Početna|Rezultati pretrage za"Jusuf El-Karadavi"
Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Šta je el-wasila i el-mustawsila?
... Wasila označava ženu čije je zanimanje pravljenje perika i umetaka od kose, a mustawsila označava onu koja to traži i koristi. Kopletan odgovor o propisu pročitajte na ovom linku: https://pitajucene.com/pitanje/da-li-je-dozvoljeno-nosenje-perike-i-nadogradnja-kose/ Poglavlje iz knjige „HALAL I Hviše
…
Wasila označava ženu čije je zanimanje pravljenje perika i umetaka od kose, a mustawsila označava onu koja to traži i koristi.
Kopletan odgovor o propisu pročitajte na ovom linku:
Poglavlje iz knjige „HALAL I HARAM U ISLAMU”, dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1997. godina akos.ba
Vidi manjeDa li je dozvoljeno ženi obaviti hadždž bez mahrema ?
Piše: Mr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerviše
Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost, kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.
Hadždž žene bez mahrema
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.
Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?
Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među učenjacima, a to su:
Prvo: Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.
Drugo: Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…” (Šerhul-umde, 2/175-176)
Treće: Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.
Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi. (Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 90.)
Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim, br. 1341)
Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.
Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina) učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862) Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.
Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.
Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari, Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)
Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu’ ve tashihuh, 5/243)
Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.
Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.
Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.
Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860) Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.
Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, 7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)
Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.
Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)
Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev komentar Muslima, 9/104)
Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)
Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (El-Hattab, Mevahibul-Dželili, 3/492)
Savremeni načini putovanja
Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:
Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).
Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.
Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.
Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin, Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)
Dokazi ovog mišljenja:
Prvo: Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer) nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim putovanjima nije ostvarivo.
Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko, poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.
Drugo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.
Treće: Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.
Četvrto: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.
Zaključak
Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju.
Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog propisa?
Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola nad zabranom.
Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja Ali Imran, 195-196).
El-Asr, br. 53.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Misjar- ” Brak posjetitelja” ?
Piše: Mr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. “Brak posjetitelja” (misjar) atraktivan je u mnogim islamskim zemljama i posvviše
Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
“Brak posjetitelja” (misjar) atraktivan je u mnogim islamskim zemljama i posvećena mu je velika pažnja jer je vezan za porodicu i njeno formiranje na način kakav ranije nije bio poznat u muslimanskim sredinama. Savremeni islamski učenjaci imaju različita mišljenja o propisu ovog braka. Jedna skupina islamskih učenjaka preferira mišljenje o ispravnosti ove vrste braka, iako ga smatraju pokuđenim, dok druga skupina preferira mišljenje o zabranjenosti ove vrste braka i upozorava na opasnost koja od takvog braka prijeti islamskoj porodici. Da bi se ova tema rasvijetlila u očima čitalaca, neophodno je navesti definiciju “braka posjetitelja”, razloge njegovog nastanka i pojave, sličnosti i razlike između ovog i drugih oblika braka, te argumente onih koji ovu vrstu braka smatraju dozvoljenom i argumente onih koji ga zabranjuju.
Definicija “braka posjetitelja”
“Brak posjetitelja” (misjar) je brak koji ispunjava sve potrebne uvjete: ostvaruje se ponudom i prihvatanjem, uz pristanak i zadovoljstvo mladenaca i staratelja, u prisustvu svjedoka i uz preciziranje mehra, a među mladencima ne smije postojati neka od zapreka braka. Nakon što ovakav brak bude sklopljen, obje strane ugovora dobivaju puna prava koja proizlaze iz braka, poput bračnog odnosa, potvrde porijekla potomstva, naslijeđa, razvoda, iddeta, prava na skrbništvo i sl. Međutim, ovakav brak razlikuje se od klasičnog u tome što se supružnici prethodno dogovore da se žena odriče određenih prava koja joj brak inače pruža. Tako se žena u ovom braku često odriče svog prava na skrbništvo i izdržavanje. “Brak posjetitelja” najčešće je poligamijski brak u kojem je muž dužan ravnopravno podijeliti noćenje kod svojih supruga, međutim, u “braku posjetitelja” žena se odriče tog prava, tako da joj muž dolazi rjeđe u vremenu na koje njih dvoje pristanu. Nasuprot tih privilegija koje muž ovim brakom dobiva, on u dobroj mjeri gubi nadzor nad suprugom, jer s njom provodi malo vremena, a žena je prinuđena da sama brine o sebi i svojim potrebama.
Dakle, “brak posjetitelja”, poput klasičnog bračnog ugovora, ispunjava sve uvjete šerijatom validnog braka, osim što se žena odriče nekih svojih prava kod muža, kao što je pravo na noćenje, stanovanje i adekvatno izdržavanje, a kao posljedica toga slabi mužev nadzor nad ženom. Nazvan je “brakom posjetitelja” jer muž ne boravi kod svoje supruge, nego joj dolazi s vremena na vrijeme, poput posjetitelja.
Uzroci pojave “braka posjetitelja”
Ova vrsta braka prvi put se pojavljuje prije nepuna dva desetljeća na području Saudijske Arabije. (Vidjeti: Usama Omer Sulejmen el-Eškar, Mustedžedat fikhijje fi kadaja ez-zevadži vet-talak, str. 167) Najbitniji uzroci koji su doveli do njegove pojave jesu postojanje velikog broja žena koje su dostigle udajnu dob i zašle u godine, a nisu ostvarile bračnu vezu, ili su imale neuspješan brak. Takve žene teško su uspijevale ostvariti klasični brak, pa su mnoge od njih spremne na odricanje od nekih svojih prava da bi, kako-tako, imale brak i time zadovoljile urođenu potrebu za mužem i majčinstvom. S aspekta muškarca, ovakav brak je privlačan jer ga oslobađa određenih obaveza prema supruzi. Isto tako, mnogi muškarci nisu u stanju realizirati uvjete poligamijskog braka u klasičnoj formi gdje supruge imaju jednaka prava, te stoga pribjegavaju ovoj vrsti braka.
“Dnevne i noćne supruge”
Izučavajući propis bilo koje moderne pojave, savremeni učenjaci pokušavaju u djelima ranijih učenjaka pronaći govor o srodnoj i sličnoj pojavi, da bi komparirali dvije pojave i okoristili se znanjem svojih prethodnika, potvrđujući time da je savremeni fikh samo nastavak islamske baštine koju učenjaci vijekovima grade.
Klasični učenjaci u svojim djelima govore o tzv. braku dnevnih i noćnih supruga, koji je bio zastupljen u njihovom vremenu, a između ovog braka i “braka posjetitelja“ postoji određena sličnost. U opisu “braka dnevnih i noćnih supruga” navodi se da je to brak između muškarca i žene koja je zaposlena tako da svoj posao obavlja van kuće u toku noći, a mužu dolazi samo za vrijeme dana, ili pak posao obavlja u toku dana, a mužu dolazi samo noću. “Dnevne ili noćne supruge” slične su u našem vremenu zaposlenim ženama. Problematika ovog braka ogleda se u tome što takve žene kontinuirano napuštaju domove svojih muževa, a jedna od karakteristika islamskog braka jeste da žena boravi u muževom domu, dok je muž dužan osigurati sve što je potrebno supruzi i porodici, prema običaju mjesta i vremena u kojem žive. Zbog toga je imam Ahmed “brak dnevnih ili noćnih supruga” okarakterizirao brakom kakav nije poznat u islamu, tj. u vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vremenu pravednih halifa. (Ebu Muflih, El-Mubdi, 7/81) Malikijski učenjaci poništavaju “brak dnevnih i noćnih supruga” prije nego što se mladenci intimno sastanu, a nakon toga, po preferirajućem mišljenju malikijskog mezheba, brak se potvrđuje, a poništava se uvjet da se supruga sastaje sa mužem samo u toku noći ili dana. Malikijski učenjak Karafi kaže: “Što se tiče ‘braka dnevne supruge’, a to je ona koja se uda uz uvjet da joj dolazi muž samo danju, o takvom je braku Ibn Dinar rekao: ‘Poništava se prije nego što se mladenci intimno sastanu, a i nakon toga, jer je to ugovor koji je sam po sebi neispravan. Ipak, prema onome što se navodi u Mudeveni imama Malika, poništava se samo prije nego što se mladenci intimno sastanu, a nakon toga se potvrđuje, ali se uvjet poništava i dolazi joj noću i danju.’” (Karafi, Ez-Zehira, 4/404) Učenjaci hanefijskog mezheba preferiraju mišljenje o dozvoljenosti “braka dnevnih i noćnih supruga”, ali se razilaze u tome da li je muž u takvom braku dužan izdržavati suprugu ili ne. U vezi s tim, hanefijski učenjaci kažu: “Kada se supruga učini dostupnom svome mužu samo u toku dana, ili obratno, ne zaslužuje da je on izdržava, jer je njena dostupnost mužu nepotpuna. Na ovaj način, saznaje se propis o pojavi koja se zbila u našem vremenu, da, ako bi oženio neku od zanatlijki koja dane provodi u svom poslu, a noću se nalazi kod muža, muž je nije dužan izdržavati. Međutim, neobaveznost izdržavanja zaista je diskutabilna.” (Vidjeti: Ibn Nudžejm, El-Bahrur-raik, 11/250; Hašijetu Ibnu Abidin, 3/577)
“Brak dnevnih i noćnih supruga” ima određene sličnosti sa “brakom posjetitelja”, ali se razlikuje u tome što “dnevne ili noćne supruge” dolaze svojim muževima i nemaju drugog mjesta boravka osim muževog doma, dok u “braku posjetitelja” supruga ima svoj poseban dom i ne odlazi mužu, niti joj daje sredstva za izdržavanje, nego je muž taj koji nju posjećuje u određenim vremenima. Može se zapaziti da su supruge “muža posjetitelja” u znatno podređenijem položaju u odnosu na “dnevne ili noćne supruge”.
Mišljenja savremenih učenjaka o “braku posjetitelja”
Savremeni učenjaci imaju oprečne stavove o ovoj vrsti braka i podijeljeni su na dva mišljenja:
Prvo mišljenje: “Brak posjetitelja” dozvoljen je uz pokuđenost. Ovo mišljenje odabrali su dr. Jusuf el-Karadavi, Vehba ez-Zuhejli, Abdullah b. Meni’ i drugi. (Mustedžedat fikhijja, str. 175) “Brak posjetitelja”, prema ovom mišljenju, dozvoljen je jer ispunjava sve potrebne ruknove i uvjete braka. To je brak koji se ostvaruje ponudom i prihvatanjem, uz pristanak i zadovoljstvo mladenaca i staratelja, u prisustvu svjedoka i uz imenovanje mehra, i među mladencima ne smije postojati neka od zapreka braka, poput rodbinske veze koja ne dozvoljava brak. Nakon što ovakav brak bude sklopljen, obje strane ugovora dobivaju puna prava koja proizlaze iz braka, izuzev što supruga pristaje da se odrekne određenih prava koja joj brak inače pruža, kao što je boravak kod muža ili ravnopravnost u podjeli noćenja i pravo na skrbništvo. Vehba ez-Zuhejli kaže: “Osnova je da su svi šerijatom potvrđeni ugovori, od kojih je i brak, dozvoljeni. Svaki ugovor koji ispunjava svoje šerijatom definirane ruknove i uvjete validan je i dozvoljen, sve dok se ne upotrijebi kao most ili sredstvo ka zabranjenom, poput braka “halalitelja” (onoga ko oženi tri put razvedenu ženu s namjerom da je pusti kako bi je oženio njen prvi muž), vremenski ograničenog braka i mut’a braka, a ‘brakom posjetitelja’ ne namjerava se postići nešto što je haram.” (Mustedžedat fikhijja, str. 177)
Sunnetom je potvrđeno da je majka vjernika Sevda poklonila Aiši, radijallahu anhuma, svoje pravo na noćenje kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega je Poslanik boravio kod Aiše za vrijeme njenog i Sevdinog dana. (Buhari, br. 5212; Muslim, br. 1463) Postupak Sevde i prihvatanje Poslanika ukazuje na to da žena ima pravo odreći se svog prava koje brakom inače dobiva.
Isto tako, ovim brakom ostvaruju se mnoge intencije braka, kao što je zadovoljavanje prirodne potrebe za suprotnim spolom i udaljavanje od bluda, stjecanje potomstva i reduciranje broja neudatih žena kojima je vrijeme udaje već prošlo.
S obzirom na to da ovakav brak ispunjava ruknove i uvjete braka, on nije zabranjen, međutim, pokuđen je, jer ne ostvaruje šerijatom predviđene intencije braka, kao što su duševni smiraj, adekvatna briga o supruzi i djeci i kvalitetan odgoj. Stoga su pobornici ovog mišljenja podstakli muža u “braku posjetitelja” da bude svjestan odgovornosti u pogledu supruge i da, koliko je moguće više, minimizira nedostatke ovog braka.
Drugo mišljenje: “Brak posjetitelja” je zabranjen i neprihvatljiv. Ovo mišljenje odabrala je skupina savremenih učenjaka od kojih su šejh Albani i Omer el-Eškar. (Mustedžedat fikhijja, str. 179)
Okosnica ovog mišljenja jeste konstatacija da je “brak posjetitelja” upravo suprotan šerijatskim intencijama braka. Prema koncepciji islama, brak nije puko sredstvo da se, na dozvoljen način, zadovolje spolni nagoni, nego je njegov cilj daleko viši i plemenitiji. Brak je propisan da bi ostvario društvene, duševne i vjerske ciljeve, dok “brak posjetitelja” većinu tih ciljeva ne ostvaruje. Naprotiv, ovakva forma braka podrazumijeva postavljanje uvjeta koji su suprotni onome što iz bračnog ugovora proizlazi, kao što je odricanje od prava na izdržavanje i ravnopravnost prema suprugama.
Ugovori u šerijatu tretiraju se prema suštini, a ne prema formi. Zbog toga šerijat zabranjuje “brak halalitelja”, iako je u svojoj formi ispravan, zatim zabranjuje kupoprodaju za vrijeme džuma-namaza, iako je u svojoj formi ispravna, zabranjuje prodaju oružja u vremenu nereda, i prodaju grožđa onome ko će od njega napraviti vino, i iako su ruknovi i šartovi tih ugovora ispunjeni, zabranjeni su zbog negativnosti koji iz njih proizlaze.
“Brak posjetitelja” nije podudaran sa institucijom braka kakva je poznata u islamskom zakonu i muslimani nisu poznavali ovakvu formu braka. Naprotiv, iz ovog braka proizlazi veliki nered, jer muž ne snosi potpunu odgovornost u pogledu supruge i porodice. Isto tako, ovakva vrsta braka često se ostvaruje tajno, bez adekvatne obznane braka, što još više ovakav brak dovodi u sumnju i povećava njegove nedostatke. Ovim brakom muškarac iskorištava ženu, a ne pruža joj gotovo ništa. Ukoliko se u ovom braku steknu djeca, ona su uglavnom zapuštena i bez adekvatnog odgoja, s obzirom na to da otac ne boravi s njima i ne posvećuje im potrebnu pažnju.
Zaključak
Rezimirajući prethodno, možemo uočiti da “brak posjetitelja” svojom formom ispunjava ruknove i uvjete braka, ali se svojom suštinom uveliko razlikuje od braka kakvom teži šerijat. Naprotiv, “brak posjetitelja” je deformisana forma braka koja ne zasniva uzoritu porodicu, s obzirom na to da glava porodice gubi svoju poziciju u brizi i odgovornosti, dok majka, koja u pravilu vodi brigu o muževom domu i odgoju djece, preuzima na sebe teret zarade i time zapostavlja svoju primarnu ulogu, što je suprotno kur’anskom opisu bračne zajednice: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti.” (En-Nisa, 34) Imam Kurtubi u komentaru ovog ajeta kaže: “Učenjaci su, iz riječi Svevišnjeg Allaha: ‘…i zato što oni troše imetke svoje’, zaključili da se muž, u situaciji kada nije u stanju osigurati materijalne potrebe svoje supruge, ne smatra od onih koji vode brigu o njoj, a ako ne vodi brigu o njoj, ona ima pravo poništiti bračni ugovor, jer je cilj zbog kojeg je brak propisan nestao.” (Kurtubi, Tefsir, 5/169) Kada se bračna veza zasnuje na poznatim principima islama kroz koje bračni partneri ostvaruju svoja puna prava, tada se uspostavlja zdrav temelj za formiranje uzorite porodice, što je jedan od velikih ciljeva šerijata. “Brak posjetitelja” uveliko skrnavi taj cilj, zbog čega i učenjaci koji su dozvolili “brak posjetitelja” ističu da je to pokuđena forma braka. Uzvišeni Allah najbolje zna!
El-Asr, br. 63
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljen odabir spola djeteta kroz prizmu šerijata (drugi dio)?
Piše: Dr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. U prošlom broju govorili smo o odabiru spola djeteta sa aspekta islamske doktriviše
Piše: Dr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.
U prošlom broju govorili smo o odabiru spola djeteta sa aspekta islamske doktrine – akide, i ukazali smo da stadiji razvoja embriona i njegov spol nisu stvari gajba koje čovjek nije u stanju dokučiti, niti je određivanje spola djeteta u kontradikciji sa Allahovom voljom. Prema tome, izbor spola djeteta nije kontradiktoran islamskoj doktrini. Ostaje da se ukaže na pravni aspekt ovog pitanje i šerijatski status različitih metoda odabira spola djeteta.
Metode odabira spola djeteta
Metode odabira spola djeteta mogu se klasificirati u dvije skupine: prirodne i laboratorijske. Da bi se lakše shvatile ove metode i principi na kojima su bazirane, korisno je podsjetiti na način nastanka embriona i formiranja spola djeteta, o čemu je bilo govora u prošlom broju, te ukazati na rezultate znanstvenih istraživanja o osobinama muških i ženskih spermatozoida i razlika među njima, od kojih su najbitnije sljedeće:
– Muški spermatozoid brže se kreće od ženskog i stiže do jajne ćelije otprilike za šest sati, dok ženski stiže za dvanaest ili više sati.
– Muški spermatozoid kraće živi od ženskog.
– Muški spermatozoid teži lužastoj sredini, dok ženski teži kiseloj sredini.
– Muški spermatozoid je blještav za razliku od ženskog.
Ova otkrića imala su suštinski utjecaj na određivanje metoda izabira spola u modernom vremenu, jer se te metode u osnovi baziraju na omogućavanju da željeni spermatozoid dođe do jajne ćelije i oplodi je. Najpoznatije metode odabira spola novorođenčeta jesu sljedeće:
– Vremensko reguliranje snošaja. Ova metoda poznata je kao Šetlesova metoda. To je jedna od prirodnih metoda odabira spola novorođenčeta, jer se oslanja na fizičke osobine spermatozoida. Već smo vidjeli da su muški spermatozoidi pokretljiviji, brži i da kraće žive u odnosu na ženske. To znači da, što odnos bude bliži ovulaciji, vremenu oslobađanja jajne ćelije, koja se kod 28-dnevnog ciklusa događa 14 dana poslije početka menstruacije, prilika spajanja muškog spermatozoida sa jajnom stanicom biva veća i time raste mogućnost začeća muškog djeteta. Veća mogućnost začeća ženskog djeteta biva kada se odnos desi dva ili tri dana pred ovulaciju. Šetles tvrdi da se procent uspješnosti ove metode kreće od 79% do 90%.
– Jelovnik ili prehrambena metoda. Jedna od prirodnih metoda odabira spola djeteta realizira se konzumiranjem određenih vrsta hrane. Rezime ideje na kojoj je bazirana ova metoda jeste da povećanje procenta sodija i kalija uz smanjenje procenta kalcija i magnezija uzrokuje promjene na membrani jajne ćelije tako da privlači muške spermatozoide, a odvraća ženske. Suprotno tome će rezultirati privlačenjem ženskih spermatozoida, a odbijanjem muških. Žena koja želi da zanese muško dijete treba što više jesti hranu bogatu sodijeom i kalijem, a žena koja želi žensko dijete treba da što više jede hranu bogatu kalcijem i magnezijem i da smanji konzumiranje hrane bogate sodijem i kalijem. Medicinari su za to napravili određenu tabelu koje se žena pridržava kroz period od najmanje tri mjeseca. Većina onih koji su pisali o ovoj metodi ukazuje na to da je uspješna, iako postoje medicinari koji su stanovišta da ova metoda ne koristi i ne daje rezultate.
– Ispiranje ulaza u maternicu s ciljem da sredina postane kiselasta ili lužasta. Rezime ove metode jeste da kisela sredina više odgovara ženskim spermatozoidima te da lužasta sredina više odgovara muškim spermatozoidima. Žena koja želi muško ili žensko dijete, prema ovoj metodi, će isprati spolni organ tekućinom koja će utjecati na jačanje kiselog ili lužastog stanja. Neki medicinari potvrdili su uspjeh ove metode, iako u niskim procentima, dok drugi ljekari tvrde da ova metoda nema utjecaja u formiranju spola djeteta.
– Oplodnja po odabiru. Najprije se laboratorijski odvoje muški spermatozoidi od ženskih, a zatim se željeni spermatozoidi ubrizgaju u maternicu da se sastanu sa jajnom ćelijom. Medicinari tvrde da je ova metoda uspješna do 98%.
– Dijete iz epruvete. Ova metoda bazira se na tome da se uzme sjeme muškarca i žene, nakon čega se izvrši oplodnja van maternice, a potom se ispita spol oplođene jajne ćelije, te se željeni spol unese u maternicu. (Pogledati: prof. dr. Nasir el-Mejman, En-Nevazilut-tibbijja)
Propis odabira spola djeteta putem spomenutih metoda
Suvišno je reći da je pitanje odabira spola djeteta jedno od modernih pitanja o kojem nije došao izravan kur’anski ili hadiski tekst koji bi to zabranio ili dozvolio, niti su raniji učenjaci izučavali to pitanje. Mišljenja modernih učenjaka o ovom pitanju raznolika su: neki su to zabranili, drugi dozvolili uz određene uvjete i pravila, neki su ostali suzdržani, a neki su napravili razliku shodno metodama i stanjima.
Prvo mišljenje: Odabir spola djeteta, ukoliko se ispune precizni uvjeti o kojima će biti govora, je dozvoljen, iako se preporučuje ostavljanje pokušaja odabira spola i potpuno oslanjanje na Allahovu volju. Najistaknutiji pobornici ovog mišljenja su: dr. Jusuf el-Karadavi, prof. dr. Muhammed Osman Šebir i dr. Muhammed Re’fe Osman.
Drugo mišljenje: Odabir spola djeteta je zabranjen. Ovo je mišljenje nekih učenjaka poput Abdurrahmana Abdulhalika, a također iz fetvi Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji razumije se zabrana ovog postupka.
Treće mišljenje: Dozvoljene su prirodne metode koje ne iziskuju otkrivanje avreta pred stranim licima i druge šerijatom zabranjene radnje, za razliku od laboratorijskih metoda. Ovo mišljenje zastupa dr. Abdullah b. Bih i drugi. (En-Nevazilut-tibbijja, Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasira, Fetava el-Ledžnetid-daima)
Dokazi za prvo mišljenje
Prvi dokaz: Dozvoljeno je doviti Allahu da podari dijete određenog spola, kao što su dovili Allahovi poslanici, a oni u dovi nisu tražili ono što je zabranjeno. Zekerijja, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.” (Merjem, 5–6) Ovaj ajet ukazuje na to da je dozvoljeno i propisano upućivati dovu Uzvišenom Allahu u kojoj se traži određeni spol djeteta, jer je Zekerijja, alejhis-selam, dovio tražeći sina kojim je Allah zadovoljan, te ako je dozvoljeno dovom tražiti dijete određenog spola, dozvoljeno je to činiti i drugim sredstvima.
Ovom argumentu može se prigovoriti opaskom da u upućivanju dove Allahu nema opasnosti oslanjanja na druge uzroke kao što je slučaju kada se dijete određenog spola želi dobiti nekom od ranije spomenutih metoda. Dovom se izravno traži od Uzvišenog Allaha, čime se potvrđuje vjera u Njegovu moć i vlast, dok u primjeni drugih uzroka postoji opasnost da se osloni na te uzroke i zaboravi Onaj koji čini da uzroci daju svoje rezultate – Svemogući Allah.
Drugi dokaz: Analogno dozvoli sprečavanja začeća, dozvoljava se i odabir spola. Islamski pravnici potvrdili su dozvolu azla (izlučivanja sjemena izvan rodnice radi sprečavanja trudnoće) uz pristanak žene, te kao što je dozvoljeno reguliranje same trudnoće, dozvoljen je i odabir spola djeteta određenim metodama.
Treći dokaz: Osnova u svemu je dozvola, sve dok ne dođe dokaz koji potvrđuje suprotno, a u našem pitanju nema takvog dokaza, jer određivanje spola ne vodi haramu niti se ostvaruje putem harama.
Ovom argumentu može se prigovoriti opaskom da laboratorijske metode sadrže harame poput otkrivanja avreta i opasnosti da dođe do miješanja sjemena i time greške u pripisivanju porijekla i očinstva. (En-Nevazilut-tibbijja, El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije; Zejnulabidin b. Nudžejm, El-Ešbahu ven-nezair)
Dokazi za drugo mišljenje
Prvi dokaz: Riječi Uzvišenog Allaha: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sve zna i sve može.” (Eš-Šura, 49-50) Ajet upućuje na to da se odabir spola vraća isključivo Uzvišenom Allahu pa je, prema tome, ovo akaidsko pitanje, a odabir spola djeteta smatra se uplitanjem u Allahovu volju i odredbu.
Već je ranije bilo govora o prividnoj oprečnosti ovog ajeta i današnje stvarnosti glede mogućnosti odabira spola djeteta, te da odabir spola djeteta nije u kontradiktornosti sa ajetom.
Drugi dokaz: Ove metode predstavljaju vid mijenjanja Allahovog stvaranja i njegovog preusmjeravanja. Potrebno je to ostaviti da teče svojim tokom bez uplitanja, jer Allah stvara shodno Svojoj velikoj mudrosti, koju mi često ne možemo dokučiti.
Na ovaj dokaz može se odgovoriti da se ove metode ne smatraju mijenjanjem Allahovog stvaranja, jer mijenjanje se dešava nakon postajanja, ne prije, a ovdje se radi o pokušaju da se određeni spermatozoid sastane sa jajnom ćelijom i to prije stvaranja embriona i njegovog formiranja.
Treći dokaz: Omogućavanje odabira spola djeteta rezultira poremećajem u omjeru muškaraca i žena, što opet uzrokuje mnoge probleme na raznim poljima ljudskog života. Isto tako, to indirektno vodi smanjenju broja članova ljudske zajednice, jer će se zadovoljiti brojem rođene djece nakon što se dobije željeni spol, a to je suprotno islamskoj uputi i podsticaju na povećanje poroda i broja djece.
Na ovaj dokaz može se odgovoriti sljedeće: tako bi bilo ako bi se odabir spola omogućio svima bez kontrole i pravila, međutim, to nije dozvoljeno, nego je dozvola uvjetovana prijekom potrebom i svedena je na samo određena stanja.
Četvrti dokaz: Primjena ovih metoda vodi poigravanju sa očinstvom i porijeklom, a islam baštini čuvanje porijekla i krvne veze. Eventualno miješanje porijekla uzrokuje nered, koji se ne može tolerirati radi ostvarenja puke želje roditelja.
Na ovaj dokaz može se odgovoriti time da je dozvola uvjetovana sigurnošću da ne dođe do miješanja sjemena. (En-Nevazilut-tibbijja, Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasira)
Dokazi za treće mišljenje
Pobornici trećeg mišljenja pokušavaju uskladiti dokaze dozvole i zabrane na način da argumentima prvog mišljenja opravdaju dozvoljenost prirodnih metoda, a argumentima drugog mišljenja zabranu laboratorijskih metoda. Prirodne metode su dozvoljene jer ih realiziraju sami bračni drugovi bez uplitanja trećih lica i zapadanja u šerijatom zabranjene radnje, poput otkrivanje avreta, za razliku od laboratorijskih metoda koje to nužno iziskuju.
Zaključak
Nakon što smo upoznali metode određivanja spola djeteta, te vidjeli najbitnije argumente koji se navode u pogledu ovog pitanja i opaske na njih, zaključujemo sljedeće:
Prirodne metode su dozvoljene uz uvjet da se ne oslanja na njih, nego se čvrsto vjeruje da su to samo uzroci koji će dati rezultat ako to Allah želi, i da je stvar, na početku i na kraju, u Allahovoj ruci.
Ukoliko postoji prijeka potreba (darura) ili velika potreba koja poprima propis darure, laboratorijski odabir spola djeteta je dozvoljen, ali je dozvola ograničena uvjetima i pravilima koji dozvolu svode samo na posebna stanja i sprečavaju neželjene posljedice. Učenjaci koji su dozvolili odabir spola djeteta laboratorijskim metodama naveli su uvjete bez kojih te metode nisu dozvoljene, a to su:
– da se laboratorijskoj metodi pristupi samo u slučaju darure – prijeke potrebe ili velike potrebe koja uzima propis darure;
– da zahvat bude izveden od pouzdanog ljekara muslimana, koji će udovoljiti želji roditelja tek nakon što se uvjeri da za tim postoji stvarna potreba;
– da odabir spola djeteta ne obuhvati širok dijapazon ljudi, nego da ostane u uskim granicama i na nivou pojedinaca;
da se vjeruje da je sve što čovjek čini samo uzrok, a krajnji rezultat je u Allahovoj ruci. On određuje šta želi i poklanja mušku i žensku djecu kome On hoće;
– da se ispune uvjeti dozvole vještačke oplodnje, tj. da nakon što se ustanovi stvarna potreba za vještačkom oplodnjom, da se provjeri postojanje ispravne bračne veze između para koji želi dijete, da prevlada mišljenje ljekara da će oplodnja uspjeti, da se preduzmu sve moguće i potrebne mjere da ne dođe do miješanja sjemena, kao što su: da se oplodnja učini odmah u prisustvu muža, da se uništi sjeme koje preostane nakon oplodnje i da se operacija izvede u zvaničnim centrima u kojima je sigurno da neće doći do miješanja sjemena. Također, obavezno je pridržavati se općih kodeksa o otkrivanju stidnog mjesta, tj. da se otkrije samo u mjeri koja je neophodna. (Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasire i En-Nevazilut-tibbijja) Uzvišeni Allah najbolje zna!
El-Asr
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno nošenje perike i nadogradnja kose?
Kada je riječ o ženskim ukrasima, korištenje perike kao i upletanje sa svojom tuđe prirodne ili vještačke kose je haram. El-Buhari i drugi prenose od Aiše i njezine sestre Esme, zatim od Ibni Mes'uda, Ibni Omera i Ebu Hurejrea, da je Božiji Poslanik – alejhi's-selam – prokleo el-wasilu i el-mustawsiviše
Kada je riječ o ženskim ukrasima, korištenje perike kao i upletanje sa svojom tuđe prirodne ili vještačke kose je haram.
El-Buhari i drugi prenose od Aiše i njezine sestre Esme, zatim od Ibni Mes'uda, Ibni Omera i Ebu Hurejrea, da je Božiji Poslanik – alejhi's-selam – prokleo el-wasilu i el-mustawsilu.
Wasila označava ženu čije je zanimanje pravljenje perika i umetaka od kose, a mustawsila označava onu koja to traži i koristi.
Muškarcima su ove stvari još izričitije zabranjene, bili oni wasil (vlasuljar ili frizer) ili mustawsil, poput današnjih efeminata, onih koji nose periku, i mladih dugokosih hipika.
Muhammed – alejhi's-selam – bio je veoma strog u suzbijanju ove vrste prevare. Ukoliko bi neko izgubio kosu uslijed kakve bolesti, nije dopuštao da koristi ikakvu drugu kosu osim onoga što mu je od njegove kose ostalo, čak i ako se radilo o mladi koja se uskoro trebala udati.
El-Buhari prenosi i Aišinu priču o jednoj služavci iz ensarija koja se udala i odmah potom oboljela i izgubila kosu. Ukučani su željeli da ona koristi kakvu drugu kosu, no, kada su o tome upitali Božijeg Poslanika – alejhi's-selam -, on je odgovorio: ”Allah je prokleo wasilu i mustawsilu“ (El-Buhari u svojoj knjizi Odijevanje, poglavlje Dopuna kose).
Esma – radijallahu anha – prenosi da je neka žena upitala Muhammeda – alejhi's-selam: – Božiji Poslaniče, moja kćerka je prebolovala boginje pa joj je kosa opala. Udata je, pa da li bih joj dala napraviti umjetnu kosu? – Muhammed – alejhi's-selam – joj odgovori: „Prokleta je ona koja to radi kao i ona koja traži da joj se to napravi.“ (El-Buhari).
Se'id ibni El-Musejjeb pripovijeda: Mua'wija dođe u Medinu i obrati se ljudima prilikom svoje posljednje posjete tom gradu. Tom prilikom je izvadio pramen kose i kazao: -Nisam vidio da iko drugi osim Jevreja ovo nosi. Resulullah – alejhi's-selam – je to nazvao obmanom.
Prema jednom drugom izvještaju, on je građanima Medine kazao: – Gdje su vam alimi? Čuo sam da je Resulullah – alejhi's-selam – zabranio upotrebu ovoga i rekao: „Djeca Israilova su uništena kada su njihove žene počele stavljati perike.“
Sama činjenica da je Muhammed – alejhi's-selam – upotrebu umjetne kose nazvao obmanom, ukazuje na razlog zabrane ove prakse. To je, zapravo, podvala, falsifikacija i obmana, a islam osuđuje obmane i ograđuje se od onih koji ih prakticiraju, materijalnim iii psihološkim sredstvima, jer: „Onaj koji nas vara nije naš“ (prenosi nekolicina ashaba).
Khattabi to ovako komentariše: „Namijenjene su surove kazne na ahiretu za ovakve postupke jer u njih spadaju podvale i lukavstva. Dozvoli li se bilo šta od toga, vrata će biti otvorena i za druge vrste obmane. Štaviše, ovdje spada i izmjena izgleda Božijih stvorenja, kako se navodi u Ibni Mes'udovu hadisu o mijenjanju Allahovih stvorenja (Fethu'l-bari, poglavlje Nadomjestak kose).
Ono što je prema ovom hadisu zabranjeno jeste prikrivanje ćelavosti nadomještenom ili vještačkom kosom, budući da je to jedan vid obmane i prijevare. Ono što ovim hadisom nije obuhvaćeno jeste upotreba materijala, konca ili platna, umjesto kose, koji se može uplesti u prirodnu kosu. Preko Se'ida ibni Džubejra imamo hadis Božijeg Poslanika – alejhi's-selam. „Nema ničega lošeg u tewamilu,“ (navedeno u Fethu'l-bariju preko Ebu Davuda, pod čim se podrazumijeva upotreba vune ili svile pri pravljenju pletenica radi maskiranja ćelavosti. Ovo je također podržao i Imam Ahmed ibni Hanbel (Fethu'l-bari).
Poglavlje iz knjige „HALAL I HARAM U ISLAMU”, dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1997. godina akos.ba
Vidi manjeDa li je ženi dozvoljeno da putuje na hadž bez mahrema?
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak prviše
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja)
Šerijatskopravni status putovanja žene bez mahrema razlikuje se shodno stanju i okolnostima. O nekim situacijama učenjaci imaju jedinstven stav, a o drugim imaju različita mišljenja.
Prvo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je ženi dozvoljeno da putuje bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.
Drugo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema ukoliko putovanje za nju predstavlja fizičku ili moralnu opasnost. U tom kontekstu Ibn Tejmijja kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…“ (Šerhul-umda)
Treće: žena koja je u mogućnosti da obavi hadž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadž.
Nakon što smo uočili stanja u pogledu kojih su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje u pogledu kojeg učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanje radi hadža ili nečeg drugog, bez obzira na to da li se radi o obaveznom hadžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, te imami Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Šabi, Sevri i drugi. (Ibn Humam, Fethul-Kadir, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)
Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “‘Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!’ Čuvši te riječi, jedan od prisutnih upita: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga krenula na hadž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vrati se i obavi hadž zajedno sa svojom suprugom!’” (Buhari i Muslim)
Ovim hadisom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.
Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur – izrazita većina učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi (obaviti) hadž!” (Buhari). Kontekst ove predaje ukazuje da se radi o onome što je bolje i prioritetnije činiti.
Drugi dokaz prvog mišljenja jesu brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost od jednog dana i noći osim u pratnji svog mahrema” (Buhari). Ovaj je hadis jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.
Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je da putuje u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadž. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ata b. Ebu Rebaha, Ibn Sirina, Zuhrija i drugih. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ensari, Esnal-metalib, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)
Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupinu pouzdanih žena i muškaraca jednoglasno smatraju zadovoljavajućom. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ibn Muflih, El-Furu vetashihuh)
Prvi dokaz koji u prilog svom mišljenju navode ovi učenjaci jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom je društvo sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu oponirano je time što se navodi da je ajet uopćen, dok su hadisi u kojima se propisuje pratnja mahrema posebni i direktni u ovom pitanju.
Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatema, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buhari). Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.
Ovom dokazu oponirano je tako što se navodi da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.
Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, na posljednjem hadžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhu (Buhari). Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba dokaz je da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.
Treće mišljenje: ženi je dozvoljeno putovanje radi obaveznog hadža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja, podržavajući ovo mišljenje kada se radi o svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, Ibn Tejmijja, El-Ihtijaratul-fikhijja)
Dokazi koji se navode u okviru ovog mišljenja identični su dokazima drugog mišljenja, s tim što su učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok oni koji zastupaju treće mišljenje propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ono ostvari.
Nevevi i Ibn Hadžer prenose konsenzus učenjaka u pogledu toga da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi hadža i umre. (Nevevijev komentar Muslima i Fethul-Bari)
Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje za ženu predstavlja fizičku ili moralnu opasnost, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Vidjeti: Šerhul-umda i Nevevijev komentar Muslima)
Poznati učenjak malikijskog mezheba Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine prilikom putovanja žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po meni, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace, u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo je mišljenje preneseno od Evzaija.” (El-Munteka)
Štaviše, u poznatom djelu malikijskog mezheba, Mevahibul-Dželili, poriče se postojanje razilaženja u pogledu dozvoljenosti putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (Hattab, Mevahibul-Dželili)
Da li su savremena prijevozna sredstva, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:
Prvo mišljenje: ženi nije dozvoljeno da putuje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380)
Kao dokaz za ovo mišljenje navode se spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema. Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha, koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti, sve što se smatra putovanjem, poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.
Zatim, žena putujući bez mahrema u avionu i sl., postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.
Drugo mišljenje: putovanje žene savremenim prijevoznim sredstvima, poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema dozvoljeno je ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah b. Džibrin, Selman el-Auda, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdulmuiz Ferkus, Mustafa ez-Zerka, i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, Fetava Ebu Abdulmuiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafa ez-Zerka 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)
Dokazi koji se navode za ovo mišljenje:
Prvo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.
Drugo: Stvari koje su preventivno zabranjene postaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema vrsta je preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.
Treće: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.
Rezime: Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju. Mišljenju da je ženi dozvoljeno putovati na hadž i slična putovanja, za kojima postoji stvarna potreba, a žena je pri tome sigurna, ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadž u pouzdanoj pratnji, preferirajuće mišljenje u takvom stanju jeste dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Allah najbolje zna!
http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-zeni-dozvoljeno-da-putuje-na-hadz-bez-mahrema/
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/