Cijenjena sestro u islamu, islamski učenjaci u pogledu propisa akike imaju oprečne stavove, a mi ćemo spomenuti njihove stavove bez spominjanja dokaza, kako se ovaj odgovor ne bi pretvorio u studiju.

Većina islamskih učenjaka smatrala je da je klanje akike za novorođenče pritvrđeni sunnet (ar. sunne muekkede). Ovaj stav zastupale su tri pravne škole: malikijska, šafijska i hanbelijska, a također i mnogi drugi učenjaci i mudžtehidi ovog ummeta, počevši od prvih generacija pa nadalje: Ibn Abbas, r. a., Ibn Omer, r. a., Aiša, r. a., Fatima, r. a., Urva b. Zubejr, Ata, Zuhri, Ebu Sevr i na kraju, između ostalih, to je bio odabir šejhul-islama Ibn Tejmijje.

Drugi su smatrali da je klanje akike obaveza (vadžib). To je stav bukvalističke pravne škole, na čijem su čelu Davud b. Ali i Ibn Hazm. Također, to je stav imama Ahmeda u jednoj predaji od njega, a to mišljenje odabrali su i neki učenjaci hanbelijske pravne škole.

Učenjaci hanefijske pravne škole o ovom pitanju imaju tri različita stava. Neki učenjaci hanefijskog mezheba smatrali su da je klanje akike nafila (dobrovoljno djelo), a to isto smatraju i današnji sljedbenici hanefijskog mezheba, kao što je spomenuto u knjigama hanefijskog mezheba. Neki su, pak, smatrali da je to mubah (dozvoljeno djelo), a treći smatraju da je to derogiran propis i da je to pokuđeno činiti.

Smatram, a Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka najprioritetnije. To je mišljenje u kojem je objedinjeno postupanje po svim argumentima ovog poglavlja, a ujedno su njihovi dokazi najjači i najjasniji.

Sunnet je za muško dijete zaklati dvije ovce, a za žensko jednu, iako su učenjaci kazali da bi sunnet akike ispunio i čovjek koji bi i za muško dijete, zbog oskudnog materijalnog stanja, zaklao samo jednu ovcu.

Rekao je imam Nevevi: “Sunnet je da se za dječaka zakolju dvije ovce, a za djevojčicu jedna, a ako bi zaklao jednu ovcu za dječaka, ispunio bi osnovu sunneta.”

Što se tiče akike za blizance, propisano je da se za svako dijete zakolje posebna akika. Ibn Abdulberr je o tom pitanju spomenuo konsenzus učenjaka i rekao da se jednom ovcom ne može objediniti akika za blizance.

Što se tiče vas, ako možete zaklati četiri ovce, to je najpotpunije što možete učiniti. A ko to ne možete, onda zakoljite za svakog od njih po jednu ovcu. A ako ni to ne možete, zakoljite jednu ovcu za jednoga, a kada budete mogli, zakoljite drugu za drugoga. A ako ni to ne možete, pa kazali smo da je klanje akike potvrđeni sunnet i onaj ko je ne zakolje neće biti grješan, naročito ako znamo da se taj propis u osnovi odnosi na onoga ko je u mogućnosti da to učini.

Što se tiče podjele mesa akike, islamski su učenjaci pojasnili da se pitanje akike ni u ovom segmentu ne razlikuje od pitanja kurbana.

Rekao je hafiz Ibn Abdulberr: “Učinit će sa akikom isto što čini sa kurbanom: pojest će nešto, podijeliti nešto kao sadaku, a nešto će darovati prijateljima i komšijama. To je preneseno od Aiše, r. a., a to je stav većine islamskih učenjaka.”

Poznato nam je iz propisa kurbana da ovo pitanje nije strogo precizirano i definirano argumentima Kur’ana i sunneta, što ukazuje da u tom pitanju postoji određena sloboda. Većina islamskih učenjaka preporučila je, a to nije obaveza, da se meso kurbana podijeli na tri dijela: dio koji se ostavlja sebi, dio koji se daje prijateljima, komšijama, poznanicima i dio koji se podijeli siromašnima. Ako bi čovjek podijelio meso kurbana i akike na neki drugi način, time ne bi napravio nikakav prekršaj.

Većina učenjaka spomenula je da nije poželjno da se meso akike dijeli sirovo, već je pohvalno da se skuha, spremi i da se tako dijeli, ili će se pozvati ljudi kako bi pojeli pripremljeno meso. To su spomenuli imam Nevevi, Begavi, Šafija, Ibn Kajjim i dr. Sve spomenuto nije u koliziji sa babinama i ženinim odmaranjem, jer meso akike može da pripremi i da posluži neko drugi mimo majke novorođenčeta.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Zahvala Allahu,
Ono što šije rade na dan Ašure od udaranja u prsa, šamaranja obraza, udaranja lancima po ramenima, rezanje glava mačevima da bi pustili krv su novotarije koje nemaju osnova u islamu. Ove stvari su zlo koje je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi we sellem i nije propisao za svoj ummet niti jednu od ovih stvari i njima sličnih kako bi se obilježavala smrt vođa ili gubitak mučenika, bez obzira kakav oni status imali. Tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi we sellem, života mnogi od starijih ashaba su ubijeni i on je tugovao zbog njihovog gubitka, kao što su Hamza ibn ‘Abdul-Mutalib, Džafer ibn Ebi Talib, Zejd ibn Haris i Abdullah ibn Revahah, ali nije činio niti jednu od stvari koje ovi ljudi čine. Da je to bilo nešto dobro , on, sallallahu alejhi we sellem, bi to činio prije nas.
Jakub, alejhi s-selam, nije udarao u svoje grudi niti je grebao svoje lice ili prolijevao svoju krv ili uzeo dan gubitka svoga sina Jusufa kao dan žalosti ili praznik. On se prisjećao svog izgubljenog sina i osjećao tugu i bol zbog toga, a ovo je nešto za šta ga niko ne može okriviti. Ono što je zabranjeno jesu one radnje koje su preuzete u nasljedstvo još iz džahilijeta, a koje je islam zabranio.
Buharija (1294) i Muslim (103) bilježe da je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao:
” Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: ” Nije od nas onaj koji se udara po obrazima, cijepa otvore košulje i poziva u džahilijet.” ”
Ova, za osudu, djela koja šije rade na dan Ašure nemaju nikakvu osnovu u islamu. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ih nije radio, kao ni jedan od njegovih ashaba. Niti jedan od ashaba nije radio pomenuto ni kada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ili neko drugi umro, iako je gubitak Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, bio veći nego li smrt el-Husejna, neka je Allah zadovoljan njime.
Hafiz Ibn Kesir, neka je Allahova milost na njega, je rekao:
” Svaki musliman treba da tuguje zbog ubistva el-Husejna, neka je Allah zadovoljan njime, jer je on bio vođa muslimana, jedan od učenjaka među ashabima, i sin kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, koja je bila najbolja od njegovih kćerki. On je bio odani Allahov rob, hrabar i velikodušan čovjek. Ali nema ništa dobro u onome što čine šije izražavajući na taj način svoj bol i tugu, gdje se veći dio toga čini s ciljem pokazivanja. Njegov otac (otac Husejna) je bio bolji nego Husejn, ali šije ne uzimaju njegovu smrt kao godišnjicu kao što to čine sa smrti el-Husejna. Njegov otac je ubijen u petak kada je napuštao džamiju poslije sabah namaza, 17. Ramadana  40. godine po Hidžri. Osman je bio bolji nego Ali prema ehli-sunnetu ve'l-džema'atu, a on je ubijen pod opsadom u svojoj kući u mjesecu Zul-Hidžetu 36. godine po Hidžri, ubijen je tako što su mu prerezali grlo od jedne vratne vene do druge, ali ljudi nisu uzeli njegovu smrt kao godišnjicu. Omer ibn el-Hattab je bio bolji čovjek i od Alija i od Osmana, on je ubijen dok je stajao u mihrabu, klanjajući sabah namaz i učeći Kur'an, ali ljudi nisu uzeli njegovu smrt kao godišnjicu . Ebu Bekr Es-Siddik je bio bolji od njega ali ljudi njegovu smrt nisu uzeli kao godišnjicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je predvodnik sinova Ademovih i na dunjaluku i na ahiretu, i Allah ga je uzeo sebi kao što je učinio i sa poslanicima prije njega, ali niko datume njihove smrti nije uzeo kao godišnjicu gdje će činiti ono što čine šije na dan kada je el-Husejn ubijen…Najbolje što se može reći pri prisjećanju na ove i slične nesretne situacije, je ono što je Ali ibn el-Husejn prenio od svoga djeda Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da je rekao: 
” Svaki musliman i muslimanka kada se sjete nedaće u kojoj su bili, ma koliko davno da se dogodilo i to bude povodom izgovaranja riječi: ”Inna Lillahi we inna ilejhi radži'un.” (Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti),Allah će im svaki put iznova dati nagradu za strpljenje i vjeru u toj nesreći.”
(bilježe Imam Ahmed i Ibn Madždže)”
(al-Bidaayah wa'l-Nihaayah, 8/221)
On još kaže (8/220):
” Rafidije su otišle u krajnost u državi Benu Buvejh (Bani Buwayh) 400 i neke godine. Bubnjevi su odjekivali Bagdadom i drugim gradovima na dan Ašure, pijesak i slama su bili razbacani po ulici i pijacama, ljudi su izražavali tugu i plakali. Mnogi od njih ne bi pili vodu  te noći, zbog suosjećanja sa el-Husejnom, jer je on ubijen dok je bio žedan. Žene bi izlazile bestidno, plačući, udarajući se po obrazima i grudima, hodajući bose po pijaci, i radile mnogo drugih novotarija koje su za osudu… Ono što su željeni postići za ovim i sličnim djelima jeste da napadnu države Benu Umajah (Banu Umayyah), jer je on ubijen za vrijeme njihovod perioda. 
Na dan Ašure, Nasibije Sirije čine suprotno od onoga što šije i rafidije rade. Oni imaju običaj da spremaju žitarice na dan Ašure, uzimaju gusul i mirišu se, oblače najbolju odjeću, i oni uzimaju taj dan kao Bajram za koji spremaju razne vrste jela, izražavaju sreću i zadovoljstvo, pokušavajući  na taj način isprovocirati Rafidije i razlikovati se od njih.”
Proslavljati ovaj dan je novotarija (bid'at), i praviti od toga godišnjicu žalosti i tuge je također novotarija.
Šejhu-l-islam ibn Tejmijje, neka je Allahova milost na njega, je rekao:
” Šejtan je , iskoristivši ubistvo el-Husejna, Allah bio sa njim zadovoljan, naveo ljude da uvedu u vjeru dvije novotarije: novotariju žaljenja i oplakivanja na dan Ašure udaranjem u prsa, obraze, jadikovanjem i recitovanjem hvalospeva, i s druge strane novotariju radovanja i slavljenja. Pa neki su uveli oplakivanje a drugi slavljenje,  oni smatraju dan Ašure kao dan za stavljanje crnog praha oko očiju tzv. kohl, gusul, pravljenja posebne hrane i druženja sa porodicom… Svaka od ovih novina vodi ka zabludi. Nijedan od četiri imama ili nijedan od učenjaka ne smatra niti jednu od ovih stvari mustehab (pohvalnom).” 
(Minhajj al-Sunnah, 4/554)
Potrebno je naglasiti da sve ove radnje su podržali tj. ohrabrili  neprijatelji islama, kako bi mogli ostvariti njihove loše ciljeve uništavanja slike islama i njegovih sljedbenika. Imajući ovo u vidu, Musa el-Musavi je u svojoj knjizi ”al-Shiah wa'l-Tas-heeh”, rekao:
”Nema sumnje da su udaranje glave mačevima i rezanje glave u žalosti za el-Husejnom na deseti dan Muharrema javili u Iraku Iranu i Indiji za vrijeme okupacije ovih zemalja od strane Britanije. Britanija je jako dobro iskoristila neznanje i naivnost kod šija i njihovu veliku ljubav prema el-Husejnu, te ih podučila udaranju glave mačevima. Do nedavno britanska ambasada u Teheranu i Bagdadu je sponzorisala Husejnove parade prilikom kojih se ovaj ružni spektakl sprovodio na ulicama. Cilj britanske imperijalističke politike je da podržavanjem ovih spektakla i iskorištavanjem na najgori način, daju prihvatljivo opravdanje za britanski narod i slobodne novinare koje opovrgava britansku kolonijalizaciju u Indiji i ostalim muslimanskim državama, i prikazuju narode ovih zemalja kao divljake koje treba spasiti od njihovog neznanja i divljaštva. Slike parada koje su marširale na ulicma na dan Ašure , u kojem hiljade ljudi lancima udara po leđima, čineći da ona krvare, udara bodežima i mačevima u glavu , su se pojavile u britanskim i engleskim novinama, i političari su time opravdali svoju kolonizaciju ovih zemalja, kao humanu dužnost kako bi se ljudi čija je kultura to što prikazuju, vodili ka civilizaciji i napretku. Kada je Jasin el-Hašimi, irački premijer u vrijeme britanske okupacije Iraka, posjetio London zbog pregovora sa Britanijom za kraj mandata, rečeno mu je : ” Mi smo tu da pomognemo irački narod da ostvari napredak i sreću i da ih izbavimo iz divljaštva.” Ovo je naljutilo Jasina al- Hashima i on je ljutito napustio prostoriju za pregovore, ali su se oni ljubazno izvinuli i zamolili ga da pogleda dokumentarac o Iraku, za koji se ispostavilo da je riječ o Husejnovim paradama na ulicama gradova, gdje se prikazuju užasne slike ljudi kako se udaraju bodežima i lancima. Kao da su mu sa ovim htjeli reći: ”Da li bi obrazovani ljudi sa vrlo malo civiliziranosti radili takve stvari sebi?!” 
A Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

Izvor: http://islamqa.info/en/101268
Prevela: I.A.
Preuzeto sa – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com