Zabranjeno je poticanje pijetlova na borbu, bez obzira radilo se o ulogu ili ne; ako se borba potiče uz ulog, tada je to dvostruko veći haram. Ova ružna razonoda poznata je posebno u Indoneziji. Nerijetko su na prstima svakog pijetla pričvršćeni oštri nožići kojima pijetao napada svog protivnika, a žestoki navijači uznemireno posmatraju borbu ovih životinja, koje će svjedočiti protiv njih na Sudnjem danu. Islamski učenjaci navode da ova vrsta divlje razonode potječe od Lutova, alejhis-selam, naroda. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/422, i Tuhfetul-ahvezi, 9/41.) Imam Behuti kaže: “…a kada je riječ o nerdeširu, šahu, borbi ovnova i pijetlova, to nije dopušteno ni u kom slučaju, niti s ulogom niti bez njega.” (Vidjeti: Keššaful-kina, 4/48.)
Imam Hulejmi i Šerbini kažu: “Haram je zavađanje pijetlova, pasa, majmuna, ovnova, a gledanje te borbe haram je.” (Vidjeti: Mugnil-muhtadž, 6/347.) U djelu Tekmiletul-medžmua stoji: “Najgluplja vrsta natjecanja jeste natjecanje u borbi pijetlova, nju nije dopustio nijedan učenjak.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmu, 15/141. Preuzeto iz fusnote djela El-Furusijja, str. 108.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje također je zapisao da je poticanje pijetlova na borbu zabranjeno. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/158.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Učenje Kur’ana na mezarju nema utemeljenja u hadisu ni u praksi prvih generacija. Imam Ibn Ebul-Iz i Šelebi, dva hanefijska pravnika, i šejhul-islam Ibn Tejmijje, govorili su da je imam Ebu Hanife učenje Kur’ana na kaburu smatrao pogrdnim. (Vidjeti: Šerhul-akidetit-Tahavijja, 2/675, Hašijetuš-Šelebi ala tebjinil-hakaik, 1/587, i Iktidaus-siratil-mustekim, 2/264.)
Ovaj Ebu Hanifin stav dijele sljedeći učenjaci: Malik, Ahmed, po odabranoj verziji, Ebu Bekr Mervezi, Ibn Tejmijje i neki drugi. (Vidjeti: El-Mesail, str. 145/544, od Abdullaha, El-Medhal, 3/263, od Ibn Hadždža, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/264, Medžmu’ul-fetava, 24/176, El-Furu, 2/238, El-Insaf, 2/558.)
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Mejita ne treba prenositi s jednog mjesta na drugo, osim ako se na mjestu gdje je ukopan nalazi nešto što ga uznemirava.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 24/168.)
Nije dopušteno iskopavati mejita osim kada to iziskuje šerijatski opravdan razlog. Malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici razmatrali su situacije u kojima je dopušteno otkopati mejita. Između ostalih, kao opravdan razlog spomenuli su: iskopavanje radi kupanja, ako mejit nije okupan i umotan u ćefine (po mišljenju većine učenjaka, mada neki od njih uvjetuju da iskopavanje bude prije početka raspadanja tijela), potreba za dijelom mezarja (naprimjer, proširivanje puta), prenošenje iz nemuslimanskog u muslimansko mezarje, ako je s umrlim zakopan imetak (po mišljenju učenjaka četiri pravne škole) itd. (Vidjeti: El-Havil-kebir, 3/62, Et-Temhid, 13/140, El-Muhalla, 5/114, El-Medžmu, 5/268 i 273, Šerhu Fethil-Kadir, 2/113, El-Insaf, 2/471, 253, El-Bahrur-raik, 2/210, Et-Tadžu vel-iklil, 2/253, i Hašijetu Ibni Abidine, 2/205.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Ako postač zaspi pa polucira u snu, mora se okupati i nastaviti post, kao da se ništa nije desilo. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko iz zaborava nešto pojede ili popije dok posti, neka završi svoj post, to ga je Allah nahranio i napojio.” (Buharija i Muslim.) Naime, ako je zaborav opravdanje za postača, onda je san, bez sumnje, veće opravdanje. Dokaz više za ovo jeste hadis u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Trojici se ne pišu djela: onome ko spava, sve dok se ne probudi, maloljetniku, sve dok ne postane punoljetan, i čovjeku koji poludi, sve dok ludilo ne prestane.” (Ebu Davud i Nesai, sa ispravnim lancem prenosilaca.)
Postoje predanja koja jasno ukazuju da poluciranje u snu ne kvari post, ali je njihova autentičnost diskutabilna. Imam Ibn Abdulberr, Maverdi, Ibn Hazm, Ebu Bekr b. Arebi, Ibn Rušd, Ibn Tejmijje, Ibn Džuzzi i Ibn Hadžer naveli su konsenzus učenjaka da poluciranje u snu ne kvari post. (Vidjeti: Et-Temhid, 17/425, El-Havil-kebir, 2/414, El-Muhalla, 6/205, Aridatul-ahvezi, 3/246, Bidajetul-mudžtehid, 1/215, Medžmu’ul-fetava, 25/121, El-Kavaninul-fikhijja, str. 114, Fethul-Bari, 4/148 i Eš-Šerhul-mumtia, 6/405.)A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Nijjet je preduvjet za ispravnost djela, posebno kada je riječ o obredoslovlju. Ne postoji autentično predanje da je Poslanik, ﷺ, izgovarao nijjet za hadždž. Ibn Redžeb kaže: “U vjerodostojnom predanju navodi se da je Ibn Omer čuo nekog čovjeka koji je, oblačeći ihrame, izgovarao: ’Moj Allahu, želim obaviti hadždž i ‘umru!’, pa mu je rekao: ’Zar to obavještavaš ljude? Zar Allah ne zna šta je u tvojim grudima?’” (Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 22.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Nijjet za abdest, gusul, tejemmum, namaz, hadždž, zekat, iskupe i ostale ibadete, po konsenzusu islamskih učenjaka, ne donosi se riječima već srcem. Nijjet riječima uvedena je stvar. Takvo nešto nije preneseno od Poslanika, ﷺ, niti od ashaba. Uprkos tome, ummet je danas uveliko iskušan ovom ružnom novotarijom.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 18/148 i 22/140-141.)
Razmatrajući ovo pitanje, poznati hanefijski pravnik Ibn Nudžejm rekao je: “Izgovaranje nijjeta jezikom načelno je novotarija u svim ibadetima.” (Vidjeti: El-Bahrur-raik, 2/346, i Hašijetu Ibni Abidine, 3/560.)
Ibn Mulekkin tvrdi: “…i treba znati da se u hadžske obrede ulazi nijjetom koji se donosi u srcu, a ne riječima, kao što je slučaj s postom. Ovo su mišljenje odabrali Malik i Šafija, a Ebu Hanife smatra da je uz taj nijjet neophodno izgovoriti telbiju.” (Vidjeti: El-Ialam, 6/66.)
Šejh Muhammed Šukajri veli: “Izgovaranje nijjeta nije pohvalno kada je riječ o abdestu, gusulu, namazu i bilo kojem drugom ibadetu: nijjet se donosi srcem.” (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 28.)
Umjesno je napomenuti da učenjaci koji podržavaju izgovaranje nijjeta za hadždž ne smatraju da je to uvjet ispravnosti hadždža. Oni kažu da je mjerodavan nijjetu u srcu, i da je njegovo izgovaranje samo potvrda koja je ništavna ako se ne podudari s onim što je u srcu. (Uporediti: El-Medžmu, 7/235-236, Šerhu Fethil-Kadir, 2/434, El-Ihtijar li talilil-muhtar, 1/185, i Bedaius-sanaia, 2/366.) O ovom pravnom pitanju bilo je detaljnijeg govora na našim predavanjima vezanim za hadžske obrede u kojima smo odgovorili na sve argumente koje koriste neistomišljenici, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović