Jedan od najboljih dokaza sveobuhvatnosti i svrsishodnosti šerijata u svakom vremenu i prostoru jeste činjenica da je šerijat postavio zakonske osnove o dopuštenosti i čistoći svih stvari izuzev onoga što ocijeni nečistim i zabranjenim. Istovremeno, običaji i međuljudski odnosi (mubah) spadaju u općedozvoljene stvari, naravno izuzev onoga što je šerijat izdvojio i definirao kao haram. Shodno tome, ugovori, kupoprodaje i trgovine, hrane i pića, prijevozna sredstva i oruđa, pomagala, patenti i različite vrste običaja (dozvoljeno) u osnovi se ubrajaju u mubah stvari, izuzev u slučaju da je šerijat nešto zabranio i osudio zbog nepravde ili prelaska granice dopuštenog ili totalne ili prevladavajuće štete.

Ovim se potvrđuje pravilo da u običajima, poslovanju i svemu spomenutom ne postoje novotarije. Onaj ko smatra suprotno, mora predočiti relevantan dokaz.

Međutim, kada je riječ o ibadetima, pravilo je sasvim suprotno. Osnova ibadeta je zabrana osim onoga što je šerijat eksplicitno naredio. Musliman nema pravo da izmisli ibadet niti mu je dopušteno da se tim ibadetom približava Allahu, s.v.t., a ako to učini, onda je novotar i u zabludi, njegov ibadet je odbačen pa makar imao lijepe namjere.

Također moramo znati da se djela ne prihvataju osim uz ispunjenje dva uvjeta:
1. da je djelo iskreno učinjeno radi Allaha i u Njegovo ime,
2. da djelo bude u potpunosti u skladu sa slijeđenjem Poslanika, s.a.v.s.

Allah, s.v.t., osudio je mušrike radi njihovih novotarija, rekavši: ”Je li oni imaju svoje ortake koji su im u vjeri propisali ono što Allah nije dopustio.”

Svi ibadeti, riječi ili djela, temelje se na šerijatu, a ne na novotarijama ili onome što neko smatra lijepim. Svi ibadeti na koje nije ukazao ili Kur’an ili sunnet ili konsenzus, ne smatraju se ibadetima. Dakle, takva djela šerijat nije dopustio, nego se smatraju novotarijama koje svome počiniocu istovremeno neće povećati ništa drugo osim udaljenost od Allaha, jer lijepa namjera u šerijatu zlo ne čini dobrim.

”Ovo je Pravi put Moj pa ga slijedite i ne slijedite stranputice da biste bili zavedeni sa Pravog puta…”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svojim je hutbama govorio: ”Nabolji govor je Allahov govor, najbolja uputa je Muhammedova uputa. Najgore stvari su novotarije. Svaka novotarija je zabluda” (Muslim, Ahmed, Ibn Madže), a u predaji kod Nesaija stoji: ”…svaka zabluda završava u Vatri.”

Također nema ništa jasnije od hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže: ”Držite se moga sunneta i sunneta mojih halifa nakon mene, koji će biti upućeni i upućivati na pravi put. Držite ga se tako jako kao da ga držite kutnjacima. Čuvajte se inovacija jer je svaka inovacija novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” (Ahmed i autori Sunena)

Svako od nas mora znati da je novotarija izmišljeni pravac ili čin u vjeri za koji ne postoji dokaz iz Kur’ana ili sunneta, dok istovremeno izvršilac tim djelom želi da se približi Allahu, s.v.t.

Novotarija može biti uspostavljena kroz ibadet koji u osnovi ne postoji u šerijatu, kao što je primjer obilježavanja dana Isra i Miradža, ili Poslanikove, s.a.v.s., hidžre ili mevluda i sličnih praznovanja za koja Allah, s.v.t., u Svojoj vjeri nije dao dopuštenje ili naredbu, niti je preneseno da je takvo djelo primijenio najbogobojazniji i onaj koji se najviše trudio da savjetuje čovječanstvo, onaj kome je bilo naređeno da dostavi objavu, tj. Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Novotarija može biti okarakterisana određenim vremenom ili mjestom za ibadet, za što ne postoji dokaz u vjeri, kao što je recimo izdvajanje posebnih mjeseci, dana ili noći, sa namazom, postom, zikrom ili dovom, kao što je slučaj sa mjesecom redžebom ili prvim petkom u tom mjesecu ili njegovom dvadeset i sedmom noći.

Novotarija može biti učinjena dodatnim svojstvom u ibadetu ili davanjem drugog oblika suprotno onome što je naređeno šerijatom, kao što je recimo ponavljanje zikra riječi ”Allah, Allah, Allah ili Hu hu hu”, dok se sa druge strane zapostavlja zikr koji je utemeljen Kur’anom i sunnetom kao izgovaranje cjelokupne rečenice ”la ilahe illallah” ili ”subhanallah, velhamdulillah ve la ilahe illallah vallahu ekber” i sličnih poznatih vidova i formi zikra. U ovakve vidove novotarija svakako spadaju zajednički glasni zikrovi, posebno nakon farz-namaza, ili zajednički zikrovi nakon obavljenih namaza predvođeni ”solistom” bez opravdanog podučavanja na koje se stalno pozivaju.

Novotarija može biti također određivanjem posebnog broja za ibadet bez šerijatskog dokaza. Primjer toga je da neko odredi istigfar, tesbih sa pet hiljada puta u jednom danu, ili bilo koji drugi broj koji izmisli osoba ne oslanjajući se na šerijatske izvore. Ovo je posebno zastupljeno danas u našem vremenu kod slanja SMS-ova ili e-mail pisama smatrajući da ako se pošalje određeni broj pisama ili poruka da je učinio veliko djelo za islam.

Allah, s.v.t., zabranio je novotarije i upozorio na njihovu opasnost. Neko će postaviti pitanje:

Šta je toliko loše u novotarijama?

Novotarija je potvora šerijata sa nedostatkom te kako određeni vid šerijata ne odgovara ljudima u ibadetu ili njihovim ovosvjetskim potrebama. Onaj ko se približava Allahu novotarijom, kao da smatra kako Poslanik, s.av.s., nije dostavio ili upotpunio dostavu objave za određenu stvar. On time smatra da šerijat nije potpun i da ga on treba upotpuniti svojom novotarijom. Bez obzira na to što je on ubijeđen da je šerijat cjelokupan i potpun, njegova djela dokazuju suprotno.

Imam Malik, rahimehullah, rekao je: ”Onaj ko u islamu učini neku novotariju smatrajući je lijepom, time tvrdi da je Muhammed, s.a.v.s., iznevjerio objavu i jer je Allah, s.v.t., rekao: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio i Svoju blagodat usavršio’, dakle, ono što tada nije bilo vjera nije ni danas.”

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Novotar potvara svoga Gospodara da nije upotpunio vjeru prije smrti Svog Poslanika, s.a.v.s., i samim tim negira riječi Uzvišenog: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio’, i smatra da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dostavio objavu.”

Od štetnih posljedica novotarija jeste to da novotarija dokida ispravnu vjeru i briše sunnete. Imam Ahmed prenosi predaju u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nijedan narod neće uvesti novotariju a da Allah istom mjerom od njih neće ukloniti jedan sunnet.” (Mada je poznato da je ova predaja od Ibn Mes’uda, r.a.)

Također od štetnih posljedica novotarija jeste i to da novotari izbjegavaju sunnete dok se istovremeno opterećuju novotarijama posvećujući im se maksimalnim trudom. Troše svoje imetke, podstiču na njih, umaraju se preko svojih mogućnosti, troše vrijeme na oživljavanje novotarija i obilježavanje njihovih proslava. Čak štoviše, veliki broj novotara zanemari obaveze kao što su namaz, zekat, pokornost roditeljima, rodbinske veze, naređivanje dobra i odvraćanje od zla i tome slično, ne osjećajući da su to šejtanove spletke i njegovo uljepšavanje neistine u njihovim očima.

Od štetnih posljedica novotarija jeste i to da one ubacuju raskol i razilaženje dijeleći jedinstveni ummet na stranke i grupacije, tako da svaka skupina smatra da je istina ono na čemu je ona i na šta se poziva, dok sa druge strane svako ko pokuša da osudi i spriječi određenu novotariju, smatra se neprijateljem.

Jedna od najgorih posljedica novotarije po vjeru jeste ta što novotarija predstavlja vjeru u najgorem obliku. Ona zagađuje prostor vjere, njenu čistoću, bit i suštinu, čime udaljava ljude od ulaska i slijeđenja čiste i ispravne vjere. Suvišno je spominjati najopasnije vidove novotarija koje čine šiije ili sufije na različitim manifestacijama, kao što su samoranjavanje, ples, urlikanje, udaranje bičevima, sabljama i lancima, probadanje tijela šiševima (šipkama), psovkama i proklinjanjem, korištenje muzičkih instrumenata, miješanja muškaraca i žena i svega ono što islam nikada nije podržavao. Naprotiv, islam ovakve postupke smatra izmišljotinama, lažnim ceremonijama, djelima koja su teška i koja zdrav razum i čovjekova priroda nikada neće prihvatiti.

U tom kontekstu prenosi se anegdota od vladara nemuslimana koji je prošao pored sufijskog šejha dok je sjedio sa ženama i dječacima opijajući se alkoholom, proslavljajući rođendan jednog od onih kojima su prinosili žrtve i tavafili oko njihovih kabura, pa je upitao: ”Šta oni hoće ovim postupkom?” ”Džennet”, rekoše mu odgovor. Na to on reče: ”Ako je ovo put do Dženneta, šta je onda put do Vatre?”

Preveo: Harmin Suljić
Šejh Salih el-Fevzan
http://www.saaid.net

Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1]
Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi Et-Taijja, kazuje:

Kad je r’ječ o zadovoljstvu Allahovom odredbom
Zadovoljni bit’ moramo mi sa svakom nevoljom
Bolestima, siromaštvom, poniženjem, gurbetlukom[2]
I nevoljama njima sličnim, ali ne i zločinom
A kad se radi o djelima koja se u harame broje
Za zadovoljstvo sa njima dokazi ne postoje
Učenjaci rekoše: “Zadovoljstva nema,
Sa djelima lošim i činjenjem gr’jeha”
Drugi pak su rekli: “Ono što je Allah Sebi pripis’o
Zadovoljni sa tim smo, a ne sa onim što se loše desilo”
Neki opet rekoše: “Sve što je Allah sebi pripis’o
S tim smo zadovoljni, a mrzimo ono što mi uradismo”
Jer Allah sve je stvorio, pa tako gr’jehe i loša djela
Al’ stvorenja čine djela ta, ne po prisili, već što su tako htjela
Zato mi smo zadovoljni sa svim što je Allah stvorio
A mrzimo gr’jehe koje je rob svojom voljom počinio.[3]

Šejh Abdurrahman b. Sa‘di, u komentaru ovih stihova, kaže: “Ukoliko bi neko ustvrdio da moramo biti zadovoljni sa (svakom) Allahovom odredbom, a pri tome mislio na zadovoljstvo sa činjenjem grijeha, jer i oni spadaju u Allahovo predodređenje – ovakvom i sličnima šejhul-islam, tj. Ibn Tejmijja, odgovorio je na četiri načina. Svaki od ovih odgovora sam po sebi dovoljan je i potpuno zadovoljavajući, pa kako je tek kada se svi oni zajedno uzmu u obzir?

Naređeno nam je da budemo zadovoljni sa nevoljama koje nas zadese, a ne sa sramotnim i zabranjenim djelima koja sami učinimo. Naprimjer, ukoliko nas zadesi bolest, siromaštvo ili neka slična nevolja kroz koju nas sustigne ono što mrzimo i od čega zaziremo ili nas mimoiđe ono što volimo i za čim žudimo, u toj situaciji moramo pokazati strpljenje, a da li smo obavezni osjećati potpuno zadovoljstvo zbog toga što nas je to zadesilo, oko toga učenjaci imaju različite stavove. Ispravno je mišljenje da je to – zbog nepostojanja jasnog dokaza koji govori drugačije – pohvalno, a ne obavezno, jer bi to većini ljudi bilo izuzetno teško postići. Naime, strpljivost koja nam je naređena nakon nevolje manifestira se kroz sputavanje duše u njenim pokušajima da pokaže srdžbu, kontroliranju jezika da ne iskaže nezadovoljstvo i držanju pod kontrolom dijelova tijela kojima čovjek ne smije dozvoliti da pokazuju znakove srdžbe kroz razne vidove zabranjenih radnji, kao što su čupanje kose, cijepanje odjeće, sipanje prašine po glavi itd. Sve spomenuto ljudi su obavezni izbjegavati i to im, u suštini, ne predstavlja neku veću poteškoću.

Međutim, osjećati potpuno zadovoljstvo i smirenost srca nakon nevolje, bez ikakve pomisli kako bi bilo dobro da se ta nevolja nije ni desila, to je za većinu ljudi nešto izuzetno teško, možda i prezahtjevno, pa im to Uzvišeni Allah nije ni stavio u obavezu, kao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je ta vrlina posebna privilegija rezervirana za odabrane, koji će boraviti na najvišim stepenima, dok je za ostale ljude pohvalna, ali neobavezna.

Kada je riječ o tome da bi čovjek trebao biti zadovoljan i zbog grijeha i sramotnih djela koja je počinio, to mu, naravno, ni u kojem slučaju nije naređeno i na takvo nešto ne upućuje nijedan validan argument.
U kontekstu ovog pitanja jedan dio islamskih učenjaka kaže da Uzvišeni Allah nije zadovoljan time da Ga niječemo, činimo Mu nevjerstvo i da Mu griješimo, a naša je obaveza da se sa našim Gospodarom bespogovorno složimo u svemu onome što nam On nalaže, pa kada On kaže da je nečim zadovoljan, mi time moramo biti zadovoljni, a kada kaže da nešto mrzi i prezire, mi to moramo mrziti i prezirati. Rekao je Uzvišeni Allah:
Ako (Ga) zaniječete, pa Allah je uistinu neovisan o vama, ali On nije zadovoljan s nevjerovanjem robova Svojih, a ako Mu zahvalni budete, On će s vama biti zadovoljan… (Ez-Zumer, 7)

Istinska je vjera da i mi, baš kao i naš Gospodar, mrzimo nevjerstvo, razvrat i griješenje i da se svega spomenutog klonimo i da, baš kao i On, volimo vjerovanje, zahvaljivanje i pokornost Njemu, te da djela pokornosti u praksu sprovodimo.
Mora se napraviti razlika između Allahove odredbe i onoga što se dešava kao posljedica te odredbe. Naime, shodno ovom tumačenju, mi moramo biti zadovoljni Allahovom odredbom, jer ona spada u Njegova djela, a što se tiče onoga što se dešava kao posljedica te odredbe, tada se radi o djelima Njegovih robova, koja se dijele na nekoliko vrsta. Tako, naprimjer, u jednu vrstu tih djela spadaju ispravno vjerovanje i pokornost Svevišnjem Allahu, i obaveza nam je da budemo zadovoljni sa ovom vrstom djela, dok u drugu vrstu spadaju nevjerovanje i griješenje, sa kojom ne samo da ne smijemo biti zadovoljni, već smo ovu vrstu obavezni mrziti i prezirati, te činiti sve ono što će ovakva i slična (ne)djela anulirati, poput kajanja, traženja oprosta, činjenja dobrih djela koja brišu loša, izvršavanja šerijatskih kazni i primjenjivanja sankcija nad onima koji ih počine itd. Kada je pak riječ o djelima koja spadaju u kategoriju mubaha, tj. onoga što niti je naređeno niti je zabranjeno, nije nam obavezno da ta djela mrzimo, niti da njima budemo zadovoljni.

Uzvišeni Allah stvorio je i predodredio grijehe i nepokornost, međutim, nakon što ih čovjek počini, ona se ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio. Zbog toga, mi jesmo zadovoljni Allahovim kaderom, pa makar on podrazumijevao i propisanost određenih grijeha i nepokornosti, jer kader je Allahovo djelo, ali nismo zadovoljni sa lošim djelima koja Allahov rob počini, jer se loša djela ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio, pa se zbog toga, shodno našim mogućnostima, trudimo spriječiti ih i ukloniti ono što je loše.

Ovo su odgovori na pitanje da li smo obavezni biti apsolutno zadovoljni sa Allahovom odredbom, iz kojih smo se uvjerili da onaj ko o ovom pitanju ima pogrešan stav, nema nikakvog argumenta za ono što zagovara.”[4]

Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/zadovoljstvo-allahovom-odredbom-2/

fusnote:
[1] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/205, i El-Istikama, 2/125–126.
[2] Odnosno, napuštanjem porodice i domovine i odlaskom u tuđinu. (op. prev.)
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/253. Također vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijja, str. 51.
[4] Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijjeti fi hallil-muškiletil-kaderijja, str. 51–53. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/203–209, i El-Istikama, 2/73–76, Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/168–269, Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258, i Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 152–161. Također vidjeti: šejh Abdulaziz Sultan, Muhtesarul-esileti vel-edžvibetil-usulijjeti alel-akidetil-vasitijja, str. 124–125, i Ibn Usejmin, El-Munteka min feraidil-fevaid, str. 109.