Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Želio bi znati za ajete u Kur'anu koji govore o pokrivanju lica žene?
Hvala pripada Allahu. Trebaš znati da je pokrivanje žene ispred nemahrema i pokrivanje lica za ženu obaveza na što je ukazano u knjizi tvoga Gospodara, sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razumski lii analogijom. Dokazi iz Kur'ana (i) "A reci vjernicama neka obore poglede svoje (od gledaviše
Hvala pripada Allahu.
Trebaš znati da je pokrivanje žene ispred nemahrema i pokrivanje lica za ženu obaveza na što je ukazano u knjizi tvoga Gospodara, sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razumski lii analogijom.
Dokazi iz Kur'ana
(i)
“A reci vjernicama neka obore poglede svoje (od gledanja u zabranjene stvari) i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim (od zabranjenih seksulanih radnji); i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje (kao oči zbog potrebe da vide kuda idu, gornji dio šake, ili oko ili vanjska haljina, rukavice, veo…), i neka vela svoja spuste na džijubihinne (tj. na svoja tijela, lica, vratove i grudi); neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” [Prijevod značenja En-Nūr 24:31]
Dokazi o obaveznosti hidžaba iz ovog ajeta su:
a) Allah naređuje vjernicama da čuvaju svoju čednost, a naredba da čuvaju svoju čednost je i naredba da koriste sva sredstva da po postignu. Nijedna razumna osoba neće sumnjati da je jedan od načina da se to postigne pokrivanje lica, jer otkrivanje prouzrokuje da drugi gledaju u nju i naslađuju se njenom ljepotom, a potom da iniciraju kontakt. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Oči čine zinaluk, a njihov zinaluk je pogled…” onda je rekao: “Onda to polni organ ili potvrdi ili zanegira.” Buharija, 6612; i Muslim, 2657.
Ako je pokrivanje lica od načina da osoba čuva svoju čast, onda je to naređeno, jer sredstva do nekog cilja imaju isti propis kao i taj cilj.
b) Allah kaže, prijevod značenja: “… i neka vela svoja spuste na džijubihinne (tj. na svoja tijela, lica, vratove i grudi).”Džejb (množina džujub) otvor za vrat na nekoj odjeći a himar (veo) je ono čime žena pokriva glavu. Ako je ženi naređeno da pokrije otvor na vratu sa pokrivačem za glavu onda je naređeno da pokrije i lice, bilo da se to podrazumijeva ili da to zaključimo analogijom. Ako je obavezno da pokrije vrat i grudi, onda je preče da pokrije i lice jer je to mjesto ljepote i privlačnosti.
c) Allah je zabranio pokazivanje svih ukrasa osim onoga što je vanjsko, to je ono što se ne može sakriti, kao što je vanjski izgled odjeće. Na osnovu toga Allah kaže, prijevod značenja: “…osim onoga što je ionako spoljašnje …” a nije rekao: osim onoga što one pokazuju. Neki od selefa, kao što su Ibn Mesud, El-Hasan, Ibn Sirin i drugi su protumačili ovaj dio “.. .osim onoga što je ionako spoljašnje …” da znači vanjski ogrtač i odjeća, i ono što se vidi ispod vanjskog ogrtača (tj. krajevi odjeće itd.). Onda je opet zabranio da polazuju ukrase osim onima koji su učinjeni kao izuzetak. Ovo ukazuje da drugi ukras nije isto kao i prvi. Prvi ukras je ono što se vidi s vana i što se ne može sakriti. Drugi ukras je unutrašnji ukras (uključujući i lice). Kada bi bilo dozvoljeno svima da vide ove ukrase, onda ne bi bilo smisla da se općenito zabrani u prvom slučaju, onda u drugom načini iznimka.
d) Allah je dao olakšicu da žene mogu pokazivati svoje ukrase “ili muškarcima kojima nisu potrebne žene”tj. muški robovi koji nemaju potrebe za ženama, i maloj djeci koja nistu dostigla dob želje za ženama i koja nisu vidjela stidna mjesta žene. Na osnovu ovog nužne su dvije stvari:
Da pokazivanje svojih unutrašnjih ukrasa nije dozvoljeno osobama koje nisu mahremi sa izuzetkom ove dvije kategorije ljudi.
2. Razlog ovog propisa jeste da muškarci mogu biti iskušani ženom i mogu se zaljubiti u nju. Bez sumnje lice je izvor ljepote i privlačnosti, pa je sakrivanje obavezno da ne bi muškarciu koji imaju želju za ženama bila privlačna i iskušenje.
e) Riječi, prijevod značenja: “…i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju”, znači, da žene ne trebaju udarati nogama o zemlju da bi se čuo skriveni nakit koji imaju kao što su halke na nogama i slično. Ako je ženama zabranjeno da udaraju nogama o zemlju da ne bi muškarci bili iskušani sa zveketom halki na nogama itd; šta je onda tek sa otkrivanjem lica?
Šta je veći izvor iskušenja – da muškarac čuje zveket halki na nogama žene za koju ne zna da li je lijepa, da li je mlada ili stara, ružna ili lijepa; ili da gleda prelijepo mladalačko lice koje a privlači i poziva da gleda se u njega?
Svaki muškarac koji ima imalo strasti prema ženama će znati koje od ova dva iskušenja je veće i koje više zaslužuje da bude skriveno i prikriveno.
(ii)
Allah kaže, prijevod značenja:
“A starim ženama koje više ne žude za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu krjeposne (tj. da to ne urade). Allah sve čuje i zna.” [Prijevod značenja En-Nūr 24:60]
Dokaz u ovome ajetu jeste da Allah kaže da nema grijeha starijim ženama koje su izgubile nadu da će stupiti u brak jer muškarci više nemaju želju prema njoj, zbog njene starosti, ako odlože svoje ogrtače, pod uslovom da to ne bude razgolićavanje. Činjenica da se ovaj propis odnosi samo na starije žene ukazuje na to da nije isti na mlađe žene koje se i dalje nadaju da će stupiti u brak. Ako bi se propis o odlaganju ogrtača odnosio na sve, onda ne bi bilo smisla da se izdvajaju starije žene ovdje.
Riječi: “ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose” daje još dokaza da je hidžab obavezan za mlađe žene koja se nadaju braku, jer obično kada odkrivaju svoje lice namjera je da se namjerno razgolićavaju (teberrudž) i da pokažu svoju ljepotu da bi muškarci gledali u nju i divili se njenoj ljepoti itd. One koje to rade suprotno su izuzetci, a propis se ne odnosi na izuzetne slučajeve.
(iii)
Allah kaže:
“O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se (tj. da se upotpunosti zastru osim očiju ili jednog oka da vide kuda idu). Tako će se najlakše prepoznati (kao časne žene) pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je. “[Prijevod značenja El-Ahzāb 33:59]
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je rekao: “Allah je naredio vjernicama, da kada budu izlazile iz kuće radi neke potrebe, pokriju svoja lica od vrha svojih glava sa svojim džilbabom, a da ostave jedno oko da vide.”
Tumačenje ashaba je dokaz, uistinu neki od učenjaka su rekli da te predaje imaju stepen merfu’ – koje se dižu do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Komentar ” a da ostave jedno oko da se vidi ” je olakšica jer moraju vidjeti put kuda idu; ako nema potrebe za tim onda ni oko ne treba biti otkriveno.
Džilbab je gornji ogrtač koji ide preko himara; kao abaja.
(iv) Allah kaže:
“Njima nije grijeh da budu otkrivene pred očevima svojim, i sinovima svojim, i braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicama, i pred onima koje su u vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skriveno ništa.” “[Prijevod značenja El-Ahzāb 33:55]
Ibn Kesir, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Kada je Allah naredio muslimankama da stavljaju hidžab pred ne mahremima, objasnio je da ga ne moraju nisiti pred ovom rodbinom, kao što je objasnio da su oni izuzeti, u suri En-Nūr ‘neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim…’“
Dokazi iz Sunneta o obaveznosti pokrivanja lica
(i)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada neko od vas zaprosi ženu, nema grijeha da je vidi, štoviše on je treba vidjeti sa ciljem da je zaprosi čak i ako ona toga nije svjesna.” Zabilježio ga je Ahmed. Autor Medžme'u-l-Zevaid kaže da su njegovi prenosioci, prenosioci sahiha.
Dokaz ovdje je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da čovjek koji prosi ženu radi braka nema grijeha da je vidi, pod uslovom da je to s ciljem da je zaprosi. Što ukazuje da onaj ko nema namjeru da se ženi ima grijeh kada gleda u ženu kojoj nije mahrem u svakodnevnim situacijama, kao što ima i onaj koji želi da prosi ako gleda sa nekom drugo namjerom mimo te, kao na primjer da se naslađuje itd.
Ako se kaže da hadis ne ukazuje jasno na ono u što se gleda, i može značiti gledanje u grudi itd; odgovor na to jeste da muškarac koji prosi gleda u lice jer se tu fokusira onaj ko gleda u ljepotu, bez sumnje.
(ii)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izvedu i žene na mjesto gdje se klanja bajram, one su rekle: “O Allahov Poslaniče, neke od nas nemaju ogrtače.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neka joj njena sestra posudi neki od svojih ogrtača da obuče.” Buharija i Muslim.
Ovaj hadis ukazuje da je uobičajena praksa ashabijki bila da žena neće izlaziti napolje ako nema ogrtača (džilbaba), a ako ne bi imala džilbab ne bi izlazila napolje. Naredba da se nosi džilbab ukazuje da je obavezno pokrivanje. A Allah zna najbolje.
(iii)
Prenosi se u dva Sahiha da je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi klanjao sabah i žene muslimanke bi prisustvovale namazu sa njim, zamotane u svoje velove, a onda bi se vraćale kući i niko ih ne bi prepoznavao zbog mraka.” Ona je rekla: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio od žena ono što smo mi vidjeli, zabranio bi im da dolaze u džamije kao što su sinovi Israilovi zabranili svojim ženama.”
Sličnu predaju prenosi Abdullah ibn Mesud, radijallahu anh.
Ovaj hadis je dokaz za dvije stvari:
Hidžab i pokrivanje je bila praksa ashabijki koje su bile najbolja generacija i najčasnije kod Allaha.
Aiša, majka pravovjernih i Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhuma, koji su oba bili učenjaci sa velikom pronicljivošću, su rekli kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio od žena ono što smo mi vidjeli, zabranio bi im da dolaze u džamije. Ovo je bilo za virijeme najboljih generacija, a šta je onda danas?!
(iv)
Prenosi se od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko god pusti da se njegov ogrtač vuče po zemlji zbog oholosti, Allah ga neće ni pogledati na Sudnjem danu.” Ummu Seleme je rekla: “Šta će žene uraditi sa svojim krajevima odjeće?” On je rekao: “Neka puste da se vuče po zemlji dužinu šake.” Ona je rekla: “Šta ako joj se budu vidjela stopala?” On je rekao: “Neka je pusti za dužinu podlaktice, ali ne više od toga.” Tirmizi, šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih et-Tirmizi.
Ovaj hadis ukazuje da je obaveza ženama da pokriju stopala, i da je to bilo veoma poznato među ashabijkama, radijallahu anhunne. Stopala su bez sumnje manje iskušenje od lica i šaka, tako da ukazivanje na ono što je manje samo ukazuje da ono što je veće od toga i da je preče da se taj propis odnosi i na to. Mudrosti šerijata nije da se naredi pokrivanje onoga što je manji izvor iskušenja, a da izostavi naredbu pokrivanja nečega što je izvor većeg iskušenja. Ovo je kontradiktornost koja je nemoguća i koja se ne može pripisati mudrosti Allaha, subhanehu ve te'ala.
(v)
Prenosi se da je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Jahači su prolazili kaj nas dok smo bili u ihramima sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi se približili spustile bismo naše dižbabe sa glave preko naših lica, a kada bi prošli otkrile bismo lica.” Ebu Davud, 1562.
Riječi: “Kada bi se približili spustile bismo naše dižbabe sa glave preko naših lica ” ukazuju da je obavezno pokrivati lice, jer u ihramima je propisano da se otkrije lice. Kada ne bi bilo jakog razloga da spriječi otkrivanje lica, bilo bi naređeno da se ostave otkrivena čak i kada su jahači prolazili pored njih. Drugim riječima, žene su obavezne da tokom ihrama otkriju svoje lice prema većinskom dijelu učenjaka, a ništa ne može poništiti ono što je obavezno osim nešto što je također obavezno. Kada ne bi bilo obavezno nošenje hidžaba i pokrivanje lica pred muškarcima koji nisu mahrem, ne bi onda bilo razloga da se otkriva za vrijeme ihrama. Potvrđeno je u dva Sahiha i na drugim mjestima da je ženi u ihramima zabranjeno da nosi nikab (veo preko lica) i rukavice.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Ovo je jedna od stvari koje ukazuju da su nikab i rukavice bile poznate kod žena koje nisu u ihramima, što podrazumijeva da su pokrivale lica i šake.”
Ovo je deset dokaza iz Kur'ana i sunneta.
Deseti je:
Logička analiza i analogija koja se zasniva na ovom savršenom šerijatu, čiji su ciljevi da pomogne ljudima da ostvare ono što je najbolje za njih i da preporuči sredstva koja vode do toga, i da odbaci zlo i da blokira sredstva koja vode u to.
Ako razmislimo o otkrivanju lica i da ga žene pokazuju muškarcima koji im nisu mahrem, uvidjet ćemo da to podrazumijeva mnogo loših posljedica. Čak i ako predpostavimo da ima nešto koristi u tome, njih je veoma malo u poređenju sa lošim posljedicama.
Te negativne posljedice uključuju:
1.Fitnu (iskušenje). Otkrivanjem lica, žena može biti iskušana da uradi neke stvari koje će učiniti njeno lice još ljepšim. Ovo je jedan od najvećih uzroka zla i pokvarenosti.
Oduzimanje stida (morala, čednosti) od žene, koji je dio vjere i prirode žene. Žene su primer stida i čednosti, kao što je rečeno:”Stidniji od djevice u svojim odajama”. Oduzimanje stida od žene umanjuje njen iman i prirodnu težnju sa kojom je stvorena (stid op. pre.).
Muškarci mogu biti iskušani njome, pogotovo ako je lijepa i ako flertuje, smije se i šali, što je i slučaj kod mnogih onih koje nisu pokrivene. Šejtan kruži tijelom sina Ademovog kao što kruži i krv.
Miješanje muškaraca i žena. Ako žena misli da je jednaka sa muškarcima sa otkrivanjem lica i da izlazi napolje otkrivena, neće biti čedna i neće se stiditi da izlazi i miješa sa muškarcima. Ovo dovodi do veće fitne (iskušena) i raširenog nereda. Prenosi Tirmizi (5272) od Hamze ibn Ebi Usejda od njegovog oca da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao ženama, kada je izlazio iz džamije i vidio muškarce i žene da se miješaju na ulici:“Pomaknite se i ne hodajte sredinom puta, držite se krajeva puta.”Onda su žene hodale tako blizu zidova da su se njihovi ogrtači zakačali o zid koliko su blizu bile.
Šejh Albani ga je ocijenio kao hasen u Sahih el-Džami’, 929.
Prilagođeno iz Poslanice o hidžabu od šejha Muhammeda ibn ‘Usejmina, rahimehullahu te'ala.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/11774
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeKoji su oblici kufra, nevjerstva?
Neka je hvala Allahu. Suština kufra i njegove vrste je poduža tema, ali je možemo sažeti u sljedeće tačke: Važnost poznavanja šta je to kufr i oblici u kojima se može pojaviti: Tekstovi Kur'ana i sunneta ukazuju da vjerovanje nije ispravno ukoliko se ne ispune dva uslova – a to su ono što se podrazviše
Neka je hvala Allahu.
Suština kufra i njegove vrste je poduža tema, ali je možemo sažeti u sljedeće tačke:
Važnost poznavanja šta je to kufr i oblici u kojima se može pojaviti:
Tekstovi Kur'ana i sunneta ukazuju da vjerovanje nije ispravno ukoliko se ne ispune dva uslova – a to su ono što se podrazumijeva pod šehadetom da nema pravog boga osim Allaha. Ova dva uslova sz pokornost samo Allahu (tevhid), i odbacivanje i odricanje svih vrsta kufra i širka.
Definicija kufra:
Kufr na arapskom (lingvistički) znači sakrivanje i prekrivanje nečega.
U šerijatu (terminološki) znači „ne vjerovanje u Allaha i Njegovog Poslanika, bilo da je to uz negiranje, ili bez negiranja ali uz sumnju, ili okretanje od vjere bilo zbog ljubomore ili oholosti, ili zato što osoba slijedi prohtjeve i strasti koje ga sprječavaju da slijedi poslanicu. Tako da je kufr (nevjerstvo) osobina svakog onoga koji odbije nešto što je Allah naredio da se u to vjeruje, nakon što je taj propis došao do njega, bilo da to odbije srcem bez izgovora, ili odbije riječima bez da to vjeruje srcem, ili oboje; ili uradi djelo za koje je došlo u tekstovima (Kur'ana i sunneta) da izvodi osobu iz islama.“Pogledati: Medžmu'u-l-Fetava od Šejh-l-Islama Ibn Tejmijje, 12/335; El-Ihkam fi Usuli-l-Ahkam od Ibn Hazma, 1/45.
Ibn Hazm je rekao u svojoj knjizi El-Fasl: „Odbijanje nečega za što postoji dokaz da ne može postojati vjera bez toga je kufr, i izgovor riječi za koje postoji dokaz da je njihov izgovor kufr je kufr. Činjenje nekog djela za koje postoji dokaz da je kufr je kufr.“
Vrste velikog kufra koje izvode osobu iz islama:
Učenjaci su podijelili kufr na brojne kategorije, u koje su ubrojali razne vrste i oblike širka. A to su kako slijedi:
Kufr negiranja i odbijanja. Ovaj kufr ponekad može imati oblik nevjerstva u srcu – koji se rijetko pojavljuje kod kafira, kao što je Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, rekao – a ponekad uzima oblik javnog i vidljivog odbijanja, što znači prikrivanje istina i ne pokoravanje njoj vanjštinom, dok se unutrinom ona poznaje i prepoznaje, kao što su Jevreji odbili Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Allah kaže o njima:
„i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju.!“ (Prijevod značenja El-Bekara, 89)
Također je rekao za njih:
„Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.“ (Prijevod značenja El-Bekara, 146)
To je zato jer odbijanje se dešava samo onda kada osoba poznaje istinu i onda je odbije. Tako da Allah kaže da nevjerovanje kafira u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo nevjerstvu u pravom smislu riječi, jer je njihovo nevjerstvo bilo samo vanjštinom i riječima, a u sebi su prepoznali istinu.
Allah kaže:
„Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.“ (Prijevod značenja El-En'ām, 33)
„I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.“ (Prijevod značenja En-Neml, 14)
Slično ovome je kufr dozvoljavanja onoga što je zabranjeno. Ko god smatra dozvoljenim ono za što zna da je u islamu zabranjeno postao je nevjernik u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u ono sa čime je on došao. Isto je i sa onim koji dozvoli ono za što zna da je u islamu zabranjeno.
Kufr okretanja zbog oholosti, kao što je kufr Iblisa za kojeg je Allah rekao:
„…ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.“ (Prijevod značenja El-Bekare, 34)
Allah kaže:
„A licemjeri govore: ‘Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se’ – zatim neki od njih glave okreću; nisu oni vjernici.“ (Prijevod značenja En-Nūr, 47)
Tako da Allah kaže da oni koji ne postupaju u skladu sa vjerom nisu vjernici, čak i ako govore da jesu. Kufr okretanja znači da osoba zanemari istinu i ne uči je niti radi po njoj, bilo da se radi o riječima, djelima ili ubjeđenjima. Allah kaže:
„Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih mudro stvorili i do roka određenog, ali nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti.“ (Prijevod značenja El-Ahkāf, 3)
Ko god se riječima okrene od onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kao onaj koji kaže: „Ja ga neću slijediti.“ Onaj ko se okrene svojim djelima je kao onaj ko bježi od slušanja istine sa kojom je došao, ili stavlja svoje prste u uđi da ne čuje, ili onaj koji čuje ali se svojim srcem okrene i odbije da vjeruje i u to, i kao onaj koji odbija da radi po tome. Takav je uznevjerovao u kufru okretanja.
Kufr nifaka (licemjerstva). Ovo je oblika kada osoba ne vjeruje u srcu i ne radi, dok se vanjštinom pokorava da bi se pokazala ljudima. Ovo je kao kufr Ibn Selula i drugih munafika (licemjera)za koje Allah kaže:
„Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici.
Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju.
Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.
Kada im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji!’ – odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’
Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.
Kad im se kaže: ‘Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju!’ – oni odgovaraju: ‘Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?’ – A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju.
Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.’
Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svome nevjerstvu lutaju.
Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade.
Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!
Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.
Ili, oni su nalik na one, koji za vrijeme silnog pljuska s neba, u punom mraku, usred grmljavine i munja, stavljaju zbog gromova prste u uši svoje bojeći se smrti – a nevjernici ne mogu umaći Allahu.
Munja samo što ih ne zaslijepi; kada god im ona bljesne, oni prođu, a čim utonu u mraku, stanu. A da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid, jer Allah, zaista, sve može.” (Prijevod značenja El-Bekare, 8-20)
Kufr sumnje, što znači oklijevanje po pitanju istine i nesigurnost da li je to zaista istina, jer ono što je neophodno jeste uvjerenje u vjerovanju (jekin) u ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, donio, da je to doista istina bez i trunke sumnje. Kod god smatra da ono sa čime je on došao možda nije istina je nevjernik, a to je kufr sumnje, kao što Allah kaže:
„I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti,
i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.’
I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?
Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.'“ (Prijevod značenja El-Kehf, 35-38
Iz ovoga možemo zaključiti da kufr – a koji je suprotnost imanu ili vjerovanju – može imati oblik ubjeđenja u srcu, kao što je mržnja prema Allahu i Njegovim ajetima (znakovima – vjeri), ili Njegovim Poslanicima; ovo je u suprotnosti sa ljubavlju i vjerovanjem koje podržaju djela srca. Kufr također može imati oblik izgovorene riječi, kao što je vrijeđanje Allaha, ili to može biti vanjsko djelo, kao što je padanje na sedždu kipu, ili klanje kurbana nekome mimo Allahu. Baš kao što vjera uzima oblik djela srca, riječi i vanjskih djela, tako isto i kufr može imati oblik djela srca, riječi i vanjskih djela. Molimo Allaha da nas sačuva od kufra i njegovih vrsta, i da nam poveća iman i da nas uputi i da nama uputi druge… Amin. A Allah zna najbolje.
Pogledati: I'lamu es-Sunneti-l-Menšureh, 177; Šejh Abdulaziz Al Abdulatif, Nevakidu-l-Imani el-Kavlijjeh ve-l-‘Amelijjeh, 36-46; Šejh Abdullah el-Kareni, Davabitu-t-Tekfir, 183-196.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/21249
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeKakav stav trebamo zauzeti prema Jezidu ibn Muaviji?
Hvala pripada Allahu. Njegovo ime je Jezid ibn Muavija ibn Ebi Sufjan ibn Harb ibn Umejje al-Umevi ed-Dimeški. Ez-Zehebi kaže: „On je bio zapovjednik vojske tokom napada na Konstantinopolj, među kojima su bili ljudi kao Ebu Ejjbu el-Ensari. Jezid je proglašen od svoga oca kao njegov nasljednik, pa jviše
Hvala pripada Allahu.
Vidi manjeNjegovo ime je Jezid ibn Muavija ibn Ebi Sufjan ibn Harb ibn Umejje al-Umevi ed-Dimeški.
Ez-Zehebi kaže: „On je bio zapovjednik vojske tokom napada na Konstantinopolj, među kojima su bili ljudi kao Ebu Ejjbu el-Ensari. Jezid je proglašen od svoga oca kao njegov nasljednik, pa je preuzeo vlast nakon što je njegov otac umro u mjesecu redžebu šezdesete godine po hidžri i tada je imao trideset i tri godine, ali je njegova vladavina trajala nešto manje od četiri godine.
Jezid je od onih koje niti proklinjemo niti volimo. Ima još nekih kao što su kao on od halifa dvije države (Umevija i Abasija) i namjesnika u raznim mjestima, i uistinu bilo je nekih koji su bili gori od njega. Ali problem po pitanju Jezida jeste da je došao na vlast četrdeset i četiri godine nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; to je ipak bilo blizu vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i neki od ashaba su bili živi kao što je Ibn Omer, radijallahu anhuma, koji je bio zaslužniji tog položaja od njega ili njegovog oca ili njegovog djeda.
Njegova vladavina je počela ubistvom šehida El-Husejna i završila je bitkom kod el-Harre, tako da suga ljudi mrzili i nije mu dat dug život. Bilo je mnogo pobuna protiv njega nakon El-Husjena, kao što su stanovnici Medine koji su se pobunili u ime Allaha, i Ibn ez-Zubjer.“ Sijeru E'alami-n-Nubela, 4/38.
Šejhu-l-Islam opisao je stav ljudi prema Jezidu ibn Muaviji i kaže:
„Ljudi su se podijelili po pitanju Jezida ibn Muavije ibn ebi Sufjana u tri grupe, dvije su pretjerale a jedna je umjerena.
Jedna od dvije koje su pretjerale su rekli da je on kafir i munafik, da je se borio da ubije unuka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi mu time naudio i osvetio se, i da bi time osvetio svog djeda ‘Utbu, brata od svoga djeda Šejbu i amidžu Velida ibn ‘Utbu i druge koje se ubili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je Alija ibn ebi Talib i drugi na dan bedra i u drugim bitkama – i slične stvari. Lahko je Rafidijama koji smatraju Ebu Bekra, Omera i Osmana nevjernicima da imaju takav stav, tako da im je puno lakše proglasiti nevjernikom i Jezida ibn Muaviju.
Druga grupa smatraju da je on dobar čovjek i pravedan vladar, da je jedan od ashaba koji su rođeni za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je on nosio i blagoslovio. Neki od takvih ga uzdižu na stepen viši od stepena Ebu Bekra i Omera, a neki ga smatraju poslanikom. Oba stava su očigledno pogrešna onome ko ima razuma i ima ikakvo znanje o životu i vremenu prvih muslimana. Ovaj stav se ne pripisuje nikome od učenjaka koji su poznati po slijeđenju sunneta ili bilo kojem drugom čovjeku koji ima razuma i iskustva.
Treći stav jeste da je on jedan od muslimanskih vladara koji je radio i dobra i loša djela. Nije rođen osim za vrijeme halifata Osmana, radijallahu anh. On nije nevjernik ali je zbog njega ubijen El-Husejn, i uradio je šta je uradio stanovnicima El-Harre. Nije bio ashab niti je bio jedan od Allahovih prijatelja (evlija). Ovo je stav većine učenjaka i stav Ehlu-s-Sunneta ve-l-Džema'ata.
Tako da su se podijelili na tri grupe, na one koji su ga proklinjali, one koji su ga voljeli i na one koji ga nisu ni voljeli niti su ga proklinjali. Ovo se prenosi od Imama Ahmeda, rahimehullahu te'ala, i ovo je stav onih pravednih od pripadnika njegovog mezheba i ostalih od muslimana. Salih ibn Ahmed je rekao: ‘Rekao sam svome ocu da neki ljudi govore da vole Jezida. On je rekao: ‘Da li iko ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan voli Jezida?’ Rekao sam mu, zašto ga ne proklinješ? Rekao je: ‘O sine moj, kada si to vidio da tvoj babo ikoga proklinje?”
Ebu Muhammed el-Makdisi je rekao kada je upitan za Jezida: ‘Prema onome što sam ja čuo njega ne treba niti proklinjati niti voljeti.’ Rekao je: ‘Također sam čuo da je naš djed Ebu Abdullah ibn Tejmijje bio upitan za Jezida pa je rekao: ‘Mi ne negiramo njegove dobre osobine niti pretjerujemo po pitanju njih.”“ Medžmu'u-l-Fetava, 4/481-484.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/14007
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Da li je dozvoljeno muškoj djeci da nose zlato i svilu?
Hvala pripada Allahu. Većina učenjaka, rahimehumullahu te'ala, je na stavu da je zabranjeno dječacima da nose zlato, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o zlatu i svili: „Ovo dvoje je zabranjeno muškarcima moga ummeta.“ Zabilježili su ga Ebu Davud (3535) i En-Nesai (5054). Šejh Albanviše
Hvala pripada Allahu.
Većina učenjaka, rahimehumullahu te'ala, je na stavu da je zabranjeno dječacima da nose zlato, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o zlatu i svili: „Ovo dvoje je zabranjeno muškarcima moga ummeta.“ Zabilježili su ga Ebu Davud (3535) i En-Nesai (5054). Šejh Albani, rahimehullahu te'ala, ga je ocijenio sahihom.
Hadis govori o zabrani zlata i svile muškarcima, a u ovu riječ spadaju i dječaci. Štaviše, postoji strah da ako se dječaku dopusti da nosi zato i svilu dok je mali da će se navići na to, i kasnije će mu biti teško da to ostavi kada odraste.
Navodi se u El-Mevsu'ah el-Fikhijjeh (21/284): „Hanefije, Hanbelije, i neke Šafije su na stavu da je zabranjeno muškarcima da nose zlato, bili oni mladi ili stari, osim u slučaju nužde.
Malikije su na stavu da je dozvoljeno dječaku da nosi zlato iako je to pokuđeno.
Šafije – prema ispravnijem rivajetu – su na stavu da je općenito dozvoljeno. Prema drugom stavu, dozvoljeno je prije starosti od dvije godine, a poslije toga je zabranjeno. Begavi je uvjeren da je ovaj stav ispravan.“
Kaže šejh Mensur el-Behuti, rahimehullahu te'ala: „Zabranjeno je dječaku da nosi ono što je zabranjeno odraslim muškarcima, kao što je odjeća od svile, ili da u njoj ima zlata ili srebra, ili bilo šta prekriveno sa bilo koji od ova dva, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘…Ovo dvoje je zabranjeno muškarcima moga ummeta.’ Prenosi se da je Džabir, radijallahu anh, rekao: ‘Skidali smo ih sa dječaka a ostavljali djevojčicama.'“ Keššafu-l-Kina’ (1/283)
Stav koji mi odabiremo je stav onih koji zabranjuju nošenje zlata i svile, i ostalih stvari koje su zabranjene muškarcima, kako ne bi postali naviknuti na nešto što je zabranjeno i nastave ga nositi kada odrastu; i također zbog opće zabrane ovih stvari muškarcima.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je upitan o tome da se muška djeca oblače u svilu na dan bajrama ili drugim prilikama; da li je dozvoljeno staratelju siročeta da ga obuče u svilu ili ne? Ako to uradi, da li je griješan ili ne? Također, da li je dozvoljeno ukrašavati njihove kape sa zlatom?
On je odgovorio: „Hvala pripada Allahu. Staratelju siročeta nije dozvoljeno da ga obuče u svilu, prema mišljenju koje je ispravnije od dva mišljenja kod islamskih učenjaka, isto kao što mu nije dozvoljeno da mu daje da pije vino ili da jede strvinu (meso koje nije zaklano na ispravan način). Što se tiče onoga što je zabranjeno odraslom muškarcu, staratelj se treba kloniti toga da to daje dječacima. Omer ibn el-Hattab je poderao svileni ogrtač kojeg je vidio na sinu Ez-Zubejra i rekao: ‘Ne oblačite ih u svilu.’ Isto se odnosi i na ono što je zabranjeno muškarcima od zlata.
A što se tiče toga da se staratelj optuži da je škrt, to se može spriječiti time što se dijete odjeva dozvoljenom odjećom koja će biti kao ukras za dan Bajrama i drugim prilikama, kao što su ogrtači iz Aleksandrije i druge stvari koje mogu poslužiti kao ukras, pa tako neće biti optuživan da je škrt, i u čemu nema zabrane.“ Medžmu'u-l-Fetava (30/19)
Šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, je upitan: „Da li je dozvoljeno muškoj djeci da nose zlato ili ne, ako su mlađi od dvije godine?“
On je odgovorio: „Općenito nije dozvoljeno muškarcima da nose zlato, čak i ako su mlađi od dvije godine. Zlato je dozvoljeno ženama, a zabranjeno je muškarcima, bilo da se radi o prstenju, satovima ili nečemu drugom. Nije dozvoljeno stavljati zlato na mušku djecu, isto kao što nije dozvoljeno odraslom muškarcu da ga nosi. Nego, zato je samo za žene.“ Fetava Nur ‘ala ed-Darb
http://binbaz.org.sa/mat/18438
Ali ako dječak nosi zlato ili svilu, grijeh je na onome ko je to stavio na njega, jer dijete nije odgovorno.
Ebu Bekr el-Ke'asani, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Ako je onaj ko to nosi maloljetan, ondah je grijeh na onome ko je to stavio na njega, a na njemu, jer on nije od onih za koje se odnosi zabrana (nisu odgovorni). Isto tako, ako mu se dadne vino i on ga popije, grijeh je na onome ko mu ga je dao, a ne na njemu.“ Bedai'u-s-Senai’ (5/132)
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/210802
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeDa li ću odgovoriti ne muslimanima kada mi čestitaju Novu godinu?
Hvala pripada Allahu. Nije dozvoljeno pozdravljati ili čestitati nevjernicima povodom Božića, Nove godine ili bilo kojeg drugog njihovog praznika, i nije dozvoljeno odgovoriti kada nas pozdrave povodom tog praznika, jer to nisu praznici koji su propisani u našoj vjeri, a uzvraćanje na njihov pozdravviše
Hvala pripada Allahu.
Vidi manjeNije dozvoljeno pozdravljati ili čestitati nevjernicima povodom Božića, Nove godine ili bilo kojeg drugog njihovog praznika, i nije dozvoljeno odgovoriti kada nas pozdrave povodom tog praznika, jer to nisu praznici koji su propisani u našoj vjeri, a uzvraćanje na njihov pozdrav je potvrđivanje i opravdavanje njih.
Šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je upitan o propisu pozdravljanja (čestitanja) nevjernika povodom Božića i o tome kako mi trebamo odgovoriti ako oni nama čestitaju povodom toga. I da li je dozvoljeno ići na zabave koji oni organizuju povodom toga?
Da li je osoba griješna ako nešto od ova uradi bez posebne namjere, osim da bude uljudan, ili zbog stida ili sramote ili nekog drugog razloga? Da li ih je dozvoljeno oponašati u tome?
On je odgovorio:
„Pozdravljanje nevjernika povodom Božića ili bilo kojeg drugog njihovog praznika je zabranjeno prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, kao što je to naveo Ibn Kajjim u svojoj knjizi Ahkam Ehli-z-Zimmeh, gdje je rekao:
‘Čestitanje nevjernicima povodom Božića ili bilo kojeg od njihovih vjerskih praznika je zabranjeno prema idžma’-u (konsenzusu) islamskih učenjaka, kao što je čestitanje njima na njihovim praznicima i kada poste riječima ‘Sretan van praznik’ ili ‘Ugodan vam praznik bio’, i tako dalje. Ako je se onaj ko ovo kaže spasio od kufra, i dalje je zabranjeno. To je kao da čestitaš nekome što pada na sedždu krstu, ili čak gore od toga. To je ogroman grijeh kao da čestitaš nekome što pije vino, ili što je ubio nekoga, ili što je počinio blud, i tako dalje. Mnogo od onih koji ne poštuju svoju vjeru upadaju u ovu grešku; ne shvaćaju ozbiljnost onoga što rade. Ko god čestita nekome za praktikovanje novotarija ili kufra izlaže sebe Allahovoj srdžbi.’
Čestitanje nevjernicima na njihovim vjerskim praznicima je zabranjeno do te mjere kako je opisao Ibn Kajjim jer to podrazumijeva da je osoba zadovoljna s tim i da odobrava njihove nevjerničke rituale, čak i ako to osoba ne uzme sebi. Ali musliman ne smije uzimati nevjerničke rituale ili nekome čestitati njihovim povodom, jer to Allah ne prihvata ništa od toga nikako, kao što kaže, subhanehu ve te'ala:
‘Ako vi budete nevjerovali – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nevjernici, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni (vjerovajući).’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 7)
‘… Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (Prijevod značenja El-Mā'ide, 3)
Tako da je čestitanje njima zabranjeno, bilo da se radi o kolegama na poslu ili nečemu drugom.
Ako nam čestitaju povodom njihovih praznika, ne trebamo odgovoriti, jer to nisu naši praznici, i jer su ti praznici neprihvatljivi kod Allaha. Ovi praznici su novotarije u njihovoj vjeri, a čak i oni koji su možda propisani u prijašnjim vjerama derogirani su islamom, sa kojim je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svim ljudima. Allah kaže:
‘A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.’ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 85)
Zabranjeno je muslimanima da prihvataju pozive na takve događaje, jer je ovo gore od čestitanja jer ovo uključuje i sudjelovanje u njihovim proslavama.
Isto tako, muslimanima je zabranjeno da oponašaju nevjernike time što će imati zabave tim prilikama, ili da razmjenjuju poklone, ili da daju slatkiše ili hranu, ili da uzmu slobodno sa posla, itd., jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god oponaša neki narod on je od njih.’ Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje je rekao u svojoj knjizi Iktida'u-s-Sirati-l-Mustekim Muhalifeh Ahsabu-l-Džehim: ‘Oponašanje njih u neki od njihovih izmišljenih praznika podrazumijeva da je osoba zadovoljna sa njihovim pogrešni vjerovanjima i djelima, i daje im nadu da će možda moći zavesti i poniziti slabe.'“ Medžmu'u-l-Fetava eš-Šejh ibn ‘Usejmin, 3/44.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/69811
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Može li se ustati pred nekim iz poštovanja prema njemu?
Kada je riječ o ustajanju pred ljudima, islamski učenjaci imaju dva mišljenja. Neki to zabranjuju, a neki, opet, dopuštaju. Oni koji to zabranjuju svoj stav dokazuju sljedećim argumentima. 1. Muavija b. Ebu Sufijan prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko priželjkuje da mu ljudi ustaju, neka sebi priprviše
Kada je riječ o ustajanju pred ljudima, islamski učenjaci imaju dva mišljenja. Neki to zabranjuju, a neki, opet, dopuštaju. Oni koji to zabranjuju svoj stav dokazuju sljedećim argumentima.
1. Muavija b. Ebu Sufijan prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko priželjkuje da mu ljudi ustaju, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.” (Tirmizi, Ahmed, Begavi, 12/295/3330, i Ibn Nedždžar, u djelu Zejlu tarihi Bagdad, 20/101. Ovo su predanje vjerodostojnim ocijenili: Munziri, Ibnul-Kajjim i Albani, a dobrim sljedeći muhaddisi: Tirmizi i Nevevi. Vidjeti: Šerhus-sunna, 12/295, Mugnil-esfar, 2/256 – El-Ihja, Tehzibus-sunen, 14/85, Tuhfetul-ahvezi, 8/24, i Sahihut-tergib, 3/31.)
2. Enes b. Malik pripovijedao je: “Niko nije bio draži ashabima od Poslanika, ﷺ, ali kada bi ga vidjeli, nisu mu ustajali, znajući da on to prezire.” (Tirmizi, Ahmed, Ebu Ja’la, 3/321-322/3772, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 6/469/8936. Imam Tirmizi, Ibnul-Kajjim i Albani ovo predanje smatraju ispravnim. Vidjeti: Tehzibus-sunen, 14/85, Tuhfetul-ahvezi, 8/23, i Es-Silsiletus-sahiha, 1/698.)
3. Neposredno pred hidžru, Poslanik, ﷺ, ušao je kod Ebu Bekra dok je sjedio na krevetu, pa se Ebu Bekr pomjerio da bi Poslanik, ﷺ, mogao sjesti. (Vidjeti: Tarihut-Taberi, 1/569.) Ibn Hadždž Maliki napominje: “Pogledaj, Allah nam se smilovao: Ebu Bekr se pomjerio da bi Poslanik, ﷺ, sjeo, a nije mu ustao, mada ga je najviše poštovao, cijenio i volio.” (Vidjeti: El-Medhal, 1/187, i Medžmu’ul-fetava, 1/258.)
Muavija b. Ebu Sufjan govorio je: “Nemoj ustajati nikome kada dođe, a ni mrtvom kada ga pronesu.” (Hinnad, u djelu Ez-Zuhd, 2/428.)
Omer b. Abdulaziz govorio je: “Kada me vidite, ne ustajte, već se sabijte i napravite mi mjesta.” (Ibn Asakir, u djelu Tarihu Dimešk, 19/170/2. Preuzeto iz djela Es-Silsiletus-sahiha, 1/696.)
Kada je Mehdi b. Mensur (jedan halifa) ušao u Poslanikovu, ﷺ, džamiju, svi su mu ustali osim Ibn Ebu Zi’ba. Musejjib b. Zuhejr reče mu: “Ustani, ovo je vladar pravovjernih!” Ibn Ebu Zi’b odgovori: “Ljudi ustaju pred Gospodarom svjetova!” Na to Mehdi reče: “Pusti ga, jeza me podilazi od tih njegovih riječi.” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 3/99-100, Tehzibul-kemal, 6/407, i Sijeru ealamin-nubela, 7/143.)
Halifa Ebu Džafer Mensur došao je jašući pa su mu ustali svi ljudi osim Feredža b. Fudale. Halifa se razljutio, pozvao ga i pitao zašto nije ustao kada ga je vidio, a Feredž mu odgovori: “Strahovao sam da će me Allah pitati zašto sam ustao, a tebe zašto si bio zadovoljan mojim ustajanjem; ustajanje je prezirao Poslanik, ﷺ.” Mensur tada zaplaka, postavi Feredža pored sebe i ispuni mu neke njegove potrebe. (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 12/390, i Tehzibul-kemal, 6/22-23.)
Halifa Muvekkil pozvao je neke učenjake u goste, a kada se pojavio, svi su ustali osim Ahmeda b. Gajlana Malikija. Muvekkil je pitao prisutne zašto Ahmed nije ustao pa su kazali da ima slab vid i da nije primijetio halifin dolazak. Kada je to čuo Ahmed b. Gajlan, reče: “Nikako, vladaru pravovjernih! Ja dobro vidim, ali sam te htio poštedjeti Allahove kazne. Naime, Poslanik, ﷺ, rekao je: ’Ko priželjkuje da mu ljudi ustaju, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.’”Muvekkil tada priđe Ahmedu i sjede pored njega. (Ebu Bekr Dineveri, u djelu El-Mudžalese, 1/176.)
Imam Malik, Ahmed, Ibn Tejmijje i neki drugi učenjaci kažu da je ustajanje pred nekim zabranjeno. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 27/56, El-Medhal, 1/187, i Sijeru ealamin-nubela, 13/140.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: “Ashabi nisu običavali ustajati pred Poslanikom, ﷺ, kad god ga vide (…) A kada jer riječ o ustajanju putniku kada se vrati s puta s namjerom dočeka, to se smatra pohvalnim djelom.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 1/258.)
Islamski učenjaci koji dopuštaju ustajanje pred ljudima svoj stav dokazuju sljedećim dokazima.
1. Ebu Seid Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, nakon presude Benu Kurejzi tražio Sa‘da b. Muaza. Kada se pojavio jašući, Poslanik, ﷺ, rekao je ensarijama: “Ustanite vašem velikanu!” (Buharija i Muslim.) Imam Muslim izjavio je: “Ne znam da postoji vjerodostojniji hadis kada se radi o ustajanju pred drugom osobom od ovog hadisa. Ovo je ustajanje iz dobročinstva, a ne iz pretjeranog poštivanja.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 2/202.) Imam Nevevi tvrdi da su Buharija, Muslim i Ebu Davud dokazivali ovim hadisom da je ustajanje pred drugim čovjekom dopušteno. (Vidjeti: Fethul-Bari, 11/54.)
Imam Bejheki na osnovu ovog hadisa naslovio je poglavlje: Ustajanje pred prijateljem iz poštovanja i dobročinstva. (Vidjeti: Šuabul-iman, 6/466. A sličnu je cjelinu naslovio u djelima El-Adab, str. 190, i El-Medhal, 2/200.) Većina islamskih učenjaka smatra da nije pokuđeno ustati pred osobom, ako je motiv ustajanja poštivanje i dobročinstvo. (Vidjeti: El-Minhadž, 12/75.) Ovo mišljenje, između ostalih, odabrali su: Ebu Sulejman Hattabi, Ibn Bettal, Begavi, Nevevi, Ibn Hadžer i kadija Ijad. (Vidjeti: Mealimus-sunen, 4/144, Šerhus-sunna, 12/295, El-Mufhim, 3/592, Šerhu sahihil-Buhari, 9/43, od Ibn Bettala, El-Minhadž, 12/75, Umdetul-Kari, 22/251, i Fethul-Bari, 11/56.)
Neki učenjaci tvrde da ashabi nisu ustali iz poštivanja, već da pomognu Sa‘du da sjaše, a to jasno stoji u drugoj verziji hadisa: ”Ustanite vašem velikanu i pomozite mu da sjaše!” (Ibn Hibban i Ahmed, 6/141/25140. Ibn Hadžer i Albani ovu verziju smatraju dobrom. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/53, Medžmeuz-zevaid, 6/138 i Es-Silsiletus-sahiha, 1/143-145.)
2. Prenosi se da je Poslanik, ﷺ, ustajao Fatimi, radijallahu anha, kada bi došla kod njega, i da bi ona ustajala Poslaniku, ﷺ, kada bi došao kod nje. (Tirmizi i Ebu Davud, 4/356-357/5217, sa ispravnim lancem prenosilaca.)
Imam Šafija prošao je jašući pored imama Ahmeda, a kada ga je vidio, imam Ahmed pohrlio mu je u susret i pratio ga sve dok se nije udaljio. Kada se nakon izvjesnog vremena vratio, rekao je: “Ko želi naučiti pravo neka slijedi Šafiju, makar hodao iza njegove mazge.” (Vidjeti: Hil’ijetul-evlija, 9/99, Sijeru ealamin-nubela, 10/86-87, i Bejheki, u djelu Menakibuš-Šafi, 2/252-253.)
Ebu Bekr Mervezi vidio je Hadždžadža b. Šaira, a Hadždžadž je služio imama Ahmeda i poštivao ga. Ustao mu je i rekao: “Neka je mir na slugu iskrenih robova.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’ijetul-evlija, 9/173.)
Postoje brojni drugi argumenti koji ukazuju da je ustajanje pred drugim ljudima dopušteno, ali je njihova autentičnost diskutabilna, pa ih nećemo ni spomenuti na ovom mjestu.
Prioritetnije mišljenje
Imamo vjerodostojne, ali naoko oprečne dokaze koje moramo uskladiti. Ta je oprečnost, kako rekosmo, prividna, jer nemoguće je da vjerodostojni hadisi budu u koliziji jedni s drugima. Naime, kada je riječ o zabrani ustajanja pred drugim ljudima, ona se odnosi na sljedeće slučajeve:
a) Kada osoba voli da joj neko ustaje iz počasti, takvoj osobi nije dopušteno ustati po mišljenju svih učenjaka, jer se taj postupak jasno kosi s Muavijinim i Enesovim predanjem;
b) da ne postoji nikakva potreba za ustajanjem;
c) ustajanje oholnicima i tiranima;
d) ako se ustajanje shvati kao obaveza; i
e) ustajanje nevjerniku ili velikom grješniku.
Ako postoji opravdan razlog za ustajanjem pred osobom kao poštivanje učenog ili pobožnog, iz dobročinstva ili uvažavanja, tada nema smetnje.
Ebu Velid b. Rušd ustajanje pred drugim ljudima dijeli na četiri vrste: prvo, ustanje nekome zbog njegove oholosti, i ova vrsta ustajanja je strogo zabranjena; drugo, ustajanje ne zbog njegove oholosti, ali postoji bojazan da bi se vremenom mogao uzoholiti zbog toga; i ustajanje u ovom slučaju pokuđeno je; treće, ustajanje iz dobročinstva i poštivanja, a on ne očekuje niti voli da mu se ustaje, i to je u ovom slučaju dopušteno; i, četvrto, ustajanje putniku kada se vrati s puta, odnosno ustajanje u nekakvom veselju zbog čestitanja, odnosno u žalosti zbog izražavanja saučešća, i ovo ustajanje je pohvalno (mendub). (Vidjeti: Fethul-Bari, 11/54, i Umdetul-kari, 22/252.)
Prema tome, nema smetnje ustati učenom čovjeku iz poštovanja prema materiji koju posjeduje, starijoj osobi, žena mužu i sl., uzimajući u obzir prethodno spomenuta pravila. Ako čovjek zna da će u određenim situacijama neustajanjem izazvati veće zlo, tada nema problema u tome da ustane. (Vidjeti: Fethul-Bari, 11/56.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKada moram razdvojiti sina od kćerke?
Ako se misli na razdvajanje u postelji, onda je obaveza razdvojiti ih kada budu imali deset godina, kako je rekao Poslanik, ﷺ. (Ebu Davud, 1/130/495, i Hakim, 1/311/708, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Semerul-mustetab, 1/55, i Irvaul-galil, 1/266, 2/7 i 7/190.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje nviše
Ako se misli na razdvajanje u postelji, onda je obaveza razdvojiti ih kada budu imali deset godina, kako je rekao Poslanik, ﷺ. (Ebu Davud, 1/130/495, i Hakim, 1/311/708, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Semerul-mustetab, 1/55, i Irvaul-galil, 1/266, 2/7 i 7/190.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje napominje: “Razdvajanje djece u postelji poduzima se od desete godine, a prije punoljetstva, pa kakav je onda slučaj sa onima koji su prešli ovu dob.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/155.)
Vidi manjeDa li razdvajanje u postelji znači razdvajanje u krevetima ili u sobama, predmet je razilaženja među islamskim učenjacima. Nema sumnje da je bolje i preče djecu različitih spolova razdvojiti u odvojene sobe, ako postoji mogućnost, u protivnom u posteljama, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Da li nam je dozvoljeno da se sakupimo za novu godinu da spominjemo Allaha i da dovimo?
Hvala pripada Allahu. Dobro si postupio što nisi podijelio ovu poruku koja je veoma raširena na web stranicama, a u kojoj preovladava neznanje i neutemeljeni stavovi. Što se tiče onih koji su objavili ovu poruku i žele da muslimani klanjaju i spominju Allaha, ne sumnjamo da su njihove namjere dobre,više
Hvala pripada Allahu.
Dobro si postupio što nisi podijelio ovu poruku koja je veoma raširena na web stranicama, a u kojoj preovladava neznanje i neutemeljeni stavovi.
Što se tiče onih koji su objavili ovu poruku i žele da muslimani klanjaju i spominju Allaha, ne sumnjamo da su njihove namjere dobre, pogotovo jer žele da se rade djela ibadeta i pokornosti Allahu u vremenu kada je raširena nepokornost i griješenje. Ali ova dobra i plemenita namjere ne čini ovo djelo dozvoljenim, ispravnim ili prihvatljivim u šerijatu. Nego je neophodno da djelo bude u saglasnosti sa šerijatom u smislu razloga, vrste, broja, načina, vremena i mjesta. Detaljnije pojašnjenje ovih šest kategorija pogledajte u odgovoru na pitanje 21519. Na ovakav način musliman može razlikovati između ispravnim i uvedenih stvari.
Možemo iznijete razloge zbog kojih ova poruka ne bi trebala širiti u nekoliko tačaka, u to spada sljedeće:
Postojala su džahilijjetska posebna vremena, i posebna vremena kod nevjernika i onih koji su u zabludi od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do danas, ali nam nije došla nikakva predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja nas podstiče da činimo ibadet u vremenima kada drugi čine grijehe, ili da činimo propisana djela u vremenima kada se čine izmišljena djela. Nema ni jedne predaje od poznatih imama u kojoj preporučuju da se čine takvo nešto.
Ovo spada u ophođenje prema grijehu izmišljajući nešto novo, kao što se desilo kao odgovor na novotariju oplakivanja na dan Ašure kao što to čine Rafidije, tako što je uvedeno uveliko trošenje imetka i javno iskazivanje zadovoljstva i sreće.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
„Što se tiče uzimanja vremena nedaća za povod oplakivanja, ovo nije od vjere muslimana; štoviše, bliže je džahilijjetskoj vjeri. Tako da su oni propustili vrlinu i nagradu posta ovog dana. Neki drugi ljudi su uveli neke druge stvari zasnovane na izmišljenim hadisima koji nemaju osnove, kao što je vrijednost kupanja za ovaj dan, ili stavljanja surme na oči, ili da tresu ruke. Ove i slične stvari su novotarije, i sve su pokuđene. Ono što je pohvalno jeste post ovog dana.
Također imaju i raširene predaje o tome da se velikodušno daje imetak na svoju porodicu, kao što je hadis Ibrahima ibn Muhammeda ibn al-Muntesira on njegovog oca, da je rekao: ‘Čuli smo da onaj ko izdaje imetak velikodušno na svoju porodicu na dan Ašure, Allah će mu dati uveliko u ostatku godine.'Ovo je zabilježio Ibn Ujejne, ali to što je rekao: ‘Čuli smo…’ a nije poznato ko je to rekao ukazuje da je lanac munkat’ (prekinut). Najvjerovatnije je da je ovo izmišljeno zbog mržnje koja je izbila između Nasibija i Rafidija. Rafidije su uzeli dan Ašure za dan oplakivanja, tako da su Nasibije izmišljali hadise da osoba treba velikodušno izdavati imetak na ovaj dan i da ga uzme kao blagdan. Oba stava su pogrešna.
Nije dozvoljeno nikome da promjeni nešto u islamu radi bilo koga. Iskazivanje sreće na dan Ašure i davanje imetka na ovaj dan su sve novotarije koje su izmišljene kao odgovor Rafidijama.“ Iktida’ es-Sirati-l-Mustekim, 300,301.
Citirali smo još neke vrijedne riječi od šejhu-l-Islama Ibn Tejmijje u odgovoru na pitanje 4033.
Imaju posebna vremena za upućivanje dove i klanjanja namaza kao što je propisano u namazu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je podsticao da dovimo u tim vremenima, kao što je zadnja trećina noći, a to je vrijeme kada se Gospodar, subhanehu ve te'ala, spušta na najbliže nebo. Podsticanje ljudi da to čine u vremenu za koje nema nijedne vjerodostojne predaje je uvođenje propisa u islam po pitanju razloga ili vremena, isto tako suprotstavljanje šerijatu u bilo kojem od ova dva je dovoljno da se to djelo okarakteriše kao prezrena novotarija, a kako tek onda kada ima veze sa obje stvari!?
U odgovoru na pitanje pod brojem 8375, upitani smo o davanju sadake siromašnim porodicama u vrijeme gregorijanske nove godine, i rekli smo da to nije dozvoljeno.
Od stvari koje smo rekli je i sljedeće:
„Ako mi muslimani hoćemo da udijelimo sadaku (milostinju), možemo je dati onima koji je zaista zaslužuju, i ne trebamo ciljati da to uradimo posebno u danima nevjerničkih praznika. To trebamo raditi kada god ima potrebe za time, i iskoristiti maksimalno dobrih i velikih vremena kao što je mjesec ramazan i prvih deset dana zu-l-hidždžeta, i drugih odabranih prilika kada je nagrada uvećana.“
Osnovni princip za muslimana jeste da slijede (sunnet), a ne da uvode novotarije. Allah kaže:
„Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – A Allah prašta i samilostan je.
Reci: ‘Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!’ A ako oni glave okrenu – pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.“(Prijevod značenja Ālu ‘Imrān,31,32)
Ibn Kesir, rahimehullahu, te'ala, je rekao:
„Ovaj ajet tvrdi da svako onaj ko kaže da voli Alaha ali ne slijedi put Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, laže u toj svojoj izjavi sve dok ne bude slijedio put ili vjeru Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u svim svojim riječima i djelima, kao što je potvrđeno u Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko uvede nešto u ovu našu vjeru što nije od nje, to je odbijeno.'“ Tefsir ibn Kesir, 2/32
Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je rekao:
„Trebate voljeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više nego sebe, i vaša vjera nije potpuna dok tako ne bude. Ne uvodite u vjeru ništa što nije od nje. Ono što oni koji uče znanje trebaju uraditi jeste da objasne narodu: Radite potvrđene i ispravne ibadete; spominjite Allaha; donosite salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim vremenima; redovno obavljajte namaz; dajite zekat; i budite uvijek blagi prema muslimanima.“ Lika’ el-Babi-l-Meftuh, 35/5
Zaboravljaš da uradiš ono što si obavezan da uradiš po pitanju ovih grijeha i loših stvari, a to je naređivanje dobra i zabranjivanje zla, upućivanje iskrenog savjeta onima koji se suprostavljaju islamu, i koji se koncentrišu na određene ibadete onda kada su općenito prisutna djela nepokornosti koja se ne smiju raditi.
Ono što mi smatramo jeste da je zabranjeno širiti slične poruke i da je novotarija pridržavati se ovih djela ibadeta u ovakvim prilikama. Dovoljno je za tebe da upozoriš na zabranjene proslave u vrijeme širkova i novotarija. Bit ćeš nagrađen za to i izvršit ćeš svoju dužnost po pitanju ovih grijeha.
Vidi manjePogledajte odgovor na pitanje broj 60219 za neke komentare o dobroj namjeri i o tome da dobra namjera neće koristiti osobi i neće učiniti da bude nagrađen za svoju novotariju.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/113064
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Koja je razlika između velikog i malog licemjerstva?
Hvala pripada Allahu. Veliko licemjerstvo je licemjerstvo onoga ko skriva nevjerstvo dok vanjštinom pokazuje da je musliman. El-Džerdžani, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Licemjer je onaj ko je nevjernik u svome srcu ali se pretvara da je vjernik vanjštinom.“ Et-Te'arifat (298) Onaj ko se vanjštinoviše
Hvala pripada Allahu.
Veliko licemjerstvo je licemjerstvo onoga ko skriva nevjerstvo dok vanjštinom pokazuje da je musliman. El-Džerdžani, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Licemjer je onaj ko je nevjernik u svome srcu ali se pretvara da je vjernik vanjštinom.“ Et-Te'arifat (298)
Onaj ko se vanjštinom pretvara da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, dok unutra vjeruje ono što je suprotno od toga ili je dio toga, takav je licemjer u smislu velikog licemjerstva.
To su oni na koje se odnosi ajet u kome Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 145)
Neke od njihovih osobina koje se najviše ističu su: laganje, pronevjera, prevara i upotreba ružnog govora u raspravi.
Što se tiče malog licemjerstva – koje se također naziva licemjerstvo u djelima – to se odnosi na licemjerstvo u djelima. To je kada osoba radi dobra djela ali ne zastupa u potpunosti ono što mu je u srcu, ili se ponaša različito u javnosti i tajnosti, ali to se ne odnosi na temelje vjere koje smo spomenuli iznad. Tako na primjer, osoba može pasti u neku od vrsta licemjerstva u djelima, ili može imati neke osobine licemjera, kao što je laganje, prevara i pronevjera obećanja.
Prenosi se od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anh, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Četiri osobine, kod koga se nađu on je licemjer, a ko god ima jednu od njih ima osobinu od osobina licemjera, sve dok je ne ostavi, a to su: kada govori laže, kada obeća pronevjeri, kada se dogovori prevari i kada se raspravlja prelazi granice.“ Zabilježili su ga Buharija (54) i Muslim (58)
Ako bilo ko od onih koji vjeruju u Tevhid (Allahovu jednoću) ima bilo koju od ovih osobina, takav je upao u malo licemjerstvo u mjeri u kojoj je uradio to djelo ili u kojoj ima tu osobinu, jer je se poistovijetio sa licemjerima u nekim njihovim djelima, čak i ako nije u potpunosti kao on.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
„Riječ nifak se odnosi na veliki nifak što znači sakrivanje kufra, ili mali nifak što znači različito ponašanje u javnosti i u tajnosti po pitanju obaveznih stvari… Ovo je poznato među učenjacima i tako su protumačili riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Znakovi nifaka su tri: kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se povjeri nešto pronevjeri.’ Zabilježio ga je Tirmizi i drugi. Nije samo jedan od prijašnjih učenjaka rekao: ‘Mali kufr, mali nifak, mali širk.'“ Medžmu'u-l-Fetava, 11/140
Hafiz Ibn Redžeb, rahimehullahu te'ala,je rekao:
„Onako kako su to protumačili poznati učenjaci jeste da nifak u jezičkom smislu ima značenje prevare i izdaje, prikazivanje dobra vanjštinom dok se unutra priželjkuje suprotno. Terminološki (šerijatski) može se podijeliti u dvije vrste, prva je veliki nifak, a to je da osoba vanjštinom pokazuje da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike i u Sudnji dan, dok u sebi krije suprotno tome djelomično ili u potpunosti. Ovo je ona vrsta nifaka koja je postojala za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur'an je spuštan koreći te licemjere i opisivajući ih kao nevjernike, kao što kaže da će biti u najnižim stepenima Vatre. Druga vrsta nifaka je mali nifak, a to je nifak djela. To je kad osoba vanjštinom pojazuje da je pobožna ja to se ne nalazi unutra.
Da zaključimo,mali nifak se odnosi na to da se drugačije osoba ponaša u javnosti i u tajnosti, kao što je rekao El-Hasan. Mali nifak je put koji može voditi do velikog nifaka, baš kao što grijesi dolaze prije kufra. Baš kao što postoji strah da osoba koja ustraje na grijesima može biti uskraćena imana u trenucima smrti, isto tako postoji strah da onaj ko ustraje u jednom od svojstava nifaka može mu biti oduzet iman i da postane pravo munafik. Imam Ahmed je upitan o onome ko se za sebe ne boji licemjerstva. rekao je: ‘Ko to može biti siguran od licemjerstva?’ Hasan je nazivao onoga ko radi djela licemjerstva licemjerom, to se isto prenosi i od Huzejfe.“ Džami'u-l-‘Ulumi ve-l-Hikem, 430-434.
Ako osoba ima bilo koju vrstu malog nifaka i umre na tome, neće zauvijek ostati u Džehennemu. Nego, onaj ko će ostati u Vatri zauvijek po pitanju nifaka je onaj kog koga se nalazi veliki nifak. Ali, mali nifak je put koji vodi u veliki nifak, kao što je navedeno iznad. Tako da su ashabi i prve generacije, radijallahu anhum, uticali Allahu od toga.
Na osnovu toga, ako neki musliman ima bilo koju osobinu od malog nifaka, takav ne spada u one koji će zauvijek ostati u Vatri; nego on zavisi od Allahove volje, subhanehu ve te'ala; ako On hoće, kaznit će ga u Vatri za njegove grijehe, a ondah će ga izvesti iz nje jer je vjerovao u Tevhid, ili ako htjedne, u samom početku će mu oprostiti. Njegovo stanje je kao od griješnika od muvvehida (monoteista). A što se tiče munafika u smislu velikog nifaka, takav će vječno boraviti u Vatri – Allahu se utičemo od Vatre.
A Allah zna najbolje.
Za više informacija pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 21249 i 145700.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/153691
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjePravo značenje ‘ubudijjeta (obožavanje Allaha)
Hvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na Muhammeda Allahovog poslanika. Ibadet (obožavanje) na arapskom znači pokoravanje i poniznost. Arapi koriste izraz tarik mu'abbed da opišu utaban i ugodan put zbog mnogih koji su prošli njime. U islamskoj terminologiji riječ ibadet se koristi u dva oblviše
Hvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na Muhammeda Allahovog poslanika.
Ibadet (obožavanje) na arapskom znači pokoravanje i poniznost. Arapi koriste izraz tarik mu'abbed da opišu utaban i ugodan put zbog mnogih koji su prošli njime.
U islamskoj terminologiji riječ ibadet se koristi u dva oblika:
Djela ljudi, kao što je namaz ili davanje zekata, koji se opisuju kao ibadet. Učenjaci ga opisuju ovako:
To znači pokoravanje Allahu čineći ono što je naredio i ostavljajući ono što je zabranio, uz ljubav, strah i nadu prema Allahu.
Stvar koja je naređena ljudima makar je niko ni ne radio, kao što je namaz sa svojim detaljima, zekat i slično. Učenjaci to opisuju kao:
To je zajednički naziv za sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan, od riječi, djela, vanjskih i unutrašnjim.
Ove naređene stvari se nazivaju ibadetom, jer ih ljudi čine iz ljubavi i poniznost prema svome Gospodaru. U obožavanju Allaha, prema Njemu mora biti usmjerena potpuna ljubav i potpuna pokornost.
Naš Gospodar nam je rekao da je krajnja svrha iza stvaranja džina i ljudi jeste da samo Njega obožavaju bez da mu pripisuju sudruga. Allah kaže:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Prijevod značenja Ez-Zārijāt, 56)
Kako da ostvarimo ovu svrhu i dostignemo ovaj cilj?
Mnogi ljudi misle da ibadet se odnosi na neke određene radnje koje je Allah propisao da se trebaju činiti u određenim vremenima – kao što je namaz, post i hadždž – i da nema ništa mimo toga. Ali nije onako kako ovi ljudi misle.
Koliko vremena treba da se urade sve ove stvari koje su propisane u toku dana i noći? Zaista, koliko za to treba vremena u ljudskom životu? Šta je onda sa ostatkom života? Šta je sa ostatkom njegove snage? Šta je sa ostatkom njegovog vremena? Kako ga treba potrošiti i gdje ono treba da ide? Da li treba da to potroši na obožavanje ili na nešto drugo? Ako će ga potrošiti na nešto mimo obožavanja, kako onda da ispuni svrhu sa kojom su ljudi stvoreni, a koju je navedeni ajet ograničio samo na obožavanje Allaha? Kako da ostvari riječi Allaha:
„Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“ (Prijevod značenja El-En'ām, 162)
‘Ubudijjet je općenita stvar koja obuhvata čitav život muslimana. Kada se trudi na zemlji tražeći opskrbu, on time obožava Allaha, jer mu je Allah to naredio, kao što Allah kaže:
„…pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje.“ (Prijevod značenja El-Mulk, 15)
Kada spava, on spava da bi sakupio snage da obožava Allaha, kao što je Muaz ibn Džebel, radijallahu anh, rekao: „Ja očekujem nagradu za svoj san kao što očekujem nagradu za svoj noćni namaz.“ Predaju je zabilježio Buharija (4342). Doista musliman nije miran sve dok njegovo zadovoljstvo u jelu, piću i odnosu sa suprugom nije ubrojano u dobra djela, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doista jednom od vas se piše sadaka kada ima odnos sa svojom suprugom.“ Rekli su: „O Allahov Poslaniče, kada jedan od nas ispuni svoje prohtjeve za to ima nagradu?“ Rekao je: „Šta mislite kada bi to uradio na zabranjen način, zar ne bi za to imao grijeh? Isto tako kada to uradi na dozvoljen način, za to ima nagradu.“ Predaju je zabilježio Muslim (1006).
Način na koji će osoba postići ovaj veliki stepen jeste da uvije bude svjesna svoga Gospodara bilo šta radio u bilo kojem aspektu života, i da se pita da li je u tome trenutku, sa time što radi njegov Gospodar zadovoljan sa njime ili ne. Ako je u stanju gdje je Allah zadovoljan sa njime, onda neka se zahvali Allahu i radi još više dobra. U suprotnom neka se pokaje Allahu i traži oprosta, kao što Allah opisuje Svoje bogobojazne robove kada kaže:
„…i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!“ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 135-136)
Ovako su naši ispravni prethodnici, Selef i oni iza njih razumjeli ibadet. Nisu ih ograničili samo na obrede i vremena kada obavljaju te obrede, a ostatak života učinili da je „van ibadeta“. Štoviše, svaki od njih je osjećao da je čitav njegov život bio ibadet, a da su obredi bili vrijeme kada se može skoncentrisati i obnoviti svoju duhovnu energiju da može raditi sve ostale ibadete koji se traže od njega. Tako da su puno pažnje pridavali tome, baš kao što putnik pridaje puno pažnje stvarima koje će ponijeti na put koje će mu pomoći na putu.
Oni su bili kako ih je njihov Gospodar opisao:
„…za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju.“ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 191)
U svim stanjima su spominjali Allaha svojim jezicima i srcima. Misao o Allahovoj veličini i strah od Allaha je stalno bila prisutna u njihovim srcima u svemu što bi radili ili govorili. Ako bi neko od njih uradio grešku ili pokleknuo, popravio bi se kao što je opisano u ajetima koji su spomenuti iznad iz sure Ālu ‘Imrān.
Trebaš imati na umu, također, da je čovjek rob po prirodi; robovanje je usađeno u njega. Pa tako, ili će obožavati samo Allaha, bez da mu pripisuje sudruga, ili će robovati nečemu mimo Allaha, uz Njega ili mimo Njega – a oboje je isto. Ovakva vrsta obožavanja, Allah ju je nazvao obožavanje šejtana, jer je to odaziv na poziv šejtana. A Allah kaže:
„O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ‘Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.“ (Prijevod značenja Jā Sīn, 60)
Nije moguće da čovjek zajedno obožava i Allaha i šejtana:
„Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?“(Prijevod značenja El-Mulk, 22)
„Reci: ‘Zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su isto tmine i svjetlo?'“ (Prijevod značenja Er-Ra'd, 16)
Šejtan postepeno pokušava da zavede ljude od obožavanja Allaha. Ponekad uspije da to uradi povremeno, kao što je slučaj grijeha, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan bludnik nije vjernik u trenutku dok čini blud, niti je lopov vjernik u trenutku kada krade…“ Zabilježili su ga Buharija (2475) i Muslim (57). A ponekad uspije u tome u potpunosti i prekine vezu između čovjeka i njegovog Gospodara, pa tada uradi širk, kufr ili otpadništvo – Allahu se utičemo od toga.
Ovo obožavanje šejtana ponekad ima oblik obožavanja strasti i prohtjeva – čini sve što misli da je dobro i ostavlja sve što misli da je loše – jeste da se čovjek pokorava svojim strastima i prohtjevima, koje ga pozivaju, pa je to kao da ih obožava, isto kako čovjek obožava svoga boga. Ponekad to ima oblik obožavanja novca, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Propao je rob dinara i dirhema i rob lijepe odjeće; ako mu se dadne zadovoljan je, a ako mu se ne dadne ljut je. Propao i ponižen bio, a ako ga ubode trn ne našao nikoga da ga ukloni…“ Zabilježio ga je Buharija (2887).
Ovo se odnosi na svakoga čije je srce vezano za nešto mimo Allaha od njegovih strasti i prohtjeva. Ako dobije što želi sretan je, a ako ne dobije onda je ljut. Pa je on rob onome što želi, jer se ropstvo u osnovi odnosi na ropstvo srca. Što je više pokoran ovim strastima, to je manja njegova pokornost njegovom Gospodaru, pa ako ova pokornost strastima i prohtjevima je toliko velika da više ne praktikuje ništa od vjere, onda će postati mušrik ili kafir. Ako ga ove strasti i prohtjevi sprječavaju da čini neke obavezne stvari ili ako ga navode da uradi nešto što je zabranjeno, od onoga što osobu ne izvodi iz islama, i čine mu to lijepim, onda to ima utjecaj na njegovu pokornost njegovom Gospodaru i njegovu vjeru, do te mjere da ga to može spriječiti da izvršava svoje vjerske obaveze.
Molimo Allaha da nam podari blagodat potpune pokornosti Njemu, i da nas učini od Njegovih iskrenih robova i evlija, jer je On Onaj koji sve čuje, Onaj koji je blizu i Onaj koji se odaziva molbama. A Allah zna najbolje.
Pogledati: Mefahim jenbegi en tusih, šejh Muhammed Kutb, 20-23, 174-182; El-‘Ubudijjeh, šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/49016
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manje