Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Maturidije su kelamistička (filozofska) grupa zasnovana na novotarijama; dobili su ime po Ebu Mensuru el-Maturidiju. Na početku njihov glavni cilje je bio korištenje racionalnih i filozofskih dokaza u pobijanju njihovih neistomišljenika, Mu'tezila, Džehmija i drugih, da bi dokazali osnove islama i islamskog vjerovanja.
Maturidije su prošle kroz nekoliko faza. Nisu bili poznati po ovome imenu osim nakon smrti njihovog osnivača, isto kao što Eš'arije nisu bile poznate i nisu se širile osim nakon smrti Ebu-l-Hasana el-Eš'arija. Možemo sažeti njihove faze razvijanja u sljedeće:
Porijeklo:
Glavna svrha u ovoj fazi jeste žestoka rasprava sa Mu'atezilama. Značajna ličnost u ovom periodu je bio Ebu Mensur el-Maturidi, čije je puno ime bilo Muhammed ibn Muhammed ibn Mahmud el-Maturidi el-Semerkandi; nazvan je po Maturidu, a to je mjesto blizu Semerkanda u Transoksaniji, gdje je rođen.
Smatra se jedan od začetnika mezheba racionalista; nije stekao posebno veliko znanje o islamskim tekstovima niti iz nauke hadisa, a što je slučaj sa većinom učenjaka na polju kelama i usula.
Na Ebu Mensura el-Maturidija je uticala Džehmijska akida na mnogo načina, a najznačajnije je bilo tumačenje tekstova Kur'ana i sunneta koji govore o uzvišenim (Allahovim) svojstvima koji su svrstani kao sifatu haberijjeh (svojstva koja su zasnovana na tekstu i ne mogu se dokazati racionalnim razumom, kao što je Lice, ruka i tako dalje) na način koji se ne podudara sa vanjskim značenjem. Također je zapao pod uticaj novotarija i ideja Murdžija.
Također na njega je uticao Ibn Kullab (umro 240 h.g.) sa svojom novotarijom koncepta uzvišenog „unutrašnjeg govora“ (el-kelamu-n-nefsi).
Razvoj:
Ovo je period u kojem učenici El-Maturidija i oni na koje je on uticao razvijaju njegove ideje još dalje, ii razvijaju zasebnu kelamističku (filozofsku) sektu. Sekta je se prvo pojavila u Semerkandu, i radila je da raširi i odbrani ideje njihovog vođe i šejha, također su pisali i knjige. Slijedili su mezheb imama Ebu Hanife u fikhu. Tako da je Maturidijska akida se raširila u Semerkandu kao nigdje drugo.
Od poznatih ličnosti ovog perioda su: Ebu-l-Kasim Ishak ibn Muhammed ibn Isma'il el-Hakim es-Semerkandi i Ebu Muhammed Abdulkerim ibn Musa ibn ‘Isa el-Bezdevi.
Usaglašavanje Maturidijske akide:
Glavna odlika ovog perioda uveliko rašireno pisanje knjiga i skupljanje dokaza na kojim su se zasnivala vjerovanja Maturidija. Tako da je to bio najvažniji period u vidu usaglašavanja ovog mezheba.
Od najvažnijih ličnosti ovog perioda su: Abdulme'in en-Nesefi i Nedžmudin ‘Umer en-Nesefi.
Širenje:
Ovo se smatra jednom od najbitnijih faza, gdje Maturidije dolaze do vrhunca njihovog širenja i rasprostranjenosti. To je bilo zbog podrške Osmanlijskih sultana. Uticaj Maturidija se raširio dokle god je dostizala vlast Osmanlijske države. Tako da su se proširili i na istog i na zapad u arapskim zemljama, u Indiju, i u zemlju Turka, Perzijanaca i Bizantijaca.
Bilo je mnogo velikih učenjaka među njima, kao Kemal ibn Humam.
Maturidije su se širile i broj sljedbenika se povećao u Indiji i susjednim istočnim zemljama, kao što je Kina, Bangladeš, Pakistan i Afganistan. Također su se proširili u Turskoj, na području Bizantije, Perzije i Transoksaniji; još uvijek imaju jak uticaj u ovim zemljama.
Drugo:
Razlike između Maturidija i Ehlu-s-Sunneta:
Maturidije su podijelile temelje islama:
„Racionalna spoznaja Boga“ (El-Uluhijjeh el-‘Aklijjeh) – ovo se odnosi na ono što može biti dokazano razumom, a tekstovi Kur'ana i sunneta su drugorazredni tome; u to spada Tevhid (Allahova jednoća) i Njegova uzvišena svojstva.
„Razna vjerska pitanja potvrđena tekstovima“ (sem'ijjeh šer'ijjeh) – ovo se odnosi na pitanja koja, na osnovu razuma, sa sigurnošću možemo reći da su moguća, ali nema racionalnog dokaza da se to dokaže ili suprotno (da se negira); to uključuje Poslanstvo, kaznu u kaburu, i stvari koje se vežu za Ahiret. Međutim bitno je spomenuti da su neki od njih svrstali Poslanstvo u prethodnu kategoriju „Racionalna spoznaja Boga“.
Jasno je da je ovo iznad suprotno putu Ehlu-s-Sunneta ve-l-Džem'ata, kojima su Kur'an, sunnet i konsenzus ashaba izvori znanja, i to se odnosi na sva vjerska pitanja. (Tj. ne dijele ih u dvije grupe kao što su to uradile Maturidije)
Štoviše, razišli su se sa Ehlu-s-Sunnetomu novotariji podjele temelja islama (usulu-d-din) na one koje su zasnovani na racionalnim dokazima i one koji su zasnovani na tekstovima. Ovo je zasnovano na pogrešnoj ideji, a to je da pitanja vjere i ubjeđenja se mogu podijeliti temelje koji se mogu dokazati razumom a ne bi se mogli dokazati samo tekstom; nego, dokaz iz tekstova Kur'ana i sunneta u ovim pitanjima se može smatrati dodantnim dokazom koji nadopunjava ono na što ukazuju racionalni dokazi po pitanju temelja vjere.
Maturidije kao i druge kelamističke sekte kao što su Mu'atezile i Eš'arije, govorili su o obavezi spoznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, razumski prije nego se počnu izučavati tekstovi Kur'ana i sunneta; smatrali su to kao prvu obavezu svakog mukellefa (onaj ko je dužan postupati po šerijatu), i kažu da nema niko isprike ako to ne uradi. Štoviše smatraju da će osoba biti kažnjena ako to ne uradi, čak i ako je to prije nego je i poslan Poslanik ili Vjerovjesnik. Tako da su se u tome složili sa Mu'atezilama. Ovaj stav je očito pogrešan, i suprostavlja se onome što je potvrđeno u Kur'anu i sunnetu, koji ukazuju da nagrada i kazna tek slijedi nakon slanja objave, kao što Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!“ (Prijevod značenja El-Isrā’, 15)
Štoviše, ispravan stav je da je prva i prvoshodna dužnost svakog čovjeka da potvrdi Allahovu Jednoću (Tevhid), subhanehu ve te'ala, i da uđe u Njegovu vjeru, ne da samo zna da je On Stvoritelj, jer to je nešto što je Allah usadio u srca svih stvorenja.
Prema Maturidijama, koncept Tevhida znači potvrda da Allah, subhanehu ve te'ala, je jedan u Svome postojanju i da je nerazdvojiv; jedan u Svojim svojstvima, i nema ništa kao On; i Jedan u Njegovim djelima i da niko nema udjela sa Njim u stvaranju. Tako da su dali sve od sebe da dokažu ovo shvaćanje Tevhida, koja je zasnovana na ideji da Bog, po njihovom shvaćanju, je onaj ko je u stanju da stvara, koristeći racionalne i filozofske dokaze i analogije koje su izmislili Mu'atezile i Džehmije. Ovi dokazi koje je pobio selef i imami i njihovi sljedbenici, a i vodeći učenjaci kelama i filozofije, koji su istakli da su dokazi koji su u Kur'anu ispravniji.
Maturidije su potvrdile samo osam osobina Allahu, subhanehu ve te'ala, iako su se razišli po pitanju detalja kod nekih. Te osobine su: život, snaga, znanje, volja, sluh, vid, govor i to da je Stvoritelj.
Druga svojstva iz Kur'ana i sunneta, tzv. sifatu-l-haberijje (svojstva koja se mogu saznati samo preko objave i ne mogu se dokučiti razumom kao što su: Lice, šake itd., bilo da se rade o Njegovom biću ili djelima), prema njihovom mišljenju ne mogu se dokazati racionalnim dokazima, tako da ih oni sve negiraju, i pogrešno tumače Kur'an i sunnet gdje se spominju ta svojstva.
Ehlu-s-sunne ve-l-džema'ah, suprotno tome, vjeruju u lijepa imena i savršena svojstva i smatraju ih tevkifi (tj. da se mogu spoznati na osnovu Kur'ana i sunneta). Vjeruju u njih tako što potvrđuju ono što se spominje u Kur'anu i sunnetu, bez da ih poistovjećuju sa stvorenjima. Tvrde da Allah nema nikakvih nedostataka niti je na bilo kakav način sličan Svojim stvorenjima, bez da negiraju ili pogrešno tumače ijedno od Njegovih imena ili svojstava, i vraćaju znanje o suštini tih svojstava Njemu, pripisujući Mu ta svojstva onako kako Mu dolikuje. Uzvišeni Allah je rekao:
„Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.“ (Prijevod značenja Eš-Šūrā, 11)
Maturidije smatraju da istinski Allahov govor je to „unutrašnji govor“ koji je uvijek prisutan kod Njega, koji se ne čuje, i da sve ono što se čuje ništa da vanjska manifestacija Njegovog vječnog unutrašnjeg govora i to ih je dovelo do zaključka da se svi mushafi koji su prisutni kod ljudi trebaju smatrati stvorenim. Tako su završili prihvatajući stav Mu'atezila, koje se suprostavlja jednoglasnom mišljenju svih učenjaka; ima doista mnogo predaja od učenjaka da je ovaj stav pogrešan, ustvari, da onaj ko tvrdi da je Kur'an stvoren postaje kafir (nevjernik).
Maturidije kažu po pitanju definicije da je to samo vjerovanje u srcu. Neki od njih kaži i da je to potvrda jezikom, ali ne vjeruju da se povećava ili smanjuje. Isto tako rekli su da je zabranjeno da čovjek kaže: „Inšallah (Ako Allah htjedne)“ po pitanju da li je čovjek vjernik, i da su islam i iman sinonimi, bez ikakve razlike među njima. Pa su tako na istome kao i Murdžije po tome pitanju, i razišli su se sa ehlu-s-sunnetom ve-l-džema'atom, jer iman, prema objavi, ubjeđenje u srcu, riječi i djela; povećava se sa dobrim djelima i smanjuje sa grijesima.
Potvrđuju viđenje Allaha, subhanehu ve te'ala, na ahiretu, ali negiraju bilo kakav smjer ili bilo kakav direktni susret. Ovaj stav je sam u sebi oprečan, jer prvo potvrđuju nešto i onda to zanegiraju u stvarnosti.
Za više informacija po ovome pitaju pogledajte:

El-Mevsu'a el-Mujessera fi-l-Edjan ve-l-Mezahib ve-l-Ahzab el-Mujessira, 1/95-106.
 El-Maturidijje, magistarski rad, Ahmed ibn ‘Avvadullah el-Luhajbi el-Harbi
El.naturidijje ve mevkifuhum min Tevhid el-Esma’ ve-s-Sifat, magistarski rad, Šems el-Afgani es-Selefi
 El-Istikame, šejhu-l-islam Ibn Tejmijje
Medžmu'u-l-Fetava ve-r-Resa'il el-‘Usejmin, 3/307-308.

Treće:
Ne može se reći za sljedbenike Maturidijske akide da će zasigurno ići u Džennet ili Džehennem; nego oni su kao i ostali obični muslimani; iako imaju neka novotarska ubjeđenja, njihova novotarija nije kufr. Tako da su oni, općenito, kao i ostali muslimani:
„To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača;
a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 123-124)
Što se tiče njihove novotarija, ona se razliku kod svakog pojedinca, neki su zasnovali svoje stavove na pogrešnom tumačenju ili na zaključku do kojeg su došli nakon ulaganja mnogo truda, tako da imaju opravdanje; ostali su pogriješili u svome pristupu tako da se mogu kriviti, tako da su oni u konačnici podložni Allahovoj volji – ako On hoće kaznit će ih, a ako hoće oprostit će im.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao nakon što je govorio o grupi najvećih Eš'arijskih učenjaka:
„Štoviše, nema ni jednog od ovih učenjaka a da nije uložio zavidan trud u službi islamu, radeći dobra djela, odgovarajući na stavove mnogih novotara i otpadnika, i podržavajući mnoge stavove koji su na sunnetu i od vjere, kao što je jasno svakome ko je svjestan njihove situacije i ko govori o njima na osnovu znanja, istine, pravde i nepristrastnosti.
Jer su se oni zbunili kada su prihvatili ovaj princip koji su u osnovi preuzeli od Mu'atezila, iako su oni plemeniti i mudri ljudi, nisu imali izbora osim da ustraju na njemu i prihvate ono što to podrazumijeva. Zbog toga su razvili mišljenja koja su učeni muslimani, koji se drže vjere morali osporiti. Zbog toga, ljudi su se podijelili u dvije skupine po pitanju njiih:
Neki su ih ljudi poštovali, zbog njihovih dobrih osobina i vrlina; drugi su ih korili na osnovu mišljenja koja su razvili zasnovana na novotariji i zabludi.
Ali najbolji pristup u svemu je srednji (Tj. biti pravedan u priznavanju i dobra i zla).
Greške u koje su upali ne svode se samo na njih; drugi ljudi od znanja i pridržavanja vjere su također upali u slične greške. Uzvišeni Allah, prima dobra djela od svih Njegovih robova vjernika, i prelazi preko njihovih loših djela:
‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’(Prijevod značenja El-Hašr, 10)
Nema sumnje da ako osoba dadne sve od sebe trudeći se da spozna istinu i da nauči svoju vjeru zasnovanu na sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa napravi neke greške pri tome, Allah će mu oprostiti njegove greške, kao ispunjenje dove koju je Allah primio od Svoga Poslanika i vjernika, kada su rekli: ‘Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!’ (Prijevod značenja El-Bekare, 10)
Ako neko slijedi svoje strasti i prohtjeve, i onda počne osuđivati na osnovu toga osobe koji su se razišli sa njime jer su neke stvari pogrešno shvatili, misleći da je on upravu nakon što su se potrudili oko toga, i da njihova greška može sadržavati novotariju koja se suprotna sunnetu, onda treba da isto postupi, više-manje, sa onima koje poštuje i slijedi. Vrlo je rijetko da neki učenjak od kasnijih učenjaka čist od takvih grešaka, jer je pristuna velika smutnja i nesigurnost, i jer su ljudi udaljeni od izvora poslaničkog svjetla preko kojeg osoba dolazi do ispravne upute i odstranjuje zbunjenost i sumnju iz svoga srca.“ Der’ Te'arudi-l-‘Akli ve-n-Nakli, 2/102-103.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/205836
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Žena ne može udati samu sebe, niti može udati drugu ženu. Ako bi, pak, sklopila bračnu vezu bez staratelja ili joj staratelj bila strana, neovlaštena osoba, njen brak bio bi ništavan. Ovaj stav zastupa izrazita većina islamskih učenjaka, između ostalih: Omer, Alija, Ibn Mes’ud, Ibn Abbas, Ebu Hurejre, Ibn Musejjib, Hasan, Omera b. Abdulaziz, Sevri, Ibnul-Mubarek, Ishak, Ebu Ubejde i neki drugi. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 3/76.)
Ibn Munzir govorio je da ne postoje predanja u kojima stoji da su se ashabi razilazili o ovom pitanju. (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/187.) Ovo mišljenje preferiraju učenjaci malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: El-Muhalla, 9/451, Bidajetul-mudžtehid, 2/7, El-Mugni, 7/337, i Mugnil-muhtadž, 3/147.) Uvjetovanje staratelja za ispravnost braka temelji se na argumentima iz Kur’ana, hadisa, izjava ashaba i zdrave logike.
Argumenti iz Kur’ana
1. Svevišnji Allah rekao je: “A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne sprečavajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive.” (El-Bekare, 232.) Navedeni ajet zabranjuje starateljima sprečavanje ženama ponovnu udaju za iste (prethodne) muževe sklapanjem novog bračnog ugovora. Kada bi žena polagala pravo na samostalno sklapanje bračnog ugovora, tada Allahove, dželle šanuhu, riječi: “…ne sprečavajte ih da se udaju za muževe svoje…” ne bi imale smisla, a to je, naravno, nemoguće. Imam Šafija kaže: “Ovo je najjasniji ajet da staratelj skupa s djevojkom polaže pravo na sklapanje bračnog ugovora.” (Vidjeti: El-Umm, 6/55.)
2. Uzvišeni kaže: “Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici…” (El-Bekare, 221.) U ovom, kao i u prethodnom ajetu, Svevišnji Allah obraća se starateljima i zabranjuje im udaju žena za idolopoklonike. Da staratelj nema pravo ni udio u sklapanju bračne veze, tada bi se Uzvišeni obratio direktno ženama, kao što je to učinio u istom ajetu u pogledu muškaraca, riječima: “Ne ženite se idolopoklonkama dok vjernice ne postanu…” (El-Bekare, 221.) Po imamu Kurtubiju, ovaj je ajet jasan argument kada je riječ o uvjetovanju staratelja za validnost bračne veze. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 3/75.) Nakon što se pozvao na riječi Muhammeda b. Alija da navedeni ajet ukazuje na sklapanje bračne veze posredstvom staratelja, Ibnul-Arebi Maliki zapisao je: “Ovo je lijepo i izvanredno precizno zaključeno, i ovakvo shvatanje ajeta sasvim je ispravno.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 1/176.) Imam Sanani rekao je: “Allahovo, dželle šanuhu, obraćanje starateljima u ovom ajetu ukazuje da žena ne može udati sama sebe.” (Vidjeti: Subulus-selam, 3/120.)
3. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje…” (En-Nur, 32.) U ovom ajetu Svevišnji Allah se obraća muškarcima, a ne ženama. Šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: “Allah se obraća muškarcima da udaju neudate, kao i robove i robinje.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/84.) Ajet je imperativnog karaktera, i ukazuje na to da su muškarci zaduženi za udaju žena, tj. prihvatanjem starateljstva prilikom udaje.
4. Svemogući Allah kaže: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka…” (El-Bekare, 237.) U prvom dijelu ajeta: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili…”, Uzvišeni Allah obraća se muževima. Potom se obraća ženama: “one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu…” Pa se opet obraća starateljima: “…ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka…” Dakle, sklapanje braka pravo je staratelja, a ne žene samostalno, mada ona ima puno pravo odbiti ponuđeni brak. Ibn Tejmijje smatra da se pod onim koji odlučuje o sklapanju braka u ajetu misli na staratelja, i još tvrdi da Kur’an ukazuje na ispravnost ovog mišljenja. Ovakvo je tumačenje šejhul-islam prenio od imama Malika, i Ahmeda, po jednoj verziji. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/22.) Shodno ovom tumačenju, ovaj je ajet najjasniji kur’anski argument kada je riječ o ovom pitanju. Naime, onaj u čijoj ruci je neka stvar, on u potpunosti raspolaže s njom, a ne bilo ko drugi.
5. Riječi koje je izgovorio otac dviju djevojaka kojima je Musa, alejhis-selam, napojio stado (neki mufessiri kažu da se radilo o poslaniku Šuajbu, alejhis-selam, poslaniku Medjena, a Allah najbolje zna): “Reče: ‘Ja te želim oženiti jednom od ove dvije kćeri moje’ …” (El-Kasas, 27.) I ovaj ajet ukazuje da je staratelj odgovoran za sklapanje bračne veze, i da je starateljstvo za brak bilo poznato u prijašnjim vjerozakonima. Većina učenjaka islamske jurisprudencije (usuli-fikha) smatra da su vjerozakoni prijašnjih naroda validni u našem vjerozakonu ako ne postoji argument da je taj propis dokinut. (Vidjeti: Mealimu usulil-fikh, str. 232.) Naime, ovdje se radi o propisu koji nije ni potvrđen ni negiran našim šerijatom, a šta onda reći za propis koji potvrdi Resulullahov, ﷺ, vjerozakon, kao što je u ovom slučaju. Ibnul-Arebi kaže da učenjaci malikijske pravne škole koriste ovaj ajet kao argument kada je riječ o strateljstvu prilikom sklapanja braka. Spomenuvši mišljenje učenjaka koji smatraju da žena može samostalno sklopiti bračni ugovor, Ibnul-Arebi je zapisao: “Ovo mišljenje je zaista čudno; kada je to žena samostalno sklapala brak.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 3/429.)
Dokazi iz hadisa
1. Ebu Musa Ešari prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Nema braka bez staratelja.” (Ebu Davud, 2085, Ahmed, 16/155 – El-Feth, Tajalisi, 1/422, i Tahavi, 3/8-10.) Ovaj hadis autentičnim smatraju vrhunski hadiski stručnjaci: Ali b. Medini, Buharija, Tirmizi, Hakim, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Bejheki, Ibnul-Kajjim, Albani i neki drugi. (Vidjeti: Tehzibus-sunen, 6/74, Et-Telhisul-habir, 3/1173, i Irvaul-galil, 6/235-238.) Ovaj hadis kategorički jasno negira validnost bračnog ugovora bez odobrenja staratelja.
2. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Koja god žena uda samu sebe, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan.” (Ebu Davud, 2083, Tirmizi, 1102, Abdurrezzak, 6/195, i Tajalisi, 3/72.) Imam Tirmizi ovaj hadis smatra dobrim, a vjerodostojnim su ga okarakterizirali: Ibn Mein, Ebu Avvana, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim, Ibn Hadžer, Albani i neki drugi. (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/191 i 194, Subulus-selam, 3/117, i Irvaul-galil, 6/243.)
3. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ne može žena udati ženu, niti sama sebe.” (Ibn Madže, 1882, Darekutni, 3/159, i Bejheki, 7/177.) Lanac prenosilaca ovog hadisa dobar je, pogotovo ako se u obzir uzmu prethodna dva predanja koja mu idu u prilog. Ibn Hadžer tvrdi da su njegovi prenosioci pouzdani, a šejh Albani smatra ga ispravnim. (Vidjeti: Bulugul-meram, str. 179, i Irvaul-galil, 6/248.)
Hadise u tom smislu prenosi oko šesnaest ashaba. Kada je riječ o tome, imam Hakim zapisao je: “Većina tih predanja vjerodostojna su, posebno Aišina, Ummu Selemina i verzija Zejnebe b. Džahš.” (Vidjeti: El-Mustedrek, 2/188.)
Izjave ashaba
1. Preneseno je da je Omer b. Hattab rekao: “Koju god ženu ne uda njen staratelj ili vladar, njen brak je ništavan.” (Bejheki, 7/179.)
2. Seid b. Musejjib prenosi da je Omer, radijallahu anhu, jednom prilikom rekao: “Žena se ne može udati bez starateljevog odobrenja.” (Darekuni, 3/160.)
3. Alija b. Ebu Talib izjavio je: “Koja god žena uda sama sebe, njen brak je ništavan, i nema braka bez staratelja.” (Bejheki, 7/180, koji je ovo predanje ocijenio vjerodostojnim.)
4. Ibn Abbas govorio je: “Nema braka bez staratelja i dvojice svjedoka.” (Bejheki, 7/182.) Šejh Albani predanje smatra vjerodostojnim. (Vidjeti: Irvaul-galil, 6/251.)
5. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Govorili smo: ’Žena koja sama sebe uda je nevaljalica i grješnica.’” U drugoj verziji stoji: “Govorili smo: ’Žena koja sama sebe uda je bludnica.’” Opet, u drugoj verziji stoji ovako: “Ljudi su govorili: ’Žena koja sama sebe uda već čini blud.’” A u verziji koju je zabilježio Ibn Hazm stoji: “Žena nema pravo na sklapanje bračnog ugovora, jer nema braka bez staratelja. Ne udaje žena sama sebe, i nemoralna je ako to učini.” (Bejheki, 7/110, i Darekutni, 3/159-160. Sva ova predanja imaju ispravan lanac prenosilaca.)
6. Kada bi neko zatražio od Aiše da posreduje za brak, kazala bi staratelju: “Udaj je, jer žena ne može udati sama sebe.” (Abdurrezzak, 6/201, Tahavi, 3/10, Ibn Hazm, 9/453-454, i Bejheki, 7/182. Hafiz Askalani je predanje ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Fethul-Bari, 9/186.)
7. Majka pravovjernih Zejneb b. Džahš drugim Poslanikovim, ﷺ, suprugama govorila je: “Vas su udali vaši staratelji, a mene je udao Allah Svojom naredbom iznad sedam nebesa.” (Buharija, 7420.)
Ispravno rasuđivanje
Budući da je sklapanje braka jako bitna stvar, neophodno je da se o njoj brine onaj ko je iskusniji u životu, ko nije podložan emocijama i ko ima potpunije i realnije rasuđivanje. Svakako, otac je najbrižniji u ostvarivanju prava i zaštiti svoga djeteta. Starateljstvo zahtijeva odlučne stavove, dok žena po svojoj prirodi lakše odstupa i mijenja mišljenja. Pored toga, žena koja udaje sama sebe mora se miješati s muškarcima, kontaktirati s njima, a ponekad dovoditi sebe u veoma nezgodan položaj, što, svakako, odudara od ženine prirode, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Obaveza u pogledu zekata na imetak jeste da se daje u novcu, i nije dozvoljeno da se daje u određenim predmetima i hrani.
Od obaveza onoga ko daje zekat jeste dostava iznosa zekata onima kojim on pripada, i nije mu dozvoljeno da obrće ovaj iznos, niti da traži šta im je najpotrebnije shodno njegovom mišljenju, nego daje taj novac siromahu kome pripada, a taj siromah najbolje zna o svojim potrebama i koristima od drugih.
Poznato je da čovjek sa novcem može doći do onoga što hoće, za razliku od predmeta koje možda treba a možda i ne i onda bude primoran da to proda za malo da bi se okoristio sa novcem od protuvrijednosti.
Upitan je šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala:
„Da li je dozvoljeno da se iznos zekata zamijeni sa stvarima, hranom ili nečim drugim i onda se dijeli siromašnim?“
On je odgovorio:
„Nije dozvoljeno, zekat se mora dati u dirhemima (novcu op. pre.).“ Lika’ eš-Šehri, 12/41.
Isto tako je rekao:
„Zekat na dirheme mora biti u dirhemima, i ne daje se u nečemu drugom osim kada ti siromah opunomoći i kaže: ‘Ako si mi donio dirheme kupi mi to i to.'“ Medžmu'u-l-Fetava ve resail Ibn ‘Usejmin, 18/303.
Drugo:
Ako ima određeni siromah kojem trebaju lijekovi ili hrana, ili nešto drugo od njegovih potreba, i zna se da ako mu se dadne zekat u novcu da će iz toga proizaći jasna šteta, ili korist je da mu se ne daje zekat u novcu, u ovoj situaciji neki učenjaci su dozvolili da se taj iznos pretvori u određene predmete kao zamjena za novac.
Primjer toga: da siromah bude luda osoba, ili slabe pameti tako da ne može upravljati imetkom, ili maloumna osoba koja rasipa imetak, ili osoba koja upropaštava imetak tako što ga troši u ono u čemu nema koristi, tako onda opet ostanu i on i oni za koje je on odgovoran u potrebi.
Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala:
„Davanje protuvrijednosti novca bez potrebe ili stvarne koristi nije dozvoljeno… jer kada bi se dozvolilo općenito da se daje u protuvrijednosti onda osoba koja daje možda ne bi davala kvalitetne stvari i ne bi davala jednaku protuvrijednost. Svrha zekata je pomoć siromahu, i ovo se odražava u iznosu i vrsti imetka. Što se tiče davanja protuvrijednosti zbog potrebe ili koristi ili pravde nema smetnje u tome.“ Medžmu'u-l-Fetava, 25/82.
Kaže šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, u Fetvama (14/253):
„Dozvoljeno je da dadne u zamjenu za novac platno, hranu ili nešto drugo kada vidi koristi za onoga kome se daje zekat u tome, uz to da daje u istoj vrijednosti u novcu. Kao da je siromah na primjer luda osoba, slabe pameti, maloumna ili manjkava, pa je se za bojati da se može igrati sa novcem, pa je korisnije da mu se dadne u hrani, odjeći da je koristi u iznosu zekata kojeg je obavezan da dadne. I ovo što smo spomenuli je najispravniji stav kod učenjaka.“
Bolje od toga je da se njih pita šta im treba i da se uz njihovu dozvolu kupi ono što im treba.
Kaže šejh Muhammed Salih el-‘Usejmin, rahimehullahu te'ala:
„Ako su ukućani neke kuće siromasi, pa ako im damo novac protraćili bi ga na stvari koje im nisu potrebne i u kojima nema koristi, pa ako bi im kupili najpotrebnije stvari koje im trebaju i dali im da li je ovo dozvoljeno?
Poznato je kod učenjaka da ovo nije dozvoljeno, tj. nije dozvoljeno čovjeku da od svoga zekata kupi neke stvari koje bi dao u zamjenu za novac, kažu jer je novac potrebniji siromasima, jer sa njima može da kupuje šta on hoće, za razliku od određenih stvari koje mu možda neće trebati, pa ih onda prodaje po manjoj cijeni.
Ali ima način: kada bi dao zekat ukućanima neke kuće bojiš se da ih neće potrošiti u osnovne potrepštine, onda reci onome ko je glavni u toj kuću bilo da se radi o ocu, majci, bratu, amidži, reci mu da imaš zekat i koje su stvari koje su im potrebne da im kupiš i da ih onda dostaviš.
Tako da bi na ovaj način ovo bilo dozvoljeno i zekat bi došao onome kome pripada.“ Medžmu'u-l-Fetava Ibn ‘Usejmin, 15/ pitanje br. 643.
Zaključak: Davanje zekata u robi ili predmetima u zamjenu za novac nije dozvoljeno niti se to broji kao zekat ako se dadne, osim kada ima potreba i korist koja to zahtjeva.
A Allah najbolje zna.
 
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/ar/138684
 

Prevedeno sa stranice http://www.islamqa.info

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com