Autor: Zakir Naik
Pitanje: Zašto je muškarcima dozvoljeno da imaju više od jedne žene u Islamu? tj. zašto je poligamija u Islamu dozvoljena?

1. Definicija Poligamije

Poligamija predstavlja bračnu zajednicu gdje jedan supružnik ima više od jedne supružnice. Postoje dvije vrste poligamije. Jedna je poligamija – gdje muškarac oženi više od jedne žene, i druga je poliandrija – gdje se žena uda za više od jednog muškarca. U Islamu je poligamija dozvoljena; dok je poliandrija u potpunosti zabranjena.

2. Kur´an je jedina religiozna knjiga na svijetu koja kaže,“oženi samo jednu“.

Kur´an je jedina religiozna knjiga, na ovoj zemlji, koja sadrži frazu ´oženi samo jednu´. Nema druge religiozne knjige koja nareðuje/upućuje čovjeka da ima samo jednu ženu. U svim drugim religijskim skriptama, bilo to u Vedi, Ramayani, Mahabharati, Geeti, Tori ili Bibliji se ne može naći restrikcija u ženidbi više žena. Prema ovim knjigama jedan čovjek može oženit koliko želi žena. Tek je kasnije, uspostavljeno od strane Hindu svećenika i Kršćanske crkve da svedu broj žena na jednu. Mnoge Hindu religijske persone iz njihovih skripti su imali više od jedne žene. Kralj Dašrat, otac Rama, imao je više od jedne žene. Krišna je imao nekoliko žena.

U ranijim vremenima, kršćanima je bilo dozvoljeno da imaju koliko god žele žena, zbog toga što Biblija nije stavljala zabrane u pogledu broja žena. Tek prije nekoliko stoljeća Crkva je svela broj žena na jednu.

Poligamija je dozvoljena i u Judaizmu. Prema Talmudskom pravilniku, Abraham je imao tri žene, Solomon je imao stotine žena. Praktikovanje poligamije je nastavljeno sve do Rabina Geršom ben Yehudah-a (960 – 1030.) koji je proglasio ukaz protiv poligamije. Jevrejski Sefardski odred koji je živeći u Muslimanskim zemljama nastavio je da praktikuje do kasnih 1950, do odluke Glavnog saveza rabina u Israelu da se proširi zabrana u ženjenju više od jedne žene.

Zanimljiva činjenica: Do 1975 Indijski Hindusi su veći poligamisti od Muslimana. Izvještaj ´Komiteta o statusu žena u Islamu´, izdat 1975 napomenuo je na stranicama 66 i 67 da je postotak poligamijskih brakova izmeðu 1951 i 1961 bio 5.06% meðu Hindusima i samo 4.31% meðu muslimanima. Prema Indijskom zakonu jedino je Muslimanima dozvoljeno da imaju više od jedne žene. Bilo je nelegalno za bilo kojeg nemuslimana u Indiji da ima više od jedne žene. Iako je bilo ilegalno, Hindusi su imali višestruke više žene u odnosu na Muslimane. Ranije, nije bilo nikakvih zabrana čak ni Hindusima da imaju koliko žele žena. Tek je u 1954, kad je usvojena Hindu bračna odluka, zabranjeno i postalo ilegalno Hindusima da imaju više od jedne žene. Trenutno je indijski zakon taj koji brani Hindusima da imaju više od jedne žene a ne Hindu religiozne skripte i knjige.)

Da sad analiziramo zašto Islam dozvoljava čovjeku da ima više od jedne žene.

3.Kur´an dozvoljava poligamiju ali u granicama

Kao što sam ranije spomenuo, Kur´an je jedina vjerska knjiga na licu zemlje koja kaže ´oženite samo jednu´. Kontekst ove fraze je uzet iz sljedećeg ajeta sure An-Nisa, Veličanstvenog Kur´ana: ´Onda se oženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom. (Al-Kur´an 4:3)´

Prije nego je Kur´an objavljen, nije bilo nikakve granice u poligamiji i mnogi muškarci su imali mnogo žena, neki čak i po stotinu. Islam je postavio granicu do 4 žene. Islam nudi muškarcu dozvolu da oženi dvije, tri ili četiri žene, al samo pod uslovima da se spram svih njih odnosi pravedno. Ali u istom poglavlju, Sure An-Nisa aje 129, Kur´an kaže: ´Vi nemožete potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli.. (Al Kur´an 4:129)´

Upravo radi toga poligamija nije pravilo (misli se na zakon) nego iznimka iz pravila. Mnogi ljudi su u zabludi da je muslimanu obaveza da ima više od jedne žene.

Islam ima 5 kategorija stvari koje treba uradit i koje netreba:

(i) Farz – obaveza ili dužnost.
(ii) Mustehab – preporučeno ili podstiče se na to dijelo/pohvalno.
(iii) Mubah – dopušteno ili dozvoljeno.
(iv) Mekruh – nije preporučeno ili ne podstiče se se na to dijelo.
(v) Haram – zabranjeno.

Poligamija spada u srednju kategoriju dopuštenih stvari. Ne može se reći da musliman koji ima dvije, tri, četiri žene je bolji musliman u poreðenju sa muslimanom koji ima samo jednu ženu!

4. Prosječni životni vijek žene je veći u odnosu na muškarca

Prirodno se muškarci i žene raðaju u otprilike istom broju. Žensko dijete ima mnogo više imuniteta u odnosu na muško. Žensko dijete se može boriti sa mikrobima i bolestima mnogo bolje od muškog dijeteta. Iz ovog razloga, tokom pedijatrijskog perioda mnogo je više smrtnih slučajeva meðu muškom djecom nego li meðu ženskom. Tokom ratova ginu u prosjeku više muškarcu u odnosu na žene. Mnogo više muškaraca umire u nesrećama i bolestima u odnosu na žene. Prosječan životni vijek žene je duži od vijeka muškarca, i u svakom vremenskom periodu ljudi mogu naći više udovica nego udovaca.

5. Indija je zemlja koja ima više muške populacije nego ženske ali zbog abortusa i ubistava ženske djece.

Indija je jedna od rijetkih zemalja, zajedno sa ostalim komšijskim zemljama, u kojima populacija žena je manja u odnosu na mušku populaciju. Razlog leži u visokom procentu ubistava djece u Indiji, i u činjenici da više od jednog miliona ženskih fetusa se abortira
svake godine u ovoj zemlji, nakon što se identifikuju kao žene. Ako bi se ova zla praksa zaustavila, onda bi i Indija imala više žena u poreðenju sa muškarcima.

6. Svjetska populacija broji više žena nego muškaraca.

U SAD-u, žene brojčano prelaze muškarce za 7.8 miliona. Samo u New York-u ima jedan milion žena više u poreðenju sa muškarcima, a od muške populacije New York-a 1/3 su homoseksualci (sodomi). Ovo znači da ovi ljudi nemaju želju da se ožene sa ženom. Velika Britanija ima 4 miliona žena više u poreðenju sa muškarcima. Njemačka ima 5 miliona žena više u poreðenju sa muškarcima. Rusija ima 9 miliona žena u poreðenju sa muškarcima. Samo Allah zna koliko još miliona žena ima na svijetu više u poreðenju sa muškarcima.

7.Zabranjivanje svakom čovjeku da ima više od jedne žene nije ni praktično ni logično.

Pa i kad bi se svaki čovjek oženio za jednu ženu, postojalo bi više od 30 miliona žena u SAD-u koje ne bi mogle imati muža (ako se uzme u obzir da Amerika ima 25 miliona homoseksualaca). Bilo bi više od 4 miliona žena u Britaniji, 5 miliona žena u Njemačkoj i 9 miliona žena u Rusiji samo koje ne bi mogle naći muža. Predpostavimo da moja sestra je jedna od neudatih žena koje žive u SAD-u, ili predpostavimo da je vaša sestra jedna od neudatih žena u SAD-u. Jedine dvije opcije preostale za nju su da se uda za muškarca koji već ima ženu, ili da postane ´javno vlasništvo´. Nema druge opcije. Svi koji su umjereni, skromni će izabrati prvu opciju. Mnoge žene ne bi željele da dijele svog muža sa drugim ženama. Ali u Islamu, kada situacija to iziskuje tj. ako je neophodno žena Muslimanka je dužna da podnese manje privatne gubitke u prevenciji velikog gubitka, prepuštanja druge sestre Muslimanke da postane ´javno vlasništvo´.

8. Bolje se udat za oženjenog nego postati ´javno vlasništvo´

U zapadnoj kulturi, je uobičajeno za muškarca da ima ljubavnicu i/ili dodatne vanbračne odnose, u svakom slučaju, žena vodi sramotan, nezaštičen način života. Isto društvo, ipak nedopušta da čovjek ima više od jedne žene, u odnosu u kojem će žena sačuvati svoju čast, dostojanstvenu poziciju u društvu i odnosu u kojem če žena biti zaštićena.
Prema tome, jedine dvije opcije za ženu koja ne može da naðe muža je da se uda za oženjenog čovjeka ili da postane ´javno vlasništvo´. Islam preferira da žena ima dostojanstvenu poziciju tako što joj dopušta prvu opciju i nedozvoljava drugu. Postoje mnogi drugi razlozi, zašto Islam je dozvolio poligeniju u granicama, ali glavni je da bi se zaštitila skromnost žene.

2. POLIANDRIJA/VIŠEMUŽSTVO.

Pitanje: Ako je čovjeku dozvoljeno da ima više od jedne žene, zašto onda Islam zabranjuje ženi da ima više od jednog muškarca?

Odgovor: Mnogo ljudi, uključujući i neke muslimane, pitaju za logiku dozvoljavana muslimanu da ima više žena, a u isto vrijeme zabranjivanje tog ´prava´ ženama.
Želio bi da se izrazim kao prvo nedvosmisleno, da je temelj Islamskog društva pravda i jednakost. Allah je stvorio muškarca i ženu ravnopravno, ali sa različitim sposobnostima i različitim odgovornostima. Muškarci i žene su različiti i psihološki i fizički. Njihove uloge i odgovornosti su različite samim time. Muškarci i žene su ravnopravni u Islamu, al’ nisu identični. Sura An-Nisa poglavlje 4, aje 22 do 24, daje listu žena sa kojima se musliman muškarac ne smije oženiti. Dalje u istoj Suri An-Nisa poglavlje 4 aje 24 piše: ´(zabranjene su) i udate žene´!

Preuzeto iz knjige daije Zakira Naika:
„Odgovori na uobičajena pitanja nevjernika“

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 18 Lipanj 2007 01:25

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: hfz. Dževad ef. Gološ
Zaruka ili ”el-hitbe” je uvod za sami brak. Neki islamski učenjaci, kada definišu zaruku, kažu da je to »obećanje za sami akt vjenčanja» ili «traženje braka sa odreðenom ženom». (Šerhu Kanuni el-ahval ešahsije, Abdur-Rahmana es-Sabunija, 1/30)

Dakle, značenje zaruke odnosi se na to da mladić ode porodici buduće mlade i od njih zatraži brak sa njom. Ukoliko mu oni daju pozitivan odgovor, to se smatra ispravom zarukom, što znači da drugom mladiću biva zabranjeno da zatraži brak sa tom djevojkom, i to na osnovu hadisa koji su zabilježili El-Buhari i Muslim od Ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

«Neka niko ne zaručuje na zaruku svog brata, sve dok prvi ne napusti ili mu dozvoli.» (El-Buhari, 5142, Muslim, 3440)

Kod velikog dijela našeg naroda postoji jedno pogrešno shvatanje zaruke tako što se misli da je zaruka onda kada mladić kupi djevojci vjenčani prsten. Iz definicije zaruke kod islamskih učenjaka vidjeli smo šta je ustvari zaruka.

Neophodno je ukazati i na sami propis «vjenčanog prstena» ili «prstena zaruke». U osnovi Šerijat nije naredio niti zabranio darivanje prstena prilikom zaruke nego je tu stvar učinio dozvoljenom (mubah). Meðutim, onog trenutka kada se ustanovi da je odreðeni običaj preuzet od nevjerničkih naroda i njihovih običaja, onda taj čin postaje stroga zabrana, haram. Naime, mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta upućuju na strogu zabranu slijeðenja nevjerničkih običaja. Mi ćemo ovdje navesti dokaz toga, odnosno da je ovaj običaj darivanja prstena prilikom zaruke čisto crkveni propis koji je postao, nažalost, običaj i kod našeg naroda. Šejh Albani u svojoj knjizi «Adabu zifaf» prenosi odgovor na pitanje koje je postavljeno u londonskom časopisu «Woman», u broju 19. iz 1960. godine. Odgovor na pitanje dala je Angela Talbot, urednica spomenutog časopisa. Pitanje glasi: «Zbog čega se prilikom vjenčanja stavlja prsten na prst prstenjak?»

Odgovor: »…osnova ovoga čina jeste i jedan stari običaj, odnosno kada bi mladoženja stavljao prsten na ruke mlade, prvo bi ga stavio na vrh palca prilikom čega bi rekao: ‘U ime Oca’, zatim bi ga stavio na vrh kažiprsta i rekao bi: ‘U ime sina’, zatim bi ga stavio na vrh srednjeg prst i rekao bi: ‘U ime Duha svetoga’, a naposljetku bi ga stavio na prstenjak i rekao bi: ‘Amen.”’ (Adabu zifaf, str. 141)

Akt vjenčanja

Akt vjenčanja je čin sa kojim svakom od supružnika postaje dozvoljeno naslaðivanje sa drugim supružnikom i svako od njih dobiva prava i obaveze prema drugom.

Što se tiče samog akta vjenčanja i njegovog načina izvršavanja, u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

»Nema braka bez velija i dva pravedna svjedoka.» (Hadis je zabilježio Bejheki u svom Sunenu od Imrana i od Aiše, r.a., a šejh Albani kaže da je hadis vjerodostojan, Sahihul-džami, 7557)

Kod većine islamskih učenjaka ovaj hadis se odnosi na akt vjenčanja, i sami akt vjenčanja nije ispravan ukoliko se u njemu ne naðu stvari spomenute u hadisu. Dakle, iz hadisa vidimo da osobe koje nužno moraju da se naðu prilikom vjenčanja jesu sljedeće:

1) mladoženja,

2) velij, tj. staratelj djevojke,

3) dva pravedna svjedoka.

Mišljenje većine islamskih učenjaka – džumhura jeste da staratelj mora biti jedna od dvije strane akta, što znači da riječi kojima akt biva sklopljen – idžaba i kabula, biva izmeðu staratelja i mladoženje.

Tako se traži od staratelja da svoju kćerku «ponudi» mladoženji, tako što će mu reći: «Da li ti prihvataš moju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.” Zatim, prihvatanje (kabul) mladoženje izgledao bi tako što će on reći: «Ja prihvatam tvoju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.» Nakon što su svjedoci čuli ovaj govor, brak biva sklopljen.

Sunnet je da se spomene količina mehra u samom aktu, ali ako se ne bi nikako spomenuo, akt vjenčanja bio bi ispravan, s tim što žena ima pravo na mehr i onda kada se mehr i ne spomene.

Greške na koje treba ukazati

1) Prije svega treba ukazati na jednu grešku koja se primjećuje kod one omladine koja želi da se pridržava prvog mišljenja. Ta greška ogleda se u tome što staratelj ne biva jedna od dvije strane ugovora, nego u obzir uzimaju samo njegovu dozvolu. Kod većine islamskih učenjaka takav akt vjenčanja smatra se neispravnim, osim kod učenjaka hanefijske pravne škole koja kaže da je takav akt ispravan.

2) Mi smo danas svjedoci da veliki broj vjenčanja i svadbi kod nas biva tako što mladoženja sa svojim svatovima ide do kuće «mlade» gdje je uzimaju i dovode do njegovog mjesta, a zatim tamo izvrše akt vjenčanja. U velikom broju ovakvih slučajeva dešava se da staratelj ne prisustvuje samom aktu vjenčanja, a niti da iko od njega traži punomoć da umjesto njega izvrši akt vjenčanja. Akt vjenčanja na ovako spomenut način nije ispravan kod svih onih učenjaka koji uvjetuju prisustvo staratelja.

Zatim u ovakvim načinima ženidbe dešava se još jedna zabranjena stvar, a to je da, ukoliko je mladoženja iz daljeg mjesta, tada «mlada» putuje bez «mahrema», a putovanje žene bez mahrema je strogo zabranjeno. Ta zabrana odnosi se na svako putovanje kojim muškarac (ili žena) postaje «musafir», tj. da za njih počnu važiti propisi musafira, a to je kraćenje namaza i sl., a četiri pravne škole odredile su da je to daljina od oko 80 km.

Svadbeno veselje

Kada je u pitanju propis ovog veselja, u sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo, kao što nam prenose imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Abdur-Rahmanu ibn Avfu:

»Napravi veselje pa makar sa jednom ovcom.»

Veoma je bitno napomenuti da čovjek prve trenutke braka ne smije da započne sa stvarima koje je zabranio Uzvišeni Allah, dž.š. Danas se, na veliku žalost, dešava da veliki broj naše omladine «pada na ovom iskušenju», pa vidimo kako svadbena veselja velikog broja onih koje smatramo «dobrim vjernicima» sadrže neke od spomenutih stvari. Od stvari koje nisu dozvoljene, a koje kod nas uzimaju velikog maha jesu i:

– da prilikom samog akta vjenčanja «mlada» sjedi sa svojom pratnjom blizu mihraba,

– zatim da na veselju sjede jedno pored drugog, gdje svi prisutni mogu da ih vide,

– da žene kite muškarce,

– da muškarci i žene budu zajedno u jednoj prostoriji, da prilikom čestitanja doðe do rukovanja muškaraca sa ženama, i još mnogo toga.

Dokaz za zabranu spomenutih stvari jeste što se tom prilikom dešava miješanje muškaraca i žena, dolazi do pogleda koji nisu dozvoljeni, rukovanja i sl., a sve je to Šerijatom strogo zabranjeno.

Sve ove stvari su suprotne i našim starim muslimanskim običajima na ovim prostorima. Još uvijek veliki broj starijeg naraštaja pamti «tu strogoću» kada je u pitanju miješanje muškaraca i žena, gledanje u ženino lice i sl. Još davne 1928. mostarski muftija Ali Riza Karabeg napisao je ”Raspravu o hidžabu”. U toj poslanici mostarski muftija ne samo da govori o pokrivanju nego govori i o samom odnosu muškaraca i žena. Na str. 5 spomenute «Rasprave», nakon što je naveo ajete i hadise koji ukazuju da je mjesto žene dalje od očiju muškaraca, kaže:

»Kako se vidi iz pomno proučenih navedenih ajeta i hadisa, a naročito hadisa, u svakom se po više puta ukazuje na rastavljanje meðu ženama i muškarcima, i u teoriji i u praksi.» (Rasprava o hidžabu, str. 5)

Ali onda kada se izgubila ljubomora prema Allahovoj vjeri, izgubio se i stid meðu muškarcima i ženama.

I ako bi se desilo da roditelji zahtijevaju odreðene stvari na svadbi, islamsko vjerovanje uči jednog mladića da je najpreče ispoštovati hatur Allahove vjere. I to vjerovanje takoðer nas uči da nije dozvoljeno poslušati nikoga, pa ni roditelja, kada traži da se učini nešto što je zabranjeno ovom vjerom. Danas je na omladini koja je upoznala propise Allahove vjere da svojim postupcima u praksu vrate zaboravljene i umrtvljene običaje koji ukazuju na Allahov zakon, a ne da se utapaju u običaje koji su suprotni ovoj vjeri.

Svadbeno veselje takoðer je jedna velika prilika da se rodbina i prijatelji, koji nisu nešto baš upoznati sa vjerom, upoznaju sa ovim uzvišenim dinom. Lijepo bi bilo da se na svako ovakvo veselje pozove neko od uleme i daija kako bi održao prigodno predavanje. U velikom broju islamskih zemalja koje su bile, a neke su još uvijek pod torturom «nepravednih» vladara, upravo ovakve prigode činile su da ljudi slušaju o Allahovoj vjeri, a ulemi su bili jedini način da one koji ne znaju pouče. I na kraju, neka svakom mladiću i djevojci uvijek bude na umu kako će započeti svoj bračni život: da li sa pokornosti prema Allahu, dž.š., ili pak sa nepokornosti prema Njemu, dž.š.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Svibanj 2008 09:23

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA

Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)

DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA

Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)

Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)

REZIME

U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)

DA LI JE RUKJA IBADET?

Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)

PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM

„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.

UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM

Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.

ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE

Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)

POSLJEDICE RUKJE

Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)

Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)

KOME SE UČI RUKJA?

Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)

Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.

Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.

Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Preveo: Miralem Misini
Ovo su samo neka zapažanja u vezi sa greškama prilikom obavljanja teravije, koje činimo kako iz neznanja tako i zbog zaborava, a na koje sam htio ukazati savjetujući u ime Allaha, Njegove Knjige i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i zbog svih muslimana općenito i pojedinačno, i na Allaha se oslanjam!
Prvo: greške imama, Allah ih učvrstio

1.Brzo učenje i obavljanje namaza kao i zanemarivanje upotpunjavanja ruku’a, sedždi, smirenosti i skrušenosti.
2.Pretjerivanje prilikom dove i duljenje iste… Trudi se, brate moj, da doviš vjerodostojnim i prenesenim dovama sveobuhvatne sadržine ne bi li na taj način postigao nagradu za upućenu dovu kao i nagradu za slijeđenje. Isto tako čuvaj se pogreški i odstupanja imajući u vidu da od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i prakse nije bilo ustrajavanje na kunut-dovi.
3.Ubjeđenje obaveznosti završavanja hatme Kur’ana, jer se usljed ovoga žuri sa učenjem do te mjere da se njime poigrava i griješi.
4.Podstičite imame na sunnet prilikom obavljanja namaza time što ćete teraviju obavljati sa jedanaest ili trinaest rekata, oduljivši je na najljepši način, ali ne po cijenu nanošenja poteškoće.
5.Također nemojte zaboraviti da ljude opominjete, savjetujete i upućujete nakon namaza s vrijemena na vrijeme… i u vremenu između ezana i ikameta, jer su ramazan i njegove noći jedna ogromna prilika za da’vu i savjetovanje.

Drugo: greške muškaraca, Allah ih čuvao

1.Pretjerivanje u traženju i promjeni mesdžida, kao i odlaženje u drugi mesdžid samo zbog lijepog učačevog glasa. Vjerodostojno je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Neka svako od vas klanja u njemu najbližem mesdžidu i neka ne traži neki određeni mesdžid!” (Bilježi ga Taberani – Sahihul-Džami) Stoga su ispravni prethodnici zabranjivali ovakvo postupanje jer to može dovesti do napuštanja nekih džamija, kao i kašnjenje na početni tekbir, i zbog drugih stvari koje se mogu dogoditi usljed zaljubljenosti u glasove nekih učača Kur’ana i dr. Međutim, nema zapreke da klanjač odlazi u neki mesdžid izvan svog mjesta stanovanja te da nastavi klanjati u njemu sve do kraja ramazana ukoliko mu to povećava skrušenost i navodi ga na razmišljanje o onome što se uči.
2.Vrištanje i licemjerstvo prilikom plača, tj. podizanje glasa i samozaduživanje prilikom plača jer ovakvo postupanje nije od upute ispravnih prethodnika. Zapravo, naš uzor Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, kada bi plakao, samo bi se čulo nešto poput zujanja kotla ili mlina i ništa više. Stoga je samozaduživanje i opterećivanje time zabranjeno i ono podstiče na licemjerstvo, a pritom i ezijeti ostale klanjače. Međutim, ukoliko to prosto nadvlada čovjeka, takvom biva oprošteno, s tim što je na njemu da se obuzda. Zaista je najbolja uputa – uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
3.Na njega utječe govor ljudi, a ne govor Gospodara ljudi, na način da, recimo, isključivo plače prilikom dove, a kad je Kur’an u pitanju nikako. A Allah veli: ”I kada bi ovaj Kur’an spustili nekom brdu, vidio bi ga skrušenog kako se iz strahopoštovanja prema Allahu ruši!”
4.Neki čekaju imama sve dok ovaj ne ode na ruku’, a u međuvremenu se opterećuje govorom, pa tek onda kada imam učini ruku’, on tek onda ulazi u namaz. Ovo se često događa u Haremu, a jasno je da se ovim činom ostavlja slijeđenje imama kao i ispuštanje početnog tekbira i učenje Fatihe, pa ti, brate moj, nikako ne priliči da ovako postupaš!
5.Praćenje Mushafa u namazu u vremenu kada imam uči, i ovo se također često događa u Haremu. U ovakvom postupanju postoji nekoliko pogreški, kao što je: nepotrebno i suvišno pomjeranje rukama i pogleda, zatim ostavljanje sunneta vezivanja ruku, kao i ostavljanje stavljanja ruku na grudi, negledanje u mjesto sedžde itd….
6.Zadovoljavanje pojedinaca sa klanjanjem četiri ili šest rekata sa imamom te njihovo okretanje dunjaluku. Ovakvim postupanjem propušta se ogromna nagrada, za koju je Odabranik, sallallahu alejhi ve sellam, rekao: ”Onaj koji klanja za imamom sve dok on ne završi, takvom će biti upisano kao da je cijele noći klanjao.” (Zabilježili su ga autori Sunena, a predaja je vjerodostojna)
7.Prejedanje prilikom iftara; pa vidiš kako klanjač, sav natrpan hranom, ne može do kraja da upotpuni namaz, ili ga pak vidiš kako uznemirava ostale klanjače podrigivanjem.

Treće: greške žena, Allah ih čuvao…

1.Dolaženje u džamiju a naprosto isparava od mirisa. Ovo je svakako veliki prekršaj zbog hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koja god se žena namiriše te prođe pored kakve skupine ne bi li oni osjetili njen miris, takva je bludnica!” (Hadis su prenijeli Ahmed i Tirmizi, koji je rekao: ”Dobar, vjerodostojan!”)
Pa šta misliš o onoj ženi koja ovako namirisana ide po pijacama!?
2.Nedovoljno pokrivanje kao i pokazivanje nekih dijelova tijela, a dužnost joj je da pokrije sve svoje tijelo, kao i da njen hidžab ne bude providan, a ni tijesan već dovoljno širok, te da ne pokazuje bilo šta od njene ljepote i ukrasa. Ovaj propis ni u kom slučaju ne znači ženino potiskivanje i zatvaranje, već je, naprotiv, zbog njene počasti, zaštite i čuvanja.
3.Dolazak do džamije sa vozačem – strancem, bez ičijeg prisustva, i na taj način čini šerijatski prijestup i to zbog činjenja mubah stvari ili pak njoj mustehabb. A ovo je svakako greška.
4.Prepuštanje i ostavljanje djece masijetu – griješenju, kao što je gledanje filmova, slušanje muzike i tome slično… ili pak dopuštanje druženja sa grješnicima, a Allah veli: O vi koji vjerujete, sačuvajte sebe i svoje porodice od vatre!” Stoga je i u ovakvoj situaciji njeno ostajanje u kući preče i obaveznije ne bi li ih na taj način čuvala.
5.Dovođenje nemirne djece te preokupiranje i uznemirivanje klanjača time!
6.Provođenje vremena nakon namaza u ”rekla-kazala”, kao i pričanje o ljudima i sve to propraćeno visokim tonom i dizanjem glasova tako da ih čuju muškarci, umjesto da kažu: ”Subhanel-Melikil-Kuddus” – tri puta, te da zikre i donose istigfar.
Sunnet je da nakon završetka namaza žene odmah krenu kući i da se ne zadržavaju osim sa razlogom, a muškarci trebaju malo pričekati sve dok one ne odu, ili da pak one pričekaju sve dok muškarci ne odu, a također i izlazak iz džamije ne treba da bude u isto vrijeme, a posebno onda kada su vrata blizu te dođe do gužve i miješanja kod vrata.
7.Prebacivanje iz najboljih i Allahu najdražih mjesta – Allahovih džamija u najgora i Njemu najmrža mjesta – pijace, bez ikakve velike potrebe.
8.Neporavnjavanje saffova kao i postojanje nepravilnosti i praznih mjesta u njima.
9.Njihovo ostavljanje truda u pokornosti i zikru onda kada joj nastupi mjesečnica i pored toga što postoji jedna čitava lepeza dobrih djela koja može činiti, poput dove, istigfara, tesbiha, udjeljivanja sadake, donošenja salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem itd…

Četvrto: savjeti upućeni svakom muslimanu i muslimanki

Bojte se Allaha u vašem postu, klanjanju i dovama, i nemojte biti kao ona koja je svoju pređu rasplela nakon što ju je oplela, tako što ćete postiti dan, klanjati uveče i plakati zajedno za imamom, a potom otići i uništiti svoju nagradu i dobra djela gledajući, tim istim okom koje je malo prije plakalo, u haram filmove pune svega i svačega, ili slušajući, uhom koje je još pod utjecajem onoga što je malo prije slušalo, muziku i igru, ili da jezik, koji je uzvikivao AMIN na dovu, sada odriješite u ogovaranju, prenošenju, laži, izigravanju, rekla-kazala i u psovke, vrijeđanja i ostale pokuđene stvari koje se mogu učiniti jezikom. Također, ne smije se dogoditi da u srcu, koje je bilo skrušeno i koje se smirilo u učenju, sada nosite mržnju, zlobu i netrpeljivost prema ostalim muslimanima! Ovo svakako nama nikako ne priliči i prisjetite se da ”možda postač neće imati od svoga posta ništa drugo do glad i žeđ!” (Bilježi ga Ahmed, a hadis je vjerodostojan) I još se prisjetite Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Onaj ko ne ostavi lažan govor i postupanje po istom, ta Allah nema nikakve potrebe da taj takav uopće ostavlja hranu i piće!” (hadis je prenio Buharija)
Nemoj nalikovati onome koji kada se osami sa Allahovim zabranama, on ih odmah počini, jer je posljedica ovakog čina isključivo kazna.
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem :
”Poznavat ću ljude iz svog ummeta koji će dolaziti sa dobrim djelima koja će biti poput ogromnih bijelih planina, pa će Allah učiniti te će postati samo obična raspršena prašina.” (Reče Sevban: ”O Allahov Poslaniče! Opiši nam ih i razotkrij kako ne bismo bili od njih ne znajući za to!” A Poslanik mu reče:) ”Ta doista će oni biti vaša braća, od vas samih, koji će od noći uzimati isto onako kako i vi uzimate (tj. klanjat će noćni namaz) s razlikom što oni kada se osame sa Allahovim zabranama – čine ih!” (Sahihul-Džami’)
”Kada se u mraku sa sumnjom osamiš, i kada duša poziva ka grijehu
zastidi se Gospodarova pogleda i reci joj: ‘Ta doista me vidi Onaj koji je mrak stvorio!”’
Na početku i kraju, sebe i tebe, brate moj, podsjećam da nijjet svoj očistiš te da bude samo Allaha radi i podsjećam te da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijediš kako u klanjanju tako i u ostalim stvarima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Onaj koji ramazan, vjerujući i nadajući se nagradi, provede u klanjanju, takvome će biti oprošteni grijesi koje je učinio!” (Hadis su prenijeli Buharija i Muslim)
Allaha Uzvišenog molim da nas okoristi ovim stanovištima, te da nam podari ihlas, ispravnost i kabul!

Autor: Rijad ibn Abdurrahman el-Haqil
Preveo: Miralem Misini
student Medinskog univerziteta
Izvor:
http://saaid.net/mktarat/ramadan/60.htm

http://www.islamway.com/?iw_s=Article&iw_a=view&article_id=2417

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/