Mnogi neistomišljenici Ibn Tejmijje, kako bi ga omalovažili, pozivaju se na kazivanje koje navodi Ibn Betuta u svom poznatom “Putovanju” u kojem navodi da je vidio Ibn Tejmijju na minberu Damaške džamije kako drži govor ljudima i Allahovo spuštanje na dunjalučko nebo poistovjećuje sa svojim silaskom sa jedne stepenice minbera!

Kakva je istinitost ove predaje (rivajeta)?

Šta je njena bit?

Da li je Ibn Tejmijje, zaista, vjerovao u tešbih (sličnost Allaha sa Njegovim stvorenjima)?

Istina je da ono što Ibn Betuta, Allah mu oprostio, navodi o šejhul-islamu Ibn Tejmijji nema nikakve vrijednosti niti težine sa stajališta naučne i istraživačke vage.

Mnogi velikani istraživači koji su se specijalizirali za oblast o nasljedstvu Ibn Betute i Ibn Tejmijje potvrdili su da je ovo kazivanje krivotvorina koja nema lanac prenosilaca (sened) koji bi je potvrdio i doveo na prijestolje autentičnosti.

A razlog tome je u onome što slijedi:

Prvo

Potvrđenost nepreciznosti i nepouzdanja Ibn Betute u tom “Putovanju”.

Mnogi učenjaci su, kritički, analitički i naučno, govorili o “Putovanju” Ibn Betute i došli su do zaključka da su to samo puka autorova prisjećanja te se ne mogu smatrati pouzdanim izvorom na koji se može osloniti.

Ovo “Putovanje” ne ubraja se u priznata historijska djela koja se mogu koristiti kao oslonac, a da ne govorimo o njegovom autoru koji je bio nepoznat ljudima od nauke i naučnog iskustva.

Poznati istraživač Hasan Sa’ih, u predgovoru knjige “Tadžul-mefrik fi tahlijeti ulema’il-mešrik”, autora šejha Halida ibn Isa’a el-Belvija – potvrdio je da postoji mogućnost da je Ibn Betuta možda čuo za ime nekog od učenjaka (uleme) iz neke zemlje koju bi posjetio, te bi spomenuo njegovo ime u svom “Putovanju” iako tu osobu nije lično sreo ili vidio, odnosno okorištavao se onim što bi čuo i to je uvrštavao u svoje “Putovanje” kao da je sreo ili vidio tog učenjaka, kao što je to uradio u Tunisu kada je spomenuo jednog od njegovih poznatih autoriteta Ibn el-Gammaza.

A ono što još više čini jasnom ovu stvar jeste to što “Putovanje” Ibn Betute sadrži stvari koje nauka izričito odbacuje. Primjer toga jeste dio u kojem navodi da je posjetio neka ostrva i zemlje u kojima su živjele žene sa samo jednom dojkom.

Također, neka čudesa i bajke koje navodi u svom “Putovanju”, kao da je bio sudionik tih dešavanja, jasno daju do znanja čovjeku da su to krivotvorine i puke bajke koje ljudi prepričavaju!

Drugo

Ko istraži i dobro provjeri ono što o Ibn Tejmijji prenosi Ibn Betuta jasno će uvidjeti da je to njegova laž.

Naime, Ibn Betuta navodi da je jednog petka bio prisutan u džamiji kada je Ibn Tejmijje vazio ljudima sa minbera, te se spustio sa jedne stepenice minbera govoreći:

‘’Allah se spušta na dunjalučko nebo kao i što je ovo moje spuštanje…’’ itd.

Ovdje imamo nekoliko naučnih kritika od kojih su najvažnije:

Ibn Betuta, Allah mu oprostio, slagao je i nije slušao od Ibn Tejmijje niti se sa njim sreo. Jer, on je u Damask stigao u četvrtak devetog mubarek mjeseca ramazana 726. god. po Hidžri, a Ibn Tejmijje je bio u zatvoru u tvrđavi u Damasku od početka mjeseca ša’bana te iste godine pa sve do svoje smrti uoči ponedjeljka dvadesetog zul-ka’de 728. god. po Hidžri!!
Suštinsko pitanje ovdje je:

Kako ga je Ibn Betuta vidio kako na minberu džamije vazi ljudima i kako je to mogao čuti od njega??!

Niko od svih onih koji su pisali biografiju šejhul-islama Ibn Tejmijje ne spominje da je on vazio ljudima sa minbera džamije. Jer, da je bilo tako, makar bi neko od njih, radi značaja, to spomenuo.

A sigurno je da je šejhul-islam Ibn Tejmijje, r.a., sjedio na stolici i držao govor ljudima

Taj njegov skup bio je krcat njegovom familijom.

Tako poznat događaj poput ovoga i to pred mnogim ljudima, na minberu poznatog mjesta i to od poznatog alima kojem zavide i koji ima mnoge neprijatelje… i on govori ono što ljudi ne bi smjeli prešutjeti… A zatim se sa spominjanjem ovog događaja – za koji su postojali svi uzroci njegovog prenošenja i imao je broj koji doseže tevatur – izdvoji samo Ibn Betuta!!

Treće

Kada dobro provjerimo suštinu knjige “Putovanje” i budemo pravedni prema njenom autoru, nalazimo da laž, izmišljanje i bajke koje se nalaze u toj knjizi nisu djelo samog Ibn Betute, već je to podvala prepisivača ovog djela. I ovo se često dešavalo. Čak štaviše, to se dešavalo i nebeskim knjigama koje je od njihovih prepisivača zadesilo veliko izobličenje.

Imam Hafiz Ibn Hadžer ukazao je na činjenicu da Ibn Betuta, rahimehullah, nije autor svih dijelova “Putovanja”, nego je to napisao i sabrao Abdullah ibn Džezzijj el-Kelby koji je tako i ‘’nakitio’’ to djelo.

A Alame el-Belfiiky ga je (tj. Abdullaha ibn Džezzijja) optužio za laž i podmetanje!!

U uvodnom dijelu “Putovanja” Abdullah ibn Džezzijj el-Kelby kaže:

“I prenio sam značenja govora šejha Abu Abdullaha i to preciznim izrazima za svrhe koje je on ciljao i koje, ujedno, pojašnjavaju značenja koja je namjeravao potvrditi.”

A na kraju te knjige kaže:

“Ovdje se završava ono što sam sažeo od onoga što je ograničio šejh Abu Abdullah Muhammed ibn Betuta.”

Ovo nam jasno ukazuje na to da u “Putovanju” Ibn Betute nisu navedeni njegovi autentični izrazi, već je prenosilac jasno potvrdio da je ubacivao određene izraze i riječi.

Četvrto

Akida šejhul-islama, koja je od njega prenesena tevaturom, potvrđuje izmišljenost ovog kazivanja:

Ko ima makar i površno ili prosto znanje o nasljedstvu šejhul-islama Ibn Tejmijje jasno će potvrditi da je ovo kazivanje izmišljotina i podvala. Zato neka se vrati, ko hoće, na “Medžmu’atul-fetava” ili “Der’ut-te’arud…”, kako bi se uvjerio da se Ibn Tejmijje borio protiv ovakve ideje i da nije vjerovao drugačije osim onako kako su vjerovali selefi ovog ummeta, ridvanullahi alejhim.

Neka se vrati i na knjigu “Šerhu hadisin-nuzul” od Ibn Tejmijje kako bi se neposredno uvjerio u njegovu akidu spram silaska (spuštanja) Uzvišenog Gospodara i akide u Njegove atribute.

Peto

Svjedočenje pravedne i umjerene uleme:

Isto kao što postoje oni koji odobravaju laž i potvoru kako bi potpomogli svoj stav (mezheb) ili kako bi porazili svog neistomišljenika, isto tako ima mnogo onih učenjaka, uprkos različitosti mezheba, koji nisu prodali svoju vjeru i koji nisu lagali radi potpore svoga mezheba.

Svijetli primjer za to je šejh alame Ibrahim el-Kevrani el-Šafi’i el-Eš’arijj koji u svojoj ‘`Hašiji`’, koju je nazvao “Mudžella al-me’any ala šerhi aka’idid-divany”, jasno kaže:

“Ibn Tejmijje nije onaj koji zastupa tedžsim (antropomorfizam/utjelovljenje). On je jasno rekao da Allah nije tijelo i to u ‘Risali’ u kojoj je govorio o hadisu koji govori o spuštanju Allaha svake noći na dunjalučko nebo. A u jednoj drugoj ‘Risali’ on je rekao:

‘Ko kaže da je Allah poput tijela čovjeka ili da Allah, u bilo čemu, sliči, nekom od stvorenja, taj je onda onaj koji je potvorio Uzvišenog Allaha.’’’

Zatim šejh alame Ibrahim el-Kevrany kaže :

“Čak štaviše, kad je u pitanju iman, on pripada mezhebu selefa u klonjenju od onoga što je sumnjivo i čuvanju čistim i uzvišenim ovog ajeta:

‘Nije ništa kao On’.’’

Istraživač dr. Alijj el-Muntesir el-Kettany, koji je obradio knjigu “Putovanje Ibn Betute”, govoreći o ovoj priči, kaže:

“Ovo je puka potvora na šejha, rahimehullah.

Jer on je bačen u zatvor u tvrđavi Damask prije nego je Ibn Betuta došao u Damask i to za više od jednog mjeseca.

Historičari su saglasni da je on posljednji put zarobljen u tvrđavu Damask šestog ša’bana 726. hidžretske godine, a iz zatvora je izašao mrtav.

Međutim, autor Ibn Betuta na 102. stranici svoje knjige navodi da je on stigao u Damask devetog ramazana”!!

Dr. Muhammed Se’id Ramadan el-Buti kaže:

“Nas mnogo čudi kad naiđemo na fanatike koji smatraju kafirom Ibn Tejmijju, rahimehullah, i govore kako je on onaj koji zastupa tedžsim (antropomorfizam).

Ja sam dugo istraživao kako bih pronašao ideju ili makar jednu riječ koju je napisao ili izgovorio Ibn Tejmijje a koja upućuje na to da on vjeruje u antropomorfizam, kako to o njemu prenosi Es-Subhi ili drugi, i nisam našao ama baš ništa o ovome.

Zatim sam se vratio na zadnje djelo koje je napisao Abu Hasan el-Aš’arijj, a to je knjiga ‘El-Ibane’, pa sam našao da i on govori onako kako je govorio Ibn Tejmijje.

Pa zašto pokušavamo da veličamo iluziju (sumnju) koja ne postoji?

I zašto pokušavamo da pušemo u vatru cijepanja?”

Ovo je ono dok čega sam ja u ovoj brzini došao… moleći Allah da nas uputi da budemo na usluzi Njegovoj vjeri.

Priredio: Halil Makić
Preuzeto sa minber.ba

Napisao: Sahre el-Halaas
Preuzeto sa: http://www.saaid.net

Vidi manje

Prividnih pripadnika ehli-sunneta svakim je danom sve više. Neosnovano i bespravno istjerivanje drugih iz okvira ehli-sunneta svakodnevnica je međumuslimanskih dijaloga. O etiketiranju onih koji misle drugačije izlišno je trošiti riječi. Svjedoci smo postojanja pojedinaca koji će olahko iz okvira ehli-sunneta istjerati svakog čija brada ne prelazi dužinu četiri prsta. S druge strane, ne manjka ni onih koji će muslimana koji ne krati bradu, po automatizmu, svrstati u redove opakih haridžija. Bavljenje isključivo formom i vanjštinom dovelo je do toga da u drugi plan budu potisnute sve one prave odlike i vrline istinskih pripadnika ehli-sunneta.

Uzorno ponašanje i profinjen ahlak

Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupna vjera je lijepo ponašanje, pa ko te poduči lijepom ponašanju, taj te podučio vjeri.” (Medaridžus-salikin, 2/307) Jedna od najupečatljivijih karakteristika istinskih pripadnika ehli-sunneta jeste profinjen ahlak protkan kur’ansko-hadiskim smjernicama. Kur’an i sunnet su dva osnovna izvora iz kojih pripadnici ehli-sunneta uzimaju norme i pravila primjernog ponašanja. Kaže Uzvišeni: ”Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89) Uzimajući u obzir ovaj princip na kojem istinski pripadnici ehli-sunneta izgrađuju i dorađuju svoj ahlak, Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: ”Primjerno ponašanje i ahlak koncipirani su i utemeljeni kroz kur’anske naredbe, ali i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, a manifestiraju se kroz uvjerenje, ibadete i moral. Shodno ovome, svi ashabi su norme ponašanja crpili iz Kur’ana i sunneta bez potrebe da konsultiraju najučenije ashabe da im to preciznije pojasne. Pojedini učenjaci su se razišli po nekim pitanjima vezanim za ponašanje i ahlak, ali za većinu tih pitanja jasne odgovore nalazimo u Kur’anu i sunnetu jer norme ponašanja potpadaju pod domene islamskog vjerovanja i jasno su precizirane i objašnjene u Kur’anu i sunnetu.“ (Medžmua’ fetava 19/273-274, sažeto) Primjerno ponašanje krasi samo istinske pripadnike ehli-sunneta. Oni su svjesni značenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Najbolji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ponašanja“ (Ahmed 2/472, Ebu Davud, br. 4682, sahih), dok se prividni pripadnici ehli-sunneta zavaravaju zaboravljajući na riječi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpotpuniji iman ima onaj vjernik koji ima najljepši ahlak.“ (Buhari, sahih) Stvarni pripadnici ehli-sunneta znaju da je profinjen ahlak i lijepo ponašanje nešto najvrednije i najteže što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Na Sudnjem danu ništa neće biti teže na vagi vjernika od lijepog ponašanja.“ (Ahmed 6/442, Ebu Davud, br. 4799, Tirmizi, br. 2004, hasen-sahih) Isto tako, oni vjeruju da su ljudi koje krasi primjeran ahlak i lijepo ponašanje Allahu najdraži i vjerovjesnicima najbliži. U tom kontekstu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Hoćete li da vas obavijestim ko je od vas Allahu najdraži i ko će meni na Sudnjem danu biti najbliži?“ ”Hoćemo“, rekoše ashabi, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: ”Oni koji budu najljepšeg ponašanja.“ (Ibn Hibban, br. 478, sahih) Shodno ovome, istinski pripadnici ehli-sunneta su oni koji su sebi priskrbili profinjen ahlak. U ophođenju sa drugima oni su blagi i susretljivi, brižljivo gaje međubratsku ljubav i znaju da ih upravo ove osobine razdvajaju od onih koji su samo formalni, a nikako suštinski pripadnici ehli-sunneta.

Srednji put

Istinski pripadnici ehli-sunneta, za razliku od ostalih devijantnih grupacija, uvijek se nalaze između dvije krajnosti, između pretjeranosti i nedotjeranosti. Vjerovanje pripadnika ehli-sunneta u sve vjerodostojne tekstove priskrbilo im je svako dobro, ali i srednji put između ostalih skupina, kao što kaže Ibn Tejmijje, rahimehullah: ”Pripadnici ehli-sunneta su na svim poljima srednja grupacija, zato što se drže Allahove Knjige i Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, kao i onoga na čemu su se složile ispravne generacije iz reda muhadžira i ensarija te onih koji ih u dobru slijede.“ (Medžmua’ fetava, 3/375) Govoreći o principu srednjeg puta, imam Šatibi, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupan šerijat zasnovan je na principu srednjeg i pravednog puta bez uzmicanja desno ili lijevo. Ako pogledaš u šerijat kao cjelinu i razmisliš o njemu, zapazit ćeš da počiva na umjerenosti i središnjem putu. Ako uočiš određena odstupanja na nekom polju, onda znaj da to uvijek biva nauštrb druge strane. Jedna strana je pretjerivanje i sve ono što sa sobom nosi od zastraživanja i prijetnji. Druga strana je popuštanje i sve ono što sa sobom nosi od nade, želje i olakšanja. Tek onda kada ne bude ni prvo a ni drugo javlja se umjerenost i srednji put koji je jedini pravedan i jasan i na čijim se osnovama gradi sistem vrijednosti.“ (El-Muvafekat, 2/163-168, sažeto) Istinski pripadnici ehli-sunneta odabrali su srednji put u ibadetima pa su tako između onih koji su zaokupljeni srčanim ibadetima, poput sufija, i između onih koji su zaokupljeni samo tjelesnim ibadetima. Pripadnici ehli-sunneta čine podjednako i srčane, ali i tjelesne ibadete. (Mealim fi suluk, str. 36) Pojašnjavajući razliku između onih koji su pretjerali u pogledu srčanih ibadeta, a zapostavili tjelesne ibadete te onih koji svu pažnju pridaju tjelesnim ibadetima ne obazirući se na srčane ibadete, Ibn Kajjim veli: ”Rob je prema Allahu dužan da ispoljava dvije vrste robovanja: vidljivo (javno) robovanje te skriveno (tajno) robovanje. Srce ima svoje ibadete, jezik svoje kao i svi ostali organi. Izvršavanje samo vidljivih ibadeta bez suštine skrivenih (srčanih) ibadeta roba ne približava njegovom Gospodaru i za takvo djelo ne slijedi nagrada. Sufijski šejhovi, u želji da postupaju oprečno od onoga što čine učenjaci, posvetili su se isključivo srčanim ibadetima i zapostavili tjelesne, te su kazali da je svrha ibadeta predanost srca, a tijelo se povodi za njim. Ove dvije skupine u potpunosti su oprečne jedna drugoj. Jedni su zapostavili tjelesne ibadete pa su i njihovi srčani ibadeti propali. Drugi su zapostavili srčane ibadete pa su i njihovi tjelesni ibadeti propali.“ (Bedaiul-fevaid, 3/229)

Usavršiti ahlak i kročiti srednjim putem

Prividni pripadnici ehli-sunneta zadovoljavaju se vanjštinom i formom. S druge strane, stvarni i istinski nosioci ehli-sunnetskog bajraka nastoje prodrijeti u suštinu stvari te svoje duše oplemeniti, a ahlak i ponašanje usavršiti. Kako postići željeni cilj objašnjava nam imam Zehebi, rahimehullah: ”Savršeno ponašanje postiže se kroz savjesno iskorištavanje vremena, učenje Kur’ana i razmišljanje o njegovim ajetima, nepretjeran govor, čuvanje jezika, stalno spominjanje Allaha, skromnost u ophođenju s muslimanima, održavanje rodbinskih veza, praštanje, udjeljivanje i onda kada je oskudica, saopćavanje vijesti uz saosjećanje, naređivanje dobra, udaljavanje od neznalica, traženje oprosta navečer. Ovo su svojstva onih koji su na Pravom putu.“ (Sijer E’alam en-Nubela, 12/90-91, sažeto) Nakon što vjernik popravi svoj ahlak, za potpuno oplemenjivanje i usavršavanje neophodno je da uspostavi ravnotežu između ibadeta koji se čine javno te onih koji se čine srcem. Ibn Kajjim, rahimehullah, za one koji to uspiju kaže: ”Pravi vjernici koji su spoznali Allaha izvršavaju kako javne tako i tajne ibadete, srcu daju prednost, a njihova tijela se srcu povinuju i upravo je ovo suština robovanja.” (Igasetul-lehfan, 1/187)

Opterećenost formalnostima i pridavanje značaja isključivo formi u ibadetima, ponašanju i ahlaku, mnoge je odvelo u redove prividnih pripadnika ehli-sunneta. Vratiti se na stazu istinskih pripadnika ehli-sunneta moguće je samo ako se poštuju principi i norme utemeljeni na kur’ansko-hadiskim tekstovima pojašnjeni riječima velikana ovog ummeta.

Mr. Fahret Kadrić
Preuzeto sa minber.ba

Vidi manje

Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana.

Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenja Fussilet, 36) A na drugom mjestu kaže: “A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.” (Prijevod značenja El-A`raf, 200) Izraz “čuvenje (el-sem`u) u ovim ajetima znači uslišenje, a ne opće čuvenje. Bilježi imam El-Buhari u svom Sahihu od Adija ibn Sabita, a on od Sulejmana ibn Sureda, koji kaže: “Sjedio sam sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a dva se čovjeka posvađaše te jednom od njih lice pocrveni, a vene se napregnuše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ja, ustinu znam riječ, koju da je izgovorio, od njega bi otišlo ono što je osjetio. Da je rekao: ‘Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi od njega ono što je osjetio.’”

Drugi štit: Učenje sura El-Felek i El-Nas. Ove sure imaju zadivljujući utjecaj pri traženju utočišta kod Allaha Uzvišenog od šejtanovog zla, zatim odagnavanju zla i utvrđivanju od njega. Zato je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Oni koji traže utočište ne mogu ga tražiti ničim boljim od te dvije sure.” (Bilježe ga imam Ahmed i El-Nesai) I sam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učio je ove dvije sure svake noći pred spavanje te je naredio Ukbi – kako bilježi imam Et-Tirmizi – da ih uči poslije svakog namaza.

Treći štit: Učenje Ajetul-Kursijje. Bilježi imam El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovlastio me da čuvam zekat koji je skupljen u ramazanu, pa mi je jednom došao neki čovjek i uzeo malo hrane. Uhvatio sam ga i rekao da ću to kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on me je zamolio: ‘Pusti me! Ja sam u oskudici, imam porodicu i velike potrebe!’ Pustio sam ga, a kada je svanulo, Vjerovjesnik me upitao: ‘Šta je uradio tvoj uhićenik noćas?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tužio se da ima velike teškoće i da je u oskudici, pa sam se ja sažalio i pustio ga!’ Poslanik je rekao: ‘Slagao ti je, on će se vratiti!’ Sada sam znao da će se vratiti, s obzirom da je to rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam pratio i on je opet došao i uzeo malo hrane. Opet sam ga uhvatio i prijetio da ću kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ponovo molio: ‘Pusti me! U velikoj sam oskudici, imam brojnu porodicu! Neću se vraćati više!’ Ponovo sam se sažalio i pustio ga da ode, a kad je svanulo, Allahov Poslanik me je upitao: ‘Ebu Hurejre, šta je tvoj uhićenik sinoć učinio?’ Kazao sam: ‘Allahov Poslaniče, žalio se da je u oskudici i da ima veliku porodicu, pa sam se sažalio i opet ga pustio da ode!’ On mi odvrati: ‘Slagao ti je, vratit će se!’ Sad sam i treći put stražario čekajući ga, i on je došao opet i uzeo malo hrane, a ja ga opet uhvatio: ‘E, sad ću sve reći Allahovom Poslaniku, jer evo treći put kako si tvrdio da se nećeš vraćati, pa si opet došao!’, a on mi reče: ‘Pusti me, a ja ću te podučiti riječima za koje će ti Allah koristi dati!’ Upitah: ‘Koje su to riječi?’, a on mi reče: ‘Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!‘, pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se neće približiti do svanuća!’ Opet sam ga pustio, a kada je svanulo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: ‘Šta je sinoć uradio tvoj uhićenik?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tvrdio je da će me podučiti riječima za koje će mi Allah koristi dati, pa sam ga opet pustio!’
On, sallallahu alejhi ve sellem, upita me: ‘A koje su to riječi?’ Rekao mi je: “Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju od početka do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’, pa je još dodao: ‘Pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se do svanuća neće približiti!”’ Ashabi su pažljivo slušali da nešto nauče, a Vjerovjesnik je na to rekao: “Istinu ti je rekao, iako je on lažac! Znaš li ko je s tobom razgovarao tri noći, o Ebu Hurejre?” Rekao sam: “Ne znam!”
A on će na to: “To je bio šejtan…”

Četvrti štit: Učenje sure El-Bekare. Bilježe imam Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih domova groblja! U kuću u kojoj se uči sura El-Bekare neće ući šejtan!”

Peti štit: Učenje dva zadnja ajeta sure El-Bekare. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Mes`uda, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” Ahmed, Et-Tirmizi, En-Nesai i El-Hakim bilježe od Nu`mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru El-Bekare. Ni u jednoj kući u kojoj se prouči u toku tri noći neće ostati šejtan!”

Šesti štit:Učenje prva tri ajeta sure (Ha Mim) El-Mu`min zajedno sa Ajetul-Kursijjom. “Ha-mim. Objavljivanje Knjige od Allaha je Silnoga, Sveznajućeg, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko, kada osvane, prouči (Ha Mim) El-Mu`min… pa sve do ‘…Njemu se sve vraća…’ i Ajetul-Kursijju bit će njima zaštićen sve dok ne omrkne. A ko ih prouči kada omrkne, bit će njima zaštićen sve dok ne osvane.”

Sedmi štit: Učenje dove: “La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir” dnevno stotinu puta. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dnevno stotinu puta kaže:
‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir’, imat će nagradu kao da je deset robova oslobodio ropstva, bit će mu upisano stotinu dobrih djela a izbrisano stotinu hrđavih i to će mu, tog dana, biti štit od šejtana sve dok ne omrkne. I niko neće doći s nečim boljim od toga sa čim je on došao, osim onog čovjeka koji to izgovori više puta.”

Osmi štit: Ovo je jedan od najkorisnijih štitova od šejtana, a to je mnogo spominjanje Allaha, azze ve dželle. Bilježi imam Et-Tirmizi od Harisa Eš’arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Allah je naredio Jahjau, sinu Zekerijaa, alejhis-selam, pet riječi, da ih primjenjuje i da naredi Israelćanima da se i oni po njima vladaju. Jahja, alejhis-selam, to nije odmah učinio pa mu je Isa, alejhis-selam, rekao: ‘Tebi je Allah naredio pet riječi, da ih primjenjuješ i da narediš Israelćanima da postupaju po njima, pa ili ćeš im to narediti ti ili ću to ja uraditi?’ Tada Jahja, alejhis-selam, reče: ‘Ako to ne izvršim, strahujem da ću bit utjeran u zemlju ili da ću doživjeti kaznu. Nakon toga je Jahja, alejhis-selam, sakupio ljude u Mesdžidul-Aksa, koji se brzo napunio, te su ljudi posjedali čak i po prozorima, a on im reče: ‘Uistinu mi je Allah naredio pet riječi, da po njima postupam i naredio je i vama, također, da se po njima vladate:

1) Da samo Allaha obožavate i da Mu ništa kao druga ne pripisujete (širk). Jer, primjer onoga ko čini širk je kao primjer čovjeka koji je kupio roba iz svog čistog imetka, plativši ga zlatom ili srebrom, i rekao mu: Ovo je moja kuća i ovo je posao koji trebaš za mene raditi, pa zaradu meni donosi! On je radio, ali je zaradu davao nekom dugom mimo svog gazde. Pa ko od vas želi da ima takvog roba?

2) Allah vam je naredio namaz, pa kada klanjate, nemojte se okretati jer Allah je okrenut prema robu koji klanja sve dok se on ne okrene u namazu.

3) Allah vam je naredio post. I, uistinu, primjer toga je poput čovjeka koji se nalazi u skupini ljudi a sa sobom nosi posudu u kojoj je misk. Svaki od njih se divi ili je zadivljen njegovim mirisom. Zaista je miris iz usta postača Allahu draži od mirisa miska.

4) I naredio vam je zekat (sadaku). Primjer toga (sadake) je kao primjer čovjeka kojeg je neprijatelj zarobio, svezao mu ruke do njegova vrata i doveo ga da mu se odrubi glava. Tada on reče: Ja otkupljujem sebe i malim i velikim, pa je izbavio sebe od njih.

5) Allah vam je naredio da Ga puno spominjete (zikr činite). Primjer zikra (spominjanja Allaha Uzvišenog) je kao primjer čovjeka kojeg juri hitri neprijatelj. I kada stigne do neke čvrste tvrđave, zaštiti se od njih. Tako i čovjek ne može sebe ničim boljim zaštititi od šejtana nego zikrom (spominjanjem Allaha).'”

Nakon toga Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”A ja vam naređujem pet stvari koje mi je Allah Uzvišeni naredio: poslušnost, pokornost (pretpostavljenom), džihad (na Allahovom putu), hidžru i džemat (zajednicu). Jer, zaista, onaj ko napusti džemat, koliko i jedan pedalj, već je prekinuo svoju vezu sa islamom, sve dok se ne povrati. A ko bude tražio i pozivao džahilijjetskom pozivu, taj je već džehennemski leš.” Neki čovjek upita: ”Allahov Poslaniče, pa makar i klanjao i postio?”Poslanik reče: “Makar i klanjao i postio. Tražite i molite se Allahovim pozivom kojim vas je nazvao muslimanima i mu’minima, robovima Allaha”.

(Osim Et-Tirmizija hadis bilježe i imam Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim. Et-Tirmizi kaže: “Hadis je hasen sahih garib”.)

Ovim hadisom Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da rob ne može sebe zaštititi od šejtana nikako drukčije osim zikrullahom (spominjanjem Allaha). Na ovo upućuje sura En-Nas, jer u njoj je šejtan opisan kao el-hannas (napasnik) – onaj koji se povlači, skupi se i stegne prilikom Allahovog spomena. A kada rob zanemari zikrullah, on zgrabi srce, ubacuje u njega vesvesu (sašaptavanje) koja je srž svog zla. Zato rob ne može sebe zaštititi od šejtana ničim kao spominjanjem Uzvišenog Allaha.

Deveti štit: Abdest i namaz. I ovo su jedne od najuzvišenijih stvari kojima se štiti od šejtana, a pogotovo kada se rasplamsa snaga srdžbe i strasti, jer to je vatra koja vri u srcu čovjeka. Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu je srdžba žeravica u srcu sina Ademovog. Zar nisi vidio crvenilo njegovih očiju i nateklost njegovih vena? Pa ko od vas takvo nešto osjeti, neka se prilijepi za zemlju.” (Hadis bilježi i imam Ahmed, a i drugi. U njegovom senedu je Alija ibn Zejd ibn Džud`an, a on je daif – slab). A u drugom eseru stoji: “Zaista je šejtan stvoren od vatre i zaista se vatra gasi vodom.” (Bilježe ga imam Ahmed, Ebu Davud i drugi od Atijje es-Seadija) Zato rob neće ugasiti vatru srdžbe i strasti ničim kao abdestom i namazom jer to je vatra, a abdest je gasi. Otuda i namaz, kada se obavlja skrušeno i predano, odagnava tragove svega toga. Ovo je ono za što iskustvo nadomješćuje bilo kakav drugi dokaz.

Deseti štit: Suzdržavanje od prekomjernosti pogleda, govora, hrane i druženja sa ljudima, jer, uistinu, šejtan preko ove četiri kapije postiže svoj cilj kod sina Ademovog.
Prekomjeran pogled poziva uljepšavanju, postavljanju u srce slike gledanog, zauzetost time kao i razmišljanje o tome kako istim ovladati. Te je srž iskušenja od prekomjernog pogleda, kao što se to navodi u “El-Musnedu” da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogled je otrovna Iblisova strijela. Onaj ko obori svoj pogled radi Allaha, Allah će mu dati da u svom srcu osjeti slast na Dan kada Ga bude sreo.” (Hadis prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, a bilježi ga El-Hakim. Bilježi ga i Et-Taberani od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu). Velike nesreće su posljedica prekomjernog gledanja, a koliko je samo pogleda koji su iza sebe ostavili ne jednu već mnoge nesreće i gorčine! Kao što je to pjesnik rekao:

Svim nesrećama početak je pogled
a većina vatri je od malih varnica
Koliko je samo pogleda koji su se zarili u srce svoga vlasnika
zarivanjem strijele i bez luka i bez strune?!
A drugi je spjevao:
A kada god pustiš svoj pogled kao vodiča svome srcu
jednog će te dana pogledi umoriti
vidjećeš ono nad čim si svim tim nemoćan
a ni pred nekim njegovim dijelom osaburati ne možeš.
A El-Mutenebbi je rekao:
Ja sam taj čiju je smrt njegov pogled donio
te od raznih zahtjeva ubijeni je ujedno i ubica.

Što se tiče prekomjernog govora, to čovjeku otvara mnoga vrata zla i sva su šejtanovi prolazi, a suzdržavanje od prekomjernog govora zatvara sve te prolaze. Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora. Zato njihov zločin obuhvata razne dijelove, mnoge prolaze i ogromne nesreće. I časni prethodnici su upozoravali na prekomjerno gledanje isto kao što su upozoravali na prekomjerni govor. Govorili su: “Ništa nije potrebno tako dugog zatvora kao jezik.” (Ovo se bilježi od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu, kako to bilježi imam Et-Taberani u “El-Kebiru” i drugi)

Što se tiče prekomjerne hrane, to navodi na raznovrsna zla. Hrana pokreće organe na griješenje i čini ih teškim za pokornosti, a to ti je dovoljno zla. Koliko je samo grijeha na koje je navela prezasićenost i višak hrane? I koliko je samo pokornosti koja je izostala zbog hrane? Onaj ko bude sačuvan zla svoga stomaka sačuvao se velikog zla. Zato se u nekim predajama navodi: “Suzite šejtanove prolaze postom.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek nije napunio goru posudu od svoga stomaka.” (Bilježe ga imam Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže, El-Hakim i drugi od Mikdada ibn Meadi Jakreba). Da prezasićenost hranom ne izaziva nikakve druge negativne posljedice do nemara prema zikrullahu, bilo bi dosta zla. Jer, kada srce zanemari zikrullah, makar i jedan momenat, na njega se obruši šejtan, obećava mu, unosi mu lažnu nadu, budi mu stast i strovaljuje ga svakom dolinom. Kada se duša zasiti, pokrene se i kruži svim kapijama strasti, a kada se izgladni, smiri se, pokori se i preda.

Što se tiče prekomjernog druženja, to je smrtonosna bolest koja priskrbljuje svako zlo. Koliko je samo prekomjerno druženje odnijelo blagodati (ni`meta), koliko je samo neprijateljstava posijalo i koliko je samo mržnji u srcu zasadilo?! Toliko da se ogromne planine pokreću, a ono u srcima i dalje prisutno. U prekomjernom druženju je propast i ovoga i onoga svijeta. Zato bi rob trebao da druženje ograniči samo na ono potrebno i da u tome ljude podijeli na četiri kategorije. I kada god pomiješa jednu od tih kategorija sa drugom i ne bude mogao razlikovati između njih, zadesit će ga zlo.

Prva kategorija: To je društvo čije je druženje poput hrane, ne može, danonoćno, bez nje. Kada se zadovolji potrebim od toga, napušta druženje, a onda se ponovo druži sa njim kada ga bude potreban.
I tako stalno. Ova kategorija je rjeđa nego crveno zlato, a to su ulema koja zna za Allaha i poznaje Njegovu vjeru. Oni znaju za Njegovog neprijatelja, za bolesti srca i njihove lijekove. To su oni koji savjetuju za Allaha Uzvišenog, za Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika i Njegova stvorenja. U druženju sa ovom skupinom sva je zarada.

Druga kategorija: To je ono društvo koje je kao lijek koji je potreban samo kod bolesti, i sve dok si zdrav nemaš potrebe za druženjem sa njim. To je ono čije je druženje neophodno radi životnih koristi te izvršavanja onoga što je potrebno kroz raznovrsne transakcije, kooperacije, savjetovanje i liječenje od bolesti i slično tome. Pa kada obaviš svoje potrebe u druženju sa ovom kategorijom, prelaziš na druženje sa sljedećom kategorijom.

Treća kategorija: To su oni čije je druženje – uprkos raznolikosti njihovih stepena i vrsta i njihove snage i slabosti – poput bolesti. Ima ih čije je druženje poput smrtonosne i hronične bolesti. To su oni sa kojima ne zarađuješ ni vjeru ni dunjaluk, a pored toga moraš izgubiti sa njim i vjeru i dunjaluk, ili jedno od to dvoje. Eh, kada ovo društvo okupira i zbliži se sa čovjekom, to je strašna smrt. Ima ih čije je druženje poput užasne zubobolje, a kada odu od tebe, bol se smiri. Ima ih čije je druženje poput groznice duše, a to je teško, omraženo i grubo. To je društvo koje ne umije da govori, pa da ti koristi, a niti umije da šuti pa da se okoristi od tebe. Ne poznaje svoju dušu pa da joj da mjesto koje joj pripada, već kad progovori, riječi su mu poput biča koji se spušta na srca slušatelja, a uz to je sav umišljen i radostan svojim govorom. Kad god progovori, osjeti se zadah, a on misli da je misk kojim miriše sijelo. A ako šuti, pa teži je od polovice ogromnog mlina koji se ne može ni nositi, ni vući. Spominje se da je imam Eš-Šafija, rahimehullahu, rekao: “Nikad pored mene nije sjeo teški a da strana na koju je sjeo nije bila niža od druge strane.” Jednog sam dana kod našeg šejha – tj. Ibn Tejmijje, kaddesellahu ruhahu – vidio čovjeka ove vrste. Šejh ga je trpio sve dok snaga nije oslabila pred nošenjem njegovog tereta. Tada se okrenuo prema meni i rekao: “Druženje sa teškim je česta (svakog četvrtog dana) groznica.” A onda je dodao: “No, naše su se duše navikle na groznicu te im je to postao običaj.” Općenito, druženje sa svakim oponentom je groznica za dušu. Jedan od dunjalučkih tereta za roba jeste da bude iskušan nekom od ovih vrsta, a nije nužno da se sa njima druži. Kada ga to već zadesi, neka se lijepo ophodi sve dok mu Allah ne dadne izlaz i spas.

Četvrta kategorija: To su oni u čijem je društvu sva propast i druženje s takvima je kao jedenje otrova. Ako onaj koji to mora jesti ima kod sebe protuotrov, dobro je, a ako nema, neka mu Allah ublaži tugu. Kako je samo mnogo pripadnika ove kategorije – Allah ih ne umnožio – među ljudima. To su sljedbenici novotarija (el-bid`), zabluda, oni koji odvraćaju od prakse (sunneta) Resulullaha, sallallahu alejhi ve selleme, i pozivaju oponiranju istoj. Oni koji odvraćaju od Allahovog puta, nastojeći ga krivim prikazati, te novotariju predstavljaju kao sunnet, a sunnet kao novotariju, dobro hrđavim, a hrđavo dobrim. Ako pred njima ispoljiš istinski tevhid (monoteizam), oni kažu: ”Oskrnavio si poziciju evlija i čestitih”, a ako ispoljiš dosljedno slijeđenje Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, oni reknu: ”Obezvrijedio si imame koji se slijede”. Ako opišeš Allaha onako kako je On Sebe opisao i kako Ga je, bez pretjerivanja i zanemarivanja, opisao Njegov Resul, oni govore: ”Ti si antropomorfista (al-mušebbih)”. Ako narediš dobro (el-me`aruf) onako kako je to naredio Allah i Njegov Resul ili zabraniš ono zlo koje je zabranio Allah i Njegov Resul, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose smutnju”. Ako slijediš sunnet, a ostaviš ono što mu oponira, tada govore: ”Ti si od zabludjelih sljedbenika novotarija (bid`ata)”. Ako se predaš Allahu Uzvišenom i izdvojiš se od njih i od dunjalučkih stvari, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose pometnju”, a ako se odrekneš svojih ispravnih uvjerenja i povedeš za njihovim strastima, onda si kod Allaha Uzvišenog od onih koji su istinski gubitnici, a u njihovim očima bit ćeš munafik. Sva je razboritost i postojanost u traganju za razilukom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, pa makar se stvorenja i rasrdila, te da se ne opterećuješ njihovim prekoravanjem i ugađanjem njima. Ne osvrći se na njihovo kuđenje, niti na njihovu srdžbu jer baš u tome je srž tvoje potpunosti, kao što je rekao El-Mutenebbi:

Pa kada me stigne grđenje od onog koji je manjkav
pa to je svjedočanstvo meni da sam, uistinu, potpun.

A drugi (Et-Tarimah Et-Ta`ijj) je rekao:

Ljubav je moju prema meni povećalo to
što sam omržen svakom ko ništa ne vrijedi.

Stoga, onaj ko bude vratar i čuvar svoga srca od ova četiri prolaza koja su srž iskušenja svijeta – a to su prekomjerno gledanje i govor, hrana i prekomjerno druženja sa ljudima – te upotrijebi onih devet uzroka (štitova) koje smo naveli kao štit od šejtana, takav se prihvatio svog udjela u uspjehu (et-tevfik) i pred sobom zatvorio kapije Džehennema, a otvorio vrata milosti. Takav je oživio i svoju vanjštinu i svoju nutrinu i samo što nije došlo vrijeme kada će na samrtnom času naći ishod ovog lijeka. A Allah je taj koji daruje uspjeh. Nema rabba osim Njega i nema boga osim Njega.

Priredio: Halil ef. Makić

(Pripremljeno prema djelu imama Ibn Kajjima el-Dževzijje, rahimehullah, Beda`iul-feva`id, 2/809-825)

Preuzeto sa minber.ba

Vidi manje

Pravac ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava, kao i u pogledu cjelokupne vjere, zasnovan je na ispravnim principima jer se temelji na uvažavanju šerijatskih dokaza, slijeđenju kur’ansko-sunnetskih tekstova, bez dodavanja ili oduzimanja. Svaki sljedbenik ehli-sunneta vel-džemata vjeruje u ono što je navedeno u Kur’anu i sunnetu, onako kako je došlo, ne mijenjajući značenje riječi, ne pitajući o kakvoći Allahovih svojstava, i ne poredeći Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, jer Allahu, subhanehu ve te’ala, niko ravan nije i niko Mu nije sličan, zatim vjeruju u iskrenost Allahovih poslanika, alejhimus-selam, koji su ljudima prenijeli vijest o Allahovim svojstvima. Govor poslanika, čiji je zadatak dostavljanje poslanice, predstavlja objavu od Allaha, subhanehu ve te’ala, za razliku od onih koji govore o Allahu bez znanja.

Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala: ”Slavljen i čist je Gospodar tvoj, Gospodar dostojanstva, i visoko je iznad onoga što mu pripisuju oni! I selam neka je na poslanike, a hvala Allahu, Gospodaru svjetova!“ (Prijevod značenja Es-Saffat, 180-182) Allah Uzišeni odbacuje od Sebe sve ono što govore slijedbenici svojih strasti i ukazuje da poslanicima pripada selam zbog ispravnosti i tačnosti njihovog govora o svojstvima Allaha Uzvišenog, a Allahu pripada hvala na ovom i na onom svijetu, koji je čist od svakog nedostatka.

Dakle, sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata potvrđuju Allahova plemenita svojstva na koja su ukazali Allahovi poslanici, kao što su svojstva govora, milosti, uzvišenosti, srdžbe prema neprijateljima islama, i druga Allahova svojstva, i vjeruju u njih, bez zapitkivanja o njihovoj kakvoći, bez poređenja sa svojstvima stvorenja, bez tumačenja koja bi dovela do negiranja Allahovih svojstava, slijedeći tako put Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedini ispravni put.

Menhedž (pravac) ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava zasnovan je na dva osnovna principa: potvrda bez poređenja i otklanjanje bez negiranja. Otuda ne porede Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, kao ni Njegovo biće sa bićima Njegovih stvorenja, niti negiraju svojstva Njegovog savršenstva koja su potvrđena Kur’anom i sunnetom. Vjeruju da Allahu nije ništa slično, a On sve čuje i vidi. Ovo je osnova vjerovanja bez kojeg nema ispravnog imana. Jer onaj ko odbaci ili porekne neko od Allahovih svojstava ili imena, nije vjernik, a također ni onaj ko Allahova svojstva uporedi, poistovijeti sa svojstvima Allahovih stvorenja. Slavljen neka je Allah i visoko iznad oni s kojima ga nevjernici porede.
Naim ibn Hammad, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Ko Allaha s nečim uporedi, nevjernik je, i ko zaniječe ono čime Allah sebe opisuje, nevjernik je. A u onome kako Allah sam Sebe opisuje i kako Ga Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje, nema poređenja.“ (Šerhul-i’atikad – Le’lekaija, br: 936)

Imam Ahmed, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Allah se ne opisuje osim onako kako je On sam Sebe opisao, ili kako ga je Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao, ne prelaze se granice Kur’ana i hadisa.“ (Ibn Tejmijje, Fetve, 5/26)

Ibn Abdul-Berr, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”U cjelokupnom vjerovanju u Allahova imena i svojstva, osim onoga što je došlo u Allahovoj Knjizi ili je vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili na čemu se ummet složio, prihvata se i ono što je do nas došlo ahad hadisima (hadisi koji nisu mutevatir, tj. koje nije prenijela velika grupa prenosilaca, i sljedbenici strasti ih ne prihvataju kao dokaze u akidi) i nema rasprave oko toga.“ (Džamiu bejani el-ulumi ve fadlihi, 2/349).

Od velikih Allahovih blagodati za čovjeka jeste da ga Allah, subhanehu ve te’ala, uputi ka slijeđenju ovog ispravnog menhedža (pravca) koji je zasnovan na slijeđenju Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daleko od pravca onih koji su skrenuli i zalutali s Pravog puta.

Sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata, uz Allahovu pomoć, kroz historiju su bili i ostali na istom pravcu i nisu se razišli ni u jednom pitanju koje se tiče Allahovih, subhanehu ve te’ala, imena, svojstava i radnji. Svi oni su jednoglasno potvrđivali i priznavali ono što je u vezi s tim navedeno u Kur’anu i sunnetu, bez iskrivljivanja značenja ili negiranja. A ta činjenica da su kroz historiju ostali na istom pravcu i da se nisu razišli ukazuje na ispravnost njihovog menhedža.

Ebu El-Muzafer es-Sem’ani, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Razlog sloge među sljedbenicima ehli-sunneta jeste taj što su oni uzimali vjeru iz Kur’ana, sunneta i vjerodostojnog prenošenja, što je dovelo do njihove složnosti, a novotari su propise vjere razumijevali na osnovu svoga proizvoljnog shvatanja, što je dovelo do njihove razjedinjenosti i nesloge. U vjerodostojnim predajama koje se prenose od vjerodostojnih i povjerljivih prenosilaca rijetko se desi razilaženje, a i ako se desi, razlika u izrazu ili jednoj riječi, ta razlika neće štetiti vjeri, niti će utjecati na njenu ispravnost, dok se kod mišljena, viđenja i shvatanja rijetko desi saglasnost, jer svaki um gleda na stvar drugačije.” (Muhtesaru es-savaik, 518)

Greška u pitanjima Allahovih imena i svojstava nije kao greška u nekim drugim stvarima, pa je stoga obaveza svakom muslimanu da slijedi pravac ehli-sunneta vel-džemata jer su oni na jasnom i ispravnom putu. Abdullah bin Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: ”Ko hoće da slijedi nekoga, neka slijedi onoga koji je umro, jer se za živog nije sigurno hoće li u kakvu fitnu upasti. Oni koji su davno umrli su ashabi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, koji su bili najbolja generacija ovog ummeta. Ashabi Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, bili su muslimani najboljih srca, najboljeg znanja i najmanje su bili opterećeni dunjalučkim ljepotama. Allah, dželle šanuhu, odabrao ih je za društvo i prijatelje Svome Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, stoga im znajte cijenu, stope njihove slijedite i držite se koliko možete njihovog ahlaka i ponašanja, zbog toga što su oni bili na Pravome putu!“ (Hilijetul-evlija, 1/305)

Priredio: Tarik Beganović
Prema djelu Fikhu esmail-husna, šejha dr. Abdur-Rezzaka el-Bedra
Preuzeto sa minber.ba

Vidi manje