Bismillahir-rahmanir-rahim

Odgovor će se upotpuniti kroz više tačaka:

Podjela tevhida

Ehli sunnet i džemat dijeli tevhid na tri vrste:
1. Tevhid rububijeta
2. Tevhid uluhijeta (ibadeta)
3. Tevhid esmEi ve sifat

Kod maturidija i ešarija postoje tri kategorije (vrste) tevhida:
1. Jedinstvo u Biću
2. Jedinstvo u atributima
3. Jedinstvo u djelima

Prva i treća kategorija (Jedinstvo u Biću i Jedinstvo u djelima), je ustvari tevhid rububijjeta, dok je druga kategorija (jedinstvo u atributima), tevhid esma ve sifat, što znači da u podjeli tevhida kod maturidija i ešarija tevhid uluhijjeta (ibadeta) ne postoji. Ako dodamo tome da kod njih ni tevhid esma ve sifat nije ispravan, znači da maturidije i ešarije imaju samo tevhid rububijeta (a i u njemu imaju manjih grešaka).

Bitnost tevhida

Tevhid je najbitnija stvar vjere, zbog tevhida Allah je stvorio čovjeka, spuštao knjige, slao poslanike, tevhid je osnova u što su pozivali poslanici, sa tevhidom (šehadetom) insan ulazi u islam, s tevhidom insanu je zaštićena krv, imetak i čast, tevhid je prva stvar za koju će insan biti pitan u kaburu, a na osnovu tevhida rob će ući u Džennet i bit će spašen Vatre.

Pa zar se tevhid smije olahko svatiti, ili se smije zapostaviti i igrati sa njim?

Principi na kojima su sva četvorica imama zasnovali vjerovanje u Allahova imena i svojstva

1. Udaljavanje od bilo kakvog poređenja Allaha sa stvorenjima, bilo da se radi o Njegovom Biću, imenima ili svojstvima
2. Vjerovanje u sva Allahova imena i svojstva s kojima se On opisao, jer niko Allaha ne može opisati bolje od Njega samoga
3. Prekidanje i odbacivanje svake želje i težnje da se dosegne kakvoća Allahovih imena i svojstava, jer to je nemoguće

Stav četvorice imama po pitanju tevhida esma ve sifat

Tevhid esma ve sifat označava vjerovanje da samo Allah posjeduje lijepa imena i savršena svojstva u kojima Mu niko nije sličan. Njihov stav je ujedno i stav selefa, a to je i stav Ehli sunneta i džemata.
Oni Allaha opisuju onim čime je On sam Sebe opisao i čime Ga je opisao Njegov Poslanik ﷺ onako kako priliči Njemu i Njegovoj veličini, bez bilo kakvog poistovjećivanja, poređenja, iskrivljenja ili negiranja.
Allahova imena i svojstva su specifična za Njega, onako kako Njemu priliči, dok su imena stvorenja i njihova svojstva specifična za njih, onako kako njima priliči, te da zajednički naziv i značenje tog naziva ne označava i zajedničku suštinu, jer ono što je sa tim imenima nazvano i sa tim osobinama opisano (Allah i neka stvorenja), ne može se porediti, što je jasno, hvala Allahu.
Allah je za Sebe potvrdio imena i svojstva, a potvrdio ih je i Njegov Poslanik ﷺ pa negiranje tih svojstava ili nekih od njih, predstavlja negiranje onoga što su Allah i Poslanik potvrdili, što je vid suprotstavljanja Njemu i Njegovom ﷺ.
Ovo je vrsta tevhida gdje se islamske sekte, poput maturidija i ešarija (pripadnici kelama) u velikoj mjeri razlikuju od četvorice imama, pa i prvih i ispravnih generacija muslimana. Njihov stav je suprotan Kur'anu i sunnetu. Allah Uzvišeni kaže:

Reci: Da li znate bolje vi ili Allah?
El-Bekare, 140

Primjeri:
– Allah u Kur'anu za Sebe kaže da je iznad stvorenja, maturidije i ešarije kažu Allah nije izvan svojih stvorenja
– Allah kaže da se uzdigao na Arš, maturidije i ešarije kažu da se nije uzdigao na Arš Allah kaže da u svakoj trećini noći silazi na dunjalučko nebo, maturidije i ešarije kažu da ne silazi
– Allah kaže da će Ga stanovnici Dženneta vidjeti golim okom, ešarije kažu da Ga neće vidjeti
– Allah kaže da se srdi (ljuti), raduje, smije, maturidije i ešarije ne kažu tako
Ima li iko da bolje poznaje Allaha od Njega Samog?! Pa ako Allah za Sebe nešto kaže na nama je samo da to potvrdimo i prihvatimo.

Govor imama Ebu Hanife po pitanju tevhida esma ve sifat

Ebu Hanife veli:
Niko ne smije da o Allahovom Biću govori (po svome shvatanju), nego Ga je obavezan opisivati onim čime je On Sebe opisao. Niko o Njemu Uzvišenom neće govoriti shodno svome razumu.

Šerhul-akideti-tahavijje, 2/427

Ebu Hanife kaže:
Allah se ne opisuje ni jednim svojstvom stvorenja. Njegova srdžba i zadovoljstvo su Njegova svojstva čiju kakvoću ne znamo i to je stav Ehli sunneta.
On se srdi i biva zadovoljan i ne kaže se da je Njegova srdžba,
ustvari, kazna, niti se Njegovo zadovoljstvo tumači kao nagrada. Mi Ga opisujemo onako kako se On opisao, On je jedan,
utočište je svakom, nije rodio niti je rođen i niko Mu ravan nije. On je živ, svemoćan, sve čuje i vidi i sveznajući je. Njegova ruka je iznad njihovih ruku i ona nije kao ruka stvorenja niti je Njegovo lice kao lice stvorenja.
El-Fikhul-ebsat, str. 56

Također kaže:
On ima ruku, lice i Biće, kao što to spominje u Kur'anu. Ruka,
lice i Biće (en-nefs) su svojstva koja On spominje u Kur'anu i mi ne znamo njihovu kakvoću.
Ne kažemo da se Njegova ruka tumači kao moć ili blagodat, jer to bi bilo poništavanje tog svojstva, što je stav indeterminista (kaderija) i mu'tezila.
El-Fikhul-ekber, str. 302

Kod Ebu Hanife nema tefvida (prepuštanje značenja tih svojstava Allahu). To dokazuju njegove riječi kada je upitan o spuštanju (nuzul) Allaha, subhanehu ve te'ala, na zemaljsko nebo, on je rekao:

Spušta se, ali kakvoća toga je nepoznata.
Akidetus-selef ve ashabil-hadis, str. 42; Bejheki, El-Esmau ves-sifat, str. 456; Šerhul-akidetitahavijje, 1/245; El-Kari, Šerhul-fikhil-ekber, str. 60

Imam Ebu Hanife veli:
Potvrđujemo da se Allah uzdigao iznad Arša, bez ubjeđenja da je On imao potrebu za Aršom.
Šerhu el-vesijje, str. 10

Mulla ‘Ali el-Kari, nakon spomena riječi imama Malika: da je uzdizanje (el-istiva’) poznata stvar (poznato značenje), a da je njegova kakvoća nepoznata, kaže:

Ovaj govor je prihvatio i imamul-e'azam (Ebu Hanifa), kao i sve ostalo što se navodi u ajetima i hadisima koji su manje jasni, a u kojima se spominju ruka, oko, lice i slične stvari koje govore o Allahovim svojstvima.
Tako da onaj koji niječe stvarnost uzdizanja postaje mu'atil, tj. niječe Njegova svojstva, a onaj koji Njegovo uzdizanje
uspoređuje sa uzdizanjem stvorenja biva mušebih; a onaj koji potvrđuje uzdizanje i koji kaže da On u Svom uzdizanju ne liči nikome – taj je muvehid, koji Allahu, subhanehu ve te'ala, priznaje jednoću i koji Ga smatra čistim od bilo kakvog nedostatka.
Mirkatul-mefatih, šerhu miškatil-mesabih, 8/251

Imam Ebu Hanife veli:
Ko kaže da ne zna da li je Allah iznad nebesa ili na Zemlji
počinio je nevjerstvo. A, također, i onaj koji tvrdi da je Allah na Aršu, ali ne zna da li je Arš na nebesima ili na Zemlji.
El-Fikhul-ebsat, str. 49

Imam Ebu Hanife veli:
„Allah, subhanehu ve te'ala, je na nebesima, a ne na Zemlji.“ A kada mu neko od ljudi reče: “A šta veliš za riječi Uzvišenog: On je s vama…”, Ebu Hanife odgovori:
„To je kao kad pišeš čovjeku da si sa njim, a on je daleko od tebe.“
El-esmau ves-sifat, str. 429

Ebu Hanife veli:
Allah se doziva odozgo, a ne odozdo, jer ono što je dolje ne može imati osobine gospodarenja (rububijjeta) i božanstvenosti (uluhijjeta).
El-Fikhul-Ebsat, str. 51

Ebu Hanife podijelio je Allahove osobine na dvije grupe. To dokazuju njegove riječi, kada kaže:
Njegova svojstva mogu biti lične osobine Bića (zatijje) i osobine djelovanja (fi'lijje).
Što se tiče ličnih odobina, to su: život, moć, znanje, govor, sluh, vid i htijenje (el-iradeh), itd.
A što se tiče osobina djela, to su: općenito stvaranje,
opskrbljivanje, kreiranje, mudro stvaranje novih oblika i druga svojstva, jer On je oduvijek i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima.
El-fikhul-ekber, str. 301

Mulla Ali el-Kari kaže:
Imam Ebu Hanifa je potvrdio i sve ono što se navodi u manje jasnim ajetima i hadisima, u kojima se spominju: ruka, oko, lice i slična svojstva.
Šerhu el-amali, str. 31; Mirkatul-mefatih, šerhu miškatil-mesabih, 8/251

Zaključak

Ovo je ispravno vjerovanje po pitanju tevhida esma ve sifat, na to upućuje Kur'an i sunnet, to je stav selefa, stav četvorice imama, stav Ehli sunneta i džemata, to je istina i sve mimo ovoga je zabluda.
Interesantno je kako maturidije u akidi ne slijede svoga imama Ebu Hanifu koji je preselio 150 hidžretske godine, već slijede Ebu Mensura Muturidija koji je preselio 333 hidžretske godine.
Molim Allaha subhanehu ve teala da nas uputi na pravi put, Allahume amin.

mr. Jakub Alagić

preuzeto sa whatsapp grupe “Delil”

https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG

Bismillahir-rahmanir-rahim.
Treba da znamo da je svaka novotarija zabluda i stranputica i da svaka zabluda odvodi u Vatru i zbog toga nije ispravno podijeliti novotarije na velike i male, ali se ipak po svojoj težini razlikuju.
Poslanik ﷺ kaže:
“Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda odvodi u Vatru.”
En-Nesai, br. 1578
Novotarije su rak rana ummeta.

Istorijski pregled novotarija

Prvi period: Od početka objave do 35 hidžretske godine.
Ovaj period smatra se zlatnim periodom u kome nije bilo novotarija, niti sektaštva među muslimanima, a ako bi se i pojavilo neko razilaženje, nije ostavljalo traga na muslimane niti na ummet, jer su ashabi a i tabiini odmah reagovali i zaustavili njihovo širenje i uticaj na muslimane.

Drugi period: Od 36 do kraja tećeg hidžretskog stoljeća.
U ovom periodu pojavljuju se prve novotarije koje ostavljaju traga na ummet, a rezultat tih novotarija je razilaženje muslimana i pojavljivanje prvih sekti u Islamu.
Novotarije u ovom periodu uglavnom su bile vezane za ubjeđenje i to za tevhid rububijeta i tevhid Allahovih imena i svojstava, zatim za poslanstvo i objavu-vahj, ili za kader i iman, pa i za odnos prema ashabima.
Pogledati: El-Ferku bejnel-firek, Abdul-kadir El-bagdadi (429h-1037g)

Nema sumnje da je u ovom periodu bilo i novotarija u ibadetu, poput tevesula, istigase, teberuka, ali su one bile u puno manjem obimu nego prethodno spomenute novotarije i uglavnom su bile vezane za određene osobe a ne za posebne sekte.
Raspored pojave sekti u ovom periodu:
1 – Haridžije
2 – Šije ili rafidije
3 – Kaderije
4 – Murdžije
5 – Džehmije
6 – Mu'tezile
7 – Sufije
8 – Keramije
9 – Kulabije
10 – Ešarije
11 – Maturidije
Svaka od ovih sekti imale su svoje posebne novotarije, mada su i mnoge od njih imale potpuno iste novotarije.
Allah Uzvišeni naredio nam je da se čvrsto držimo Njegovog užeta (Kur'ana i sunneta) i da se ne razjedinjujemo (razilazimo).
Izvišeni Allah kaže:
“Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.”
Ali Imran, 103
Poslanik ﷺ nas upozorio na ovakvo razilaženje i naredio nam da slijedimo njegov sunnet i sunnet njegovih ispravnih halifa.
Poslanik ﷺ je rekao:
“Ko bude živio nakon mene, vidjeće mnoga razilaženje, na vama je da se držite moga sunneta i sunneta mojih pravednih halifa nakon mene. Čvrsto se držite toga, kao što se kutnjacima nešto uhvati. Upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novotarija je zabluda.”
Ebu Davud, br. 4607.
Napomena:
U ovom periodu sigurno je bilo i novotarija vezane za praktikovanje vjere (ibadete), međutim njihov uticaj na ummet bio je mnogo manji od uticaja novotarija vezane za ubjeđenje.

Treći period: Od četvrtog do šestog hidžretskog stoljeća, pa i do današnjih dana.
Može se reći da se u ovom periodu znatno više i brže šire novotarije u ibadetima, poput: tevesula, istigase, teberuka, koje ostavljaju traga na muslimane i na umet, i taj trag je vidljiv i do današnjih dana.
Što se tiče ovih vrsta novotarija (tevesul, istigase, teberuk), one se mogu povezati sa sledećim sektama:
1- Fatimije (ubejdije, batinije)
2- Šije
3- Sufije

Fatimije ili ubejdije smatraju se najopasnijom sektom po Islam i muslimane, uvijek su bili desna ruka neprijateljima Islama, a posebno krstašima. Bili su glavni razlog pada Kudsa kao i drugih gradova u ruke krstaša (hrišćana).
Fatimije ili ubejdije imale su svoju državu u Egiptu koja je trajala od 358. h.g. do 567. h.g. (969-1171.g).
Ubejdijje su grupacija koja se pripisuje Ubejdillahu b. Mehdiju. Za sebe tvrde da su Fatimine loze, a u stvari oni su iz loze Mejmuna el-Kaddaha (Kaddah, on je ebu Šakir Mejmun b. Disan, Perzijanac, medžusija, iz Ahvaza. Bio je oslobođeni rob Džafera b. Muhammeda Sadika), pogledati: El-Kamil fit-tarih, 6/581.
Smatraju se vođama novotarija, mitova, lažnih kazivanja i širka. Po vanjštini njihov pravac je rafidijski, a ustvarnosti su batinije (koji kriju kufr) i veliki su neprijatelji sunija. Njima pripada grupacija druza, tejamina, hamzevija. Ubrajaju se u najveće nevjernike.
Proglasili su svog vođu Ubejdillaha Mehdija bogom (ilahom) koji zna gajb i počeli su njemu činiti ibadete, intenzivno šireći širk u uluhijetu.
Počeli su veličati kaburove, graditi i posjećivati turbeta, čineći tevesul, istigase, teberuk i druge vidove širka u uluhijetu.
Oni su prvi počeli obilježavati i četiri mevluda: i to Poslanikov, Alijin, Hasanov i Husejnov.
Pogledati: El-Bide'u ve eseruha fi inhirafit-tesavvuril-islamijj, Ahsenul-kelam fima jetealleku bis-sunneti vel-bid'ati minel-ahkam, str, 57; El-Ibdau di medaril-ibtida’, str. 251; El-Ferku bejnel-fireki, str. 250

Za vrijeme svoje vladavine pobili su veliki broj muslimana a posebno uleme Ehli sunneta, baš kao što to rade i današnje šije gdje god imaju vlast.
Fatimije kao država uništena je sa dolaskom vojskovođe Salahudina Ejubija, a po naredbi Nurudina Zenkija.
Međutim njihove novotarije nastavljaju da se šire uz pomoć šija-rafidija i sufija.
Šije čine tevesul, istigase, teberuk uglavnom sa svojim takozvanim bezgrešnim imamima, dok sufije uglavnom sa svojim šejhovima, takozvanim evlijama.
Šije su ograničene svojim državama, ili teritorijama u kojima su življeli i nisu imali veliki uticaj na ummet, međutim može se reći da su sufije imale glavnu ulogu u širenju ovih novotarija u ummetu, od pojave istih, pa do današnjih dana.
Ovo se mora povezati i sa širenjem maturidijske i ešarijske akide, jer po njima tevesul, istigase, teberuk nije širk, pa su zbog toga sufije našle plodno tlo za širenje ovih i sličnih novotarija gdje god su maturidije i ešarije bili u većini ili su imali vlast.
Što se tiče naših prostora može se sa sigurnošću reći da su sufije glavni razlog širenja ovih novotarija, a s obzirom na veliko neznanje među nuslimanima, veliki broj njih prihvatili su ove novotarije a da toga nisu ni svjesni.
Nažalost, sufije imaju izuzetno jak uticaj i na Islamsku zajednicu, tako da u mnogim slučajevima oni predvode ove novotarije, kroz razne manifestacije na turbetima ili na dovištima, jer za maturidije tevesul, istigase, teberuk nije širk.

Molim Allaha subhanehu ve teala da nam pokaže istinu istinom i da nas uputi da je slijedimo, i da nam pokaže zabludu zabludom, da nas udalji od nje i ne dozvoli da je slijedimo.

mr. Jakub Alagić

Preuzeto sa whatsapp grupe “Delil”

https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG

Odgovor je da ne postoji niti jedna rečenica koja se tiče umrlih, niti s kojom se nešto moli za umrlog, pa prema tome umrli nema nikakve koristi od učenje Fatihe.

Rečenica: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Milostivog, Samilosnog, Vladaru Dana sudnjeg – Zahvala i slava Allahu.

Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo. – Potvrda da samo Allahu robujemo.

Uputi nas na Pravi put. – Dova za živog.

Na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali.- Dokaz da su muslimani na uputi a hrišćani i jevreji u zabludi.

S obzirom da se umrli u Fatihi ne spominje, umrli nema nikakve koristi od njenog učenja i zbog toga Fatihu ne treba ni učiti mrtvima.

A Allah najbolje zna.

————
mr. Jakub Alagić

Preuzeto sa whatsapp grupe Delil:
https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG

Pročitajte više na ovom pitanju:
https://pitajucene.com/pitanje/da-li-je-dozvoljeno-uputiti-dovu-pored-kabura-npr-da-se-umrlom-allah-smiluje/

:Bismillahir-rahmanir-rahim

Ovo pitanje ćemo podijeliti na dva dijela:

Prvi: Da li će čovjek, doviti Allahu, za svog umrlog roditelja, koji nikada Njemu Uzvišenim nije pao na sedzdu?

Drugi: Neki se pravdaju predajom da će Allah uvesti u Džennet svakog onoga ko je bar jednom u životu izgovorio ‘la ilahe illallah’.

Što se tiče prvog dijela pitanja, može se doviti na sledeći način:
‘Allahu Milostivi oprosti grijehe mojim roditeljima ako su umrli kao muslimani’.
‘Allahu Milostivi oprosti grijehe svima iz moje familije koji su preselili kao muslimani’.

Na prvi dio pitanja već je ranije odgovoreno, potražiti pitanje koje je objavljeno na grupama: 26 april 2019 godine.
Što se tiče drugog dijela pitanja, ‘da će Allah uvesti u Džennet svakog onoga ko je bar jednom u životu izgovorio ‘la ilahe illallah’, a ništa od Islama nije radio, to je neispravno i to je stav Murdžija.

Ko su Murdžije?
Murdžije su svi oni koji kažu da djela nisu sastavni dio imana, kod njih iman je jedna kruta cjelina, ne povećava se niti se smanjuje, tako da sve islamske sekte koje smatraju da djela nisu od imana pripadaju jednoj zajedničkoj sekti koja se zove murdžije.
Te sekte su: džehmije, kulabije, keramije, ešaire, maturidije, murdžijetul-fukaha.
Iako su se ove sekte usaglasile po pitanju djela, tj. da djela nisu od imana, razišle su se po pitanju definicije imana.

Definicija imana kod ovih sekti:
– Džehmije kažu: iman je samo spoznaja Allaha srcem (el-marifeh).
– Maturidije kažu: iman je samo vjerovanje (potvrda) srcem (tasdik).
– Ešaire kažu: iman je samo vjerovanje (potvrda) srcem (tasdik).
– Kulabije kažu: iman je vjerovanje (potvrda) srcem i očitovanje jezikom.
– Murdžijetul-fukaha kažu: iman je vjerovanje srcem i očitovanje jezikom.

Pošto djela kod ovih sekti nisu od imana, znači da svako ko makar i jednom izgovori la ilahe illellah postaje musliman, pa makar i ne radio ništa od islama, poput namaza, posta, zekata isl.
Zašto ove sekte smatraju da djela nisu sastavni dio imana?
Zato što smatraju da je iman jedna kruta cjelina, koja ne raste i ne opada, pa ako bi musliman uradio neki od velikih grijeha, narušio bi iman, a pošto je kod njih iman kruta cjelina (nije fleksibilna), narušio bi se iman u potpunosti, tj. poništio bi se iman, pa bi muslimani postali nevjernici, i da bi to izbjegli izbacili su djela iz imana, zatim da bi potvrdili svoja uvjerenja potražili su dokaze poput hadisa: ‘ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet’.
Gdje god se u svijetu Islam slabo praktikuje razlog je raširenost maturidijske i ešarijske akide.

Nasuprot murdžija su haridžije i mu'tezile.
Oni kažu ko kaže ‘la ilahe illallah’, postaje musliman, ali ako uradi veliki grijeh (poput konzumiranja alkohola), postaje nevjernik.
Zašto imaju ovakvo ubjeđenje?
Oni smatraju da su djela sastavni dio imana, ali i kod njih iman je jedna kruta cjelina, ne povećava se niti se smanjuje, pa ako musliman uradi neki od velikih grijeha, narušio je iman, a pošto je kod njih iman kruta cjelina, narušio je iman upotpunosti, tj. poništio se iman u potpunosti, i zbog toga postaje nevjernik, zatim da bi potvrdili svoja uvjerenja potražili su dokaze poput hadisa: ‘bludnik u trenutku dok čini blud nije vjernik, čovjek u trenutku dok pije alkohol nije vjernik’.

Gdje je istina?
Istina je uz Ehli sunnet vel džemat, oni smatraju sa su djela sastavni dio imana, iman je fleksibilna cjelina, povećava se i smanjuje, pa ako musliman uradi veliki grijeh, narušio je samo dio imana (jer je fleksibilna cjelina koja raste i opada), iman se smanjio i nije upotpunosti poništen, zato onaj ko uradi veliki grijeh kod njih je musliman grešnik, ili mu'min fasik. Svoje mišljenje izgradili su analizirajući sve dokaze, a ne samo jednu skupinu dokaza poput murdžija i haridžija.

Kako razumjeti hadis ‘ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet’?
Značenje hadisa je: ko izgovori riječi ‘la ilahe illallah’, znajući njeno značenje, i radeći ono na što upućuju te riječi, ući će u Džennet.
Ako bi neki nemusliman izgovorio riječi ‘la ilahe illallah’, ne znajući šta znače, da li bi postao musliman? – Sigurno ne bi, ulema je po ovom pitanju saglasna.
Značenje riječi ‘la ilahe illallah’ je nema istinskog božanstva osim Allaha, odnosno, potvrda da samo Allah zaslužuje da se obožava, te negiranje prava obožavanja bilo koga drugog osim Allaha.
Dakle, iz razumjevanja značenja ‘la ilahe illallah’ proizilazi da se Allah mora obožavati, pa onaj ko ne obožava Allaha puko izgovaranje ‘la ilahe illallah’ nema nikakve koristi.
Šejh Abdurrahman b. Hasan Ali Šejh veli: „Ko smatra da se pod riječima la ilahe illellah misli samo na puki govor, suprotstavio se uputi s kojom su došli poslanici i vjerovjesnici i slijedi put koji nije put mu'mina.“
Medžmu'ur-resail vel-mesailin-nedždijje, 4/298-299

Ovako su prve generacije razumijevale značenje riječi la ilahe illellah, na šta upućuju i riječi Hasana Basrija kada mu je neko rekao da će u Džennet ući onaj ko kaže la ilahe illellah. On je tada kazao:
„Onaj ko kaže la ilahe illellah i ispuni obaveze koje proizlaze iz tih riječi, ući će u Džennet.“
Tertibul-emalil-humejsijje, 1/16; Šerhu akideti ehlis-sunneh, 2/158

Kada je neko upitao Vehba b. Munebbiha: „Zar la ilahe illellah nije ključ Dženneta?“ On je kazao: „Naravno, ali svaki ključ ima svoje zupce. Ako dođeš sa ključem koji ima te zupce, biće ti otvoreno, dok u suprotnom neće.“
Bilježi ga Buhari kao muallek-predaju, str. 216; Ebu Nuajm, Hil'jetul-enbija, 4/66; Begavi, Šerhus-sunneh, 1/47

Pod zupcima se misli na uslove (šartove) ispravnosti la ilahe illellah, njih je sedam:

Prvi: Znanje da ne postoji niko drugi ko zaslužuje da bude obožavan mimo Allaha.

Drugi: Uvjerenje srcem u ispravnost tih riječi.

Treći: Pokornost i predanost njima, formalno i suštinski, i vanjštinom i nutrinom, a to su ibadeti i ostala dobra djela.

Četvrti: Prihvatanje svega onoga što iz tih riječi proizlazi, poput ibadeta.

Peti: Iskrenost u njima.

Šesti: Potvrda istinitosti tih riječi, ali ne samo riječima, nego i srcem.

Sedmi: Ljubav prema tim riječima kao i prema njenim sljedbenicima, te ljubav i mržnja zasnovani na njima.

Dakle, bez ibadeta nema ispravnog razumjevanja riječi ‘la ilahe illallah’, niti ispravne primjene tih riječi, a puko izgovaranje tih riječi bez ispravnog razumjevanja i primjene nema nikakvih rezultata niti vrijednosti.
To je ispravan stav i to je stav selefa i Ehli sunneta vel džemata.
Dakle, prve generacije muslimana su shvatile da puko izgovaranje riječi la ilahe illellah, ukoliko ih ne prate djela, a od kojih su na prvom mjestu namaz, nemaju nikakvu vrijednost, na to upućuju i sljedeći hadisi.
Prenosi se od lbnul-Omera da je Allahov Poslanik ﷺ rekao:
“Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu la ilahe illellah (posvjedoče da nema istinskog boga osim Allaha) i da je Muhammed Allahov poslanik, dok ne počnu klanjati namaz i davati zekat.
Kada budu to radili, zaštitiće kod mene svoje živote i svoje imetke, osim kada to pravo islama zahtijeva, a njihov (konačni) obračun pripada Allahu.”
Bilježi ga Buhari, br. 25, i Muslim, br. 22

Prenosi se od Enesa b. Malika da je Allahov Poslanik ﷺ izjavio: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne očituju da nema istinskog boga osim Allaha.
A kada budu to izjavili, obavljali naš namaz, okretali se prema našoj kibli i prinosili žrtvu onako kao što mi koljemo, onda je, s tim njihovim postupkom, njihova krv i imovina za nas neprikosnovena, osim kada to pravda zahtijeva – a konačni njihov obračun pripada Allahu.”
Bilježi ga Buhari, br. 392

Ovi hadisi, kao i citati prvih generacija muslimana, ukazuju da čovjek nije musliman ako samo izgovori la ilahe illellah, već mora i klanjati, jer Poslanik ne prihvata samo šehadet da bi neko bio musliman, nego mora pored šehadeta i klanjati i ostale ibadete raditi.

A Allah najbolje zna

Mr Jakub Alagić

Preuzeto sa whatsapp grupe “Delil”

Bismillahir-rahmanir-rahim.
Već smo više puta naopominjali da ne trebamo da se bavimo pojedincima (osim u određenim situacijama), bili oni novotari ili nevjernici, nećemo za njih biti pitani na sudnjem danu, treba da znamo šta je kufr i šta su novotarije da bi ih izbjegli.
Ova tema je vrlo opširna, o njoj su napisani tomovi knjiga, međutim, pokušaću u najkraćim crtama pojasniti stav *Ehli sunneta* po pitanju tekfira određene osobe, s obzirom da je dosta pitanja postavljeno na tu temu i da se o tome dosta priča. Vidjećemo da je to pitanje puno teže nego što se misli, te zbog toga ne trebamo da se opterećujemo sa tim pitanjem.

*Menhedž Ehli sunneta u tekfiru:*

1. Onaj ko je prihvatio Islam izgovarajući šehadet i primjenio ga u praksi, smatra se muslimanom, kao i onaj čiji je islam potvrđen (rođen u Islamu). Takva osoba ne izlazi iz Islama dok ne počini jasan kufr *(kufr bevah)*.
2. Nevjerstvo se može učiniti *ubjeđenjem*, *srcem*, *jezikom* i *fizičkim djelima* u praksi.
3. Pravi se razlika između djela *(tekfir mutlak)* i počinioca djela *(tekfir muajen)*, iz razloga što se može desiti da neko učini djelo koje je kufr ili izgovori riječi koje su kufr, a da isti ne bude kafir.
4. Nisu svi kufrovi na istom stepenu i nisu ista pravila za sve vrste kufrova.
5. Tekfir određene osobe nije ispravan dok se ne primjene uslovi (šartovi) tekfira i ne otklone prepreke.

*Šartovi* (uslovi ispravnosti) tekfira su:
1. Postojanje čvrstih dokaza da je određeno djelo učinjeno.
2. Postojanje namjere da se učini određeno djelo.
Prepreke su spomenute u tekstu prilikom pojašnjenja treće faze.

Da bismo što lakše razumjeli tematiku tekfira u praktičnom smislu, podijelićemo tekfir pojedinca u tri faze. Nije dozvoljeno preći na sledeću fazu dok se predhodna ne upotpuni!

1 Prva faza: *Potvrda djela* (dokaz da je neko djelo učinjeno).
2 Druga faza: *Propis djela* (potvrda na osnovu Kur'ana i suneta da je učinjeno djelo kufra).
3 Treća faza: *Propis počinioca djela* (potvrda ili donošenje presude na pojedinca).

*Pojašnjenje prve faze:*
Dva su dokaza koji se u šerijatu prihvataju i na osnovu čega se propis tekfira spušta na određenu osobu (dokazi na osnovu čega se dokazuje da je određeno djelo učinjeno):
1. *Priznanje* (počinioca određenog dijela).
2. *Dva svjedoka* (koji su vidjeli ili čuli počinioca da je uradio određeno djelo).

Pogledati: El-fikul-mujeser (7/199), Sahihu fikhus-suneh ve ediletuhu ve tevdihu mezahibil-eimeh (4/160), El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvajtijetu (22/191), El-fikhu alel-mezahibil-erba'a (5/373).

Dokazi poput: Rekla kazala, internet, televizija, video snimak, slika i slično tome nisu dokazi u šerijatu, oni mogu biti samo pomoćno sredstvo da se dođe do spomenuta dva dokaza.
Ukoliko nemamo dva svjedoka ili priznanje, ne trebamo da razmišljamo o tekfiru određene osobe, jer ćemo u suprotnom sigurno upasti u jedan od četiri grijeha: *potvora, lažno svjedočenje, prenošenje tuđih riječi (praveći fitnu) ili spominjanje muslimana po nečemu što on ne voli, a sve nabrojene stvari su veliki grijeh.*

U vremenu moderne tehnologije, ljudi su u stanju da montiraju, falsifikuju, fabrikuju video klipove i slično tome, pa zbog toga se šerijat ne oslanja na takvu vrstu dokaza.
Šerijat je univerzalan i važi do sudnjeg dana. Ako se u ovome vremenu može tako nešto uraditi, šta se sve može u budućnosti desiti? Iz tog razloga šerijat ne prihvata dokaze u tekfiru osim dva svjedoka ili priznanje.
Oni koji pretjeruju u tekfiru (koji se bave tekfirom, tj. tekfirovci), najviše griješe u ovoj fazi, jer spuštaju propis na određenu osobu na osnovu dokaza koji nije potpun i kojeg šerijat ne prihvata.

*Napomena:* Ako nešto pročitamo, čujemo od nekoga ili preko medija ili vidimo (ne znači da ne trebamo vjerovati), ali samo na osnovu tih informacija ne smijemo propis spustiti na određenu osobu, jer šerijat takve dokaze u tekfiru ne prihvata (to su pomoćni dokazi), a pošto šerijat na osnovu takvih dokaza ne donosi presudu nije dozvoljeno ni nama.

*Pojašnjenje druge faze:* Propis djela (potvrda na osnovu Kur'ana i suneta da je učinjeno djelo kufr).
Vrsta i težina kufra je različita, nisu svi kufrovi na istom stepenu i nisu ista pravila za sve vrste kufrova.
Kufr možemo podijeliti na tri stepena (na osnovu težine kufra):
1. *Psovanje Allaha, ismijavanje sa Njegovim ajetima, psovanje Poslanika i ismijavanje sa njim ili drugim poslanicima, ismijavanje sa Allahovim knjigama, psovanje vjere ili ismijavanje sa njom.*
2. *Veliki širk*.
3. *Ostali kufrovi* koji ne spadaju u prve dvije kategorije.

Napomena: Što se tiče trećeg stepena kufra, mora postojati jasan dokaz iz Kur'ana ili iz sunneta da je djelo zaista kufr, dok je za prvi i drugi stepen jasno da je to kufr.

*Pojašnjenje treće faze:* Propis osobe koja je učinila određeni kufr.
Prije nego što se spusti tekfir na određenu osobu, moraju se primjeniti svi šartovi (uslovi ispravnosti) i moraju se otkloniti sve prepreke tekfira, u protivnom propis nije ispravan.
U šerijatskim državama samo je kadija ovlašten da sprovede propise tekfira na određenu osobu, a to se posebno odnosi na kufrove iz trećeg stepena.

Prepreke koje se moraju otkloniti prije spuštanja tekfira:
1. *Neznanje* (džehl).
2. *Prisila* (ikrah).
3. *Neosnovano tumačenje* (te'vil).
4. *Greška* (hata'a), tj. nije se željelo učiniti dotično djelo.
5. *Prevelika radost ili prevelika srdžba* pri učinjenom ili izgovorenom djelu, ili zaborav.
6. *Hićaja* (citiranje nekoga ili prenošenje tuđih riječi kufra).
7. *Slijepo slijeđenje* (taklid).
8. *Veliki strah* (koji je sasvim blizak prisili).
Što se tiče sedme i osme tačke postoji razilaženje da li se to smatra preprekama u tekfiru ili ne.

Napomena: Što se tiče prvog stepena kufra (psovanje), to je najteži vid kufra, počinioc tog kufra automatski izlazi iz vjere i postaje kafir i ne prihvataju se nikakva opravdanja za učinjeni kufr osim *ikrah* (tj. ako ga je neko natjerao), pod uslovom da je srce ostalo čvrsto u imanu, i za ovu vrstu kufra ne važe ostala pravila koja se spominju u trećoj fazi.
Što se tiče drugog stepena kufra (veliki širk), prisila (ikrah) je opravdanje, uz uslov da je srce ostalo čvrsto u imanu, a što se tiče neznanja (džehl), današnja ulema nije složna da li je neznanje opravdanje u velikom širku (to je posebna tema), mada je ispravnije mišljenje da neznanje nije opravdanje u velikom širku.
Za treću vrstu kufra (a njih je najviše), u osnovi važe sva opravdanja spomenuta u trećoj fazi i ne može se propis na počinioca takvog djela spustiti sve dok se ne provjeri zašto je urađeno određeno djelo.

Napomena: Prepreke se mogu otkloniti jedino ako se dovede prestupnik ispred onog koji donosi sud (kadija-alim) i kroz ispitivanja prestupnika provjeri ima li opravdanje za učinjeno djelo, tj. da li je određeno djelo kufra učinio zbog neznanja ili ga je neko prisilio ili je pogrešno protumačio neki tekst (dokaz), ili je djelo uradio greškom ili zaboravom, ili je samo prenosio tuđe riječi kufra.
Ako se potvrdi da je djelo urađeno iz nekog od spomenutih razloga i pokaje se, prihvata se opravdanje, ne spušta se propis na osobu i osoba je slobodna (uz podučavanje, pojašnjenje i savjetovanje).
A ako se dokaže da nema opravdanje (spomenute prepreke) za učinjeno djelo, osoba se proglašava nevjernikom.
Ukoliko se ne primjeni ovakav način otklanjanja prepreka, nisu se primjenili uslovi tekfira i nisu se otklonile prepreke.

Primjeri za svaku prepreku:

1. *Neznanje:*
Ostavljanje namaza je kufr, ali ako je neko namaz ostavio iz neznanja, neće se odmah protekfiriti, nego će se prvo podučiti, ali ako kaže da zna da je obavezan klanjati ali ne želi i neće da klanja, ili ne klanja iz lijenosti, tada će se presuduti da je nevjernik.

2. *Prisila:*
Ako neko uradi ili izgovori riječi kufra zbog prisile, neće se presuditi da je nevjernik. Poznat je slučaj Amara ibn Jasira.

3. *Neosnovano tumačenje teksta ili dokaza (te'vil):*
Riječi ili vjerovanje da je Allah sa svojim bićem na svakom mjestu je kufr, ali pošto se tako vjeruje na osnovu pogrešno protumačenih ajeta, _'On je s vama gdje god bili_ ‘, _'On je s njima gdje god oni bili’,_ i sličnih ajeta, ne spušta se tekfir na pojedinca dok se ne pojasni.

4. *Greška:*
Ako bi neko namjerno sjeo na stolicu na kojoj se nalazi Kur'an, postaje nevjernik, ali ako je pogriješio i nije vidio da se na stolici nalazi Kur'an, ne spušta se tekfir.

5. *Prevelika radost ili prevelika srdžba pri učinjenom ili izgovorenom djelu, ili zaborav:*
Poznat je slučaj čovjeka u pustinji koji je pronašao izgubljenu devu (koja mu znači život), pa je zbog prevelike radosti rekao: _*”Allahu, ja sam tvoj gospodar, a ti si moj rob.”*_ On je zbog radosti zamjenio riječi i izgovorio jasan kufr, ali se ne spušta tekfir.

6. *Hićaja:*
Ako musliman kaže da hrišćani kažu Isa je božiji sin, ne spušta se tekfir na muslimana jer on samo prenosi kufr hrišćana.

*Zaključak:* Primjećujemo da postoji posebna procedura spuštanja tekfira na određenu osobu, te da zahtjeva kompetentnost i maksimalnu opreznost i preciznost.
Zbog toga ulema strogo upozorava na problematiku bavljenja tekfirom i zabranjuje da se njim bavi svako, već je to pitanje kojim se bavi ulema.
U djelu Fikhus-sunet stoji: “Poslanik alejhi selam upozorio je i strogo zabranio da se olahko kaže za nekoga da je nevjernik zbog opasnosti takvog postupka, kazavši: _Ako neko za nekoga kaže da je nevjernik, ako nije prvi vraća se na drugog (grijeh tih riječi vraća se na onog ko ih je izgovorio)._
Prenosi se da je imam Malik rekao: _Ako se nekome može potvrditi kufr sa 99 procenata (vedžhen), a iman sa jednim procentom (vedžhen), prihvata (potvrđuje) se njegov iman”._ Fikhus-sunet (2/407).
Imajući u vidu fitnu po pitanju tekfira koja je već duže vrijeme prisutna, ne smijemo dozvoliti da nam tekfir bude preokupacija niti osnova u davi, ali isto tako ne smijemo ići u drugu krajnost, pa zapostaviti izučavanje tema vezanih za iman i kufr i ne upozoriti na one koji javno čine i pozivaju na kufr.
Posebnu pažnju trebamo posvetiti sebi i svojim djelima, jer ćemo na sudnjem danu biti pitani o njima, oni će biti svjetlo ili tama u kaburu i razlog ulaska u Dženet ili Džehenem na sudnjem danu.
Molim Allaha subhanehu ve teala da nas uputi i da nas učvrsti na pravi put!

Mr. Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe “Delil”