Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U odgovoru na ovu temu se može govoriti u tri cjeline: vjerovanje vezano za ovu tematiku, hadisi o tome i govor uleme.

Vjerovanje vezano za ovu tematiku

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je prvak Ademovih potomaka, najbolje stvorenje i najplemenitiji kod Allaha. Na ovo ukazuju mnogi šerijatski tekstovi i oko toga nema spora i dileme. Međutim, od Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte me pretjerano hvaliti (uzdizati) kao što su kršćani pretjerano hvalili sina Merjemina. Ja sam, uistinu, rob, pa recite Allahov rob i Njegov Poslanik”. Bilježe ga Buharija, Ahmed i Darimi. Ovim hadisom se zabranjuje pretjerano uzdizanje i veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje nije zasnovano na validnim šerijatskim tekstovima.

Vjerovanje i ubjeđenje da Allah nije stvorio Adema, alejhisselam, ni Džennet, ni Vatru, ni dunjaluk, ni svemir, ni Arš, ni Zemlju, ni nebesa, ni Sunce, ni Mjesec, niti vjerovjesnike osim radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno vjerovanje da je cilj, mudrost i smisao stvaranja svega spomenutog isključivo radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, iz počasti prema njemu, je batil (ništavno) ubjeđenje i jedna u nizu sufijskih akidetskih devijacija.

Slično sufijsko uvjerenje u kojem pretjerano veličaju i uzdižu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je uvjerenje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, stvoren od Allahovog nura (svjetla) i da su nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva stvorenja stvorena od njegovog (Muhammedovog) nura, i da je on prvo stvorenje i osnov i temelj svega što postoji.

Vjerovanje da je sve stvoreno radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne priliči da ga ispolje ni djeca ni neznalice, a kamoli onaj ko je osjetio miris znanja.

Da je ovo uvjerenje batil i neispravno ukazuju sljedeće dvije stvari:

1- Jer je ono direktno oprečno dva kur'anska ajeta:

Prvi ajet – Kaže Uzvišeni govoreći o cilju stvaranja ljudi: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju (da mi ibadet čine)“ (Ez-Zarijat, 56). U ovom ajetu Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, stavlja jasno na znanje da je cilj, mudrost i smisao stvaranja ljudi (među njima poslanika i vjerovjesnika) i džina samo da Mu ibadet čine, svejedno stvorio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili ne. Ne samo to, nego i samog Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je stvorio zbog tog cilja.

Drugi ajet – Kaže Uzvišeni govoreći o cilju stvaranja nebesa i zemalja: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da bi znali da Allah sve može i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ (Et-Talak, 12)

Ispravno ubjeđenje je suprotno ovoj tvrdnji zasnovanoj na apokrifnom hadisu „da je sve stvoreno radi Muhammeda“, a to uvjerenje je da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije poslan osim da bi bio milost svjetovima, tj. da nije svjetova ne bi ga Uzvišeni Allah poslao kao vjerovjesnika. Kaže Uzvišeni: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“. (El-Enbija, 107)

2- Jer se ono zasniva na apokrifnim (izmišljenim) hadisima, o kojima će biti govora, inšallah.

Hadisi o tome

Prenešeno je nekoliko hadisa o ovoj temi u istom kontekstu, a to su:

1- „Da nije tebe (Muhammede), ne bih stvorio svjetove.“ (hadisi-kudsi)

Hadis je apokrifan (izmišljen). Apokrifnim su ga ocijenili Es-Sagani u „Ed-Mevdu'atu“ (78), El-‘Adželuni u „El-Kešfu“ (2123), Emir El-Sane'ani, Eš-Ševkani u „El-Fevaidu“ (str. 246) i Albani u „Ed-Da'ife“ (282).

2- „Da nije tebe (Muhammede), ne bih stvorio dunjaluk.“

Hadis je apokrifan (izmišljen). Apokrifnim su ga ocijenili Ibn El-Dževzi u „El-Mevdu'atu“ (1/288-289), što je potvrdio Sujuti u „El-Ala'i“, takođe Ibn ‘Irak u „Tenzihuš-šeri'ati“ (1/324).

3- Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Uzvišeni Allah objavio Isau: ‘O Isa, vjeruj u Muhammeda i naredi onima iz svoga Ummeta koji ga dočekaju da vjeruju u njega. Da nije Muhammeda, ne bih stvorio Adema, i da nije Muhammeda, ne bih stvorio Džennet i Vatru. Stvorio sam Arš na vodi i on se potresao, pa sam zapisao La ilahe illallah muhammedun resulullah i on se smirio.'“

Bilježi ga Hakim u svom „El-Mustedreku“ i kaže da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan (sahih).

Međutim, njegovu ocjenu je komentarisao Zehebi riječima: „Mislim da je hadis izmišljen na račun (ravije) Se'ida“. To jest, od ravije Se'ida ibn ebi ‘Arube ovaj hadis prenosi Amr ibn Evs El-Ensari, a on je optužen da je izmislio ovaj hadis.

Kada je Zehebi naveo ovog raviju u knjizi „El-Mizan“ (3/246) rekao je za njega da je stanje njegove pouzdanosti nepoznato i da je došao sa munker hadisom, pa je naveo ovaj hadis i rekao da je apokrifan. Sa ovom konstatacijom Zehebija da je hadis apokrifan se složio Ibn Hadžer u knjizi „El-Lisan“ (4/354).

Za ovaj hadis kaže Albani u „Es-silsiletu ed-da'ifa“ (280): „Nema osnova“ (tj. nije prenešen sa senedom u hadiskim zbirkama). I potvrdio je da je apokrifan zbog spomenutog ravije.

Prema tome, složili su se Zehebi, Ibn Hadžer i Albani da je hadis kojeg bilježi Hakim apokrifan (izmišljen).

Napomena: Postavlja se pitanje kako je moguće da Hakim u svom Mustedreku ocijeni vjerodostojnim neke hadise, a da ti hadisu budu slabi, jako slabi ili izmišljeni kod drugih muhaddisa? Odgovor na ovo pitanje nam prenosi Sujuti od Ibn Hadžera u svojoj knjizi „Tedribur-ravi“ (1/113), gdje kaže da je šejhul-islam (misli na hafiza Ibn Hadžera) rekao: „To što je Hakim olahko ocjenjivao hadise vjerodostojnim je zbog toga što je u knjizi (El-Mustedrek) pisao i sakupljao hadise da bi ih poslije istražio, preispitao i pročistio, međutim prestigla ga je smrt (prije toga), rahimehullah“.

A što se tiče hadisa u kojima je došlo da je na Aršu napisano da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, svi hadisi u tom kontekstu se kreću između apokrifnih (kako su ih ocijenili Ibn Hadžer, Ibn Irak, Sujuti i Albani) i onih koji nemaju osnova (tj. nisu prenešeni sa senedom u hadiskim zbirkama). Znači, ništa vjerodostojno o tome nije prenešeno zbog čega mnogi učenjaci kažu da to nema osnova u vjeri.

Govor nekih učenjaka o tome

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje (Medžm'ul-fetava, 11/86-96) o vjerodostojnosti hadisa kojeg spominju neki ljudi „da nije tebe (Muhammede) Allah ne bi stvorio ni Arš, ni Kursijj, ni Zemlju, ni nebesa, ni Sunce, ni Mjesec, niti ostala stvorenja“. Njegov odgovor je bio: „Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je prvak svih ljudi, najbolje stvorenje i najugledniji kod Allaha. Zbog toga je rečeno da je Allah zbog njega stvorio svijet i da nije bilo njega, ne bi stvorio Arš, ni Kursijj, ni nebo, ni Zemlju, ni Sunce, ni Mjesec. Međutim, ovo nije hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni vjerodostojan ni slab, niko ga od hadiskih učenjaka nije prenio kao riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to prenešeno od nekoga od ashaba, čak se ne zna ni čije su to riječi“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava Ledžentud-daime 1/312): da li se kaže da je Allah stvorio nebesa i Zemlju radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i šta znači „da tebe nema ne bih stvorio svemir“, je li ovo uopšte hadis? Komisija je odgovorila sljedeće:

„Nebesa i Zemlja nisu stvoreni radi njega, sallallahu alejhi ve sellem, nego su stvoreni zbog onoga što je Uzvišeni rekao: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da bi znali da Allah sve može i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ A što se tiče spomenutog hadisa, on je izmišljen (krivotvoren) na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nema osnove“.

Takođe, upitan je šejh Bin Baz o ovom hadisu (Fetava Nurun ala ed-derbi, 46), pa je odgovorio: „To se prenosi od običnih ljudi koji ne razumiju. Kažu: „Dunjaluk je stvoren radi Muhammeda, da nema Muhammeda ne bi bio stvoren dunjaluk niti ljudi“. Ovo je batil (ništavno), nema osnova, pokvaren govor. Allah je stvorio dunjaluk da bi Njega, subhanehu ve te'ala, znali i spoznali, i da bi Ga obožavali. Stvorio je dunjaluk i stvorenja da bi Ga spoznali sa Njegovim imenima i svojstvima, Njegovom moći i znanju, da bi samo Njega obožavali nepripisujući Mu sudruga i da bI Mu bili pokorni. Nije stvorio dunjaluk radi Muhammeda, niti Nuha, ni Muse, niti Ise, niti radi nekog drugog vjerovjesnika, nego je stvorio stvorenja da bi samo Njega koji nema sudruga obožavali“.

A to što se prenosi od nekih učenjaka, poput El-Hejtemija, El-Kastalanija, Mula Ali El-Karija i njima sličnih, da su prihvatali značenje toga što je došlo u ovim apokrifnim hadisima, to je tačno ali ne treba da čudi jer su ovo sufijski učenjaci na akidi Eš'arija ili Maturidija.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

We alejkumu Selam. Na pitanje o želatinu u hrani mr. Semir Imamovic je Islamskom casopisu SAFF-u dao sljedeći odgovor: “Islamski klasici su razmatrali pitanje preobrazbe nečistoće u neku drugu materiju, kao što je preobrazba alkohola, preobrazba psa ili svinje u pepeo ili so (tako što se zapale ili bace u solanu), i iznijeli su različita mišljenja i poglede oko promjene propisa nakon preobrazbe.

Svi su stava da alkohol (alkohol je prema mišljenju četiri pravne škole nečist), koji se prirodnim putem preobrazi u sirće- bez utjecaja ljudskog faktora-gubi prvobitni propis, i postaje dozvoljen.

Razišli su se oko ostalih vrsta nečistoća: učenjaci hanefijske pravne škole, Malik i Ahmed po jednom mišljenju, zahirije i šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjim, Ševkani, Hasan-han, Ibn Hazm, su stava da ukoliko se nečistoća preobrazi u nešto drugo, i u potpunosti izgubi svoja svojstva i karakteristike, gubi prvobitni propis-zabranu, i postaje dozvoljeno njeno korištenje.

Šafije, hanbelije, prema jačem predanju od imama Ahmeda, i Malik, prema jednom predanju, smatraju da se nečistoća ne može preobraziti i da se njen propis ne može mijenjati (Nakon ovoga brat Semir navodi mnoga djela, a ko je toliko učen da ga to interesuje, neka pogleda u Saffu koja se djela spominju).

Prvo mišljenje je jače i temelji se na sljedećim dokazima:

a) Poređenje (analogija) svih ostalih nečistoća sa alkoholom. Postoji koncenzus islamskih učenjaka da alkohol koji se prirodnim putem, bez djelovanja ljudskog faktora, preobrazi u sirće postaje dozvoljen, a većina učenjaka zadržava taj stav i kada je riječ i o manualnom pretvaranju alkohola u sirće. Isti propis treba važiti i za ostale nečistoće, nakon što dožive hemijsku promjenu (preobrazbu), takvo nešto nije u skladu sa zdravom logikom, koja se ne kosi sa šerijatskim tekstom.

b) Poređenje sa štavljenjem kože lešine. Većina učenjaka je stava da koža lešine stavljenjem postaje čista, na osnovu riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Štavljenjem koža postaje dozvoljena.” (Muslim)

c) Metodološko pravilo: “Propis vazi kada za njega postoji povod”. Povod zabrane alkohola je opojnost, i kada nje nestane, prestaje važiti zabrana; tako isto povod zabrane nečistoće je njena suština i karakteristike, kada toga nestane-prestaje biti zabrana.

d) Nečiste materije (ljudski izmet i mokraća, lešina, pas, svinja i dr.) kada se osuše, isparavaju u atmosferi, i od njih i drugih tvari formiraju se oblaci iz kojih se opet spušta čista kiša koju ljudi piju, a kada se te iste materije zakopaju u zemlju, rastvore se, voda iz njih odlazi u najniže slojeve zemlje, čisti se od svih primjesa i pretvara se u čistu i pitku izvorsku vodu. Takav je slučaj i sa mlijekom. Ono uslijed potpune preobrazbe i promjene, nakon što je bila nečista i zabranjena krv u životinjskoj utrobi kao što to potvrđuje Kur’an (En-nahl,66), postaje čisti i dozvoljeni napitak.

e) Poređenje preobrazbe nečistoće sa preobrazbom čistoće. Naime, kada se čista tvar preobrazi u nečistu, postaje zabranjena i nečista, kao sto je voda koja se pretvori u mokraću i izmet. Kako to da ovdje preobrazba utječe na propis, a ne utječe kada se radi o obrnutoj situaciji- kada se nečistoća preobrazi u čistoću. Allah, dž.š., izvodi čisto iz nečistog, i nečisto iz čistog, stoga ne treba gledati na osnovu od koje je čista ili nečista tvar nastala, nego na svojstva i karakteristike koja ona posjeduje. Ako nestane imena i svojstva ne može se zadržati propis, jer se propis veže i za jedno i za drugo (“I´lamul-muvekkin”,1/394).

Na osnovu rečenog, može se donijeti i šerijatsko-pravno rješenje za svinjski želatin. No, prije toga ćemo nešto kazati o želatinu i njegovom nastajanju, kako bi čitaoci mogli u potpunosti razumjeti razlog podvođenja želatina pod spomenuta pravila i principe. Želatin je proteinska materija koja nalikuje proteinu krvi (hemoglobinu), inzulinu, i proteinu jajeta. Karakterističan je po tome što se otapa u vodi. Najvie se dobija od svinjskih i goveđih kostiju. Godišnje se u svijetu proizvede oko 200.000 tona želatina. Više od polovice je svinjskog porijkla. Koristi se u konzerviranju hrane, zaleđenoj hrani, slatkišima, mliječnim proizvodima (svježi sir, jogurt), raznim kremama, tjesteninama, ishrani bolesnika kod kojih je izvršen hirurški zahvat na probavnom kanalu, u malokolaričnoj hrani radi kontroliranja tjelesne težine, pripravljanja nekih vrsta lijekova, u medicini kod hirurških zahvata za zaustavljanje izljeva krvi i dr..

Želatin nastaje kao posljedica pucanja (raspada) molekule životinjskog proteina. U reakciji koja se odvija uz prisustvo vode, djelići vode zauzimaju mjesto u različitim dijelovima spomenute molekule, što prouzrokuje pucanje hemijskih veza u molekuli, i formiranje novih hemijskih molekula koje su manjeg obima. Reakcija se odvija na kiseloj ili nekoj drugoj podlozi. Novonastale molekule se u potpunosti razlikuje od proteina od kojih su nastale. To se može provjeriti na razne načine. Nije moguće utvrditi da postojij ikakva suštinska razlika između želatina dobivenog od različitih životinja, jer on u potpunosti gubi svojstva i karakteristike koje bi ukazivale na osnovu od koje nastaje (brat Semir ovdje opet navodi u kojim djelima se može pogledati o tome).

Vidimo, dakle, da se radi o potpunoj promjeni, i ne može se više govoriti o kostima, ili nekom drugom dijelu svinje, nego o sasvim novoj materiji koja potpada pod šerijatsko pravilo: „Sve stvari su u osnovi dozvoljene, dok ne dođe dokaz koji neku stvar posebno zabranjuje.“ To znači da se više ne gleda da li je životinja iz čije je kosti dobiven želatin čista ili nije i da li je zaklana na propisan ili nepropisan nacin.

Na osmoj fikhskoj konferenciji Islamskog Medicinskog Kongresa u Kuvajtu (maj, 1995.) donesen je sljedeći zaključak: “Preobrazba (ar. el-istihala), koja znači potpuno pretvaranje jedne materije u drugu koje se po svojstvima razlikuje od nje, čini da nečiste tvari postanu čiste, i da ono što je zabranjeno bude dozvoljeno. Na osnovu toga mozemo reći daje želatin-koji nastaje od kostiju i kože nečiste životinje-čist i dozvoljeno je njegovo konzumiranje” – a Allah, dž.š., najbolje zna!

Odgovorio: prof. Jasmin Djanan

Pogledaj: http://www.n-um.com/?q=node%2F393

Dakle, preče je kloniti se i čuvati od svih nečistih stvari, kako u jelu, tako i u piću, liječenju, odijevanju itd., kol’ko god se to u mogućnosti i može, ali treba naznačiti i to da je po mišljenju većine islamske uleme dozvoljeno koristiti se nečistom stvari koja je zbog određenog hemijsko-fabričkog procesa postala čistom, izgubivši svoja prvobitna svojstva. Što se tiče direktnog miješanja hemijski neprerađenih svinjskih ili nečistih materija u hranu ili piće, poput mesa ili masti, ili podmazivanja tepsija i posuda od hrane ili premazivanja samih jela, peciva, hljebova i sl., takvo što je zabranjeno konzumirati, a Allah, dž.š., najbolje zna.

Pogledaj: http://www.youtube.com/watch?v=xToqnaOpzs0

Odgovor proslijedio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

U dostavljanju poslanice i vjerskih propisa poslanici su bili bezgrješni: nisu zaboravljali ništa od Allahove objave, osim ako Allah nije odredio da nešto zaborave kada je neki propis bio derogiran. Uzvišeni Allah stavio je Sebi u obavezu da poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poduči Objavi i da je nakon toga ne zaboravlja i obavezao se da u njegovom srcu sakupi Kur’an, rekavši: “Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što će Allah htjeti” (El-‘Ala, 6-7); “Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo”(El-Kijama, 17-19). Poslanici su bili bezgrješni u dostavljanju objave od Allaha, Uzvišenog Gospodara, i oni od Božije objave ništa nisu prikrivali. Rekao je Uzvišeni Allah: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

Vjerovjesnici su, također, bili zaštićeni od velikih grijeha, poput zinaluka, alkohola i sl. Što se, pak, tiče malih grijeha, većina učenjaka smatra da nisu bili zaštićeni od malih grijeha, a ako bi se desilo da počine neki mali grijeh, Uzvišeni Allah upozorio bi ih na to, a oni na tome ne bi ustrajavali, nego bi se brzo kajali i grijehe ostavljali.

U tom je kontekstu Ibn Tejmijje, rahimehullahu, rekao: “Mišljenje da su vjerovjesnici bili zaštićeni od velikih grijeha, a nezaštićeni od malih grijeha, zastupa većina islamskih učenjaka i svih frakcija. Štaviše, to je mišljenje i većine islamskih racionalista. Ebu Hasan el-Amdi spominje da je to mišljenje Ešaira, a to je mišljenje i većine mufessira, kao i hadiskih i fikhskih eksperata. Štaviše, od selefa, naših prethodnika, imama, ashaba, tabiina i tabi-tabiina, prenesena su samo mišljenja koja se podudaraju sa ovim.” (Medžmul-fetava, 4/319)

Dokazi da su vjerovjesnici mogli zapasti u male grijehe i da ih je Allah nakon toga upozoravao i vraćao ispravnom putu, jesu sljedeći:

● Govor Uzvišenog Allaha o Ademu, alejhis-selam: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta-ha, 121-122). Ovo je dokaz da je Adem počinio grijeh, te da ga je Allah na to upozorio i da se Adem pokajao.

● Riječi Uzvišenog: “Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’, uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 15-16) Musa, alejhis-selam, priznao je svoj grijeh i tražio od Allaha da mu oprosti nakon što je greškom ubio Kopta i Allah mu je uistinu grijeh oprostio.

● Riječi Uzvišenog: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.” (Sād, 23-24) Davud, alejhis-selam, pogriješio je jer je požurio sa presudom prije nego što je saslušao drugog parničara u sporu u kojem je sudio.

Našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u nekoliko navrata ukorava, a jedni od tih ajeta su na početku sure Et-Tahrim: “O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je” (Et-Tahrim, 1). Isto tako, ukorio ga je po pitanju zarobljenika Bitke na Bedru i događaja sa slijepcem – Ibn Ummu Mektuma, radijallahu anhu.

Ipak, ima onih koji mogućnost da su poslanici zapadali u grijeh glorificiraju i smatraju nevjerovatnom i neprikladnom, te stoga spomenute i druge njima slične citate pogrešno tumače. Takav stav izgradili su na dvije postavke:

Prva postavka: Uzvišeni Allah naredio je da slijedimo poslanike i za njima se povodimo, a naredba da se oni slijede iziskuje da sve što oni čine bude prikladno za slijeđenje, te da je svako njihovo djelo i ubjeđenje oblik pokornosti Bogu. Kada bi bilo dozvoljeno da poslanici zapadaju u grijehe, to bi rezultiralo proturječnošću i kolizijom, jer to bi značilo da se u tom grijehu koji počine poslanici spajaju dvije kontradiktornosti, a to su: naredba da se to djelo čini, s obzirom da nam je naređeno da slijedimo poslanike, i zabrana da to djelo činimo, jer je to grijeh.

Ova bi sumnja bila opravdana kada bi grijeh bio skriven i nejasan, tako da se može pomiješati sa pokornošću i dobrim djelom, međutim, Uzvišeni Allah upozorava Svoje poslanike na to i ukazuje na pogrešku, te im daje nadahnuće da se, bez imalo odgađanja, pokaju i oprost zatraže.

Druga postavka: Grijesi se ne podudaraju sa potpunošću i savršenstvom, nego su mahana i nedostatak. Ova je postavka tačna ukoliko grijeh ne poprati tevba i pokajanje, jer tevba briše grijeh i mahanu i ne negira potpunost, a onaj ko se pokaje ne zaslužuje ukor nakon pokajanja. Štaviše, često se dešava da čovjek nakon pokajanja bude bolji nego što je bio prije grijeha. Poznato je da nijedan poslanik nije počinio grijeh a da nije požurio sa tevbom – pokajanjem i traženjem oprosta. Za poslanicima se ne povodi u grijehu, nego u brzini i iskrenosti pokajanja nakon počinjenog grijeha. Grijeh je neminovan da bi mogli biti praktičan uzor u tevbi i pokajanju, a nakon tevbe, oni su samo potpuniji nego što su bili prije grijeha. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Krst je, kao što je poznato, kršćansko obilježje koje simbolizira razapeće Isaa, alejhis-selam. Časni Kur’an negira i poriče ovu tvrdnju ajetima: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.” (Prijevod značenja En-Nisa, 157-158)
Postoje mnogi oblici krsta koji su nastali podjelom kršćana na razne skupine. Najpoznatiji su latinski krst, kakav koriste katolici i protestanti u obliku dvije prekrižene linije gdje je vodoravna kraća i siječe vertikalnu iznad polovine, i grčki krst sa četiri jednaka kraka, kakav koriste ortodoksni kršćani.

Muslimanu je haram nositi krst ili njegovu sliku, izrađivati ga ili gravirati i sl. Ibn Tejmijje o tome kaže: “Krst je zabranjeno izrađivati uz naknadu ili bez naknade, zabranjeno je prodati ga kao krst, a isto tako nije dozvoljena prodaja kipova i njihova izrada. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allah je doista zabranio prodaju vina, strvine, svinje i kipova’ (Buharija, br. 2236, i Muslim, br. 1581).” (Medžmu‘ul-fetava, 22/141)
Prema tome, krst u svom stvarnom obliku, graviran ili postavljen na slici da predstavlja simbol bilo koje vrste kršćana, zabranjen je muslimanu, jer muslimanu je zabranjeno poistovjećivanje sa kršćanima i veličanje njihovih simbola, koji predstavljaju krivu ideologiju i ubjeđenje koje je Allah porekao.

Međutim, ako se radi o prekriženim linijama nastalim ukrasnom grafikom ili figurativnom krstu nastalom konstrukcijom nekog predmeta, bez namjere da predstavlja krst – simbol kršćana, u tom slučaju propis se razlikuje shodno stanju:
● Ako prekrižene linije ili figurativni oblik očigledno sliče krstu tako da posmatrač ne sumnja da je to krst koji veličaju kršćani, obaveza je ukloniti i promijeniti njegov oblik, tako da ne sliči krstu. Aiša, radijallahu anha, prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući nije ostavljao ništa što na sebi ima krstove a da to nije promijenio. (Buharija, br. 5952)
● Ako pak okolnosti ukazuju da prekrižene linije ili figurativni oblik nemaju veze sa kršćanskim simbolom, nego su nastale kao rezultat određene grafike ili pri gradnji, iz tehničkih razloga, u tom slučaju nije obavezno promijeniti takav izgled, i nema smetnje u izradi i prodaji stvari koje na sebi imaju takvo nešto, jer ne postoji razlog za zabranu s obzirom da u tome nema poistovjećivanja sa kršćanima i veličanja njihovih simbola.

Šejh Usejmin, rahimehullah, odgovarajući na slično pitanje, nakon što je ukazao da je uputa Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, bila da sve što na sebi ima krst promijeni i poništi, te da je musliman dužan udaljiti se od simbola nemuslimana, kaže: “Ako je, pak, očigledno da se time ne želi istaknuti krst, kao nešto sveto i kao određeni simbol, poput matematičkih znakova kao što je plus, u tome nema smetnje i to nema nikakve veze sa krstom.” (Medžmu‘ul-fetava ve resail Ibn Usejmin, 18/74) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić