Ve alejkumusSelam,

Slicnih pitanja je stizalo i ranije.Naime stanje u vecini nasih dzemata je zabrinjavajuce ali molit je Allaha subhaneh da olaksa nam primjenu sunneta u svakom vremenu i mjestu. Ibn Tejmijje u fetvama je iznio stav u kojem pojasnjava da je ocuvanje dzemata i zajednice muslimana, prece od praktikovanja pojedinacnog sunneta.

Poslusaj savjet svoga brata u vjeri i postupi shodno njegovom nasihatu. Poslanik a.s.ucio je za svoj narod cesto puta dovu, nebil Allah olaksao im spoznaju pravih vrijednosti i napustanje slijedjenja licnih strasti.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio prof. Jasmin Djanan – preuzeto sa http://www.n-um.com

Ve alejkumusselam,

PROPIS GLASANJA NA IZBORIMA I ULASKA U PARLAMENTE

Kako bi se razjasnilo ispravno mišljenje, najprije ćemo prenijeti govor šejhul-islama Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, koji kaže: „Obaveza je znati da je preuzimanje vođstva jedna od najvećih vjerskih obaveza, pa, zapravo, vjera i dunjaluk opstoje samo putem uspostave vlasti….Obaveza je uspostaviti namjesništvo kao vid ispovijedanja vjere i približavanja Allahu.

Pošto kod mnogih vladara nadvladala želja za imetkom i ugledom, te su pri svojoj vladavini napravili jaz između sebe i spoznaje suštine imana, mnogi ljudi su imali mišljenje da se pitanje vlasti suprotstavlja imanu i savršenstvu vjere. Potom su neki dali samo prioritet vjeri i u potpunosti se udaljili osim od onoga čime se vjera održava. Neki su vidjeli svoje ambicije u takvom namjesništvu, pa su ga se prihvatili udaljavajući se od vjere s uvjerenjem da se vjera suprotstavlja toj vlasti. Vjera je kod takvih postala predmet samilosti i poniženja, a ne predmet superiornosti i ponosa. Oba ova pravca su neispravna, tj. pravac onih koji se pripisuju vjeri, ali je ne upotpunjavaju potrebama vlasti, džihada i imetka, te pravac onih koji su preuzeli vlast, imetak i ratovanje, ali time nisu imali cilj uspostavu vjeru, što je put onih na koje se izlila Allahova srdžba i onih koji su zalutali.

Muslimanu je obaveza da čini idžtihad u tom smislu, prema svojim mogućnostima, pa onaj musliman kome se dadne vlast imajući za cilj pokornost Allahu i uspostavljanje vjere i koristi muslimana, prema svojim mogućnostima, i izvršavajući, koliko može, obaveze i izbjegavajući, koliko može, zabrane, neće biti kažnjen za ono što nije mogao sprovesti. Postavljanje poštenih na mjesta vladajućih je bolje od postavljanja izopaćenih. Onaj ko je nemoćan uspostaviti vjeru putem vlasti i džihada, pa učini onmo ono što može od dobra, neće biti opterećen onim što ne može.“ (Zbirka fetvi Ibn-Tejmijje, 28/390-396)

Jusuf, alejhis-selam, tražio je od egipatskog vladara da ga postavi kao glavnog odgovornog za prinose kada mu se prilika za to ukazala, pa ju je i iskoristio i nije je zapostavio. Tako će biti na mjestu s kojeg, prema svojim mogućnostima, može uspostavljati i naređivati pravdu: “’Postavi me’, reče, ‘da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.’” (Jusuf, 55) Nema nimalo sumnje i općepoznato je da je Jusuf, alejhis-selam, tražio vlast od nevjerničkog sistema, prema navjerodostojnijem mišljenju.

Šejh Abdurrahman b. Nasir es-Sa’di, rahimehullah, u svome tefsiru „Tejsirul-Kerimir-Rahmani fi tefsiri kelami El-Mennani“ pri komentaru riječi Uzvišenoga „’O Šuajbe’, rekoše oni, ‘Mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nam nisi drag.’” (Hud, 91), govoreći o koristima koje se uzimaju iz ovog velikog ajeta, kaže: „Allah brani vjernike mnogim povodima, neke znaju, a o nekima ništa ne znaju. Možda ih zaštiti povodom njihovih plemena ili sunarodnika nevjernika kao što je zaštitio Šu’ajba, alejhis-selam, putem njegove skupine da ga njegov narod ne kamenuje. Nema smetnje da se koriste ove veze kojima se zadobija zaštita i odbrana islama i muslimana, pa to čak može biti i obaveza, jer je popravljanje stanja zahtjev prema mogućnostima i potencijalima.“

Šejh Abdurrahman Abdul-Halik, komentarišući ove riječi, kaže: „Vidiš da ova fetva i dedukcija iz časnog ajeta kruži oko fikhskog pravila „činjenje manje od dvije postojeće štete“. Muslimanima je bolje nastojati da imaju učešće u vlasti sa nevjernicima, putem koga će zaštititi svoje časti, imetke i vjeru, već da živi pod čizmom nevjernika bez ikakvih prava koja će im garantirati ispovijedanje vjere i zaštitu imovine.“ (Knjiga „Utemeljnost ulaska u zakonodavna tijela“)

Šejh Mena’a el-Kattan u svojoj knjizi „Prepreke prakticiranja islamskog zakona“ brani učešće islamskog pokreta u Domu naroda i, kritkujući one koji ovo učešće smatraju nevjerstvom, kaže: „Učešće u Domu naroda i parlamentu ne znači učešće u zakonodavstvu onoga što Allah nije objavio, sve dok član pred takvim skupom javno bude obznanjivao svoje negiranje i suprotstavljanje, iznosio propis islama o tome i javno sa imanom i hrabrošću to bude govorio… Ovakav postupak ne kvari ispravno vjerovanje.“

Šejh Bin Baz, Allah mu se smilovao, kada je upitan o utemeljnosti kandidature za Dom naroda i propis islama o uzimanju glasačke kartice s namjerom glasanja za da’ije i vjerski nastrojenu braću koji će uči u parlamente, odgovorio je: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Djela se cijene prema namjerama, a svakom čovjeku pripada ono što je namjeravao.“ Nema smetnje za ulazak u Dom naroda (parlament), ukoliko je cilj toga pomaganje istine i neslaganje sa neistinom, jer se time, upravo, pomaže istina i staje uz one koji pozivaju Allahu. Isto tako, nema smetnje da se izvadi glasačka kartica koja se koristi za biranje ispravnih da’ija, pomaže istina i sljedbenici istine. Allah daje uputu, a molimo Ga Uzvišenog da da uputi muslimane na ono u čemu je njihova ispravnost. Biranje nemuslimana na izborima nije dozvoljeno, jer takav postupak govori o postojanju povjerenja i privrženosti nevjernicima. A Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne prijateljujte sa onima koji vašu vjeru za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici.” (El-Maide, 57)

Vama je obaveza da odaberete muslimanske kandidate što stručnije i sposobnije, te one za koje postoji opravdana naznaka da će muslimanima donijeti više koristi i od njih što više šteta odbiti. Musliman je, i pored svih nedostataka, bolji od nemuslimana. „Vjernik rob je bolji od mnogobošca, makar vas mnogobožac zadivio.“ (El-Bekare, 221) Isto tako, izbor nemuslimana i davanje prednosti nad muslimanom je način da se nevjernicima dadne put da ovladaju vjernicima, što je zabranjeno riječima Uzvišenog: „A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.“ (En-Nisa, 141)

Šejh Abdur-Rahman Abdul-Halik, komentirajući ove riječi, kaže: „Vidiš da se uvaženi šejh,, Allah mu se smilovao, prilikom svoje fetve oslonio na nekoliko stvari:
Prvo: Ispravna namjera da se podrži istzina i ne podrži neistina,
Drugo: Ulaskom u Dom naroda se pomaže istina, priključuje da’ijama i daje ima se podrška.

Kada ovo značenje dodaš onome što je već prethodno navedeno od govora šejha Es-Sa’dija, razjasnit će ti se cjelokupna vizija i znat ćeš da je ulazak u ove parlamente vid umanjivanja zla i podrška istine.“ (Knjiga „Utemeljnost ulaska u zakonodavna tijela“)

Mišljenje šejha Muhammeda Nasiruddina El-Albanija, Allah mu se smilovao

Naš šejh Muhammed Nasiruddin El-Albani, Allah mu se smilovao, ima već poznato mišljenje o nedozvoljenosti kandidature za ulazak u parlamente pojašnjavajući ti činjenicom da se u njima sudi prema onome što Allah nije nobjavio, pa čak ako se u ustavu dotične države spominje da je službena vjera islam. Također, to pojašnjava činjenicom da izaslanik u parlamentu može biti iskušan u vjeri i u njoj djelomično popustiti.

Međutim, on ovo mišljenje nije izrekao u smislu zabrane ulaska u parlamente, tekfira ili proglašavanja zabludjelim onih koji to čine, već u smislu da je ovakav postupak u suprotnosti sa onim što je preče i s dokazom da muslimanski narod treba odabirati isključivo islamske kandidate ukoliko se kandidiraju oni koji se bore protiv islama.

Evo teksta njegovih izreka pri odgovoru na pitanja koja su mu postavljena od strane alžirskog Fronta spasa:

„Međutim, ne vidim zapreke da muslimanski narod glasa ako se pojave drugi kandidati koji se bore protiv islama, a bude i islamskih kandidata sa različitim menhedžima. Tada u ovakvim okolnostima savjetujemo svakog muslimana da od islamista odabere isključivo one koji su najbliži ispravnom menhedžu, o kojem smo prethodno govorili. Zatupam ovo mišljenje, iako sam uvjeren da ova kandidatura i izbori neće realizirati željeni cilj, kao što je prethodno rečeno iz aspekta umanjivanja zla, ili iz aspekta odbijanja veće štete manjom štetom, kao što kažu islamski pravnici.“
Ovo pitanje je podložno idžtihadu. Nekada će se realizirati šerijatska korist ulaska u parlament, u jednoj, ali to neće biti slučaj u drugoj državi. Zato muslimani u svakoj državi moraju vagati između koristi i šteta, te davati prioritet onome što vide odgovarajuće.

Nije dozvoljeno da razilaženje u pogledu propisa izbora i ulaska u parlamente uzima se kao razilaženje u temeljima vjere, jer su to pitanja idžtihada o kojima ne postoji tekst kategoričke zabrane, kako bi ih svrstali u pitanje temelja uz to što pravimo razliku između ovoga pitanja i pitanja vladanja po demokratskom sistemu i izborno stranačkom pluralizmu. Nema sumnje da je ovakav sistem neislamski i u suprotnosti Allahovoj vjeri, ali ulazak u pralamente u ovakvim okolnostima ovisi o pridobijanju koristi i odbijanju štete, kao što je prethodno rečeno.

Šejh Muhammed Salih El-Usejmin je mnogim tragaocima za znanjem koji su pitali o propisu kandidature za parlamente dao fetvu o dozvoli ulaska u parlamente. Neki su mu više puta ponavljali ovo pitanje podrobnije pojašnjavajući nejasnoće oko ulaska u parlamente, te suštinu ustava po kojima se sudi i način donošenja odluka. On bi, Allah mu se smilovao, govorio: „Uđite u parlamente, hoćete li ih prepustiti sekularistima i ološi?“ Ukazao je da je šteta koja proizilazi iz neulaska u parlamente daleko veća od štete ulaska u njih.

Šejh Selman el-Avdeh odgovara na sljedeće pitanje:
„Kakvo je vaše mišljenje o učešću islamista na parlamentarnim izborima i glasanju, znajući da je jedan brat ovo pitanje uputio jednom šejhu, pa je šejh dozvolio glasanje, ali ne i ulazak u parlamente?“

Odgovor: „Saglasan sam sa šejhom koji kojeg spominješ u pogledu glasanja, pa i njegove utemeljenosti iz aspekta umanjivanja štete i odabira boljeg. Iako se za ovo pitanje veže više faktora, kao što spomenuh, ipak glasanje ima pozitivne posljedice, makar i ograničene, iz aspekta obuhvatanja i umanjivanja zla, replike pobornicima zla i njhovog razotkrivanja, te nastojanja za pronalazak odgovarajućih rješenja koja su u skladu sa Šerijatom i pojašnjenje njhovog utjecaja na ispravnost ljudi i poticaj da budu prihvaćenost kod masa. Najbolji primjer za to je primjer islamista u kuvajtskom parlamentu, kao i u jemenskom. Neprisustvo islamista u ovim parlamentima je dobra prilika za druge da plasiraju svoje teorije i ideologije, a zatim da glasaju za njih, bez ikakvog protivljenja. To bi im dalo snage da svoje ideologije ozakone i da Ummet na njih prisljavaju.

U ovome se nalazi opasnost koja nikome nije skrivena, jer protivljenje nečemu prije usaglašavanja je bolje od nastojanja da se ukine poslije njegova ozakonjenja. Zato zastupam mišljenje da braća trebaju glasati za što bolje i dobru bliže kandidate, ili u najmanju ruku za one čija je šteta manja ili zlo blaže.“

MEĐUTIM, MEĐU UČENIM (A NE KVAZI-UČENIM) KOJI ZASTUPAJU ZABRANU ULASKA u PARLAMENTE, NEĆEMO NAĆI ONE KOJI NEVJERNICIMA PROGLAŠAVAJU OSOBU KOJA S NAMJEROM OSTVARANJA ŠERIJATSKI OPRAVDANE KORISTI UĐE U OVA TIJELA. NAŠ NAROD KAŽE: „AKO LAŽE KOZA, NE LAŽE ROG.“ PA, ETO, AKO LAŽU „PRIUČENI“, NE LAŽU ONI KOJIMA JE UMMET POSVJEDOČIO VOĐSTVO U ZNANJU I NJEGOVOJ PRAKSI. NEK’ JE ALLAH NA POMOĆI!

PRENESENO SA ISLAMWEB.NET

A Allah najbolje zna!

prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

O ovome pitanju mnogo smo govorili na našim predavanjima i objasnili stav islama prema muslimanima koji vrijeđaju najbolje sinove ovog ummeta – učenjake. Međutim, ovdje možemo spomenuti riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje, koji u svojoj enciklopediji Fetava, kaže: “To što su neznalice počele da tekfire islamske učenjake smatra se jednom od najvećih nedaća. Ta ideja potekla je od haridžija i rafidija, koji su tekfirili islamske učenjake.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 35/63.)

Na drugom mjestu Ibn Tejmijje kaže: “Stati u odbranu islamskih učenjaka kada je riječ o njihovom proglašavanju nevjernicima – smatra se primarnim ciljevima šerijata.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 35/65.)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Prve generacije ovog ummeta imaju jednoglasan i jasan stav u vezi s tim: muzika je zabranjena. Prvi ko je dopustio slušanje i korištenje muzičkih instrumenata bio je veliki islamski pravnik Ebu Muhammed Ibn Hazm Endelusi (u. 456. h.g.), Allah mu se smilovao i uveo ga u džennetska prostranstva. Međutim, pored velikog ugleda koji uživa imam Ibn Hazm kod muslimana, neke hadise koji zabranjuju upotrebljavanje muzičkih instrumenata vjerodostojnim smatraju učenjaci koji su, kudikamo, bili učeniji u hadiskim znanostima od Ibn Hazma. Kao primjer možemo uzeti predanje koje je prenio Ebu Musa Ešari, a zabilježio imam Buharija u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Zaista će u mom ummetu biti ljudi koji će dopuštati nemoral, svilu, alkohol i muzičke instrumente…”

Naime, najveći eksperti hadiske nauke ovaj hadis okarakterizirali su vjerodostojnim, između ostalih, sljedeći: Buharija, Ibn Hibban, Nevevi, Ibn Salah, Ibn Tejmijje, Ibn Kesir, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer; Ibn Hazm drži da je hadis slab. Obaveza svakog muslimana jeste upoznati Allahove, dželle šanuhu, granice, da zna šta mora, a šta ne smije činiti. Samo na taj način može primijeniti Poslanikovu, ﷺ, naredbu: “Zato se klonite svega što vam zabranim, a od onoga što vam naredim uradite onoliko koliko možete.” (Buharija i Muslim.) Iz hadisa se ima zaključiti da je činjenje naređenog djela uvjetovano mogućnošću, dok zabranjenu stvar treba ostaviti bezuvjetno, jer klonjenje zabranjenog lakše je od činjenja naređenog. Jedno od brojnih zala koje su muslimani preuzeli od nevjernika jeste upotrebljavanje muzičkih instrumenata i slušanje muzike, u to nema ni truna sumnje. Možemo vidjeti da mnogi muslimani klanjaju pet dnevnih namaza, ali slušaju muziku, razvratne šejtanske glasove i još razvratnije stihove u kojima se najčešće spominju žene, alkohol, nemoral itd.

U nešto manjem zlu jesu oni koji slušaju nekakve “ilahije uz pratnju muzike”; u islamu ne postoji nešto što se zove “islamska muzika”, kao što ne postoji islamska filozofija, islamska demokratija, islamska kamata i sl. – sve je to strogo zabranjeno jasnim kur’ansko-hadiskim tekstovima. Tuđa se tradicija i (ne)kultura ne može pakovati u “ambalažu islama”, želeći time pokazati da su i muslimani napredni, civilizirani, da idu ukorak s vremenom. Vjernik je ponosan i napredan s islamom, pred kojim padaju svi sistemi i uređenja koja nisu ustrojena po Allahovom, dželle šanuhu, zakonu. Allah se smilovao Omeru, radijallahu anhu, kada je, po vjerodostojnom Hakimovom predanju, kazao: “Mi smo narod koji je Allah uzvisio islamom; ako budemo tražili ponos gdje drugo a ne u islamu, ponizit će nas Allah.” Svemogući Allah zabranio je slušanje muzike rekavši: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvel-hadis), da bi, ne znajući (koliki je to grijeh), s Allahovog puta odvraćali.” (Lukman, 6.)

Ebu Sahba El-Bikri pripovijedao je: “Na pitanje u vezi s ajetom, Ibn Mes’ud je odgovorio: ’Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema, to se odnosi na muziku.’” (Taberi, 21/74/21361, Hakim, 2/411, i Ibnul-Dževzi u djelu Et-Telbis, str. 206.  Imam Hakim, Zehebi i Ibnul-Kajjim predanje smatraju ispravnim. Zakletvu: “Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema…” Ibn Mes’ud ponovio je tri puta.) Ibn Mes’ud nesumnjivo je bio jedan od najučenijih ashaba, jedan od onih koji su najbolje poznavali komentar Kur’ana. Zar bi se ovaj plemeniti ashab zakleo Allahom, dželle šanuhu, da nije bio uvjeren u ono što govori! Seid b. Džubejr pripovijeda da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, ajet tumačio na sljedeći način: “To se odnosi na muziku.” (Taberi, 21/74/21362, Bejheki, u djelima Šuabul-iman, 4/278/5097, i Es-Sunenul-kubra, 10/373/20987, s dobrim lancem prenosilaca.) Poznato je da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, bio vrstan komentator Kur’ana, tim prije jer ga je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom privio na svoje grudi i zamolio: “Moj Allahu, pouči ga mudrosti (sunnetu) i tumačenju Kur’ana!” (Buharija i Muslim.) Dakle, vidjeli smo na koji su način ovaj ajet protumačila dva najučenija ashaba koja su prisustvovala spuštanju Objave.

Od Ebu Zabijanovog oca prenosi se da je Džabir ovaj ajet tumačio ovako: “To se odnosi na muziku i slušanje muzike.” (Taberi, 21/75/21364.)

Ibn Omer govorio je: “Lehvul-hadis, to je muzika.” (Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/92.)

Također i brojni tabiini smatraju da se navedeni ajet odnosi na muziku. Između ostalih, sljedeći: Mudžahid, Ikrime, Ata, Hasan Basri, Seid b. Džubejr, Mekhul, Amr b. Šuajb. (Vidjeti tefsir imama: Taberija, Ibn Ebu Hatima i Ibn Kesira u tumačenju šestog ajeta sure Lukman.) Šta kazati nakon ovih dokaza i navedenih mišljenja istaknutih učenjaka ovog ummeta, ashaba i tabiina. Je li se ispravno pozivati na iznimno mišljenje jednog pravnika, u isto vrijeme zapostavljajući jednoglasan stav ashaba, tabiina i generacije nakon njih? Molim Svemogućeg Allaha da nam omili islam i sačuva nas zla naših duša i strasti! Ko želi više detalja u vezi s pitanjem muzike, neka pogleda knjigu Stav Islama o brijanju brade, pušenju i muzici, str. 56-78, od Safeta Kuduzovića, u kojoj su izneseni jasni argumenti o zabranjenosti muzike i odgovor na neke sumnje na koje se pozivaju oni koji dopuštaju upotrebljavanje muzičkih instrumenata.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović