Bid'at (novotarija) može dosteći do kufra, kao u slučaju Džehmija, Rafidija i onih koji vjeruju u hulul (utjelovljenje) i ittihad (jedinstvo Stvoritelja i stvorenja), u ovome slučaju namaz nije ispravan  i nije dozvoljeno nikome da klanja iza njega.
Također novotarija može da ne bude kufr, kao izgovaranje nijeta naglas (kod namaza op. pre.) ili sakupljanje radi zajedničkog zikra kao što to rade sufije. Namaz ovakvih je ispravan, kao i što je namaz iza njih. Ali ih muslimani moraju savjetovati da ostave te novotarije. Ako obrate pažnju na to, onda je to što traži od nas, u suprotnom osoba je učinila ono što je u njegovoj moći. U tome slučaju bolje je potražiti drugog imama koji je naklonjen prema primjeni sunneta.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Vrsta novotarije za koju se neko smatra da slijedi svoje želje i prohtjeve je dobro poznata kod učenjaka sunneta kao ona koja se suprostavlja Kur'anu i sunnetu, kao novotarije Haridžija, Rafidija, Kaderija i Murdžija. Abdullah ibn Mubarek, Jusuf ibn Asbat i ostali su rekli: ‘Korijeni svih sedamdeset i dvije sekte su u četiri skupine: Haridžije, Rafidije, Kaderije i Murdžije.” Rečeno je Ibn Mubareku: ‘Šta je sa Džehmijama?’ Odgovorio je: ‘Džehmije nisu od ummeta Poslanika.’
Džehmije negiraju Allahova svojstvam kažu da je Kur'an stvoren, da nećemo vidjeti Allaha na ahiretu, da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio podignut do Allaha (u noći Mir'adža), i da Allah nema znanje, snagu niti život, itd; kao štu su rekle Mu'atezile, filozofi i njihovi sljedbenici.’ Abdurahman ibn Mehdi je rekao: ‘Imaju samo dvije grupe kojih se treba čuvati: Džehmije i Rafidije.
Ove dvije skupine su od najgorih novotara, i iz njih je izašla batinijska (ezoterična) sekta Keramita u koju spadaju Nusajrije i Isma'ilije. Takvi su i oni koji vjeruju u jedinstvo Stvoritelja i stvorenja, jer su njihova ideje kao i one kod Faraona.’
Današnje Rafidije, osim što su rafidije, oni su i džehmije i kaderije, jer uz njihov rafd (koji se odnosi na njihovo vjerovanje u pogledu imama) takođe slijede i mezheb mu'atezila, i neki od njih čak slijede i isma'ilije i slične otpadnike i one koji vjeruju u jedinstvo Stvoritelja sa stvorenim. A Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.”
Medžmu'u-l-Fetava, 37/414-415.
Učenjaci stalne komisije za fetve su rekli:
“Što se tiče klanjanja iza novotara, ako njegova novotarija doseže širk, kao što je dozivanje nekoga drugog mimo Allaha, ili vjerovanje da njihovi šejhovi imaju osobine koje samo Allah ima – kao savršeno znanje, znanje gajba (nevidljivog) i moć  da upravljaju dešavanjima – onda namaz iza njih nije ispravan. Ako njihove novotarije ne dosežu širk, kao što je zikr koji je prenešen od Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, ali u džematu (zajedno) i ljuljanje u strane, onda namaz iza takvih je ispravan, ali bi musliman trebao da potraži imama da klanja iza njega koji nije novotar, jer će to povećati njegovu nagradu i biće udaljeniji od zla.
A Allah je izvor sve snage. Neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.”
Fetava el-Ledžna ed-Da'imeh, 7/353.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/20885
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Hvala Allahu koji vas je spasio nepravedne i tiranske komunističke vlasti nakon što je tlačila muslimane više od četrdeset godina, u tom periodu su mnoge džamije uništene a neke pretvorene u muzeje, uništavali su muslimanske škole i ustrajavali da promijene muslimanska imena i da izbrišu muslimanski indentitet.
“Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.” [Et-Tevbe  9:32]
Komunistička vlast, kao i njihova tiranija i nepravda, završena je 1989 godine, na veliku radost muslimana, koji su se vratili svojim starim džamijama, koje su obnovili i renovirali. Vratili su se podučavanju djece Kur'anu i hidžab žene muslimanke se opet pojavio u javnosti. Molimo Allaha da vrati muslimane njihovoj vjeri na najbolji način i da ih pomogne i da im da pobjedu, i da pobjedi njihove neprijatelje.
Drugo:

Generacija muslimana je odrasla u Bugarskoj pod nepravdom komunističke vlade i nisu znali o islamu ništa osim da su muslimani. Komunistički režim zabranio je  izučavanje islama, čak je zabranio i uvoženje mushafa i drugih islamskih knjiga u državu.
Oni koji nisu znali ništa o propisima islama i islamskom obredoslovlju i o drugim dužnostima nisu obavezni da ih nadoknade. Ako musliman nije bio u stanju da stekne islamsko znanje ili ako šerijat nije došao do njega, on nije obavezan time, jer Allah kaže u prijevodu značenja ajeta:
” Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” [El-Bekare  2:286]
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Nema razilaženja kod učenjaka da ako je osoba živjela u daru-l-kufr (nevjernička, nemuslimanska zemlja), vjerovao je ali nije se mogao iseliti (u zemlju muslimana), da nije obavezan da praktikuje islamske obrede i zakone koje nije u mogućnosti da uradi; nego je obavezan da urado ono što je u stanju. Ovo se odnosi i na stvari čiji propis nije poznavao. Ako nije znao da je namaz za njega bio obavezan i nije klanjao neko vrijeme, ne mora naklanjati te namaze prema ispravnijem mišljenju od dva mišljenja kod islamskih učenjaka. Ovo je mišljenje Ebu Hanife i Zahirija, i to je jedno od dva mišljenja u mezhebu imama Ahmeda.
Isto se odnosi na druge obaveze kao što je post mjeseca ramazana, davanje zekata, i tako dalje.
Ako nije znao da je alkohol zabranjen i pio ga je, ona se na njemu ne treba izvršiti šerijatska kazna, prema jednoglasnom mišljenju muslimana. Jedino razilaženje je po pitanju da li treba naklanjati namaze.
Osnova svega ovoga jeste: Da li je neko obavezan da radi nešto što nije znao ili obaveza se odnosi na njega tek nakon što sazna?
Ispravno mišljenje po ovom pitanju jeste da obaveza postupanja po nekom propisu otpada ako nema mogućnosti da stekne znanje o tom propisu, i ne treba ništa nadoknaditi ako nije znao da je to obaveza. Prenešeno je u sahihu da su neki ashabi jeli u ramazanu sve dok nisi mogli razlikovati između bijele i crne niti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije im naredio da naposte te dane. Neki od njih su bili u stanju dženabeta (stanje nečistoće nakon seksulanog odnosa ili izbacivanja sjemena iz polnog organa nakon čega je obavezno kupanje) neko  vrijeme i tada su klanjali; nisu znali da je dozvoljeno klanjati sa tejemumom – kao što se desilo Ebu Zerru, Omeru Ibn Hattabu i ‘Ammaru. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije im naredio da naklanjaju te namaze.
Nema sumnje da su neki muslimani u Mekki ili u pustinji nastavili klanjati okrenuti prema Jerusalemu dok nije došla vijest do njih da je taj smijer derogiran (i smjer je promijenjen prema Ka'abi), a njima nije rečeno da ponove te namaze. I postoji mnogo ovakvih primjera. U ovome se vidi princip ranijih generacija i većine onih poslije njih, a to je da Allah ne opterećava osobu preko njegovih mogućnosti. Stvari su obavezne samo onda kada ih može izvršiti, a kazna se primjenjuje samo kada neko ne uradi nešto što je obavezno ili uradi nešto što je zabranjeno, nakon što je uspostavljen dokaz na tu osobu.”
Medžmu'u-l-Fetava, 19/225.
Na osonovu ovoga, nisi obavezna da nadoknadiš bilo koji ibadet za koji nisi znala da je obavezan.
Savjetujemo ti da se skoncentrišeš na izučavanje islamskih propisa i shvatanja vjere; puno se potrudi da naučuš islam i da ga slijediš, i tome poduči sljedeću generaciju muslimana, da bi se mogli suočiti sa izazovima sa kojim se suočavaju svi muslimani, posebno u tvojoj državi.
Molimo Allaha da sačuva islam i muslimane.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/97501
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Nema sumnje da je novotarija izgovaranje samog imena Allah – ili još gore – da se ponavlja lična zamjenica Huve (On).
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Samo Allahovo ime, bilo da je kao imenica (‘Allah’) ili kao lična zamjenica (‘Huve’) nije potpuna fraza niti rečenica koja ima smisla. Nema ništa što je veže sa imanom ili kufrom, naredbama ili zabranama. Ovo nisu govorili niko od selefa (prvih generacija) ovog ummeta, i to nije preporučeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ne donosi nikakvo znanje srcu niti mu koristi na neki način. Sve što radi jeste da daje nejasnu ideju koja nije definisana sa nekom potvrdom ili negacijom. Osim ako ima neko znanje koje prethodi ovome ili je u takvom stanju razmišljanja da bi mu to moglo koristiti, osim toga nema nikakve koristi. Islam je propisao zikr koji je sam po sebi koristan za srce, koji nije kao ovaj u potrebi za nečim drugim.
Neki od onih koji su ustrajavali u ovome ‘zikru’ završili su u raznim vrstama otpadništva od islama i idejama ‘vahdetu-l-vudžuda’ (jedinstvo svega što postoji, panteizam), kao što je pojašnjeno detaljnije na drugim mjestima.
Spominje se da je jedan od šejhova rekao: ‘Bojim se da umrem između negacije i potvrde’, ali ovaj primjer se ne treba slijediti, jer je on očigledno pogrešan. Ako bi osoba umrla u tom stanju, umrla bi na osovu nijeta, jer se djela vrjednuju prema nijetu. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio nama da govorimo onome ko umire da kaže la ilahe illellah, i rekao je: ‘Čije zadnje riječi budu la ilahe illellah ući će u Džennet.’ Ako bi ove riječi (La ilahe illellah) bile nešto sa čime treba biti oprezan, zašto bi mi onda govorili osobi koja umire da kaže ono za što ako bi umro u sred izgovaranja toga bi ga odvelo u ružnu smrt? Ako je to slučaj, bilo bi mu rečeno da kaže ‘Allah, Allah’ ili ‘Huve, Huve’.
Spominjanje samo lične zamjenice je još veće udaljavanje od sunneta i to je gora novotarija, koja je bliža zabludi šejtana. Ako bi osoba rekla ‘Ja Huve, ja Huve (O On, O On)’ ili ‘Huve, Huve (On, On)’ itd. ta se zamjenica ne odnosi na ništa osim na ono što njegovo srce zamisli, a srce može biti na uputi ili na zabludi.
Neki šejhovi koriste dokaz za izgovaranje samo ‘Allah’ u ajetu (prijevod značenja):
‘ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi… ‘ [El-En'ām 6:91]. Oni misle da je Allah naredio svome Poslaniku da izgovara samo Njegovo ime, ali ovo je greška po koncenzusu učenjaka, jer značenje izraza‘ Reci: ‘Allah!’ ‘ jeste da je Allah onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Ovo je odgovor na pitanje:
‘Reci: ‘A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete – a mnogo i krijete – i poučavate se onome što ni vi ni preci vaši niste znali?’ Reci: ‘Allah!’ Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.’ [El-En'ām 6:91 – prijevod značenja], tj. Allah je onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Ovo je odgovor onima koji su rekli: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ [El-En'ām 6:91 – prijevod značenja]. Allah kaže onda: Ko je onda objavio knjigu koju je donio Musa? Onda kaže: Reci Allah ju je objavio, onda ostavi te lažove da se zabavljaju u svojim besciljnim raspravama.
Ono što smo iznad objasnili je još više pojasnio Sibevejh i ostali lingvisti, koji je rekao da kada arapi kažu ‘Kale’ (ili ostale glagole koji imaju značenje ‘reći’), da oni ne citiraju doslovno, nego navode ono što je rečeno, dajući potpuno značenje. Pa ono što slijedi je rečenica sa potpunim značenjem, imenska ili glagolska. Tako da poslije ‘Kale’ daju kesru rječici ‘enne’ koja postaje ‘inne’; iza ‘kale’ ne može doći samo imenica. Allah nije naredio nikome da izgovara samo Njegovo ime. Samo izgovaranje Njegovog imena ne povećava iman niti objašnjava ništa od vjere, prema koncenzusu islamskih učenjaka; to nije uključeno niti u jedan ibadet ili u neki slučaj kada im se Allah obraća.”
Medžmu'u-l-Fetava, 10/226-229.
Također je rekao, rahimehullahu te'ala:
“Samo ponavljanje Allahovog imena, npr. ‘Allah, Allah’, ili lične zamjenice kao što je ‘Huve, Huve’ nije propisano niti u Kur'anu niti u sunnetu. Ne prenosi se od selefa ovog ummeta ili od nekoga od velikih učenjaka za čijim primjerom se povodimo da je ovo radio. To samo navode oni koji su u zabludi i kasnije generacije.
Možda slijede mišljenje šejha koji se nije mogao kontrolisati po ovome pitanju, kao što je Eš-Šubli koji je govorio ‘Allah, Allah’, pa kada su mu rekli: ‘Zašto ne kažeš la ilahe illellah’, rekao je: ‘Bojim se da ne umrem između negacije (riječi: Nema pravog boga) i potvrde (riječi: osim Allaha)!’
Ovo je greška koju je napravio Eš-Šubli, kome će to možda biti oprošteno zvog njegove iskrenosti i veličine emocija koje su ga savladale. Nekada bi poludio i morali bi ga odvesti u izolaciju, i obrijao bi bradu. Ima i nekih drugih izuzetaka u njegovom slučaju, i to ne smijemo uzeti kao primjer, čak i ako on ima opravdanje i nagradu za to. Ako neko htjedne da kaže la ilahe illellah i umre prije nego to završi, to mu neće naštetiti, jer se djela cijene prema nijetima, a njemu će biti upisano ono što je namjeravao da uradi.
Neki od njih pretjeruju po ovom pitanju, pa kažu da je izgovaranje Allahovog imena ‘Allah’ samo za posebne, dok je izgovaranje la ilahe illellah za obični narod. Neki od njih kažu da je izgovaranje la ilahe illellah za mu'mine (vjernike), dok je izgovaranje ‘Allah’ za ‘afirine, a izgovaranje ‘Huve’ za muhakikine. Neki od njih se ograniče na izgovaranje, bilo da su sami ili na skupu, na izgovaranje samo ‘Allah, Allah’ ili ‘Huve’ ili ‘Ja Huve’ ili čak ‘La Huve illa Huve’ (Nema Njega osim Njega)!
Neki od njih koji su pisali o duhovnosti izrazili su svoje odobrenje naspram ovoga, citirajući neke poznate ličnosti, koje su međutim, u tome trenutku bile u stanju velikih i ovladavajućih emocija, ili su citirali mišljenja, ili su citirali da je npr. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji, radijallahu anh, da kaže: ‘Allah, Allah, Allah’, pa je i Alija to rekao tri puta. Ovaj hadis je izmišljen (mevdu’), po koncenzusu svih muhaddisa.
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao ljude različitim vrstama zikra da izgovaraju, a najbolji od njiih jeste la ilahe illellah. Ovo je ono na što je podsticao svog amidžu Ebu Taliba da kaže, kada je umirao. Rekao je: ‘O amidža, reci la ilahe illellah ja ću se zazimati za tebe kod Allaha.’ I rekao je: ‘Znam za riječi koje neće izgovoriti nijedna duša koja umire osim da će se smiriti na njima.’ I rekao je: ‘Svako čije zadnje riječi budu la ilahe illellah ući če u Džennet.’ Također je rekao: ‘Ko god umre znajući da nema drugog pravog boga osim Allaha ući će u Džennet.’ I rekao je: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog pravog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. Ako to učine, njihovi životi i imetak će biti sigurni od mene, osim ono što je obavezno (npr. zekat itd.), a njihov obračun je kod Allaha.’ Ima mnogo ovakvih sličnih hadisa.” 
Medžmu'u-l-Fetava, 10/556-558.
Ko god uzme Kur'an i sunnet kao osnovu za svoje ibadete neće podbaciti u razlikovanju dobra od zla. Molimo Allaha da nas vrati Svojoj vjeri na lijep način. A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/9389
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Imam Ahmed kaže da onaj koji ne klanja iz ljenosti je nevjernik. Ovo je ispravnije mišljenje i na njega ukazuje Allahova knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, i riječi selefa i ispravno razumijevanje. Eš-Šerh e-Mumti’ ‘ala Zadu-l-Mustenki’, 2/266.
Svako ko pogleda tekstove Kur'ana i sunneta će vidjeti da oni ukazuju da onaj ko ostavi namaz da je upao u veliki kufr koji ga izvodi iz okvira islama.
Ajet, prijevod značenja:
“Ali ako se oni budu pokajali (tako što se odreknu širka) i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri.” [Et-Tevbe 9:11]
Dokaz koji se dobija iz ovog ajeta jeste da Allah definira tri stvari koje mušrici moraju uraditi da bi uklonili razlike između nas i njih: trebaju se pokajati od širka, trebaju obavljati namaz i trebaju davati zekat. Ako se pokaju od širka ali ne obavljaju namaz ili ne daju zekat, onda nam nisu braća po vjeri. Na bratstvo po vjeri ne utječe ništa osim ako osoba u potpunosti ne izađe iz vjere, na njega ne utječe fisk (razvratno ponašanje) ili mali kufr.
Allah također kaže, prijevod značenja:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali (u Allahovu jednoću i u Njegovog Poslanika), i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.” [Merjem 19:59-60]
Dokaz iz ovog ajeta jeste da Allah govori o onima koji su zanemarili namaz i slijedili svoje strasti “ali oni koji su se pokajali, i vjerovali” što ukazuje da kada zanemaruju svoj namaz i slijede strasti, nisu vjernici.
Dokaz iz sunneta da onaj ko ostavi namaz jeste nevjernik je u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.” Zabilježio Muslim u poglavlju o Imanu od Džabira ibn Abdullaha.
Prenosi se od Burejde ibnu-l-Husejba, radijallahu anh, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ugovor između nas i njih je namaz, ko god ga ostavi uznevjerovao je (postao je nevjernik).” Zabilježili su ga: Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn Maže. Ono na što se ovdje misli pod kufrom, jeste kufr koji osobu izvodi van okrilja islama, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio namaz kao liniju razgraničenja između vjernika i nevkernika. Poznato je da nevjerničko društvo nije kao islamsko društvo, pa ko god ne ispuni ovaj ugovor mora biti od kafira (nevjernika).
Također, ima i hadis Avfa ibn Malika, radijallahu anh, u kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vaših vladaru su oni koje vi volite i koji vas vole, koji dove za vas i za koje vi dovite. Najgori od vaših vladara su oni koje mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju.” Bio je upitan: “O Allahov Poslaniče hoćemo li se boriti sa sabljom protiv njih?” Odgovorio je: “Ne, sve dok uspostavljaju namaz među vama.”
Ovaj hadis ukazuje na to da se onima na vlasti se treba suprostavljati i boriti se protiv njih ako ne uspostavljaju namaz, ali nije dozvoljeno da im se suprostavljati i boriti se protiv njih osim ako jasno pokažu nevjerstvo a mi imamo dokaz od Allaha da ono što rade je kufr. ‘Ubade ibn Samit je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je pozvao i mi smo mu dali prisegu. Od stvari za koje smo dali prisegu da ćemo raditi jeste da ćemo mu se pokoravati i kada smo pod zanosom i kada nismo voljni da radimo, i kada je teško i kada je lahko,  i u vremenu kada je drugima data prednost nad nama, i da se nećemo suprostavjati onima na vlasti. Rekao je: ‘Osim da jasno iskažu svoj kufr a vi imate dokaz od Allaha da ono što oni rade jeste kufr.'”Mutefekun alejh. Na osnovu ovoga, njihovo ostavljanje namaza, zbog kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da se treba protiv njih boriti sa sabljom, jeste djelo jasnog kufra za koje mi imamo dokaz od Allaha da je to kufr.
Ako bi neko rekao: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze da je onaj ko ostavi namaz nevjernik kao onaj ko ne klanja jer to ne smatra obaveznim.
Mi bi rekli: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze ovako jer ovo pitanje ima dva stanja:
Ovo uključuje ignoriranje općih opisa koje je Zakonodavac uzeo u obzir i sa kojima je propis povezan. Propis da onaj ko ostavlja namaz je nevjernik je povezan sa ostavljanjem namaza, a ne sa negiranjem njegove obaveze. Bratstvo u vjeri je zasnovano na obavljanju namaza, a ne sa time da osoba potvrdi njegovu obavezu. Allah nije rekao: ako se pokaju i kažu da je namaz obaveza i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: Između čovjeka i širka stoji njegovo negiranje obaveze namaza; ili: Ugovor između nas i njih je potvrda da je namaz obaveza, pa ko god porekne obavezu je postao nevjernik. Da su ovo Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mislili, onda ovakav nejasan govor bi se suprostavio onome što je u Kur'anu, jer Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.” [En-Nahl 16:89]
“A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” [En-Nahl 16:44]
Nije ispravno pozivati se na neki razlog kojeg Zakonodavac nije učinio faktorom u proglašavanju osobe nevjernikom, jer ako osoba koja nema opravdanja zbog neznanja negira obaveznost pet dnevnih (farzova) namaza onda je on odmah nevjernik, klanjao ili ne. Ako osoba klanja pet puta dnevno, ispunjava sve uslove za namaz, također radi sve radnje bilo obavezne ili pohvalne, ali negira da je namaz obaveza bez valjanog razloga za to, onda je on nevjernik, čak iako nije ostavio namaz. Iz ovoga se vidi da nije ispravno tumačiti namaze o ostavljanju namaza kao da se to odnosi na negiranje obaveznosti namaza. Ispravno mišljenje je da je onaj ko ostavi namaza nevjernik – koji je izašao van okrilja islama, kao što je jasno prenešeno kod Ibn Ebi Hatima u njegovom Sunnenu od ‘Ubade ibn Samita, radijallahu anh, da ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posticao: “Nemojte u ničemu Allahu širk činiti i nemojte namjerno ostavljati namaz, jer ko god namjerno ostavi namaz izveo je sebe iz okrilja islama.” Štoviše, ako bi protumačili hadise koji govore o ostavljanju namaza kao da se misli na negiranje obaveze namaza, onda te predaje nemaju smisla ako se samo odnose na namaz, jer se ovaj propis podjednako odnosi i na zekat, post i Hadždž – ko god ostavi neke od ovih, negirajući njihovu obavezu je nevjernik, ako nema opravdanje u neznanju.
Kao što je onaj ko ostavi namaza osuđen da bude nevjernik na osnovu dokaza u tekstovima i predajama, kao i što može biti nevjernik na osnovu razumne analize: Kako osoba može biti vjernik ako zanemaruje namaz koji je stub vjere, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas požuruju da klanjamo zbog kojih mudri vjernici žure da ispune namaz, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas upozoravaju na njihovo ostavljanje, zbog kojih je mudri vjernik uplašen da ih ostavi? Nakon što ovo smo ovo uvidjeli, osoba ne može biti musliman ako ostavlja namaz.
Ako bi neko rekao: zar ne možemo protumačiti nevjerstvo onoga ko ostavi namaz kao mali oblik kufra kufr (kufr el-ne'ameh) a ne kao kufr koji osobu izvodi van okvira islama (kufr el-milleh)? Ili zar ne možemo to protumačiti da bude manje od velikog kufra (kufr ekber) kao u hadisu: “Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra: podništavanje porijekla ljudi i naricanje za umrlim”, i hadis: “Razmjenivanje uvreda sa muslimanom je fisk (nemoralno ponašanje), razmjenjivanje udaraca sa njim je kufr”,  itd?
Reći ćemo da ovo tumačenje nije ispravno zbog nekoliko razloga:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učinio namaz razliku između imana i kufra, između vjernika i nevjernika. On je povukao liniju tu, a te dvije stvari se veoma razlikuju i ne poklapaju se nigdje.
Namaz je jedan od stubova islama, tako da onaj ko ostavi namaz je opisan kao nevjernik, to ukazuje da je to kufr koji izvodi osobu iz okrilja islama, jer je porušio jedan od stubova islama. Ovo nije isto kao pripisivanje nevjerstva onome ko počini neko djelo od nevjerstva.
Postoje drugi tekstovi koji ukazuju da kufr osobe koja ostavi namaz jeste onaj kufr koji izvodi iz islama, tako da ono na šta se misli ovdje pod kufrom treba protumačiti na osnovu vanjskog značenja, da bi se izbjegla kontradikcija među tekstovima.
Opis kufra u tim hadisima je drugačiji. Što se tiče ostavljanja namaza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Između čovjeka i širka i kufra…” Ovdje riječ kufr je došla sa određenim članom u arapskom jeziku “el”, što ukazuje da je ono na što se ovdje misli pod kufrom, stvarni kufr. Ovo je u suprotnosti sa drugim hadisima gdje se riječ kufr spominje bez određenog člana, ili u glagolskom obliku, što ukazuje da je to dio kufra, ili da je osoba  uznevjerovala čineći to djelo, ali ne u apsolutnom značenju kufra koji izvodi iz vjere.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao u knjizi Iktida es-Sirat el-Mustekim (str. 70, Es-Sunneh El-Muhammedijjeh), u vezi hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ” Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra:”
“Riječi: ‘su od kufra’ znači da su te dvije osobine među ljudima od osobina kufra jer su one od djela kufra i jer postoje među ljudima. Ali svako ko ima neki dio kufra time ne postaje nevjernik, osim ako u njegovom srcu ne postoji stvarni kufr. Isto tako, neko  ko ima neki dio vjere u sebi time ne postaje vjernik, osim ako u njegovom srcu ima osnova postojanja vjerovanja. Tako da u arapskom jeziku ima razlika između kufra ispred kojeg dođe određeni član ‘el’, kao  u hadisu: ‘Između čovjeka i širka i kufra stoji ostavljanje namaza’, i kufra ispred kojeg nema određenog člana ali se koristi u potvrdnom smislu.”
Tako da je jasno da onaj ko ostavi namaz bez opravdanja je nevjernik koji je izašao iz islama, na osnovu dokaza. Ovoje ispravan stav prema Imamu Ahmedu, i to je jedno od dva mišljenja koja su prenesena od Imama Šafije, kao što je spomenuo Ibn Kesir u svome tefsiru kod komentara ajeta:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše.”[Prijevod značenja Merjem 19:59]
Ibn Kajjim je spomenuo u svojoj knjizi Es-Salah da je to jedno od mišljenja prenesenih od Imama Šafije, i da ga je Et-Tahavi direktno prenio od njega.
Ovo je stav većine ashaba, uistinu, mnogi su prenijeli da postojio jednoglasno mišljenje kod ashaba u vezi ovog pitanja. Abdullah ibn Šekik je rekao: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu smatrali da ostavljanje ijednog djela čini čovjeka nevjernikom, osim ostavljanje namaza.” Zabilježili su ga Tirmizi i Hakim, koji ga je ocijenio sahihom prema uslovima Buharije i Muslima. Ishak ibn Rahavej, poznati imam je rekao: “Prenešeno je sahih lancom prenosilaca od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko osnavi namaz jeste nevjernik. Ovo je također stav učenjaka od vrijemena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do danas: da osoba koja pusti da namaz izađe izvan njegovog vremena bez opravdanog razloga, jeste nevjernik.” Ibn Hazm kaže da se to prenosi od Omera, Abdurahmana ibn Avfa, Muaza ibn Džebela, Ebu Hurejre i drugih od ashaba. Kaže: “Ne znamo ni za jedno mišljenje koje se suprostavlja ovome među ashabima.” El-Munziri prenosi ovo od njega u Et-Tergib ve-t-Terhibu, i dodaje još imena ashaba od kojih se to prenosi: Abdullah ibn Mesud, Abdullah ibn Abbas, Džabir ibn Abdullah i Ebu Derda – radijallahu anhum. Rekao je: “Pored ashaba, ovaj stav imaju Imam Ahmed, Ishak ibn Rahavej, Abdullah ibn Mubarek, En-Nehaji, El-Hakam ibn ‘Utejbe, Ejjub es-Sahtajani, Ebu Davud et-Tejlisi, Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, Zuhajr ibn Harb i drugi.”
A Allah zna najbolje.
Vidjeti: Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, Risaleh fi Hukmi Tariku-s-Salah (Poslanica o propisu ostavljača namaza)
Izvor: http://islamqa.info/en/5208
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com