Priredio: Amir Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno da je prilikom uzimanja abdesta ili klanjanja namaza nijjet izgovarao riječima. Također, to se ne prenosi ni od njegovih ashaba, radijallahu anhum, niti od drugih ispravnih generacija ovoga ummeta, tako da u Allahovoj, dželle šanuhu, čistoj vjeri nije propisano izgovaranje nijjeta. Jer, mjesto nijjeta je u srcu. Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Arapski lingvisti smatrali su da je nijjet namjera i odluka u srcu.” (Pogledati: “El-Medžmu”, 1/309)

Također, je rekao, rahimehullah: “Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i jezikom.”

(Pogledati: “El-Medžmu”, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Mjesto nijjeta je u srcu, a ne na jeziku, po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu, i drugome. Kada bi jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu, a ne ono što je izgovorio. Kada bi izgovorio nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan, po slaganju svih islamskih učenjaka.”

“Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno, po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji nijjet izgovara naglas novotar i onaj koji se suprotstavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica, koji je u dalaletu – zabludi, i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije.”

“Nije obaveza na klanjaču da izgovori: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘klanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.”

(Pogledati: “Medžmu’ul-fetava”, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza’ i sl. To nije govorio on niti iko od njegovih ashaba, niti je od njega prenesen ijedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim senedom.”

“Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak nijedna riječ od toga. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabiina, niti od četiri imama.”

(Pogledati: “Zadul-me’ad”, 1/189, 194, i “Kitabus-sala”, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rahimehullah, rekao je: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Eš-Šaf’ije pripisali su mu govor o uvjetovanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz reda učenjaka šafijskog mezheba.”

(Pogledati: “Džami’ul-ulumi vel-hikem” str. 31)

Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani, rahimehullah, rekao je: “To je bidat – novotarija, bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri’, koje su općenite.”

(Pogledati: “Sifetu salatin-Nebijj”, str. 75)

Kada je šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah, upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz, na to je odgovorio riječima: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijjet, njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.”

(Pogledati: “Fetava ulemai biladil-haram”, str. 131-132, i “Risaletu fi tathiri ves-salati”, str. 18)

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, rekao je: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu Uzvišenom njegovim izgovaranjem bidat – novotarija koja je zabranjena.”

(Pogledati: “Šerhul-mum’tia”, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, rekao je: “Allah, dželle šanuhu, dobro zna ono što nijjete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se to izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadeta.”

(Pogledati: “Mulehasul-fikhi”, 1/83-85)

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Hasan K.
Osnovnim islamskim obilježjima, kako muslimana u svijetu, tako i kod nas, smatra se učenje ezana i ikameta na desno i na lijevo uho novorođenčeta. Ovaj postupak je praksa muslimana dugi niz stoljeća. Gotovo da nema islamske knjige koja govori o propisima koji se vezuju za novorođenčad a da se u njoj ne tretira ovo pitanje. U hadiskim zbirkama nalaze se predaje koje podupiru ovu praksu.

Međutim, općepoznato je da svi hadisi koje su učenjaci zabilježili u svojim djelima nisu vjerodostojni, a na slabost određenih hadisa učenjaci su ukazivali i sami. Nekada učenjak, ili više njih, određeni hadis ocijeni kao vjerodostojan, međutim detaljnijom provjerom hadiskih kritičara, iz narednih generacija, ispostavi se da su pogriješili u idžtihadu i da je dotični hadis slab. Osnovno je pravilo da ne smijemo osuđivati učenjake za njihove pogreške, što je nažalost pošast koja je zahvatila ummet, tako da vidimo ljude kako osuđuju Albanija, Bin Baza, Karadavija, a nisu poštedjeli ni učenjake prije njih. Učenjacima treba ukazivati poštovanje, jer su oni nasljednici poslanika. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više je hadisa jasno napravio razliku između učenjaka i onih koji to nisu.

Kada učenjak pogriješi, on inšallah ima nagradu, jer njegov cilj nije bio da pogriješi. Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: ”Koji god vjernik bude želio doći do istine, pa pogriješi, Svevišnji Allah će mu oprostiti grešku ma kolika bila, svejedno radilo se o akaidskim pitanjima ili propisima. Ovo je stav Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba i većine islamskih učenjaka.” (Medžmu´ul-fetava, 23/195.)

Jedno od tih pitanja jeste i pitanje učenja ezana na desno uho novorođenčeta. Neki su učenjaci navedeni hadis ocijenili kao vjerodostojan, što je bio dovoljan razlog da ih drugi u tome slijede, i taj hadis uvrste u svoje knjige, oslanjajući se na njihovu ocjenu. Pa tako, Ebu Rafi, r.a., prenosi: ”Bio sam prisutan kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan na uho Hasanu, sinu Alijinom, kada ga je Fatima rodila.“ (Bilježi ga Tirmizi, koji kaže da je vjerodostojan, Ebu Davud, Hakim koji ga također smatra vjerodostojnim, Taberani, Ahmed, Begavi)

Međutim, većina hadiskih stručnjaka ne prihvata ovu ocjenu i hadis smatra slabim. Imam Zehebi, koji je vršio provjeru hadisa Hakimovog ”Mustedreka”, ne slaže se sa njegovom ocjenom i hadis ocjenjuje slabim u ”Telhisul-mustedrek”, 3/197. Spomenuti hadis slabim smatraju i Ibn Kattan u ”Bejanul-vehn”, 4/594, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 2/128, El-Munziri u ”Muhtesaru Ebi Davud”, 8/8, Ševkani u ”Nejlul-evtar”, 5/230, Albani u ”Es-Silsiletu-daife”, 1/493, šejhovi Abdul-Kadir Arnaut i Šuajb Arnaut u valorizaciji Ibn Kajjimovog djela ”Zadul-me’ad”, 2/357, te drugi učenjaci. Šejh Albani je prvobitno hadis ocijenio kao hasen u djelu ”Irvaul-galil”, 1173, međutim poslije se ispravio i hadis proglasio slabim.

U njegovom senedu nalazi se Asim b. Ubejdillah čije hadise odbacuju poznati hadiski eksperti kao što su Buharija, Nesai, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Ali b. El-Medini, Jahja b. Mein, Ibn Sa´d, Ebu Hatim i drugi. Imam Ebu Davud, koji navodi ovaj hadis, smatrao ga je slabim. To što su Tirmizi i Hakim ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, to je bio njihov idžtihad. U tome ih niko od velikih učenjaka, kao što vidimo, nije podržao, nego većina njih ukazuju na Asimovu slabost i njegove hadise nikako ne smatraju ispravnim. Shodno navedenom, hadis ne može biti vjerodostojan, već je, kao što je navedeno, slab. Prof. Mahmut Karalić, prevodilac i komentator Tirmizijine zbirke hadisa na naš jezik, također ukazuje na slabost ovog ravije, navodeći da je Ibn Hadžer el-Askalani ocijenio Asima b. Ubejdillaha kao takvog. (Tirmizijina zbirka hadisa, 4/88, sa komentarom prof. Mahmuta Karalića)

Što se tiče učenja i ikameta na lijevo uho, to je spomenuto u dva još slabija hadisa. Prenosi se od Hasana, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kome se rodi dijete pa mu on prouči na desno uho ezan, a na lijevo ikamet, tom djetetu šejtanica (Ummu Sibjan) neće naškoditi.” (Bilježe ga Ibn Sunni, Ebu Ja´la, Bejheki u ”Šuabul-iman”)

Većina učenjaka ga je ocijenila izuzetno slabim, ili pak ništavnim (batil). Da je hadis apokrifan, ili u najmanju ruku ništavan, smatrali su Bejheki u ”Šuabul-iman”, 6/390, Zehebi u ”Mizanu”, 4/397, Iraki u ”Tahridžul-Ihjau”, 2/61, Hejsemi u ”Medžmeu-zevaid”, 4/59, Busiri u ”Ithaful-hajeretil-mehera”, 7/91, Ibn Kajjim u ”Tuhfetul-mevdud”, 32, šejh Albani u ”Es-Silsiletu-daife”, 321, i u ”Irvaul-galil”, 1174, šejh Abdul-Kadir Arnaut u valorizaciji ”El-Ezkara”, hadis br. 729, i drugi. Prof. Mahmut Karalić navodi da ga je Munavi smatrao slabim, Tirmizijina zbirka hadisa, 4/88.

U njegovom lancu prenosilaca nalaze se Jahja b. Ala i Mervan b. Salim, koji su, po nekim učenjacima, lažovi, a po drugima, njihove su predaje ništavne.

Postoji još jedna predaja o učenju ezana i ikameta novorođenčetu koja se prenosi od Ibn Abbasa, r.a., koju bilježi Bejheki u djelu ”Šuabul-iman”, a u kojoj se navodi da je ”Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan na uho Hasana b. Alije na dan kada se rodio. Ezan je proučio na njegovo desno uho, dok je na njegovo lijevo uho proučio ikamet.“ Međutim, i ova predaja je apokrifna. U lancu ovog hadisa nalaze se Muhammed b. Junus i El-Hasan b. Amr. Za prvog je Ebu Davud rekao da je lažljivac, a Ibn Hibban, Ibn Adijj i drugi su rekli da je izmišljao hadise. Buharija i Ibn Medini proglasili su lažljivcem El-Hasana b. Amra, a Er-Razi i drugi stručnjaci su rekli da se njegovi hadisi odbacuju (metruk). Prema tome, po pitanju učenja ezana i ikameta novorođenčetu od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi se ništa vjerodostojno, tako da se ovaj postupak ne preporučuje, iako ga muslimani stoljećima prakticiraju. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Pezić Elvedin

Mnogo je muslimana svijeta koji su u današnjem vremenu izloženi nesvakidašnjim iskušenjima. Najbliži i najočitiji primjer za to su naša braća u Siriji, koja ovih dana prolaze kroz velika nesvakidašnja iskušenja. Islam je u svome savršenstvu propisao ostalom dijelu muslimana, koji nisu direktno pogođeni tim iskušenjima, da pomognu svojoj braći muslimanima. Jedan od mnogobrojnih načina na koji muslimani mogu da pomognu jedni drugima svakako je i kolektivno upućivanje dove Svevišnjem Allahu, u kojoj se traži da pomogne braći muslimanima koji su pogođeni određenim iskušenjem.

Islamski učenjaci su čak i u knjigama fikha (islamskog prava) nezaobilazno govorili o propisima vezanim za zajedničko upućivanje dove Allahu, na kraju ili neposredno prije završetka zajednički obavljenog namaza, za muslimane koji su pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem. Kroz ovaj tekst mi ćemo rezimirano spomenuti neke od pravnih propisa vezanih za to poglavlje, koje bi trebao da poznaje svaki musliman, pošto je veoma malo pisane riječi na našem jeziku o spomenutoj tematici.

Argumenti o propisanosti ovog ibadeta

Prije nego što počne sa prakticiranjem bilo kojeg ibadeta, naročito onoga koji nije rasprostranjen i poznat među muslimanima određenog podneblja, musliman bi trebao da posjeduje šerijatski validan argument koji potvrđuje validnost tog ibadeta.

Allahov Poslanik je kazao: „Onaj ko učini djelo koje nema utemeljenja u našoj vjeri, to će mu biti odbijeno.“ (Muslim)

Tako je i sa ibadetom zajedničke dove za muslimane u nevolji.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, nakon što bi na zadnjem rekatu namaza izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu”, učio dovu: ”Gospodaru moj, spasi Ajjaša ibn Ebu Rabiju! Gospodaru moj, spasi El-Velida ibn El-Velida! Gospodaru moj, spasi Selemu ibn Hišama! Gospodaru moj, spasi potlačene mu’mine! Gospodaru moj, pojačaj Svoju srdžbu na Medar! Gospodaru moj, učini im iskušenja dugim kao što su bile duge sušne godine Jusufa, a.s,.“ (Buharija i Muslim)

Ovaj hadis jasno ukazuje na legitimnost zajedničke dove za potlačene muslimane, kao i na upućivanje dove protiv nevjernika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik poslao skupinu učača Kur’ana, koju je činilo sedamdeset ljudi, po određenoj potrebi, pa su ih napali pripadnici plemena Benu Sulejm, Ri’lun i Zekvan, kod bunara poznatog pod imenom Meu’ne. Ashabi su im kazali: ”Tako nam Allaha, mi vas ne želimo napasti, već smo u prolazu po naredbi Allahovog Poslanika.” Međutim, pripadnici plemena Benu Sulejm sve su ih poubijali, pa je Allahov Poslanik nakon toga dovio protiv njih cijeli mjesec dana, nakon sabah-namaza. (Buharija)

Od Enesa, r.a., prenosi se da je kazao: ”Allahov Poslanik je cijeli mjesec dana dovio kada su pobijene karije (učači), i nikada nisam vidio Allahovog Poslanika da se toliko rastužio kao tada.“ (Buharija)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, kada bi želio da dovi za nekoga ili protiv nekoga, to činio nakon povratka sa ruku’a. (Buharija)

Svi citirani hadis ukazuju na propisanost ovog ibadeta, koji se ogleda u zajedničkoj dovi nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu, a kojom se traži pomoć od Allaha za braću muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem.

Određeni broj učenjaka smatrao je ovaj ibadet derogiranim. Međutim, tačno je da ovaj ibadet nije derogiran i da je muslimanima pohvalno – a jedan dio učenjaka prvih generacija to je čak smatrao obavezom – da dove zajedničkom dovom nakon posljednjeg rekata namaza obavljenog u džematu, za braću muslimane koje zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Ovu činjenicu, da ovaj ibadet nije derogiran, potvrđuje praksa prvih generacija. Da je ovaj ibadet bio derogiran, oni bi to znali i ne bi ga prakticirali. U vjerodostojnim predajama potvrđeno je da su zajedničku dovu nakon zadnjeg namaskog rekata, za muslimane u iskušenju, prakiticirala četverica pravednih halifa, kao i mnogi drugi ashabi Allahovog Poslanika. Isto tako, nije poznato da je neko od ashaba Allahovog Poslanika smatrao ovaj ibadet derogiranim, pa se može kazati da su oni u pogledu validnosti ovog ibadeta imali jednoglasan stav.

Veliki broj muslimana u pogledu ovog ibadeta odabrao je jednu od dvije krajnosti: jedni smatraju da ovaj ibadet nije propisan (smatrajući da je derogiran) ili za njega nisu nikada ni čuli, a drugi opet svakim danom kontinuirano upućuju zajedničku dovu za muslimane nakon sabah-namaza. Tačno je ono što smo spomenuli, tj. da je taj ibadet propisano prakticirati samo onda kada jedan dio muslimana zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, navodeći stavove islamskih učenjaka u pogledu ovog ibadeta, kazao je: ”Treće mišljenje: Da je Allahov Poslanik učio zajedničku dovu samo kada bi postojao poseban razlog za to, a prekidao bi sa time kada bi nestajalo tog razloga. Na osnovu toga, zajednička dova je propisana samo kada muslimane zadesi neka nesvakidašnja nedaća. Ovaj stav su preferirali pravnici iz redova hadiske znanosti, ovaj stav je prenesen od četverice pravednih halifa. Kada je Omer, r.a., vodio rat protiv kršćana, prakticirao je upućivanje zajedničke dove protiv njih.“ (Medžmu’l-fetava, 23/8)

Kazao je Ibnul-Kajjim: ”Allahov Poslanik prakticirao je učenje zajedničke dove za muslimane samo kada bi ih zadesilo nesvakidašnje iskušenje i ostavljanje tog ibadeta u slučaju kada izostanu nesvakidašnja iskušenja. Ovaj ibadet nije prakticirao samo nakon sabah-namaza, već je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika, iz sljedećih razloga: zato što je propisano da se na sabah-namazu oduži sa učenjem, sabah-namaz je vezan za noćni namaz, sabah-namaz je blizu sehura i sabah-namaz je blizu vremena kada se dove ne odbijaju.“ (Zadul-me’ad, 1/262)

Nakon kojih namaza se uči spomenuta dova?

Ispravno mišljenje u pogledu ovog pitanja jeste mišljenje onih učenjaka koji su smatrali da se ovaj ibadet ne vezuje eksplicitno niti za jedan od dnevnih namaza, već je propisan shodno potrebi, nakon svakog namaza, bez obzira da li to bili dnevni ili noćni namazi.

Tu činjenicu nam potvrđuju općeniti hadisi o ovoj tematici u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik dovio nakon svih pet propisanih namaza.

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik je kontinuirano dovio cijeli mjesec dana, nakon podne, ikindije, akšama, jacije i sabah-namaza. Nakon svakog namaza, kada bi na zadnjem rekatu izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu“, on bi dovio protiv ljudi iz plemena Benu Sulejm, proti Ri’le i Zekvana, a oni koji su bili iza njega aminovali su na njegovu dovu.“ (Ibn Huzejme, Ebu Davud, šejh Albani je potvrdio vjerodostojnost ovog hadisa)

Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Propisano je da se zajednička dova (kunut) prakticira kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Tada biva propisano doviti za muslimane i doviti protiv nevjernika, na sabah-namazu kao i na drugim namazima. Tako je Omer, r.a., prilikom ratovanja protiv kršćana dovio protiv njih dovom: ‘O Gospodaru, prokuni nevjernike, sljedbenike Knjige…“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Kada se uči spomenuta dova?

Jedno od pitanja koja se vezuju za ovaj ibadet jeste i to kada se uči spomenuta dova, odnosno da li se uči nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu ili se može učiti odmah po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’.

U većini hadisa koji govore o ovom ibadetu navodi se da je Allahov Poslanik to činio nakon povratka sa ruku’a na zadnjem rekatu, dok je u nekim također vjerodostojnim predajama zabilježeno da je to ponekad činio po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’. Stoga možemo kazati da nema smetnje da se dova uči i prije odlaska na ruku’ i poslije ruku’a, ali je preče da to bude nakon povratka sa ruku’a, kao što je zabilježeno u većinskom broju hadisa o ovoj tematici.

Od Muhammeda ibn Sirina prenosi se da je Enes ibn Malik, r.a., upitan: ”Da li je Allahov Poslanik učio (kunut) dovu nakon sabah-namaza?”, pa je rekao: ”Da.” Kada su ga upitali: ”A je li to činio prije odlaska na ruku’u?”, kazao je: ”Kratko nakon povratka sa ruku’a.” (Buharija i Muslim)

Do kada se prakticira ovaj ibadet?

Ovaj ibadet je propisan s ciljem traženja pomoći od Uzvišenog Allaha za braću muslimane i nije vremenski ograničen. Propisano je da se prakticira ova dova sve dok su muslimani izloženi određenom nesvakidašnjem iskušenju. Ako bi se desilo da određeno iskušenje potraje duže vremena, nema smetnje da se prakticira s vremena na vrijeme, kako bi se na taj način muslimani podsjetili na obaveznost potpomaganja braće muslimana.

Tačna je činjenica da muslimani danas u mnogim dijelovima Allahove zemlje imaju određenih iskušenja, što iziskuje da muslimani neprestano prakticiraju ovaj ibadet, ali je isto tako tačno da se prakticiranje ovog ibadeta ograničava na situacije kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Na taj način ćemo postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, u čijem vremenu su muslimani također bili izloženi raznim iskušenjima, ali je prakticirao učenje zajedničke dove samo u iznimno teškim situacijama i nesvakidašnjim iskušenjima, a pored toga u svakodnevnom životu dovio je općenito za sve muslimane. To ni u kojem slučaju ne sprečava da čovjek kao individua dovi za braću muslimane kada čuje za određena iskušenja kroz koja oni prolaze.

Kako se uči spomenuta dova, naglas ili u sebi?

Iz prethodno spomenutih agrumenata možemo zaključiti da se spomenuta zajednička dova uči naglas, bez obzira nakon kojeg namaza se učila, da li to bili dnevni namazi na kojima se uči u sebi ili to bili noćni namazi na kojima se uči naglas.

Da Allahov Poslanik nije dovio naglas u dnevnim namazima, ashabi ne bi znali šta je dovio Allahov Poslanik. Pošto su nam detaljno prenijeli šta je dovio, to jasno ukazuje da je Allahov Poslanik učio spomenutu dovu naglas.

Kazao je imam En-Nevevi: ”Iz hadisa u kojem se spominje dova Allahovog Poslanika, nakon pogibije njegovih karija (učača), proizlazi da je to činio naglas u svim namazima i na to ukazuje govor Er-Rafi’ja. Dakle, ispravno mišljenje je da je ovu dovu pohvalno učiti naglas.“ (El-Medžmu’, 3/464)

Kazao je Ibn Hadžer: ”Meni se čini da je mudrost u tome što je zajednička dova za muslimane propisana na stajanju (kijama) u namazu, a ne na sedždi, a poznato je da je stanje sedžde period pohvalan za dovu, kao što je zabilježeno u hadisu: ‘Stanje u kojem je rob najbliži svome Gospodaru jeste kada je na sedždi.’ Čak je činjenje dove na sedždi spomenuto u naredbenoj formi, sve to kako bi i klanjači učestvovali sa imamom u dovi koju upućuje za muslimane, pa makar na način što će aminati na njegovu dovu. Na osnovu toga, učenjaci imaju jednoglasan stav da učenje dove biva naglas.“ (Fethul-bari, 3/435)

Šta je propisano da čine muktedije (oni koji klanjaju za imamom)?

Muktedije koje klanjaju za imamom, koji dovi za muslimane u nekom od dnevnih namaza, podići će ruke i aminati na izgovorenu dovu.

U prethodno spomenutom hadisu Ibn Abbasa, r.a., spomenuto je da su ashabi aminali na dovu koju je Allahov Poslanik učio u namazu za muslimane ili protiv nekog od nevjernika, što svakako ukazuje na to da je muktediji propisano da amina na izgovorenu dovu.

Što se tiče podizanja ruku, ono je propisano i za imama i za muktediju.

U vjerodostojnoj predaji koju je zabilježio imam Ahmed, o događaju upućivanja dove Allahovog Poslanika protiv plemena koja su poubijala karije Allahovog Poslanika, zabilježeno je da je Allahov Poslanik prilikom te dove držao podignute ruke.

Enes, r.a., rekao je: ”I nisam vidio da je nešto toliko rastužilo Allahovog Poslanika kao što ga je rastužilo to (misleći na događaj sa ubijenim karijama). Vidio sam ga kako na sabah-namazu podiže ruke i dovi protiv njih.” (Ahmed, Šuajb Arnaut je kazao za ovaj hadis: ”Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan i ispunjava uvjete imama Muslima.”)

Kazao je Ebu Rafi’a: ”Klanjao sam za Omerom, r.a., pa je podignutih ruku i naglas učio dovu nakon ruku’a.“ (El-Bejheki)

Da li postoji posebna dova koja se uči ovom prilikom?

Islamski učenjaci spomenuli su da ne postoji posebna dova koju bi imam trebao da uči ovom prilikom. Imam bi trebao da odabere sadržajne dove, koje će se eksplicitno odnositi na stanje muslimana za koje se dova upućuje. U svemu tome nema smetnje, čak je to najprioritetnije da učini, da se posluži dovama Allahovog Poslanika koje je upućivao u ovakvim situacijama, te da tim dovama dovi za muslimane ili da dovi protiv Allahovih neprijatelja, onako kako je to činio Allahov Poslanik.

Kazao je Ibn Tejmijje: ”Od sunneta je da se prilikom nesvakidašnjih iskušenja koja zadese muslimane uči zajednička dova za njih, dova koja odgovara stanju ljudi koje je zadesilo iskušenje.“ (Medžmu’l-fetava, 21/155)

Na drugom mjestu u svojim fetvama šejhul-islam veli: ”Onaj koji uči zajedničku dovu za muslimane trebao bi da to čini dovom koja odgovara iskušenju koje je zadesilo muslimane. A ako bi spomenuo poimenično one za koje upućuje dovu i imena onih protiv kojih dovi, dobro bi postupio.“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Da li se ovaj ibadet vezuje eksplicitno za muslimanskog vođu (halifu)?

Jedan dio učenjaka zastupao je stav da se upućivanje zajedničke dove za muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem vezuje eksplicitno za vođu muslimana. Tačno je da ne postoji niti jedan argument koji ovaj ibadet ograničava na muslimanskoga vođu, stoga mi kažemo da je taj ibadet općenit za sve muslimane.

To nam potvrđuju sljedeće činjenice:

– Osnova u postupcima Allahovog Poslanika je općenitost, tj. da se podjednako odnose na Allahovog Poslanika i na ostale muslimane, sve dok ne dođe poseban argument koji određeni ibadet ograničava na Allahovog Poslanika.

Takav argument u pogledu ovog pitanja ne postoji.

– Općenitost hadisa Malika ibn Huvejrisa, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik kazao: “Klanjajte onako kao ste mene vidjeli da klanjam.” Ovaj hadis je jasan u značenju da su postupci Allahovog Poslanika u namazu općeniti i da se odnose podjednako na sve muslimane.

– Zabilježeno je u vjerodostojnim predajama da je Ebu Hurejre, r.a., učio zajedničku dovu za muslimane koji su bili pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem, a poznato je da on niti jednog momenta nije bio vođa muslimanima.

Od Ebu Seleme se prenosi da je Ebu Hurejre, r.a., kazao: “Pokazat ću vam namaz Allahovog Poslanika’’, pa je Ebu Hurejre učio dovu na zadnjem rekatu podne i ikindija-namaza, kao i nakon sabah-namaza, nakon što bi izgovorio ‘’Semi’ Allahu limen hamidehu’’, pa bi dovio za muslimane i proklinjao nevjernike. (Buharija)

Naša zadnja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Sabrao i priredio: Pezić Elvedin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

Dobrovoljni namazi koji se klanjaju uz obavezne dnevne namaze, odnosno farzove, zovemo i sunnet-namazi. Njih načelno dijelimo na dvije vrste, i to na pritvrđene i nepritvrđene sunnete. Što se tiče pritvrđenih sunneta, to su dobrovoljni namazi koje je Muhammed, s.a.v.s., redovito i ustrajno klanjao uz farzove i koje nije izostavljao osim u rijetkim situacijama. Oko broja rekata pritvrđenih sunneta postoji više mišljenja, a sva ona, uglavnom se svode na dva:

1. Broj rekata pritvrđenih sunneta je deset. Na to ukazuje predaja koju prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je rekao: ”Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zapamtio sam (da je klanjao) deset rekata (sunnet-namaza) i to: dva rekata prije i dva rekata nakon podne-namaza, dva rekata poslije akšama, dva rekata nakon jacije i dva rekata prije sabaha.” (Buhari, Sahih, br. 1180, Muslim br. 279) Ovo mišljenje zastupaju pravnici šafijskog i hanbelijskog mezheba. (Vidjeti: El-Medžmu’u, 3/105, Kešful-kina’a, 1/422)

2. Broj rekata pritvrđenih sunneta je dvanaest. Kao dokaz spominju prethodnu predaju od Ibn Omera, radijallahu anhuma, s tim da za prijepodnevski sunnet kažu da se sastoji od četiri, a ne dva rekata, navodeći predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj ona kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije izostavljao četiri rekata (sunneta) prije podne-namaza.” (Buhari, Sahih, br. 1182) Također, u prilog ovom mišljenju ide i predaja koju prenosi Ummu Habiba, radijallahu anha, u kojoj kaže: ”Čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Onaj ko u jednom danu i noći klanja dvanaest rekata (dobrovoljnog) namaza, zbog tog djela će mu biti sagrađena kuća u Džennetu.” (Muslim, Sahih, br. 728) Ovo mišljenje zastupaju pravnici hanefijskog mezheba. (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 1/441)

Pored toga što su oba mišljenja zasnovana na vjerodostojnim predajama, svakako je bolje postupiti po ovom drugom, jer rad po njemu donosi više dobrih djela i povećava ahiretsku nagradu.

Nepritvrđeni sunneti

Što se tiče nepritvrđenih sunneta, to su dobrovoljni namazi koje je, po općoj preporuci Poslanika, s.a.v.s., lijepo i pohvalno klanjati uz dnevne farzove kao što je naprimjer slučaj sa klanjanjem dva rekata namaza između svakog proučenog ezana i ikameta. Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Između svakog ezana i ikameta se klanja namaz, između svakog ezana i ikameta se klanja namaz, između svakog ezana i ikameta se klanja namaz – onaj ko hoće.” (Buhari, Sahih, br. 598, Muslim, Sahih, br. 838) U nekim predajama navodi se da bi ashabi klanjali dva rekata nafile između akšamskog ezana i ikameta, pa bi ih Poslanik, s.a.v.s., vidio i to im ne bi zabranjivao. Na osnovu ovog hadisa možemo zaključiti da je legitimno klanjati i po dva rekata dobrovoljnog namaza i prije ikindije i prije akšama i prije jacija-namaza i to u vremenu između ezana i ikameta. U vezi s ovim šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: ”Ovo nam ukazuje na to da je namaz prije ikindijskog, akšamskog i jacijskog farza pohvalno i lijepo djelo ali ne i (pritvrđeni) sunnet, pa onaj ko želi da klanja prije ikindijskog farza, isto kao što se klanja i prije akšamskog i jacijskog farza, to je dobro djelo. Međutim, ukoliko bi čovjek imao ubjeđenje da su ti namazi pritvrđeni sunneti koje je Poslanik, s.a.v.s., klanjao baš onako kako je klanjao (pritvrđene) sunnete podne i akšam-namaza, onda je posrijedi greška i pogrešno mišljenje.” (Medžmu’ul-fetava, 23/125)

SABAHSKI SUNNET

Dva rekata sabahskog sunneta spadaju u najpritvrđenije sunnete uopće. Aiša, radijallahu anha, kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nijedan od dobrovoljnih namaza nije ustrajnije obavljao od dva rekata sabahskog sunneta.” (Buhari, Sahih, br. 1093, Muslim, Sahih, br. 1191) U jednoj od verzija ovog hadisa još se dodaje: ”…i nikada ih nije izostavljao.” (Buhari, Sahih, br. 1159) Što se tiče vrijednosti sabahskog sunneta, o njemu najbolje govori sljedeći hadis: ”Dva rekata sabahskog sunneta vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Muslim, Sahih, br. 725, Tirmizi, Sunen, br. 416)

Ibn Kajjim u vezi sa sabahskim sunnetom kaže: ”…Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., sabahski sunnet i vitr-namaz nije izostavljao ni na putu niti kod kuće. On bi i na putovanju ustrajno obavljao sabahski sunnet i vitr-namaz i na njih je pazio više nego na bilo koji drugi dobrovoljni namaz… Osim ova dva namaza, Poslanik, s.a.v.s., na putovanju nikada nije klanjao niti jedan drugi (pritvrđeni) sunnet.” (Zadul-me’ad, 1/315)

Sabahski sunnet se klanja kratko

Ovaj namaz je pohvalno klanjati kratko, tj. ne dužiti s njim, naravno uz uvjet da se pri tome ne izostavi niti jedan od namaskih vadžiba, već da se obavi na skrušen i šerijatom propisan način. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Poslanik, s.a.v.s., bi između ezana i ikameta sabah-namaza klanjao dva kratka rekata (sunneta).” (Buhari, Sahih, br. 584)

Isto tako od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao bi tako kratko dva rekata sabahskog sunneta da bih se zapitala da li je (na svakom od njih) uopće i Fatihu proučio.”’ (Buhari, Sahih, br. 1095, Muslim, Sahih, br. 1189)

Šta se uči na sabahskom sunnetu?

Što se tiče sura i ajeta koji se uče na sabahskom sunnetu nakon proučene Fatihe, u vezi s tim prenosi se više kombinacija od kojih se svaka zasniva na nekom od vjerodostojnih hadisa:

1. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., na prvom rekatu sabahskog sunneta učio suru ”Kul ja ejjuhel-kafirun”, a na drugom suru ”Kul-huvallahu ehad”. (Muslim, Sahih, br. 726)

2. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., na prvom rekatu sabahskog sunneta učio ”Kulu amenna billahi ve ma unzile ilejna” (136. ajet sure El-Bekare), a na drugom ”Kul ja ehlel-kitabi te’alev ila kelimetin seva-in bejnena ve bejnekum” (64. ajet sure Ali Imran). (Muslim, Sahih, br. 727)

3. Ponekad bi, baš kao i u prethodnom slučaju, na prvom rekatu učio isto 136. ajet sure El-Bekare, a na drugom bi umjesto 64. učio 52. ajet sure Ali Imran. (Muslim, Sahih, br. 727, isto od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma)

Imajući u vidu da su sve ove kombinacije zabilježene u vjerodostojnim predajama, lijepo je i pohvalno povremeno prakticirati svaku od njih.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (4. dio) – Propis klanjanja nafile nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Svaki vid pomoći drugom je dobro djelo, a naročito kada se radi o pomoći kojom se ostvaruje elementarna potreba, kao što je krov nad glavom. Međutim, kada je riječ o zekatu, obaveznoj sadaki, precizno su određene kategorije onih kojima se ova vrsta pomoći uručuje, kao što su precizno određene i mnoge druge pojedinosti vezane za izvršenje ovog ibadeta. Stoga su islamski pravnici diskutirali o brojnim detaljima vezanim za raspodjelu zekata od kojih je i pitanje najveće vrijednost koja se može udijeliti jednom siromahu. Odgovorom na ovo pitanje saznat ćemo da li je ispravno jednom siromahu udijeliti toliku vrijednost da mu se sredstvima od zekata kupi ili napravi kuća ili stan.

O najvećoj vrijednosti koja se može dati siromahu na ime zekata islamski pravnici imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje: Siromahu koji ne posjeduje potpunu vrijednost nisaba, dozvoljeno je dati do 200 dirhema (nisab u srebru o čijem preciznom iznosu u našem vremenu je ranije pisano), a pokuđeno je dati više od toga. Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba, dok neki učenjaci hanefijskog pravca, poput Zufera, stanovišta su da je zabranjeno dati punu vrijednost od 200 dirhema ili više od toga. To se odnosi na siromaha koji nema porodicu o kojoj se brine i nije zadužen, a ako ima porodicu o kojoj se brine, može se dati za svakog člana do 200 dirhema, a dužniku se može dati ukupna vrijednost duga makar bio veći od 200 dirhema. Ovo mišljenje bazirano je na postavci da je granica između siromaha kojem se daje zekat i imućnog koji nema udjela u zekatu posjedovanje nisaba, te se stoga siromahu ne daje više od vrijednosti nisaba, jer time izlazi iz domena onih koji imaju pravo na zekat.

Drugo mišljenje, koje zastupa malikijski i hanbelijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, jeste da se siromahu daje od zekata vrijednost koja je neophodna da osigura sebi i onima o kojima se brine osnovne životne potrebe u periodu od jedne godine, bez obzira bilo to više ili manje od vrijednosti nisaba. Ako sam posjeduje opskrbu, ali je ona nedovoljna, zekatom će se dopuniti njegova potreba. U obzir je uzeta jednogodišnja potreba jer se zekat periodično ponavlja svake godine, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojoj je porodici osiguravao namirnice neophodne za jednu godinu.

Treće mišljenje, koje zastupa šafijski mezheb i dio malikija i hanbelija, jeste da sa siromahu i potrebnom može dati od zekata vrijednost koja je neophodna da izađe iz stanja potrebe u stanje neovisnosti u trajnom obliku, bez obzira o kojem se iznosu radilo. Temelj ovog mišljenja jeste hadis Kabise, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Samo trojici ljudi dozvoljeno je tražiti materijalnu pomoć: čovjeku kojeg je snašla nesreća tako da mu je uništila imetak, dozvoljeno mu je tražiti sve dok ne stekne osnovne životne potrebe…” (Muslim, br. 1044) Zastupnici ovog mišljenja, navodeći primjere tih osnovnih životnih potreba, kažu: ako se radi o zanatliji, dat će mu se koliko je neophodno da pribavi alatke za svoj zanat, bile one jeftine ili skupe, tako da može zaraditi koliko mu je neophodno, ako se radi o trgovcu, dat će mu se prema potrebi tako da može pokrenuti trgovinu, i tome slično. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmijje, rekavši: “Siromah uzima od zekata onoliko koliko je neophodno da postane neovisan, makar se radilo o velikoj vrijednosti.” (Pogledati: Ibn Tejmijje, El-Ihtijarat, str. 105, El-Džesas, Ahkamul-Kur’ani, 3/201. El-Kasani, Bedaius-sanai, 2/48. El-Hattab, Mevahibul-Dželil, 2/348, En-Nevevi, El-Medžmu, 6/169, El-Merdavi, El-Insaf, 3/238, i El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije, 23/317.)

Na osnovu prvog i drugog mišljenja, siromahu se ne udjeljuje tolika vrijednost kojom bi mogao kupiti stan ili sagraditi kuću, jer je to više od vrijednosti nisaba i od jednogodišnje potrebe, nego se takvom daje vrijednost kojom će platiti jednogodišnju kiriju. Na osnovu trećeg mišljenja, siromahu se može dati vrijednost kojom bi kupio ili izgradio stambeni prostor.

Ibn Usejmin je podržao mišljenje da se siromahu ne daje tolika vrijednost kojom bi kupio ili izgradio kuću, nego mu se daje vrijednost kojom može platiti kiriju. Na pitanje o siromahu kojem je skupina poznanika prikupila zekat i njime kupila stan, odgovorio je: “Ne smatram dozvoljenim da se zekatom kupi stan siromahu, jer kupovina stana iziskuje velika sredstva. Ako je cilj otkloniti potrebu siromaha, iznajmit će mu se prostor za stanovanje sredstvima od zekata. Navest ću primjer za to: siromašnom čovjeku može se iznajmiti kuća u periodu od deset godina za 10.000 rijala, a ako bismo mu kupili kuću, ne bismo je našli ispod 100.000 ili 200.000. Toliku vrijednost nije dozvoljeno udijeliti jednom siromahu, a istovremeno uskratiti drugim siromasima njihovo pravo u zekatu. Kažemo: Siromahu će se platiti kirija, te ako istekne period najamnine, a on i dalje siromašan i potreban, ponovo će mu se platiti kirija, ali da mu se kupi kuća novcem od zekata, to ne smatram ispravnim. Ovima koji su to već učinili, ako im je neko od učenjaka dao fetvu da je to dozvoljeno, njihov postupak je ispravan, jer je to pitanje idžtihada.” (Fetava: Nurun ala derb, 206/6)

Dakle, da li je jednom siromahu dozvoljeno dati toliku vrijednost kojom bi izgradio ili kupio stambeni prostor, pitanje je po kojem učenjaci imaju različita mišljenja, a najpreče je da se uskladi između mogućnosti i stvarne potrebe, tj. kapaciteta prikupljenog zekata i potrebe svih onih koji polažu pravo na njega, te da se podijeli prema prioritetima potrebe na način koji će im ostvariti najveću korist.

Usmjeravanje zekatskih sredstava u svrhe liječenja

Muslimani su poput jednog tijela, kada se razboli jedan njegov dio, čitavo tijelo trpi i saosjeća. Stoga su za svaku pohvalu brojne akcije koje se pokreću za pomoć bolesnima koji nisu u stanju sami snijeti troškove liječenja, a Allah je na pomoći Svom robu sve dok on pomaže drugima. Međutim, koliko je ispravno u takvu svrhu usmjeriti obaveznu sadaku – zekat?

Temeljni stub islamskog vjerovanja – zekat propisan je kako bi ostvario brojne humane ciljeve od kojih je svakako pomoć potrebnima. Bolesnik koji nije u stanju sam zaraditi, a ne posjeduje sredstva neophodna za liječenje, bez sumnje je od onih koji polažu pravo na zekat. Ipak, vrste liječenja i potrebe bolesnika su raznolike, stoga savremeni učenjaci ukazuju na uvjete koji se moraju ispuniti da bi davanje zekata u svrhu liječenja bolesnog siromaha bilo ispravno. Ti uvjeti su:

● Da nije u mogućnosti liječiti se besplatno,

● Da za liječenjem postoji stvarna potreba, što znači da se zekatom ne mogu finansirati operacije uljepšavanja i sl.,

● Da se pri odabiru zdravstvene ustanove bude ekonomično i shodno mogućnosti pronađe najpovoljnija cijena.

Kada se ovi uvjeti ispune, davanje zekata u svrhu liječenja siromaha je dozvoljeno. (El-Musejkih, Fikhun-nevazil)

Zekatska imovina kao pomoć za ženidbu

Da li se zekat može dati kao pomoć osobi koja želi stupiti u brak, ali je u tome sprečava materijalno stanje?

Kada islamski pravnici govore o potrepštinama koje staratelj osigurava osobama koje su u njegovom skrbništvu, spominju prehrambene namirnice, odjeću, stambeni prostor i ženidbu. Tako, naprimjer, roditelj koji je imućan dužan je osigurati svojoj djeci hranu, smještaj, odjeću i pomoći ih u troškovima ženidbe. Iz toga se razumije da islamski pravnici ženidbu tretiraju jednom od elementarnih potreba, a zekat se usmjerava osobama koje nisu ostvarile svoje elementarne potrebe. Ova postavka argumentira se prethodno spomenutim hadisom Kabise, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio uzimanje zekata sve dok se ne steknu osnovne životne potrebe, a u to spada i bračna veza. Isto tako, šerijatski propisi imaju za cilj uspostavu i čuvanje pet elementarnih potreba koje su pravo svakog čovjeka, a to su: vjera, život, razum, čast i imetak. Bračnom vezom čuva se čast i osigurava se život, odnosno opstanak ljudske vrste novim potomstvom. Prema tome, osobi koja želi formirati porodicu stupanjem u brak, a ne posjeduje za to neophodna sredstva, niti ima staratelja, poput oca, djeda i sl., sposobnog i voljnog da ga u tome pomogne, ispravno je udijeliti zekat, jer je ženidba jedna od elementarnih ljudskih potreba. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, govorio je: “Ako bismo sreli osobu sposobnu da radi i zaradi za hranu, piće i stan, a u potrebi je za brakom, međutim ne posjeduje za to neophodna sredstva, da li je dozvoljeno da mu se udijeli zekat kako bi se tim sredstvima oženio? Odgovor: Da, dozvoljeno je da mu se za to da zekat pa i cijeli iznos mehra. Ako bi neko upitao: na osnovu čega je dozvoljeno dati potrebnom zekat kako bi se oženio iako se pri tome daje velika vrijednost? Odgovorit ćemo da je potreba čovjeka za brakom velika, ponekad je poput potrebe za jelom i pićem, stoga su učenjaci naglasili da je staratelj koji je dužan brinuti se o svom skrbniku dužan oženiti ga ako ima imovine koja je za to dovoljna. Ocu je vadžib da oženi sina ako je sin u potrebi za brakom.” (Fetava Erkanil-islam, 4/14)

Investiranje zekatskih sredstava

Nakon što zekat bude prikupljen od strane institucija i organizacija kojima je to povjereno, da li je dozvoljeno ta sredstva uložiti u određenu investiciju kako bi se ostvario profit i trajna korist zekatskim skupinama? Kao, naprimjer, da se sredstvima od zekata izgrade proizvodni pogoni ili poslovni i stambeni prostori čiji bi se profit trošio na zekatske skupine.

Savremeni učenjaci o tome imaju različita mišljenja od kojih su najbitnija dva:

Prvo mišljenje: zekatska sredstva nije dozvoljeno uložiti u bilo kakvu poslovnu investiciju, čak ni ako je skupljena od strane vođe muslimana i njegovih predstavnika. Ovo mišljenje je zaključak Islamskog pravnog kolegija sa sjedištem u Mekki donesen u redžebu 1419. g. po Hidžri, kao što je to mišljenje Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji (Fetaval-Ledžne, 9/454). Dokazi ovog mišljenja:

● Zekat je vadžib uručiti skupinama koje je Uzvišeni Allah odredio riječima: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 60) Svrha zekata je pomoć potrebnima, siromašnim, prezaduženim i drugima koje je Allah spomenuo, dok investiranje zekatske imovine odgađa ostvarenje tog cilja, kao što može rezultirati neuspjehom i tako potpuno upropastiti cilj zbog kojeg je zekat propisan.

● Zekat je ibadet koji ima svoje uvjete i način kako se ispunjava, a investiranje na spomenuti način nije bilo poznato u vremenu poslanstva.

Drugo mišljenje: Zekatsku imovinu načelno je dozvoljeno investirati kada se ispune potrebni uvjeti. Ovo mišljenje je zaključak Islamskog pravnog kolegija sa sjedištem u Džiddi donesen u saferu 1407. g. po Hidžri. Najbitniji argumenti ovog mišljenje su sljedeći:

● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i pravedne halife nakon njega su zekatom prikupljene deve čuvali na posebno zaštićenim mjestima da bi se ostvarila korist u mlijeku i mladunčadi tih deva, a to je vid investiranja.

● Staratelju koji se brine o siročetu dozvoljeno je investirati jetimsku imovinu, kao što je govorio Omer, radijallahu anhu: “Trgujte imovinom siročeta koko je ne bi pojeo zekat!” (Sunenud-Darekutni, br. 1973, i El-Bejhaki fil-Kubra, br. 7132) Isto tako vođa muslimana, odnosno onaj kome je povjerena briga o imovini muslimana, može njome trgovati.

● Hadis Ibn Omera o trojici ljudi koji su se sklonili u pećinu te im velika stijena zatvorila ulaz, pa su rekli jedni drugima: “Ništa nas neće spasiti osim da dovimo Allahu našim dobrim djelima.” Tako je svako od njih trojice spomenuo svoje dobro djelo koje je učinio u ime Allaha. Prvi je spomenuo ostavljanje zinaluka nakon što mu se za to pružila prilika, drugi je spomenuo dobročinstvo prema roditeljima, a treći je kazao kako je unajmio radnika kojem nije uručio naknadu za njegov rad. Tom naknadom je trgovao tako da je od nje nastalo veliko bogatstvo u stoci. Kada je kasnije došao radnik i tražio svoje pravo, ovaj mu reče: “Sve što vidiš, tvoje je.” (Buharija, br. 2272) To je primjer ulaganja tuđe imovine od strane onog kome je povjerena.

Uvjeti dozvole su sljedeći:

● Da se uzme u obzir stanje primatelja zekata, te ako postoji prioritetna potreba koja iziskuje trenutnu pomoć, investiranje nije dozvoljeno. Tako naprimjer, ako postoje osobe u potrebi za hranom, odjećom i sl., pomoć njima je prioritetna, i u tom slučaju obaveza je usmjeriti zekatska sredstva njima. Ako, pak, nakon što se takve potrebe ispune, preostane dio sredstava, ta sredstva mogu se investirati.

● Da se na osnovu stručne analize ustanovi da je investicija unosna i sigurna. To znači da rizične investicije, poput trgovine dionicama, ne dolaze u obzir.

● Ukoliko se pojavi trenutna potreba siromašnih ili drugih kategorija primatelja zekata, investicija se okončava prodajom i sredstva se uručuju potrebnim.

● Da investiranje bude uz dozvolu zvaničnog predstavnika muslimana.

● Da se investiranje povjeri stručnim i pouzdanim osobama.

● Da investiranje bude u domenu halala. (El-Musejkih, Fikhun-nevazil)

U pravilu, zekatsku je imovinu potrebno čim prije uručiti onima koji na to polažu pravo, a ako bi se spomenuti uvjeti stvarno ispunili, investiranje zekatske imovine bilo bi dozvoljeno. Uzvišeni Allah najbolje zna!

El-Asr, 52.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/