Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su Salavat i Selam na Njegovog Poslanika.

Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, “O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-E'araf, 26)

Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.

Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena, zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)

Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim principima oblačenja u Islamu, kaže:

“Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika temelja:

Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji. Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput, oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd. Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna…”

Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: “Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim ako je riječ o haramu.”

Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: “I pogrešno je odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika…”

Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza'ul-elbab, kaže sljedeće: “Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna prilagodnoj odjeći  zemlje u kojoj boravi i sl., … i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže omaložavanju, podcjenjivanju i sl….”

Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenjeo citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže: “Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena. Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi naveo – svojom krivicom – da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što je bio povodom toga.”

Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: “Ostavi to i obuci odjeću koja se nosi u tvom narodu!” Te mu je rekao: “Ta odjeća nije haram, da smo sada u Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio.” Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)

Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja, smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu. Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.

Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre). Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Onaj ko obuče prepoznatljivu odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji: istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom.” Zabilježio ga je Ebu Davud.

Prepoznatljivom odjećom smatra se svaka odjeća koja izlazi iz običaja naroda, bilo da se radi o boji, ili stilu, ili svojstvu, ili načinu kroja itd.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Zabranjeno je oblačiti prepoznatljivu odjeću, a to je svaka odjeća sa kojom je cilj uzdizanje i iskazivanje uzvišenosti, ili pokazivanje skromnosti i asketizma, sve to su pokudile ispravne generacije.”

Kažu mnogi od selefa: Prepoznatljiva odjeća je svaka odjeća koja je uzrok da se podcjenjuje i omalovažava onaj koji je nosi, te svaka odjeća radi koje se gubi ugled kod ljudi.” (Vidi: Haddus-sevbi vel-uzreti ve tahrimuul-isbali ve libasiš-šuhre, str. 27-30)

Propisano je nositi odjeću koja je zastupljena u određenom narodu uz pridržavanje za šerijatske norme u oblačenju, tj. da ne bude prozirna, uska, da ne oslikava tijelo, da ne pada ispod članaka i da nije od svile (za muškarce), da pokriva čitavo tijelo – uz lice i šake – i nije izazovne boje (za žene) itd.

Nošnja turbana, galabija, marama za muškarce i sl. ne smatra se nošnjom našeg naroda niti to nalaže sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te je potrebno napustiti tu praksu.

Istina je, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je turbane, ali u isto vrijeme nosili su ih i ostali mušrici, a ne postoji ni jedna vjerodostojna predaja koja nas postiče na tu nošnju.

Jedan od mladića požalio se Stalnoj komisiji za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji kako se neki ljudi ismijavaju s njim zato što – između ostalog – nosi turban, koji je po njemu, kako stoji u pitanju, “sunnet”, na što su mu odgovorili: “… a što se tiče oblačenja turbana, to se ne smatra sunnetom, kao što si ti pogrešno shvatio, nego je od mubah – dozvoljenih stvari, zato je preče da nosiš na glavi ono što inače nosi tvoj narod.” (U potpisu: Ibn Baz, El-Gudejan, El-Fevzan, Alu-Šejh i Bekr Ebu Zejd, Fetava el-ledžnetid-da'ime, 24/43)

Upitan je uvaženi šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, da li se oblačenje turbana smatra sunnetom i pohvalnom praksom, na što je odgovorio:

“Ne! Oblačenje turbana nije sunnet, nego je adet (običaj). Sunnet je da svaki čovjek oblači ono što inače oblače ljudi, osim ako se radi o onome što je u osnovi zabranjeno. Ovo smo rekli zato što se oblačenje odjeće suprotne navikama ljudi smatra prepoznatljivom odjećom (ar. libasuš-šuhre), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je oblačenje prepoznatljive odjeće.

Zato, ako se nalazimo u zemlji u kojoj narod oblači turbane – obući ćemo i mi turbane, a ako se nalazimo u zemlji u kojoj se ne oblače – nećemo ih ni mi oblačiti. Mislim da se muslimanske zemlje danas razlikuju, u nekim zemljama većinom se nose turbani, dok je u drugim zemljama suprotno.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj oblačiti turban, zato što je to bio običaj u njegovom vremenu. Radi toga, nije nam naredio da ga nosimo, naprotiv zabranio nam je da nosimo prepoznatljivu odjeću, iz čega nam se želi ukazati da je sunnet u oblačenju da čovjek prati običaje ljudi, osim ako je nešto zabranjeno.

Ako bi pretpostavili da muškarcima u običaj pređe oblačenje svile, mi bi rekli: ‘to je haram i ne povodimo se za vama. Također, ako bi pretpostavili da se nalazimo u zemlji u kojoj je običaj da muškarci nose odjeću koja pada ispod članaka, mi bi rekli: ‘to je haram, mi vas u tome nećemo slijediti.'” (Likau babil-meftuh, 23/160. Vidi: http://islamqa.info/ar/ref/113894)

Kaže šejh Abdullah b. Salih el-Fevzan: “Utemeljeno pravilo kada je u pitanju oblačenje je da čovjek oblači odjeću i ukrase svoga naroda, pod uslovom da se pridržava šerijatskih granica. Islamski učenjaci spomenuli su da je pokuđeno čovjeku da se suprostavlja običaju svoga naroda u odjevanju i da postoji mogućnost da se smatra prepoznatljivom odjećom koja je zabranjena…” (Ahkamu huduril-mesadžid, str. 36.)

Radi spomenutog, oni koji oblače takvu nošnju (saudijsku, jemensku, palestinsku, pakistansku, afganistansku i sl.), – u našim okolnostima, vremenu i prostoru – nemaju za to nikakve nagrade, niti nose “islamsku nošnju”, a ujedno su grješni kod Uzvišenog Allaha radi sljedećih tačaka:

1.) Suprostavljanje sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u odjevanju.

2.) Oblačenje prepoznatljive odjeće koja je strogo zabranjena hadisom.

3.) Povod su griješenja drugih.

4.) Sami sebe izlažu omalovažavanju i gubljenju ugleda.

5.) Uzdižu se iznad drugih.

Ako bi i rekli – ostavljajući raspravu – da je to što nose islamska odjeća, opet bi bila zabranjena radi štete koju nanose time drugim muslimanima, postupajući po univerzalnom šerijatskom pravilu “ostavlja se od dvije štete manja”, a nema sumnje da je ostavljanje nečega što je u osnovi mubah (dozvoljena stvar), kao odjeća, manja šteta od medijskog ismijavanja sa muslimanima, omalovažavanja vjere i vjerskih svetinja, psovanja Allaha, Poslanika, džamija i td. Svima je poznato (barem onom koji poznaje naš narod) da provokativno oblačenje izaziva sve prethodne i druge grijehe, zato je obaveza detaljno izučiti vjerske propise i napustiti površna, emotivna i nakaradna tumačenja islama.

Allah, dželle še'nuh, rekao je: “Ne grdite one koje oni, pored Allaha, dozivaju, da ne bi i oni nepravedno i bez znanja Allaha grdili.” (El-En'am, 108)

Ako je psovanje taguta, kipova i idola – koje je jedan od najvećih vidova ispovjedanja nevjerstva u njih – zabranjeno kako ne bi izazvalo veću štetu od toga, a to je psovanje Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh, pa šta reći onda za one koji radi svog oblačenja – koje nije ni naređeno niti preporučeno – izazivaju isto!?

Odgovor na dvije najpoznatije šubhe kod onih koji nose tu odjeću:

Prva: Kažu: “Nosimo je ugledajući se na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Allah, dželle še'nuh, kaže: ‘Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor…’” (El-Ahzab, 12).

Odgovor: To je pogrešno tumačenje ajeta, jer se ajetom podrazumjeva ugledanje na Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u vjerskim propisima i poslaničkim vrlinama a ne u adetima (običajima) – kao što je stav većine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, među kojima su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija idr. On, sallallahu alejhi ve sellem, nije se razlikovao u adetima od svog naroda, jeo je ono što jedu, oblačio je ono što oblače, jahao iste jahalice, pio iz istih bunara, koristio isto posuđe – osim onoga što je zabranjeno, poput svinjskog mesa, posuđa od zlata i srebra, svile itd.

Druga: Kažu: “Muslimanu je naređeno da se razlikuje od nevjernika i velikih grješnika i zabranjeno mu je da ih oponaša, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Onaj ko se poistovjeti s jednim narodom on je od njih’” (Ebu Davud, 4031).

Odgovor: To su riječi istine s kojima se želi opravdati batil. Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje pojašnjava njegove riječi, što nam ukazuje da je pogrešno bukvalno shvatati spomenuti hadis. Islamski učenjaci kažu da se pod “poistovjećivanjem” misli na oponašanje nevjernika u onome što je specifično i posebno samo za njih, kao da oblači odjeću koju ne oblače osim nevjernici i veliki grješnici, poput uskih pantalona za muškarce, ili crkvene odore, ili kratke pantalone iznad koljena, ili dresove nogometaša i košarkaša i sl., dok oblačenje pristojnih i širokih pantalona, košulja, dženpera i sl. nije specifična odjeća za nevjernike i velike grješnike, nego odjeća koju oblače i muslimani i nemuslimani ujedno, te nije specifična za određen nevjernički narod. Bitno je napomenuti da osnova i porijeklo odjeće ne igra veliku ulogu kada se običaji promjene i izmješaju, npr. dotična odjeća vodi porijeklo od nekog nevjerničkog naroda, ali je vremenom postala zastupljena kod svih ljudi i ne nosi ničije obilježje, takva odjeća nije sporna, a Allah najbolje zna.

Amir I. Smajić

Medina, 29. rebi'ul-ahir, 1434 god.

Preuzeto sa njegove web stranice:

https://www.amir-smajic.com/2013/03/da-li-su-turbani-galabije-i-palestinke.html

Ve alejkumus-selam! Brak je o sunneta Allahovih poslanika i vjerovjesnika, alejhimus-selam, i od prirodnih potreba sa kojima je Uzvišeni Allah stvorio ljude. Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: “… i ženim se ženama, pa ko se okrene od mog sunneta, ne pripada meni.” (Buhari i Muslim), ne znače da je onaj ko se ne ženi nevjernik, nego nije od onih koji slijede njegov, alejhis-selam, sunnet. Dakle, nije od njegovih iskrenih i doslijednih sljedbenika. Ženidba u osnovi je pohvalna i nije naređena; međutim, učenjaci kada govore o propisima braka spominju da ne važi za svaku osobu isti propis. Nekim ljudima brak je obaveza, nekima pohvalan, nekima samo dozvoljen, nekima pokuđen, a nekima čak i haram – shodno stanju i situaciji svake osobe. Čovjek koji ne može se sačuvati harama osim ženidbom, njemu je obaveza da se oženi, kao što je i čovjeku koji nema fizičkih mogućnosti za spolnim odnosom haram se oženiti jer time čini štetu ženi koju je oženio, osim ako je riječ o drugim povodima za brak, kao brak u poznoj starosti radi hizmeta i sl. A što se tiče šejhul-islama Ibn Tejmijje, on, Allah mu se smilovao, nije ostavio ženidbu zato što je to smatrao pokuđenim ili zabranjenim, nego je nailazio na mnoštvo iskušnja i uznemiravnja, od zatvora do progona, pa jednostavno nije stigao da se oženi, iako je možda imao namjeru.

Odgovorio mr. hfz. Amir Smajić

Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/436031183422869

Bismillah Ves-salatu ves-selamu ala nebijjina Muhammed..
Nacionalizam je uzdizanje jednog naroda i njegovo veličanje, hvaljenje, odbrana na kojoj god osnovi oni bili od dobra ili lošeg.
Islam takve principe ne poznaje i oni ne mogu biti od Islama koliko god se takvi pozivali da su muslimani i koliko god mislili da hoće dobro muslimanima i Islamu.
Uzvišeni Allah spominje osnovu na kojoj su muslimani:

(كُنتُمۡ خَیۡرَ أُمَّةٍ أُخۡرِجَتۡ لِلنَّاسِ تَأۡمُرُونَ بِٱلۡمَعۡرُوفِ وَتَنۡهَوۡنَ عَنِ ٱلۡمُنكَرِ وَتُؤۡمِنُونَ بِٱللَّهِۗ وَلَوۡ ءَامَنَ أَهۡلُ ٱلۡكِتَـٰبِ لَكَانَ خَیۡرࣰا لَّهُمۚ مِّنۡهُمُ ٱلۡمُؤۡمِنُونَ وَأَكۡثَرُهُمُ ٱلۡفَـٰسِقُونَ)
[سورة آل عمران 110]

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.”

(إِنَّ هَـٰذِهِۦۤ أُمَّتُكُمۡ أُمَّةࣰ وَ ٰ⁠حِدَةࣰ وَأَنَا۠ رَبُّكُمۡ فَٱعۡبُدُونِ)
[سورة الأنبياء 92]

“Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato samo Meni robujte.”

A džahilijetski principi su žar prema svom narodu državi porijeklu i dr. Rekao je Uzvišeni Allah:

(إِذۡ جَعَلَ ٱلَّذِینَ كَفَرُوا۟ فِی قُلُوبِهِمُ ٱلۡحَمِیَّةَ حَمِیَّةَ ٱلۡجَـٰهِلِیَّةِ فَأَنزَلَ ٱللَّهُ سَكِینَتَهُۥ عَلَىٰ رَسُولِهِۦ وَعَلَى ٱلۡمُؤۡمِنِینَ وَأَلۡزَمَهُمۡ كَلِمَةَ ٱلتَّقۡوَىٰ وَكَانُوۤا۟ أَحَقَّ بِهَا وَأَهۡلَهَاۚ وَكَانَ ٱللَّهُ بِكُلِّ شَیۡءٍ عَلِیمࣰا)
[سورة الفتح 26]

“Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom džahilijetskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna.”

Allahova vjera je jedina koja se mora uzdizati, poštovati i pozivati i Njegov šerijat a sve ostalo je zabluda bilo to nacionalizam, patriotizam šovinizam i ostale stvari koje razdvajaju muslimane i čine ih skupinama.
Jedino u što vjernik može pozivati je Allahova vjera a sve ostalo je zabluda, zato je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ukorio i negirao svaki nacionalizam, uzdizanje porijekla idr.
Prenosi Džabir bin Abdullah kada su se posvađala dva čovjeka jedan od Ensarija a drugi od Muhadžira, Ensarija je rekao: O Ensarije! A Muhadžir je rekao: O Muhadžiri! Poslanik je rekao: A zar da pozivate džahilijetu a ja sam među vama?! Poslanik sallallahu alejhi ve sellem se jako naljutio zbog toga. Buharija 3518

U rivajetu kod Muslima je došlo: “Neko je rekao: O Allahov poslaniče čovjek od Muhadžira je udario čovjeka od Ensarija!! Rekao je ostavite to (nacionalizam) zaista je to smrdljivo.” Muslim 2584

Rekao je šejh Ibn Tejmijje rahimehulah: “Sve što izlazi iz poziva Islama i Kur'ana je poziv džahilijeta; svako pozivanje na porijeklo, nacionalizam, državu, mezheb, tarikat je poziv džahilijetu.”es-Sijasetuš-Šerijetu str.84

Prenosi Džubejr bin Mut'im da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao:
“Nije od nas ko poziva nacionalizmu i onaj ko se bori radi nacionalizma i nije od nas onaj koji umre na nacionalizmu.” Sunen Ebu Davud 5121 ovaj hadis Albani je ocenio slabim, ali osnova ovog hadisa je kod imam Muslima od Džunduba el-Bedželija da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao:
“Ko umre pod zastavom zablude, pozivajući nacionalizmu ili da pomogne nacionalizam umro je smrću džahilijeta.” Muslim 1850

Prenosi Ubej bin K'ab da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Ko bude pozivao džahilijetskom porijeklu (porijeklo, narod, država idr) opsujte ga i to jasno učinite.” Sunen Kubra Nesaija 8865 dobar lanac prenosioca.

Tako da ko god poziva u nacionalizam ili patriotizam ili porijeklo ili bilo šta drugo čemu ne poziva Kur'an i Sunnet taj poziva džahilijetu ili nevjerničkom običaju kao što smo vidjeli u navedenim hadisima.

Oni koji obmanjuju ljude tim što kažu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem volio svoju zemlju i što su se nazivali ljudi po određenim plemenima i državama nije ništa do hvatanje za slamku da bi opravdali svoju zabludu kojoj pozivaju, jer nas je Uzvišeni Allah učinio narodima i plemenima ne da bi se uzdizali time ili pridavali tome kakav značaj ili prednost već da bi se upoznavali kao što kaže Uzvišeni Allah:

(یَـٰۤأَیُّهَا ٱلنَّاسُ إِنَّا خَلَقۡنَـٰكُم مِّن ذَكَرࣲ وَأُنثَىٰ وَجَعَلۡنَـٰكُمۡ شُعُوبࣰا وَقَبَاۤىِٕلَ لِتَعَارَفُوۤا۟ۚ إِنَّ أَكۡرَمَكُمۡ عِندَ ٱللَّهِ أَتۡقَىٰكُمۡۚ إِنَّ ٱللَّهَ عَلِیمٌ خَبِیرࣱ)
[سورة الحجرات 13]

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.”

Čovjek se ne može odreći mjesta gdje je rođen i on se po tome prepoznaje, ali ne smije to veličati nad drugim mjestima ili narodima pa da ulazi s tim u nadmetanje sa drugim ljudima kao što je to došlo u spomenutim hadisima.

Tako da vjernik svoju ljubav i poštovanje iskazuje prema vjernicima i muslimanima, a oni koji to nisu neće iskazivati poštovanje osim prema zasluzi i ne može se u jednoj skupini naći onaj koji vjeruje i onaj koji poziva nacionalizmu i patriotizmu.

Ljubav prema domovini je prirodna stvar koja se ne smije miješati sa vjerom, jer se time ulazi u sektaštvo. Urođena je u čovjeku da voli mjesto u kojem je rođen ali to ne uzdiže na stepen bilo čega, niti tome poziva, niti na tome osniva bilo kakve stranke, to je zabluda koju neki želi da podvale muslimanima.
Da nas Allah sačuva takve zablude!

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Vrlina praštanja

Svako od nas je naišao na nečije uznemiravanje, ili je doživio neku vrstu nepravde. Nerijetko to bude da nam se desi od naše braće muslimana. Stoga se postavlja pitanje: Kako ne odgovoriti na nečije uznemiravanje i nepravdu? Da li se treba strpiti, osaburiti i preći preko toga ili uzvratiti istom mjerom? U kojoj mjeri nas Kur’an podstiče na opraštanje drugima u ajetima poput onih iz sure Ali-‘Imran u kojoj Allah spominje svojstva vjernika kada kaže: „I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“1
Najprije da spomenem da je praštanje veoma usko vezano za sabur (strpljenje). Ovo zato jer islamski učenjaci dijele sabur na tri vrste:

1. Sabur u izvršavanju stvari koje je naredio naš lijepi Gospodar.
2. Sabur u suzdržavanju od činjenja zabranjenih (haram) stvari. Sehl b. Abdullah Et-Tusteri (u. 283 g. po H.): „Dobra djela rade i pobožni ljudi i oni koji to nisu, ali se od zabranjenih stvari suzdržavaju samo veoma iskreni vjernici.“2
3. Sabur na nedaćama koje se događaju bez čovjekove volje. Postoje dvije vrste nedaća:

• One koje se neminovno dešavaju čovjeku i na koje ljudi ne mogu uticati kao što su bolesti i vremenske nepogode. „Na ovim nedaćama se lahko strpiti jer čovjek zna da su Allahova odredba i određenje.“3
• Nedaće koje čovjeku priređuju drugi ljudi, tako što narušavaju njegovu čast, život i imetak. „Na ovim nedaćama se veoma teško strpiti, jer čovjek vidi onoga ko ga uznemirava, a mrzi da se neko nad njim uzdiže te onda nastoji da se osveti. Na ovoj vrsti nedaća se ne mogu strpiti, osim poslanici i veoma iskreni vjernici.“4 Kada bi ga ljudi napadali i uznemiravali naš Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je govorio: „Allah se smilovao Musau. Uznemiravan je više od ovoga pa bi bio strpljiv.“5 I spomenuo je da primjer nekog poslanika kojeg je njegov narod udarao pa je rekao: „O Allahu, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju.“6 Prenosi se da se slično desilo našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, pa je isto tako rekao.7

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu, kaže: „U ovome hadisu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, spojio tri stvari:

1. On im je oprostio,
2. Molio je Allaha da im On oprosti,
3. Naveo je neznanje kao opravdanje za njihove postupke.“8

A potom je spomenuo čak dvadeset stvari čija spoznaja će pomoći čovjeku da se okiti ovom vrstom sabura koje će postati oličje vrline opraštanja9:

• Čovjek treba znati da je uzvišeni Allah stvorio djela ljudi, njihovo kretanje, mirovanje i njihove volje; ono što Allah hoće to bude, a ono što On neće to se i ne desi. Ništa što se dešava ne dešava se osim sa Njegovom voljom. Ljudi su predmeti. Pogledaj ko im je dopustio da ti nešto mogu učiniti, a nemoj gledati šta su ti uradili, pa ćeš se riješiti zabrinutosti i brige.
• Da budeš svjestan svojih grijeha i da znaš da Allah nije dopustio da ti bilo šta urade osim zbog tvojih grijeha, kao što je uzvišeni Allah rekao: „Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijehova koje ste počinili, a On mnoge i oprosti.“10 Kada čovjek zna da sve loše što mu se dešava da se dešava zbog njegovih grijeha, onda će se pozabaviti tevbom (pokajanjem), i istigfarom (traženjem oprosta) za grijehe koji su bili uzrok zbog kojeg je Allah dao da mu ljudi mogu bilo kako nauditi, i neće kuditi ljude, kritikovati ih i vrijeđati.

Ako vidiš čovjeka kako napada i vrijeđa ljude jer oni njega uznemiravaju, a ne preispituje sebe i ne moli Allaha za oprost svojih grijeha, onda znaj da je on u pravoj nedaći. A ako se pokaje, moli Allaha za oprost grijeha i sebi kaže: „Ovo je zbog mojih grijeha“, takvom je nedaća postala blagodat. Prenosi se od nekog ashaba da je rekao: „Nedaće ne dolaze osim zbog grijehova i ne prestaju osim kada se ljudi pokaju.“

• Da čovjek zna da je Allah obećao lijepu nagradu onima koji opraštaju i koji se strpe. „Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.“11 Budući da postoji tri vrste ljudi po pitanju uzvraćanja na uznemiravanje i nepravdu drugih ljudi Allah ih je sve spomenuo u ovom ajetu:

1. oni koji opraštaju i odustaju od svog prava,
2. oni koji su umjereni i uzimaju tačno onoliko koliko je njihovo pravo.
3. oni koji su nepravedni koji uzimaju više prava koje im je dato.

• Da čovjek zna da ukoliko oprosti i učini dobro da će zbog toga steći srce koje neće imati ništa protiv svoje braće i da će postati čisto od zlobe i želje za osvetom, te nikome neće poželjeti zlo. Isto tako, slast opraštanja drugim ljudima će mu biti još draža, a imat će korist i na ovom i na onom svijetu višestruko veću nego što bi imao ukoliko se osveti. Ovo potpada pod značenje ajeta: „Koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“12 Ovakvog čovjeka će Allah zavoljeti, bit će poput onih kojima je nepravedno oduzet srebrenjak pa su zauzvrat dobili hiljade zlatnika.
• Da zna da se niko zbog sebe nije svetio drugima, a da zbog toga nije osjetio poniženje u sebi, jer kada oprosti Allah ga uzdigne i poveća mu ugled. Ovo je spomenuo Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kada je rekao: „Allah čovjeku koji oprašta drugima samo ugled povećava.“13 Čovjeku je bolje i vrijednije da mu se ugled poveća zbog njegovog opraštanja drugima, od ugleda koji će imati ukoliko se osveti, jer svako zbog osvete osjeća poniženje u sebi, a zbog opraštanja drugima koje je naizgled unutrašnje poniženje, osjeća ponos, a i drugi će ga tako i gledati.
• Da zna da za je nagrada sukladna vrsti djela. Svaki čovjek je u nekoj mjeri, većoj ili manjoj, nepravedan i griješi, pa ako on oprosti drugima, Allah će njemu oprostiti. Kada zna da će, ukoliko im oprosti, pređe preko njihovih loših postupaka, i na njihovo loše uzvrati dobrim, da će Allah njemu oprostiti, preći preko njegovih loših postupaka, i da će mu dati dobro i pored njegovih grijeha, jer je nagrada sukladna djelu, onda će mu biti lahko da to uradi.
• Da zna da dok bude zauzet razmišljanjem na koji način da se osveti, i na koji način da uzvrati na učinjenu nepravdu, utrošit će mnogo vremena, rastrgat će svoju dušu i izmaći će mu mnoge koristi koje neće moći nadoknaditi. Može se desiti da će mu nastojanje da se osveti postati veća nedaća od same nepravde koja mu je učinjena. Ako oprosti i pređe preko njihove nepravde, i srcem i tijelom se može posvetiti stvarima koje su mu važnije od osvete.
• Ukoliko se bude svetio, tražio svoje pravo i pravdu, to će radit zbog sebe, a Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, se nikad nije svetio zbog sebe. Ako se on, a on je najbolje i kod Allaha najplemenitije stvorenje, nije svetio zbog sebe i pored toga što je bio uznemiravan samo zato jer je prenosio Allahovu vjeru, bio je najplemenitija, najčistija i najdobroćudnija duša, bio je najudaljeniji od ružnih osobina, okićen svim najljepšim vrlinama, kako da se pored toga neko od nas sveti zbog sebe, a najbolje poznaje svoje loše osobine i nedostatke. Pametan čovjek zna da on sam nije dovoljno vrijedan da se zbog sebe sveti.
• Ukoliko čovjek bude uznemiravan zbog izvršavanja šerijatskih propisa, dužan je da se strpi i ne smije da se sveti, jer on te propise izvršava radi Allaha, pa će ga Allah za njih i nagraditi.
• Da čovjek bude svjestan da ga Allah pomaže, da ga voli i da je sa njim zadovoljan ukoliko bude strpljiv, a onaj koga Allah pomogne, On će od njega otkloniti mnoga uznemiravanja i ono što mu može nauditi, što niko drugi od njega ne može otkloniti. Rekao je Uzvišeni Allah: „I budite strpljivi, jer Allah je, zaista, na strani strpljivih.“14 I rekao je: „A Allah voli strpljive.“15
• Čovjek treba znati da je strpljenje pola vjerovanja, tako da neće zamijeniti pola vjerovanja da bi sebe osvetio. Ako bude strpljiv sačuvat će svoje vjerovanje, neće dopustiti da mu se umanji, a Allah će odbraniti one koji budu vjernici.
• Da čovjek zna da kada je strpljiv, da zapravo on vlada sobom, i čovjek od sabura nema druge koristi osim što sobom vlada i odupire se šejtanu, to mu je dovoljno vrijednosti.
• Čovjek treba znati da ukoliko bude strpljjiv da će ga Allah pomoći, a ukoliko se bude zbog sebe svetio Allah će ga samome sebi prepustiti. A može li se porediti onaj koga Allah pomaže sa onim ko je prepušten samome sebi!?
• Ukoliko se čovjek strpi na uvredama i nepravdi, to biva razlogom da se onaj ko je vrijeđao i nepravdu činio povrati od svog čina, jer će ga ljudi kuditi, tako da će se on kajati zbog svog postupka, čak šta više, on može postati njegov prisni prijatelj. Ovo je značenje riječi uzvišenog Gospodara: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.“16
• Ukoliko se čovjek osveti to može biti razlogom da mu njegov neprijatelj učini više zla, da ga to dodatno motiviše, i da smisli druge brojne načine kako da mu našteti, kao što je to naša stvarnost. No, ako bude strpljiv i bude oprostio bit će pošteđen te štete. Pametan čovjek ne bira veću štetu da bi otklonio manju. Koliko puta je onaj ko se htio osvetiti na sebe izazvao veće zlo kojem se nije mogao oduprijeti!? Koliko ljudi je izgubilo svoje živote, vlast i imetak zbog stvari, a da su se strpili to im se ne bi desilo!?
• Onaj ko ima običaj da se drugima sveti, i nema strpljenja, on mora učiniti nepravdu, jer čovjekova duša se ne zadovoljava da joj se dadne dužno pravo, i vjerovatno neće biti u stanju da uzvrati istom mjerom budući da ljutnja zna čovjeka izbaciti do mjere da ne zna šta radi i govori, te umjesto da zbog nepravde koja mu je učinjena bude strpljiv i dostojanstven, on postane nepravedan i jedino što može očekivat je da ga drugi mrze i da ga kazne.
• Nepravda koja mu je učinjena je ono zbog čega mu budu oprošteni grijesi i povećani stepeni na onom svijetu. Ukoliko se bude osvetio i ne bude bio strpljiv neće steći ni jednu od te dvije stvari.
• Ukoliko se čovjek strpi i oprosti, to je njegovo najjače oružje protiv njegovih neprijatelja, jer strpljenje i praštanje čine njegovog neprijatelja poniženim, koji se počinje bojati ljudi budući da će ljudi stati na stranu onoga kome je učinjena nepravda. U slučaju da se osveti, to neće moći postići. Zbog toga vidimo kako mnogo ljudi kada opsuje nekoga ga ili ga uvrijedi voli da mu se uzvrati; pa ukoliko mu se uzvrati on se smiri i osjeti kako mu je pao teret koji je osjećao.
• Kada čovjek oprosti svom neprijatelju, to kod njega ostavlja utisak da je on iznad njega, i da je u prednosti u odnosu na njega.
• Ukoliko oprosti i pređe preko nepravde i uvrede, to je dobro djelo, a dobro djelo za sobom povlači drugo dobro djelo i tako redom, te mu se dobra djela uvećavaju, jer je nagrada za dobro djelo, drugo isto takvo, kao što je kazna za loše djelo drugo loše djelo. Možda njegovo praštanje bude ono zbog čega bude spašen na onom svijetu i na njemu vječno sretan; a ukoliko se osveti, od toga neće imati ništa.

I na kraju, vrlina opraštanja drugima i strpljivost na njihovim uznemiravanjima je osobenost vođā vjernikā kao što je uzvišeni Allah rekao: „Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.“17 Pa zar da ne nastojimo da se ovom osobinom okitimo!?
(Ramazanski preporod, Tuzla, juni 2016.)
____________________________
Bilješke

1. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 133-134.
2. Vidjeti: Ebu Nu‘ajm El-Asbehani, Hiljetu-l-Evlija, 13/189.
3. Vidjeti: Ka‘idetun fi-s-sabr, str. 2.
5. Bilježi Buhari, br. 6059. i Muslim, br. 1062.
6. Bilježi Buhari, br. 3477. i Muslim, br. 1792.
7. Vidjeti: Sahih Muslim, hadis br. 1793.
8. Ka‘idetun fi-s-sabr, str. 3.
10. Prijevod značenja Eš-Šura, 30.
11. Prijevod značenja Eš-Šura, 40.
12. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 134.
13. Sahih Muslim, br. 2588.
14. Prijevod značenja El-Enfal, 46.
15. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 146.
16. Prijevod značenja Fussilet, 34-35.
17. Prijevod značenja Es-Sedžda, 24.

 
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com