pokoravati se svojim roditeljima u onome šta nije grijeh, pa makar oni bili i veliki grešnici. I to se zaključuje iz izjava imama Ahmeda. Ovo se odnosi na sve u čemu roditelji imaju korist, a nemaju štetu. Dijete je dužno poslušati roditelje u svemu, pa makar trpio poteškoću u kojoj nema štete po njega; ako pak trpi štetu, djetetu nije obaveza poslušati roditelje.”
Slično ovom kazao je i istaknuti učenjak Ibn Hadžer el-Hejtemi, rahimehullah. I to nije sve! Većina učenjaka kaže da se dijete roditeljima mora pokoriti čak i u pogledu sumnjivih stvari, kako navodi imam El-Karafi u djelu “El-Furuk”. Imam El-Hadimi kaže ovako: “…a kad je posrijedi pitanje mora li dijete poslušati roditelja glede sumnjivih stvari, islamski učenjaci nemaju istovjetan stav – većina učenjaka kaže da se dijete i u tom slučaju mora pokoriti roditelju, utoliko jer je susteznanje od sumnjivih stvari oblik poželjne (neobavezne) pobožnosti, a ugađanje roditeljima je bezuslovna obaveza.”
Rukovodeći se spomenutim pravilima, slobodno možemo kazati da majka svom djetetu ne bi trebala zabranjivati druženje s drugim muslimanima, niti njegovanje lijepih odnosa s komšijama, a pogotovu mu ne bi trebala zabranjivati održavanje veza s tazbinom. I nema ga pravo proklinjati.
U dobrom hadisu koji su zabilježili imam Ahmed i El-Bejheki stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad čovjek izrekne riječi prokletstva, to se prokletstvo vraća na njega ako ga onaj kome je upućeno ne zaslužuje.”
Neki učenjaci čak zabranjuju da se proklinju nevjernici poimenice govoreći: “Prokleo Allah toga i toga!” Ovaj svoj stav dokazuju Ibn Omerovim, radijallahu anhu, predanjem: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, na sabah-namazu na drugom rekatu poslije rukua, nakon što bi izgovorio: ‘Semi‘allahu limen hamideh’, molio: ‘Allahu, prokuni toga i toga čovjeka, i toga i toga čovjeka’, spominjući ih poimenice, pa je Allah, džellešanuhu, objavio: ‘Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici’. (Alu Imran, 128).”
Pa, je li dozvoljeno da majka proklinje vlastitog sina, muslimana, zato što održava veze s tazbinom i komšijama koje ona ne podnosi?! Molim Allaha, džellešanuhu, da nam ukaže Svoju milost i pouči nas propisima islama. A Allah najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Samoubilački napadi
We alejkumusSelam, Samoubistvo u islamu spada u velike grijehe. U mnogim hadiskim zbirkama mogu se naći hadisi (govor poslanika Muhammeda, s.a.v.s.) koji o tome govore. Međutim, koliko sam shvatio, kopka te da li je samoubistvo možda ipak opravdivo u slučajevima općeg dobra kao što je to slučaj npr.više
We alejkumusSelam,
Samoubistvo u islamu spada u velike grijehe. U mnogim hadiskim zbirkama mogu se naći hadisi (govor poslanika Muhammeda, s.a.v.s.) koji o tome govore. Međutim, koliko sam shvatio, kopka te da li je samoubistvo možda ipak opravdivo u slučajevima općeg dobra kao što je to slučaj npr. u Palestini. Oni koji to opravdavaju povode se za šerijatskim pravilom ed-darūrātu tubīhul-mahzūrāt, što znači “nužda čini zabranjene stvari dozvoljenim”, tj. zabranjene stvari postaju mubah, dozvoljene.
Ja lično mislim da samoubistva u ma kojoj formi nisu, opravdana. S tim uvezi, rah.prof. Ibrahim Džananović je jedne prilike upitao: “Ako bi svi ljudi na Zemlji nestali ili umrli, a ostali samo jedan brat i sestra, da li bi oni mogli stupiti u brak kako bi se ljudski rod održao?” Dobro se sjećam kako je rekao kako si ni u tom slučaju Allahov zakon ne smije mijenjati, tj. takav brak bi bio ništavan, i ujedno veliki grijeh.
Muslimanu nije dozvoljeno da sam sebi oduzme život. Allah, dž.š, kaže: ‘O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen nacin imanja ne prisvajajte, ali dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak, i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv.’ I hadisi koji se odnose na tu temu su izuzetno strogi. Muhammed, s.a.v.s, kaže: ‘Ko je izvršio samoubistvo trovanjem, vjecno ce ispijati otrov u Vatri.
Ko oduzme sebi život oštrim predmetom, vjecno ce se probadati tim predmetom u Vatri i iz nje nikada nece izaci.’ Dakle, osnova u vezi s tim je stroga zabrana. Onaj ko pocini samoubistvo ucinio je veliki grijeh koji izvodi iz imana. Život je emanet koji je dat covjeku na cuvanje i on nema pravo da raspolaže životom na nacin koji on želi. Život nije covjekovo vlasništvo, jer on nije stvorio sam sebe.
Allah, dž.š, je Stvaralac svega i covjeku nije dozvoljeno da požuruje svoju smrt. Islamski ucenjaci dozvoljavaju odstupanje od tog pravila u slucaju kada je korist od takvog postupka veca od njegovog zla. Primjer za to jeste živi štit, koji neprijatelj «napravi» od zarobljenih muslimana. Muslimanima je dozvoljeno da pucaju u živi štit kako bi sprijecili neprijatelja u prodoru na muslimansku teritoriju, tj. da bi izbjegli prolivanje krvi daleko veceg broja ljudi od onoga što je u živom štitu.
Po njima, dozvoljeno je žrtvovati odredjen broj ljudi kako bismo spasili ostatak ummeta. To su izuzetne situacije, precizno odredjene. Dozvola za takvo postupanje izvodi se iz fikhskog pravila ‘dozvoljeno je odabrati manje zlo da bi se izbjeglo vece.’ Mi danas nismo u stanju da odemo u Palestinu i da se borimo, ali smo u stanju da materijalno pomažemo našu bracu, to je naša stroga obaveza.
Mozemo dati svoj doprinos u borbi protiv neprijatelja kroz prekid saradnje koju smo s njim imali a od cega bi on imao koristi. Na taj nacin, svaki musliman, na bilo kojem mjestu, može da da svoj doprinos borbi protiv neprijatelja islama i muslimana. A Allah najbolje zna!
Odgovorio prof. Jasmin Djanan – preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeSAVJETI KORISNICIMA FACEBOOKA
Uvažena sestro u islamu, doista je mnogo toga što bi se moglo kazati u pogledu pravila i principa vezanih za korištenje neta i facebooka, kao i određenih devijantnih pojava vezanih za korištenje facebooka, ali ja ću, kroz neka moja subjektivna zapažanja, spomenuti samo najbitnije: Prvo, nema sumnjeviše
Uvažena sestro u islamu, doista je mnogo toga što bi se moglo kazati u pogledu pravila i principa vezanih za korištenje neta i facebooka, kao i određenih devijantnih pojava vezanih za korištenje facebooka, ali ja ću, kroz neka moja subjektivna zapažanja, spomenuti samo najbitnije:
Prvo, nema sumnje da je propis o korištenju facebooka identičan propisu o korištenju interneta. Facebook se može koristiti u korisne stvari, kao što je pozivanje ljudi u vjeru ili komunikacija sa ljudima u dalekim zemljama širom svijeta, a isto tako može se koristiti u ono što je strogo zabranjeno vjerom.
Drugo, primjetno je da su mnogi muslimani, korisnici facebooka, izgubili kompas islamskog bontona u korištenju istog. U svemu tome najžalosnije je da postoji mnogo onih u koje se ”pokazuje prstom” a koji su se oglušili u pogledu određenih smjernica koje su spomenuli islamski učenjaci za korisnike interneta općenito, a korisnike facebooka posebno, naročito ako se radi o komunikaciji između suprotnih spolova.
Tako da nerijetko možemo vidjeti da se muškarci veoma liberalno odnose prema pitanju prihvatanja prijateljstva sa ženama kojima oni nisu mahremi, kao i sa ženama koje su na svome profilu postavile slike na kojima nisu odjevene u skladu sa šerijatskim uvjetima, što ne znači da ako bi bila ispravno šerijatski pokrivena da je to dopušteno.
S druge strane, i žene prihvataju ili nude prijateljstvo muškarcima s kojima nisu u mahremskoj vezi, što je dosad u oba spomenuta slučaja uzrokovalo mnoge porodične probleme, preljube, ašikovanja i sl.
Treće, islam je u osnovi ženi propisao da boravi u kući i da se posveti odgoju djece i kućnim poslovima, zbog toga što žena po svojoj prirodi predstavlja izazov muškarcu, odnosno žena svojim bespotrebnim i nekontroliranim izlaskom iz kuće, svjesno ili nesvjesno, nanosi i uzrokuje mnoge štete društvu u kojem živi.
Obraćajući se suprugama Allahovog Poslanika, Uzvišeni Allah je rekao: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte!’’ (El-Ahzab, 33) S obzirom da se na ovaj način obratio Poslanikovim suprugama, najčestitijim ženama, onda je mnogo prioritetnije da ovaj propis obuhvata i druge žene. Ako smo to ispravno shvatili, postavlja se pitanje da li je žena koja boravi u kući i svakodnevno sate provodi na facebooku, i uz sve to je na svome profilu postavila sliku na kojoj se jasno vidi njeno lice i to je dostupno svakom korisniku interneta, muslimanu i nevjerniku, ispravno shvatila spomenutu osnovu. Očito je da nije.
Četvrto, žalosno je što su muslimani, po mom skromnom mišljenju, u velikoj mjeri pali na ispitu facebooka. Kako je moguće zamisliti sestru koja se odlučila pokriti radi Allaha, da na svoj profil stavi svoju sliku, pa makar i bila ispravno šerijatski pokrivena, i na taj način dopušta svima da gledaju u njeno lice. Zamislite kako bi svako od nas reagirao kada bi ga neko na ulici zaustavio, a naročito ako se na njemu budu primjećivali znaci iskvarenosti, i tražio da pet minuta gleda u lice naše supruge, sestre ili majke? Ne mislim da postoji vjernik koji bi to dopustio i kojeg to ne bi naljutilo. Pa gdje je razlika između toga i postavljanja slike na profil koja je dostupna svim korisnicima neta?
Gdje je nestalo najljepše svojstvo koje može da krasi ženu muslimanku – stid? Zar islamski učenjaci nisu spomenuli da kada nastupe vremena smutnje i ljudi se udalje od vjere, te ne budu obarali pogled i izbjegavali gledanje u ženu, da je ženi tada propisano nošenje nikaba, iako to u osnovi nije obaveza, po mišljenju nekih od njih. Poznati alim današnjeg vremena Bekr Ebu Zejd kazao je: ”A treba znati i da niko od velikih islamskih autor¬iteta nije dozvolio otkrivanje lica i šaka u vremenu smutnje, iskvarenosti i slabosti vjere.
Naprotiv, svi su složni oko pokrivanja lica i šaka, kao što to prenosi veliki broj učenjaka. Iskvarenost vremena u kojem živimo obavezuje na pokrivanje lica i šaka, i kada ne bi postojao nikakav drugi dokaz. Nerealno je u ovom vremenu pozivati i govoriti uopćeno (da je nošenje nikaba pohvalan čin – sunnet), a ne ograničeno, o otkrivanju lica i šaka, imajući u vidu slabost vjere kod ljudi te nered (fesad) koji je se raširio u muslimanskim zemljama.” (Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Čuvanje čednosti, str. 55)
Imam Ševkani u svome čuvenom djelu Nejlul-evtar prenio je od Ibn Raslana jednoglasan stav muslimana u pogledu zabrane izlaska žene iz kuće otkrivenog lica u vremenima smutnje i iskvarenosti.
To sve u slučaju da je žena na slici propisno odjevena, a šta ako je, kao što je to primjetno u mnogim situacijama, na tim slikama našminkana, ili pokrivena na način da njena odjeća ne ispunjava uvjet islamske odjeće, ili u pozama u kakvim je ne bi trebali vidjeti muškarci koji joj nisu mahremi. U svemu tome najteže je shvatiti muževe koji su u nedostatku ljubomore odobrili takve stvari.
Peto, ako bismo prihvatili činjenicu da se korisnik facebooka sačuvao od svih šerijatskih prijestupa prilikom korištenja facebooka i da je u pogledu njega korištenje istog mubah i dopuštena stvar, da li to znači da čovjekova glavna preokupacija u životu treba da bude facebook? Znajući koliko pažnje islam posvećuje vremenu i njegovom korisnom iskorištavanju, te da će insan na Sudnjem danu polagati veoma strog račun o svakom momentu svoga života, svako od nas trebao bi da sebi postavi nekoliko sljedećih pitanja:
Koliko vremena dnevno provodim sa Kur’anom, koji je izvor naše sreće i uspjeha, a koliko na facebooku?
Koliko vremena provodim čitajući hadise Allahovog Poslanika, njegovu siru, a koliko vremena provodim na facebooku?
Koliko vremena provodim čitajući korisne knjige, a koliko vremena provodim na facebooku?
Koliko vremena provodim spominjući Allaha, zikreći, a koliko provodim na facebooku?
Koliko vremena provodim obilazeći svoju rodbinu, a koliko vremena provodim na facebooku?
Koliko vremena provodim čineći dobročinstvo roditeljima, prijateljima, komšijama, poznanicima, a koliko vremena provodim na facebooku?
Koliko vremena dnevno smo posvetili odgoju svoje porodice, supruzi i djeci, a koliko facebooku?
Ako odgovor u većini pitanja bude da čovjek daje više vremena facebooku nego spomenutim stvarima, a to su samo neke od naših svakodnevnih obaveza u kojima smo skoro pa svi zakazali pod izgovorom nepostojanja slobodnog vremena, onda se doista s pravom postavlja postavlja pitanje koliko smo ispravno pristupili ovom novom iskušenju, zvanom facebook. A Allah najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Kakav status ima akika u hanefijskom mezhebu?
Kada je riječ o klanju akike, hanefijski pravnici smatraju da je akika bila legitimna u prvo vrijeme islama i da je derogirana klanjem kurbana, pa ko želi može je praktikovati ili ostaviti. (Vidjeti: Bedaius-sanaia, 4/203 i Hašijetu Ibni-Abidin, 9/540.) Dakle, klanje akike po hanefijskoj pravnoj škoviše
Kada je riječ o klanju akike, hanefijski pravnici smatraju da je akika bila legitimna u prvo vrijeme islama i da je derogirana klanjem kurbana, pa ko želi može je praktikovati ili ostaviti. (Vidjeti: Bedaius-sanaia, 4/203 i Hašijetu Ibni-Abidin, 9/540.) Dakle, klanje akike po hanefijskoj pravnoj školi je mubah. Neki učenjaci prenose od Ebu Hanife da je akiku smatrao novotarijom. Međutim, imam Ajni je oštro osudio ovu tvrdnju i porekao njenu autentičnost. (Vidjeti: Umdetul-kari, 21/83.) Dokidanje propisa akike hanefijski učenjaci potkrepljuju hadisom Alije, radijallahu anhu, koji prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Klanje kurbana je derogiralo prinošenje ostalih žrtava i ramazanski post ostale vrste posta.” (Bejheki, 9/439/19019 i Darekutni, 4/186/4702. Imam Nevevi i šejh Šinkiti navode konsenzus hadiskih stručnjaka na slabosti ove predaje. Vidjeti: El-Medžmua, 8/356 , i Advaul-bejan, 5/420.)
Vidi manjeIbn Abdulberr kaže: “Mnoge izjave ashaba, tabiina i islamskih učenjaka ukazuju na pohvalnost klanja akike i njenu pritvrđenost i nema osnove mišljenje da je akika derogirana propisivanjem klanja kurbana.” (Vidjeti: Et-Temhid, 4/313.)
Ostale pravne škole: malikijska, šafijska, hanbelijska, zahirijska, smatraju da je akika sunnet i da nije derogirana, (Vidjeti: El-Istizkar, 5/551, El-Havil-kebir, 15/126, Šerhus-sunne, 11/263, Bidajetul-mudžtehid, 1/462, El-Mugni, 9/363, El-Medžmua, 8/409, 430, Medžmu’ul-fetava, 32/206, Hilijetul-ulema, 3/383, i Es-Sejlul-džerrar, 4/91.) što je svakako, preferirajuće mišljenje, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Da li je akika sunnet ili farz?
Cijenjena sestro u islamu, islamski učenjaci u pogledu propisa akike imaju oprečne stavove, a mi ćemo spomenuti njihove stavove bez spominjanja dokaza, kako se ovaj odgovor ne bi pretvorio u studiju. Većina islamskih učenjaka smatrala je da je klanje akike za novorođenče pritvrđeni sunnet (ar. sunneviše
Cijenjena sestro u islamu, islamski učenjaci u pogledu propisa akike imaju oprečne stavove, a mi ćemo spomenuti njihove stavove bez spominjanja dokaza, kako se ovaj odgovor ne bi pretvorio u studiju.
Većina islamskih učenjaka smatrala je da je klanje akike za novorođenče pritvrđeni sunnet (ar. sunne muekkede). Ovaj stav zastupale su tri pravne škole: malikijska, šafijska i hanbelijska, a također i mnogi drugi učenjaci i mudžtehidi ovog ummeta, počevši od prvih generacija pa nadalje: Ibn Abbas, r. a., Ibn Omer, r. a., Aiša, r. a., Fatima, r. a., Urva b. Zubejr, Ata, Zuhri, Ebu Sevr i na kraju, između ostalih, to je bio odabir šejhul-islama Ibn Tejmijje.
Drugi su smatrali da je klanje akike obaveza (vadžib). To je stav bukvalističke pravne škole, na čijem su čelu Davud b. Ali i Ibn Hazm. Također, to je stav imama Ahmeda u jednoj predaji od njega, a to mišljenje odabrali su i neki učenjaci hanbelijske pravne škole.
Učenjaci hanefijske pravne škole o ovom pitanju imaju tri različita stava. Neki učenjaci hanefijskog mezheba smatrali su da je klanje akike nafila (dobrovoljno djelo), a to isto smatraju i današnji sljedbenici hanefijskog mezheba, kao što je spomenuto u knjigama hanefijskog mezheba. Neki su, pak, smatrali da je to mubah (dozvoljeno djelo), a treći smatraju da je to derogiran propis i da je to pokuđeno činiti.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka najprioritetnije. To je mišljenje u kojem je objedinjeno postupanje po svim argumentima ovog poglavlja, a ujedno su njihovi dokazi najjači i najjasniji.
Sunnet je za muško dijete zaklati dvije ovce, a za žensko jednu, iako su učenjaci kazali da bi sunnet akike ispunio i čovjek koji bi i za muško dijete, zbog oskudnog materijalnog stanja, zaklao samo jednu ovcu.
Rekao je imam Nevevi: “Sunnet je da se za dječaka zakolju dvije ovce, a za djevojčicu jedna, a ako bi zaklao jednu ovcu za dječaka, ispunio bi osnovu sunneta.”
Što se tiče akike za blizance, propisano je da se za svako dijete zakolje posebna akika. Ibn Abdulberr je o tom pitanju spomenuo konsenzus učenjaka i rekao da se jednom ovcom ne može objediniti akika za blizance.
Što se tiče vas, ako možete zaklati četiri ovce, to je najpotpunije što možete učiniti. A ko to ne možete, onda zakoljite za svakog od njih po jednu ovcu. A ako ni to ne možete, zakoljite jednu ovcu za jednoga, a kada budete mogli, zakoljite drugu za drugoga. A ako ni to ne možete, pa kazali smo da je klanje akike potvrđeni sunnet i onaj ko je ne zakolje neće biti grješan, naročito ako znamo da se taj propis u osnovi odnosi na onoga ko je u mogućnosti da to učini.
Što se tiče podjele mesa akike, islamski su učenjaci pojasnili da se pitanje akike ni u ovom segmentu ne razlikuje od pitanja kurbana.
Rekao je hafiz Ibn Abdulberr: “Učinit će sa akikom isto što čini sa kurbanom: pojest će nešto, podijeliti nešto kao sadaku, a nešto će darovati prijateljima i komšijama. To je preneseno od Aiše, r. a., a to je stav većine islamskih učenjaka.”
Poznato nam je iz propisa kurbana da ovo pitanje nije strogo precizirano i definirano argumentima Kur’ana i sunneta, što ukazuje da u tom pitanju postoji određena sloboda. Većina islamskih učenjaka preporučila je, a to nije obaveza, da se meso kurbana podijeli na tri dijela: dio koji se ostavlja sebi, dio koji se daje prijateljima, komšijama, poznanicima i dio koji se podijeli siromašnima. Ako bi čovjek podijelio meso kurbana i akike na neki drugi način, time ne bi napravio nikakav prekršaj.
Većina učenjaka spomenula je da nije poželjno da se meso akike dijeli sirovo, već je pohvalno da se skuha, spremi i da se tako dijeli, ili će se pozvati ljudi kako bi pojeli pripremljeno meso. To su spomenuli imam Nevevi, Begavi, Šafija, Ibn Kajjim i dr. Sve spomenuto nije u koliziji sa babinama i ženinim odmaranjem, jer meso akike može da pripremi i da posluži neko drugi mimo majke novorođenčeta.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.
Vidi manjeJe li dozvoljeno praviti kratku pauzu prije ustajanja na drugi rekat?
Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.). Mviše
Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.).
Malik b. El-Huvejris el-Lejsi, rhm., prenosi da je gledao Allahovog Poslanika, ﷺ., kako klanja i da je primijetio da Poslanik, ﷺ., kada bi se našao na neparnom rekatu namaza, ne bi ustao (na drugi rekat) dok prethodno ne bi sjeo. (Buhari, br. 823, Ebu Davud, br. 844, Tirmizi, br. 287, Nesai, br. 1152, Ibn Huzejma, br. 686, Ibn Hibban, br. 1934)
Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Islamski učenjaci razilaze se u pogledu toga da li je kratko sjedenje poslije neparnih rekata mustehabb – pohvalno činiti ili ne, pa jedni smatraju da je:
– mustehabb; poput Hammada b. Zejda i Šafije, u jednom od njegova dva stava, Ahmeda u jednoj predaji koju bilježi, Hallal kaže: ‘To je bio zadnji stav koji je zastupao’, i Hallal je odabrao ovo mišljenje, kao i njegov prijatelj Ebu Bekr b. Džafer;
-nije mustehabb; mišljenje većine učenjaka, a mustehabb je odmah poslije druge sedžde ustati na sljedeći rekat. Ovo prenosi imam Ahmed od Omera, Alije, Ibn Mesuda, a Ibn Munzir prenosi ovaj stav od Ibn Abbasa, r.a., gdje navodi sened od Numana b. Ajjaša koji kaže: “Sreo sam dosta ashaba Allahovog Poslanika, ﷺ., koji, kada bi podigli glavu sa druge sedžde, prvoga ili trećega rekata, odmah bi ustali na sljedeći rekat i ne bi sjedili…” Ovaj stav zastupali su Ubade b. Nesi, Ebu Zunad, Nehai, Sevri, Ebu Hanifa, Šafija u jednom od dva stava, Ahmed u mešhur (općeprihvaćenom) mišljenju njegovog mezheba, shodno većini imama hanbelijskog mezheba.” (Vidjeti: Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari, 2/437, br. 172)
Naši učenjaci i učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je kratko sjedenje nakon neparnih rekata mustehabb starijim, slabim i gojaznijim osobama, jer im je teško sa koljena ustajati na sljedeći rekat a da prethodno ne sjednu. Ebu Ishak el-Mervezi tumači da se dva stava imama Šafije razlikuju shodno stanju klanjača, a ne shodno dokazima, i hadis Malika b. El-Huvejrisa tumače na taj način, navodeći da je Poslanik, ﷺ., ponekad sjedio između rekata nakon što je ostario i tjelesno otežao – a delegacije Arapa dolazile su Poslaniku, ﷺ., pred kraj njegovog života, što potvrđuje i praksa starijih ashaba koji su bili prisno uz Poslanika, ﷺ. – to sjedenje nisu praktikovali u svojim namazima, što nas upućuje na to da su oni znali da nikako nije u pitanju sunnet namaza.
Harb el-Kermani prenosi od Ishaka b. Rahivejha dva rivajeta:
Sjedenje radi odmora mustehabb je svakome.
Sjedenje radi odmora nije mustehabb osim osobi koja nije u stanju direktno s nogu ustati na sljedeći rekat. Ovo je također i predaja Ibn Mensura od Ishaka.
U svakom slučaju, oni koji smatraju da ovo sjedenje nije mustehabb – kažu: da je ipak u pitanju dozvoljeni postupak, koji se može praktikovati u namazu iz potrebe, poput odmaranja u namazu zbog muke i bolesti, ili radi čuvanja od neke štete, i slični postupci koji nisu sunnet – propisani, ali jesu mubah –dozvoljeni.“ (Pogledati: Fethul-Bari, 5/144, br. 832)
Kadi Ijad, rhm., kaže: “Oni koji smatraju da sjedenje nije mustehab, hadis Ibn Huvejrisa tumače na taj način da je Allahov Poslanik, ﷺ., svojom praksom pokazao da je takav postupak dozvoljen u namazu.” (Pogledati: Ikmalul-Mu‘ulim fi Šerhi Sahihi Muslim, 2/256)
Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji smatra da je kratko sjedenje između rekata mustehabb – pohvalno, u svakom slučaju, te da nespominjanje ovog propisa u drugim hadisima ne znači da on nije mustehabb – poželjan i pohvaljen, već nam može samo ukazati na to da taj propis nije obavezan, što temeljimo na sljedećem:
Poslanikova, ﷺ., praksa ukazuje nam na nešto da je propisano, te da se u tome treba slijediti.
Ovaj propis ima potporu u hadisu Ebu Humejda el-Saidijja, koji prenose Ahmed, Ebu Davud, br.730–964., Ibn Madža, 2/171, Ibn Huzejma, br. 677, Darimi, br. 1356, sa dobrim senedom, u kojem se nalazi njegov opis namaza Allahovog Poslanika, ﷺ., pred desetericom ashaba, koji su mu oni bespogovorno potvrdili. (Pogledati: Fetava el-islamijjeh, 1/268) A Allah, dž.š., najbolje zna!
Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha
Vidi manjeIma li poseban nijjet za imama kad predvodi namaz?
Alejkumu selam. Imam Ibnu Nudžejm El-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadiviše
Alejkumu selam.
Imam Ibnu Nudžejm El-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadiru… u djelu Šerhul-Medžme’a, od Ibnul-Melika stoji: Ko namjeri klanjati namaz, i bude znao da li je u pitanju podne ili ikindija ili nafila ili na-kaza (naklanjavanje) – to će mu se smatrati nijjetom, i nije u potrebi za drugim nijjetom radi detaljnijeg definisanja postupka, ako odmah nakon toga učini tahrim (počne s namazom)… Znanje se spominje da je u srcu, pa je zbog toga nijjet djelo srca, i jezik nema veze s njim… Najmanji vid toga jeste da ako bi upitali čovjeka o tome što čini da nam odmah može odgovoriti bez razmišljanja…
Od Muhammeda el-Šejbanije, rhm., se prenosi da je rekao – ako bi čovjek, prilikom uzimanja abdesta, zanijetio da hoće klanjati podne ili ikindiju, za imamom, i nakon tog nijjeta ne bude se bavio radnjama ne vezanim za namaz, i kada dođe na mjesto obavljanja namaza – počne s namazom, a ništa od nijjeta više ne spomene – takav namaz mu je dozvoljen sa onim prvim nijjetom kojeg je imao prilikom uzimanja abdesta. Ovo se prenosi od imama Ebu Hanife i Ebu Jusufa.
U djelu el-Beda’i se bilježi da je Ebu Jusuf, rhm., rekao: „Ko izađe iz svoje kuće, s namjerom da obavi farz-namaz u džematu, pa kada stigne do imama, donese početni tekbir – i u tom momentu se ne prisjeti nikakvog nijjeta – takav postupak mu je dozvoljen. Imam el-Kerhi, rhm., kaže: Nije mi poznato da se iko od naše uleme razišao sa Ebu Jusufom po ovom pitanju. Islamska ulema je složna na tome da ako čovjek zanijeti svojim srcem i ništa ne izgovori – takav postupak mu je ispravan, kako to spominje velik broj učenjaka. Ono što se spominje u djelu el-Hanijja i kod imama Šafije – da je izgovor jezikom obavezan, to se ne prihvata.
Šejhovi se razilaze po pitanju izgovaranja nijjeta jezikom:
1. Mustehabb (Munjetul-Musalli) Ovo je odabrano mišljenje, u djelu el-Mudžteba označeno kao ispravno, i u djelu el-Hidaja, el-Kafi, el-Tebjin opisano kao dobar postupak za sabiranje misli.
2. Sunnet U djelu el-Ihtijar se ovo mišljenje pripisuje Muhammed b. el-Hasenu, kao i u djelu el-Muhit, el-Beda’i.
3. Bid’at U pitanju je novotarija izuzev kod čovjeka koji nije u stanju srcem donijeti nijjet sve dok ga ne izgovori jezikom. U takvom slučaju je nijjet mubah-dozvoljen. (el-Kunja)
4. Sunnet je zadržati se na nijjet srca – ali ako čovjek to izgovori jezikom, dozvoljeno je.
5. Mekruh (Šerhul-Munjeh)
Ono što je Zahir-očito u djelu Fethul-Kadir, jeste odabir da je u pitanju bid’at-novotarija. Neki hafizi kažu: Od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., se ništa ispravnim putem ne prenosi po ovom pitanju, niti sahih niti da’if – da je prilikom početnog tekbira izgovarao: klanjam taj i taj namaz, niti se to prenosi od ikog od ashaba i tabi’ina. Ono što se prenosi jeste da je Poslanik, s.a.w.s., donosio tekbir onda kada bi otpočinjao sa svojim namazom.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik šerh Kenzul-Deka’ik, 3/93.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „El-hamdulillah; nijjet-namjera za taharet – abdest, gusul i tejemmum, te nijjet za namaz, post, hadždž, zekat, kefarete i ostale ibadete – nije u potrebi za izgovorom jezika, na čemu su složni svi islamski učenjaci. Mjesto nijjeta je srce, a ne jezik, uz njihovu opći saglasnot, tako da ako čovjek jezikom izgovori suprotno od onoga što mu je u srcu – u obzir će se uzeti ono što se imala namjera u srcu, ne ono što se reklo.
Ulema se spori samo da li je mustehabb-pohvaljeno u sebi izgovarati nijjet ili nije?
Po ovom pitanju pravnici imaju dva stava. Jedan dio imama hanefijskog mezheba, Šafija i Ahmed smatraju da je mustehabb-pohvaljeno, izgovarati nijjet u sebi, jer je to sigurnije. Jedan dio malikija, imam Ahmed i ostali kažu:
Nije mustehabb – pohvaljeno izgovarati nijjet – jer je to novotarija, ne prenosi se od Poslanika, s.a.w.s., niti od ashaba, niti je Poslanik, s.a.w.s., ikome naredio da izgovara nijjet, niti je ikoga od muslimana tome podučio. Da je taj postupak poznat i propisan, ne bi ga Poslanik, s.a.w.s., zaopostavio, niti njegovi ashabi – a Ummet je svakodnevno, jutrom i večerju, u potrebi za ovim propisom. Ovo mišljenje je najispravnije, po ovom pitanju.
Izgovaranje nijjeta se može smatrati naksom – krnjavošću u razumu i vjeri. U vjeri zato što je u pitanju novotarija, a u razumu zato što je taj postupak ravan postupku čovjeka koji želi jesti pa prije toga kaže: Odlučih da stavljanjem ove ruke u ovu posudu uzmem zalogaj kojeg ću staviti usta, sažvakati, zatim progutati kako bih se najeo i zasitio! – a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 22/232.)
Pripremio odgovor: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeObjašnjenje hadisa ‘Ovo je tvoj ummet (Muhammede), a ovih sedamdeset hiljada prvih neće imati nikakvoga obračuna niti će ičim kažnjeni biti…’
Alejkumus-selam! Hadiski učenjaci razišli su se po pitanju značenja ovoga hadisa, pa jedan mali dio učenjaka smatra da je pokuđeno traženje lijeka pored oslonca na Allaha. Međutim, velika većina uleme odbija ovakvo mišljenje, a to je da se lijek ne treba tražiti nego se čovjek treba jako osloniti naviše
Alejkumus-selam! Hadiski učenjaci razišli su se po pitanju značenja ovoga hadisa, pa jedan mali dio učenjaka smatra da je pokuđeno traženje lijeka pored oslonca na Allaha. Međutim, velika većina uleme odbija ovakvo mišljenje, a to je da se lijek ne treba tražiti nego se čovjek treba jako osloniti na Allaha koji daje bolest i lijek.
Drugi dio uleme smatra da se pod “netraženjem učenja rukje” misli na način korištenja rukje koju su korisitili predislamski Arapi, jer su se oni žigosali vatrom i usijanim željezom, koristeći pritom razne vrste rukje, kako bi otklonili bolest, pa je upravo zbog toga svaka rukja koja je nejasna ili ima nejasno značenje, ili u kojoj je širk – strogo zabranjena. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Zaista su rukje, hamajlije i ljubavne čarolije – širk.” (Ebu Davud, Ibn Madže, a šejh Albani, rahimehullah, smatra ga sahih hadisom)
Dakle, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je rekao da je rukja širk, ali se ovdje misli na rukje koje su korisitli mušrici i koje su zabranjene.
Drugi dio uleme smatra da je POHVALNO onome ko je jakog imana i ko je jakog sabura da ne koristi rukju, dok onaj ko je SLABOG IMANA i nije siguran u sebe, da je obaveza da mu se uči rukja, kako ne bi došlo do veće štete po njegovo zdravlje i njegovo vjerovanje, jer džinsko djelovanje na vjernika slabog imana može da ugrozi i njegov odnos prema Allahu.
Među ulemom ima i onih koji smatraju da oni koji ostavljaju rukje i oslone se na Allaha i smatraju da bolesnik bude zadovoljan sa Allahovim određenjem u bolesti koja ih je snašla, to NE ZNAČI da čovjek ako se i liječi rukjom time gubi na jačini oslonca na Allaha.
Prenosi nam hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, da je u vezi ovog hadisa imam El-Kurtubi rekao: “Rukja sa Allahovim imenima sadrži jak oslonac na Allaha i jaku želju za Njegovim zadovoljstvom, jer da ima neke SMETNJE U UČENJU RUKJE (Kur’an), ONDA BI BILA SMETNJA I U DOVI, JER NEMA RAZLIKE IZMEĐU DOVE I ZIKRA, a poznato je da je Džibril, a.s., učio rukju Poslaniku, s.a.v.s., a i Poslanik, s.a.v.s., učio je drugima, a to su uradili i naši dobri prethodnici (selefus-salih) koji su od nas bili učeniji i bogobojazniji.“
Ne bih sada navodio sve te hadise u kojima Poslanik, s.a.v.s., preporučuje da se bolesniku uči rukja, oni su općepoznati. Rekao je Ibn Hadžer: “Zaista nema smetnje da onaj koji se iskreno osloni na Allaha, da uradi i dodatne stvari kako bi određena stvar ili posao bili što efikasniji, kao što je Poslanik, s.a.v.s., prije polaska na Uhud i pored jakog oslonca na Allaha stavio na svoja prsa dva pancira, a također, pored oslonca na Allaha i nadajući se pobjedi od Njega, Poslanik, s.a.v.s., rasporedio je strijelce na brdu Uhud, pa je iskopao hendek oko Medine, i pored jakog oslonca na Allaha.“
Rekao je Ibn Kajjim: “Sahih hadisi ukazuju da traženje lijeka uopće ne utječe na snagu i djelotvornost tevekkula (oslonca) na Allaha.“
Svaki musliman mora znati da postoji pet pravila u vezi liječenja, a to su: ono koje je vadžib, mustehab, mubah, mekruh i haram. Haram liječenje ne treba objašnjavati, jer se tu radi o liječenju nedozvoljenim stvarima. Ali, islamski učenjaci su suglasni da ona osoba koja teško oboli od sihra ili ako njegovo tijelo ili razum opsjedne džinn nevjernik koji ga tjera na činjenje grijeha i čovjek mu se ne može oduprijeti, njemu učenje rukje postaje VADŽIB ILI OBAVEZA, bilo da čovjek uči sam sebi ili da ode nekome ko ima sa time iskustva.
Na kraju, rekao je šejh Ibn Baz, rahimehullah: “ONAJ KOJI POTRAŽI LIJEKA PUTEM RUKJE, NE IZLAZI IZ SKUPINE ONIH KOJI ĆE UĆI U DŽENNET BEZ POLAGANJA RAČUNA.“
Ko želi opširnije o značenju ovoga hadisa, neka se vrati na sljedeća djela: Fethul-Bari, 11/409, poglavlje: Jadhulul-Džennete sebu’ne elfen bi gajri hisab, zatim, Sahihul-Muslim šerhun-Nevevi, 10/211; Fethul-Kadir šerh Edž-Džami‘a es-Sagir. 87.
Na pitanje odgovorio: Ebu Bilal – svršenik Medinskog fakulteta
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Posao ili namaz!?
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah. Allah, dž.š., kaže: “…a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (el-Talak, 2-3.) Namaz je poslije monoteizma – Tewhida, najveličanstveniji dio Islama. Njegova uloga jeviše
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah. Allah, dž.š., kaže: “…a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (el-Talak, 2-3.)
Namaz je poslije monoteizma – Tewhida, najveličanstveniji dio Islama. Njegova uloga je poput uloge glave na čovjekovom tijelu. Kao što znamo da nema života osobi koja je izgubila glavu, moramo znati i to da osoba koja nema namaza – gubi svoju vjeru!!!
Vođa pravovjernih, Omer b. el-Hattab, r.a., je za vrijeme svoje vladavine slao izaslanice diljem islamske zemlje, poručujući muslimanima slijedeće: „Najvažniji od svih mojih zahtijeva kod vas jeste – NAMAZ! Ko ga sačuva, sačuvao je vjeru, a ko ga izgubi, pa šta će onda sačuvati! Znajte da nema udjela u Islamu onaj koji ostavi namaz!!!“ (Sahih)
Namaz je osnova i ispomoć ostalim stubovima Islama. On podsjeća roba na uzvišenost Allahovog rububijjeta (gospodarstva), a također ga podsjeća i na poniznost njegova robovanja. Podsjeća ga na dan nagrade ili kazne, gdje olakšava čovjeku slijeđenje, pokornost i povođenje za uputom.
Allah, dž.š., kaže: „O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani strpljivih!“ (el-Bekara: 153)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Glava svake stvari je Islam, njegov stub – namaz, a vrhunac mu je Džihad (borba na Allahovom dž.š. putu).“ Sahih. Ahmed, 5/231; Tirmizi, 2616; Ibnu Madždže, 3973.
Namaz je baza vjere Islama i stub na kojem ona počiva, poput šatora koji ima stub u sredini na kojem se oslanja. Da li šator može održati hiljade kočića sa strane, ako nema glavnog stuba u sredini!? (Pogledaj: Risaletul-salat, str.16.; Kitabul-Salat, Ibnu Kajjim el-Dževzijje rhm., str. 48.)
Za razliku od ostalih ibadeta, namaz se u Kur’ani-Kerimu spominje na najviše mjesta. Nekada se u kur’anskim ajetima spominje zasebno, poput: „I obavljaj namaz, početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći!“ (Hud: 114) Nekada se spominje uz strpljivost (sabur), poput: „O vi koji vjerujete, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani izdržljivih.“ (el-Bekara: 153)
Nekada se spominje zajedno sa Džihadom, poput: „O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome ‘ibadet činite, i dobra djela radite, da bi ste postigli što želite & I borite sa, Allaha radi, onako kako se treba boriti…“ (el-Hadždž: 77,78) Nekada se namaz spominje zajedno sa zekatom, i to na više mjesta poput: „…klanjajte namaz i dajite zekat…“ (el-Bekara: 43)
Allah, dž.š., nikada nije spomenuo namaz zajedno sa nekim drugim farzom (obavezom), a da ga njemu nije pretpostavio, tj. da nije prvo spomenuo namaz, a potom ostale propise! Namaz se u Kur’anu, a.š., spominje kao preteča svim dobrim djelima, kao i svršetkom svih dobrih djela, što se da primjetiti u suri ”el-Mu’minun”, ili u suri ”el-Me’aridž”.
Kako da ostavimo posao zbog namaza?!
Pa i “posao je ibadet”!?
U predajama se spominje: „Robu će biti uskraćena opskrba zbog grijeha kojeg čini“ – tako da je nesreća osobe koja ne obavlja namaz – slaba nafaka i gubljenje prava na berićet u imetku!
Da bude stvar još gora, kada pozoveš neke ljude da stopiraju s poslom, kako bi obavili namaz, i odazvali se pozivu muezzina, na licima im se odmah pojave znaci nezadovoljstva. Kako da ostavimo posao zbog namaza?! Pa i “posao je ibadet”!!! Ovo je fraza koja je toliko proširena, razglašena i rabljena, tako da se danas na njoj odgajaju naša djeca, s njome zrijevaju naši ljudi, a niti je kur’anski ajet, a niti hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, već upotrijebljena u ovome sklopu, biva vrlo nezrelom i odbojnom!
Posao koji odvraća od Allaha, dž.š., i od izvršavanja Njegovih obaveza je uistinu ibadet, ali, ibadet i robovanje šejtanu i dunjaluku! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Propao je rob dinara, i propao je rob dirhema.“ Ovo je staza današnjeg “savremenog” muslimana!? Allah, dž.š., kaže: „… oni koji vjeru svoju za igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo…“ (el-En’am: 70)
Gore navedena fraza „posao je ibadet“ (molitva, robovanje Bogu) je sekularistički „biser“ kojeg je u stanju okačiti o vrat samo onaj koji neće da iskaže nužno poštovanje prema Allahu, dž.š.; poštovanje koje On, dž.š., samo i jedino zaslužuje.
Da je dozvoljeno ostaviti namaz zbog nečega što je “preče” od njega, najpreče bi onda bilo da namaz odloži borac na Allahovom putu – mudžahid, koji se bori protivu neprijatelja, u jeku svoje borbe, ali, i pored teška stanja u kojem se nalazi, Allah, dž.š., mu nije dao izgovora za ostavljanje namaza, već mu je u takvoj okolnosti propisao “salatul-hawf” (namaz u trenucima straha)! Allah, dž.š., kaže: „Kada ti budeš među njima, i s njima budeš obavljao namaz, neka jedna grupa s tobom klanja i neka svoje oružje uzmu, i dok budu na sedždi, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođe grupa koja nije klanjala i neka s tobom klanjaju, ali neka drže oružje svoje i neka oprezni budu! Nevjernici jedva čekaju da vi zanemarite oružje i oruđe vaše, pa da na vas svi odjednom navale! A ako vam bude smetala kiša ili budete bolesni, nije vam grijeh oružje svoje odložiti, s time da oprezni budete! Allah je doista nevjernicima sramnu patnju pripremio & A kada namaz završite, Allaha spominjite stojeći, i sjedeći, i ležeći. A kada budete sigurni, namaz obavljajte u potpunosti, jer namaz je propisan vjernicima u određenim vremenskim intervalima.“ (el-Nisa: 102)
Također i bolesnik, kojeg je bolest iznurila, nije pošteđen obavljanja namaza, i namaz ostaje njegova lična i konstantna obaveza, i obaviće ga, tj. klanjaće na način koji mu je najlakši, i onako kako bude u mogućnosti.
Ne može se zamisliti čovjek – musliman, koji ne obavlja namaz! To je nešto veoma apsurdno, neprirodno, osim u slučaju žene koja ima mjesečno pranje (menstruaciju), ili se porodila pa ima poslijeporođajno pranje (nifas), dok u suprotnom insan – musliman, nema nikakva opravdanja za svoje neobavljanje namaza!!!
Namaz ne sputava čovjeka od životnih aktivnosti
Namaz ne sputava čovjeka, niti ga lišava njegove slobode! Čovjek je slobodan kada je u pitanju njegova privatnost, poput toga hoće li nešto jesti ili ne, hoće li spavati ili ne, hoće li negdje putovati ili ne, kupovati, prodavati … ali je sva ta sloboda određena i ograničena Božjim zakonom, i granicama Njegovog Šerijata.
Ti imaš potpuno pravo na pauzu u toku svog radnog vremena koju bi po pravilu proveo u nekom mesdžidu uz malu relaksaciju, psiho – fizički odmor, kako bi kasnije nastavio posao, svježijim, odmornijim, potpomognutim Božjom pomoći, kako bi uspješno završio započeti posao. Tvoje potpuno pravo je to da ti niko ne može uskratiti povođenje za Božijim odredbama koje je Allah, dž.š., odredio radi sreće na obadva svijeta. Imaš potpuno pravo nepokoriti se – bilo kakva snaga da je u pitanju – sve dok se ista suprostavlja slovu šerijata!!!
Slobodan si da govoriš o čemu hoćeš, da radiš ono što voliš, da pišeš o nečemu što ti je zanimljivo, ali sve uz uslov da ne pređeš Bogom dozvoljene granice, te da tim svojim postupkom ne ugroziš sebe, ili ljude oko sebe. Ovo je ono što Islam brani, i na šta neprestano opominje.
Namaz nije samo opće dozvoljena stvar!
Namaz nije opće dozvoljena stvar – ko hoće neka ga obavlja, a ko neće neka ga ne obavlja. Naprotiv, namaz je stroga dužnost i obaveza koja ima svoje određeno vrijeme, specifičan način obavljanja, zasebne načine i zacrtan put, i niko nema pravo dodavati mu nešto ili pak nešto oduzimati od njega.
Namaz je poput zalogaja koji se meće u usta, a ne u uho, ili poput vazduha koji u naša pluća ulazi preko usta i nosa, a ne preko prstiju, s toga ako imaš ikakva uticaja na rad tvoga srca, ili na rad tvojih pluća, onda imaš i pravo uticaja na odgađanje ili sprovođenje tvoga namaza?!
Namaz je poput tvog obavljanja domaćeg zadatka, ili izvršenja zadužena posla, ili poput trgovine ako si trgovac. Ako ustraješ u svome poslu i izvršiš preuzete zadatke steći ćeš na kraju mjeseca svoju platu, i svoj džep ćeš napuniti novcem, ali ako budeš odsustvovao s posla, i svoje zadaće ne budeš izvršvao, od tvoje plate će biti oduzeto shodno tvojim izostancima s posla ili pak same nestručnosti, tako da će propasti ono što si mislio zaraditi.
Nekada neke opšte dozvoljene stvari (mubah) mogu biti kobne po tebe. Zar ne vidiš kada bi nakon ponoći uzeo kasetofon i pojačao ga do kraja, ili pak da počneš pjevati, iz sveg glasa, poslije ponoći – komšije će se uznemiriti, neki će te kuditi, neki će ti pokucati na vrata moleći te da stišaš glas, a neki će te prijaviti policiji. Zar nije slušanje kasetofona opšte dozvoljena stvar, to jest da slušaš šta hoćeš, koliko hoćeš, i gdje hoćeš, ali, da li si se zapitao, zašto je tvoja sloboda po ovim pitanjima ograničena.
Odgovor: Sve je to određeno posebnim zakonom kojeg ne smiješ prelaziti, pa kako se tek trebamo odnositi prema zakonima koje je Allah dž.š. propisao svojim robovima, onima koji su povjerovali u Njega, koji su zadovoljni vjerom koju im je On odabrao, i Njegovim šerijatom, pa, da li su oni slobodni po pitanju robovanja Njemu, obavljanja namaza, ili ograničeni Njegovim naredbama koje se moraju sprovesti!?
Namaz je neizostavni i obavezni dio našega života!
Da, namaz je neizostavni i obavezni dio našega života, kao što je hrana ili piće. Hrana i piće su osnova našeg materijalnog bivstvovanja, dok je namaz baza našeg psihičkog i duhovnog opstanka. On uzdiže na velike stepene osobu koja ga obavlja, i čini da se ta osoba postavlja u svim životnim situacijama isto kao kada je u trenucima stajanja pred svojim Gospodarom u namazu!
Namaz je ono što odvaja vjeru od nevjere, iman od kufra, dobro od zla! Svima nam je poznat hadis: „Neobavljanje namaza je između nevjere (kufra) i vjere (imana)!“
Kakve koristi ima Islam od muslimana koji se neodgovorno odnosi prema njegovim naredbama ili zabranama?! Zar ta nije osoba poput djeteta koje je neposlušno roditeljima – od njih je rodom i porijeklom, ali im kontrira ponašanjem?! Zar se treba nadati dobru od osobe koja sama sebi ne želi dobro?! Ne želimo da muslimani budu poput riječna mulja da se broje milionima, a dobre među njima da brojimo na prste! Zar jedan puni metak, kada je borba sa neprijateljem u pitanju, nije bolji od stotine praznih čaura!? Zar šator održavaju uspravnim hiljade malih kočića sa strane, ili onaj glavni stub u sredini na kojemu leži sva nosivost, a dobro znamo da je namaz glavni stub Islama!!!
Namaz predstavlja neizostavni dio vjerničkog života, jer je on taj koji skladnim čini naše ponašanje i moral, koji je poput ogromne brane kada smo u pitanju mi i naši grijesi! Namaz je taj koji nas odvraća od razvrata i nemorala. Kako će griješiti onaj koji bude svjestan toga da će se, kroz veoma kratko vrijeme, naći pred svojim Stvoriteljem dželle ve ‘ala, i koji zna da ga tamo nema kuda ići nečista srca, nečistih ustiju, ruku i nogu!
Izvadak iz djela: „Zašto klanjati“,
Šejh Muhammed b. Isma’il el-Mukaddem
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeGRANICE POSLUŠNOSTI RODITELJIMA (šartovi i pravila istog)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma maloviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Granice i pravila pokornosti i poslušnosti roditeljima su jedno od najpreciznijih i ujedno najkomplikovanijih šerijatskih pitanja, a ono što ga još više čini težim je veoma malo literature i pisanog teksta o tome.
Opći propis pokornosti roditeljima
Allah – subhanehu ve te'ala – je pojasnio u Svojoj Plemenitoj Knjizi koliko je ogromno pravo roditelja kod njihove djece, obavezao je djecu da im čine dobročinstvo i upozorio na neposlušnost prema roditeljima i zabranio je.
Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)
„I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima,…“ (En-Nisa, 36)
„Mi smo oporučili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti“. (Lukman, 14)
Na osnovu ovih i drugih šerijatskih tekstova nema razilaženja među učenjacima da je činjenje dobročinstva roditeljima fard ajn, tj. stroga vjerska obaveza, svakom muslimanu i muslimanki. Jedan od najvećih vidova činjenja dobročinstva prema roditeljima je pokornost u onome što naređuju.
Od šerijatskih tekstova koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na obavezu poslušnosti roditeljima i zabranu nepokornosti njima je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Bekreta, radijallahu anhu. U hadisu je došlo da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao tri puta: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim velikim grijesima?“ A zatim rekao: „Činjenje širka Allahu, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje“. U ovom hadisu je jasno naglašeno da je nepokornost roditeljima jedan od najvećih grijeha, tj. da je muslimanu i muslimanki vadžib da budu pokorni roditeljima.
Stavovi mezheba i učenjaka oko pokornosti roditeljima i tumačenje određenih detalja
Gore spomenuti šerijatski tekstovi su opći propis činjenja dobročinstva prema roditeljima i poslušnosti njima, međutim oko mnogih detalja i propisa vezanih za obavezu dobročinstva i pokornosti roditeljima učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i detaljno pojašnjenje istih. Od tih mes'ela su: dobročinstvo prema roditeljima koji nisu muslimani, traženje dozvole od roditelja nemuslimana za odlazak u dobrovoljni džihad, kome dati prednost prilikom oprečnosti između naredbe majke i naredbe oca, dobročinstvo prema roditeljima koji žive u kjafirskoj zemlji (darul-harb), vidovi i oblici dobročinstva i pokornosti roditeljima, traženje dozvole za putovanje radi trgovine i slično, traženje dozvole za odsustvo i putovanje radi traženja šerijatskog znanja, pokornost roditeljima u ostavljanju ili potpunom nečinjenju suneta (mustehaba), pokornost roditeljima u njihovom zahtjevu puštanja supruge, pokornost roditeljima u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba, dunjalučka kazna ezijeta i maltretiranja roditelja i mnoge druge mes'ele. O svim spomenutim mes'elama učenjaci su govorili i pisali a što se može naći u fikhskim knjigama.
Nas ovdje zanima propis traženja dozvole od roditelja za odsustvo i putovanje radi sticanja šerijatskog znanja. O ovom pitanju su govorili fakihi hanefijskog (Bedai'us-sanai'a 7/98, Tebjinul-hakaik 3/242, Hašijetu Ibn Abidin 3/220) i malikijskog (El-Furuk 2/513m Hašijetud-dusuki 2/172) mezheba.
Hanefijski učenjaci su propis za traženje dozvole od roditelja, bilo ono radi sticanja znanja, radi trgovine ili posla, postavili pravilo na osnovu kojeg se zna koda je obaveza tražiti dozvolu roditelja za putovanje a kada nije. Suština tog pravila se sastoji u sljedećem: svako putovanje u kojem opasnost za život djetetu nije dozvoljeno putovati bez izuna (dozvole) roditelja, zbog brige roditelja za svoju djecu čime se njima nanosi šteta. I obrnuto:svako putovanje u kojem nema opasnosti djetetu je dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja pod šartom da oni nemaju potrebu za njegovim hizmetom. U ovom slučaju je dozvoljeno putovati bez dozvole jer time im ne nanosi štetu.
Vjerovatno su hanefijski učenjaci došli do ovog pravila praveći kijas (analogiju-usporedbu) na obavezu traženja dozvole od roditelja za odlazak u dobrovoljni džihad, a što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Za razliku od hanefija, malikije prave razliku između stepena i vrste znanja koje se želi sticati na tom putovanju da li se to znanje može steći u mjestu življenja ili ne. Pa kažu: ako je putovanje radi sticanja znanja koje ne može naći u svom mjestu življenja, poput znanja razumijevanja Kitaba, Suneta, Idžma i mes'ela u kojima ima razilaženja i stepena kijasa (analogije), onda je dozvoljeno putovati bez izuna roditelja i nema pokornosti njima u tome, pod uslovom da je dijete od osoba koje su u mogućnosti da stiču taj stepen šerijatskog znanja.
Malikije ovo tumačenje argumentiraju time što je sticanje znanja na stepenu mudžtehida fard kifajem, a Uzvišeni kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati“ (Ali Imran, 104). A oni koji traže znanje na način silepog slijeđenja (taklida) a koje se može naći u svom mjestu življenja, njima nije dozvoljeno putovanje radi sticanja takvog znanja bez dozvole roditelja.
Isto tako, malikije obavezuju traženje dozvole od roditelja kada se putuje na putovanje radi trgovine ako tu vrstu trgovine koju želi obaviti može naći u mjestu življenja, a ne obavezuju traženje dozvole u suprotnom, tj. ako se ta trgovina ne može obaviti u mjestu življenja.
Prema tome, rezime stavova učenjaka ova dva mezheba je sljedeći:
– hanefije propis traženja dozvole roditelja vežu za sigurnost i opasnost samog putovanja, pa ako je putovanje nesigurno i opasno (po život ili tijelo) obavezuju traženje dozvole roditelja a u protivnom ne obavezuju,
– dok malikije taj propis vežu za mogućnost zadovoljavanja te potrebe zbog koje se putuje u mjestu življenja, pa ako se to može naći u mjestu življenja obavezuju izun roditelja a u protivnom ne obavezuju.
Pravilo zabranjene neposlušnosti roditeljima
Imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (1/189) prenosi nekoliko veoma bitnih činjenica oko propisa pokornosti roditeljima. On kaže: „A što se tiče suštine zabranjene neposlušnosti roditeljima po Šerijatu, malo je onih (učenjaka) koji su to precizno odredili.
Rekao je šejh imam Ebu Muhammed ibn Abdusselam, rahimehullah: ‘Nisam našao pravilo na koje bih se oslonuo oko neposlušnosti roditelja i onome što je specifično za njihova prava, jer su učenjaci složni da njima (roditeljima) nije vadžib biti pokoran u svemu što naređuju i zabranjuju. Zabranjen je djetetu odlazak u džihad bez dozvole roditelja, zbog toga što im teško pada mogućnost njegovog ubistva ili gubljenja nekog organa tijela, i zbog žestoke tuge koja bi ih zbog toga obuzela.
Ovome je pridodato svako putovanje u kojem se roditelji boje za njegov (djetetov) život ili tjelesni organ’. Ovo su riječi Ebu Muhammed.
Kaže šejh Ebu ‘Amr ibn Es-Salah, rahmetullahi alejhi, u svojim fetvama: ‘Zabranjena neposlušnost roditeljima je svako djelo (djeteta) koje ezijeti (nanosi štetu i uznemirava) roditelja i tome slično i to onaj ezijet koji nije bezazlen (lagan i nebitan), s tim da to djelo nije od djela vadžiba’. Kaže: ‘Mnogi kažu da je poslušnost roditeljima obavezna u svemu što nije grijeh (prema Allahu), a suprostavljanje njihovoj naredbi je neposlušnost. Mnogi učenjaci obavezuju pokornost roditeljima u nejasnim pitanjima (šubuhat – tj. čiji propis nije potpuno jasan da li je dozvoljen ili ne)’. Kaže: ‘Nije stav nekih naših učenjaka, da je dozvoljeno (djetetu) putovanje radi sticanja znanja i radi trgovine bez dozvole roditelja, oprečan ovome što sam spomenuo, jer je ovo uopćen govor, a ono što sam ja spomenuo je pojašnjenje te uopćenosti’. A Allah zna najbolje“.
Iz teksta kojeg prenosi imam Nevevi od učenjaka šafijskog mezheba Ibn Abdusselam i Ibn Salaha može se rezimirati sljedeće:
– da su učenjaci složni da nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju,
– svako putovanje u kojem se roditelji boje za život ili gubitak nekog organa djeteta nije dozvoljeno putovati bez dozvole roditelja, a ovo je analogno na propis putovanja u dobrovoljni džihad za koji je došao šerijatski tekst,
– zabranjena neposlušnost je svako djelo djeteta koje nije vjerski vadžib sa kojim nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni) roditeljima,
– nema pokornosti roditeljima u griješenju prema Allahu.
Ovome treba dodati još jedan detalj oko zabranjene neposlušnosti sa kojom se nanosi teži ezijet roditeljima, a to je ono što navode Ibn Hadžer El-Askalani i Ibn Hadžer El-Hejtemi. Da zahtjevi i ponašanje roditelja ne proizilaze iz čiste gluposti i nedostatka pameti a koju može skužiti svaka pametna osoba.
Granice i pravila pokornosti roditeljima
Nakon svega spomenutog mogu se precizirati granice i pravila pokornosti roditeljima:
Prvo pravilo –nije vadžib biti poslušan roditeljima u svemu što naređuju i zabranjuju. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima, jer se opća zabrana neposlušnosti ili naredba pokornosti roditeljima ograničava drugim šerijatskim tekstovima.
Drugo pravilo – nema pokornosti roditeljima u grijehu, tj. u činjenju harama ili ostavljanju vadžiba. Poput naredbe roditelja djetetu podigne kredit sa kamatom, ili njihove zabrane da im se punoljetna kćerka pokrije.
Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija od Alije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema pokornosti u grijehu, pokornost je samo u dobru“. Ili vjerodostojan hadis: „Nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu“, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed.
Treće pravilo – ako roditelj sa naredbom ili zabranom nanosi očitu štetu djetetu a za to nema šerijatski opravdan i valjan razlog, onda u tome nema pokornosti roditeljima. Poput toga da roditelj naredi djetetu da pusti svoju suprugu a za taj zahtjev nema opravdan šerijatski razlog zbog kojeg se pušta žena nego je rezultat prohtjeva, strasti ili mržnje. Pokornost roditelju u ovome bi nanijelo očitu štetu porodici djeteta.
Dokaz ovog pravila je poznati općeprihvaćeni hadis među učenjacima: „Nema štete (tj. šteta se u Islamu ne prihvata nego otklanja) niti nanošenja štete“. Bilježe ga Ibn Madže, Ahmed i Malik u Muvetteu, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Šuajb Arnaut.
Četvrto pravilo – za svako putovanje u kojem je opasnost po život djeteta ili opasnost gubljenja nekog organa tijela, obaveza djeteta je tražiti izun od roditelja, u protivnom nije obaveza i nepokornost u tome ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditelja.
Dokaz za ovo je kijas na obavezu traženja izuna za odlazak u dobrovoljni džihad a što je došlo u vjerodostojnom Sunetu.
Peto pravilo – zabranjena neposlušnost roditeljima je svako mubah (dozvoljeno) djelo koje roditelji zabrane ili narede djetetu, a koje nije vjerski vadžib niti haram niti se sa njim nanosi očita šteta djetetu, sa čijim neizvršenjem se nanosi teži ezijet (uznemiravanje i šteta koji nisu mali i bezazleni, poput toga da obole) roditeljima, pod uslovom da naredba ili zabrana roditelja ne proizilaze iz gluposti i nedostatka pameti koju može uočiti svaka pametna osoba.
Konkretan odgovor na pitanje
Pošto u tvojoj namjeri odsustva i putovanja radi sticanja šerijatskog znanja u Saudijskj Arabiji nema opasnosti za tvoj život niti opasnosti gubljenja nekog organa tijela, ti nisi obavezan tražiti izun od roditelja za to putovanje.
Njihova zabrana da ideš na studije ne predstavlja zabranjenu neposlušnost roditeljima.
Sa druge strane, razlozi njihove zabrane da studiraš u Saudiji su izgrađeni na netačnim i pogrešnim informacijama i zaključcima, te se s toga tim razlozima ne pridaje ozbiljan i velik značaj. Osim što je potrebno ukazati na netačnost i nesuvislost tih informacija.
Ti njih ubjeđuj kako bi primjenili stav o izmišljenim „vehabijama“ i popustili, a radi ono što misliš da je najbolje za tebe i tvoju vjeru. Ti, kao i mnogi drugi, svojim roditeljima nećeš udovoljiti po pitanju vjere osim da se vratiš unazad i budeš musliman po tumačenju IZ-a i hodža, a Allah te izbavio iz tog pogrešnog i krnjavog tumačenja vjere i uzdigao te na viši stepen.
Sa dužnim poštovanjem prema roditeljima svakog, mi praktikanti vjere moramo biti više samostalni i ozbiljni u djelovanju kada je u pitanju dosljedno držanje i praktikovanje vjerskih propisa. Molim Allaha da ti dao ono što je najbolje za tebe i tvoju vjeru.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje