Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma’u učenjaka.

A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:

1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.

3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar“, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.

Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še’nuhu, će te odvratiti od toga.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejkumu selam!

Tačno je da je delegacija kršćana iz područja Nedžran (područje na jugu sadašnje Saudijske Arabije) došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu , gdje ih je Poslanik , salallahu alejhi ve sellem, pozvao da prihvate islam, a zatim i na mubahele (međusobno prizivanje Allahovog prokletstva na lažljivca). Oni su se uplašili mubahele i na kraju prihvatili davanje džizje. Predaja o obavljanju molitve kršćana Nedžrana unutar Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžida u njegovom prisustvu nije vjerodostojna.

Tako je Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao u svom Tefsiru u komentaru 61. ajeta sure Ali Imran: Rekao je Ibn Ishak, rekao mi je Muhammed ibn Džafer ibn Ez-Zubejr , koji je rekao: ”Došli su (delegacija Nedžrana) Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ušli su kod njega u njegov mesdžid kada je klanjao ikindija-namaz. Na njima su bili ogrtači čija je ljepota bila kao ljepota muškaraca Benu Haris ibn Ke’ab.’’ Rekao je: ”Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi koji su ih vidjeli, rekli su: ‘Poslije njih nismo vidjeli delegaciju sličnu njima.’ Kada je nastupilo vrijeme njihove molitve, ustali su (da obave molitvu) u Poslanikovom mesdžidu. Poslanik rekao je (ashabima): ‘Pustite ih’, a potom su klanjali u pravcu istoka.’’

Ibn Redžeb , Allah mu se smilovao, rekao je u svome komentaru Fethul-Bari na Sahihul-Buhari , nakon hadisa Ummu Seleme, Allah bio zadovoljan njome, u kojem je spomenula da je vidjela crkvu u Abesiniji, u kojoj su bili slike i kipovi i da je to spomenula Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: “Oni su, kada bi među njima bio neki dobar čovjek pa umro, na njegovom grobu gradili bogomolju, prikazujući te likove. Oni su kod Allaha na Sudnjem danju najgora stvorenja.”

Kao što se njima (mušricima) ne dozvoljava obavljanje njihovih ibadeta u mesdžidima, također muslimani ne trebaju da klanjaju svoje namaze u bogomoljama nevjernika koje su podignute radi njihovog nevjerstva. A ukoliko se kaže: ”Zabilježeno je ono što ukazuje na validnost obavljanja njihovih ibadeta u muslimanskim mesdžidima, što ujedno ukazuje, principom prioritetnijeg, da je muslimanima dozvoljeno da klanjaju u njihovim bogomoljama. Nakon ovih riječi, spomenuo je prethodni hadis, a potom je rekao: ”Lanac prenosilaca je prekinut i hadis je slab i nema potrebe za njemu sličnim. A čak i da je vjerodostojan, tumačit će se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u to vrijeme time želio da pridobije njihova srca i da ih ne udalji od islama i sada kada više za tim ne postoji potreba, nije dozvoljeno da se to dopušta. Zbog toga Omer, Allah bio zadovoljan njime, uvjetovao je nevjernicima prilikom sklapanja ugovora sa ehli-zimme da skrivaju svoju vjeru, kao i da ne podižu svoje glasove prilikom njihove molitve kao i da ne čitaju svoje molitve u prisustvu muslimana. Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Prošenja (ar. hitba) je utemeljena Šerijatom, pa je dozvoljeno (mubah) zaprositi djevojku, i to je mišljenje većine islamskih učenjaka. Svoj stav dokazuju Allahovim riječima: “I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete” (El-Bekara, 235). A u šafijskom mezhebu kaže se da je prošenje, to jest, traženje djevojke od njezinih roditelja, odnosno od njezina staratelja, poželjno (mustehab). U tome se oslanjaju na predanja koja je zabilježio imam El-Buhari, a u kojima se kaže da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zaprosio Aišu i, kasnije, Hafsu, radijallahu anhum.

Običaj je kod nas, a i kod muslimana u nekim arapskim zemljama da se djevojka zaruči prstenom (takozvanom burmom), koji prosac stavi djevojci na ruku. To je običaj koji su muslimani usvojili od nevjerikâ, i treba ga se kloniti, tim prije jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neki narod, i pripada mu.” (Ahmed i Ebu Davud).

Kad je posrijedi prošnja, čovjek treba znati da prošnja nije stupanje u brak, i da su momak i djevojka jedno drugom zabranjeni sve dok ne stupe u brak. Pa bismo mogli konstatirati da je prošnja, zapravo, obećanje da će doći do stupanja u brak. A nije uputno zaprositi djevojku pa zatim čekati dug vremenski period. To je načelno pravilo, a uvijek postoje vanredne, nepredvidive okolnosti.

Kad je posrijedi brak, on mora ispuniti četiri uvjeta da bi bio ispravan. Prvi je uvjet dozvola staratelja (ar. velijj). Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ništavan je onaj brak koji je sklopljen bez dozvole staratelja. U hadisu koji prenosi Ebu Musaa, radijallahu anhu, stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i prisustva dvojice pravednih svjedoka” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed).

Drugi je uvjet obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pa brak nije ispravan ukoliko se jedno od njih dvoje (pretežno se djevojka prisiljava) prisili na brak.

Treći uvjet jest udadbeni dar (ar. mehr). Sveznajući Allah rekao je: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte…” (En-Nisa, 4).

I, četvrti uvjet je obznana braka, na osnovu navedenog hadisa: “Ništavan je brak sklopljen bez dozvole staratelja i prisustva dvojice pravednih svjedoka.” Je li dovoljno da sklapanju braka prisustvuju dva pravedna svjedoka ili se brak mora javno oglasiti, svadbom ili na bilo koji drugi način – pitanje je o kojem islamski autoriteti nemaju jednoglasan stav. Većina učenjaka kaže da je prisustvo pravednih svjedoka uvjet ispravnosti braka i da se brak ne mora oglasiti, već je to samo poželjno učiniti. Šejhul-islam, Allahu mu se smilovao, pak smatra da se brak mora oglasiti. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof.Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com