Ve alejkumus-Selāmu ve rahmetullāh!

Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe.

Korištenje muzičkih instrumenata po islāmu je zabranjeno (harām).

Abdur-Rahmān b. Ganm el-Eš'ari, rhm, prenosi: “Pričao mi je Ebū Āmir, ili Ebū Mālik el-Eš'ari, radijallāhu ‘anhu, – i tako mi Allāha, nije mi slagao – da je čuo Vjerovjesnika, sallallāhu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju nezakonit spolni odnos, svilu, vino i muzičke instrumente; penjat će se svijet na visoka brda; dolazit će im čobanin sa stokom; navraćat će kod njih siromah radi svoje potrebe, a oni će mu govoriti: ‘Dođi sutra!’ Allāh će ih iznenada noću uništiti, i brdo na njih svaliti, a druge će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.'” (Buhāri, br. 5590)

Islamski učenjaci, još od prvih stoljeća islama, jednoglasni su da je zabranjeno korištenje muzičkih instrumenata. Njihov konsenzus u 3. hidžretskom stoljeću prenosi Zekerijja b. Jahjā es-Sādži u djelu “Ihtilāful-ulemā”, u 4. stoljeću Ebū Bekr el-Ādžurri, u 5. stoljeću Ebut-Tajjib et-Taberi i Ibn Abdil-Berr, u 6. stoljeću Ibn Kudāme el-Makdisi i Ebul-Kāsim ed-Devle'i, u 7. stoljeću Ibnus-Salāh, El-Kurtubi i ‘Izz b. Abdus-Selām, u 8. stoljeću Ibn Tejmijje, Es-Subki, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Muflih, u 9. stoljeću El-Irāki i Muhammed el-Bezzāzi el-Hanefi, u 10. stoljeću Ibn Hadžer el-Hejtemi, u 13. stoljeću El-Alusi i Ahmed et-Tahtāvi, u 14. stoljeću El-Gimāri.

(Vidi: Abdul-Aziz et-Tarifi, El-Gināu fil-mizān, str. 34-37)

Shodno tome, kao što je zabranjeno kupovati muzičke instrumente, zabranjeno ih je i prodavati ili praviti bilo kakvu vrijednosnu zamjenu, nego je obaveza uništiti ih, u ime Allāha, ili iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao npr. za potpalu – ako je od drveta, ili iskoristiti metal – ako je od metala i sl, jer, ono što je zabranjeno da se koristi, zabranjeno je i da se za to uzima nadoknada.

Uzvišeni Allāh, dželle šanuh, je rekao: “Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne potpomažite se u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Māide, 2)

Od Ibn Abbāsa, radijallāhu anhumā, prenosi se da je Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, rekao: “Allāh prokleo židove! Bio im je zabranjen loj, pa su ga oni prodavali i jeli zaradu od njega; a, doista, Allāh kada zabrani neko jelo zabrani i njegovu vrijednost.” (Ahmed, br. 2678, lanac prenosilaca je sahih)

U drugoj predaji, Ibn Abbās, radijallāhu anhumā, prenosi se da je neki čovjek dao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu alejhi ve sellem, posudu napunjenu alkoholom kao poklon. Resulullāh, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Zar ne znaš da je to Allāh zabranio?”, “Ne!” – odgovori čovjek, a zatim nešto šapnu drugoj osobi. Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Šta si mu to rekao?”, a on reče: “Rekao sam mu da je proda.” Tada mu Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, reče: “Doista, ono što je Allāh zabranio da se pije, zabranio je i da se prodaje!” (Muslim, br. 1579)

Sve četiri pravne škole u islāmu, hanefije, malikije, šāfije i hanbelije, na stavu su da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, štaviše, kod mnogih među njima takva trgovina je nevalidna i nepunovažeća. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā'ius-sanā'i, 5/144; Ibn Džuzejj, El-Kavāninul-fikhijje, str. 174; El-Džuvejni, Nihājetul-metleb, 11/175; El-Makdisi, El-Uddetu šerhil-Umde, str. 339)

Imām Ebū Hanife, rhm, smatrao je dozvoljenim prodavati muzičke instrumente jer postoji mogućnost da će onaj ko ih kupuje iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao što smo prethodno spomenuli. Međutim, to mišljenje je odbačeno i neispravno, jer je suprotno jasnim dokazima, a i sami Ebū Jūsuf i Muhammed eš-Šejbāni, dva najpoznatija Ebū Hanifina učenika, raziši su se sa njim po tom pitanju. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā'ius-sanā'i, 5/144; El-Mevsū'atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 9/157)

Također, Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, jedan od pobornika zahirijske / bukvalstičke pravne škole, smatrao je to dozvoljenim, zato što je po njemu slušanje muzike dozvoljeno, ali to je jedna u nizu od velikih grešaka koje je napravio a za koju su ga žestoko kritikovali islamski učenjaci koji su došli nakon njega. (Vidi: El-Muhallā, 7/559)

Ispravno mišljenje, na kojeg upućuju jasni dokazi i kojeg je obaveza slijediti, jeste stav većine islamskih učenjaka da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, te da je imetak zarađen tim putem – haram imetak. Isti propis imaju audio i video kasete sa muzikom, savremeni elektronski uređaji koji proizvode muziku, kompjuterski programi namjenjeni za pravljenje muzike isl. (Vidi: Abdun-Nāsir Milād, El-Bujū'ul-muharreme, str. 358)

Izuzetak tome je upotreba pravog defa, kojeg je, po ispravnijem mišljenju, dozvoljeno koristiti samo ženama i djeci, i to prilikom veselja poput svadbe isl. (Vidi: Ibn Tejmijje, Medžmū'ul-fetāva, 11/565)

Prema tome, postupak Vašeg oca je pogrešan. Dužan je bio uništiti taj instrument ili iskoristi njegov materijal na dozvoljen način, bez obzira koliku vrijednost imao, a ne da ga prodaje drugim osobama koje će ga koristiti u zabranjene svrhe. Vi u tome nemate grijeha, ako ste ga savjetovali da tako ne postupi, jer Uzvišeni je rekao: “…i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi.” (El-Isrā, 15)

Takav imetak, ako znate da se tačno o njemu radi, nije dozvoljeno primiti kao hediju, niti jesti hranu kupljenu od njega, niti koristiti u bilo koju svrhu, nego će se uništiti, ili iskoristiti u neko javno dobro, kao da se nahrane životinje lutalice, ili napravi javni toalet, ili javni put i sl. To se neće smatrati sadakom i milostinjom, nego samo načinom da se čovjek kutariše harama, jer Allāh je lijep, i ne prima od Svojih robova osim ono što je čisto i lijepo.

Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahmān b. Hasan, rhm, je rekao: “Ako čovjek zna da je imetak harām, kao da je stečen krađom i sl., nije mu dozvoljeno da ga jede (koristi) po jednoglasnom mišljenju učenjaka. Sumnjiv imetak, kojeg je pohvalno ostaviti, to je imetak za kojeg ne zna da li je stečen na halāl ili harām način. Imetak koji je razdvojen, tj. zna se šta je halāl a šta je harām, takav se smatra jasnim imetkom, a ne sumnjivim – halal se jede (koristi) a haram ne jede (ne koristi).” (Ed-Durerus-senijje, 9/322)

Šejh Muhammed b. Sālih el-‘Usejmin, rhm, u tom smislu kaže: “Onaj ko stekne imetak koji je harām, pa se pokaje Allāhu, obavezan je da ga utroši u ono s čime je Allāh zadovoljan, i to samo kako bi ga se riješio, a ne kao dobro djelo. Na taj način će sa sebe skinuti odgovornost.” (Medžmū'u fetāva ve resāil, 21/97)

Allāh, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajic
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh.

Nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi izgovarao nijjet riječima prilikom uzimanja abdesta ili namaza, niti je to preneseno od njegovih ashaba, radijallahu anhum, a ni onih koji su došli nakon njih od ispravnih generacija ovog ummeta, tako da nije propisano njegovo izgovaranje. Mjesto nijjeta je u srcu.

Imam Nevevi, rhm, je rekao: “Učenjaci arapskog jezika rekli su da je nijjet namjera i odluka u srcu. (…) Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i sa jezikom.” (El-Medžmu, 1/309, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Mjesto nijjeta je u srcu a ne na jeziku, i to po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu idr. Kada bi sa jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu a ne na jeziku. Kada bi izgovorio jezikom nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan po slaganju svih islamskih učenjaka (…) Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno – po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji igovara nijjet naglas novotar i onaj koji se suprostavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica koji je u dalaletu (zabludi) i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije (…) Nije obaveza na klanjaču da kaže jezikom: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘kanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati jezikom ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.” (Medžmu'ul-fetava, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rhm, kaže: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest…’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza…’ i sl. To nije govorio ni on niti iko od njegovih ashaba, niti je prenesen od njega i jedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim lancem prenosilaca.” (Zadul-me'ad, 1/189, 194), “Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak ni jedna riječ o tome. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabi'ina, niti od četri imama.” (Kitabus-sala, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rhm, dopunjava: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Šafije su mu pripisali govor o uslovljavanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz šafijskog mezheba.” (Džami'ul-ulumi vel-hikem, str. 31)

Kaže šejh El-Albani, rhm: “To je bid'at (novotarija) bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, i to radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri’, koje su općenite.” (Sifetu salatin-nebijj, str. 75)

Šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm, kada je bio upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz rekao je: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijet, pa njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.” (Fetava ulemai biladil-haram, str. 131-132; Risaletu fi tathiri ves-salati, str. 18)

Slično tome tvrdi i šejh Ibn Usejmin, rhm: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu, Uzvišenom, njegovim izgovaranjem bid'at (novotarija) koja je zabranjena.” (Šerhul-mum'tia, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, je rekao: “Allah, dželle še'nuh, dobro zna ono što nijete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se nijjet izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadetima.” (Mulehasul-fikhi, 1/83-85)

Shodno navedenom, raširena praksa kod nas, a i u mnogim drugim zemljama, da se izgovara nijjet pri uzimanju abdesta i namaza (Nevejtu en usallijen lillahi te'ala…i sl.), nema nikakvog utemeljenja u dokazima, te je obaveza da se napusti jer je prezrena novotarija, a najgore stvari po vjeru su novotarije.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava.

Prvo mišljenje: Zabrana.

Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Saliha Fevzana, Abdullah ibn Džibrin, Vehbetu Zuhajlija, Saliha Ali Šejha i drugih.

Dokazuju zabranu sljedećim argumentima:

1- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „I bilo je ljudi koji su tražili utočište od džina (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). Kažu Allah kori mušrike koji su tražili utočište od džina.

Navode Ibn Kesir i Begavi u svojim tefsirima kod tumačenja ovog ajeta riječi tabi'ina Es-Suddija. On kaže: „Čovjek bi izašao sa porodicom na neko mjesto, odsjeo u njemu i rekao: Utječem se (tj. tražim zaštitu) poglavaru džina ove doline da se ne našteti meni, mom imetku, djeci ili mojoj stoki“. Kaže Katade: „Pa kada zatraži utočište od njih (zaštitu od džina) mimo Allaha, džini mu ne nanesu ezijet“.

Komentar: Traženje utočišta (isti'aza) je ibadet koji se upućuje samo Allahu, a učač rukje ne čini ibadet džinu muslimanu da bi mu on pomagao u liječenju bolesnog, nego to džin radi sa ciljem da pomogne bolesnom muslimanu.

2- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128)

Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru tumačenje Hasana El-Basrija: „Njihova korist jednih drugima nije bila ništa drugo osim što su džini naređivali a ljudi izvršavali. A korist džinima od ljudi bila je ta što su oni, kako se prenosi, nakon što bi ih ljudi veličali tražeći pomoć od njih, osjetili veličinu i govorili: “Zagospodarili smo i džinima i ljudima.“

Komentar: Liječenje šerijatskom rukjom je propisano, pohvalno i dozvoljeno djelo, pomaganje džina muslimana učaču rukje u tome ne može biti razlog da njima dvojici Vatra bude prebivalište. U ajetu se riječi „mi smo jedni drugima bili od koristi“ odnosi kao što je došlo u tefsirima Dželalejn i Zubdetut-tefsir, na to da su se ljudi okoristili od džina u uljepšavanju grijeha i uživanja u njima, također, vračari su im vjerovali i uživali u uslugama koje su im pružali, a džini su se okoristili od ljudi u pokornosti ljudi njima u onome što žele od njih.

3- Džini mnogo lažu kako bi ostvarili svoje ciljeve a mi ih ne vidimo, pa je teško utvrditi ko je od njih musliman a ko nije, kada istinu govore a kada lažu.

Komentar: Ovo znači, ako smo u stanju sigurno i pouzdano utvrditi onda nema smetnje da se pomažemo sa njima u onome što je dozvoljeno.

4- Pomaganje sa džinima je put koji vodi u činjenje ibadeta njima, njihovom veličanju, širku ili kufru.

Komentar: Džinu muslimanu ne priliči, kao što ne priliči čovjeku muslimanu, da traži da mu se ibadet čini, niti da ga čovjek veliča i čini širk ili kufr zbog njega.

5- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alehji ve sellem, niti ashaba, radijjallahu anhum, niti ikoga od selefa i imama (učenjaka) ovog ummeta.

Komentar: Prenosi Ibn Tejmijje dvije predaje, jedna od Omera, druga od Ebu Muse, radijjallahu anhuma, da su se pomagali sa džinima muslimanima.

Na pitanje o propisu pomaganja sa džinima Stalna komisija za fetve u Saudiji je odgovorila sljedeće:

„Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima u otkrivanju vrste bolesti i načina njenog liječenja, jer je pomaganje sa džinima širk. Kaže Uzvišeni: „I bilo je ljudi koji su se utjecali džinima (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). I kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128) Značenje „mi smo jedni drugima bili od koristi“ jeste da su ljudi veličali džine, bili pokorni njima i pomagali se sa njima, a džini su im služili u onome što žele i donosili im ono što traže, a od toga je obavještavanje o vrsti bolesti, njenim razlozima od onoga što znaju džini mimo ljudi, a ponekad su lagali, jer oni nisu od emaneta i njima nije dozvoljeno vjerovati“.

Upitan je šejh Bin Baz o propisu pomaganja sa džinima muslimanima pri liječenju ako za time ima potrebe. Odgovorio je sljedeće: „Ne treba bolesnik koristiti džina u liječenju niti pitati ih, nego poznate ljekare. Traženje pomoći od džina nije dozvoljeno jer predstavlja put u njihovo obožavanje i vjerovanje njima. Džin može biti kjafir, musliman ili novotar, ne zna se njihovo stanje, pa se ne treba oslanjati na njih niti pitati ih, pa makar ti se prikazali. (zatim je naveo 6. ajet iz sure El-Džinn) Pomaganje sa džinima vodi u (pogrešno) uvjerenje o njima i širk, traženje koristi i pomoći od njih, a to je sve širk“. (Medželletud-da'wa, broj 1602, god. 1418, str. 34)

Kaže šejh Ibn Usejmin (Medžmu'ul-fetava, 2/239-240, 318):

„Neki učači rukje se oslanjaju na riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje na propisanost pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju jer je to od dozvoljenih stvari. Ja smatram da u riječima šejhul-islama nema ono čime se pravdaju. Ako je općepoznato da su džini svijet gajba, vide nas a mi njih ne vidimo, kod njih preovlađuje laganje, napastvovanje i zulum, nije poznata njihova pravednost, zbog toga je njihovo prenošenje hadisa slabo, po kom mjerilu presuđujemo da je ovaj džin musliman, ovaj munafik, ovaj dobar a ovaj loš?

Zbog toga pomaganje sa džinom muslimanom (kao što tvrde neki) u liječenju nije dozvoljeno zbog sljedećih stvari:“.

Zatim je naveo četiri argumenta koji se mogu rezimirati u sljedećem:

1- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je opsihren, niti ashaba, a među njima je bilo onih koji su se liječili od sihra, uroka i džinskog opsjedanja.

2- Pomaganje džinima je put koji vodi u širk (jer džini ne pomažu bez protivusluge).

3- Obaveza je napraviti razliku između sihrbaza koji se pomaže sa džinima šejtanima i učača rukje koji liječi učenjem Kur'ana a ne džinima, u protivnom neće biti razlike među njima.

4- Džini su stvoreni od vatre, kod njih preovlađuje zulum, neprijateljstvo i promjenjivost, pa tako džin prijatelj može postati naveći neprijatelj a upoznao je tvoje slabe tačke.

Kaže šejh Salih Fevzan (Es-Sihu veš-š'aveze, str. 86-87):

„Ne pomaže se sa džinom, ni sa muslimanom niti sa onim koji tvrdi da je musliman jer on može reći da je musliman a laže kako bi prišao insanu, pa zbog toga ova vrata treba u osnovi zatvoriti. Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima pa makar tvrdili da su muslimani. …“.

Kaže Salih Ali Šejh, ministar Ministarstva za vjerske poslove (Medželletud-dava, broj 1683, god. 1419., str 23.):

„Pomaganje sa džinima je u osnovi zabranjeno. Neki učenjaci dozvoljavaju ponekad kada sam džin ponudi, a ovo je rjedak slučaj da muslimanu džin ponudi pomoć, u tom slučaju je dozvoljeno. Ovo nije Uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba.

Pomaganje sa džinima koji tvrde da su muslimani od strane nekih učača je odvelo u fitne, mržnju i probleme među ljudima. Kaže učač da džin kaže da je zavidljivac ili urokljivac druga žena ili da je sihr od porodice supruge ili nekoga od rodbine i tome slično, a ovo proizvede kidanje rodbinskih veza, međusobnu mržnje i razna zla“. Zatim je spomenuo da su učenjaci Mustelahul-hadisa (hadiske terminologije) naveli da se rijavet džina muslimana ne prima jer nam nije poznat adalet (da li izvršava vadžibe vjere i kloni se harama) džina, zbog toga što nema načina da to možemo utvrditi.

Zatim na drugom mjestu kaže (Et-Temhid, str. 616):

„Nije dozvoljeno liječiti se ni kod koga za koga se zna da se pomaže džinima muslimanima“.

Drugo mišljenje: Dozvola pod određenim šartovima.

Ovaj stav se pripisuje šejhul-islamu Ibn Tejmijje, Abdurrahmanu Es-Sa'diju, Ibn Usejminu, Mukbilu el-Vadi'ia, Dr. Ahmedu Hamedu, Abdul-Muhsinu el-‘Ubejkanu i Abdullahu Ed-Demidži.

Govor učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje sa džinom muslimanom

Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 11/306-307):

„Relacija džina i insana ima različita stanja:

– insan koji naređuje džinu ono što su naredili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od činjenja ibadeta samo Allahu, pokornosti Njegovom Vjerovjesniku, i naređuje to i insanu, on je od najboljih Allahovih miljenika (evlija), on je u tome od nasljednika Poslanika i njegovih zamjenika,

– ko upotrebljava džina u njemu dozvoljenim stvarima, on je poput onoga ko koristi insana u njemu dozvoljenim stvarima,

– ko upotrebljava džina u onome što su zabranili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u širku, ili u zabranjenom ubistvu, ili u neprijateljstvu bez ubistva, poput uzrokovanja bolesti, zaboravljanja znanja i sličnih vidova zuluma, ili u nemoralu, poput dovođenja onoga ko želi nemoralne radnje, on se pomaže sa njima u griješenju i neprijateljstvu,

– zatim ko se pomaže sa njima u činjenju kufra, on je kjafir,

– a ko se pomaže sa njima u činjenju grijeha, on je griješnik, ili fasik (veliki griješnik) ili griješnik (koji čini mali grijeh)“.

Kaže šejh Abdurrahman Es-Sa'di (Tarikul-vusul, str. 134): „Upotrebljavanje džina od strane insana je poput korištenja insana od strane insana. Neko ih koristi u haramima, neko u dozvoljenim stvarima, a neko u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem“.

Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu traženja pomoći insana od džina muslimana pa je odgovorio sljedeće (Fetava el-akida, str. 216):

„Naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u 11 tomu svojih fetvi da upotreba džina od strane insana može imati tri stanja:

1- Da ih upotrebljava u pokornosti Allahu, poput toga da bude njegov zamjenik u dostavljanju Šerijata njemu sličnim džinima, ili ga upotrebljava u pomaganju šerijatski potrebnih stvari (od kojih je liječenje Kur'anom), to je pohvalna stvar, ili potrebna, to je dava k Allahu jer među džinima ima dobrih, pobožnih, zahida i uleme.

2- Da ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, to je dozvoljeno pod šartom da je sredstvo dozvoljeno, a ako je zabranjeno onda je haram, poput toga da ga džin neće pomoći osim ako učini širk Allahu, recimo da prinese žrtvu džinu ili slično.

3- Da ih upotrebljava u zabranjenim stvarima, poput krađe imetka ljudi, zaplašivanju ljudi i tome slično, to je zabranjeno jer je vid neprijateljstva i zuluma.

Zatim je naveo ono što se prenosi od Ebu Muse el-Eš'arija, radijjallahu anhu, kada ispitivao vijest o Omeru, radijallahu anhu, (tj. gdje se nalazi), a bila je neka žena u kojoj je bio džin, on ga je pitao o njemu (gdje se nalazi), pa mu je rekao da Omer, radijjallahu anhu, obilježava deve od zekata (u Bejtul-malu)“.

Upitan je šejh muhaddis Mukbil El-Vadi'i da li je dozvoljeno tražiti pomoć od džina u onome što je u njihovoj moći sa dokazom, pa je odgovorio sljedeće (Garetul-ešrita, 2/226-227):

„Kada sigurno utvrdiš da je musliman i da istinu govori, dozvoljeno ti je da tražiš od njega pomoć i njemu od tebe. Najbitnija stvar je da budeš siguran da istinu govori i da nije džahil. Jedna osoba od stanovnika Sa'adeta se sastajao sa džinom na planini, izučavao je sa njim Kur'an. A kada su došli džini sa bolesnikom, rekao je: Morate zaklati kurban. Pa mu je rekao taj čovjek: To nije dozvoljeno. A džin mu odgovori: Ovi džini su tvrdoglavi, neće otići osim da zakolju kurban. Ovo je primjer: ili džahila kao što ima džahila kod ljudi ili je šejtan koji hoće odvesti u dalalet tog čovjeka. Kada si siguran u njegov iman i da istinu govori, nema smetnje inšallah, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka’, kada je tražio: ‘Pokažite mi vaše rukje’, pa kad su pokazali, reče: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka'“.

Na pitanje o propisu pomaganja insana sa džinima, dr. Ahmed ibn Nasir Hamed je odgovorio (Es-Sihru bejnel-hakikati vel-hajali, str. 211):

„Mu'mini od džina su kao mu'mini od ljudi, u smislu da su pouzdani. Oni ne pozivaju u upućivanje molitve nekome drugom mimo Allaha, niti pomažu u zulumu i neprijateljstvu. Dobijanje vijesti od njih se ne negira nego uzima kao pouzdano, a njihovo pomaganje njihove braće od ljudi je moguće kao što ljudi pomažu jedni druge“.

Upitan je šejh Abdul-Muhsin el-‘Ubejkan o dozvoli traženja pomoći od džina pa je odgovorio:

„Traženje pomoći od dobrih džina je šerijatski dozvoljeno. Omer ibn Hattab, radijjallahu anhu, je tražio pomoć od njih da sazna o nekoj osobi, također, pomogao se sa njima Ebu Musa el-Eš'ari da sazna gdje je Omer, radijjallahu anhu. Ovo navodi i prenosi šejhul-islam Ibn Tejmijje, a ja sam to prenijeo u mojoj knjizi ‘Gajetul-meram’. Ovo pitanje je prenešeno i pojašnjeno u ovoj knjizi“.

Upitan je šejh dr. Abdullah ibn Omer ed-Demidži o propisu pomaganja sa džinom muslimanom, pa je odgovorio sljedeće nakon zahvala i salavata (Fetva izdata 24. Džumadul-ula 1422. po Hidžri):

„Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu'ul-fetava da upotreba džina može biti na sljedeće načine:

1- Ko ih koristi u haramu, poput nemorala, zuluma, širka, govora o Allahu bez znanja, a misle da su to kerameti pobožnjaka, a ovo su djela šejtana.

2- Ko ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, poput donošenja njegovog imetka, pokazivanje mjesta na kojem je imetak koji nema vlasnika, zaštita od onoga ko ga uznemirava i slično, ovo je poput međusobnog pomaganja ljudi.

3- Ko ih koristi u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se koristi insan u ovome, pa im naređuje ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, zabranjuje im ono što su Allah i Poslanik zabranili, kao što naređuje i zabranjuje čovjeku. Ovo je stanje našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i stanje onih koji ga slijede iz ummeta, oni su najbolja stvorenja, jer oni naređuju ljudima i džinima ono što im naređuje Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem“.

Šejh Halid El-Muslih je upitan o propisu pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju rukjom, pa je naveo općepoznati stav zabrane na čemu je većina učenjaka, a to je zabrana i naveo neke gore spomenute argumente zabrane. A zatim je naveo da neki učenjaci dozvoljavaju pod određenim uvjetima, kao što je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Kaže da Ibn Tejmijje dozvoljava pod sljedećim šartovima: 1- da je način traženja pomoći od džina dozvoljen (da ne bude upućivanjem molitve njima, klanjem kurbana i slično), 2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima. Zatim kaže da je ispravno mišljenje zabrana pomaganja sa džinima, osim ako sam džin ponudi neku vrstu pomoći, onda nema smetnje. Ali opet treba biti obazriv da ne bude neka vrsta postepenog odvođenja u zabranjeno, a Allah zna najbolje.

(https://www.youtube.com/watch?v=39V_ecWV5oI)

Odabrani stav je zabrana zbog snage argumenata koje su učenjaci ovog mišljenja naveli, a Allah zna najbolje. Osnova je da se liječenje bolesnih od sihra, uroka i džinskog opsjedanja čini učenjem Kur'ana i općepoznatim metodama koje ispunjavaju šartove dozvoljene rukje.

Izuzetak ove zabrane, uzimajući stav šejhul-islama Ibn Tejmijje i drugih učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje džinima muslimanima, bi bilo stanje kada se ispune sljedeći šartovi:

1- da sam džin musliman ponudi pomoć a ne da traži učač.

2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima liječenja.

3- da se utvrdi islam džina i istinitost njegovog govora.

3- da to bude ponekad a ne stalna praksa.

4- da to bude od strane učene osobe koja imaju iskustva u učenju rukje, a ne oni koji nemaju šerijatskog znanja ili su početnici.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U odgovoru na ovu temu se može govoriti u tri cjeline: vjerovanje vezano za ovu tematiku, hadisi o tome i govor uleme.

Vjerovanje vezano za ovu tematiku

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je prvak Ademovih potomaka, najbolje stvorenje i najplemenitiji kod Allaha. Na ovo ukazuju mnogi šerijatski tekstovi i oko toga nema spora i dileme. Međutim, od Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte me pretjerano hvaliti (uzdizati) kao što su kršćani pretjerano hvalili sina Merjemina. Ja sam, uistinu, rob, pa recite Allahov rob i Njegov Poslanik”. Bilježe ga Buharija, Ahmed i Darimi. Ovim hadisom se zabranjuje pretjerano uzdizanje i veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje nije zasnovano na validnim šerijatskim tekstovima.

Vjerovanje i ubjeđenje da Allah nije stvorio Adema, alejhisselam, ni Džennet, ni Vatru, ni dunjaluk, ni svemir, ni Arš, ni Zemlju, ni nebesa, ni Sunce, ni Mjesec, niti vjerovjesnike osim radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno vjerovanje da je cilj, mudrost i smisao stvaranja svega spomenutog isključivo radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, iz počasti prema njemu, je batil (ništavno) ubjeđenje i jedna u nizu sufijskih akidetskih devijacija.

Slično sufijsko uvjerenje u kojem pretjerano veličaju i uzdižu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je uvjerenje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, stvoren od Allahovog nura (svjetla) i da su nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva stvorenja stvorena od njegovog (Muhammedovog) nura, i da je on prvo stvorenje i osnov i temelj svega što postoji.

Vjerovanje da je sve stvoreno radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne priliči da ga ispolje ni djeca ni neznalice, a kamoli onaj ko je osjetio miris znanja.

Da je ovo uvjerenje batil i neispravno ukazuju sljedeće dvije stvari:

1 – Jer je ono direktno oprečno dva kur'anska ajeta:

Prvi ajet – Kaže Uzvišeni govoreći o cilju stvaranja ljudi: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju (da mi ibadet čine)“ (Ez-Zarijat, 56). U ovom ajetu Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala, stavlja jasno na znanje da je cilj, mudrost i smisao stvaranja ljudi (među njima poslanika i vjerovjesnika) i džina samo da Mu ibadet čine, svejedno stvorio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili ne. Ne samo to, nego i samog Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je stvorio zbog tog cilja.

Drugi ajet – Kaže Uzvišeni govoreći o cilju stvaranja nebesa i zemalja: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da bi znali da Allah sve može i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ (Et-Talak, 12)

Ispravno ubjeđenje je suprotno ovoj tvrdnji zasnovanoj na apokrifnom hadisu „da je sve stvoreno radi Muhammeda“, a to uvjerenje je da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije poslan osim da bi bio milost svjetovima, tj. da nije svjetova ne bi ga Uzvišeni Allah poslao kao vjerovjesnika. Kaže Uzvišeni: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“. (El-Enbija, 107)

2 – Jer se ono zasniva na apokrifnim (izmišljenim) hadisima, o kojima će biti govora, inšallah.

Hadisi o tome

Prenešeno je nekoliko hadisa o ovoj temi u istom kontekstu, a to su:

1 – „Da nije tebe (Muhammede), ne bih stvorio svjetove.“ (hadisi-kudsi)

Hadis je apokrifan (izmišljen). Apokrifnim su ga ocijenili Es-Sagani u „Ed-Mevdu'atu“ (78), El-‘Adželuni u „El-Kešfu“ (2123), Emir El-Sane'ani, Eš-Ševkani u „El-Fevaidu“ (str. 246) i Albani u „Ed-Da'ife“ (282).

2 – „Da nije tebe (Muhammede), ne bih stvorio dunjaluk.“

Hadis je apokrifan (izmišljen). Apokrifnim su ga ocijenili Ibn El-Dževzi u „El-Mevdu'atu“ (1/288-289), što je potvrdio Sujuti u „El-Ala'i“, takođe Ibn ‘Irak u „Tenzihuš-šeri'ati“ (1/324).

3 – Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Uzvišeni Allah objavio Isau: ‘O Isa, vjeruj u Muhammeda i naredi onima iz svoga Ummeta koji ga dočekaju da vjeruju u njega. Da nije Muhammeda, ne bih stvorio Adema, i da nije Muhammeda, ne bih stvorio Džennet i Vatru. Stvorio sam Arš na vodi i on se potresao, pa sam zapisao La ilahe illallah muhammedun resulullah i on se smirio.'“

Bilježi ga Hakim u svom „El-Mustedreku“ i kaže da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan (sahih).

Međutim, njegovu ocjenu je komentarisao Zehebi riječima: „Mislim da je hadis izmišljen na račun (ravije) Se'ida“. To jest, od ravije Se'ida ibn ebi ‘Arube ovaj hadis prenosi Amr ibn Evs El-Ensari, a on je optužen da je izmislio ovaj hadis.

Kada je Zehebi naveo ovog raviju u knjizi „El-Mizan“ (3/246) rekao je za njega da je stanje njegove pouzdanosti nepoznato i da je došao sa munker hadisom, pa je naveo ovaj hadis i rekao da je apokrifan. Sa ovom konstatacijom Zehebija da je hadis apokrifan se složio Ibn Hadžer u knjizi „El-Lisan“ (4/354).

Za ovaj hadis kaže Albani u „Es-silsiletu ed-da'ifa“ (280): „Nema osnova“ (tj. nije prenešen sa senedom u hadiskim zbirkama). I potvrdio je da je apokrifan zbog spomenutog ravije.

Prema tome, složili su se Zehebi, Ibn Hadžer i Albani da je hadis kojeg bilježi Hakim apokrifan (izmišljen).

Napomena: Postavlja se pitanje kako je moguće da Hakim u svom Mustedreku ocijeni vjerodostojnim neke hadise, a da ti hadisu budu slabi, jako slabi ili izmišljeni kod drugih muhaddisa? Odgovor na ovo pitanje nam prenosi Sujuti od Ibn Hadžera u svojoj knjizi „Tedribur-ravi“ (1/113), gdje kaže da je šejhul-islam (misli na hafiza Ibn Hadžera) rekao: „To što je Hakim olahko ocjenjivao hadise vjerodostojnim je zbog toga što je u knjizi (El-Mustedrek) pisao i sakupljao hadise da bi ih poslije istražio, preispitao i pročistio, međutim prestigla ga je smrt (prije toga), rahimehullah“.

A što se tiče hadisa u kojima je došlo da je na Aršu napisano da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, svi hadisi u tom kontekstu se kreću između apokrifnih (kako su ih ocijenili Ibn Hadžer, Ibn Irak, Sujuti i Albani) i onih koji nemaju osnova (tj. nisu prenešeni sa senedom u hadiskim zbirkama). Znači, ništa vjerodostojno o tome nije prenešeno zbog čega mnogi učenjaci kažu da to nema osnova u vjeri.

Govor nekih učenjaka o tome

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje (Medžm'ul-fetava, 11/86-96) o vjerodostojnosti hadisa kojeg spominju neki ljudi „da nije tebe (Muhammede) Allah ne bi stvorio ni Arš, ni Kursijj, ni Zemlju, ni nebesa, ni Sunce, ni Mjesec, niti ostala stvorenja“. Njegov odgovor je bio: „Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je prvak svih ljudi, najbolje stvorenje i najugledniji kod Allaha. Zbog toga je rečeno da je Allah zbog njega stvorio svijet i da nije bilo njega, ne bi stvorio Arš, ni Kursijj, ni nebo, ni Zemlju, ni Sunce, ni Mjesec. Međutim, ovo nije hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni vjerodostojan ni slab, niko ga od hadiskih učenjaka nije prenio kao riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to prenešeno od nekoga od ashaba, čak se ne zna ni čije su to riječi“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava Ledžentud-daime 1/312): da li se kaže da je Allah stvorio nebesa i Zemlju radi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i šta znači „da tebe nema ne bih stvorio svemir“, je li ovo uopšte hadis? Komisija je odgovorila sljedeće: „Nebesa i Zemlja nisu stvoreni radi njega, sallallahu alejhi ve sellem, nego su stvoreni zbog onoga što je Uzvišeni rekao: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da bi znali da Allah sve može i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“ A što se tiče spomenutog hadisa, on je izmišljen (krivotvoren) na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nema osnove“.

Takođe, upitan je šejh Bin Baz o ovom hadisu (Fetava Nurun ala ed-derbi, 46), pa je odgovorio: „To se prenosi od običnih ljudi koji ne razumiju. Kažu: „Dunjaluk je stvoren radi Muhammeda, da nema Muhammeda ne bi bio stvoren dunjaluk niti ljudi“. Ovo je batil (ništavno), nema osnova, pokvaren govor. Allah je stvorio dunjaluk da bi Njega, subhanehu ve te'ala, znali i spoznali, i da bi Ga obožavali. Stvorio je dunjaluk i stvorenja da bi Ga spoznali sa Njegovim imenima i svojstvima, Njegovom moći i znanju, da bi samo Njega obožavali nepripisujući Mu sudruga i da bi Mu bili pokorni. Nije stvorio dunjaluk radi Muhammeda, niti Nuha, ni Muse, niti Ise, niti radi nekog drugog vjerovjesnika, nego je stvorio stvorenja da bi samo Njega koji nema sudruga obožavali“.

A to što se prenosi od nekih učenjaka, poput El-Hejtemija, El-Kastalanija, Mula Ali El-Karija i njima sličnih, da su prihvatali značenje toga što je došlo u ovim apokrifnim hadisima, to je tačno ali ne treba da čudi jer su ovo sufijski učenjaci na akidi Eš'arija ili Maturidija.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje