Priredio: Emir Demir
Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je pet stvari, a nije ih niko prije mene dobio: Pomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana, zemlja mi je učinjena mjestom klanjanja i čistećom, pa kojeg god čovjeka zatekne namaz, neka klanja…“ – potom je spomenuo nastavak ovog hadisa. U hadisu od Huzejfe kod Muslima stoji: „Dobra zemlja nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ Od Alijja, radijallahu anhu, kod Ahmeda prenosi se: „I zemlja mi je učinjena čistećom.“

Koristi hadisa:
• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odlikovan nad ostalim vjerovjesnicima.

• Pohvalno je spominjati i pobrojati Allahove blagodati, što se također smatra ibadetom.

• Allah, azze ve dželle, pomogao je Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem, strahom, pa makar između njega i neprijatelja bilo mjesec dana putovanja. Spomenuo je mjesec putovanja jer tada između njega i njegovih neprijatelja nije bila veća razdaljina.

• Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem, je dozvoljen ratni plijen iz šerijatski opravdanih ratova, dok prijašnjim vjerovjesnicima ili nije bilo dozvoljeno da ratuju ili su ratovali bez uzimanja ratnog plijena, kojeg bi sakupili na jedno mjesto pa bi ga vatra s neba spalila.

• Sveobuhvatnost Muhammedovog , sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, jer je poslan svim ljudima, za razliku od prijašnjih Poslanika. „Mi smo te poslali svim ljudima kao donosioca radosnih vijesti i opominjača.“

• Čak je poslan i ljudima i džinima sve do Sudnjeg dana.

• Uzvišeni Allah će pokazati veliku vrijednost i poziciju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, kada će biti primljen njegov šefaat.

• Cijela zemlja je učinjena ispravnom za obavljanje namaza, dok su prijašnji vjerovjesnici obavljali molitve na isključivo određenim mjestima. Iz ovoga se izuzimaju pojedina mjesta koja ćemo, inšaAllah, spomenuti kasnije.

• Allah je olakšao Muhammedu i njegovome Ummetu, pa mu je zemlju učinio čistećom, kao što se navodi u još jednoj predaji: „Površina zemlje je abdest za muslimana, ako ne nađe vode, pa makar tako i deset godina.“ Tejemmum i namaz su odlike ovog Ummeta koje im je Uzvišeni Allah dao kako bi im olakšao iz Svoje obilne milosti.

• Zemlja je u osnovi čista i dozvoljeno je na njoj klanjati i njome tejemmum uzimati.

• Svaka vrsta zemlje je ispravna za uzimanje tejemmuma, bila ona pjeskovita, kamenita, rastresita, vlažna, suha.

• Tejemum otklanja hades kao što ga i voda otklanja.

• Imam Ahmed kaže da se tejemmumom otklanjaju i nedžaseti, dok preostala trojica imama kažu da se njime otklanja samo hades. Zadnje mišljenje je prihvatljivije, a to je mišljenje i Ibn Tejmijje.

109. Od Ammara b. Jasira, radijallahu anha, prenosi se da je rekao: „Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, me je poslao radi nekog posla, pa sam se odžunupio i nisam našao vode. Valjao sam se po zemlji kao što se valja životinja. Potom sam otišao Vjerovjesniku , sallallahu alejhi ve sellem, i to mu spomenuo,a on reče: „Dovoljno ti je da si učinio rukama ovako.“ Potom je rukama udario po zemlji jedanput, a onda potrao lijevom po desnoj, vanjski dio šaka i lice.“ Muttefekun alejhi, a tekst je Muslimov. U Buharijevoj verziji stoji: „Dlanovima je udario po zemlji, puhnuo u njih, a zatim potrao njima lice i dlanove.“

Koristi hadisa:

• Tejemmum je utemeljen za namaz i druge ibadete za koje je obavezno biti čist od hadesa.

• Pojašnjenje opisa tejemmuma: jedanput udariti rukama zemlju, potrati lice unutrašnjim dijelovima šaka (dlanovima), vanjski dio šaka potrati jednu po drugoj, bilo da s radi o malom ili velikom hadesu.

• Ukoliko se mnogo zemlje ili prašine zakači na rukama dozvoljeno je puhnuti da se prašina rasprši, a zatim potrati lice i šake.

• Dovoljno je jedno dodirivanje zemlje za ispravnost tejemmuma.

• Dozvoljeno je činiti idžtihad u pitanjima znanja i to u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, dok je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, bio odsutan.

• Upotreba analogije i Poslanikova , sallallahu alejhi ve sellem, potvrda, jer je Ammar na potiranje zemlje gledao analogno kupanju vodom od džunupluka.

• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Ammaru da ponovi namaz, što ukazuje na pravilo da onaj ko bude činio neki ibadet Allahu iz neznanja, bit će poučen u budućnosti ispravnom postupanju, ali mu se neće narediti da ga obnovi.

• Kaže Ibn Tejmijje: Ako nešto izostavi nepoznavajući njegovu obaveznost, kao npr. da klanja bez smirenosti, ispravno mišljenje je da ne ga treba obnavljati pošto već prođe vrijeme tog namaza, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onome ko je neispravno obavljao namaz: „Idi i klanjaj, jer nisi klanjao.“

• Olakšanost primjene ovog Šerijata. „ On vam u vjeri nije propisao teškoće.“

110. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tejemmum se sastoji od dva udaranja (dodirivanja površine zemlje). Jedno dodirivanje je za lice, a drugo za ruke do iznad laktova.“ Prenosi ga Ed-Darekutni, a imami su složni da je ovaj hadis nepotpunog lanca prenosilaca.

Koristi hadisa:

• Tejemmum, prema ovoj predaji, sastoji se od dva dodirivanja zemlje.

• Jedno dodirivanje je za potiranje lica, a drugo za potiranje ruku.

• Hadis se suprotstavlja prethodnom Ammarovom hadisu u kome se spominje samo jedno dodirivanje zemlje.

Učenjaci su rekli:

a) Ammarov hadis je kod El-Buharija i Muslima, a Ibn Omerov kod Ed-Darekutnija koji se nije obavezao da će prenositi isključivo vjerodostojne hadise (njegov metod).

b) Ammarov hadis svojim lancem seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Ibn Omerov hadis je ustvari govor samog Ibn Omera.

c) Sve ostale predaje koje spominju dva dodirivanja zemlje su prekinutog lanca ili su spojenog lanca ali slabe.

• Ibn Abdulberr (malikijski učenjak umro 463 h.g. Poznate knjige su mu: Et-Temhid-komentar Malikovog Muvetaa, Džami bejanil ilmi ve

fadlihi-Sveobuhvatni pokazatelj znanja i njegove vrijednosti, prevedena kod nas, i druge knjige) kaže da su sve predaje sa dva dodirivanja slabe, a Ebu Zur’a (predvodnik hafiza hadisa, Ubejdullah ibn Abdulkerim Ebu Zur’a, rođen210-umro 264 h.g.). Imao je svoj Musned. Govorio je: „Pamtim dvjesto hiljada hadisa kao što neko od vas pamti Kulhuvvalau ehad.“) kaže da je ova predaja od Ibn Omera batil (ništavna).

• Zato se jedino može uzeti Ammarov hadis. Imam Ahmed kaže: „Ko kaže da se tejmmum uzima do iznad laktova, postupio je po svome vlastitom nahođenju.“

Razilaženje učenjaka:

a) Ahmed smatra da je ispravno jedno dodirivanje zemlje sa potiranjem šaka bez podlaktica.

b) Et-Tirmizi kaže da je ovo mišljenje velikog broja ashaba i učenjaka, a od njih su: Alijj, Ammar, Ibn Abbas, Ata’, Eš-Ša’bi, Ishak, Ibnul-Munzir, zahirije, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, Eš-Ševkani i dr.

c) Preostala trojica imama smatraju da se zemlja dodiruje dva puta, jedanput za lice, a drugi put za ruke do iznad laktova. Argumentirali su ovim slabim hadisom.

111. Od Ebu Hurejrea, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Površina zemlje je abdest za muslimana ako ne nađe vode, pa makar i deset godina. Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ Prenose ga El-Bezzar (hadiski autoritet Ahmed ibn Amr Ebu Bekr El-Bezzar 210-292 h.g) i Ibnul-Kattan (malikijski učenjak iz Kordove, muhaddis umro 460 h.g.) koji kaže da je vjerodostojan, dok Ed-Darekutni kaže da je mursel. Postoji slična predja kod Et-Tirmizija za koju kaže da je vjerodostojna. Hadis je sahih.

Koristi hadisa:

• Utemeljnost uzimanja tejemmuma kada nema vode. Kaže Ibn Tejmijje: „Ko ne bude htio klanjati sa tejemmum, kada postoji potreba, svrstao se među židove i kršćane, jer je tejemmum posebno određen za Muhammedov , sallallahu alejhi ve sellem, Ummet.“

• Koliko god vremenski ne bilo vode tejemmum je adekvatna zamjena.

• Dozvoljenost uzimanja tejemmuma bilo kojom vrstom zemlje.

• Tejemmuma odstranjuje hades, a nije samo povod da se dozvoli obavljanje ibadeta, jer ga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao ‘vuduom’ – abdestom, i traje koliko traje i abdest dok se ne izgubi (tj. nije ograničen samo na jedno namasko vrijeme).

• Pronalazak vode kvari tejemmum i potrebno je uzeti abdest vodom za obavaljanje ibadeta.

• „Deset godina“ nisu ograničenje za istek tejemmuma, već samo primjer za mogući vremenski period njegovog uzimanja.

Razilaženje učenjaka:

a) Hanbelije kažu da tejemmum je samo opravdanje za uzimanje obavljanje namaza i ostalih ibadeta ua koje je potreban abdest, ali da se njime ne odstranjuje hades (stanje džunupluka i stanje osobe bez abdesta, veliki i mali hades).

b) Hanefije kažu da tejemmum odstranjuje hades i da je adekvatna zamjena za abdest. Ovo je mišljenje i Ibn Tejmijje koji kaže da je ovo razilaženje više terminološko nego praktično.

112. Od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Dvojica ljudi krenula su na putovanje, pa je nastupio namaz, a sa sobom nisu imali vode. Potom su tejemmum uzeli čistom površinom zemlje i klanjali. U istom namaskom vremenu su našli vodu, pa je jedan od njih uzeo abdest i ponovio namaz, a drugi to nije učinio. Potom su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu rekli. Onome što nije ponovio namaz rekao je: “Postupio si u skladu sa sunnetom i tvoj namaz je ispravan:” Drugom je rekao: “Ti imaš dvije nagrade.” Prenose ga Ebu Davud i En-Nesai.

Iz hadisa se uzima:

• Utemeljenost tejemmuma i njegovog prakticiranje u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,.

• Gubitak vode je jedno od opravdanja za tejemmum. “A ako ne nađete vode, onda tejemmum uzmite čistom površinom zemlje.”

• Dozvola uzimanja tejemmuma bilo kojom površinom zemlje zbog općenitosti ovog i drugih hadisa.

• Tejemmum se uzima zemljom ili predmetom od zemlje i nije ga dozvoljeno uzimati nečim što je nečisto. “….čistom površinom zemlje.”

• Ko klanja s tejemmumom, pa nađe vodu kasnije, neće ponavljati namaz. Ovo je mišljenje četvorice imama.

• Hadis u kome se kaže: “Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ je općenitog značenja, a ovaj Ebu Seidov hadis ga pobliže određuje, tj. kao da se želi reći: Kada nađeš vodu prije namaza u njegovom vremenu, a već si džunup, onda se okupaj (operi kožu).

• Onaj ko ponovi namaz ima duplu nagradu za njegovo klanjanje sa tejemmumom i abdestom, ali je bolje držati se sunneta.

• Dozvoljenost idžtihada u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, kada je odsutan.

• Učenjaci se razilaze u pogledu dozvoljenosti uzimanja tejmmuma svakom površinom zemlje: Ahmed i Šafija kažu da je jedino ispravno zemljanom prašinom i dokaz su im riječi: „Potarite se po licima i rukama.“ , jer je potrebno da na rukama ostane nesto prašine prilikom dodirivanja zemlje. Dokaz im je i hadis: „Dobra zemlja (turbetuha) nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ (Muslim)

• Ebu Hanife i Malik smatraju da je dozvoljeno bilo kojom površinom zemlje, sa prašinom ili bez, kao što su: pijesak, slana zemlja, šljunak, kamenje, trava, drveće, lišće i sl. Nisu ništa izuzeli od onoga što je na površini zemlje. Ovo je opredjeljenje šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjima.

113. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je za riječi Uzvišenog “A ako budete bolesni ili na putovanju…”, da je rekao. “Ako čovjek bude imao rane ili posjekotine sa Allahovog puta, pa se odžunupi, i bude se pribojavao da će umrijeti ukoliko se okupa, onda će uzimati tejemmum.” Prenosi ga Ed-Darekutni kao mevkuf, El-Bezzar sa potpunim lancem, a Ibn Huzejme I El-Hakim kažu da je sahih. Hadis je, ipak, mevkuf. (mevkuf je predaja koja se pripisuje ashabu, svejedno da li imala potpun ili nepotpun lanac)

Iz hadisa se uzima:

• Ibn Abbasov tefsir ovoga ajeta vezano za rane, a inače svaka vrsta bolesti prilikom koje bi voda nanije izvjesnu štetu, dozvoljava uzimanje tejemmuma, makar to i ne vodilo u smrt.

• Učenjaci su rekli: Ko se pribojava da će upotrebom vode pogoršati bolest, nanijeti sebi štetu, usporiti liječenje I sl. Dozvoljeno mu je koristiti tejemmum dok se ne izliječi.

• Na putovanju postoji potreba za tejemmumom, zbog čestog nedostatka vode, ali putovanje samo po sebi ne dozvoljava uzimanje tejemmuma, kada ima vode.

114. Od Alijja, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Slomio sam ruku, pa sam upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on mi naredi da uzimam mesh (potirem) po zavojima.“ Ibn Madže ga prenosi, a u lancu je prenosilac koji je veoma slab. Hadis je slab.

Iz hadisa se uzima:

• Utemeljnost potiranja po zavojima, gipsu, langetama i sl. ćime se učvršćuju kosti.

• Potiranje po zavojima se razlikuje od potiranja po mestvama, turbanu ili mahrami u nekim propisima:

a) Po zavojima se uzima mesh za mali i veliki hades, za razliku od mestvi, turbana i mahrame, jer su samo za mali hades.

b) Potiranje po zavojima vremenski traje dok se rana ili lom ne zaliječe. Mesh po mestvama je jedan dan i noć za onoga ko je u svome prebivalištu, a tri dana i noći za onoga ko je na putovanju.

c) Mesh po zavojima se čini po cijelom zavoju kod malikija, šafija i hanbelija, dok hanefije kažu da je dovoljno potrati većinu. Dok se inače potire po dijelu mestvi, turbana i mahrame.

d) Ispravno je da se prilikom stavljanja zavoja, gips i sl. ne mora biti u stanju čistoće da bi kasnije potiranje bilo važeće, dok je to uslov pri potiranje po mestvama, turbanu i mahrami.

• Ovaj i sljedeći hadis se uzimaju kao dokaz za potiranje po zavojima i ukazuju na lahkoću ovog Šerijata.

115. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek ranjen u glavu, pa se okupao i nakon toga umro: „Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“ (Ebu Davud sa lancem u kojem ima slabosti, i postoji razilaženje oko njegovih prenosilaca).
Iz hadisa se shvata:
• U hadisu se detaljno navodi sljedeće: Džabir je rekao: „Krenuli smo na putovanje, pa jednog našeg saputnika udari kamen u glavu i napravi mu ranu. Potom je doživio poluciju u snu. Pitao je saputnike kako da postupi: „Da li znate za kakvu olakšicu da bih mogao uzeti tejemmum. Rekli su: „Ne. Nemamo za tebe olakšicu sve dok možeš koristiti vodu.“ Potom se okupao, pa je umro. Kada smo došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten je o ovome događaju, pa je rekao: „Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali kada nisu znali, jer je pitanje lijek za neznanje. Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“
• Ovaj hadis je u suglasnosti sa Kur’anom u kome se kaže: „A ako ste bolesni…“ i nije u suprotnosti sa ispravnim sunnetom koji dozvoljava potiranje po ranama i prijelomima. Hadis je slab, ali je po značenju, uz druge hadise, ojačan.
• Hadis ukazuje na utemeljenost potiranja po zavojima, svejedno radilo se o rani ili prijelomu kosti.
• Obavezno je potrati po cijelome zavoju a ne dijelu zavoja.
• Preostali dio tijela je obaveza oprati.
• Učenjaci su rekli: Može se desiti da na jednom tjelesnom organu se mogu sastati tri stvari: pranje, potiranje i tejemmum. – Pranje za istaknuti dio organa, potiranje po zavoju i tejemmum po onome što pokriva zavoj od zdravog dijela tijela, jer zavoj prelazi nužni dio za prekrivanje, ali postoji strah za ranu ako bi se skinuo.

116. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: „Od sunneta he da čovjek sa tejemmumom klanja samo jedan namaz, a zatim da uzme tejemmum za drugi namaz.“ (Prenosi Ed-Darekutni sa veoma slabim lancem)

Iz hadisa se uzima:

• Kada ashab kaže da je nešto sunnet, onda za te riječi važi propis kao da ih je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, izrekao.
• Nije dozvoljeno, kako se vidi iz ovoga hadisa, sa tejemmumom klanjati osim jedan namaz, međutim, pojašnjenje ispravnoga mišljenja će kasnije doći.
• Obaveza je uzeti tejemmum za sljedeći namaz.
• Hadis je generalan, svejedno radilo se o klanjaju dva namaza u jednom namaskom vremenu ili posebno.
• Oni koji su prihvatili ovo mišljenje opravdavaju ga navodom da je tejemmum nužda koja je dozvoljena radi obavljanja ibadeta, a ne odstranjuje hades poput abdesta.

Razilaženje učenjaka:

a) Poznato razilaženje oko toga da li tejemmum otklanja hades ili samo dozvoljava obavljanje ibadeta. Oni koji zastupaju da tejemmum samo dozvoljava obavljanje ibadeta, smatraju da je obaveza ga uzimati za svaki namaz.
b) Ispravno je mišljenje da tejemmum zamjenjuje abdest i da mu je identičan u svim propisima, dok se ne pojavi voda, što je mišljenje većine isl. pravnika, i uzimajući u obzir da je hadis slab.
c) Stoga, ispravno je mišljenje da se sa jednim tejemmumom može klanjati više farzova i nafila sve dok se ne nađe voda ili tejemmum ne pokvari nešto što kvari i abdest.

Pripremljeno prema djelu ”Bulugul-meram”.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 09 Travanj 2009 04:25

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Husnija Sarkić.
Liječenje bolesti koje prouzrokuju džini podrazumijeva istjerivanje džina iz tijela oboljele osobe. To liječenje sprovodimo učenjem (određenih dijelova) Kur’ana oboljelom. Allah, dželle – še’nuhu, je rekao: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a zulumćarima on samo povećava propast.“ (El – Isra, 82)

II POGLAVLJE : RUKJA-LIJEČENJE KUR’ANOM

Postupak liječenja Kur’anom nazivamo rukja. Šire značenje rukje i njen propis objašnjeni su u ovom poglavlju.

FILOLOŠKO ZNAČENJE RUKJE
Rukja – Dolazi od glagola reka – opčiniti, (op)začarati; dati zapis (amulet)
Er – raki : onaj koji uči rukju,
Rukja – tj. avveze, te’viz – Moliti spas od Boga, zaštititi, tražiti utočište.
„Rukja je traženje utočišta / utjecanje. Ovo je govor lingvista / jezičara.“

TERMINOLOŠKO ZNAČENJE
Neki kažu da je rukja: „Utjecanje (isti’aza) za oboljelog od vrućice, padavice i drugih bolesti.“ Navodi Ibn Kajjim el – Dževzi hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nema rukje osim za urok ili otrov ili ubod (ubod škorpije i svega otrovnog).“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Zadul – me’ad fi hedji hajril – ibad, Muessesetu – rrisale, Mektebetu El-Menaru el- islamijjetu, Bejrut, 1987., IV/168. (Bilježi ga Ebu Davud ( 3888 ) u poglavlju o medicini)
Rukju obuhvataju: kratke dove preporučene samo za rukje, propisani zikr, određeni, ali i svi ajeti iz Kur’ana, posredništvo (tevessul), kao i određene radnje uz učenje, poput držanja ruke na oboljelom, pljuckanje, puhanje i slično.
Tako možemo reći da je rukja: „Utjecanje Kur’anom, dovama i propisanim zikrom, za očuvanje zdravlja ili za otklanjanje bolesti.“ (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 445. Ovo značenje ulema nije spomenula u tekstovima, ali njihov govor o tome upućuje na ovakvo definisanje.)
„Neki kažu da je rukja dova, posredovanje, tražeći njome od Allaha, dželle – še’nuhu, lijek bolesnom i ozdravljenje.“

Dakle, u definisanju termina rukje postoje tri smjera koja je određuju:
-ono što je sačinjava (ajeti iz Kur’ana, propisane dove i zikr),
-ko je čini i kome je čini (sam sebi i drugima) i
-zbog čega je čini (zbog koje bolesti je uči, npr. sihra, sar’a, i sl.).
„U djelu Tejsiril – azizil – hamid se navodi da se rukja čini Kur’anom, Allahovim lijepim imenima i svojstvima, dovama upućenim Njemu, utjecanjem (s ovim) Njemu, Jedinom, Koji nema druga, i da to nije širk, niti zabranjeno, već je to čak pohvalno ili dozvoljeno.“

DOZVOLJENOST RUKJE
U pogledu dozvoljenosti, dvije su vrste rukje:
-dozvoljena
-zabranjena.
Potvrđenost rukje nalazimo u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ona je dozvoljena. A što se tiče zabranjene rukje, ona se odnosi na njen karakter, a ne suštinu.

DOKAZI DOZVOLJENOSTI RUKJE IZ SUNNETA:
Džibril, alejhi-sselam, je učio rukju Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Muslim bilježi hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Džibril mu je činio (učio) rukju.“ (Muslim, 4/1718)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju sebi i nekom iz svoje porodice. Hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio neko do njegove porodice, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi puhao u njega (ili je rečeno pljuckao), uz učenje „El-Mua’vvizat“, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.“ Kao i hadis koji bilježi Buharija od nje, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, „kada bi pošao spavati puhao u svoje ruke uz učenje sura “Kul huvallahu ehad” i “El-Mua’vvizetejn” (El-Felek i En-Nas) zatim bi se potrao po licu i po čitavom tijelu dokle je mogao dohvatiti.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju drugima. „Preneseno je od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Kada me Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao za namjesnika Taifa počelo mi se dešavati nešto čudno u namazu, nisam znao ni šta klanjam. Kad sam to vidio, zaputio sam se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao mi je: “Ibn Ebi el-As?” Rekao sam: “Da, Allahov Poslaniče!” Rekao je: “Otkud ti ovdje?” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, nešto mi se dogodi u namazu i ne znam šta klanjam!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “To je šejtan. Približi se!” Približio sam se, sjedio sam na koljenima. Udario me rukom u prsa, pljucnuo u moja usta i rekao: “Izlazi, Allahov neprijatelju!” To je uradio tri puta. Nakon toga je rekao: “Idi sada, radi svoj posao!” Rekao je Osman, radijallahu ‘anhu; “Uistinu, mislim da mi nije više dolazio.“ (Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naređivao učenje rukje. Bilježi Imam Buhari u svom Sahihu, u Knjizi o medicini, u poglavlju o liječenju od urokljivog oka hadis da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio u kući Ummi Seleme, radijallahu ‘anha, robinju, na kojoj su se primijećivali tragovi uroka (oka), pa je naredio: „Ona je urečena, učite joj rukju!“ I rekao je Esmi bint Umejs, u vezi njene djece: „Učite im rukju!“ (Sahihul – Buhari, Kitabu et –tibbi, poglavlje o liječenju od urokljivog oka, hadis: 5738, 5739, El-feth (10/210), Muslim (1725/4, 1726) fi kitabi – sselam.)
I kada je pitan o rukji, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“( Sahihu Muslim (4/1726)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je preporučio i ratificirao slučajeve učenja rukje od drugih osoba. „Preneseno je od Haridže ibn Es – Salta, rahimehullah, a on od svoga amidže, radijallahu ‘anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i primio islam. U povratku je prošao pored ljudi među kojima je jedan bio okovan u gvožđe, bio je lud. Njegova porodica je rekla: „Čuli smo da je vaš prijatelj došao sa velikim dobrom, imate li kakvog lijeka za ovog?“ Učio mu je Fatihu kao rukju, pa je ozdravio. Dali su mu stotinu ovaca. Došao je ponovo Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sve mu ispričao, pa je rekao: „Da li si učio nešto drugo?“ Rekao je: „Ne.“ Rekao je: „Uzmi ih, teško onom ko se hrani neispravnim rukjama, ti si zaradio ispravnom rukjom.“ U drugoj predaji stoji: Učio mu je Fatihu kao rukju, tri dana ujutro i naveče. Kad god bi završio Fatihu sabrao bi pljuvačku i pljucnuo.“ (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str.87.)
Postoje još mnogi hadisi koji jasno upućuju na dozvoljenost učenja rukje. Gornjim predajama naveo sam po jedan od hadisa koji nas uče da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio podvrgavan tretmanu rukje, učio rukju samome sebi i drugima, naređivao učenje rukje i preporučivao, odnosno odobravao rukju.

STAV I PRAKSA ISLAMSKIH UČENJAKA KOJI DOZVOLJAVAJU RUKJU
Imam Ahmed, rahimehullah, je liječio od džinske padavice. Nakon što mu je halifa Mutevekkil poslao nekog čovjeka da mu javi da je jedna njegova robinja opsjednuta džinom, „imam Ahmed je izvadio drvene papuče za abdest, sa kaiševima od palmine kore, dao mu ih i rekao: “Idi halifinoj kući, sjedi robinji pored glave i reci džinu: Poručio ti je Ahmed, da li ti je draže izaći iz te žene ili biti udaren sedamdeset puta ovim papučama?” Čovjek je otišao, sjeo pored njene glave i rekao što mu je imam Ahmed rekao da kaže. Tada mu se džin javio iz te žene i rekao: “Slušam i pokoravam se. Kada bi nam Ahmed zabranio boravak u Iraku, mi ne bismo boravili u njemu. On se pokorio Allahu, a ko se pokori Allahu, pokorava mu se sve.” Džin je izišao iz sluškinje, smirila se i djecu rodila. Nakon Ahmedove, rahimehullah, smrti džin se ponovo vratio. Mutevekkil je pozvao Mirvezija, rahimehullah, i sve mu ispričao. Mirvezi, rahimehullah, je uzeo iste te papuče i otišao kod nje, ali mu se džin iz nje javio i rekao: “Neću izaći iz nje, neću te poslušati, niti od tebe naredbu primiti. Ahmed ibn Hanbel se pokorio Allahu pa nam je naređeno da mu se pokorimo.“ (Akamu el-merdžan, str.115.)
Prenosi Ibn el-Kajjim, rahimehullah, govoreći da je Ibn Tejmijje često liječio od džina. Rekao je: „Vidio sam našeg šejha, rahimehullah, poslao je jednog čovjeka da kaže džinu: “Rekao ti je šejh da izađeš jer to nije dozvoljeno pa bi oboljela osoba ozdravila. Ponekad se lično obraćao džinu. U nekim slučajevima džin je bio neposlušan pa ga je istjeravao udarcima nakon čega se bolesnik budio neosjećajući bol. Ja i drugi smo to često viđali. Naročito često je učio na uho oboljelom ajet: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?“ (El-Mu’minun, 115)
Ibn Tejmijje, rahimehullah, govoreći o nekoj vrsti rukje, koja je namjenjena za šejtanski dodir je rekao da je ona od najboljih djela, koji su radili vjerovjesnici, alejhimusselam, i iskreni vjernici, jer su oni uvijek otjeravali (odbijali) šejtane od Ademovih potomaka, s onim što je Allah propisao. (Medžmu’ul – fetava, 19/56)
Šejhul – islam, Ibn Tejmijje, rahimehullah, također navodi da je liječenje oboljele osobe od džinske padavice „dozvoljeno i pohvalno, a u nekim slučajevima može biti i obavezno pomoći onome kome je nanesena nepravda, jer naređeno nam je pomoći nevoljniku ukoliko smo u stanju. Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džina ili njihovu smrt.“

SUPROTNA MIŠLJENJA
Drugi tekstovi se suprotstavljaju gore navedenim:
Rekao je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu,: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: „Zaista su rukja, zapisi i vračanje širk.“ (Musned, Ahmed b. Hanbel ( 1/381 , Sunen Ebu Davuda)
U podužem hadisu od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, stoji da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh.
I hadis od Mugire ibn Šu’be, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko koristi kauterizaciju (žigosanje) ili bude tražio da mu se uči rukja, on je čist od tevekkula – oslonca na Allaha, dželle – še’nuhu.“
Ovo su glavni dokazi onih koji zabranjuju rukju, a na ove tekstove se oslanjaju i oni koji je smatraju mekruh (pokuđenom). (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/222)

ODGOVOR ONIMA KOJI ZABRANJUJU RUKJU
„Njihovo zabranivanje rukje se odnosi na rukje nerazumljivim riječima (koje nemaju značenje) jer može u njim biti kufra, ili one koje su bile upotrebljavane u vremenu prije islama, čija je karakteristika bila da su pripisivali ozdravljenje rukji, tj. uzroku (sebebu), a ne onom ko je dao taj uzrok (musebbib), a On je Allah. I ovo je validan odgovor na dokaze s hadisima od Ibn Mesu’da i Mu’gire, radijallahu ‘anhuma, da je to ubjeđenje iz vremena prije islama, bez tevekkula (oslonca) na Allaha, dželle – še’nuhu, a što se tiče rukje u kojoj ima širka, jasno je da je zabranjena.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je upitan o rukjama u predislamsko doba, je rekao: „Pokažite mi (na uvid) te svoje rukje.! Nema smetnje (dozvoljena je) u rukji u kojoj nema širka.“ (Sahihu Muslim, 4/1727, Kitabu – sselam, poglavlje o dozvoljenosti rukje, hadis 2200.)
Spominje se na kraju (nekog) govora od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, da je odgovorio (nekoj ženi): „Dovoljno ti je da govoriš ono što je uvijek govorio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „ezhibil-be’se rabbe-nnasi, išfi ente Šafi“ gdje je jednu vrstu rukje zabranio, a drugu dozvolio.
Prethodno spomenuti dokazi upućuju na to da rukja nije samo dozvoljena, već čak i pohvalna.
Rukja je dozvoljena po konsenzusu islamske uleme (Idžmaul-ulema’) ako zadovoljava uvjete valjanosti rukje, koje navodi Ibn Hadžer. U četvrtom poglavlju ovog rada biće riječi o šartovima ispravnosti rukje.

VRSTE RUKJE
U pogledu postizanja cilja, dvije su vrste rukje:
-rukja koja se uči radi ozdravljenja, nakon što neka osoba oboli i
-rukja koja se uči preventivno, radi zaštite, imunizacije i sprečavanja oboljenja. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 68.)

VAŽNOST RUKJE I NJENE PREDNOSTI
Kada bi naš brat bio napadnut od neprijatelja ili nekog zalima, da li bi smo mu pomogli? Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“
Važnosti rukje su sljedeće:
-njome izvršavamo naredbu pružanja pomoći onome ko je u nevolji, a Allah, dž.š., nam je to naredio,
-liječenje onim što su propisali Allah i Njegov Poslanik, zamjena je za širk i njegove pristalice,
-liječenje pravovaljanom rukjom je lijep čin u da’vi,
-učenjem rukje će i džini prije spoznati istinu, za razliku od sahirskih spletki,
-učenje rukje je šerijatski utemeljena alternativa svim drugim vidovima liječenja.

Nastavit će se inšallah…

Prvi put objavljeno: utorak, 24 Ožujak 2009 04:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Mr. Safet Kuduzović.
Plemeniti Stvoritelj je iz Svoje apsolutne mudrosti stvorio sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima. Neopravdano izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i kosi se sa ljudskom prirodom i postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno su govorili: Kada dječak napuni punoljetstvo, a otac odbije da ga oženi, pa počini nemoral, otac biva grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebi Dunja u El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsere govorio je: “Strast u ljudskom tijelu je poput razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur u Es-Sunne, 1/166/500, i navodi je Ibn Redžeb u Džamiul-ulumi, str. 127.) Muaz b. Džebel je na smrtnoj postelji govorio: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebi Šejbe, 3/439/15903, i spominje je imam Sujuti u Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab upitao je nekog čovjeka da li je oženjen, a nakon negativnog odgovora, Omer mu reče: “Ili si lud ili pokvarenjak.” (Addurrezzak, 6/170/10383-10384.)
Vehb b. Munebbih rekao je: “Primjer neoženjenog čovjeka je kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru, vjetar ga povija čas lijevo čas desno.” (Abdur-Rezzak, 6/171/10386.)

Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće u pogledu vjere. Kur’an i sunnet jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima pojašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onoga ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podariti mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti da sačuva svoju čednost, robu koji se želi otkupiti i mudžahidu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114 od šejha Albanija)

Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite kuf (kuf je osoba koja je ravna, zadovoljavajuća, prikladna i dostojna za bračnog druga) i udajite za njega.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, i Es-Sahiha, 3/56.)

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, ako tako ne postupite, na zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebi Asim u ”El-Ahadu”, 2/351/1122, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 3/20.)

Jedan čovjek se savjetovao sa Hasanom el-Basrijem oko udaje kćerke pa mu je Hasan rekao: ”Udaj je za bogobojaznog čovjeka, ako je zavoli, poštovat će je, a ako je zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: ”Ihjau ulumid-din”, 2/54, od imama Gazalije, i ”Merkatul-mefatih”, 6/241.)

Došao je jedan čovjek kod Ibn Abbasa da prosi jetimku koja je bila kod njega. Ibn Abbas mu reče: ”Nisam za to da ti bude žena.” ”Zašto?”, upita čovjek. ”Zato što je rasipnica”, reče Ibn Abbas. ”Meni to ne smeta”, reče prosac. Ibn Abbas mu odgovori: ”Sada nisam zadovoljan da joj budeš muž.” (Vidjeti: ”Vefejatul-eajan”, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana pa mu je rekao da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko joj volja!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da budeš njen muž.” (Vidjeti: ”Sijeru ealamin-nubela”, 5/75.)

Omer b. El-Hattab rekao je: ”Zabranjujem udaju časnih žena osim ako je u pitanju njima ravna osoba (ar. kuf).” (Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu i govorio: ”Možda će teško stanje navesti ih da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe)

Bukejr b. Abdillah el-Ešedždž kaže da je Omer b. El-Hattab došao pred jednu kuću od pripadnika Ezda (mjesto u Jemenu), a djevoka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: ”Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džeriz b. El-Bedžle prosi vašu kćerku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: ”Je li vladar pravovjernih misli ozbiljno.” ”Svakako”, odgovorio je Omer. ”Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)

Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan i bogat ali nije bogobojazan, pa je odgovorio: ”Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti sa bogobojaznošću.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)

Spominje imam Zehebi u biografiji Ebu Nasra es-Sidžija da mu je jednog dana došla jedna žena sa hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: ”Podijeli ih kako želiš.” Imam Es-Sidžzi upita: ”Šta ciljaš time?” Žena reče: ”Oženi me, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim da te služim.” Naredio joj je da uzme hiljadu dinara i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamun-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura)

Imam Ibnul-Hummam kaže: ”Kada bi se žena iz lijepe porodice udala samovoljno za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, iako suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299)

Imam Eš-Šabi je rekao: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, pokidao je s njom rodbinske veze.” (Hafiz Iraki je u El-Mugniju, 2/54 (El-Ihja) ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61, i El-Emru bil-itiba, str. 68 od imama Sujutija) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Eš-Šabija. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129)

Stoga, ako nije opravdano udati muslimanku za muškarca koji ima ružan ahlak, kako je dozvoljeno udati je za osobu koja ima pokvarenu vjeru?!

Imam Ajni kaže: ”Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo kako se navodi u hadisu: ‘Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.”’ (Vidjeti: El-Binaje, 5/109.) Međutim, hadis koji je citirao imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.

Ibn Abdil-Berr kaže: ”Razilaze se islamski učenjaci kada je u pitanju prikladnost (dostojnost) za brak. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za muškarca koji je prikladan u pogledu vjere, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)

Ibn Rušd kaže: ”Što se tiče dostojnosti, složni su da se to odnosi na vjeru.” (Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)

Imam Nevevi kaže: ”Grješnik nije dostojan čedne muslimanke.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81)

Imam Mutii kaže: ”U tom pogledu se tretira vjera, čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije dostojan za slobodnu čednu muslimanku.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmua, 17/285.)

Ibn Kudame kaže: ”Dokaz da je dostojnost vezana za vjeru su riječi Uzvišenog: ‘Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki’ (Es-Sedžde, 18).” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377)

Imam Ševkani kaže: ”Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ‘Najbolji od vas kod Allaha su oni koji Ga se najviše boje’ (El-Hudžurat, 13).” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je od zemlje.” (Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh u ”Et-Tevbihu vet-tenbih”, str. 41/250, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, i Es-Silsiletus-sahiha, 6/449)

Nakon ovih općih pravila kada je u pitanju sklapanje bračne veze sa dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da nije dozvoljen brak između sunnija i šiija, naročito sa onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama je u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.

Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama

Hafs b. Gajjas (poznati kadija u Kufi) savjetovao bi čovjeka koji želi udati jetimku da dobro gleda za koga je udaje i govorio bi: ”Ako je rafidija (zagriženi šiija), ne udaji je, ako bude konzumirao nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo, također, spominju: imam Hatib u ”Tarihu Bagdad”, 8/189-190, Mizzi u ”Tehzibul-kemal”, 2/234, i Zehebi u ”Sijeru ealamun-nubela”, 9/27.)

Kadija Hafs bi poslao čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih ubjeđenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze. (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/187-188.)

Imam Ahmed zabranjivao je brak sa haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)

Spominje imam Subki u biografiji Ebu Abdillaha El-Harisa b. Eseda el-Muhasibija da je El-Džunejd rekao: ”Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa iz njegovog silnog imetka iako je bio izuzetno siromašan, i govorio je: ‘Sljedbenici različitih vjera ne se mogu međusobno nasljeđivati’, a njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alij b. Hajran el-Fekih govorio je: ”Vidio sam El-Harisa u mjestu Babut-Tâk kako nasred puta drži svoga oca dok su ljudi okupljeni oko njih, a on govori: ‘Moja majka, razvedi je, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.”’ (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)

Ibn Ebi Musa el-Hanbeli kaže: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak niti se smije s njima sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ”Nije nikome dozvoljeno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga ko je ostavio namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ne treba musliman udati svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61.)

Siddik Hasan Han, nakon što je spominjao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od strane rafidija, rekao je: ”Kur’an i hadis jasno ukazuju na nevjerstvo ovih ljudi (tj. rafidija) i potrebno je prema njima sprovoditi sve propise koji te tiču nevjernika (tj. otpadnika): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, odgovarati na njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)

Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku sa rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejina mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je glasio: “Nama nije dozvoljeno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dozvoljeno jesti meso koje zakolju.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 2/373) A Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Emir Demir
U osnovi, prema saglasnosti islamskih učenjaka, dozvoljeno je uzimati i davati nagrade i poklone, kao npr. da se od trgovca uzme robe i da se uz nju dadne poklon. Temelj koji je vezan za međusobno ophođenje ljudi (mua’melat) glasi: „Sve ono o čemu se ne navodi zabrana u Šerijatu, smatra se dozvoljenim.“ Ove nagrade i pokloni se dijele na:

1.Nagrade koje se dobivaju putem takmičenja (natjecanja), a ima ih nekoliko vrsta:
a)Da se učešće uslovljava ulaganjem imetka ili plaćanjem pristupnice, kao npr. danas sredstva informisanja organizuju kvizove. Onaj ko želi učestvovati mora pozvati određeni telefonski broj, ali, cijena toga poziva je daleko veća od uobičajene, tako da organizator na tome profitira, a pozivalac na taj broj može dobiti a i ne dobiti nagradu. Ova vrsta kvizova se smatra zabranjenom kockom (hazardom), svejedno je da li ulazak u igru bio plaćanjem kartica (listića) ili ostvarivanjem telefonskog poziva čije je cijena veća od uobičajene.
b)Da se nagrada dobije putem kupovine, tj. da trgovac raspiše natjecanje za nagradu u kojem će učestvovati samo oni koji kupe određeni proizvod. Npr. da osoba ode u trgovinu i tamo je postavljeno neko auto, frižider i sl., pa ko kupi nešto onda se dobije listić sa pitanjima na koja je potrebno odgovoriti, a potom se razvrstavaju listići sa ispravnim odgovorima od neispravnih, a zatim se na kraju izvlači sretni dobitnik.
Ova vrsta natjecanja se dijeli na dva dijela:
-Da nagrada utječe na promjenu cijene kupljenog proizvoda, tj. ako će se učestvovati u takmičenju, cijena proizvoda koji se kupuju je veća. Ovo je zabranjena kocka, jer je potrošač kupio robu po većoj cijeni a može dobiti nagradu a i ne dobiti.
-Da nagrada ne utječe na cijenu proizvoda koji se kupuju, tj trgovac daje automobil i sl. da bi podstakao na kupovinu u svojoj radnji. Oko dozvoljenosti ovoga se islamski učenjaci razilaze:
-Oni koji odobravaju kažu: Ukoliko potrošač ima cilj da kupi robu (kojom će dobiti pravo učešća u igri) radi svoje lične potrebe, a ne radi učešća u igri, onda je dozvoljeno. Npr. želi da kupi mlijeko, ili coca-colu, i sl., svejedno da li tom kupovinom dobio nagradu ili ne. U protivnom je ovo zabranjena kocka.
-Oni koji ovo zabranjuju kažu: U najmanju ruku kocka dolazi iz pravca prodavca, jer neka mušterija će sigurno dobiti nagradu a prodavčeva roba može biti neprodana, jer je ušao u kocku gdje gubi ili dobija.
-Prvo mišljenje o dozvoljenosti je odabranije, a prigovori druge skupine se mogu regulirati s dva regulatora: da cijena bude uobičajena i da kupac kupuje samo ono što bi kupovao kao da nema nagrade.

c)Da se nagrada daje za takmičenja naučnog karaktera. Npr. neke odgojne i edukacijske institucije organiziraju takmičenja (raspišu konkurs) za pisanje nekoga rada, knjige, odgovore na pitanja, izučavanje neke ličnosti i sl. Oko dozvoljenosti ovakvih takmičenja i uzimanja nagrade kruži razilaženje koje se vraća na pitanje: Da li je dozvoljeno uzimati naknade za naučna pitanja ili ne? Hanefijski učenjaci i Ibn Tejmijje smatraju da je to dozvoljeno. Npr. dvojica se opklade i ulože po stotinu dinara da je propis određenog šerijatskog pitanja halal ili haram, pa ko pobijedi uzima sve, a ko izgubi, gubi i ono što je uložio. Oni ovo odobravaju sljedećom tezom: Kao što je vjera stasala sabljom, stasala je uz znanje i njegovo proklamiranje.
-Većina ostalih učenjaka smatra da je ovo haram, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ograničio dozvoljenost klađenja na troje: trka deva, konja i bacanje strijela.
-Odabrano je prvo mišljenje hanefija i Ibn Tejmijje.

2.Nagrade i pokloni koji dolaze popratno sa kupljenom robom:
a)Da prodavac daje poklon bez ikakve protunaknade ili uslova. Ovaj poklon može biti u vidu predmeta ili koristi (usluge). (Npr. da onaj ko kupi na benzinskoj pumpi gorivo, prodavac mu pokloni nešto, ili ko izvrši poravku automobila dva puta, treći put je popravka besplatna).
-Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih.

b)Da mušterija zna za poklon, npr. da prilikom odabira robe prodavac kupcu pojasni da uz tu i tu robu ima poklon. Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih, jer su u smislu sniženje cijena i u njima nema nikakve obmane.

c)Da poklon (nagrada) bude skriven unutar robe. Ako utječe na promjenu cijene osnovne robe koja se kupuje, onda je ovo kocka, jer povećana cijena može biti jednaka, manja ili veća od vrijednosti skrivenog poklona. Osoba u ovom slučaju ili gubi ili dobija, pa zato ovakvi „pokloni“ nisu dozvoljeni. Ukoliko poklon ne utječe na originalnu cijenu proizvoda, dozvoljeno ga je kupiti i uzeti poklon.

d)Da poklon bude skriven samo u nekim istoimenim proizvodima, pa kupac kupi robu u sa kojom može doći poklon (nagrada) a i ne mora. Ovo je dozvoljeno uz uslov primjene dva regulatora: da poklon nema utjecaja na cijenu originalnog proizvoda i da osoba kupuje robu za kojom je u stvarnoj potrebi.

e)Da poklon bude u vidu novca, tj. da u robi bude skriven novac. O ovome postoje dva mišljenja:
-Prvo: Ovo je zabranjeno, jer se prodaje roba koja može podlijegati kamatnoj zabrani (kamata viška -istoimena roba za istoimenu robu) uz dodatak robe koja ne podliježe kamatnoj zabrani. To je poznata mes’ela „hurme i jedan dirhem“ Npr. kupljena je kutija deterdženta u kojoj se krije novac s ciljem da se dobije taj poklon. (Znači, djelimično je razmijenjena roba koja podliježe kamatnoj zabrani – razmjena istoimenog novca, i deterdžent koje ne podliježe kamatnoj zabrani). Dokaz je hadis od Fudalea b. Ubejda koji je kupio ogrlicu sa ukrasima od zlatnih dinara. Dinari (kojima je kupovao) su od zlata i ogrlica na sebi ima zlata, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao. „Ne, sve dok se razdvoje.“, tj. kada se mijenja zlato za zlato moraju biti u istoj količini.
-Drugo: Ako se radi o neznatnom novcu kao poklonu onda nema smetnje, npr. kupljeno je nešto za 100 KM i skrivena nagrada je 1 KM, jer i učenjaci u poznatom pitanju „hurme i jedan dirhem“ kažu ako se radi o neznatnoj svoti novca da nema smetnje. Ali, ukoliko se radi o većoj svoti, zabranjeno je. Odabrano je drugo mišljenje.

3.Nagradni kuponi za izvlačenje na sreću. Npr. neki trgovački centri kada kupci kupe robu daju određene kupone koji se popune (ime, prezime, adresa), a zatim ostave u kutiju i naknadno se javno izvlače sretni dobitnici. Postoje dva mišljenja oko ovoga:
-Prvo: Dozvoljeno je. Šejh Muhamed El-Usejmin i šerijatska komisija kuvajtske banke Bayt Al-Tamweel su to dozvolili pod dva uslova: da poklon (nagradna igra) nema utjecaja na povećanje cijena robe i da onaj ko kupuje robu budu u potrebi za njom (kao i kada ne bi bilo nagradne igre).
-Drugo: Zabranjeno je. Ovo je mišljenje Bin Baza, rahimehullah, i Stalne komisije za fetve, jer ovakav postupak nosi obrise kocke, nanosi se šteta drugim trgovcima i motiv je da čovjek kupi ono za čime nema potrebe.
-Odabranije je prvo mišljenje ukoliko se ispune navedeni uslovi.
Napomena: Pojedini trgovački centri postavljaju uslov da se kupi ruba u određenom iznosu da bi se dobio kupon za učešće u nagradi. Ukoliko osoba bespotrebno i namjerno kupuje robu da bi ostvarila donji limit za dobijanje kupona, onda se na takav postupak odnosi isti propis zabrane (kocke),

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Elvedin Pezić

Učenje ili slušanje Kur’ana trebalo bi da bude svakodnevna navika i običaj muslimana. U tom slučaju čovjeku je neophodno da poznaje propise sedžde-tilavet koja se u Kur’anu ponavlja na više mjesta, bez obzira da li se radilo o učaču ili onome koji sluša učenje Kur’ana. Primijetio sam da na našem jeziku ne postoji, barem koliko je meni poznato, studija u kojoj je detaljnije razmatrana ova tematika, stoga sam odlučio da sakupim osnove ovog poglavlja koje bi trebao poznavati svaki musliman, bez detaljnih iznošenja i citiranja mezhebskih stavova i bez iznošenja pravnih rasprava u pogledu određenih pitanja vezanih za ovo poglavlje, kako ova studija ne bi prerasla u knjigu, a sve to u želji da muslimanima olakšam shvatanje ovog poglavlja.

Za ovaj ibadet, sedždu-tilavet, vezuju se mnogi propisi i adabi koji su često velika nepoznanica muslimanima, zato sam i odlučio da sakupim osnovne propise i adabe o ovoj tematici, izostavljajući u tome propise koji su manje bitni.

Ovu skromnu studiju sam, kako bi korist bila veća i kako bi bila shvatljivija onima koji je budu čitali, podijelio u tri poglavlja:

Prvo poglavlje:
Opći propisi vezani za sedždu-tilavet
Drugo poglavlje:
Propisi sedžde-tilavet u namazu
Treće poglavlje:
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

Šta je sedžda-tilavet?
Sedžda-tilavet je zaseban ibadet koji se manifestira činjenjem jedne sedžde, koja se formom ne razlikuje od sedžde u namazu, koju čini učač Kur’ana ili onaj koji sluša učenje Kur’ana druge osobe u momentu kada u Kura’nu naiđe na mjesto sedžde-tilavet. (Definicija autora izrečena na osnovu iščitavanja ove tematike u želji da se početnicima i onima koji slabije poznaju ovu tematiku približi shvatanje ovog ibadeta.

U pravnoj enciklopediji kažu: “Islamski učenjaci imaju zajednički stav da je sedžda-tilavet samo jedna sedžda.” (Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 221.)

Vrijednost sedžde-tilavet
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Kada učeći Kur’an sin Ademov naiđe na sedždu pa je učini, šejtan se udalji i zaplače govoreći: ‘Teško meni, čovjeku je naređena sedžda pa ju je učinio i za to će biti nagrađen Džennetom, a meni je naređena sedžda pa sam je odbio učiniti i zato ću biti kažnjen Džehennemom.” (Muslim od Ebu Hurejre, r.a)

Po mišljenju nekih učenjaka, svi argumenti u kojima se spominje vrijednost sedžde općenito i vrijednost praktikanata ove sedžde ujedno su i dokazi za vrijednost sedžde-tilavet, a to su: sedžda je razlog brisanja grijeha i povećanja čovjekove deredže na ahiretu, čovjek je najbliže svome Gospodaru kada je na sedždi, vrijeme sedžde je blagoslovljeno i u njemu se primaju dove, i mjesto tijela kojim se čini sedžda neće izgorjeti u Džehennemu. (Tejsirur-Rahman fi ahkami sudžudit-tilaveti, str. 4.)
Prvo poglavlje

Opći propisi vezani za sedždu-tilavet

1-Pravni status sedžde-tilavet
Na samom početku, musliman treba znati pravni status sedžde-tilavet, naročito ako u obzir uzmemo činjenicu da je bilo učenjaka koji su kazali da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib, što znači da je grješan onaj ko je ne izvrši.
Islamski učenjaci, općenito, imaju jednoglasan stav da je ibadet činjenja sedžde-tilavet propisan.
Jednoglasan stav učenjaka o tome prenijeli su mnogi učenjaci:
Kazao je imam En-Nevevi: “Islamski učenjaci u pogledu propisanosti sedžde-tilavet imaju jednoglasan stav, s tim što se razilaze da li iz te naredbe proizlazi obaveza ili pohvalnost.” (Et-Tibjan, str. 75.)
“Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu propisanosti sedžde-tilavet, zbog ajeta i hadisa koji govore o tome.” ( Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 212.)

Na propisanost ovog ibadeta, sedžde-tilavet, ukazuju mnogi kur’ansko-hadiski argumenti:
Kazao je Uzvišeni Allah: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i oni koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i oni koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.” I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran – oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju.” (El-Earaf, 204-206.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Reci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.” (El-Isra’, 107-109.)
Od Abdullaha ibn Omera, r.a., prenosi se da je kazao: ‘’U našem prisustvu Allahov Poslanik bi proučio ajet u kojem je sedžda, pa bismo svi zajedno učinili sedždu, tako da bi se stvorila gužva da neko od nas ne bi našao prostora za sedždu.” (Buharija i Muslim.)

2- Sedžda-tilavet za učača Kur’ana
Islamski učenjaci, nakon što su zauzeli jednoglasan stav da je sedžda-tilavet propisan ibadet, u pogledu pravnog statusa sedžde-tilavet za osobu koja uči Kur’an, zauzeli su različite stavove. Većina – džumhur islamskih pravnika smatrala je sedždu-tilavet pohvalnim činom. Tog stav su bili učenjaci malikijske, šafijske i bukvalističke pravne škole. Ovaj stav također je zastupao imam Ahmed u jednoj predaji od njega i tu predaju preferirala je i prihvatila u mezhebu većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Mugni. 1 tom, str. 687; El-Muhalla, 5 tom, str. 106.)
Druga skupina učenjaka smatrala je da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib. Tog stava bili su učenjaci hanefijske pravne škole, po jednoj predaji to je bio stav imama Ahmeda, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (Redul-Muhtar , 5 tom, str. 429; El-Insaf, 2 tom, str. 193; Fetava el-kubra , 5 tom, str. 304.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prvo mišljenje prioritetnije, iz sljedećih razloga:
1-Zbog vjerodostojnih predaja u kojima je zabilježeno da Allahov Poslanik ponekada nije činio sedždu-tilavet, niti je ukorio druge koji su u njegovom prisustvu izostavljali činjenje sedžde-tilavet. To jasno ukazuje da to nije obaveza, jer da je činjenje sedžde-tilavet bilo obaveza, on to ne bi izostavio niti bi prešutio drugima izostavljanje vadžiba.
Od Zejda ibn Sabita, r.a., prenosi se da je kazao: “Učio sam Poslaniku ‘Ve nedžmi’, i on tada nije učinio sedždu.” (Buharija.)
2- Praksa ashaba potvrđuje da su oni shvatili da sedžda-tilavet nije stroga obaveza, večćda je to pohvalna stvar, ko je učini, imat će nagradu, a ko ne učini, neće biti grješan.
Prenosi se da je Omer, r.a., jedne prilike na minberu, petkom, učio suru En-Nahl sve dok nije došao da mjesta sedžde, pa je sišao i učinio sedždu, a u tome su ga slijedili ostali. Sljedeće hutbe Omer je učinio isto, učio istu suru, a potom je kazao: ‘O ljudi, mi učimo ajete u kojim se čini sedžda, onaj ko učini sedždu, ispravno je postupio, a onaj koji ne učini, neće biti grješan. Pa Omer nije učinio sedždu.” ( Buharija.)
Kazao je imam Nevevi u komentaru ove predaje: “Ovaj Omerov postupak i njegove riječi, na ovakvom mjestu gdje je bilo mnogo ashaba, jasno ukazuje na to da su oni imali jednoglasan stav da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib.” (El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)
3- Određeni broj učenjaka spomenuo je da je, po jednoglasnom stavu učenjaka, dozvoljeno činiti sedždu-tilavet na jahalici prilikom putovanja. Da je sedžda-tilavet bila obaveza – vadžib, ne bi je bilo dozvoljeno činiti na jahalici kao što nije dozvoljeno činiti obaveznu sedždu u namazu na jahalici. ( El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)

3- Sedžda-tilavet za onoga koji (s namjerom) sluša učenje Kur’ana (ar. mustemi’a)
U pogledu propisa činjenja sedžde-tilavet za onoga koji sjedi radi slušanja Kur’ana, islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je to propisano djelo, s tim što se razilaze, kao i u prethodno spomenutom pitanju, da li je to obavaza ili ne.
Shodno tome, i u pogledu ovog pitanja ispravno je da to nije obaveza, na osnovu svih onih argumenata koje smo spomenuli dokazujući da sedžda-tilavet nije obaveza onome ko uči Kur’an.

4- Sedžda-tilavet za onoga koji bez namjere čuje učenje Kur’ana (ar. sami’a)
U pogledu osobe koja je samo čula učenja ajeta u kojem je sedžda-tilavet, ne namjeravajući slušanje Kur’ana, islamski učenjaci također su zauzeli različite stavove.
Većina učenjaka smatrala je da sedžda-tilavet nije propisana u pogledu osobe koja čuje učenje Kur’ana bez namjere. Svoj su stav argumentirali predajom Osmana, r.a., u kojoj se navodi da je jedne prilike prošao pored čovjeka koji je ljudima vazio, pa je spomenuo ajet u kojem se čini sedžda-tilavet kako bi i Osman, r.a., učinio sedždu sa njime, a on je nastavio da ide ne čineći sedždu. Kada su ga upitali o tome, kazao je: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji sluša Kur’an.” ( Buharija-muallekan.)
To isto potvrđuje predaja Ibn Abbasa, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome ko sjedne da sluša učenja Kur’ana.” (Ibn Ebi Šejbe i Abdur-Rezak.)
Što se tiče predaje Ibn Omera, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji čuje učenje Kur’ana.” ( Ibn Ebi Šejbe.)
Pošto je ova predaja dvosmislena, može se razumjeti na način da se odnosi na onoga koji ciljano čuje učenje Kur’ana, kao što je to spomenuo Ibn Kudame u odgovoru na ovu predaju. (Mugni, 1 tom, str. 687.)

5- Uvjetovanje pravne čistoće – abdesta za ispravnost sedžde-tilavet
Jedno od najbitnijih pitanja u ovom poglavlju jeste i pitanje pravne čistoće, tj. da li se za ispravnost sedžde-tilavet uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza. Bitnost ovog pitanja ogleda se u tome što o njemu ovise mnoga druga pitanja u ovom poglavlju, kao što su: da li je prilikom činjenja sedžde-tilavet obaveza okretanje prema Kibli, pokrivanje stidnih dijelova tijela – stavljanje mahrame za žene, donošenje početnog tekbira i pravna čistoća – abdest.
Većina islamskih učenjaka smatrala je da se sedžda-tilavet smatra namazom i da se za njenu validnost uvjetuju isti uvjeti kao i za ispravnost namaza. Tog stava bili su učenjaci hanefijske, malikijske, šafijske pravne škole, kao i većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Bahrur-raik. 2 tom, str. 128; El-Medžmu’u, 2 tom, str.353; El-Insaf, 2 tom, str .193.)
S druge strane, šejhul-islam Ibn Tejmijje i imam Ibn Hazm smatrali su da sedžda-tilavet nije namaz i da se za validnost sedžde-tilavet ne uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza, s tim što je šejhul-islam smatrao da je prioritetnije da čovjek čini sedždu-tilavet u stanju kada ispunjava uvjete za validnost namaza, kako bi izbjegao razilaženje islamskih učenjaka. (El-Muhalla, 5 tom, str. 111; Fetava el-kubra, 5 tom, str. 304.)
Ako pažljivo pogledamo u dokaze obje skupine, vidjet ćemo da niti jedna skupina ne posjeduje jasne dokaze kojima potkrepljuje svoj stav.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je jače i prihvatljivije mišljenje onih koji smatraju da sedžda-tilavet nije namaz i da se za njenu validnost ne uvjetuju isti uvjeti kao za validnost namaza, a to iz sljedećih razloga:
1- Ako za određenu stvar želimo reći da je obaveza, moramo za tu tvrdnju imati jasan dokaz, što nije slučaj u ovoj situaciji. Osnova je da to nije obaveza sve dok se jasnim dokazom ne potvrdi da se sedžda-tilavet smatra namazom.
2- Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik učinio sedždu-tilavet u suri En-Nedžm, pa su sedždu učinili sa njim muslimani, mušrici, džinni i ostali ljudi.” (Buharija-muallekan.)
3- Prenosi se od Ibn Omera, r.a., da je sedždu-tilavet činio u stanju pravne nečistoće, dakle bez abdesta. (Buharija-muallekan.)
Ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na čelu sa uvaženim šejhom Abul-Azizom Ibn Bazom.
U Stalnoj komisiji kazali su: “Određeni dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet namaz. Na osnovu toga kazali su da je uvjet za ispravnost sedžde-tilavet pravna čistoća, okretanje prema Kibli, donošenje tekbira pri spuštanju i prilikom povratka sa sedžde, i predaja selama. Drugi dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet ibadet, ali da to nije namaz. Na osnovu toga su kazali da se za njenu ispravnost ne uvjetuje pravna čistoća, okretanje prema Kibli, niti ostale stvari koje smo prethodno spomenuli. Ovo mišljenje je, po nama, prioritetnije. Mi ne poznajemo dokaz na osnovu kojeg bismo kazali da je validnost sedžde-tilavet uvjetovana pravnom čistoćom, okretanjem prema Kibli. Međutim, svakako je prioritenije, ako je u granicama mogućnosti, da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, da se okrene prema Kibli, a to sve kao bi izbjegla razilaženje učenjaka.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 262.)

Na osnovu spomenutog možemo kazati sljedeće: Sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost ne uvjetuju se isti uvjeti kao za validnost namaza. Na osnovu toga možemo kazati da je osobi koja uči (napamet) Kur’an, bez abdesta, i prouči ajet sedžde-tilavet dozvoljeno da učini sedždu-tilavet, kao što joj je dozvoljeno da učini sedždu u nekom drugom pravcu, a ne u pravcu Kible, niti je ženi u toku činjenja sedžde-tilavet obaveza nositi mahramu (pošto je ženi dozvoljeno da uči Kur’an bez mahrame), a isto tako ženi u menstrualnom ciklusu dozvoljeno je da učini sedždu ako je učila Kur’an napamet ili je slušala učenje Kur’ana.
Kada su o nošenju mahrame u toku sedžde-tilavet upitani u Stalnoj komisiji za fetve, odgovorili su:
‘’Prioritetnije je da žena čini sedždu-tilavet pokrivene glave, ali ako bi učinila sedždu-tilavet otkrivene glave, nadamo se da to nije prijestup, zato što sedžda-tilavet ne uzima iste propise kao namaz. Sedždom-tilavet se izražava poniženost i približavanje Allahu, kao što je slučaj i sa ostalim zikrovim i dobrim djelima.’’ (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 263.)

6-Način obavljanja sedžde-tilavet
Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju iz ovog poglavlja vezano je za formu sedžde-tilavet, tj. na koji način i kao se čini sedžda-tilavet izvan namaza. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko pitanja vezanih za način obavljanja sedžde-tilavet.

a-Ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet
Čovjek koji uči Kur’an ili sluša učenje Kur’ana, najčešće to čini sjedeći, stoga se u ovom slučaju nameće sljedeće pitanje: Da li je takvoj osobi propisano da ustane i nakon toga učini sedždu-tilavet ili će je učiniti iz stanja u kojem se nalazi?
Islamski učenjaci – pravnici su i u pogledu ovog pitanja zauzeli različite stavove: jedni su smatrali da je osobi koja sjedi propisano da ustane i da nakon toga učini sedždu-tilavet, dok su drugi smatrali da to nije propisano.
Prvo mišljenje je zastupala izrazita većina učenjaka: hanefijska pravna škola, po jednom mišljenju, i učenjaci šafijske pravne škole, te neki učenjaci hanbelijske pravne škole, od kojih je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 3 tom, str. 408.; Fetava el-kubra, 2 tom, str. 262.)
Drugo mišljenje zastupao je dio učenjaka šafijske pravne škole i to je jače mišljenje u mezhebu.
( El-Medžmu’u, 4 / str. 74.)
Ako pažljivo pogledamo u tekstove koje su obje skupine spomenule, vidjet ćemo da ne postoji jasan dokaz na koji bi se čovjek mogao pozvati u ovom pitanju.
Smatram, a Allah najbolje zna, da u slučaju osobe koja sjedeći uči Kur’an ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost ustajanja prilikom činjenja sedžde-tilavet.
Kazao je imam Nevevi: “U pogledu tog pitanja (ustajanja zbog činjenja sedžde-tilavet) ne postoji validan dokaz na koji bi se moglo pozvati. Zato je preferirajuće mišljenje da to treba izbjegavati, jer je to novotarija, a mnogo je vjerodostojnih hadisa koji zabranjuju novotarije. Što se tiče predaje koju je zabilježio imam Bejheki sa svojim senedom od Ummu Seleme el-Ezdije da je rekla: ‘Vidjela sma Aišu, r.a., da je učila u Mushafu pa kada bi naišla na sedždu-tilavet, ustala bi i učinila sedždu’, ova predaja nije vjerodostojna zbog nepoznanosti Ummu Seleme el-Ezdije. A Allah najbolje zna.” (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka. (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 265.)

b-Predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja ne postoje dokazi na koje bi se čovjek mogao pozvati. Stoga je veliki broj učenjaka smatrao da predaja selama nakon sedžde-tilavet nije propisana. Tog stava bili su: učenjaci hanefijske i malikijske pravne škole, jedan rivajet u šafijskom mezhebu, po jednoj predaji, tog stava bio je imam Ahmed, i na kraju to je stav šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost predaje selama nakon sedžde-tilavet.
Kazao je šejhul-islam: “Što se tiče sedžde-tilavet ili sedžde šukra – zahvale, u pogledu toga nije preneseno od Poslanika, niti od ashaba, nešto na osnovu čega bi kazali da je u njima propisana predaja selama.” (El-Fetava, 21tom, str. 277.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka.

c-Šta se uči na sedždi-tilavet
Učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je od sunneta prilikom sedžde-tilavet da se veliča Allah istim zikrom koji se uči na sedždi u namazu, riječima ‘Subhane Rabijel-e’ala’, ili dovama koje su zabilježene u vjerodostojnim hadisima u kojima se navodi da je Allahov Poslanik tom prilikom učio:
Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: ‘‘Allahov Poslanik, na sedždi-tilavet u noćnom namazu, govorio bi: “Moje lice čini sedždu Onome koji ga je stvorio, Onome koji mu je stvorio vid i sluh, Njegovom snagom i moći.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 261.)

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je neki došao čovjek Allahovom Poslaniku i kazao: ‘Sinoć sam sanjao kako klanjam iza jednog drveta koje je učinilo sedždu zbog moje sedžde, pa sam čuo to drvo da govori: ‘Gospodaru moj, upiši mi kod Sebe nagradu zbog nje, oprosti mi grijehe zbog nje, učini je mojom opskrbom kod Sebe i primi je od mene kao što si je primio od Svoga roba Davuda.’” Ibn Abbas je kazao: ‘‘Allahov Poslanik učio je kur’anski ajet u kojem je sedžda, pa je učinio sedždu i čuo sam ga da dovi istom onom dovom za koju je čovjek rekao da je dovilo drvo.” (Tirmizi, dobrim – hasen ocijenio ga je šejh Albani.)

Drugo poglavlje
Propisi sedžde-tilavet u namazu

1-Učenja ajeta sedžde-tilavet u situaciji kada se klanja namaz u džematu
a-Većina islamskih učenjaka smatrala je da je propisano – dozvoljeno učenje ajeta u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima imam uči naglas.
Tog stava bili su učenjaci hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 64.)

Svoj stav argumentirali su sljedećim dokazima:
Od Ebu Rafi’e se prenosi da je rekao: ‘’Klanjao sam sa Ebu Hurejrom jacija-namaz, pa je kao imam učio ‘Izes-Semau inšekkat’ i učinio sedždu. Upitao sam ga: Kakva je to sedžda?, a on je rekao: ‘Ovu sedždu sam činio iza Ebul-Kasima i neću prestati da je činim sve dok se ponovo ne sretnem sa njim.’” (Ebu Davud, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
Imam Mesruk je spomenuo da je Osman, r.a., na jacija-namazu učio ‘Ven-Nedžmi’ pa je učinio sedždu.

b-Suprotno tome, veliki broj učenjaka smatrao je pokuđenim da imam uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi.
Svoj stav su argumentirali činjenicom da imam ako prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, može biti u jednoj od dvije situacije: da ne učini sedždu-tilavet, a na taj način je izostavio sunnet, ili da je učini, što može uzrokovati pometnju u džematu – zbog onih koji nisu blizu imama i ne vide imama. Zato su smatrali da je prioritetnije da ostavi učenje koje uzrokuje sedždu-tilavet.. (El-Ahkam el-fikhije el-hassa bil-kur’an. str. 660.)
Svoj stav su također argumentirali činjenicom da ne postoji jasan i vjerodostojan primjer iz prakse Allahovog Poslanik da je to činio.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prioritetnije da imam ne uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi, osim u situaciji ako broj džematlija nije velik i ako imam zna da džematlije znaju propis o tome i da to neće unijeti pometnju u džematu.
c-Donošenje tekbira pri činjenju sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je propisano donošenje tekbira u situaciji kada se čini sedžda-tilavet u namazu, tekbir pri odlasku na sedždu i drugi prilikom povratka sa sedžde. (El-Mugni, 1 tom, str. 686; El-Medžmu’u, 4 tom, str. 72.)
Svoj stav su zasnovali na općim dokazima u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik prilikom svakog spuštanja i podizanja u namazu donosio tekbire.
Kazao je Ibn Mes’ud, r.a: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako donosi tekbire prilikom svakog podizanja i spuštanja u namazu, te svakom sjedenju i ustajanju.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
d-Da li će muktedija (onaj ko klanja za imamom) činiti sedždu-tilavet zbog svog učenja
U slučaju da se desi da čovjek koji klanja za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, i on kao muktedija prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, da li je njemu u toj situaciji propisano da učini sedždu-tilavet ili ne?
Po mišljenju četiri pravne škole, čovjeku u toj situaciji nije propisano činjenje sedžde-tilavet.
Svoj stav su argumentirali riječima Allahovog Poslanika, u kojima zabranjuje da se muktedija razlikuje u svojim postupcima od imama: “Imam je postavljen da ga slijedite zato se ne razlikujte od njega. Kada donese početni tekbir, i vi to učinite, kada ode na ruku’, i vi to učinite…” (Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a.)
Po mišljenju određenog broja učenjaka, ako bi čovjek u ovoj situaciji, svjestan propisa, učinio sedždu-tilavet, njegov bi namaz bio pokvaren.
Upitan je šejh Usejmin o čovjeku koji prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet u namazu koji klanja za imamom, pa je odgovorio:
“On neće činiti sedždu, zato što je slijeđenje imama obaveza – vadžib a činjenje sedžde-tilavet je sunnet. U toj situaciji kada je muktedija (klanja za imamom), nije mu dozvoljno da učini sedždu-tilavet zbog svog učenja. Ako bi to svjesno učinio, znajući da mu to nije dozvoljeno, njegov bi namaz bio pokvaren.” (Fetava islamijje, 1 tom, str. 290. )

Treće poglavlje
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

1-Izostavljanje ajeta sedžde-tilaveta prilikom učenja Kur’ana
Možda bi neko u želji da izbjegne činjenje sedžde-tilavet pribjegao varci izostavljanja ajeta sedžde-tilavet. U vezi s tim, ističemo sljedeće: Učenjaci tri pravne škole zauzeli su zajednički stav da je pokuđeno da se u toku učenja Kur’ana preskoči ajet sedžde-tilavet.
Više je razloga zbog kojih su učenjaci ovaj čin smatrali pokuđenim, jedna od njih jeste i da to uzrokuje izbjegavanje određenog dijela Kur’ana, što je samo po sebi pokuđeno.
2-Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Jedno od pitanja koje veoma često može čovjeku biti potrebno jeste i pitanje: Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Odgovor na ovo pitanje vraća se na pitanje da li je sedžda-tilavet namaz ili ne. Pošto smo preferirali mišljenje da sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost se ne uvjetuju uvjeti namaza, kažemo da je dozvoljeno činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu.
Ovaj stav zastupao je veliki broj učenjaka, od kojih su: učenjaci šafijske i bukvalističke pravne škole, tog stava bio je imam Ahmed u jednoj predaji od njega, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 80.)
Stalna komisija za fetve, kada je upitana o činjenju sedžde-tilavet u vremenim kada je pokuđeno činjenje opće nafile, kazala je:
“Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno činjenje nafile, po odabranom mišljenju, zato što se na sedždu-tilavet ne odnose propisi namaza. Ako bismo prihvatili činjeniicu da se na sedždu-tilavet odnose propisi namaza, opet bi je bilo dozvoljeno činiti u tim vremenima zato što bi ta sedžda potpadala pod pojam ‘’namaza sa povodom’’ kao što je namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca, ili dva rekata nakon tavafa za onoga koji je obavljao tavaf u vremenu kada je zabranjeno klanjati nafilu.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 264.)
3-Gdje spustiti Kur’an iz kojeg čovjek uči kada čini sedždu-tilavet?
Veoma često se dešava da čovjek koji uči Kur’an i prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet ne zna kako da postupi sa Mushafom iz kojeg je učio, pošto treba da prilikom sedžde spusti dlanove na tlo.
Velikom učenjaku današnjice šejhu Ibn Bazu postavljeno je takvo pitanje pa je odgovorio:
“Ne postoji zapreka da se Mushaf spusti na zemlju (ćilim), ako je čisto mjesto na koje će se spustiti Mushaf, u vremenu dok čovjek čini sedždu-tilavet. Ako bi čovjek bio u mogućnosti da ga spusti na mjesto koje je uzdignuto, to bi svakako bilo propisano, ili da Mushaf iz kojeg uči da na čuvanje nekom bratu koji je u blizini, dok učač završi sa sedždom-tilavet, zato što je u tome čuvanje i veličanje Kur’ana i također, kako drugi ljudi ne bi pomislili da želi oskrnaviti svetost Kur’ana.” (Fetve šejha Bin Baza, 24 tom, str. 349.)

4-Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
Također, od propisa koji mogu svakodnevno biti potrebni muslimanu, a vezani su za ovo poglavlje jeste i pitanje: Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
U pogledu tog pitanja šejh Bin Baz kazao je: “Nije propisano da sedždu-tilavet čini onaj koji sluša osim u slučaju kada to učini i onaj koji uči. Kada je Zejd ibn Sabit učio Poslaniku suru En-Nedži i nije učinio sedždu, Poslanik također nije učinio sedždu. Ova predaja ukazuje da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib, jer Allahov Poslanik nije negirao Zejdov postupak. Također, ova predaja ukazuje da onaj koji sluša neće činiti sedždu ako je nije učinio onaj koji uči Kur’an.” (Fetve šejha Bin Baza, 11 tom, str. 415. )

5-Kako postupiti ako muktedija ode na ruku’, a imam učini sedždu-tilavet?
Propis koji bi mogao trebati svakom muslimanu jeste situacija da imam uči suru na kraju koje je sedžda-tilavet i nakon toga donese tekbir i učini sedždu-tilavet, a muktedija ne znajući da se tu čini sedžda, ode na ruku’. Kako postupiti?

U ovoj situaciji čovjek može biti u jednoj od dvije situacije, prva: dok bude na ruku’u da shvati da je imam učinio sedždu, kada treba da i on učini sedždu, slijedeći imama; druga: da ne sazna da je imam bio na sedždi sve dok imam ne donese drugi tekbir i vrati se sa sedžde, u tom slučaju kada čuje imamov tekbir vratit će se na kijam – stajanje i nastaviti slijediti imama u daljnjim radnjama namaza. (Sažeto iz Fetava šejha Usejmina, 24 tom, str. 14.)

Zaključci:
Sedžda-tilavet je propisan ibadet po konsenzusu islamskih učenjaka.
Sedžda-tilavet je potvrđeni sunnet, kako za onoga koji uči tako i za onoga koji sluša učenje Kur’ana. Zato musliman ne bi trebao da je izostavlja osim u iznimnim situacijama.
Propis sedžde-tilavet ne odnosi se na osobu koja nenamjerno čuje učenje Kur’ana.
Sedžda-tilavet nije namaz i na osnovu toga za njenu validnost se ne uvjetuju isti uvjeti kao za valjanost namaza, iako je prioritetnije da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, okrenuta prema Kibli i pokrivenih stidnih dijelova tijela.
Nije propisano ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet u pogledu osobe koja izvan namaza sjedeći uči ili sluša Kur’an.
Nije propisana predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet.
Tokom činjenja sedžde-tilavet propisano je veličanje Allaha zikrom koji se općenito uči na sedždi u namazu ili dovama koje su u vjerodostojnim predajama zabilježene od Allahovog Poslanika.
Imamu koji predvodi ljude u namazu dozvoljeno je da uči ajete sedžde-tilavet ako je u pitanju namaz u kojem se uči naglas, dok je prioritetnije da to ne čini ako je u pitanju namaz u kojem se uči u sebi.
Popisano je donošenje tekbira, kako pri odlasku na sedždu tako i pri povratku sa sedžde, prilikom činjenja sedžde-tilavet u namazu.
Prilikom učenja Kur’ana pokuđeno je preskakati ajete sedžde-tilavet, s namjerom da se izbjegne činjenje sedžde.
Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima u kojima je pokuđeno klanjanje opće nafile.
Nije propisano činjenje sedžde-tilavet u slučaju kada čovjek čuje učenje Kur’ana na radiju, televiziji, kompjuteru i sl.

Naša zadnja dova je:
Hvala Allahu uz čije blagodati se upotpunjavaju dobra djela!

Sarajevo 22. 7. 2010.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje