Nema sumnje da je Svemogući Allah određena vremena odlikovao nad drugim, kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima. Međutim, kada je riječ o tim odlikama, one se imaju zaključiti na osnovu vjerodostojnih i jasnih argumenata, a ne na osnovu neutemeljenih mišljenja. Budući da se nalazimo u svetom mjesecu, mjesecu redžebu, često s minbera, kao i na predavanjima, slušamo hadise koji govore o posebnim vrijednostima ovog časnog mjeseca. Međutim, izrazita većina tih hadisa ili, bolje rečeno, svi oni nemaju utemeljenje, nisu vjerodostojni: “Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o odlikama mjeseca redžeba, ni poduzimanja posta ni noćnog namaza u njemu. Prije mene, ovako su govorili Ebu Ismail Herevi i neki drugi”, napominje Ibn Hadžer. (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 6.) Na drugom mjestu Ibn Hadžer zapisao je: “Kada je riječ o hadisima koji govore o odlikama redžeba, oni se dijele u dvije kategorije: slabi i lažni; spomenut ćemo slabe, a ukazati na apokrifne” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 8.), potom je Ibn Hadžer naveo te hadise. Šejh Kušajri veli: “Treba znati da hadisi koji govore o vrijednosti redžeba nisu vrijedni spomena.” (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 141.) Islamski učenjaci razmatrali su mnoge novotarije koje ljudi čine u redžebu, a mi ćemo se ograničiti na pet najpoznatijih koje su aktuelne na mnogim podnebljima.

Prvo, namaz za ispunjenje želja (salatur-regaib); hadis koji govori o ovom namazu apokrifan je po mišljenju hadiskih stručnjaka, a njegova forma jako je neobična. Imam Nevevi veli: “Ovaj namaz je ružna novotarija koja u sebi sadrži ništavnost pa je obaveza proći se ove novotarije i osuditi onoga ko je prakticira.” (Vidjeti: El-Mensurat, str. 99, od imama Nevevija.) Ibn Nehhas Dimeški zapisao je: “Hadis na kojem se temelji ova novotarija apokrifan je po konsenzusu hadiskih stručnjaka.” (Vidjeti: Tenbihul-gafilin, str. 496.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Namaz za ispunjenje želja nema utemeljenja u šerijatu, i nije ga pohvalno prakticirati ni pojedinačno ni kolektivno. Hadis koji govori o ovom namazu apokrifan je po konsenzusu islamskih učenjaka i niko od prvih generacija niti imama ovog ummeta nije spomenuo ovaj namaz.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/81-82.) Imam Sujuti veli: “Hadis koji govori o salatur-regaibu apokrifan je po konsenzusu učenjaka.” (Vidjeti: El-Emru bil-ittiba, str. 167.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, opet, kaže: “… i taj namaz neke neznalice nazivaju salatur-regaib.” (Vidjeti: El-Iktida, 2/107.) Poznati hanefijski pravnik Ibn Nudžejm rekao je: “…i na osnovu navedenog zaključujemo da je pogrdno i novotarija obavljanje salatur-regaiba koji ljudi klanjaju u redžebu.” (Vidjeti: El-Bahrur-raik, 2/56.) Ibn Abidin Hanefi rekao je: “Salatur-regaib izmislili su neki pobožnjaci.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 2/235.) Šejh Albani zapisao je: “Shodno poznatom pravilu kod islamskih učenjaka, nije dopušteno obožavanje Allaha upražnjavajući ibadete koje nije propisao, kao učenje ezana za bajram-namaz ili klanjanje salatur-regaiba.” (Vidjeti: Tahrimu alatit-tareb, str. 162.) Ebu Muhammed El-Iz b. Abdusselam rekao je: “U Bejtul-makdisu nije bio poznat salatur-regaib sve do 448. po Hidžri i prvi ko je klanjao ovaj namaz bio je čovjek pod imenom Ibn Ebul-Hamra.” (Vidjeti: El-Havadisu vel- bideu, str. 132, od imama Turtušija, El-Bais, str. 51, El-Iktida, 2/121, El-Emru bil-ittiba, str. 169, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 140.) Ibn Redžeb napominje: “Prethodni učenjaci nisu spominjali ovaj namaz jer je izmišljen u petom hidžretskom stoljeću.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.)

Sljedeći muhaddisi: Ibnul-Dževzi, Ebul-Hattab, Ebu Šama, Nevevi, Ibn Salah, Iraki, Ibn Tejmijje, Zehebi, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Ibn Redžeb, Ibnul-Hadždž, Ebu Ismail Ensari, Ebu Bekr Semani, Ebul-Fadl b. Nasir, Sujuti, Ševkani, Adžluni i brojni drugi, hadis koji govori o ovom namazu smatraju ništavnim, odnosno apokrifnim. (Vidjeti: El-Mevduat, 3/119, El-Bais, str. 61, El-Medhal, 2/211, Lataiful-mearif, str. 228, Sijeru ealamin-nubela, 23/143, Tertibul-mevduat, str. 163, El-Iktida, 2/121, El-Menarul-menif, str. 95, Lataiful-mearif, str. 228, El-Emru bil-ittiba, str. 170-171, El-Fevaidul-medžmua, str. 100, El-Edebu fi redžeb, str. 42, Kešful-hafa, 2/563, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 140.) Ovo ćemo zaključiti Ebu Šaminom izjavom: “Koliko mi je imama po džamijama kazalo da prakticiraju ovaj namaz samo da bi udovoljili ljudima i da bi sačuvali radno mjesto.” (Vidjeti: El-Bais, str. 88.) Subhanallah, vidimo da se bolesne ljudske ambicije i historija ponavljaju. Ono što se govorilo u vrijeme Ebu Šame (u sedmom hidžretskom stoljeću), govori se i danas. Da bi sačuvali radno mjesto i udovoljili neznalicama, mnogi imami prakticiraju i podstiču ljude na ovu ružnu novotariju. A zar nije obaveza udovoljiti Allahu, a ne ljudima?!

Drugo, obilježavanje Isra i Miradža; neki ljudi imaju pogrešno uvjerenje da su se Isra i Miradž desili u časnom mjesecu redžebu. Po mnogima, to se dogodilo dvadeset sedme noći. I zato mnogi muslimani proslavljaju i obilježavaju ovu noć na poseban način: pripremaju se mevludi, tevhidi i svakojake druge novotarije. Kod nekih ova proslava je popraćena i dodatnim zabranjenim stvarima: muzikom, plesom, miješanjem muškaraca i žena i sl. Isra i Miradž jesu dvije velike Vjerovjesnikove, ﷺ, mudžize, ali Allah najbolje zna kada su se one desile. Ibn Dehijja kaže: “Neki spominju da se Isra desio u redžebu, a to je očita greška.” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 6.)

Ibn Redžeb rekao je: “Prenosi se s neispravnim lancima prenosilaca da su se Isra i Miradž desili dvadeset sedmog redžeba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 233.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Kada je riječ o noći Isra i Miradž, ne postoje pouzdani dokazi koji određuju u kojem se mjesecu to desilo. Ashabi nisu posvećivali pažnju ovoj noći, pa se zbog toga i ne zna njeno pravo vrijeme.” (Vidjeti: Zadul-mead, str. 1/57.) Štaviše, kada bismo pouzdano i znali kada se desio ovaj veliki događaj, ne bi bilo ispravno obilježavati ga, jer to nije činio Poslanik, ﷺ, ni ashabi ni tabiini. Ako bismo obilježavali noć Isra i Miradža, tada bismo trebali obilježavati i noć rascjepljenja Mjeseca, dan u kojem je počela objava Kur’ana, jer je Kur’an najveća mudžiza koju je vidjelo čovječanstvo, i mnoge druge nadnaravne pojave kojima je počašćen Poslanik, ﷺ, a to nije rekao nijedan priznati učenjak.

Treće, post u redžebu; ne postoje vjerodostojna predanja od Poslanika, ﷺ, koja ukazuju na posebne odlike posta u ovom svetom mjesecu. Ibn Redžeb veli: “Kada je riječ o postu u redžebu, s tim u vezi ne postoje vjerodostojni hadisi od Poslanika, ﷺ, niti predanja od ashaba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.) Ibn Tejmijje zapisao je: “Svi hadisi koji govore o postu u mjesecu redžebu apokrifni su.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 25/156.) Ibn Hadžer rekao je: “Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o odlikama mjeseca redžeba, ni poduzimanja posta ni noćnog namaza u njemu. (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 21.) Šejhul-islam Ibnul-Kajjim veli: “Svi hadisi koji govore o postu u redžebu lažni su.” (Vidjeti: El-Menarul-menif, str. 83.)

U hadiskim zbirkama navode se brojna predanja koje ukazuju na odlike posta u mjesecu redžebu. (Taberani, 6916, Ibn Hibban, u djelu El-Medžruhin, 2/238, Ibn Dževzi, u djelima El-Vahijat, 2/555, i El-Mevduat, 2/124 i 2/207, Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 8/331, Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 2119, Dejlemi, u djelu Musnedul-firdevs, 4318, i Ibn Asakir, 5/397.) Šejh Affani u djelu Nidaur-rejjan, 1/414-423, navodi oko dvadesetak hadisa koji ukazuju na vrijednost mjeseca redžeba i posta u njemu. Međutim, ova predanja su ili apokrifna, ili ništavna, i nisu validna kao argument. Vrhunski hadiski eksperti nisu prihvatali ove hadise i smatraju da oni ne ispunjavaju kriterije postavljene u hadiskoj terminologiji za pojačavanje predanja mnoštvom lanaca prenosilaca. Prema tome, post u redžebu ima status posta u bilo kojem mjesecu, osim ramazana. U njemu se može postiti ponedjeljkom i četvrtkom, tri bijela dana ili svaki drugi dan, ali bez uvjerenja da je post u redžebu bolji od posta u drugim mjesecima.

Hadis koji se pripisuje Poslaniku, ﷺ: “Redžeb je Allahov mjesec, ša’ban je moj, a ramazan mjesec mog ummeta” ništavan je i ne može se uzeti kao argument. (Vidjeti: Muadžemul-menahil-lafzijja, str. 281, Daiful-džamia, str. 455/3094, i Nidaur-rejjan, 1/414.) Ibn Abbas zabranjivao je da se posti cijeli mjesec redžeb. (Abdurrezzak, 4/292. Hafiz Askalani ovo je predanje ocijenio dobrim u djelu Tebjinul-adžeb, str. 65-66.) Također se navodi da je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, udarao one ljude koji su postili u redžebu, govoreći: “To je mjesec koji su ljudi svetkovali u predislamskom dobu.” (Ibn Ebu Šejbe, 2/345/9758. Ibn Tejmijje ovo je predanje ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Fetaven-nisa, str. 83, od Ibn Tejmijje, i Irvaul-galil, 4/114.) Ibn Omer prezirao je postupke svijeta, vidjevši ih da se pripremaju za redžeb. (Ibn Ebu Šejbe, 2/346/9761, s lancem prenosilaca koji ispunjava kriterije koje su postavili Buharija i Muslim. Vidjeti: Irvaul-galil, 4/114.) U jednom drugom merfu-hadisu stoji da je zabranjeno postiti u redžebu, ali je njegova vjerodostojnost diskutabilna. (Ibn Madže, 1743, Taberani, 10681, Ibnul-Dževzi, u djelu El-Vahijat, 913.) U lancu prenosilaca ovog predanja nalazi se prenosilac po imenu Davud b. Ata, koji je nepouzdan po svim hadiskim stručnjacima. (Vidjeti: El-Ilel, 1227, od Ibn Ebu Hatima, Et-Tarihus-sagir, 2/265, El-Džerhu vet-tadil, 3/420, El-Kamil, 3/85, El-Medžruhin, 1/289, Et-Takrib, 1/229, El-Havadisu vel-bida, str. 140, i Fetaven-nisa, str. 83.)

Četvrto, poduzimanje ‘umre u redžebu; oni koji smatraju da je post vredniji u ovom mjesecu, kažu da je u njemu vrednije i obavljanje ‘umre. To dokazuju predanjem u kojem stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, rekao: “Poslanik, ﷺ, obavio je četiri ‘umre, jednu u redžebu.” (Buharija i Muslim.) Međutim, u ovom predanju stoji  da je Aiša, radijallahu anha, tada kazala: “Smilovao se Allah Ibn Omeru! Nikada Poslanik, ﷺ, nije obavio ‘umru u redžebu.” U Muslimovoj verziji stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, čuo ovaj Aišin, radijallahu anha, demant, ali ga nije ni potvrdio niti negirao. To nam ukazuje da je Ibn Omer bio u nedoumici kada je riječ o tome: ili je zaboravio, ili sumnjao. (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/602, Šerhuz-Zurkani, 2/352, i Tuhfetul-ahvezi, 4/5.) Spomenuvši ovo predanje, poznati hanefijski učenjak Ali Kari zapisao je: “Ovo nam ukazuje da je Ibn Omer u tome pogriješio, bez obzira revidirao svoj stav ili ne. Ovo je specifično njegov stav u kojem ga nije podržao nijedan ashab ni poznati učenjak.” (Vidjeti: El-Edebu fi redžeb, str. 50-51.) Ovu konstataciju potvrđuje predanje u kojem stoji da je Enes b. Malik rekao: “Poslanik, ﷺ, obavio je četiri ‘umre, i sve četiri u mjesecu zul-ka’de.” (Buharija i Muslim.) Ali b. Ibrahim Attar tvrdi da ne postoji dokaz da je ‘umra u redžebu vrednija od ‘umre u drugim mjesecima. (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 156, od Amra Selima.)

Peto, izdvajanje zekata u redžebu; zekat se daje kada imetak koji je dostigao vrijednost nisaba pregodini kod muslimana, i tako svaki obveznik ima posebno vrijeme u kojem je obavezan izdvojiti zekat, bez obzira o kojem se mjesecu radilo. Po mišljenju većine islamskih pravnika, dopušteno je izdvojiti zekat prije nego imetak pregodini, ali nije dopušteno kasniti s njegovim izdvajanjem. Ne postoji autentičan hadis koji ukazuje da je izdvajanje zekata u redžebu bolje od njegovog izdvajanja u ostalim mjesecima. Također, nije preneseno da su prve generacije ciljano izdvajali zekat u redžebu. (Uporediti: Lataiful-mearif, str. 231, i Ahkamuz-zekah, str. 459, od Ibn Usejmina.) Prenosi se da je Osman b. Affan na minberu rekao: “Ovo je mjesec zekata; ko ima dug, neka ga vrati, potom neka izdvoji zekat za preostali imetak.” (Šafija, u djelu El-Musned, str. 97, Abdurrezzak, 4/92-93/7086, Ibn Ebu Šejbe, 2/414/10555, i Begavi, 6/54/1585. Ibn Mulekkin i šejh Albani predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Hulasatul-bedrili-munir, 1/298, i Irvaul-galil, 3/260, 341.) Međutim, u predanju ne stoji o kojem se mjesecu radilo, tako da ne može poslužiti kao argument na ovom mjestu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192)

Neki savremeni učenjaci su na osnovu ovog mišljenja izdali fetvu da je muslimanima koji borave u zemljama Zapada dozvoljeno poslovati kamatom. Međutim, ova fetva je pogrešna, a na to ukazuju sljedeći argumenti:

Prvo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na stanje muslimana koji borave na Zapadu, jer to mišljenje ograničava dozvolu na poslovanje između muslimana i nemuslimana koji je u ratu protiv muslimana u zemlji protiv koje su muslimani u ratu. Muslimani koji borave u tim zemljama nisu u ratu s njima, nego u tim zemljama borave kao državljani ili na osnovu vize, i prema tim zemljama ih vežu ugovori, što znači da su te zemlje i njeni stanovnici u odnosu na muslimane koji tamo borave pod ugovorom a ne u ratu.

Drugo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda dozvoljava uzimanja kamate, dok kupovinom kuća i sl. musliman ne uzima kamatu nego je daje, što je suprotno onom što ovo mišljenje dozvoljava.

Treće: Kada bi predpostavili da se mišljenje Ebu Hanife i Muhameda može odnositi na današnje Zapadne zemlje ili nemuslimanske zemlje općenito, džumhur islamskih učenjaka, od kojih je i Ebu Jusuf najprisniji učenik Ebu Hanife, se nije složio sa Ebu Hanifom po tom pitanju. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192) Većina učenjaka je stanovišta da je kamata haram u svakom slučaju, poslovao musliman sa muslimanom ili nemuslimanom, nalazio se u zemlji islama ili kufra. (El-Medžmu, 9/391, El-Mugni, 4/176)

Dokaz ovog mišeljenja je uopćenost kur’ansko hadiskih tekstova koji zabranjuju kamatu. Ti tekstovi ne prave razliku između nevjerničke i islamske zemlje, a musliman je podložan šerijatskim propisima i dužan je sprovoditi ih gdje god se nalazio. Dakle, mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na muslimane koji borave na Zapadu, a pored toga, odabrano mišljenje je da muslimanu nije dozvoljeno u bilo kojoj zemlji i na bilo koji način poslovati kamatom. Svemogući Allah najbolje zna.

Mr. Hakija Kanurić – Islamski časopis El-Asr, januar/februar 2013
___________________________________________

Prije svega da naglasim da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskom pravu. Otuda su učenjaci tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.

Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u Islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava a šta ne. Na osnovu toga, nema niko prava da narušava te načine svojim neznanjem.

Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od Imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav. Ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim BH prostorima a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.

Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko srećemo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znamo šta je stvarni razlog toga ali mislim, da se dotični ne vraćaju na izvornu literaturu hanefijskog mezheba nego fetvu preuzimaju od određenih vijeća čijom odlukom potkrijepljuju svoje mišljenje.

Prva greška: U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimaskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju kuće ili kupovinu stana u zapadnim zemljama.
Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni jesu to dozvolili ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova ovo pitanje spominju kao poslednje u poglavlju o kamati)

Dobro je poznato šta je darul-harb (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimaske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof.dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje) a nisu darul-harb.” (str. 255).

Druga greska:

Fetve takve prirode su suprotne stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati nemuslimanu kao kamatu, međutim ovo nije stav Imama. Njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i Imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite navešću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.

U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) između muslimana i harbije u darul harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije … naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate između muslimana i harbije u darul harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011).

Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopšte jer je rekao: “…a niti (kamate) između muslimana i harbije u darul harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.
Ovaj problem je naveo Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uđe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…’”.

Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”. Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na Imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika između takvog i Imamovog stava kao što je razlika između nebesa i zemlje.

Da dodam još ovo, da je cilj Imama davajući ovu fetvu bio slabljenje kafira u darul-harbu a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je Imam. Kasnije hanefije su poimanjem Imamove fetve dodali još jedan uvjet a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)

Kao potpora navodi se i mišljenje evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac se može tolerisati u određenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, građanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaije, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje, itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, krađu, ubistvo itd.

To otuda što je za izvrešenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada jer kad neko nekog ubije u darul-harbu ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štiti a tako i ostale kazne. Međutim niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila Islam u darul-harbu.

Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmije.

Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme a kijasiti to na neki njihov drugi stav koji nema veze sa tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti a ne davati, zatim budem upitan o sprovođenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim dođe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovođenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem, da se ne uzima sve zdravo za gotovo.

Esnaf ef. Imamović, prof.

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com