Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je ženi dopušteno da ofarba obrve?
Farbanje obrva nije bila praksa muslimanki iz prvih, odabranih niti potonjih generacija, pa se s pravom pitamo odakle to potječe?! Ipak, u šerijatskim izvorima, koliko znamo, ne postoji poseban argument koji to zabranjuje; osnova je da je to mubah (dopušteno), ali pod tri uvjeta: prvo, strogo je zaviše
Farbanje obrva nije bila praksa muslimanki iz prvih, odabranih niti potonjih generacija, pa se s pravom pitamo odakle to potječe?! Ipak, u šerijatskim izvorima, koliko znamo, ne postoji poseban argument koji to zabranjuje; osnova je da je to mubah (dopušteno), ali pod tri uvjeta: prvo, strogo je zabranjeno bojiti crnom farbom, jer je Poslanik, ﷺ, rekao: “Pred Kijametski dan pojavit će se ljudi koji će se farbati u crno, oni neće osjetiti džennetski miris.” (Ebu Davud i Hakim, s dobrim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Fethul-Bari, 6/499.)); drugo, nije dopušteno koristiti privlačne i uočljive boje koje daju sjaj obrvama (ako žena ne nosi nikab); i, treće, strani muškarci ne smiju primijetiti boju, jer je ma kakvo uljepšavanje (lica) pred strancima zabranjeno.
Ako je ta praksa pak preuzeta od nevjernica, ako je to njihova moda, onda je to zabranjeno muslimankama, tim prije jer je Resulullah, ﷺ, rekao: “Ko oponaša neki narod, njemu i pripada.” (Ahmed i Ebu Davud, s dobrim lancem prenosilaca, tvrdi Ibn Tejmijje, u djelu El-Iktida, 1/269, imam Zehebi, u djelu Es-Sijer, 15/509, i Ibn Hadžer, u djelu Fethul-Bari, 10/271.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeObavljanje namaza iza čovjeka koji ne poznaje tedžvid
Vi ste postavili važno pitanje! Treba znati da veliku nagradu zaslužuje čovjek koji ispravno uči veličanstveni Kur’an, Božiju knjigu. Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ko prouči harf iz Allahove knjige, imat će zbviše
Vi ste postavili važno pitanje! Treba znati da veliku nagradu zaslužuje čovjek koji ispravno uči veličanstveni Kur’an, Božiju knjigu. Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ko prouči harf iz Allahove knjige, imat će zbog toga upisano dobro djelo, a za dobro djelo Allah će dati deseterostruku nagradu. Ne kažem da je Elif-Lam-Mim jedno slovo. Naprotiv, to su tri slova: elif je slovo, lam je slovo i mim je slovo” (Et-Tirmizi, El-Bejheki i neki drugi muhadisi. Šejh El-Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim). Ovaj je hadis dovoljan kao poticaj da se časni Kur’an redovno čita.
Potrebno je poznavati ishodište harfova, te ih pravilno izgovarati učeći Kur’an, na dnevnim i noćnim namazima, bez razlike. Kad je posrijedi učenje u namazu (prvenstveno se misli na učenje El-Fatihe, jer je njezino učenje rukn, sastavni dio namaza), islamski su učenjaci kazali da griješenje uslijed kojeg se mijenja značenje – utječe na ispravnost namaza. Naprimjer, kad bi imam, umjesto da prouči: “Ijjake na‘budu ve ijjake neste‘in”, proučio: “Ijake na‘budu ve ijake neste‘in”, bez tešdida na harfu “ja”, njegov bi namaz bio u pitanju, kao i namaz onih koji pristaju za njime, jer ovako proučen, ajet znači: zrake Tvog sunca obožavamo i od zraka Tvog sunca pomoć tražimo!
Imam El-Kurtubi, rahimehullah, u tefsiru “El-Džamiu li ahkamil-kur’an” kaže: “…jednom riječju, izostavljanje tešdida u riječi ‘ijjake’ drastično mijenja značenje. Prema stavu imama Šafija i još nekih učenjaka, nije ispravan namaz onog čovjeka koji riječ ‘ijjake’ izgovori bez tešdida, to jest, ne naglašavajući slovo ‘ja’, pa izgovori: ‘Ijake na‘budu…’ Neki učenjaci vele: ‘Ako čovjek ovaj ajet namjerno prouči na pogrešan način, bojati se da je počinio širk, jer ajet, proučen na ovaj način, znači: zrake Tvog sunca obožavamo i od zraka Tvog sunca pomoć tražimo!’ Allah nas sačuvao!”
Islamski autoriteti, rahimehumullah, nemaju istovjetan stav o pitanju je li učenje po tedžvidu uvjet ispravnosti namaza. Preteže stav onih učenjaka da je ispravan namaz čovjeka koji ne primjenjuje tedžvidska pravila, kao, naprimjer, idgam, dužine, iklab, hems, i tako dalje. To je stav šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah.
Oko značenja hadisa koji ste naveli: “Imami će vam klanjati, pa ako budu ispravno klanjali, korist je i vama i njima, a ako budu pogriješili, vama je korist, a njima šteta” postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Neki kažu da hadis znači: ako budu klanjali pravovremeno, korist je i vama i njima, a ako budu klanjali poslije isteka namaskog vremena, vama je korist – klanjat ćete kod kuće, navrijeme i s njima u džamiji, a njima je šteta.
Ovo je tumačenje preferirao Ibn Bettal, rahimehullah, pozivajući se na dobar hadis koji su zabilježili En-Nesai i neki drugi muhadisi, a u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Možda će u vaše vrijeme neki ljudi obavljati namaz poslije isteka namaskog vremena. Ako to doživite, vi klanjajte kod kuće, u namaskom vremenu, a zatim klanjajte s njima, i neka vam taj, potonji, namaz bude nafila.” Postoje i neka druga tumačenja.
Značenje ovog hadisa ni u kojem slučaju ne može se protegnuti na one imame koji griješe prilikom učenja El-Fatihe u toj mjeri da se mijenja značenje Božijih riječi. A Allah najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeKako nevjernik postaje musliman?
Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obožavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog, Jedinog. Resulullah, ﷺ, odazvao se ovoj Allahovoj, dželle šanuhu, naredbi i pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i Njegov pviše
Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obožavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog, Jedinog. Resulullah, ﷺ, odazvao se ovoj Allahovoj, dželle šanuhu, naredbi i pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i Njegov poslanik.
Vidi manjeTarik b. Abdullah el-Muharibi pripovijedao je: “Vidio sam Poslanika, ﷺ, kako se na pijaci obraća ljudima, a na njemu crveni ogrtač. Govorio je: ’O ljudi, recite la ilahe illallah, i uspjet ćete.’”(Ibn Hibban, 14/518/6562, Ibn Huzejme, 1/82/159, Lalekai u djelu Šerhul-usul, 4/838/1413, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-mevarid, 2/1684.)
Buharija, Muslim i neki drugi muhaddisi zabilježili su da je Poslanik, ﷺ, Muazu b. Džebelu, poslavši ga u Jemen, rekao: “Pozivat ćeš kršćane u islam, stoga ih prvo pozovi da očituju šehadet la ilahe illallah”, a u drugoj verziji stoji: “…u obožavanje samo Allaha…”. Komentirajući hadis, Ibn Hadžer je rekao: “U hadisu je dokaz da nevjernik postaje muslimanom nakon što očituje dva šehadeta.”(Vidjeti: Fethul-Bari, 13/355.)
Imam Ibn Menda u djelu El-Iman, 1/198, naslovio je poglavlje Dokazi koji ukazuju da se izgovaranjem riječi la ilahe illallah postaje musliman, i da imetak i život čovjeka koji očituje šehadet postaju sveti. Mikdad b. Amr el-Kindi, radijallahu anhu, jednom je prilikom izjavio: “Upitao sam Resulullaha, ﷺ: ’Allahov Poslaniče, šta misliš, ako bih se sukobio s nevjernikom i on odsjekao moju ruku, a potom se sakrio za drvo govoreći da je prihvatio islam, imam li ga pravo ubiti?’ Resulullah, ﷺ, reče mi: ’Nemaš ga pravo ubiti!’ Ali ja rekoh: ’Allahov Poslaniče, te je riječi izgovorio nakon što mi je odsjekao ruku!’ Međutim, Vjerovjesnik, ﷺ, opet mi reče: ’Nemaš ga pravo ubiti, jer ako ga ubiješ, on će imati tvoj prijašnji status, a ti ćeš imati njegov status prije nego što je izgovorio te riječi.’”(Muslim, 2/82/95, Ebu Davud, 3/45/2644, Ibn Menda, 1/201-203/55-59, i Taberani, 20/247/585.)
Poznato je predanje u kojem stoji da su Usama b. Zejd i jedan ensarija sustigli mnogobošca koji je, nakon što je vidio da mu nema spasa, izgovorio šehadet la ilahe illallah. Međutim, ensarija se okrenuo od njega, dok ga je Usama ubio svojim kopljem. Kada je to ispričao Poslaniku, ﷺ, upitao ga je: “O Usama, zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” Usama odgovori: “Allahov Poslaniče, to je izgovorio samo da bi se spasio!” Ali je Poslanik, ﷺ, nastavio ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” toliko da je Usama poželio da je tek toga dana prihvatio islam.(Muslim, 2/83/96, Ibn Hibban, 11/56/4751, i Ibn Menda, 1/208/63.)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, posjetio nekog dječaka židova koji se razbolio, a koji je ponekad služio Poslanika, ﷺ. Stao je iznad njegove glave i rekao mu: “Reci la illahe illallah!” Dječak je gledao u svoga oca dok je Poslanik, ﷺ, ponavljao iste riječi. Tada je njegov otac, židov, rekao: “Poslušaj Ebul-Kasima!”, tj. Poslanika, ﷺ. Nakon što je dječak izgovorio dva šehadeta, Poslanik, ﷺ, reče: “Hvala Allahu, Koji ga je mojim uzrokom sačuvao Vatre.”(Buharija, Ebu Davud i Ahmed, 3/175/12278, i ovo je njegova verzija.)
Ebu Hurejre pripovijedao je da su neki muslimani iz pravca Nedžda zarobili čovjeka po imenu Semama b. Usal iz plemena Benu Hanif i svezali ga za džamijski stub. Nakon tri dana, Poslanik, ﷺ, naredio je ashabima da ga oslobode, i oni su to učinili. Semama je otišao nedaleko od džamije, okupao se, ušao u džamiju i rekao: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.”(Buharija i Muslim, 12/71/1764.)Allahov Poslanik, ﷺ, prihvatio je Semamino prihvatanje islama koje je ostvario izgovaranjem šehadeta, a to se jasno zaključuje iz daljnjeg teksta ovog predanja.
Imam Ibn Nasr Mervezi kaže: “Razmišljajući o kur’ansko-hadiskim tekstovima zaključio sam da se izgovaranjem šehadeta ulazi u islam. Svevišnji Allah rekao je: ’Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, postupajući pravedno, nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog. Allahu je prava vjera jedino – islam!’(Ali Imran, 18-19.) Naime, Uzvišeni Allah rekao je da je njihovo svjedočenje – islam. Svi Poslanikovi, ﷺ, sljedbenici smatraju da čovjek koji izgovori: ’Ešhedu en la ilahe illallah, ve enne Muhammeden resulullah’ postaje musliman. I svi ljudi koji su prihvatili islam pred Poslanikom, ﷺ, to su učinili izgovarajući dva šehadeta.”(Vidjeti: Tazimu kadris-salah, str. 422.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Prva obaveza kojom su ljudi zaduženi jeste šehadet la ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Time nevjernik postaje muslimanom, neprijatelj – prijateljem, život i imetak – svetim.” (Vidjeti: Fethul-Medžid, str. 73.)
Šejhul-islam Ibnul-Kajjim govorio je o razilaženju učenjaka o pitanju da li se samo priznavanjem Resulullahovog, ﷺ, poslanstva ulazi u islam ili ne. Naime, rekao je da neki učenjaci smatraju da se time postaje musliman, a drugi su, opet, odbacili tu mogućnost. Međutim, neki prave razliku između onih koji u osnovi priznaju Allaha, ali niječu Vjerovjesnikovo, ﷺ, poslanstvo – koji tim priznanjem postaju muslimani, za razliku od mnogobožaca koji ne mogu postati muslimani sve dok priznajući poslanstvo ne posvjedoče da je Allah jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da mu se klanja.(Vidjeti: Miftahu daris-sea‘da, 1/330.)
Imam Serhasi govorio je: “Odmetnik od islama pokajat će se izgovaranjem dvaju šehadeta i odricanjem od otpadništva koje je počinio.”(Vidjeti: El-Mebsut, 10/112, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/70.)
Poznati hanefijski pravnik imam Kasani kaže: “Na osnovu sljedeće tri stvari možemo znati da li je određeni čovjek vjernik: prvo, izgovaranje jednog ili oba šehadeta i jasno odricanje od nevjerstva na kojem je bio…” (Vidjeti: Bedaeus-sanaia, 6/66.)
Ibn Salah veli: “Da bi se neko tretirao muslimanom u spoljašnjosti, dovoljno je da izgovori dva šehadeta.”(Vidjeti: El-Minhadž, 1/132, od imama Nevevija.)
Imam Ibn Redžeb zapisao je sljedeće: “Opće je poznato da je Poslanik, ﷺ, prihvatao islam od onoga ko izgovori samo dva šehadeta, na osnovu toga bi ga smatrao muslimanom, a njegov život svetim. Upravo zato je osudio Usamu b. Zejda kada je ubio mnogobošca koji je izjavio šehadet la ilahe illellah.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 110.) Na drugom mjestu ovaj imam veli: “Ko izgovori dva šehadeta ima status muslimana.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 36.)
Imam Nevevi kaže: “Kada nevjernika neko podstakne da iskreno izgovori la ilahe illallah, Muhammedun resulullah, time postaje musliman po konsenzusu islamskih učenjaka.”(Vidjeti: El-Medžmu, 3/107.) U djelu El-Minhadž, 4/84, ovaj isti imam zapisao je: “Izgovaranjem dvaju šehadeta postaje se musliman.” Slično je naveo imam Merdavi u djelu El-Insaf, 1/403.
Imam Behuti je govorio: “Kada bi kršćanin ili židov izjavio: ’Ja sam musliman’ ili: ’Prihvatio sam islam’, time bi postao musliman, makar ne izgovorio dva šehadeta. Međutim, ako kaže: ’Ja sam musliman, ali ne želim izgovoriti dva šehadeta’, tada se ne bi tretirao muslimanom, sve dok ih ne izgovori.”(Vidjeti: Er-Revdul-murbia, 3/343.) Slično je navedeno u djelu Menarus-sebil, 2/360.
Imam Ebu Tajjib Abadi u svome komentaru na Ebu Davudov Sunen zaključio je: “Prihvatanje islama ogleda se u izgovaranju dvaju šehadeta.”(Vidjeti: Avnul-Mabud, 2/14.)
Navedeni hadisi i mišljenja islamskih autoriteta jasno ukazuju da nevjernik ulazi u islam očitovanjem dvaju šehadeta. Islamski učenjaci razilaze se da li se nevjernik smatra muslimanom ako formalno obavlja namaz: hanefijski učenjaci (pod četiri uvjeta) i hanbelijski pravnici smatraju da se takva osoba tretira muslimanom, za razliku od šafijskih i malikijskih pravnika koji ga čak ni tada ne smatraju muslimanom. Ako neki učenjaci ovakvo formalno obavljanje namaza smatraju mjerodavnim kada je riječ o islamu, šta je onda s očitovanjem dvaju šehadeta iz kojeg se jasno vidi da je određena osoba prihvatila islam. Ovdje se postavlja uvjet, a to je da osoba koja prihvata islam poznaje načelno značenje šehadeta i da se, po nekim učenjacima, odrekne nevjerstva na kojem je bila, a nije uvjet detaljno poznavanje značenja šehadeta niti svih njegovih uvjeta (šartova). Budući da smo saznali ove činjenice, moramo se zapitati: s kojim pravom pojedinci mrcvare ljude koji žele prihvatiti islam tražeći od njih posebne uvjete koje za ulazak u islam nisu uvjetovali ni Kur’an ni hadis ni poznati islamski učenjaci. To je, zapravo, odbijanje ljudi od vjere, a ne njihovo pozivanje u islam, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Koji se uvjeti moraju ispuniti da bi se određeni čovjek proglasio nevjernikom?
Proglašavanje muslimana nevjernikom (tekfir) nesumnjivo je jedno od najosjetljivijih, najpreciznijih i najopasnijih pitanja kojima su se danas, na veliku žalost, zabavili oni koji tome nisu dorasli. Na opasnost tekfira ukazuju sljedeći hadisi: “Reći muslimanu: ’Nevjerniče!’, ima status njegovog ubisviše
Proglašavanje muslimana nevjernikom (tekfir) nesumnjivo je jedno od najosjetljivijih, najpreciznijih i najopasnijih pitanja kojima su se danas, na veliku žalost, zabavili oni koji tome nisu dorasli. Na opasnost tekfira ukazuju sljedeći hadisi: “Reći muslimanu: ’Nevjerniče!’, ima status njegovog ubistva”(Taberani i Bezzar, sa ispravnim lancem prenosilaca.);“Kada neko muslimanu kaže: ’Nevjerniče!’, tada je jedan od njih dvojice uistinu nevjernik.”(Buharija i Muslim.) Lahko se može desiti da musliman počini djelo nevjerstva, ali se neće tretirati nevjernikom iz sljedećih razloga.
Vidi manjePrvo, možda je to djelo nevjerstva učinio nehotice (hata’). Dokaz i primjer za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je neki čovjek izgubio jahalicu u pustinji, i kada mu se iznenada vratila, pogriješio je od velike radosti i uskliknuo: “Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!” Naime, ovaj je čovjek učinio dva djela nevjerstva: prvo, izjava da je Allah – rob; i, drugo, da je on, misleći na sebe, Gospodar. U ovakvim se slučajevima čovjek ne tretira nevjernikom, tim prije jer je riječ o pogrešci. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah je mojim sljedbenicima oprostio ono što nehotice učine, iz zaborava ili u prisili.”(Ibn Madže, Ahmed i Taberani. Imam Nevevi i Ibn Tejmijje ovaj hadis smatraju dobrim, a Ibn Hibban i Hakim vjerodostojnim. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/417, El-Medžmu, 2/293, i Hulasatul-bedril-munir, 1/154.) Iako su neki hadiski stručnjaci odbacili sve lance prenosilaca ovoga hadisa, njegovo je značenje ispravno po konsenzusu učenjaka, tvrdi imam Kurtubi.(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Ashabi i svi učenjaci ovog ummeta jednoglasni su u mišljenju da nije nevjernik svako onaj ko izgovori riječi nevjerstva.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/418.)
Drugo, možda je to djelo nevjerstva učinio iz neznanja (džehl). Naprimjer, poricanje kategorički jasne obaveze u islamu iz neznanja: “Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali.”(En-Nisa, 165.) U drugom ajetu stoji: “A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.”(El-Isra, 15.)U tom smislu su riječi Sufjana b. Ujejne: “Ko ostavi farzove namjerno, ne iz neznanja, niti s opravdanjem, počinio je nevjerstvo.”(Abdullah Šejbani u djelu Es-Sunne, 1/348, s dobrim lancem prenosilaca.) Šejhul-islam zapaža: “Kada bi čovjek prihvatio islam ne znajući da je namaz obavezan niti da je alkohol zabranjen, ne bismo ga smatrali nevjernikom zbog njegovog krivog uvjerenja, niti bismo ga kaznili sve dok se protiv njega ne predoči dokaz.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/222.) Na drugom mjestu ovaj islamski autoritet kaže: “Ko (iz neznanja) izjavi da su alkohol i kamata dopušteni, jer je novajlija u islamu (…), takav se čovjek neće smatrati nevjernikom, sve dok se protiv njega ne uspostavi argument (tj. dok mu se ne objasni taj propis).”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 35/101.) Dokaz za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je jedan čovjek, koji nikada nije nikakvo dobro učinio, oporučio svojim nasljednicima: “Kada umrem, spalite me, potom taj pepeo raspite po moru u olujnom danu! Allaha mi, ako me Allah mogne proživjeti, kaznit će me kao nikoga.” Naime, ovaj je čovjek sumnjao u Allahovu, dželle šanuhu, moć, a to je jedan od najvećih oblika nevjerstva. Budući da nije znao kolika je Allahova, dželle šanuhu, moć – a bio je vjernik i bojao se Svevišnjeg Gospodara – Allah mu je oprostio. Opravdanje za neznanje u ovim pitanjima imaju ljudi koji su odrasli u nemuslimanskim zemljama, odnosno u muslimanskim zemljama u kojima vlada veliko neznanje i udaljenost od vjere.(Uporediti: El-Mugni, 5/156, i El-Medžmua, 3/15.) S tim u vezi šejhul-islam je zapisao: “Ko porekne poznati islamski propis zbog toga što je novajlija u islamu ili što je odrastao u zemlji u kojoj se ne poznaju vjerski propisi, neće se smatrati nevjernikom, sve dok mu se ne objasni propis koji je porekao.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 6/39.)
Ako se radi o pitanjima koja su temelj vjere (usulud-din), tada je Kur’anom uspostavljen argument protiv ljudi i opravdanje neznanjem nije prihvatljivo kao: vjerovanje u Allaha, Poslanika, ﷺ, Sudnji dan i sl.(Uporediti: Bedaeus-sanaia, 7/132, Medžmu’ul-fetava, 4/54, Ed-Durerus-senijje, 8/224 i 10/355 ) Što se tiče skrivenih pitanja ili manje jasnih propisa koji često bivaju nepoznanica običnim muslimanima, kao: pitanja vezana za Allahova imena i svojstva, neka iskrivljena ubjeđenja određenih grupacija i sl., tretiraju se preprekom za primjenu propisa.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/619, Et-Turukul-hukmijje, 1/464-465, Fethul-Bari, 13/407, i Avnul-Mabud, 13/30.)
Neznanje, također, ne uvažava se kada je obaveznik u mogućnosti saznati određeni propis ali to iz nemara zapostavi, kako tvrdi šejhul-islam.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 20/280 i 22/16.)
Treće, možda je to djelo nevjerstva učinio pod prisilom (ikrah). Ko izgovori riječi nevjerstva ili počini djelo nevjerstva pod prisilom, neće se smatrati nevjernikom: “Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna…”(En-Nahl, 106.) Dakle, u takvim je slučajevima mjerodavno ono što je u srcu, a ne riječi i djela, i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Po ehli-sunnetskim učenjacima, postoji jaka veza između djela počinjenih udovima i onoga što je u srcu, međutim, kada postoji mjerodavna prepreka, kao naprimjer, prisila, tada ta veza slabi ili u potpunosti nestaje. Imam Kurtubi tvrdi: “Ko bude prisiljen da izgovori riječi nevjerstva i izgovori ih strahujući za život, takav čovjek nije grješan, po konsenzusu islamskih učenjaka, pod uvjetom da njegovo srce ostane čvrsto u vjerovanju.”(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Kada je riječ o tome, neki islamski autoriteti prave razliku između riječi i djela, ali je ispravno mišljenje većine učenjaka koji kažu da riječi i djela imaju isti status. Naime, mnogobošci su prisilili Ammara b. Jasira, radijallahu anhu, da uvrijedi Poslanika, ﷺ, a da njihova božanstva spomene po dobru. I kada se Ammar požalio Poslaniku, ﷺ, on ga je upitao: “Šta osjetiš u srcu?” “Smireno je i čvrsto u imanu”, odgovorio je Ammar. Resulullah, ﷺ, sugerirao mu je: “Ako to opet učine, ti uradi kako si već uradio.”(Taberi, Hakim i Bejheki, s nekoliko slabih puteva. Vidjeti: Fethul-Bari, 12/312-313.)
Četvrto, možda je čovjek nekad nemoćan (âdžiz) obaviti temelj islama, i tada se neće smatrati nevjernikom,(Uporediti: Medžmu’ul-fetava, 12/478-479, 19/218.) jer Svemogući Allah čovjeka ne opterećuje preko njegovih mogućnosti, kao osoba koja je nijema i ne može očitovati kelime-i-šehadet ili je onesviješćena pa ne može obavljati namaz i sl., a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Pravilo u proglašavanju ljudi nemuslimanima, te'vil?
Proglašavanje ljudi koji su načelno muslimani – nevjernicima jedno je od najpreciznijih i najopasnijih pitanja u šerijatu. Imam Ševkani govorio je: “Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan ne smije muslimane proglašavati nevjernicima, osim ako ima dokaz jasniji od sunčevih zraka u pola dana.” (Vidjeviše
Proglašavanje ljudi koji su načelno muslimani – nevjernicima jedno je od najpreciznijih i najopasnijih pitanja u šerijatu. Imam Ševkani govorio je: “Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan ne smije muslimane proglašavati nevjernicima, osim ako ima dokaz jasniji od sunčevih zraka u pola dana.” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 4/578.)
Šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdulvehhab rekao je: “Proglašavanje nevjernicima ljudi čija je spoljašnost islam, bez jasnog šerijatskog argumenta, nije bio put učenjaka ehli-sunneta, to je put novotara.” (Vidjeti: Ed-Durerus-senijje, 10/423-425.)
Te’vil, pogrešno tumačenje dijeli se na dvije vrste: prvo, ono koje je u globalu u skladu s arapskim jezikom, makar jezički bilo neprihvatljivo, kao naprimjer, tumačenje Allahove ruke kao milosti, odnosno Allahovog lica kao nagrade i sl., i ova vrsta te’vila (ako je plod želje za istinom, a ne oholosti i negiranja Allahovih svojstava) ne iziskuje tekfir takvog čovjeka; i, drugo, ono koje arapski jezik definitivno isključuje, tj. kojim se određena stvar u potpunosti negira i poriče, kao naprimjer, izjava da Allah, dželle šanuhu, nema ruku, niti ruku u stvarnom smislu koji dolikuje Njegovoj uzvišenosti (kako kaže ehli-sunnet), niti ruku u smislu milosti (kako tvrde eš’arije, koji ne ispovijedaju vjerovanje prvih generacija), već taj atribut negira u potpunosti. Ovakva vrsta te’vila neutemeljena je, štaviše, to je otvoreno nevjerstvo, jer je to, ustvari, negiranje i poricanje Allahovih riječi. Imam Muheleb i neki drugi učenjaci govorili su: “Islamski učenjaci jednoglasni su da onaj ko pribjegne te’vilu ima opravdanje i da nije grješan, pod uvjetom da tu vrstu te’vila podržava arapski jezik, odnosno da ima osnove u šerijatskim naukama.” (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 8/595-596, od Ibn Bettala.)
Sličnu izjavu zabilježio je Ibn Hadžer prenoseći od mnogih islamskih učenjaka.(Vidjeti: Fethul-Bari, 12/304.) Imam Šafija veli: “Nije mi poznato da je ijedan priznati učenjak iz prvih generacija odbijao nečije svjedočenje zbog te’vila, makar ga smatrao pogrešnim i zabludom, makar time dopustio ono što je u osnovi zabranjeno; niko od njih nije odbijao svjedočenje ljudi koji su pribjegavali te’vilu, ako je taj te’vli imao ikakvo utemeljenje.” (Vidjeti: El-Umm, 8/186.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Onaj ko pribjegava te’vilu i griješi u idžtihadu, a njegov je cilj slijeđenje Poslanika, ﷺ, takav se čovjek neće smatrati nevjernikom ni velikim grješnikom. Kada je riječ o propisima, ovo je poznato među islamskim učenjacima, a kada je riječ o islamskom vjerovanju (akaidu), mnogi ljudi proglašavaju nevjernicima one koji pogriješe pozivajući se na takav te’vil. Međutim, nije preneseno da je iko od ashaba, tabiina i imama ovog ummeta tako postupao; ljude su zbog toga nevjernicima proglašavali samo novotari.” (Vidjeti: Minhadžus-sunne, 5/239.)
U drugom djelu šejhul-islam kaže: “…isti status imaju riječi koje izvode iz islama. Naime, možda određeni čovjek nije saznao za argumente za kojima bi se poveo slijedeći istinu, odnosno, po njemu, ti argumenti nisu autentični, odnosno nije ih ispravno razumio, odnosno sumnja u dokazivanje tim argumentima – zbog čega će mu Allah oprostiti. Koji god vjernik bude želio doći do istine pa pogriješi, Svevišnji Allah će mu oprostiti grešku ma kolika bila, svejedno radilo se o akaidskim pitanjima ili propisima. Ovo je stav Poslanikovih, ﷺ, ashaba i većine islamskih učenjaka.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/195-196.)
Dakle, pitanja koja su sama po sebi kompleksna i lahko se može desiti pogrešno razumijevanje, pogotovo običnom svijetu, jesu prepreka da se određena osoba proglasi nevjernikom, za razliku od jasnih pitanja u kojima čovjek može pogriješiti samo iz oholosti i otvorenog odbijanja istine. Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: “Komplicirana šerijatska pitanja prepreka su da se određena osoba proglasi nevjernikom, svejedno radilo se o primarnim (usul) ili sekundarnim pitanjima (furu).” (Vidjeti: El-Fetava ver-resail, 1/74, od šejha Muhammeda b. Ibrahima.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeDa li musliman koji počini manje nevjerstvo postaje otpadnik od islama?
Ako se desi da musliman počini malo nevjerstvo (el-kufrul-asgar), on i dalje ostaje o okviru islama jer ova vrsta kufra svog počinioca ne izvodi iz vjere. (Vidjeti: Mearidžul-kabul, 2/354.) Ako preseli na ahiret bez pokajanja, počinilac će na Sudnjem danu biti izložen Allahovoj volji, da mu oprostiviše
Ako se desi da musliman počini malo nevjerstvo (el-kufrul-asgar), on i dalje ostaje o okviru islama jer ova vrsta kufra svog počinioca ne izvodi iz vjere. (Vidjeti: Mearidžul-kabul, 2/354.)
Ako preseli na ahiret bez pokajanja, počinilac će na Sudnjem danu biti izložen Allahovoj volji, da mu oprosti ili da ga kazni. Neki postupci, iako su u šerijatu nazvani nevjerstvom, ne tretiraju se vrstom nevjerstva koja počinioca izvodi van okvira islama. Objašnjavajući značenje hadisa koji su zabilježili Buharija i Muslim: “Nemojte se nakon moje smrti vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge!”, šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je sljedeće: “Izraz nevjerstvo u ovom hadisu ima ograničeno značenje (tj. nema značenje velikog nevjerstva).” (Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/238.)
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeJesu li su šiije muslimani, u čemu je razlika od sunnija?
Za šiije općenito kažemo da su muslimani, ali kada o njima govorimo u posebnom smislu, tada kažemo da su neki od njih muslimani, a neki nevjernici. Najbliža šiitska sekta ehli-sunnetu jesu zejdije, koji se pripisuju Zejdu b. Aliji Ibn Abidinu (79. – 122. h.g., odnosno 698. – 740. god.) jer svojim nviše
Za šiije općenito kažemo da su muslimani, ali kada o njima govorimo u posebnom smislu, tada kažemo da su neki od njih muslimani, a neki nevjernici. Najbliža šiitska sekta ehli-sunnetu jesu zejdije, koji se pripisuju Zejdu b. Aliji Ibn Abidinu (79. – 122. h.g., odnosno 698. – 740. god.) jer svojim novotarijama, kako u vjerovanju tako i u fikhu, nisu izašli iz okvira islama, ali ipak nisu sljedbenici ehli-sunneta. Što se tiče ismailija (batinija), koji se pripisuju Ismailu, najstarijem sinu Džafera Sadika, glavni izvor njihovog (ne)vjerovanja jeste grčka filozofija pomiješana sa židovsko-kršćanskom i vatropokloničkom ideologijom, te brojnim Aristotelovim i Pitagorinim postavkama. Ismailije poriču proživljenje, Sudnji dan, Džennet i Džehennem, i vjeruju u transmigracionizam (prelazak duše iz tijela u tijelo).
Vidi manjePored tako ogavnog vjerovanja koje ispovijedaju, kažu da je namaz ustvari iskreno okretanje srcem ka imamu, post – čuvanje njihovih misionarskih tajni, a hadždž – poduzimanje posjete nepogrešivom imamu. Zato većina njih dopušta ono što je Allah, dželle šanuhu, zabranio, i olahko prelaze Allahove granice. Isto tako, među šiijama postoje nusajrije, sekta čiji su sljedbenici veći nevjernici od židova i kršćana. Oni obožavaju Aliju b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, i vjeruju u panteizam (Allahovo utjelovljenje u stvorenja). Smatraju da je Alija posljednja osoba u koju se Allah utjelovio, neka je Svevišnji Allah visoko iznad onoga što oni iznose! Još tvrde da je Alija bio živ i prije stvaranja nebesa i Zemlje, da je stvorio poslanika Muhammeda, ﷺ; Poslanik, ﷺ – Selmana Farisija, a Selman je, po njima, stvorio pet jetima: Mikdada b. Esveda, Ebu Zerra, Osmana b. Mazuna, Abdullaha b. Revvahu i Kanbera b. Kadana, Alijinog slugu. Svaki od spomenutih ljudi, tvrde pripadnici ove sekte, ima određenu ulogu u svemiru.
Naime, Mikdad je zadužen za grmljavinu, zemljotrese i ostale prirodne pojave, Ebu Zerr za puhanje vjetra i uzimanje ljudskih duša, Osman se brine za bolesti i temperaturu itd. Oni, kao i njihovi istomišljenici ismailije, vjeruju u transmigracionizam. Duruzi su također ogranak šiija. Smatraju da je vladar Mensur b. Aziz božanstvo, još smatraju da će svako ko ne bude njega obožavao gorjeti u Vatri. I ovi vjeruju u transmigracionizam. Njihovo vjerovanje zasniva se na budističkom, židovskom, kršćanskom, starofaraonskom i grčko-filozofskom učenju, a primarni cilj tog njihovog učenja jeste negiranje našeg šerijata, tim prije jer smatraju da ne treba klanjati, postiti niti zekat davati, i sve to po vladarevoj odredbi. I oni vjeruju u transmigracionizam, u globalu, s izvjesnim razlikama u formi i načinu. Tvrde da se Allah utjelovljuje u ljude do Sudnjeg dana; Sudnji dan ne poriču. Kada je riječ o imamu na kojeg se pozivaju, bio je psihopata i iznimna ličnost, najmanje je ličio na normalnog čovjeka. Naime, jedno je vrijeme zabranjivao prodavanje ribe, grožđa, datula, štaviše, ubijao bi svakoga ko prekrši ovu njegovu zabranu. Zabranio je klanjanje teravija-namaza punih deset godina, potom je to dopustio. 404. godine po Hidžri zabranio je ženama izlazak iz kuće i danju i noću. Zabranio je ljudima prodavanje na pijaci po danu, dopustio po noći, potom je to dopustio u oba termina. Bio je netrpeljiv prema kršćanima, rušio bi crkve pa ih ponovo gradio. Duži niz godina pored sebe je palio svijeću i danju i noću, potom je određeno vrijeme sjedio u tami. Lično je ubijao svoje najbliže i spaljivao ih u vatri itd. Umro je 411. godine po Hidžri.
Sljedbenici spomenutih sekti nevjernici su po konsenzusu svih ehli-sunnetskih učenjaka, tvrdi šejhul-islam Ibn Tejmijje u djelu Medžmu’ul-fetava, 35/82-99. Šiije imamije ili rafidije i behaije u mnogo čemu liče na svoje istomišljenike ismailije, nusajrije i duruze. Jako je bitno napomenuti da veliki procenat židovske granične vojske čine behaije. Skoro iz svake spomenute sekte granaju se brojne podsekte koje nemaju nimalo bolje učenje od svoje matice. Mnogi od njih drže da je Kur’an iskrivljen i nepotpun, psuju i proklinju gotovo sve ashabe, čak i meleka Džibrila, alejhis-selam, a o našim učenjacima da i ne govorimo, posebno su se okomili na Ebu Hanifu. Zar razumnom čovjeku treba više od toga što šiije za Aišu, radijallahu anha, majku pravovjernih, Resulullahovu, ﷺ, miljenicu, tvrde da je počinila nemoral?! Naš Allahu, uputi nas na Pravi put, a sačuvaj zablude i krivovjerstva, amin!
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Možete li mi objasniti šta je to ilmul-kelam?
Muslimani su od ranih vremena izloženi raznim napadima, od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nesumnjivo je da su unutarnji nasrtaji na ummet opasniji i štetniji od onih vanjskih. Jedan od opasnih valova zablude koji je nastao u filozofskim tminama jeste ilmul-kelam (dogmatička teologija). Naime, tviše
Muslimani su od ranih vremena izloženi raznim napadima, od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nesumnjivo je da su unutarnji nasrtaji na ummet opasniji i štetniji od onih vanjskih. Jedan od opasnih valova zablude koji je nastao u filozofskim tminama jeste ilmul-kelam (dogmatička teologija). Naime, to je čisto akaidski pravac građen isključivo na logici i razumu. Lažno se predstavlja pod imenom ilmut-tevhid ili ilmu usulid-din. Sljedbenici ovog akaidskog pravca prvo izgrade vjerovanje pa traže logičke dokaze za svoja uvjerenja, za razliku od pripadnika ehli-sunneta koji se prvo pozovu na kur’ansko-hadiske tekstove, pa tek onda zauzimaju stav o određenom pitanju. Brojna su iskušenja i greške u koje su upali ti ljudi. Najveća je, svakako, preferiranje razuma nad ajetima i hadisima i smatranje da nije dopušteno potpuno oslanjanje na kur’ansko-hadiske tekstove, drugim riječima, logika se pretpostavlja Objavi, a ne Objava logici. Kada je riječ o ajetima, služe se krivim tumačenjem i mijenjanjem njihovog spoljašnjeg značenja. Isto tako, autentične hadise olahko odbacuju, i to pod izgovorom da su slabi, makar učenjaci ehli-sunneta bili jednoglasni da su autentični. A ponekad se pravdaju time da nisu mutevatir-predanja ili pod izgovorom da suprotstavljaju značenju kur’anskih ajeta ili logici, pa ih je obaveza odbaciti. Među samim dogmatičarima, čije je vjerovanje prožeto sumnjama, pretpostavkama i nejasnoćama, postoje brojna razilaženja i nesuglasice koje su dovele do toga da jedni druge proglašavaju nevjernicima. Ipak, na okupu ih drži zajedničko neprijateljstvo koje gaje prema pobjedonosnoj skupini, ehli-sunnetu.
Vidi manjeDa je zabluda njihov put, najbolji je pokazatelj to što se njihovi sljedbenici revidiraju i vraćaju istini. Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Većina onih koji odstupe od puta prvih generacija, bili dogmatičari ili sufije, na kraju života, odnosno na samrtnoj postelji, vraćaju se istini (priznavajući da su bili u zabludi).”(Vidjeti: Nakdul-mentik, str. 60, i El-Iktida, 1/79.) Između ostalih, to se desilo sa sljedećim učenjacima: Ebu Meali Džuvejni (u. 478. h.g.), Ebu Hamid Gazali (u. 505. h.g.), Ebul-Feth Šehrestani (u. 548. h.g.), Fahruddin Razi (u. 606. h.g.), Ebu Abdullah Havnedži (u. 646. h.g.), Ebu Muhammed Husrevšahi (u. 652. h.g.). Učenjaci ehli-sunneta zauzeli su izuzetno rigorozan stav kada je riječ o ilmul-kelamu. (Vidjeti: El-Adabuš-šeri‘jje, 1/209.)
Imam Šafija rekao je: “Presudio bih da se dogmatičar izudara prutevima i papučama, i da mu se kaže: ’Ovo je nagrada onome ko zapostavi Kur’an i hadis, a prihvati ilmul-kelam.’” (Vidjeti: Menakibuš-Šafi, 1/462, od imama Bejhekija, Šerefu ashabil-hadis, str. 78, Šerhus-sunne, 1/218, Medžmu’ul-fetava, 5/78, i Es-Sijer, 10/29.) U drugoj verziji stoji da je imam Šafija govorio: “Da čovjek bude iskušan svime što je Allah zabranio, osim nevjerstva, bolje mu je od toga da bude iskušan ilmul-kelamom.”(Vidjeti: Ababuš-Šafi, str. 182.) Imam Zehebi je zapisao: “Vjerodostojnim lancem prenosilaca prenosi se da je imam Darekutni kazao: ’Ne postoji stvar koja mi je mrža od ilmul-kelama.’” (Vidjeti: Es-Sijer, 16/457.)
Pobornici ilmul-kelama ne pripadaju ehli-sunnetu, jer kako se otvoreni neprijatelj sunneta može smatrati sljedbenikom ehli-sunneta! Imam Ebu Ismail Herevi (u. 481. h.g.) napisao je djelo Zemmul-kelami ve ehlihi koje je štampano u šest tomova, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Možete li mi pojasniti propis bračne veze između sunnija i šiija?
Plemeniti Stvoritelj stvorio je, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima, kao i Poslanik, ﷺ, u hadisima. Bezrazložno izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, ﷺ, upute i koviše
Plemeniti Stvoritelj stvorio je, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima, kao i Poslanik, ﷺ, u hadisima. Bezrazložno izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, ﷺ, upute i kosi se s ljudskom prirodom u kojoj je stvoren čovjek, te postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno je rečeno: ’Kada dječak postane punoljetan, a otac odbije da ga oženi pa dječak počini nemoral, otac je grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebu Dunja, u djelu El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsera govorio je: “Strast u ljudskom tijelu ima status razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur, u djelu Es-Sunna, 1/166/500. Ovo je predanje spomenuo Ibn Redžeb u djelu Džamiul-ulum, str. 127.)
Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, govorio je na smrtnoj postelji: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebu Šejbe, 3/439/15903. Predanje je naveo i imam Sujuti u djelu Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, upitao je nekog čovjeka je li oženjen, i nakon što je ovaj odgovorio da nije, Omer mu reče: “Ili si lud, ili si pokvarenjak.” (Abdurrezzak, 6/170/10383-10384.) Vehb b. Munebbih govorio je: “Primjer neoženjenog čovjeka jeste kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru: vjetar ga povija čas lijevo, čas desno.” (Abdurrezzak, 6/171/10386.)
Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće glede vjere. Kur’an i hadis jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima objašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onome ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podarit će mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti radi očuvanja čednosti, robu koji se želi otkupiti i borcu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114, od šejha Albanija.)
Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom
Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite se sebi ravnopravnim ženama i udajite svoje kćerke za ravnopravne muškarce.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, s ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/56.)
Prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, jer, ako to ne učinite, na Zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebu Asim, u djelu El-Ahad, 2/351/1122, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/20.)
Jedan se čovjek savjetovao s Hasanom el-Basrijem u vezi s udajom kćerke, pa mu je Hasan rekao: “Udaj je za bogobojaznog čovjeka: ako je zavoli, poštovat će je, a ako je pak zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 2/54, od imama Gazalija, i Merkatul-mefatih, 6/241.)
Neki je čovjek došao kod Ibn Abbasa želeći zaprositi siroticu koja je bila kod njega. Ibn Abbas reče mu: “Nisam zadovoljan da ti bude žena.” “Zašto?”, upita on. “Zato što je rasipnica”, odgovori Ibn Abbas. “Meni to ne smeta”, objasni prosac, na šta Ibn Abbas zaključi: “Sada nisam zadovoljan da joj ti budeš muž.”(Vidjeti: Vefejatul-eajan, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je neki čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana, pa mu je odgovorio da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko želi!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da ti budeš njen muž.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 5/75.)
Omer b. El-Hattab rekao je: “Zabranjujem udaju čestitim ženama, osim ako se radi o njima ravnopravnim osobama.”(Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu govoreći: “Možda će ih teško stanje navesti da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe.)
Bukejr b. Abdullah el-Ešedždž kaže da je Omer, radijallahu anhu, došao pred jednu kuću u Ezdu (mjesto u Jemenu) a djevojka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: “Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džerir b. El-Bedžla prosi vašu kćeku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: “Je li vladar pravovjernih ozbiljan u prošnji?” “Naravno”, odgovori Omer. “Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)
Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan, i bogat ali nebogobojazan čovjek, na šta je dao sljedeći odgovor: “Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti s bogobojaznosti.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)
Govoreći o biografiji Ebu Nasra es-Sidžzija, imam Zehebi navodi da mu je jednog dana došla jedna žena s hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: “Podijeli ih kako želiš!” Imam Es-Sidži upita: “Šta želiš time?“ Ona odgovori: “Oženi se mnome, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim te služiti.” On joj je naredio da uzme novac koji je donijela i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura.)
Imam Ibnul-Hummam zapisao je: “Kada bi se žena iz ugledne porodice samovoljno udala za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, makar suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299.)
Imam Šabi rekao je: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, već je s njom pokidao rodbinske veze.” (Hafiz je Iraki u djelu El-Mugni, 2/54 (El-Ihja) ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 32/61 i El-Emru bil-itiba, str. 68, od imama Sujutija.) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Šabiju. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129.)
Ako nije opravdano udati muslimanku za čovjeka koji ima ružan ahlak, kako će biti dopušteno udati je za osobu koja je pokvarena?!
Imam Ajni zapaža: “Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo, kako stoji u hadisu: ’Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.’” (Vidjeti: El-Binaja, 5/109.) Osim što hadis na koji se poziva imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.
Ibn Abdulberr kaže: “Islamski učenjaci razilaze se glede ravnopravnosti bračnih drugova. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je to dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za čovjeka koji je dostojan u vjeri, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)
Ibn Rušd smatra: “Kada se radi o ravnopravnosti, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se to odnosi na vjeru.” (Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)
Imam Nevevi tvrdi: “Grješnik nije ravnopravan čednoj muslimanki.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81.)
Imam Mutii veli: “S tim u vezi, u obzir se uzima vjera; čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije ravnopravan slobodnoj čednoj muslimanki.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmu, 17/285.)
Ibn Kudame je zapisao: “Dokaz da se ravnopravnost odnosi na vjeru jesu riječi Uzvišenog: ’Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki.’” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377; Prijevod značenja Es-Sedžda, 18.)
Imam Ševkani kaže: “Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ’Najbolji od vas kod Allaha jesu oni koji Ga se najviše boje…’” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291; Prijevod značenja El-Hudžurat, 13.)
Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je stvoren od zemlje.”(Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh, u djelu Et-Tevbihu vet-tenbih, str. 41/250, s ispravnim lancem prenosilaca, tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 6/449.)
Nakon ovih općih pravila kada se radi o sklapanju bračne veze s dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da je sklapanje braka između sunnija i šiija zabranjeno, naročito s onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, koji tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju Poslanikove, ﷺ, ashabe, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama jeste u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom, kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.
Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama
Hafs b. Gajjas (poznati kufijski kadija) savjetovao bi čovjeka koji želi udati siroticu da dobro gleda za koga je udaje. Govorio bi: “Ako se radi o rafidiji (zagriženom šiiji), ne udaji je; ako se radi o čovjeku koji konzumira nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia, djelu u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo također navode sljedeći autoriteti: imam Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 8/189-190, Mizzi, u djelu Tehzibul-kemal, 2/234, i Zehebi, u djelu Sijeru ealamin-nubela, 9/27.)
Kadija Hafs poslao bi čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih uvjerenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze.(Vekia, u djelu Ahbarul-kudah, 3/187-188.)
Imam Ahmed zabranjivao je brak s haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)
Imam Subki u biografiji Ebu Abdullaha el-Harisa b. Eseda el-Muhasibija navodi da je El-Džunejd rekao: “Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa od njegovog silnog imetka, iako je bio izuzetno siromašan. Govorio je: ’Sljedbenici različitih vjera ne mogu se međusobno nasljeđivati.’ A njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alija b. Hajran el-Fekih govorio je: “Vidio sam El-Harisa: u mjestu Babut-Tâk nasred puta drži svog oca, a svijet okupljen oko njih. Govorio je: ’Razvedi moju majku, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.’” (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)
Ibn Ebu Musa el-Hanbeli smatra: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak, niti se s njima smije sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Nikome nije dopušteno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga koji izostavlja namaz.” Na drugom mjestu zapisao je sljedeće: “Ne treba da musliman uda svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 32/61.)
Nakon što je razmatrao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od rafidija, Siddik Hasan Han rekao je: “Kur’an i hadis jasno ukazuju da su takvi ljudi (tj. rafidije) nevjernici i treba nad njima sprovoditi sve propise koji se odnose na nevjernike (tj. otpadnike): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, pobijati njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na Zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)
Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku s rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejna mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je na to pitanje glasio: “Nama nije dopušteno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dopušteno jesti meso koje oni zakolju.”(Vidjeti: Fetavel-ledžnetid-daima, 2/373.) A Sveznajući Allah, opet, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeUdaja za muskarca koji ne klanja
Namaz je stub vjere. Ko prakticira namaz, zapravo prakticira vjeru, a ko ga zanemari, zanemario je dini-islam. Udjel muslimana u islamu odredjuje se prema namazu; nakon ostavljanja namaza nema islama. Allahov poslanik, saws, upozorio je: “Islam ce nestajati jedan po jedan dio, kad se god koji dio izviše
Namaz je stub vjere. Ko prakticira namaz, zapravo prakticira vjeru, a ko ga zanemari, zanemario je dini-islam. Udjel muslimana u islamu odredjuje se prema namazu; nakon ostavljanja namaza nema islama. Allahov poslanik, saws, upozorio je: “Islam ce nestajati jedan po jedan dio, kad se god koji dio izgubi, ljudi ce se hvatati za sljedeci. Prvo sto ce nestati od islama je islamska vlast, a zadnje sto ce ostati od vjere je namaz.” (hadis biljeze Ibn Hibban, Ahmed i dr.)
U drugom hadisu stoji: “Prvo sto ce nestati medju ljudima jeste povjerenje, a zadnje sto ce ostati od vjere je namaz.” Prvo sto ce covjek biti upitan na Sudnjem danu je namaz: ako namaz bude ispravan, bice ispravna i primljena ostala djela; ako namaz ne bude ispravan, nece biti primljena ni ostala djela, makar ih bilo mnogo kao morske pjene. Upozoravajuci na opasnost ostavljanja namaza, s jedne, i ukazujuci na njegovo mjesto u islamu, s druge strane, poslanik, saws, rekao je: “Ono sto odvaja od nevjerstva jeste obavljanje namaza.” (Muslim)
Poslanik, saws, takodjer je upozorio: “Granica izmedju nas i licemjera je namaz, pa ko ga ostavi, ucinio je nevjerstvo.” Imam Ibn Hazm konstatirao je: “Poslije sirka nema veceg grijeha od toga da covjek izostavi namaz ne klanjavsi ga dok ne istekne njegovo vrijeme.” Sejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “<emKo ustraje na izostavljanju namaza veliki je nesretnik, propalica i prijestupnik.”
Nakon navedenih, ali i brojnih drugih argumenata i izjava islamskih ucenjaka vidimo u kakvoj se nevolji nalazi covjek koji ne obavlja namaz. Stoga, muslimanka se ni u kom slucaju i ni pod kojim okolnostima ne smije udati za covjeka koji ne klanja. Lijepo je i obavezno postovati vjeru, ali to nije dovoljno. Dobro srce i lijepa dusa ne mogu nadomjestiti prakticno ispoljavanje islama, vec se njihova ispravnost vrjednuje prema izvrsavanju propisanih obredoslovlja.
U islamu ne postoji razlog zbog kojeg je dopusteni svjesno izostaviti namaz. Ako borba na bojnom polju nije valjan razlog za ostavljanje namaza, onda za to ne postoji validan i razuman razlog. Medjutim, sejtan neke ljude veoma vjesto obmane i zavede, pa se pozivaju na nekakve “opravdane razloge”, a Allah najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: iz knjige “Fetve – pravne decizije (pitanja i odgovori)” – knjiga u kojoj su sabrani odgovori od mr. Safeta Kuduzovica
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com