Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koji su propisi zakletve ?
Priredio: Amir Durmić U arapskom jeziku, zakletva (jemin) je dobila ime po desnoj ruci koja se isto tako zove. Kada bi se ljudi jedni pred drugima na nešto zaklinjali, udarali bi desnicom o desnicu, i na taj način potvrdili svoju zakletvu. Šerijatski, jemin – zakletva, je potvrðivanje nečega (izrečeviše
Priredio: Amir Durmić
U arapskom jeziku, zakletva (jemin) je dobila ime po desnoj ruci koja se isto tako zove. Kada bi se ljudi jedni pred drugima na nešto zaklinjali, udarali bi desnicom o desnicu, i na taj način potvrdili svoju zakletvu.
Šerijatski, jemin – zakletva, je potvrðivanje nečega (izrečenog stava ili informacije) uz spominjanje Allaha ili Njegovih imena i svojstava. (Fethul-Bari, 11/516)
Zaklinjanje (na šerijatski propisan način) je dozvoljeno po Kur’anu, sunnetu i idžmau (koncenzusu) islamskih učenjaka.
DOKAZI:
UZ KUR’ANA: Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
1- « …i ne kršite zakletve kada ste ih potvrdili i Allaha kao jamca sebi uzeli…» (En.Nahl, 91).
2- « Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite « (Et-Tahrim, 2)
3- Uzvišeni Allah je svome Poslaniku s.a.v.s. na tri mjesta u Kur’anu naredio da se zaklete Njegovim imenom: « Oni te zapitkuju: Da li je istina da će ono biti? Reci : Jest GOSPODARA MI MOGA, zaista je istina i vi nećete umaći « (Junus, 53).
« A nevjernici govore: čas oživljenja nam neće doći! Reci: Hoće, TAKO MI GOSPODARA moga, koji zna i ono što je skriveno…» (Saba, 3).
« Nevjernici tvrde da neće biti proživljeni: Reci: Hoćete, GOSPODARA MI moga…» (Tegabun, 7).
IZ SUNNETA:
Govorio je Poslanik s.a.v.s.:
1- ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, ja se nadam sa ćete biti
polovina od stanovnika dženneta..”(Buhari br.6528, Muslim, br. 221 od
Abdullaha b. Mesu’da r.a.)
2- ”Tako mi Onoga pored Koga nema drugog božanstva, neki od vas će raditi djela
stanovnika dženneta sve dok izmeðu njega i dženneta ne bude osim koliko
podlaktica, pa će ga prestići ono što je u knjizi zapisano..” (Buhari br.3208,
Muslim br.2643, od Abdullaha b. Mesu’da r.a.)
3- ”Šta je nekim ljudima koji se ustručavaju da čine ono što ja činim? Tako mi Allaha,
ja sam od njih o Allahu znaniji i bogobojazniji…”
(Buhari br.6101, Muslim br. 2356 od Aiše r.a.).
IZ IDŽMA’A:
Suglasni su islamski učenjaci da je zakletva dozvoljena i da se na njoj grade odreðeni vjerski propisi. (Mugni 11/160).
Pored toga što je zakletva dozvoljena, nije preporučljivo da se često upotrebljava jer će u tom slučaju postati navika, pa će je čovjek izgovarati i kad govori nešto banalno.
Kaže Allah u prijevodu značenja: « I ne slušaj nijednog hallafa (ko se puno klete) prezrena» (Kalem, 10). Neki mufessiri kažu da se pod ovim terminom ”hallaf” misli na svakog ko se puno klete, bez obzira govorio istinu ili laž. ( Tefsir od Razija, 6/75 i 30/83). Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s. da zaklinjanje prilikom trgovine uništava njen bereket. (Buhari br. 2087, Muslim br.1606 od Ebu Hurejre r.a.)
čIME SE JE DOZVOLJENO ZAKLINJATI?
Muslimanima se nije dozvoljeno zaklinjati ničim osim sa Allahom i Njegovim svojstvima i lijepim imenima. Jedne prilike Allahov Poslanik s.a.v.s. je sustigao Omera b. Hattaba koji je putovao sa jednom skupinom i čuo ga da se klete svojim ocem, pa mu je rekao: ”Allah vam uistinu zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima. Ko hoće da se zaklinje, neka se zaklinje Allahom ili neka šuti. ”(Buhari br.6646, Muslim br.1646).
ZAKLINJANJE ALLAHOVIM IMENIMA I SVOJSTVIMA:
Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se je dozvoljeno zaklinjati Allahovim imenima koja su posebna za Njega i sa kojima se ne naziva niko osim Njega i da je takva zakletva validna i da ona za sobom povlači keffaret ukoliko se prekrši. Meðutim, postoje Allahova imena kojima se u prenesenom značenju mogu nazivati i neka stvorenja. Na primjer, Allahova imena El-Halik što znači Stvoritelj, ili Rabb što znači Gospodar, ponekad u Kur’anu dolaze i u kontekstu stvorenja. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
« Vi se mimo Allaha kumirima klanjate i laži STVARATE… » (Ankebut, 17),
« Što se Balu klanjate, a najljepšeg od svih STVORITELJA ostavljate»
(Es-Saffat, 125),
« I kada Jusufu izaslanik doðe, on reče: Vrati se GOSPODARU svome..»
(Jusuf, 51)
« A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će spasen biti reče. Spomeni me GOSPODARU svome…» (Jusuf, 42).
Ukoliko se čovjek zaklete nekim od ovakvih imena sa nijetom zaklinjanja Allahom, ili ovakva imena spomene općenito, pa kaže (npr. tako mi Gospodara moga) to će se računati zakletvom. Ako pak ova imena čovjek spomene u zakletvi a bude nijetio nekoga od stvorenja, to se neće računati šerijatskom zakletvom, i za nju nema keffareta ukoliko se prekrši, već će se čovjek pokajati zbog toga što se kune nečim mimo Allaha.
Većina uleme dozvoljava zaklinjanje Allahovim svojstvima, što je i ispravno mišljenje. Dokaz su mnogi hadisi:
– Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. opisujući zadnjeg čovjeka koji će izići iz vatre rekao: ”…stalno će tražiti od Allaha a On će mu reći: ako ti uslišam molbu, nećeš li tražiti ništa više? Neću, tako mi TVOJE MOćI…” (Buhari br.6573, Muslim br.173)
– Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. dovio obraćajući se Allahu riječima: ”Utječem Ti se TVOJOM MOćI, Ti si Onaj pored Kojeg nema drugog boga i Ti si onaj koji ne umire, a džinni i ljudi umiru”. (Buhari br.7383, Muslim br.2717)
ZAKLINJANJE KUR’ANOM:
Pošto je Kur’an Allahov govor a samim tim i jedno od Njegovih svojstava, većina islamskih učenjaka je dozvolila zakletvu Kur’anom. (El-Mugni 11/193, Medžmuatul-fetava od Ibn Tejmijje r.h. 35/237).Kažu da je zaklinjanje Kur’anom poput istiaze-traženja utočišta, i da nije dozvoljeno osim Allahom i Njegovim svojstvima. Kako mnoge vjerodostojne predaje potvrðuju da se Poslanik s.a.v.s. Allahu utjecao sa Njegovim svojstvima, kažu da se je isto tako dozvoljeno i zaklinjati se Njegovim svojstvima, poput Kur’anom, jer je to Njegov govor, odnosno svojstvo. Na primjer govorio je Poslanik s.a.v.s.: ”Utječem se Allahu Njegovim POTPUNIM RIJEčIMA, od zla Onoga što je On stvorio…”. (Muslim, br 2708 od Havle b. Hakim r.a.)
Ebu Hanife r.h. nije dozvoljavao zaklinjanje Kur’anom, meðutim neki potonji učenjaci Hanefijskog mezheba su to dozvolili poput Ibn Hummama i Ajnija. (Fikhul-islamijj ve edilletuhu 3/379).
ZAKLINJANJE NEčIM MIMO ALLAHA:
Zaklinjanje nečim mimo Allaha je strogo zabranjeno-haram, i računa se vrstom širka, što se jasno zaključuje iz hadisa koji govore na ovu temu:
-Abdullaha b. Omera r.a. je čuo čovjeka kako se zaklinje Kabom, pa ga je upozorio da to ne čini a nakon toga mu rekao: čuo sam Poslanika s.a.v.s. da je rekao: ”Ko se zaklete nečim mimo Allaha, uznevjerovao je (učinio nevjerstvo) ili je Allahu pripisao druga” (Ebu Davud br.3251, Tirmizi br.1539. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br.2952)
– od Burejde r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zaklete emanetom (čašću, povjerenjem) takav nije od nas ”.( Ebu Davud br. 3253, i Ahmed 5/352. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br. 2954)
– od Ebu Hurejere r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nemojte se zaklinjati vašim očevima niti vašim materama niti kumirima, i ne zaklinjte se osim Allahom, i nemojte se zaklinjati osim kada govorite istinu”. (Ebu Davud br.3248, Nesai 7/7. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihul-Džami’ br. 7249)
Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Haram se je zaklinjati nečim mimo Allaha i to je odabrano mišljenje. Prenosi se od Ibn Mesu’da r.a. da je govorio: Da se zakunem Allahom pa da slažem mi je draže, nego da se zakunem nečim mimo Allaha a da govorim istinu”.
( Abdurrezzak u Musannefu br. 15 929 i Ebu Neim u El-Hilje 7/267. Ovu predaju je Albani r.h. ocijenio vjerodostojnom u El-Irva br.2562).
Pojašnjavajući ovaj govor Ibn Mesu’da, kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Jer je veličina tevhida veća od veličine govorenja istine, a grijeh laganja je manji od grijeha širka ”.
(Ihtijarat str. 473).
ŠTA ćE UčINITI ONAJ KO SE ZAKUNE NEčIM MIMO ALLAHA?
Svaka zakletva mimo Allaha i Njegovih svojstava i imena je zabranjena, ali isto tako i bezvrijedna te nema nikakvu težinu u šerijatu. Meðutim ukoliko se čovjek namjerno ili ne namjerno zaklete nečim mimo Allaha, šta da čini?
Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune i u svojoj zakletvi kaže: Tako mi Lata i Uzzata; neka kaže: La ilahe illallah …” ( Buhari br.6650,
Muslim br. 1647).
U drugom hadisu od Sa’da b. Ebi Vekkasa r.a. stoji da se ovaj ashab zakleo Latom i Uzzatom, jer je bio nov u Islamu, pa mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Reci La ilahe illallah, a zatim pljucni na lijevu stranu tri puta, traži kod Allaha utočište od prokletog šejtana i nemoj se više vraćati tom postupku ”. (Ibn Madže br. 2097, Ahmed 1/183. Šejh Ahmed Šakir je ovu predaju ocijenio vjerodostojnom u opaskama na Musned Imama ahmed br. 1590, a šejh Albani tvrdi da ima odreðenu slabost. Vidjeti: El-Irva 8/192-193)
Po ispravnom mišljenju, ukoliko se čovjek zakune bilo čim mimo Allaha, treba da postupi onako kako je pojašnjeno u ovom hadisu. Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Zaklinjanje onim što je stvoreno, poput zakletve Kabom, vladarima, precima, sabljom … Sve su ovo zakletve koje nemaju nikakvu svetost niti vrijednost, već se one računaju u one zakletve za koje nije potrebno činiti keffaret(iskup), a onaj ko to učini treba da Allaha izdvoji u Njegovoj jednoći…”(Fetava 33/122).
Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: VRSTE ZAKLETVE i KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU
Prvi put objavljeno: četvrtak, 06 Rujan 2007 00:44
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Na koji način se vjernik može iskupiti za svoju prekršenu zakletvu ?
Pripremio: Amir Durmić Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur’ana, sunneta i idžma’a islamskih učenjaka. Kviše
Pripremio: Amir Durmić
Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur’ana, sunneta i idžma’a islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: «Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti…» (El-Maide, 89.)Prekršitelj zakletve ima pravo da bira izmeðu prve tri ponude (da nahrani deset siromaha, da ih obuče ili da oslobodi roba), a ako ne može ništa od ponuðenog, onda će postiti tri dana. Nije mu dozvoljeno da posti odmah, odnosno prije nego što pokuša ponuðeno, po idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka.
HRANJENJE DESET SIROMAHA
U ajetu je jasno precizirano da se moraju nahraniti deseterica siromaha. Meðutim, da li je dozvoljeno nahraniti jednog siromaha deset puta, ili dvojicu pet puta, petericu po dva puta itd.? Stav imama Šafije, imama Ahmeda kao i Ibn Hazma jeste da mora biti deset različitih siromaha, zbog vanjskog značenja ajeta, koji na to jasno upućuje.
Suprotan stav ima Ebu Hanife, r.h., i imam Ahmed u drugom rivajetu, da je dozvoljeno dati sve jednom siromahu, pod uvjetom da mu se čitava količina hrane dadne odjednom.
VRSTA HRANE KOJA SE DAJE SIROMASIMA
Što se tiče vrste hrane kojom se hrane siromasi, ispravno je da se to vraća na običaj stanovnika tog geografskog područja, odnosno na osrednju hranu (i po vrsti i po količini) koja se koristi u tom mjestu, shodno riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: ”…da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite” (El-Maide, 89.).
Ovo je stav imama Malika i Ibn Hazma, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, r.h.
Kaže Ibn Tejmijje, r.h., preferirajući ovo mišljenje:
”Ono što se prenosi od ashaba i tabiina jeste ovaj pravac. Zbog toga su govorili: ‘Osrednja hrana jeste hljeb i mlijeko, hljeb i maslo, hljeb i datule, a najveće što se može reći jeste hljeb i meso.’ Predaje koje govore na ovu temu već smo spomenuli na drugom mjestu, i tamo smo objasnili da je ovo mišljenje ispravno i da na njega upućuju Kur’an, sunnet i zdravo razmišljanje…” (Fetava od Ibn Tejmijje, 35/349.)
DA LI JE DOZVOLJENO POZVATI SIROMAHE PA IH NAHRANITI, ILI JE OBAVEZA DA ONI LIčNO PREUZMU HRANU?
Stav imama Malika, Šafije i Ahmeda jeste da im se hrana mora uručiti lično, jer, kako kažu, to je imetak koji im po šerijatu lično pripada, pa im se mora uručiti kao zekat. Takoðer kažu da je to bila praksa ashaba, r.a.
Suprotan stav imaju imam Ebu Hanife i imam Malik u drugoj predaji, a to je mišljenje i Sevrija, Evzaija i Hasana el-Basrija, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, koji kažu da nije obaveza da siromasi lično preuzmu hranu, već ih je dozvoljeno pozvati na ručak ili večeru naprimjer.
Ovo mišljenje je prioritetnije i bliže općim ciljevima šerijata, jer se i ličnim hranjenjem siromaha postiže cilj radi kojeg je ovaj propis nareðen, a to je dobročinstvo prema siromahu. A Allah najbolje zna.
OBLAČENJE DESET SIROMAHA
To se odnosi na kupovinu odjeće koju po običaju nose siromasi, a Ahmed i Malik su ograničili da ta odjeća u najmanju ruku mora prekrivati one dijelove tijela koji se obavezno prekrivaju u namazu, bilo da se radi o muškarcu ili ženi.
(El-Mudevvene, 2/44, Mugni, 11/260, Muhalla, 8/75)
KORIST
Većina islamskih učenjaka smatra da nije dozvoljeno izdvojiti novčanu vrijednost za hranu ili odjeću, te je u tom obliku dati siromasima, dok Ebu Hanife to dozvoljava.
(El-Umm, 7/91, El-Mudevvene, 2/40, El-Muhalla, 8/69, El-Mugni, 11/256)
OSLOBAÐANJE ROBA
Odabrano je mišljenje po ovom pitanju da se može osloboditi bilo koji rob, bio on musliman ili ne, zbog općenitosti ajeta u kojem se to nareðuje: “…ili da roba ropstva oslobodite…“ Ovo je mišljenje Ebu Hanife, r.h., dok većina pravnika kaže da rob mora biti musliman.
POST TRI DANA
Ukoliko ne bude u stanju da se zbog siromaštva iskupi za prekršenu zakletvu sa jednom od tri navedene stvari, kletvokršitelj će prijeći na post od tri dana, onako kako je to spomenuto u ajetu.
Imam Ebu Hanife, Sevri i Ahmed u jednom rivajetu, mišljenja su da se ovi dani obavezno trebaju postiti uzastopno. Svoj stav dokazuju kiraetom Abdullaha b. Mes’uda, r.a., i Ubejja, r.a., da su u ajetu koji govori o iskupu kletvokršitelja učili: “…A onaj ko ne bude mogao –neka posti tri dana (uzastopno)…“ (El-Maide, 89.).
Iako ovaj kiraet ne spada u mutevatir – kategorične kiraete, on je u najmanju ruku predaja od Poslanika, s.a.v.s., kojom se tumači spomenuti ajet, tako da pod pretpostavkom ispravnosti njegovog lanca prenosilaca, on biva validnim dokazom.
Takoðer, kao dokaz navode i kijas – analogiju, shodno iskupu za nenamjerno ubistvo ili zihar za koje je takoðer propisan post kao iskup, a u ajetima koji o tome govore uvjetovana je uzastopnost u postu. Kaže Allah u prijevodu značenja za iskup onome ko počini nenamjerno ubistvo: ”…ne naðe li, mora uzastopno postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje” (En-Nisa, 92.), a za zihar kaže: ”Onaj ko ne naðe, dužan je da dva mjeseca posti uzastopce prije nego što jedno drugo dodirnu” (El-Mudžedele, 4.).
Imam Malik, Šafija, Ahmed u rivajetu kao i Ibn Hazm smatraju da uzastopnost u postu za otkup prekršene zakletve nije obavezan jer takvo nešto nije uvjetovano u ajetu, a spomenuti kiraet nije mutuvetair – kategoričan, već šaz – izniman, pa kao takav ne može služiti kao dokaz. Zbog toga, ako prekršitelj zakletve ove dane isposti bez uzastopnosti, njegov iskup je ispravan.
Ovo drugo mišljenje je ispravnije, meðutim, ukoliko čovjeku ne predstavlja veliku poteškoću, sigurno je da je preče i bolje te dane ispostiti uzastopno kako bi što prije sa sebe skinuo tu obavezu, a Allah najbolje zna.
DA LI JE DOZVOLJENO ISKUPITI SE ZA ZAKLETVU I PRIJE NEGO ŠTO SE PREKRŠI?
Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se iskup za prekršenu zakletvu ne mora učiniti prije nego što se išta prekrši, ali se razilaze na dva mišljenja po pitanju onoga ko bi se iskupio prije nego što je zakletvu prekršio:
PRVO: Većina islamskih pravnika smatra da je to dozvoljeno, ali smatraju prečim da se iskup ne čini sve dok se zakletva ne prekrši. Ovaj stav se pripisuje četrnaesterici ashaba i velikom broju tabiina.
DRUGO: Ebu Hanife i njegovi sljedbenici smatraju da ovaj postupak nikako nije ispravan, dok imam Šafija smatra da se nije dozvoljeno unaprijed iskupiti postom od tri dana, ali jeste sa ostale tri spomenute stvari u ajetu. (El-Mudevvene, 2/38, El-Mugni, 11/222, El-Muhalla, 8/67, El-Mebsut, 8/148)
Mišljenje većine islamskih učenjaka je prioritetnije jer hadisi upućuju na legitimnost ovog postupka. Od Abdur-Rahmana b. Semure, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
”Ako se na nešto zakuneš, pa vidiš da je nešto drugo bolje od onoga na što si se zakleo, iskupi se za svoje krivokletstvo, pa učini ono što je bolje…” (Ebu Davud, br. 3278, Nesai, 7/10. Hadis je vjerodostojan. Vidjeti: Irvaul-galil, br. 2579. U nešto drugačijoj verziji bilježe ga Buharija i Muslim.) U ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je naredio da se čovjek prvo iskupi za svoju zakletvu, pa da je tek nakon toga prekrši. A Allah najbolje zna.
PONAVLJANJE ISKUPA SA PONAVLJANJEM PREKRŠENIH ZAKLETVI
Ukoliko se čovjek zakune da će učiniti jednu stvar, pa se nakon toga opet zakune da će učiniti neku drugu stvar, ukoliko prekrši bili koju od navedenih zakletvi, dužan je da se za svaku iskupi posebno. Naprimjer: čovjek se Allahom zakune da neće posjećivati rodbinu, a nakon toga zakune se da neće izlaziti iz kuće. Kada prekrši bilo koju od navedenih zakletvi obaveza mu je da se za svaku iskupi posebno.
Meðutim, ako se dva ili više puta zakune za jednu te istu stvar, islamski učenjaci po ovom pitanju imaju više mišljenja. Ebu Hanife, Malik i Ahmed smatraju da je za svaku zakletvu dužan posebno se iskupiti, a imam Šafija kaže da, ukoliko je drugom zakletvom samo želio da potvrdi prvu, nije dužan da se iskupi više od jednog puta.
Imam Ahmed u jednom rivajetu smatra da će se iskupiti samo jednom bez obzira koliko se puta zakleo na jednu te istu stvar, i da se ostale zakletve računaju samo kao potvrda one već izgovorene. Ovo mišljenje je odabrao i Ibn Tejmijje, r.h., i ono je, inšallah, odabrano.
Naprimjer, žena se Allahom zakune da više neće dojiti svoje dijete, i tu zakletvu ponovi nekoliko puta u jednom ili više dana. Ukoliko se odluči da prekrši tu zakletvu, dovoljno je da se za nju iskupi samo jednom, a Allah najbolje zna.
Pripremljeno prema djelu Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibnus-Sejjida Salima
Prvi put objavlejno: ponedjeljak, 19 Studeni 2007 09:30
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je šerijatski propis o igranju šaha ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Aridaviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca). Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iskoristi pet stvari prije nego što doðe drugih pet: …slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.” (Hakim, 4/341/7846, Hatib u El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/170/804, i Vekia u Ez-Zuhdu, 1/223-224, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/235, El-Mugni, 5/204 (Ihjau ulumid-din) i Sahihul-džamia, 1/244.)
U drugoj predaji, koju prenosi Ibn Abbas, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dvije su blagodati čija je vrijednost nepoznata mnogim ljudima: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buharija) Zamislite muslimana koji Uzvišenom Allahu na pitanje o blagodati slobodnog vremena, odgovori: “Gospodaru moj, prošli su mi dani, mjeseci i godine u igri, zabavi i dangubi.” Neki kažu da je vrijeme zlato! Pored lijepe namjere napravili su kobnu grešku, jer zlato u odnosu na vrijeme koje predstavlja čovjekov život nema nikakve vrijednosti.
Prvi koje izmislio šah bio je Sissah b. Zahir el-Hindi. Kada je poznati farisijski kralj po imenu Bihrem čuo za šah, jako se obradovao i nagradio izumitelja. (Keffur-rea’a, str. 115.)
često se postavljaju pitanja i vode polemike u vezi s propisom igranja šaha. U narednom tekstu pojasnit ćemo stav islamskih pravnika vezan za ovo pitanje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je igranje šaha haram ukoliko postoji ulaganje imetka, jer se tada tretira kockom. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/181-182, i Medžmu’ul-fetava, 32/137, 152.)
Ako igranje šaha rezultira ostavljanjem namaza, psovkom, vrijeðanjem ili neprijateljstvom, takoðer biva haram. (Vidjeti: El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, od Ibn-Džuzzija, Medžmu’ul-fetava, 32/137, Mugnil-muhtadž, 6/347, Keffur-rea’a, str. 101, od Hejtemija i Sahihut-tergib, 3/180-181.)
Ako, pak, igra šaha ne sadrži kocku niti uzrokuje neku od zabranjenih stvari, tada islamski učenjaci imaju različite stavove. Većina učenjaka, od kojih su: hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici, smatraju, opet, igranje šaha zabranjenim. (Vidjeti: El-Mugni, 12/37, i El-Kafi, 4/4/322, od Ibn Kudame; Šerhu Fethil-kadir, 7/411, 413, Bedaeus-sanaia, 4/305, El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, El-Fevakihud-devani, 2/563, Medžmu’ul-fetava, 32/152, Mealimus-sunen, 2/209, El-Furusijje, str. 303, El-Kebair, str. 101, i El-Insaf, 12/52-53.)
Što se tiče šafijskih pravnika, većina njih igranje šaha smatra pokuðenim, a neki, kao većina učenjaka, zabranjenim. (Vidjeti: El-Minhadž, 15/14, od imama Nevevija; Es-Sunenul-kubra, 10/358 od Bejhekija; i Keffur-rea’a, str. 107.) Imam Šafija kaže: “Šah je zabava koja sliči batilu, pa ga prezirem, ali nisam još našao dokaz o zabrani.” (Vidjeti: Ialamul-muveki’in, 2/79.) Imam Šafija kaže: “Ne volimo da se igra šah, ali je, ipak, blaži od nerdešira.” (Vidjeti: El-Umm, 8/189, Marifetus-sunen, 7/432 i Es-Sunenul-kubra, 10/357.)
Nerdešir je poznata igra za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude igrao nerdešir kao da je umazao svoje ruke svinjskom krvlju i mesom.” (Muslim) U drugom hadisu stoji: “Nepokoran je Allahu i Poslaniku onaj koji igra nerdešir.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Begavi, 12/384/3414, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 8/285, i Gajetul-meram, str. 179/395.)
Ishak b. Rahavej upitan je da li u igranju šaha vidi kakve smetnje, pa je odgovorio: “U šahu je svaka smetnja.” Kada mu je rečeno da neki ljudi igraju šah, rekao je: “To su grješnici.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, od Ibn Hadžera el-Hejtemija)
Muhammed b. Kab el-Kurezi je rekao: “Najmanje što šahista treba očekivati jeste da će biti proživljen sa sljedbenicima batila.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401.)
Kada je Ibrahim en-Nehai upitan o šahu, kazao je: “Šah je proklet.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, i Es-Sunenul-kubra, 10/359.)
Vidimo da propis šaha kruži izmeðu zabrane, kod većine islamskih učenjaka, i pokuðenosti kod šafijskih pravnika. Niko od ovih imama nije kazao da je igranje šaha mubah. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136-137.)
U sunnetu se navode brojni hadisi koji ukazuju na zabranu igranja šaha, ali nijedan od ovih hadisa nije vjerodostojan kako tvrde imam Munziri, Ibn Kajjim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Sehavi, Albani, Bekr Ebu Zejd i drugi. (Vidjeti: El-Mensurat, str. 288, od imama Nevevija; El-Menarul-menif, str. 134, Ed-Diraje, 2/240, Nasbur-raje, 4/274-275, Keffur-rea’a, str. 101-105, El-Mekasidul-hasene, str. 669; Ed-Durerul-muntesire, str. 174, od imama Sujutija; Nejlul-evtar, 8/108, Kešful-hafa, 2/363, Esnel-metalib, str. 462, i Sahihut-tergib, 3/181.)
Šejh Albani je nekoliko hadisa koji govore o zabrani igranja šaha ocijenio apokrifnim. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daife, 3/283-284 i 9/47, i Daiful-džamia, str. 762/5277.) Razlog slabosti ovih hadisa je jednostavan – šah se pojavio u vrijeme ashaba, a ne u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako tvrdi Ibn Kesir. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 8/107-108.) Nakon osloboðenja nekih farisijskih predjela u vrijeme ashaba, muslimani su se prvi put susreli sa šahom. (Keffur-rea’a, str. 116.)
Prenosi se da je Alija b. Ebi Talib prošao pored ljudi koji su igrali šah, pa je rekao: “Kakvi su ovo kumiri kojima ste u obožavanju posvećeni?” (Ibn Ebi Šejbe, 5/289/26149, Ahmed u El-Verea, str. 74, i Bejheki u Šuabul-iman, 5/241/6518. U drugoj predaji stoji da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Šah je nearapska kocka.” (Bejheki u El-Kubra, 10/358/20928, i u El-Edeb, str. 417. Imam Bejheki tvrdi da ova mursel predaja ima drugu koja je pojačava.) Ibn Tejmijje i Ibn Kajjim ovu su predaju ocijenili vjerodostojnom, a šejh Albani slabom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/152, El-Furusijje, str. 312, i Irvaul-galil, 8/288.) Ibn Abbas je spalio šah koji je jedno siroče naslijedilo od oca. (Bejheki, 10/358/20933. Vidjeti: El-Kebair, str. 102, i Keffur-rea’a, str. 104.)
Ibn Omer je rekao: “Šah je gori od nerdešira.” (Bejheki, 10/359/20934. Ibn Kajjim, Sehavi i Hejtemi ovu predaju smatraju vjerodostojnom. Vidjeti: El-Furusijje, str. 313-314, i Keffur-rea’a, str.104.)
Ibn Kajjim kaže: “U vjerodostojnim predajama navodi se zabrana igranja šaha od Ibn Abbasa i Ibn Omera i niko od ashaba nije kazao suprotno ovome.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 313.)
Na drugom mjestu šejhul-islam Ibn Kajjim kaže: “Nije poznato da je neko od ashaba igrao niti dozvolio igranje šaha. Lažne su predaje u kojima se spominje da je Ebu Hurejre igrao šah. Svako ko poznaje život ashaba osudit će ovakve tvrdnje.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 311.)
Imam Bejheki spominje konsenzus ashaba o zabrani igranja šaha, a on i drugi učenjaci hadisa najbolje poznaju riječi i postupke ashaba. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/150, i Šerhuz-Zurkana alel-muvetta, 4/484.)
Ibn Šihab ez-Zuhri rekao je: “Ne volim šah, jer je šah batil.” (Et-Temhid, 13/179, i Šuabul-iman, 5/241.) Imam Malik, Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim i drugi smatraju igranje šaha većim grijehom od nerdešira. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, Medžmu’ul-fetava, 32/139, El-Furusijje, str. 305, Nejlul-evtar, 8/107, i Avnul-mabud, 13/194.)
Neki učenjaci posebno su strogi kada je u pitanju igranje šaha sa figurama koje imaju likove živih bića. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, i Ahkamul-musabekat, str. 88, od Abdus-Sameda Belhadžija.)
Imam Ebu Hanife i Ahmed smatraju, čak, da nije dozvoljeno nazvati selam šahistima. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136, 153.)
Malikijski pravnici kada govore o skupinama ljudi kojima se ne naziva selam, izmeðu ostalih, spominju i šahistu. (Vidjeti: Mevahibul-dželil, 2/122.)
Imam Ebu Hanife i Malik ne primaju svjedočenje šahiste bez obzira radilo se o ulogu ili bez uloga. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, od Ibn Hadžera Hejtemija)
Od savremenih učenjaka igranje šaha zabranjuju: Ibn Baz, Ibn Usejmin i Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve (El-Iedžnetud-daime).
Na osnovu spomenutog možemo konstatovati da je igranje šaha zabranjeno i da nije dozvoljeno učestvovati na takmičenjima, seminarima ili kursevima koji su vezani za šah, a Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: subota, 10 Studeni 2007 02:43
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je zabranjeno prinošenje žrtve kod kabura?
Enes, radijallahu anhu, prenio je sljedeći Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: 'U islamu nema prinošenja žrtve kod kabura.'" Abdurrezzak je govorio: "Pagani su kod kabura običavali zaklati kravu ili neku drugu životinju." Propisi u vezi s poglavljem Prvo, kod kabura je zabranjeno priviše
Enes, radijallahu anhu, prenio je sljedeći Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: ‘U islamu nema prinošenja žrtve kod kabura.'”
Abdurrezzak je govorio: “Pagani su kod kabura običavali zaklati kravu ili neku drugu životinju.”
Propisi u vezi s poglavljem
Prvo, kod kabura je zabranjeno prinošenje žrtve u bilo kojem obliku i bilo kojim povodom. To je stav imama Ahmeda, Ibn Tejmijje, En-Nevevija i nekih drugih učanjaka. Naime, u džahilijetu, neznabožačkom periodu, ljudi su kod kabura svoga bližnjeg klali deve i neke druge životinje. Drugo, neki učenjaci smatraju da isti status ima posluživanje kruhom i kolačima, što neki ljudi čine na mezarju.
Treće, neki islamski autoriteti smatraju Ja je pokuđeno konzumiranje mesa koje je zaklano kod kabura, makar bilo zaklano u ime Allaha, jer to liči na prinošenje žrtve kipovima.
Četvrto, ako je žrtva prinesena umrlom u kaburu, što čine mnoge neznalice danas, takvo je meso zabranjeno konzumirati, i to je širk, pripisivanje Svevišnjem Allahu saučesnika: “Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh!” (ElEn'am, 121)
___________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf
Propisi vezani za mesh po mestvama ?
Priredio: Amir Durmić Mestve (el-huff) su obuća od kože koja, kada se obuje, prekriva stopala i nožne zglobove. Mesh u arapskom jeziku znači lagano rukama potrati po nečemu, a mesh po mestvama ima značenje potiranja mestvi vlažnom rukom po tačno preciziranom predjelu i koje traje tačno odreðeno vrijviše
Priredio: Amir Durmić
Mestve (el-huff) su obuća od kože koja, kada se obuje, prekriva stopala i nožne zglobove.
Mesh u arapskom jeziku znači lagano rukama potrati po nečemu, a mesh po mestvama ima značenje potiranja mestvi vlažnom rukom po tačno preciziranom predjelu i koje traje tačno odreðeno vrijeme.
VALIDNOST MESHA PO MESTVAMA
Islamski učenjaci su saglasni da je onome ko upotpuni svoju čistoću (gusul i abdest), a zatim u takvom stanju obuje mestve pa nakon toga izgubi abdest, dozvoljeno da potire po mestvama. (El-Idžma’ od Ibn Munzira, str. 20, El-Evsat, 1/434)
Hadisi koji govore o meshu po mestvama dostigli su stepen tevatura (kategoričnosti).
DA LI JE BOLJE POTIRATI PO MESTVAMA ILI PRATI NOGE?
Potiranje po mestvama je dozvoljeno, a pranje nogu je bolje po mišljenju većine islamskih učenjaka, jer je pranje osnova, dok hanbelije smatraju da je potiranje bolje jer je lakše, a Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., nikada nisu bile ponuðene dvije stvari a da nije izabrao onu lakšu (hadis ovakvog značenja bilježe Buharija, br. 3569, i Muslim, br. 2327, od Aiše, r.a.).
ODABRANO MIŠLJENJE
Da li je bolje oprati noge ili potrati po mestvama zavisi od trenutačnog stanja u kome se nalaze stopala tog čovjeka. Tako naprimjer, ukoliko čovjek hoće da uzme abdest a na nogama ima mestve koje je obuo na punu čistoću, bolje mu je da potire kako bi na taj način činio ono što je činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, dok je onome ko na svojim nogama nema mestve bolje da opere noge, a ne da obuva mestve pa onda potire. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmije, r.h. (El-Ihtijarat, str. 13)
UVJETI DOZVOLE MESHA PO MESTVAM
Da bi musliman imao pravo koristiti ovu olakšicu, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti:
Prvi: da mestve obuje na punu čistoću (abdest). Dokaz za ovaj uvjet je hadis od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je on jedne prilike bio na putu sa Muhammedom, s.a.v.s., pa ga je vidio da se abdesti. Nakon što ga je vidio kako je oprao lice, ruke do iza lakata i potrao po svojoj glavi, ovaj ashab se sagnuo želeći da skine mestve koje je Poslanik imao na svojim nogama, na što mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ostavi ih, ja sam ih obuo na potpunu čistoću”, a zatim je potrao po njima. (Buharija, br. 206, i Muslim, br. 232)
Iz ovog hadisa vidljivo je da je Poslanik, s.a.v.s., potpunu čistoću učinio uvjetom valjanosti potiranja po mestvama.
Drugi: da je porijeklo mestvi halal prirode, odnosno da ne budu ukradene ili otete, ili da ne budu od svile ukoliko se radi o muškarcu, jer veliki dio uleme smatra da se olakšice ne smiju koristiti u nečem što je po svojoj prirodi haram (poput kraćenja i spajanja namaza onima koji su krenuli na put sa namjerom činjenja harama).
Treći: da mestve prekrivaju stopalo zajedno sa zglobovima.
VRIJEME TRAJANJA MESHA PO MESTVAMA
Musafir ima pravo da potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim (onaj koji je u mjestu boravka) će potirati jedan dan i jednu noć. Ovo je mišljenje hanefija, hanbelija, i novije mišljenje imama Šafije kao i mišljenje zahirijskog(bukvalističkog) pravca. (El-Mebsut, 1/98, El-Umm, 1/34, El-Mugni,1/209, El-Muhalla, 2/80
DOKAZI ONIH KOJI ZASTUPAJU OVO MIŠLJENJE
1. Predaja od Alije, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., odredio (vrijeme trajanja mesha) tri dana i tri noći musafiru i jedan dan i noć mukimu. (Muslim, br. 276)
2. Hadis koji prenosi Avf b. Malik el-Ešdžei, r.a., da im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Tebuku naredio da musafir potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim jedan dan i jednu noć. (Ahmed, 6/27, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Slično bilježi i Ibn Madže, br.556. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva, br. 102.)
Druga skupina učenjaka mišljenja je da mesh nema odreðeno vrijeme trajanja, nego da čovjek može potirati mestve neograničeno, sve dok ih ne skine. Ovo je mišljenje imama Malika, r.h., i Šafije u njegovom starom mezhebu koji je poslije promijenio, kao i imama Lejsa, r.h. (El-Mudevvene, 1/41, Bidajetul-mudžtehid, 1/24)
DOKAZI ZAGOVORNIKA OVOG MIŠLJENJA
1. Prenosi se od Ubejja b. Immare, r.a., da je rekao Poslaniku, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, hoću li potirati po svojim mestvama?” ”Da”, odgovori Poslanik. ”Jedan dan?”, upita ga on. ”Da”, opet reče Poslanik. ”Dva dana?”, opet ga upita. ”Da, i dva dana”, odgovori Poslanik. ”A tri dana?”, (pitao je sve dok nije došao do sedam dana), na što mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Koliko god hoćeš!” (Ebu Davud, br. 158, Ibn Madže, br. 557, sa slabim lancem prenosilaca. Kaže Ibn Abdul-Berr, r.h.: Ovaj hadis nije vjerodostojan i nema lanac prenosilaca koji je ispravan, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. Albani ga je ocijenio slabim u Daifu Ebi Davud, br. 20, kao i u Daifu Ibn Madže, br. 122.)
2. Prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas uzme abdest i obuje svoje mestve, neka u njima klanja i neka potire po njima, a zatim ako želi neka ih (nikako) ne skida, osim ako se odžunupi.” (Bejheki, 1/280, sa slabim lancem prenosilaca)
3. Od Huzejme b. Sabita, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanik, s.a.v.s., nam je odredio trajanje mesha tri dana, a da smo zatražili više, on bi povećao.” (Ebu Davud, br. 157, Ibn Madže, br. 553. Hadis je slab, a da je i vjerodostojan računao bi se kao mišljenje ashaba koje se suprotstavlja mišljenju većine drugih ashaba.)
ODABRANO MIŠLJENJE
Prvo mišljenje je sigurno jače i prioritetnije jer se zasniva na vjerodostojnim hadisima
KADA SE POČINJE RAČUNATI VRIJEME MESHA?
Ako nam je jasno da mesh za musafira traje tri dana i tri noći, a za mukima jedan dan i jednu noć, pitanje je kada se počinje računati početak tog perioda? Ulema po ovom pitanju ima više mišljenja.
Prvo: Počinje se računati od prvog onečišćenja (gubitka abdesta) nakon oblačenja mestvi. Ovo je mišljenje Sufjana es-Sevrija, Šafije, Ebu Hanife i jedno mišljenje u hanbelijskom mezhebu.
Drugo: Počinje od vremena oblačenja mestvi (Hasan el-Basri).
Treće: Potirat će pet namaza ako je mukim ili petnaest ako je musafir, i neće se zamarati vremenskim računanjem. Ovo je mišljenje Ša’bija, Ishaka, Ebu Sevra i drugih. (El-Mugni, 1/291, El-Medžmu’u, 1/466, El-Evsat, 1/444)
četvrto: Vrijeme mesha počinje se računati poslije prvog potiranja nakon što se izgubi abdest. Ovo je odabrano mišljenje po ovom pitanju, a zastupaju ga Ahmed b. Hanbel, Evzai, Nevevi, Ibnul-Munzir, a odabrao ga je i šejh Ibn Usejmin, r.h. Dokaz je općenitost riječi Poslanika, s.a.v.s.: ”Potire musafir i potire mukim…”, jer se ni za koga ne može reći da je potrao svoje mestve sve dok to uistinu ne učini.
Primjer: čovjek je uzeo abdest pred podne-namaz i obuo svoje mestve oko dva sata poslije podne, a nakon toga nije izgubio abdest sve do četiri sata poslije podne. Poslije je uzeo abdest ponovo oko pet sati i tada prvi put potrao svoje mestve. Ima pravo da potire po svojim mestvama sve do pet sati narednog dana ukoliko je mukim, ili do pet sati četvrtog dana ako je musafir (naravno ukoliko nije skidao mestve).
MUKIM JE POTRAO PO MESTVAMA, A ZATIM OTPUTOVAO
Ukoliko mukim potare po svojim mestvama, a zatim krene na put, ima li pravo potirati samo jedan dan i jednu noć ili će potirati tri dana i tri noći? Po ovom pitanju ulema ima dva mišljenja, od kojih je ispravnije da ovakva osoba ima puno pravo da potire tri dana i tri noći, jer je za njega olakšica putnika nastupila onog trenutka kada je krenuo na put. Isto tako, kada je uzeo abdest i nakon toga obuo svoje mestve, nije uvjet ispravnosti mesha da čovjek nijjeti da će potirati po njima. Ovo je mišljenje imama Sevrija, Ebu Hanife i njegovih učenika, Ibn Hazma i rivajet od imama Ahmeda. (Mugni, 1/299, Muhalla, 2/109)
MUSAFIR POTIRE PO MESTVAMA, A ZATIM SE VRATI U MJESTO BORAVKA
Ako putnik potire po svojim mestvama dva dana naprimjer, a zatim se vrati u mjesto boravka, obavezan je odmah skinuti svoje mestve i oprati noge ukoliko želi obavljati namaz. To znači da musafiru prestaje ta olakšica, kao i svaka druga, onoga trenutka kada se vrati u svoje mjesto. Ibn Munzir prenosi idžma po ovom pitanju kod one uleme koja je na stanovištu da mesh ima svoje ograničeno vrijeme, što je svakako ispravno mišljenje. (El-Evsat, 1/446)
Korist: Ako se musafir vrati u svoje mjesto, a još nisu prošli jedan dan i jedna noć od njegovog prvog potiranja po mestvama, ima pravo da potire još onoliko vremena koliko je preostalo da namiri noć i dan s početkom od prvog potiranja.
DA LI JE DOZVOLJENO ČINITI MESH PO PODERANIM MESTVAMA?
Veći dio islamskih pravnika za dozvolu mesha po mestvama uvjetuje da mestve budu čitave i bez rupa kroz koje bi se vidjelo stopalo i da pokrivaju onaj dio stopala koji je obaveza prati prilikom uzimanja abdesta. Zbog toga ova skupina fakiha ne dozvoljava mesh po poderanim mestvama, jer kažu da je obaveza oprati onaj dio kože koji se vidi kroz poderane mestve, pa bi trebalo spojiti mesh i pranje, a to nije dozvoljeno, tako da ostaje na osnovi, a to je pranje nogu. Ovo je mišljenje imama Šafije i Ahmeda. (Mugni, 1/287, El-Umm, 1/28)
Imam Malik i Ebu Hanife kažu da je dozvoljeno činiti mesh po poderanim mestvama ukoliko je moguće hodati u njima i ukoliko se za takve mestve još uvijek može reći da su mestve. Ovo mišljenje odabrao je i Ibn Tejmijje, r.h., (El-Fetava, 21/173) i ono je, inšallah, ispravno, jer šerijatski tekstovi dozvoljavaju mesh po mestvama općenito, i nigdje nije došlo ograničenje da one moraju biti cijele i bez rupa. Zbog toga kažemo da, dok se god nešto zove mestvama, dozvoljeno je činiti mesh po njima. U prilog odabiru ovog mišljenja ide i činjenica da su mnogi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bili vrlo siromašni i da sigurno njihove mestve nisu bile bez rupa i poderotina, i da je ovo bio uvjet, Poslanik, s.a.v.s., sigurno bi im to objasnio
KOJI SE DIO MESTVI POTIRE?
Ispravan stav po ovom pitanju jeste da se potire gornji dio mestvi i to samo jednom, zbog predaje od Alije, r.a., u kojoj se kaže: ”Da je vjera po razumu (mišljenju), donji dio mestvi bio bi preči za potiranje od gornjeg. Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako potire gornji dio svojih mestvi.” (Predaju je zabilježio Ebu Davud, r.h., u svome Sunenu, br. 162, sa dobrim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibn Hadžer, r.h. Vidjeti: Bulugul-Meram, br. 54. Takoðer, Albani ju je ocijenio vjerodostojnom u Sahihu Ebi Davud, br. 153. Vidjeti: El-Irva, br. 103)
Ovo mišljenje zastupaju: Sevri, El-Evzai, Ahmed, Ebu Hanife i njegovi učenici i ovo je, kako smo rekli, odabrano mišljenje.
Imam Malik i Šafija stava su da se mestve potiru odozgo i odozdo zajedno, ali ako se potare samo gornji dio, mesh će biti ispravan. Ovaj stav zasnivaju na predaji od Mugire b. Šube, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest a zatim potrao gornji i donji dio svojih mestvi. (Hadis nije vjerodostojan. Bilježe ga Ebu Davud, br. 165, Tirmizi, br. 97, Ibn Madže, br. 550. Slabim ga smatraju Ahmed, imam Buhari, Ibn Ebi Hatim, Darekutni.) Ovaj isti ashab prenosi hadis u kojem kaže da je vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da potire gornji dio svojih mestvi, a ova predaja je dobra. (Ebu Davud, br. 161, Tirmizi, br. 98)
Iz navedenog zaključujemo da onome ko bi potrao samo donji dio mestvi, taj postupak ne bi bio ispravan.
ŠTA KVARI MESH PO MESTVAMA
Mesh kvari:
1. džunupluk, zbog hadisa Safvana b. Assala, r.a., u kojem kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio nam je da, ukoliko smo na putu, ne skidamo svoje mestve tri dana i tri noći, osim ako se odžunupimo…” (Ahmed, 4/239, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u El-Irva, br. 104.);
2. kada istekne vrijeme mesha (kod one uleme koja je mesh vremenski ograničila na tri dana i noći za musafira i jednu noć i dan za mukima);
3. skidanje mestvi i gubljenje abdesta prije nego što se opet obuju.
Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima
Prvi put objavljeno: srijeda, 20 Veljača 2008 22:20
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je propis uzimanja mesha po čarapama ?
Priredio: Amir Durmić Čarapama se smatra sve ono što se obuva na noge i prekriva stopala i članke, bez obzira bilo od vune, pamuka ili bilo kojeg drugog materijala. Ulema po pitanju mesha po čarapama ima tri mišljenja Prvo: Nije dozvoljen mesh po čarapama osim ako su na njih obuvene mestve od kože.više
Priredio: Amir Durmić
Čarapama se smatra sve ono što se obuva na noge i prekriva stopala i članke, bez obzira bilo od vune, pamuka ili bilo kojeg drugog materijala. Ulema po pitanju mesha po čarapama ima tri mišljenja
Prvo: Nije dozvoljen mesh po čarapama osim ako su na njih obuvene mestve od kože. Ovo je stav Ebu Hanife (poslije je ostavio ovo mišljenje), Malika i Šafije. (El-Mebsut, 1/102, El-Mudevvene, 1/40, El-Umm, 1/33) Kažu da se čarape ne mogu nazvati mestvama i da po ovom pitanju ne postoje ispravni hadisi.
Drugo: Mesh po čarapama dozvoljen je ukoliko se radi o debelim, gusto tkanim čarapama koje prekrivaju stopala zajedno sa nožnim zglobovima. Ovo je mišljenje Ibn Musejjiba, imama Ahmeda, mnogih pravnika hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba. (El-Medžmu’, 1/540, Fethul-Kadir, 1/157, El-Evsat, 1/464)
Treće: Mesh po čarapama dozvoljen je bez obzira radilo se o debelim ili tankim čarapama, što je i odabrano mišljenje po ovom pitanju. Ovo je stav Ibn Hazma, Ibn Tejmijje, a odabrali su ga šejh Emin eš-Šenkiti i šejh Ibn Usejmin, r.h. (El-Muhalla, 2/86, Medžmuatul-fetava, 21/184, Advaul-bejan, 2/18-19, Šerhul-Mumtia, 1/190)
Zagovornici dva posljednja mišljenja svoj stav dokazuju hadisom od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest i potrao po svojim čarapama i nanulama. (Ebu Davud, br. 159, Tirmizi, br. 99, Ahmed, 4/252. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ebi Davud, br. 147. Vidjeti: El-Irva, br. 101)
Također, kao dokaz navode i predaju od Ezreka b. Kajsa da je on vidio Enesa b. Malika da je izgubio abdest pa je oprao svoje lice, ruke i potrao po svojim čarapama od vune, na što mu je ovaj prenosilac rekao: ”Zar potireš po njima (čarapama od vune)?”, a Enes mu je odgovorio: ”To su mestve, ali od vune.” (Dullabi u El-Kuna, 1/181. Ispravnim ga je ocijenio Ahmed Šakir, r.h.)
Mesh po čarapama prenosi se od jedanaest ashaba meðu kojima i od Omera i njegovog sina Abdullaha, Ibn Mes’uda, Enesa, r.a., i drugih, a ne prenosi se da im se iko suprotstavio u ovom mišljenju, pa se može ubrojiti u idžma’ ashaba. Što se tiče pravljenja razlike izmeðu debelih i tankih čarapa, ni zato ne postoje validni argumenti, tako da se može činiti mesh po svemu onome što se naziva čarapom. Jedino bismo ovdje izdvojili prozirne ženske čarape poznatije kao najlon-čarape, jer je njihova svrha više ukras nego pokrivanje stopala, pa po njima nije dozvoljeno činiti mesh, a Allah najbolje zna.
Korist: U termin ”čarape” ulazi sve ono što prekriva stopala i zglobove, bilo da se radi o zavojima, umotanom platnu ili tome slično.
Svi propisi koje smo spomenuli vezano za mestve važe i za čarape.
OBUVANJE ČARAPA NA ČARAPE
Kada je ovo u pitanju, bitno je spomenuti sljedeće:
1. Ako čovjek uzme abdest i obuje dvoje čarape, jedne na druge, smije činiti mesh po gornjim čarapama. Ovo je mišljenje hanefija i odabrano mišljenje kod malikija, hanbelija i staro mišljenje imama Šafije. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/179, Revdatu Talibin, 1/128)
2. Obuje čarape na čarape i potare po gornjim, zatim skine gornje čarape, dozvoljeno mu je da i dalje potire po donjim čarapama sve dok mu traje vrijeme mesha, jer su se ispunili svi uvjeti dozvole potiranja i po gornjim i po donjim čarapama.
3. Abdesti se i obuje jedne čarape, a zatim ne izgubi abdest sve dok ne obuje još jedne čarape, ima pravo da potire i po gornjim, a poslije i po donjim čarapama ako skine gornje.
4. Abdesti se i obuje jedne čarape pa po njima učini mesh, a nakon toga izgubi abdest pa tek onda obuje druge čarape. Ovakvoj osobi nije dozvoljeno da čini mesh po gornjim čarapama jer ih nije obula na punu čistoću, već će, ukoliko želi uzeti mesh, prvo skinuti gornje čarape pa mesh učiniti po donjim.
KVARI LI ABDEST SKIDANJE MESTVI – ČARAPA?
Ako čovjek koji je pod abdestom učini mesh po mestvama, a zatim skine svoje mestve, da li je samim skidanjem mestvi izgubio abdest?
Po ovom pitanju učenjaci imaju četiri mišljenja:
Prvo: Mora ponoviti abdest odmah jer ga je ovim činom izgubio. Ovo je mišljenje Nehaija, El-Evzaija, Ahmeda, Ishaka i Šafije u starom mezhebu. Kažu da je mesh zamjena za pranje nogu, pa kada se skinu mestve, one se više ne računaju opranim jer je nestalo njihove zamjene za pranje, odnosno mesha, a abdest nije ispravan ukoliko se ne operu noge.
Drugo: Oprat će samo svoje noge i računat će se kao da ima abdest. Ovo je mišljenje Ebu Hanife i njegovih sljedbenika kao i imama Šafije u novijem mezhebu. (El-Evsat, 1/458)
Treće: Mora oprati noge odmah nakon skidanja mestvi, a ukoliko tako ne postupi, mora ponoviti cijeli abdest. Ovo je mišljenje Malika i Lejsa. (El-Mudevvene, 1/41)
Četvrto: Ne mora ponavljati ni abdest niti prati noge, već ostaje na čistoći sve dok ne uradi nešto što kvari abdest. Ovog su mišljenja Hasan el-Basri, Ata, Ibn Hazm, a preferirali su ga imam Nevevi, Ibnul-Minzir, Ibn Tejmijje i od potonjih učenjaka Ibn Usejmin, r.h. Ovo mišljenje je ispravno po ovom pitanju, jer onaj ko je potrao svoje mestve računa se da je na punoj čistoći, a samim skidanjem mestvi nije učinio ništa što kvari abdest, niti za to postoji ijedan dokaz u sunnetu ili u idžmau. Ovom mišljenju ide u prilog i predaja od Ebu Zibjana, r.a., da je on vidio Aliju, r.a., kako je mokrio stojeći pa je zatražio vode, uzeo abdest i potrao po mestvama, nakon čega je ušao u mesdžid i skinuo svoje mestve i klanjao (bez ponavljanja abdesta). (Predaju je vjerodostojnom ocijenio Albani u Temamul-minne, str. 115.)
Učenjaci spominju i kijas kao dokaz o ispravnosti ovog mišljenja: kao što brijanje glave ne kvari abdest onome ko je prethodno potrao po svojoj kosi, isto tako ni skidanje mestvi ne kvari abdest onome ko je prethodno potirao po njima.
A Allah najbolje zna.
Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima
Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 24 Ožujak 2008 08:40
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je propis dizanja kamatnog kredita po hanefijskom mezhebu ?
Priredio: Esnaf ef. Imamović Prije svega želim naglasiti da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskome pravu. Otuda su učenjaci, tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Znači, ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a oviše
Priredio: Esnaf ef. Imamović
Prije svega želim naglasiti da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskome pravu. Otuda su učenjaci, tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Znači, ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.
Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta, dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava, a šta ne. Na osnovu toga, niko nema pravo da narušava te načine svojim neznanjem.
Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav, ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim bh. prostorima, a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.
Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko uočavamo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znam šta je stvarni razlog toga, ali mislim da se dotični ne vraćaju na literaturu hanefijskog mezheba, nego fetvu preuzimaju od odreðenog vijeća čijom odlukom potkrepljuju svoje mišljenje.
Prva greška:
U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimanskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju stana ili kupovinu istog u zapadnim zemljama.
Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni to jesu dozvolili, ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat), a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova, ovo pitanje spominju kao posljednje u poglavlju o kamati.)
Dobro je poznato šta je daru-harb(neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimanske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof. dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-Muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje), a nisu darul-harb.” (str. 255)
Druga:
Fetve takve prirode suprotne su stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati kafiru kao kamatu, meðutim ovo nije stav imama, njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira, a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite, navest ću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.
U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije… naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011). Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopće jer je rekao: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.
Ovaj problem naveo je Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uðe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…'” Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”
Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika izmeðu takvog i imamovog stava kao što je razlika izmeðu nebesa i Zemlje.
Da dodam još da je imam, dajući ovu fetvu, imao za cilj slabljenje kafira u darul-harbu, a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je imam.
Kasnije hanefije su poimanjem imamove fetve dodali još jedan uvjet, a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-Muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)
Kao potpora navodi se i mišljenje Evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac može se tolerisati u odreðenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, graðanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaija, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, kraðu, ubistvo itd. To otuda što je za izvršenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada, jer kad neko nekog ubije u darul-harbu, i ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štititi, a tako i ostale kazne. Meðutim, niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila islam u darul-harbu. Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmijje. Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme, a kijasiti (koristiti analogiju) to na neki njihov drugi stav koji nema veze s tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti, a ne davati, zatim budem upitan o sprovoðenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim doðe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovoðenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem da se ne uzimaju sve zdravo za gotovo.
Priredio: Esnaf ef. Imamović
Student postiplomskih studija, Fakultet šerijatskog prava, Odjel usulu-fikha,
Medina el-Munevvera
Prvi put objavljeno: utorak, 01 Travanj 2008 08:36
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je sunnet prvo spustiti ruke na sedždu ili koljena?
Od učenjaka prvih generacija prenesena su oba postupka, a šejhul-islam Ibn Tejmijje u svome djelu Medžmu'ul-fetava, 22/262, tvrdi da je ispravno i jedno i drugo, dok se imam Nevevi u svome djelu El-Medžmu, 3/395, pokolebao ne mogavši preferirati jedno od dva mišijenja. Međutim, kada prostudiramo argviše
Od učenjaka prvih generacija prenesena su oba postupka, a šejhul-islam Ibn Tejmijje u svome djelu Medžmu'ul-fetava, 22/262, tvrdi da je ispravno i jedno i drugo, dok se imam Nevevi u svome djelu El-Medžmu, 3/395, pokolebao ne mogavši preferirati jedno od dva mišijenja. Međutim, kada prostudiramo argumente u vezi s pitanjem, uočit ćemo da su oni dokazi koji idu u prilog mišijenju da se ruke spuštaju prije koljena za nijansu jači, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna. O ovom pravnom pitanju bilo je opširnijeg govora u knjizi Svojstva Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, namaza, str. 139-144, gdje sam naveo argumente za oba mišljenja.
__________
Dr. Safet Kuduzović – preuzeto iz knjige “FETVE (Pravne decizije)”
Preuzmite knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Fetve-Pravne-decizije-mr.Safet-Kuduzovic.pdf
Kakav je propis o klanjanju namaza nakon vitra ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Mnogi klanjači, naročito u ramazanu, nakon teravih-namaza i vitra žele klanjati dodatne nafile noću pa se često vodi polemika da li je dozvoljeno klanjati nakon vitra ili ne. Islamski učenjaci kažu da je dobrovoljne namaze legitimno klanjati u svim vremenima osim ako postojviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Mnogi klanjači, naročito u ramazanu, nakon teravih-namaza i vitra žele klanjati dodatne nafile noću pa se često vodi polemika da li je dozvoljeno klanjati nakon vitra ili ne. Islamski učenjaci kažu da je dobrovoljne namaze legitimno klanjati u svim vremenima osim ako postoji validan argument koji izuzima odreðena vremena.
Osnovni dokaz učenjaka koji smatraju da nakon vitr-namaza nije ispravno klanjati je hadis koji bilježe najpoznatiji hadiski autoriteti od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr.” Citirani hadis ukazuje da nakon vitra ne treba klanjati noćni namaz. Meðutim, imam Muslim bilježi predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata nakon vitr-namaza u sjedećem položaju. Slično ovome prenosi Ummu Seleme sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, kako tvrdi šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu’ul-fetava, 23/92.
Hadis koji prenosi Aiša, radijallahu anha, aludira na legitimnost namaza nakon vitra, što, opet, oponira riječima Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: “Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr.” Postoji mogućnost pomirenja ovih hadisa ako kažemo da je namaz nakon vitra bio specifičan za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne za sljedbenike njegovog ummeta. Ovaj način pomirenja hadisâ nije jak iz dva razloga. Prvo, da bi se odreðeno djelo smatralo propisanim isključivo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, treba imati jasan argument iz Kur’ana, sunneta ili konsenzusa učenjaka, što u ovom slučaju ne postoji, već se zaključuje iz predaja čija se prividna oprečnost želi usaglasiti. Drugo, u sunnetu se navodi hadis koji ukazuje da namaz nakon vitra nije specifičan samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sevban, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Put je zaista napor i opterećenje, pa kada jedan od vas klanja vitr, neka nakon toga klanja dva rekata, ako se ne probudi, to će mu biti (umjesto noćnog namaza).” (Ibn Hibban, 6/315/2577, Ibn Huzejme, 2/159/1106, Tahavi u Šerhul-meani, 1/341, Taberani, 2/92/1410, Darekutni, 2/26/1165, 1167. Ibn Hadžer i šejh Albani ovaj hadis smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Kešfus-sitr, str, 18 i Es-Silsiletus-sahiha, 4/646-647.) Ibn Huzejme je u svome “Sahihu” kod ovoga hadisa naslovio poglavlje: “Dokaz da je dozvoljeno (mubah) klanjati nakon vitra i da namaz koji je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vrijedio samo eksplicitno za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo ostalih ljudi.” Mišljenje Ibn Huzejme odabrao je i šejh Albani u svojim vjerodostojnim serijama hadisa, 4/647.
Jedini način na koji možemo usaglasiti ove hadise jeste da kažemo da predaje u kojima se spominje namaz nakon vitra ukazuju na ispravnost i dozvoljenost namaza u tom vremenu, iako je bolje i preče da zadnji namaz u noći bude vitr, što je bila najčešća praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedini, koliko znam, ko je namaz nakon vitra svrstao meðu pritvrðene sunnete bio je Ebul-Hasan el-Amidi, poznati hanbelijski pravnik, koga nisu podržali čak ni sljedbenici hanbelijskog mezheba. Imam Nevevi tvrdi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ova dva rekata da pojasni da se smiju klanjati u ovom vremenu, ne da se klanjanje poslije vitra uzme kao stalni sunnet. (Vidjeti: El-Medžmua, 4/23.) Ovo mišljenje zastupa većina učenjaka hanefijske, malikijske i hanbelijske, te je poznato mišljenje kod šafijske pravne škole. Prenosi se, takoðer, od: Ebu Bekra, Sada, Ammara, Ibn Abbasa, Aiše, Evzaija i Alkame. (Vidjeti: Sahihu fikhis-sunne, 1/386.)
Neki učenjaci kažu da je dozvoljeno klanjati nakon vitra, ali prethodno treba klanjati jedan rekat kojim bi prethodni vitr učinio dvorekatnim namazom kao klasične nafile pa se, uopće, ne bi računao vitrom. Potom bi se nakon noćnog namaza klanjao vitr. Ovaj stav je poznat u šafijskoj pravnoj školi i prenosi se od Osmana, Alije, Usame, Ibn Omera, Ibn Mesuda i Ibn Abbasa. (Vidjeti: Sahihu fikhis-sunne, 1/386.) Ovo mišljenje nije jako, jer vitr nakon što se ispravno obavi, ne može se preobraziti u klasični noćni namaz dodavajući mu jedan rekat, i ovakav postupak, koliko mi je poznato, nije bio praksa odabranih generacija. Takoðer, jedan dio islamskih učenjaka smatra da nije ispravno nakon vitra dodati jedan rekat, jer, kako tvrde, u šerijatu nije poznata jednorekatna nafila, što je stav učenjaka hanefijske pravne škole i imama Ahmeda po jednoj verziji. (Vidjeti: Šerhu fethil-kadir, 1/438, Šerhu umdetil-ahkam, 2/84, od Ibn Dekika, Tenkihut-tahkik, 1/514, od Ibn Abdil-Hadija, Fethul-Bari, 2/479 i Sahihu fikhis-sunne, 1/387.) Dakle, ako se doda jedan rekat, time se bit prethodnog vitra neće promijeniti pa će ponovno klanjanje vitr-namaza doći u koliziju sa riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema dva vitra u jednoj noći.” (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Taberani, 8/333. Imam Tirmizi i Ibn Hadžer ovu predaju smatraju dobrom. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/481.) Neki klanjači nakon što imam preda selam na vitru, ustaju i klanjaju još jedan rekat, budući da žele klanjati dodatni noćni namaz. Ovim postupkom može se izgubiti nagrada spomenuta u hadisu koji prenosi Ebu Zerr kada su nakon noćnog namaza sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tražili da im nastavi namaz do zore, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja sa imamom dok ne završi namaz, bit će mu upisan kijamu-lejli cijelu noć.” (Sabirači Sunena i Ibn Hibban, 6/288/2547, sa lancem prenosilaca koji odgovara Muslimovim kriterijima.) Dakle, bolje je završiti namaz sa imamom, a potom onaj ko želi može ponovo klanjati noćni namaz bez ponavljanja vitra, a Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Rujan 2008 19:00
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šerijatski propisi stupanja u brak ?
Piše: Elvedin Pezić Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stuviše
Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:
oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.
GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE
Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)
Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)
Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.
Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.
Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.
Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.
ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI
Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.
Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.
Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.
Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.
Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”
Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.
Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.
Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”
Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”
VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE
Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.
Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.
Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.
Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.
Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.
Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.
PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)
Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.
Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.
To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)
Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!
OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE
Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”
Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)
ŽENA KAO PROSAC
Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.
Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)
Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”
Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)
Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/