Nigdje nismo uslovili da bi se postavilo pitanje bilo kakav oblik članstva.

Prenosi se od Muavije radijallahu anhu da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme kada je rekao: “Neprestano će skupina iz moga ummeta nositi emanet da’veta i naređivanja dobra i odvračanja od zla, neće im naškoditi oni koji ih u laž budu utjerivali niti oni koji se raziđu sa njima sve dok se ne ispuni Allahova odredba.” (Buharija i Muslim)

Prenosi se od Džabira ibn Semureta da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Ova će vjera neprestano opstojati i borit će se za nju skupina Muslimana, sve dok ne nastupi Sudnji Dan.” (Muslim)

Prenosi se od Selemeta ibn Nufejla El-Kindija radijallahu anhu da je rekao: “Bio sam prisutan kod Poslanika kada mu je jedan čovjek rekao: “Allahov Poslaniče, ljudi su omalovažili konje, odložili su oružje i govore: “Nema više džihada!” Na to se Poslanik sallallahu alejhi ve selleme okrenu licem prema čovjeku i reče: “Slagali su. Sad je upravo nastupilo vrijeme borbe. Neprestano će iz moga ummeta biti skupina koja će se boriti za istinu, Allah će zastrašiti njima srca ljudi i opskrbiti će ih njihovim imetkom. U grivama konja je dobro do Sudnjeg dana i do ispunjenja Allahovog obećanja. On mi je objavio da će me usmrtiti i da neću još dugo ostati. Vi ćete me pratiti u različitim skupinama i udarat ćete vratove jedni drugima. Mjesto i osnova vjernicima bit će Šam.” (Kaže Imam Sujuti: “Kao da hoće reći da će Šam u vrijeme smutnji biti sigurniji od drugih mjesta. Pogledaj “Hašijetu-s-sujuti,6/215).

Ako analiziramo hadise, zapazit ćemo da se ta skupina, odlikuje svojstvima:

Ova skupina se čvrsto pridržava ispravne vjere (istine) i njenih principa bez trunke kolebanja i popuštanja. Sve predaje ukazuju da će se ta skupina pridržavati ispravne vjere, sa kojom je poslan Muhammed sallallahu alejhi ve selleme i koju je Allah naredio svojim robovima kada je rekao: “Zar ne! Allahu pripada stvaranje i naređivanje.” (El-E’araf, 54). Rekao je Šejhul Islam Ibn Tejmijje: “Pod stvaranjem se misli na Njegovu odredbu, a pod naređivanjem se misli na Njegov šerijat (zakon).” (Međmuul fetawa 11/251-271).

Od Sa’lebeta El-Hušenija radijallahu ‘anhu se prenosi da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Pred vama su dani u kojima će strpljenje biti kao držanje žeravice u ruci. Onaj ko u njima bude uradio dobro djelo, imat će nagradu vas pedesetorice za isto to djelo. Upitaše: “Allahov Poslaniče! Da li misliš na pedesetoricu od njih ili na pedesetoricu od nas? Mislim na pedesetoricu od vas.” – odgovori Poslanik sallallahu alejhi ve selleme.” (Prenosi ga Ebu Davud, Begavi i drugi)

Pod strpljenjem se misli na pridržavanje za ono na čemu su bili ashabi, na što aludira jedan od rivajeta u kojem su dani strpljenja opisani kao dani u kojma će onaj koji se pridržavao onoga na čemu su bili ashabi imati nagradu njih pedesetorice. Strpljenje je ustrajnost u vjeri, čvrsto pridržavanje za nju i neodustajanje ni od jednog njenog dijela, bez obzira koliko se on čovjeku činio malim i neznatnim i nepokornost i neposlušnost nevjernicima i licemjerima koji svim sredstvima pokušavaju odvojiti Muslimana, mudžahida, pa makar od jenog dijela vjere.

Na ovakvu vrstu strpljenja Allah subhanehu ve te’ala podstiče Svog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme u suri El-Kafirun u kojoj se kaže: “Reci: “O nevjernici! Ja ne obožavam ono što vi obožavate i vi ne obožavate ono što ja obožavam. Vama vaša vjera, a meni moja vjera.” (El Kafirun, 1-6). Kaže Ibn Kesir u komentaru ovih ajeta: “Ova sura predstavlja praktično odricanje od postupaka koje čine mušrici. Obožavaoc mora imati svoje božanstvo kojeg on obožava i način na koji ga obožava. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme i njegovi sljedbenici obožavaju Allaha onako kako im je On propisao, a mušrici obožavaju nekog drugog mimo Allaha na način koji On nije propisao.”

Allah subhanehu ve te’ala je upozorio Poslanika sallallahu alejhi ve selleme u mnogobrojnim ajetima da se čuva pokornosti i poslušnosti nevjernicima, kao što su riječi Allaha subhanehu ve te’ala: “O vjerovjesniče, ne slušaj nevjernike i licemjere.” (El-Ahzab, 1); riječi Allaha subhanehu ve te’ala: “Ne slušaj lažljivce! Oni samo žele da popustiš, pa bi i oni popustili.” (El-Kalem, 8-9).

Allah subhanehu ve te’ala je upozorio i ostale vjernike da se čuvaju pokornosti i poslušnosti nevjernicima i pojasnio loše posljedice koje iz toga proizilaze. Kaže Allah subhanehu ve te’ala: “O vjernici, ako se vi budete pokoravali nevjernicima oni će vas stopama vašim vratiti i upropastiti.” (Ali Imran, 149).

Musliman ne smije dozvoliti da ga uznemiravanje nevjernika, licemjera, griješnika i onih koji se razilaze sa njim odvrate od pridržavanja za pravi put i da ga navede na osvetu ili nekontrolisane postupke koji njega i njegovu da’vu izvode sa jasnog, uravnoteženog i smirenog pravca. Allah ga upozorava na to i kaže: “Strpi se! Allahovo obećanje je istina. Neka te nikako ne obmanu oni koji nevjeruju.” (Er-Rum, 60).

Samo mudrošću i znanjem, možemo izaći na kraju kao pobjednici. Ako nisi u stanju pojasniti drugima sunnet, praktikuj ih kod kuće ili u džematima gdje su džematlije edukovane i shvataju nagradu potpunoga namaza.

Na kraju, molimo Allaha subhanehu ve te’ala da nas opskrbi ovim svojstvima, da očisti naša srca od trunke obožavanja nekog ili nečeg drugog mimo Njega i da ovome ummetu vrati ponos i ugled kojeg je nekada imao. Amin!

Odgovor pripremio, prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Uklanjanje nečistoće nije ibadet koji je cilj sam po sebi, nego je poenta u tome da se nečistoća i njen trag uklone na bilo koji način i pomoću bilo čega, kao, naprimjer, pomoću vode, benzina i tome slično. Preovladava mišljenje (to je stav i šejhul-islama Ibn Tejmijje) da je čista ona odjeća, odnosno ona zemlja s koje nečistoća nestane uslijed izloženosti suncu ili vjetru. Sve dok se na nekom mjestu nalazi nečista materija, to je mjesto nečisto; kad te materije nestane, mjesto je čisto i dobiva svoj prvotni status. Važno je napomenuti da se u obzir ne uzima trag nečistoće koji je nemoguće ukloniti. Prema tome, mjerodavno je čišćenje sakoa pomoću pare ako se tako može ukloniti nečistoća koja se nalazi na njemu.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Ve alejkumusSelam,

Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je izvedena riječ ”sufizam”. Jedni smatraju da je riječ ”sufizam” izvedenica iz riječi es-safa što označava bistrinu i čistoću – uma i srca.

Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom, dž.š.

Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne ashabe koji su bili ehlu-sofa (siromašni stanovnici Poslanikove, s.a.v.s., džamije).

Četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune.

Peti kažu da je riječ “sufizam” preuzeta iz grčkog jezika od riječi “SOPH” (sofisti), što u prijevodu znači mudrost.

Sve u svemu, za života Poslanika, s.a.v.s., nije zabilježeno nikakvo postojanje imena sufija – tesavvuf – tekija itd. Sve su to imena i termini koji su nastali nakon njegove, s.a.v.s., smrti. Poslanik, s.a.v.s., kao i njegovi ashabi, znali su samo za džamije – mesdžide.

”Tekija” je za njih bila nepoznanica!

”Sufijski tarikat” u početku je bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!

Što se tiče onoga po čemu su sufije – derviši u globalu postali poznati, poput: odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženstvo, nerad i ljenčarenje, konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a brijanje brada, pisanje hamajlija, huktanje, skakanje, tresenje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primijetit ćemo da je sav taj ”sufijski nauk” mahom preuzet od kršćanskih svećenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a.!

Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburi evlija. Gdje god oni vode glavnu riječ, oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljavaju, a poznato je da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh i sl.

Allah, s.v.t., onima koji tako misle poručuje: “Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni, kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti.” (el-Ankebut, 17.);

„Iskreno ispovijedanje vjere dug je prema Allahu! A onima koji pored Njega sebi uzimaju evlije (zaštitnike), i govore: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili.” (Ez-Zumer, 3.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Fanatizam i pretjerivanje karakteristično je za dvije skupine islamskog ummeta: za jedan dio zabludjelih šiija koji poslanicima i imamima iz ehlul-bejta pripisuju Allahovo, dž.š., svojstvo uluhijjeta (obožavanja), kao i jedan dio sufija džahila koji također gaje slično ubjeđenje po pitanju Allahovih poslanika i dobrih ljudi.” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/66.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Apologetičari se najviše bave potvrdom ili negacijom, postajanjem ili nestankom, kao i pitanjima ubjeđenja i vjerovanja, i njihov krajnji cilj je tasdik/potvrda, ilm/znanje i haber/obaviještenost. Za razliku od njih, sufije svoj akcenat stavljaju na ljubav i mržnju, želju i mrskost, fizičke pokrete i praksu, i njihov krajnji cilj je ljubav, podložnost, djelo i volja.

Što se tiče spašene skupine – ehlul-ilma i imana – pobornika znanja i vjere, pravih vjernika, oni su u svom životu spojili oboje: naučnu spoznaju i vjerovanje i praktično djelovanje i rad utemeljen na ljubavi, pa je njihovo vjerovanje izgrađeno na znanju, kao i rad i ljubav koji su također zasnovani na znanju.

Oni su se spasili devijacija apologetičara i sufija, postižući ono što su obje skupine zagubile:

1. govor bez znanja – ako je u pitanju apologetičar, i rad bez znanja – ako je u pitanju sufija, što je sve zajedno prouzrokovalo niz teorijsko-praktičnih novotarija koje su u suprotnosti s Kur’anom i sunnetom;

2. apologetičari su ostali bez djela, a sufije bez riječi.

Sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., kako onog nutarnjeg tako i onog vanjskog, njihove riječi i njihova djela, kako javna tako i tajna, zasnovana su i utemeljena na ilmu i znanju, i njihova svaka riječ ili postupak su u međusobnoj sprezi, i to su istinski i pravi muslimani, koji su na Pravome putu, na putu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao, a ne na putu onih na koje se rasrdio, a niti na putu onih koji su zalutali!

Devijantni apologetičari ugledali su se na jevreje, dok su se devijantne sufije ugledale na kršćane, pa su zbog toga na prve (apologetičare – jevreje) najveći utjecaj imala slova/huruf, i ono na što ukazuju njihova značenja, poput znanja i ubjeđenja, dok su na druge veći utjecaj imali glasovi/asvat, kao i ono što ti glasovi izazivaju i proizvode od osjećaja i pokreta.” (Medžmu’ul-fetava, 2/41.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Izmišljanje neispravnih ibadeta koji u sebi imaju primjese širka i sličnog specifika je kršćana, ali i onih koji se ugledaše na njih poput devijantnih pobožnjaka i sufija, kao i izmišljanje neispravnih zabrana/tahrimata, što je specifika jevreja i devijantnih tobože fakiha i pravnika koji se u tome ugledaše na njih (jevreje)!” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 1/87.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Kod devijantnih sufija više dominira želja za slušanjem pjesama i stihova negoli želja za slušanjem Kur’ana i zikra!” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 2/43.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Veliki broj sufija kudi razum i smatra ga niskim i ništavnim, i smatraju da se visoka stanja i stepeni ne postižu razumom, već baš njegovim nestankom i gubitkom. Prihvataju i potvrđuju stvari koje zdrav razum nikada ne bi prihvatio, i često znaju hvaliti opijenost i ludilo…” (Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 3/338.)

A Allah najbolje zna!

Odgovor pripremio, prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com