Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li su istiniti Ibn Betutini navodi o šejhul-islamu Ibn Tejmijji, r.h.?
Mnogi neistomišljenici Ibn Tejmijje, kako bi ga omalovažili, pozivaju se na kazivanje koje navodi Ibn Betuta u svom poznatom “Putovanju” u kojem navodi da je vidio Ibn Tejmijju na minberu Damaške džamije kako drži govor ljudima i Allahovo spuštanje na dunjalučko nebo poistovjećuje sa svojim silaskomviše
Mnogi neistomišljenici Ibn Tejmijje, kako bi ga omalovažili, pozivaju se na kazivanje koje navodi Ibn Betuta u svom poznatom “Putovanju” u kojem navodi da je vidio Ibn Tejmijju na minberu Damaške džamije kako drži govor ljudima i Allahovo spuštanje na dunjalučko nebo poistovjećuje sa svojim silaskom sa jedne stepenice minbera!
Kakva je istinitost ove predaje (rivajeta)?
Šta je njena bit?
Da li je Ibn Tejmijje, zaista, vjerovao u tešbih (sličnost Allaha sa Njegovim stvorenjima)?
Istina je da ono što Ibn Betuta, Allah mu oprostio, navodi o šejhul-islamu Ibn Tejmijji nema nikakve vrijednosti niti težine sa stajališta naučne i istraživačke vage.
Mnogi velikani istraživači koji su se specijalizirali za oblast o nasljedstvu Ibn Betute i Ibn Tejmijje potvrdili su da je ovo kazivanje krivotvorina koja nema lanac prenosilaca (sened) koji bi je potvrdio i doveo na prijestolje autentičnosti.
A razlog tome je u onome što slijedi:
Prvo
Potvrđenost nepreciznosti i nepouzdanja Ibn Betute u tom “Putovanju”.
Mnogi učenjaci su, kritički, analitički i naučno, govorili o “Putovanju” Ibn Betute i došli su do zaključka da su to samo puka autorova prisjećanja te se ne mogu smatrati pouzdanim izvorom na koji se može osloniti.
Ovo “Putovanje” ne ubraja se u priznata historijska djela koja se mogu koristiti kao oslonac, a da ne govorimo o njegovom autoru koji je bio nepoznat ljudima od nauke i naučnog iskustva.
Poznati istraživač Hasan Sa’ih, u predgovoru knjige “Tadžul-mefrik fi tahlijeti ulema’il-mešrik”, autora šejha Halida ibn Isa’a el-Belvija – potvrdio je da postoji mogućnost da je Ibn Betuta možda čuo za ime nekog od učenjaka (uleme) iz neke zemlje koju bi posjetio, te bi spomenuo njegovo ime u svom “Putovanju” iako tu osobu nije lično sreo ili vidio, odnosno okorištavao se onim što bi čuo i to je uvrštavao u svoje “Putovanje” kao da je sreo ili vidio tog učenjaka, kao što je to uradio u Tunisu kada je spomenuo jednog od njegovih poznatih autoriteta Ibn el-Gammaza.
A ono što još više čini jasnom ovu stvar jeste to što “Putovanje” Ibn Betute sadrži stvari koje nauka izričito odbacuje. Primjer toga jeste dio u kojem navodi da je posjetio neka ostrva i zemlje u kojima su živjele žene sa samo jednom dojkom.
Također, neka čudesa i bajke koje navodi u svom “Putovanju”, kao da je bio sudionik tih dešavanja, jasno daju do znanja čovjeku da su to krivotvorine i puke bajke koje ljudi prepričavaju!
Drugo
Ko istraži i dobro provjeri ono što o Ibn Tejmijji prenosi Ibn Betuta jasno će uvidjeti da je to njegova laž.
Naime, Ibn Betuta navodi da je jednog petka bio prisutan u džamiji kada je Ibn Tejmijje vazio ljudima sa minbera, te se spustio sa jedne stepenice minbera govoreći:
‘’Allah se spušta na dunjalučko nebo kao i što je ovo moje spuštanje…’’ itd.
Ovdje imamo nekoliko naučnih kritika od kojih su najvažnije:
Ibn Betuta, Allah mu oprostio, slagao je i nije slušao od Ibn Tejmijje niti se sa njim sreo. Jer, on je u Damask stigao u četvrtak devetog mubarek mjeseca ramazana 726. god. po Hidžri, a Ibn Tejmijje je bio u zatvoru u tvrđavi u Damasku od početka mjeseca ša’bana te iste godine pa sve do svoje smrti uoči ponedjeljka dvadesetog zul-ka’de 728. god. po Hidžri!!
Suštinsko pitanje ovdje je:
Kako ga je Ibn Betuta vidio kako na minberu džamije vazi ljudima i kako je to mogao čuti od njega??!
Niko od svih onih koji su pisali biografiju šejhul-islama Ibn Tejmijje ne spominje da je on vazio ljudima sa minbera džamije. Jer, da je bilo tako, makar bi neko od njih, radi značaja, to spomenuo.
A sigurno je da je šejhul-islam Ibn Tejmijje, r.a., sjedio na stolici i držao govor ljudima
Taj njegov skup bio je krcat njegovom familijom.
Tako poznat događaj poput ovoga i to pred mnogim ljudima, na minberu poznatog mjesta i to od poznatog alima kojem zavide i koji ima mnoge neprijatelje… i on govori ono što ljudi ne bi smjeli prešutjeti… A zatim se sa spominjanjem ovog događaja – za koji su postojali svi uzroci njegovog prenošenja i imao je broj koji doseže tevatur – izdvoji samo Ibn Betuta!!
Treće
Kada dobro provjerimo suštinu knjige “Putovanje” i budemo pravedni prema njenom autoru, nalazimo da laž, izmišljanje i bajke koje se nalaze u toj knjizi nisu djelo samog Ibn Betute, već je to podvala prepisivača ovog djela. I ovo se često dešavalo. Čak štaviše, to se dešavalo i nebeskim knjigama koje je od njihovih prepisivača zadesilo veliko izobličenje.
Imam Hafiz Ibn Hadžer ukazao je na činjenicu da Ibn Betuta, rahimehullah, nije autor svih dijelova “Putovanja”, nego je to napisao i sabrao Abdullah ibn Džezzijj el-Kelby koji je tako i ‘’nakitio’’ to djelo.
A Alame el-Belfiiky ga je (tj. Abdullaha ibn Džezzijja) optužio za laž i podmetanje!!
U uvodnom dijelu “Putovanja” Abdullah ibn Džezzijj el-Kelby kaže:
“I prenio sam značenja govora šejha Abu Abdullaha i to preciznim izrazima za svrhe koje je on ciljao i koje, ujedno, pojašnjavaju značenja koja je namjeravao potvrditi.”
A na kraju te knjige kaže:
“Ovdje se završava ono što sam sažeo od onoga što je ograničio šejh Abu Abdullah Muhammed ibn Betuta.”
Ovo nam jasno ukazuje na to da u “Putovanju” Ibn Betute nisu navedeni njegovi autentični izrazi, već je prenosilac jasno potvrdio da je ubacivao određene izraze i riječi.
Četvrto
Akida šejhul-islama, koja je od njega prenesena tevaturom, potvrđuje izmišljenost ovog kazivanja:
Ko ima makar i površno ili prosto znanje o nasljedstvu šejhul-islama Ibn Tejmijje jasno će potvrditi da je ovo kazivanje izmišljotina i podvala. Zato neka se vrati, ko hoće, na “Medžmu’atul-fetava” ili “Der’ut-te’arud…”, kako bi se uvjerio da se Ibn Tejmijje borio protiv ovakve ideje i da nije vjerovao drugačije osim onako kako su vjerovali selefi ovog ummeta, ridvanullahi alejhim.
Neka se vrati i na knjigu “Šerhu hadisin-nuzul” od Ibn Tejmijje kako bi se neposredno uvjerio u njegovu akidu spram silaska (spuštanja) Uzvišenog Gospodara i akide u Njegove atribute.
Peto
Svjedočenje pravedne i umjerene uleme:
Isto kao što postoje oni koji odobravaju laž i potvoru kako bi potpomogli svoj stav (mezheb) ili kako bi porazili svog neistomišljenika, isto tako ima mnogo onih učenjaka, uprkos različitosti mezheba, koji nisu prodali svoju vjeru i koji nisu lagali radi potpore svoga mezheba.
Svijetli primjer za to je šejh alame Ibrahim el-Kevrani el-Šafi’i el-Eš’arijj koji u svojoj ‘`Hašiji`’, koju je nazvao “Mudžella al-me’any ala šerhi aka’idid-divany”, jasno kaže:
“Ibn Tejmijje nije onaj koji zastupa tedžsim (antropomorfizam/utjelovljenje). On je jasno rekao da Allah nije tijelo i to u ‘Risali’ u kojoj je govorio o hadisu koji govori o spuštanju Allaha svake noći na dunjalučko nebo. A u jednoj drugoj ‘Risali’ on je rekao:
‘Ko kaže da je Allah poput tijela čovjeka ili da Allah, u bilo čemu, sliči, nekom od stvorenja, taj je onda onaj koji je potvorio Uzvišenog Allaha.’’’
Zatim šejh alame Ibrahim el-Kevrany kaže :
“Čak štaviše, kad je u pitanju iman, on pripada mezhebu selefa u klonjenju od onoga što je sumnjivo i čuvanju čistim i uzvišenim ovog ajeta:
‘Nije ništa kao On’.’’
Istraživač dr. Alijj el-Muntesir el-Kettany, koji je obradio knjigu “Putovanje Ibn Betute”, govoreći o ovoj priči, kaže:
“Ovo je puka potvora na šejha, rahimehullah.
Jer on je bačen u zatvor u tvrđavi Damask prije nego je Ibn Betuta došao u Damask i to za više od jednog mjeseca.
Historičari su saglasni da je on posljednji put zarobljen u tvrđavu Damask šestog ša’bana 726. hidžretske godine, a iz zatvora je izašao mrtav.
Međutim, autor Ibn Betuta na 102. stranici svoje knjige navodi da je on stigao u Damask devetog ramazana”!!
Dr. Muhammed Se’id Ramadan el-Buti kaže:
“Nas mnogo čudi kad naiđemo na fanatike koji smatraju kafirom Ibn Tejmijju, rahimehullah, i govore kako je on onaj koji zastupa tedžsim (antropomorfizam).
Ja sam dugo istraživao kako bih pronašao ideju ili makar jednu riječ koju je napisao ili izgovorio Ibn Tejmijje a koja upućuje na to da on vjeruje u antropomorfizam, kako to o njemu prenosi Es-Subhi ili drugi, i nisam našao ama baš ništa o ovome.
Zatim sam se vratio na zadnje djelo koje je napisao Abu Hasan el-Aš’arijj, a to je knjiga ‘El-Ibane’, pa sam našao da i on govori onako kako je govorio Ibn Tejmijje.
Pa zašto pokušavamo da veličamo iluziju (sumnju) koja ne postoji?
I zašto pokušavamo da pušemo u vatru cijepanja?”
Ovo je ono dok čega sam ja u ovoj brzini došao… moleći Allah da nas uputi da budemo na usluzi Njegovoj vjeri.
Priredio: Halil Makić
Preuzeto sa minber.ba
Napisao: Sahre el-Halaas
Vidi manjePreuzeto sa: http://www.saaid.net
Šta je Tevekkul?
Tevekkul – istinski oslonac na Allaha je posebna osobina vjernika. Jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najviših stepena tevhida i najznačajnijih ibadeta koji približavaju Milostivom Allahu. Tevekkul je vezan za sva vjerska djela, bez obzira bila ona obavezna, preporučena ili dozvoljena,više
Tevekkul – istinski oslonac na Allaha je posebna osobina vjernika. Jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najviših stepena tevhida i najznačajnijih ibadeta koji približavaju Milostivom Allahu. Tevekkul je vezan za sva vjerska djela, bez obzira bila ona obavezna, preporučena ili dozvoljena, u svima njima vjernik se mora oslanjati na Allaha i tražiti pomoć od Njega za njihovo ostvarenje. Upravo zbog toga velika je i potreba vjernika za tevekkulom i istinski vjernici kada god se pred njima ispriječi neka potreba, oni u njoj pribjegavaju Allahu, subhanehu ve te’ala, oslanjaju se na Njega i vraćaju se Njemu, pa On Uzvišeni olakšava ono što je teško, iz tegobe daje izlaz i olakšicu, olakšava vjerniku da ostvari ono što želi, usljed čega vjernik biva smiren i zadovoljan Allahovom odredbom. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno od ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)
Značenje i suština tevekkula
Et-tevekkul u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, predavanja. Također, za tevekkul se kaže: iskazivanje svoje nemoći i oslanjanje na drugog. (El-Kamus el-Muhit, 4/66; Muhtaru-s-sihah, str. 734.) U šerijatskoj terminologiji tevekkul ima značenje pouzdanja u Allaha, oslanjanja na Njega, prepuštanje svih stvari Njemu i traženje pomoći od Njega uz činjenje propisanih i dozvoljenih djela. Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.) Ibn Usejmin, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je istinski oslonac na Allaha, subhanehu ve te’ala, u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.“ (Ibn Usejmin, El-Kavlul-mufid ‘ala Kitabit-tevhid, 1/575.)
El-Munavi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je čvrsto pouzdanje u ono što se nalazi kod Allaha i okretanje od svega ono što se nalazi u rukama ljudi.“ (Et-Tevkif ‘ala muhimmatit-ta’rif, str. 217.)
Ez-Zubejdi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Oslonac srca na Allaha uz istovremeno činjenje propisanih djela s potpunim ubjeđenjem da je Allah Onaj koji opskrbljuje, Stvoritelj, Onaj koji oživljava i usmrćuje, Onaj pored kojeg drugog istinskog boga nema, pored kojeg drugog Gospodara nema.“ (Ez-Zubejdi, Tadžul-‘arus.)
Dakle, suština tevekkula jeste u činjenju propisanih djela i oslanjanju na Onoga ko ih je i propisao, tj. na Uzvišenog Allaha, ubjeđenje da se sve nalazi u Njegovim rukama, pa ukoliko On nešto želi, to će i biti, u protivnom, niko ne može učiniti da se to desi.
Položaj tevekkula u islamu
Uzvišeni Allah je rekao: „…u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ (Prijevod značenja El-Maide, 23.) Uzvišeni Allah je u ovom ajetu tevekkul učinio uvjetom imana, pa kada nestane uvjeta, tj. tevekkula, tada nestaje i imana. Na drugom mjestu rekao je Uzvišeni: „…u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Prijevod značenja Junus, 84.) Uzvišeni Allah učinio je oslonac na Sebe dokazom ispravnosti islama. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul sadrži polovinu vjere, a drugu polovinu sadrži inabet – istinski povratak Allahu, jer se vjera sastoji od isti’aneta – traženja pomoći i ibadeta, pa je tevekkul isti’anet – traženje pomoći samo od Allaha na ustrajnosti u ibadetu, a inabet – povratak Allahu je ibadet.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžu-s-salikin, 1/113.) Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.) Seid b. Džubejr, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul obuhvata cijeli iman.“ (Ibn Ebi Dunja u djelu Oslonac na Allaha, 39; s vjerodostojnim lancem prenosilaca) Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, kaže: „Najveći i najvredniji vid tevekkula jeste oslonac na Allaha u traženju upute, obožavanju samo Njega, slijeđenju samo Njegovog Poslanika, borbi sljedbenika laži. Ovo je tevekkul poslanika i njihovih posebnih sljedbenika.“ (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid, str. 129.) Stoga istinski i potpuni oslonac na Allaha ne mogu ostvariti osim posebni vjernici, kako se spominje u hadisu koji govori o ulasku u Džennet 70.000 ljudi iz ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bez polaganja računa i kazne. Za njih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „To su oni koji ne traže da im se uči rukja, koji se ne bave praznovjerjem i zloslutnjom, koji se ne liječe kej’om – žigosanjem i koji se istinski oslanjaju na svoga Gospodara.“ (Buharija i Muslim) Jedan od takvih bio je Ukaša b. Mihsan, radijallahu anhu. Također, i Imran b. Husajn el-Huzai, radijallahu anhu. To je čuveni ashab koji je primio islam u godini Hajbera. U bitki za oslobođenje Mekke nosio je barjak plemena Huza’a. Bio je od uglednih pravnika iz reda ashaba. Omer, radijallahu anhu, poslao ga je u Basru da ljude poučava Allahovoj vjeri, gdje je i umro 52. h.g. Kažu učenjaci da je nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Imran b. Husajn bio predvodnik mutevekkila (onih koji se na Allaha oslanjaju). Kaže se da je imao neku kožnu bolest pa je saburao na njoj zbog čega su ga selamili meleki. Jedno vrijeme je posustao i liječio se, pa su ga meleki prestali selamiti. Zatim je ostavio liječenje pa su se i meleki vratili i ponovo ga selamili, kako bilježi imam Muslim, 3033. Ono što ukazuje na važnost tevekkula jeste i to što ga je Uzvišeni Allah naredio u najznačajnijim situacijama:
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul u ibadetu. Rekao je: „Obožavaj samo Njega (Allaha) i na Njega se osloni.“ (Prijevod značenja Hud, 123.)
● Naredio je tevekkul u da’vetu – pozivu Allahovoj vjeri. Rekao je: „A oni, ako se okrenu, ti reci: ‘Allah je meni dovoljan! Nema drugog istinskog boga osim Njega! Ja se samo na Njega oslanjam i On je Gospodar Arša Veličanstvenog!’“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 129.) Nuh, alejhis-selam, rekao je svome narodu: “O narode moj, ako vam je dodijao Moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a Ja se stalno uzdam u Allaha – onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim završite sa mnom i više ne čekajte.“ (Prijevod značenja Junus, 71.) Zato onaj koji poziva Allahu, ukoliko mu se ne odazovu oni koje poziva, već se okrenu od njega i suprotstavljaju mu se, na njemu je da se istinski osloni na Allaha, i Allah će ga zaštititi njihovog zla i njegova prsa učiniti prostranim.
● Naredio je tevekkul prilikom suđenja, izdavanja i prihvatanja presude. Rekao je: “…Sud pripada jedino njemu, Ja se u njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!“ (Prijevod značenja Jusuf, 67.) Rekao je: „U čemu god vi da se raziđete, pa presuda pripada Allahu, to vam je Allah, moj Gospodar, samo na Njega se oslanjam i samo se Njemu vraćam.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 10.)
● Naredio je oslonac na Allaha u borbi protiv neprijatelja, rekavši: „Ako vas Allah pomogne, nema tog koji će vas nadvladati; ali ako vas ostavi i prezrenim učini, ko je taj koji će vas pomoći nakon Njega! Zato samo na Allaha neka se oslanjaju vjernici!“ (Prijevod značenja Ali Imran, 160.)
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom dogovaranja oko važnijih poslova. Rekao je: „Pređi im preko greške, traži oprosta za njih i dogovaraj se s njima, pa kada se dogovoriš, doneseš čvrstu odluku, ti se osloni na Allaha, uistinu Allah voli one koji se istinski oslanjaju na Njega.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 159.)
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom traženja opskrbe. Rekao je: „Onome ko se istinski Allaha bude bojao, Allah će mu dati izlaz i opskrbit će ga odakle se on i ne nada, a ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan!“ (Prijevod značenja Et-Talak, 2-3.)
● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom sklapanja ugovora i davanja obećanja, pa u kazivanju o Jakubu i njegovim sinovima, kada su tražili od njega da pošalje s njima mlađeg brata Benjamina, nakon što su mu dali obećanje da će ga vratiti, rekao je Jakub, alejhis-selam: „…pa kada su mu dali čvrsto obećanje, on reče: ‘Allah je Taj na kojeg se oslanjamo u onome što smo se dogovorili!’“ (Prijevod značenja Jusuf, 66.) Sve ovo bez imalo sumnje ukazuje na veličinu i položaj tevekkula u islamu.
Tevekkul u Kur’anu, hadisu i govoru selefa
Riječ tevekkul u jednini i množini, prošlom i sadašnjem vremenu i u imperativu spominje se na 42 mjesta u Kur’anu. U svim tim kur’anskim ajetima tevekkul dolazi u značenju istinskog oslanjanja na Allaha i prepuštanja Njemu svih svojih djela i stanja. I dobar dio tih ajeta prethodno je spomenut. Također brojni su i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se spominje tevekkul.
● Govoreći o Dedždžalu i njegovoj fitni – u hadisu Hašima b. Amra – kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko kaže: ‘Ti si moj Gospodar!’, taj će biti iskušan, dok onaj koji kaže: ‘Lažeš! Moj Gospodar je Allah i ja se samo na Njega oslanjam’, njemu neće ništa nauditi…“ (Ahmed i njegovi prenosioci su prenosioci Sahiha)
● Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kako da uživam kada je Vlasnik roga primaknuo sebi rog i sluša kada će mu biti naređeno da puhne, pa da i puhne.“ Te riječi kao da su teško pale ashabima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im je rekao: „Recite: ‘Allah nam je dovoljan, divan li je On zaštitnik i samo se na Allaha oslanjamo.’“ (Tirmizi, 2431, hasen)
● Prenosi se od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: „Allahov Poslaniče! Hoću li svezati devu i osloniti se na Allaha, ili ću je pustiti i osloniti se na Allaha?“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Sveži je i osloni se na Allaha.“ (Tirmizi, Hakim i Bejheki, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihul-Džami’u, 4809.)
● Od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice: ujutro odlaze gladne, a predvečer se vraćaju site.“ (Tirmizi, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a šejh Ahmed Šakir, rahimehullahu te’ala, rekao je za hadis da je vjerodostojan)
● Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: „Zlosutnja je širk i nema nijednog od nas da ga ne pogađa dio toga, ali to Allah sve odstranjuje tevekkulom na Sebe.“ (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed i Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan)
● Upitan je Hasan el-Basri o tevekkulu, pa je rekao: „Zadovoljstvo Allahom.“
● Muslim b. Jesar je rekao: „Čini djela poput čovjeka koji smatra da će ga spasiti samo njegova djela i osloni se na Allaha poput čovjeka kojeg neće pogoditi ništa drugo osim ono što mu je Allah odredio.“
● Upitan je Ebu Hazim: „Šta je tvoj imetak?“, pa je odgovorio: „Pouzdanje u Allaha i okretanje od onoga što ljudi imaju u svojim rukama!“ Druge prilike mu je rečeno: „Ti si, doista miskin – siromah!“ Rekao je: „Kako da budem miskin – siromah kada mome Gospodaru pripada sve što je na nebesima i na Zemlji i ono što je između njih.“ Također mu je jedne prilike rečeno: „O Ebu Hazime, vidiš li kako su cijene porasle?!“ Rekao je: „Uistinu, Onaj ko nas opskrbljuje kada je roba jeftina isti je Onaj koji nas opskrbljuje i kada roba poskupi.“
● Jahja b. Ebi Kesir, rahimehullahu te’ala, rekao je: „U Tevratu je bilo zapisano: ‘Proklet je onaj koji se oslanja i uzda u čovjeka kako se oslanja i uzda u Allaha.“’
● Upitan je imam Ahmed: „Šta je dokaz istinskog oslonca na Allaha?“, pa je odgovorio: „Da se osloni na Allaha i da u njegovom srcu ne bude nimalo želje da mu neko od ljudi dođe s nečim. Ako se bude tako ponašao, on će biti onaj koji se istinski oslanja na Allaha i Allah će ga opskrbljivati.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 456.) Također je upitan o narodu koji ništa ne radi a govori: „Mi se istinski oslanjamo na Allaha“, pa je odgovorio: „To su novotari!“
Kako postići istinski oslonac na Uzvišenog Allaha
● Spoznajom svoga Gospodara, Njegovih svojstava, Njegove svemoći, opstojnosti, jer kada se oslanjaš na Allaha, moraš da vjeruješ da je Allah svemoćan, da ti je On dovoljan i sl.
● Posezanje za svim djelima koja je Uzvišeni Allah propisao na putu postizanja koristi ili odagnavanja štete i neodvajanje tih djela od Uzvišenog Allaha, tj. neposezanje za nekim drugim djelima.
● Ostvarenje istinskog tevhida, jer onaj koji istinski ostvari tevhid, taj će ostvariti i tevekkul.
● Prepuštanje Allahu svih stvari, stanja i situacija u kojima se rob nalazi.
● Lijepo mišljenje o Allahu, subhanehu ve te’ala, ubjeđenje da je On bogat, da je u Njegovim rukama sve, da je On dovoljan da ti pomogne, onaj koji bude imao takvo mišljenje i ubjeđenje, on će se i osloniti na Allaha.
● Predavanje srca Uzvišenom Allahu i odazivanje Njegovim naredbama.
● Oslanjanje na Allaha prije samog djela i zadovoljstvo Allahovom odredbom nakon učinjenog djela.
Djela suprotna tevekkulu
Iz prethodnih kur’anskih ajeta i govora učenjaka može se zaključiti da je oslonac na Allaha vadžib – strogo obavezan. Međutim, ukoliko se čovjek osloni na nekoga drugog mimo Allaha, takav može da se nađe u nekoliko situacija:
● Ukoliko se osloni na nekoga drugog mimo Allaha u djelima koja mu može ispuniti samo Allah, poput onoga koji traži opskrbu od nekoga drugog, izlaz iz tegobne situacije od nekoga drugog, izlječenje i odagnavanje štete od nekoga drugog, takav je počinio djelo velikog širka.
● Ukoliko se čovjek osloni na nekoga od ljudi koji mu može ispuniti ono što on traži od njega, takav je počinio djelo malog širka jer se oslonio na njega.
● Ukoliko se čovjek osloni na Allaha, ali posegne za djelima koja Allah nije propisao, takav također, čini mali širk.
● Opunomoćivanje drugog čovjeka da uradi nešto za tebe, a on je to u mogućnosti; činjenje ovakvog djela je dozvoljeno s tim da se ne smije osloniti na njega, već se treba osloniti na Allaha, subhanehu ve te’ala, da dotičnom olakša ispunjenje njegove potrebe.
Plodovi i koristi tevekkula
● Istinski oslonac na Allaha razlog je pobjede nad neprijateljima. Uzvišeni Allah govori o vjernicima koji su se istinski oslanjali na Njega Uzvišenog: “Rekli su: ‘Dovoljan nam je Allah i divan li je On zaštitnik’, nakon čega ih je snašla Allahova blagodat i dobrota, a zlo ih nije ni dotaklo.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 173-174.) “A kada su muslimani vidjeli saveznike, kazali su: ‘Ovo je ono što nam je obećao Allah i Njegov Poslanik i Allah je istinu rekao, i Njegov Poslanik’, pa im to nije povećalo osim iman i predanost Allahu.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 22.)
● Istinski oslonac na Allaha razlog je postizanja koristi i odagnavanja štete i nedaća, dunjalučkih i ahiretskih.
● Put je do opskrbe, pa onaj koji se istinski oslanja na Allaha bit će poput ptice koja ujutro odlazi gladna, a vraća se noću sita.
● Istinski oslonac na Allaha razlog je snage i živosti srca, podstiče srce na odlučnost, rad, poduzimanje propisanih razloga i djela.
● Tevekkul je zaštita od duševnog poraza, gubljenja nade, klonulosti.
● Ko se istinski osloni na Allaha, osjetit će blizinu svoga Gospodara. Uzvišeni Allah bit će uz takvog Svog roba sa Svojom pomoći i podrškom i On će mu biti dovoljan.
● Zbog toga je tevekkul put do ljubavi Uzvišenog Allaha. Zar da ne voliš svoga Gospodara koji je uvijek uz tebe Svojom pomoći i podrškom, Koji te samo za tvoj nijjet i iskreni oslonac nagrađuje i povećava ti Svoje blagodati, odaziva se tvojoj iskrenoj dovi, čuva te od harama, upućuje te u islam, šalje Svoje meleke da te štite?! Kako da ne voliš svoga Gospodara?! I zar da te Allah, subhanehu, kojem predaješ i prepuštaš sva svoja stanja, okrećeš se jedino Njemu, iskazuješ svoju poniznost i potrebu jedino Njemu, zar da te ne zavoli?! Svakako! A znaj da Allahova ljubav dovodi i do Njegova zadovoljstva Svojim robom, iziskuje zaštitu od kazne i Vatre jer se voljeni ne kažnjava niti se udaljava od milosti!
● Tevekkul je razlog da te Uzvišeni Allah hvali, a opet Njegova hvala dokaz je Njegovog zadovoljstva tobom. Uzvišeni Allah kaže: „Lijepe li nagrade za one koji su radili, koji su bili strpljivi i samo se na svoga Gospodara oslanjali.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 58-59.)
● Dakle, iz prethodnog se zaključuje da je tevekkul jedan od razloga postizanja Allahovog zadovoljstva i to je nešto najveće čemu vjernik i vjernica trebaju težiti, jer je Allahovo zadovoljstvo najveća Allahova blagodat za vjernike. Kaže Uzvišeni Allah: „A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega! U tome je zasigurno veliki uspjeh!“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.)
● Stoga je u tevekkulu ponos i neovisnost od svih ljudi.
● Tevekkulom, istinskim osloncem na Allaha, subhanehu ve te’ala, postiže se zaštita od šejtana koji je uzeo ugovor, dao obećanje da će zavoditi Ademovo potomstvo, prilaziti im sa svih strana. Međutim, jedino onima koji se istinski oslanjaju na Allaha, predaju Allahu, njima ne može prići jer takve vjernike obavija Allahova zaštita. Kaže Uzvišeni Allah: „Uistinu, on nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se samo na svoga Gospodara oslanjaju! On ima vlasti samo nad onima koji se okrenu (od Allaha) i koji Allahu druge smatraju ravnim.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 99-100.)
● Tevekkul je put do ulaska u Džennet bez polaganja računa i kazne, što je sigurno najveća korist tevekkula.
Prof. Hajruddin Tahir Ahmetović
Vidi manjeEl-Asr, br. 43.
Ko su istinski a ko prividni pripadnici ehli-sunneta?
Prividnih pripadnika ehli-sunneta svakim je danom sve više. Neosnovano i bespravno istjerivanje drugih iz okvira ehli-sunneta svakodnevnica je međumuslimanskih dijaloga. O etiketiranju onih koji misle drugačije izlišno je trošiti riječi. Svjedoci smo postojanja pojedinaca koji će olahko iz okvira ehviše
Prividnih pripadnika ehli-sunneta svakim je danom sve više. Neosnovano i bespravno istjerivanje drugih iz okvira ehli-sunneta svakodnevnica je međumuslimanskih dijaloga. O etiketiranju onih koji misle drugačije izlišno je trošiti riječi. Svjedoci smo postojanja pojedinaca koji će olahko iz okvira ehli-sunneta istjerati svakog čija brada ne prelazi dužinu četiri prsta. S druge strane, ne manjka ni onih koji će muslimana koji ne krati bradu, po automatizmu, svrstati u redove opakih haridžija. Bavljenje isključivo formom i vanjštinom dovelo je do toga da u drugi plan budu potisnute sve one prave odlike i vrline istinskih pripadnika ehli-sunneta.
Uzorno ponašanje i profinjen ahlak
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupna vjera je lijepo ponašanje, pa ko te poduči lijepom ponašanju, taj te podučio vjeri.” (Medaridžus-salikin, 2/307) Jedna od najupečatljivijih karakteristika istinskih pripadnika ehli-sunneta jeste profinjen ahlak protkan kur’ansko-hadiskim smjernicama. Kur’an i sunnet su dva osnovna izvora iz kojih pripadnici ehli-sunneta uzimaju norme i pravila primjernog ponašanja. Kaže Uzvišeni: ”Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89) Uzimajući u obzir ovaj princip na kojem istinski pripadnici ehli-sunneta izgrađuju i dorađuju svoj ahlak, Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: ”Primjerno ponašanje i ahlak koncipirani su i utemeljeni kroz kur’anske naredbe, ali i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, a manifestiraju se kroz uvjerenje, ibadete i moral. Shodno ovome, svi ashabi su norme ponašanja crpili iz Kur’ana i sunneta bez potrebe da konsultiraju najučenije ashabe da im to preciznije pojasne. Pojedini učenjaci su se razišli po nekim pitanjima vezanim za ponašanje i ahlak, ali za većinu tih pitanja jasne odgovore nalazimo u Kur’anu i sunnetu jer norme ponašanja potpadaju pod domene islamskog vjerovanja i jasno su precizirane i objašnjene u Kur’anu i sunnetu.“ (Medžmua’ fetava 19/273-274, sažeto) Primjerno ponašanje krasi samo istinske pripadnike ehli-sunneta. Oni su svjesni značenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Najbolji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ponašanja“ (Ahmed 2/472, Ebu Davud, br. 4682, sahih), dok se prividni pripadnici ehli-sunneta zavaravaju zaboravljajući na riječi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpotpuniji iman ima onaj vjernik koji ima najljepši ahlak.“ (Buhari, sahih) Stvarni pripadnici ehli-sunneta znaju da je profinjen ahlak i lijepo ponašanje nešto najvrednije i najteže što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Na Sudnjem danu ništa neće biti teže na vagi vjernika od lijepog ponašanja.“ (Ahmed 6/442, Ebu Davud, br. 4799, Tirmizi, br. 2004, hasen-sahih) Isto tako, oni vjeruju da su ljudi koje krasi primjeran ahlak i lijepo ponašanje Allahu najdraži i vjerovjesnicima najbliži. U tom kontekstu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Hoćete li da vas obavijestim ko je od vas Allahu najdraži i ko će meni na Sudnjem danu biti najbliži?“ ”Hoćemo“, rekoše ashabi, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: ”Oni koji budu najljepšeg ponašanja.“ (Ibn Hibban, br. 478, sahih) Shodno ovome, istinski pripadnici ehli-sunneta su oni koji su sebi priskrbili profinjen ahlak. U ophođenju sa drugima oni su blagi i susretljivi, brižljivo gaje međubratsku ljubav i znaju da ih upravo ove osobine razdvajaju od onih koji su samo formalni, a nikako suštinski pripadnici ehli-sunneta.
Srednji put
Istinski pripadnici ehli-sunneta, za razliku od ostalih devijantnih grupacija, uvijek se nalaze između dvije krajnosti, između pretjeranosti i nedotjeranosti. Vjerovanje pripadnika ehli-sunneta u sve vjerodostojne tekstove priskrbilo im je svako dobro, ali i srednji put između ostalih skupina, kao što kaže Ibn Tejmijje, rahimehullah: ”Pripadnici ehli-sunneta su na svim poljima srednja grupacija, zato što se drže Allahove Knjige i Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, kao i onoga na čemu su se složile ispravne generacije iz reda muhadžira i ensarija te onih koji ih u dobru slijede.“ (Medžmua’ fetava, 3/375) Govoreći o principu srednjeg puta, imam Šatibi, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupan šerijat zasnovan je na principu srednjeg i pravednog puta bez uzmicanja desno ili lijevo. Ako pogledaš u šerijat kao cjelinu i razmisliš o njemu, zapazit ćeš da počiva na umjerenosti i središnjem putu. Ako uočiš određena odstupanja na nekom polju, onda znaj da to uvijek biva nauštrb druge strane. Jedna strana je pretjerivanje i sve ono što sa sobom nosi od zastraživanja i prijetnji. Druga strana je popuštanje i sve ono što sa sobom nosi od nade, želje i olakšanja. Tek onda kada ne bude ni prvo a ni drugo javlja se umjerenost i srednji put koji je jedini pravedan i jasan i na čijim se osnovama gradi sistem vrijednosti.“ (El-Muvafekat, 2/163-168, sažeto) Istinski pripadnici ehli-sunneta odabrali su srednji put u ibadetima pa su tako između onih koji su zaokupljeni srčanim ibadetima, poput sufija, i između onih koji su zaokupljeni samo tjelesnim ibadetima. Pripadnici ehli-sunneta čine podjednako i srčane, ali i tjelesne ibadete. (Mealim fi suluk, str. 36) Pojašnjavajući razliku između onih koji su pretjerali u pogledu srčanih ibadeta, a zapostavili tjelesne ibadete te onih koji svu pažnju pridaju tjelesnim ibadetima ne obazirući se na srčane ibadete, Ibn Kajjim veli: ”Rob je prema Allahu dužan da ispoljava dvije vrste robovanja: vidljivo (javno) robovanje te skriveno (tajno) robovanje. Srce ima svoje ibadete, jezik svoje kao i svi ostali organi. Izvršavanje samo vidljivih ibadeta bez suštine skrivenih (srčanih) ibadeta roba ne približava njegovom Gospodaru i za takvo djelo ne slijedi nagrada. Sufijski šejhovi, u želji da postupaju oprečno od onoga što čine učenjaci, posvetili su se isključivo srčanim ibadetima i zapostavili tjelesne, te su kazali da je svrha ibadeta predanost srca, a tijelo se povodi za njim. Ove dvije skupine u potpunosti su oprečne jedna drugoj. Jedni su zapostavili tjelesne ibadete pa su i njihovi srčani ibadeti propali. Drugi su zapostavili srčane ibadete pa su i njihovi tjelesni ibadeti propali.“ (Bedaiul-fevaid, 3/229)
Usavršiti ahlak i kročiti srednjim putem
Prividni pripadnici ehli-sunneta zadovoljavaju se vanjštinom i formom. S druge strane, stvarni i istinski nosioci ehli-sunnetskog bajraka nastoje prodrijeti u suštinu stvari te svoje duše oplemeniti, a ahlak i ponašanje usavršiti. Kako postići željeni cilj objašnjava nam imam Zehebi, rahimehullah: ”Savršeno ponašanje postiže se kroz savjesno iskorištavanje vremena, učenje Kur’ana i razmišljanje o njegovim ajetima, nepretjeran govor, čuvanje jezika, stalno spominjanje Allaha, skromnost u ophođenju s muslimanima, održavanje rodbinskih veza, praštanje, udjeljivanje i onda kada je oskudica, saopćavanje vijesti uz saosjećanje, naređivanje dobra, udaljavanje od neznalica, traženje oprosta navečer. Ovo su svojstva onih koji su na Pravom putu.“ (Sijer E’alam en-Nubela, 12/90-91, sažeto) Nakon što vjernik popravi svoj ahlak, za potpuno oplemenjivanje i usavršavanje neophodno je da uspostavi ravnotežu između ibadeta koji se čine javno te onih koji se čine srcem. Ibn Kajjim, rahimehullah, za one koji to uspiju kaže: ”Pravi vjernici koji su spoznali Allaha izvršavaju kako javne tako i tajne ibadete, srcu daju prednost, a njihova tijela se srcu povinuju i upravo je ovo suština robovanja.” (Igasetul-lehfan, 1/187)
Opterećenost formalnostima i pridavanje značaja isključivo formi u ibadetima, ponašanju i ahlaku, mnoge je odvelo u redove prividnih pripadnika ehli-sunneta. Vratiti se na stazu istinskih pripadnika ehli-sunneta moguće je samo ako se poštuju principi i norme utemeljeni na kur’ansko-hadiskim tekstovima pojašnjeni riječima velikana ovog ummeta.
Mr. Fahret Kadrić
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Da li je šejh Nasiruddin el-Albani bio murdžija?
Cijenjeni brate, tvoje pitanje zahtijeva kompletnu naučnu studiju jer se tiče jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice, šejha Nasiruddina el-Albanija. U svakom slučaju nama priroda ove rubrike ne dozvoljava pretjerano debatiziranje i odgovaranje na svaku sumnju koju fabriciraju laički umovviše
Cijenjeni brate, tvoje pitanje zahtijeva kompletnu naučnu studiju jer se tiče jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice, šejha Nasiruddina el-Albanija. U svakom slučaju nama priroda ove rubrike ne dozvoljava pretjerano debatiziranje i odgovaranje na svaku sumnju koju fabriciraju laički umovi. Žalosti nas kada čujemo da ljudi koji stječu islamsko znanje na početku svog dugog i napornog puta startaju s pozicije kvalificiranja ljudi, naročito kada je u pitanju islamska ulema.
Na ovu sumnju, koja je jaka poput paukove mreže, može se odgovoriti s više aspekata, a zadovoljit ćemo se s tri:
Prvo: Šejh El-Albani na mnogim mjestima u svojim djelima hvali da’vu Muhammeda b. Abdul-Vehhaba. Za nekoga ko ima pozitivno mišljenje o šejhu Muhammedu i njegovoj da’vi kazati da je murdžijske akide, isto je kao za zagriženog sufiju kazati da je tzv. vehabija.
U svom govoru o Muhammedu b. Abdul-Vehhabu i njegovim sljedbenicima, šejh El-Albani rekao je: “Podigli su zastavu tevhida u Nedždu i drugim mjestima, Allah ih nagradio u ime islama.” (Vidjeti: Muhtesaru Sahihil-Buhari, 1/478)
U drugom djelu kaže: “Neki novotari koji se bore protiv sunneta i tevhida vrijeđaju imama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, obnovitelja ispravnog vjerovanja na Arapskom poluotoku.” (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 5/305)
U svome uvodniku Ibn Tejmijjinog djela “Hidžabul-mere’ti ve libasuha fis-salah”, str. 5, prilikom spomena šejhul-islama Ibn Tejmijje i njegovog učenika Ibnul-Kajjima, kaže: “I oni koji su na ovom putu slijedili obnovitelja ispravnog vjerovanja u Nedždu i okolnim mjestima, šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba.”
Ovakvih primjera je bezbroj i odulji bismo navodeći ih.
Drugo: Da li je pojmljivo da najveća ulema današnjice pohvali šejha El-Albanija a ne ukaže ummetu na njegovu iskrivljenu akidu?!!
Imam šejh Muhammed b. Ibrahim o El-Albaniju kaže: “Čuvar sunneta, pomagač istine, borac protiv novotarija.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 20)
Šejh Ibn Baz kaže: “Šejh El-Albani, poznat kao pripadnik ehli-sunneta vel-džemata, pomagač i zagovornik sunneta, borac na Allahovom putu u tom pogledu.”
Na drugom mjestu Ibn Baz kaže: “Šejh je kod mene poznat po ispravnom akaidu…”, potom je nastavio s velikim pohvalama u korist šejha El-Albanija.
Na trećem mjestu kaže: “Ne poznajem u ovom vremenu pod nebeskim svodom učenijeg u hadisu od šejha El-Albanija. On je obnovitelj vjere u hadiskim naukama.”
Također kaže: “Šejh El-Albani je zagovornik i pomagač mezheba prvih generacija.”
(Vidjeti: El-Imamul-Albani, str. 145, od Muhammeda Bejjumija).
Ibn Usejmin je rekao: “Šejh je brižan u pogledu sunneta, bori se protiv novotarija bez obzira radilo se o akidi ili fikhu.”
(Vidjeti: Muhammed Bejjumi, El-Imamul-Albani, str. 145)
Savremeni kolegij za islamska pitanja u sastavu: Ibn Baz, Abdullah Kaud, Abdullah Gudejan, Abdurrezzak el-Afifi, upitani su o šejhu El-Albaniju, te su kazali: “On je kod nas poznat kao učen, sluga sunneta, pomagač ehli-sunneta vel-džemata.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 12/224)
Šejh Bekr Ebu Zejd (savremeni Ibnul-Kajjim) kaže: “El-Albani je poznat kao pomagač sunneta i akide selefa (odabranih generacija), to je stvar oko koje ne razglaba osim okorjeli neprijatelj ili neznalica.” (Vidjeti: Et-Tahzir, str. 41)
Veliki hadiski stručnjak današnjice šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: “El-Albani je veliki učenjak, sluga sunneta, njegova akida je lijepa – dobra… On je čvrsto branio akidu selefa. Nijedan tragalac za šerijatskim znanjem ne može bez njegovih pisanih djela.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 21-22)
Kada bismo željeli spomenuti sve učenjake današnjice i njihovu pohvalu šejha El-Albanija, trebali bismo desetine ovakvih stranica.
Treće: Šejh El-Albani u svojim djelima nedvojbeno potvrđuje mišljenje prvih generacija kada su u pitanju djela obaveznika i njihov odnos u pogledu imana.
Kada je odgovarao maturidijskim učenjacima koji djela ne smatraju sastavnim dijelom imana, rekao je: “To je suprotno mišljenju prvih generacija i većine učenjaka: Malika, Šafije, Ahmeda, Evzaija i drugih. Svi oni smatraju da uz potvrdu srcem i izgovor jezikom, iman sačinjavaju djela.” (Vidjeti: Et-Tahavijje, 331-332)
Slično ovome kazao je u svome djelu Ez-Zebbul-ahmed, str. 32-33.
Kada je velikom hanbelijskom šejhu Abdullahu b. Abdul-Azizu b. Akilu spomenuto da neki optužuju El-Albanija i pripisuju ga murdžijama, rekao je: “Za te optužbe nemaju nikakvog dokaza… kako ga mogu smatrati murdžijom a on jasno kaže da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 24)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Murdžije su oni koji kažu: ‘Iman je ubjeđenje srcem i potvrda jezikom, a djela nisu od imana’.” (Vidjeti: Medžmuu-fetava, 7/194).
Ove osude i potvore koje se iznose na ovog velikog imama današnjice sliče mi na slučaj kada je skupina ljudi došla kod Aiše, radijallahu anha, i kazala: ”Neki ljudi vrijeđaju ashabe, čak vrijeđaju Ebu Bekra i Omera!”, na što je Aiša odgovorila: “Što se čudite, Allah je prekinuo njihova djela, ali je htio da im se ne prekida nagrada.” (El-Hatib u Tarihu Bagdad, 11/275)
Što se tiče onih koji svoj “slavni put nauke” počinju konzumiranjem mesa najučenijih ljudi današnjice, oni su, ne znajući, sami sebi dženazu obavili. To su, najčešće, učenici jednog pokvarenog učitelja koji se često predstavlja u odori islama, a ustvari često radi protiv interesa islama. Ovaj šejh je poznat po imenu Google. Koliko se ljudi upecalo na broj njegovih podataka i jačinu njegove memorije. Koliko stjecatelja islamskog znanja je skrenulo s puta Istine kopkajući po internetu i čitajući svega i svačega. Internet danas slovi kao najgnusnija klaonica na svijetu. U njoj se muslimani, posebno učenjaci, kolju, deru, sijeku, faširaju, potom odlažu na “deponiju”. Kako čovjek može biti duševni ljekar jednog društva ako je podložan utjecaju raznoraznih glasina, priča i pisarija. Mišljenje o nekom učenjaku mijenja se nakon nepobitnih argumenata da je dotični napravio grešku. Kada se potvrdi njegova greška, tada je dužnost doviti Allahu da mu oprosti, a nikako širiti kojekakve priče i upozoravati ljude od nečega što im, kada bi bilo istina, neće štetiti. Molimo Uzvišenog Allaha da očisti naše jezike i naša prsa prema svim muslimanima, a naročito nasljednicima Allahovih poslanika. Amin!
Mr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Kako se zaštititi od šejtana?
Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana. Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenjaviše
Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana.
Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenja Fussilet, 36) A na drugom mjestu kaže: “A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.” (Prijevod značenja El-A`raf, 200) Izraz “čuvenje (el-sem`u) u ovim ajetima znači uslišenje, a ne opće čuvenje. Bilježi imam El-Buhari u svom Sahihu od Adija ibn Sabita, a on od Sulejmana ibn Sureda, koji kaže: “Sjedio sam sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a dva se čovjeka posvađaše te jednom od njih lice pocrveni, a vene se napregnuše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ja, ustinu znam riječ, koju da je izgovorio, od njega bi otišlo ono što je osjetio. Da je rekao: ‘Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi od njega ono što je osjetio.’”
Drugi štit: Učenje sura El-Felek i El-Nas. Ove sure imaju zadivljujući utjecaj pri traženju utočišta kod Allaha Uzvišenog od šejtanovog zla, zatim odagnavanju zla i utvrđivanju od njega. Zato je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Oni koji traže utočište ne mogu ga tražiti ničim boljim od te dvije sure.” (Bilježe ga imam Ahmed i El-Nesai) I sam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učio je ove dvije sure svake noći pred spavanje te je naredio Ukbi – kako bilježi imam Et-Tirmizi – da ih uči poslije svakog namaza.
Treći štit: Učenje Ajetul-Kursijje. Bilježi imam El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovlastio me da čuvam zekat koji je skupljen u ramazanu, pa mi je jednom došao neki čovjek i uzeo malo hrane. Uhvatio sam ga i rekao da ću to kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on me je zamolio: ‘Pusti me! Ja sam u oskudici, imam porodicu i velike potrebe!’ Pustio sam ga, a kada je svanulo, Vjerovjesnik me upitao: ‘Šta je uradio tvoj uhićenik noćas?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tužio se da ima velike teškoće i da je u oskudici, pa sam se ja sažalio i pustio ga!’ Poslanik je rekao: ‘Slagao ti je, on će se vratiti!’ Sada sam znao da će se vratiti, s obzirom da je to rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam pratio i on je opet došao i uzeo malo hrane. Opet sam ga uhvatio i prijetio da ću kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ponovo molio: ‘Pusti me! U velikoj sam oskudici, imam brojnu porodicu! Neću se vraćati više!’ Ponovo sam se sažalio i pustio ga da ode, a kad je svanulo, Allahov Poslanik me je upitao: ‘Ebu Hurejre, šta je tvoj uhićenik sinoć učinio?’ Kazao sam: ‘Allahov Poslaniče, žalio se da je u oskudici i da ima veliku porodicu, pa sam se sažalio i opet ga pustio da ode!’ On mi odvrati: ‘Slagao ti je, vratit će se!’ Sad sam i treći put stražario čekajući ga, i on je došao opet i uzeo malo hrane, a ja ga opet uhvatio: ‘E, sad ću sve reći Allahovom Poslaniku, jer evo treći put kako si tvrdio da se nećeš vraćati, pa si opet došao!’, a on mi reče: ‘Pusti me, a ja ću te podučiti riječima za koje će ti Allah koristi dati!’ Upitah: ‘Koje su to riječi?’, a on mi reče: ‘Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!‘, pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se neće približiti do svanuća!’ Opet sam ga pustio, a kada je svanulo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: ‘Šta je sinoć uradio tvoj uhićenik?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tvrdio je da će me podučiti riječima za koje će mi Allah koristi dati, pa sam ga opet pustio!’
On, sallallahu alejhi ve sellem, upita me: ‘A koje su to riječi?’ Rekao mi je: “Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju od početka do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’, pa je još dodao: ‘Pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se do svanuća neće približiti!”’ Ashabi su pažljivo slušali da nešto nauče, a Vjerovjesnik je na to rekao: “Istinu ti je rekao, iako je on lažac! Znaš li ko je s tobom razgovarao tri noći, o Ebu Hurejre?” Rekao sam: “Ne znam!”
A on će na to: “To je bio šejtan…”
Četvrti štit: Učenje sure El-Bekare. Bilježe imam Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih domova groblja! U kuću u kojoj se uči sura El-Bekare neće ući šejtan!”
Peti štit: Učenje dva zadnja ajeta sure El-Bekare. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Mes`uda, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” Ahmed, Et-Tirmizi, En-Nesai i El-Hakim bilježe od Nu`mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru El-Bekare. Ni u jednoj kući u kojoj se prouči u toku tri noći neće ostati šejtan!”
Šesti štit:Učenje prva tri ajeta sure (Ha Mim) El-Mu`min zajedno sa Ajetul-Kursijjom. “Ha-mim. Objavljivanje Knjige od Allaha je Silnoga, Sveznajućeg, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko, kada osvane, prouči (Ha Mim) El-Mu`min… pa sve do ‘…Njemu se sve vraća…’ i Ajetul-Kursijju bit će njima zaštićen sve dok ne omrkne. A ko ih prouči kada omrkne, bit će njima zaštićen sve dok ne osvane.”
Sedmi štit: Učenje dove: “La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir” dnevno stotinu puta. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dnevno stotinu puta kaže:
‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir’, imat će nagradu kao da je deset robova oslobodio ropstva, bit će mu upisano stotinu dobrih djela a izbrisano stotinu hrđavih i to će mu, tog dana, biti štit od šejtana sve dok ne omrkne. I niko neće doći s nečim boljim od toga sa čim je on došao, osim onog čovjeka koji to izgovori više puta.”
Osmi štit: Ovo je jedan od najkorisnijih štitova od šejtana, a to je mnogo spominjanje Allaha, azze ve dželle. Bilježi imam Et-Tirmizi od Harisa Eš’arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Allah je naredio Jahjau, sinu Zekerijaa, alejhis-selam, pet riječi, da ih primjenjuje i da naredi Israelćanima da se i oni po njima vladaju. Jahja, alejhis-selam, to nije odmah učinio pa mu je Isa, alejhis-selam, rekao: ‘Tebi je Allah naredio pet riječi, da ih primjenjuješ i da narediš Israelćanima da postupaju po njima, pa ili ćeš im to narediti ti ili ću to ja uraditi?’ Tada Jahja, alejhis-selam, reče: ‘Ako to ne izvršim, strahujem da ću bit utjeran u zemlju ili da ću doživjeti kaznu. Nakon toga je Jahja, alejhis-selam, sakupio ljude u Mesdžidul-Aksa, koji se brzo napunio, te su ljudi posjedali čak i po prozorima, a on im reče: ‘Uistinu mi je Allah naredio pet riječi, da po njima postupam i naredio je i vama, također, da se po njima vladate:
1) Da samo Allaha obožavate i da Mu ništa kao druga ne pripisujete (širk). Jer, primjer onoga ko čini širk je kao primjer čovjeka koji je kupio roba iz svog čistog imetka, plativši ga zlatom ili srebrom, i rekao mu: Ovo je moja kuća i ovo je posao koji trebaš za mene raditi, pa zaradu meni donosi! On je radio, ali je zaradu davao nekom dugom mimo svog gazde. Pa ko od vas želi da ima takvog roba?
2) Allah vam je naredio namaz, pa kada klanjate, nemojte se okretati jer Allah je okrenut prema robu koji klanja sve dok se on ne okrene u namazu.
3) Allah vam je naredio post. I, uistinu, primjer toga je poput čovjeka koji se nalazi u skupini ljudi a sa sobom nosi posudu u kojoj je misk. Svaki od njih se divi ili je zadivljen njegovim mirisom. Zaista je miris iz usta postača Allahu draži od mirisa miska.
4) I naredio vam je zekat (sadaku). Primjer toga (sadake) je kao primjer čovjeka kojeg je neprijatelj zarobio, svezao mu ruke do njegova vrata i doveo ga da mu se odrubi glava. Tada on reče: Ja otkupljujem sebe i malim i velikim, pa je izbavio sebe od njih.
5) Allah vam je naredio da Ga puno spominjete (zikr činite). Primjer zikra (spominjanja Allaha Uzvišenog) je kao primjer čovjeka kojeg juri hitri neprijatelj. I kada stigne do neke čvrste tvrđave, zaštiti se od njih. Tako i čovjek ne može sebe ničim boljim zaštititi od šejtana nego zikrom (spominjanjem Allaha).'”
Nakon toga Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”A ja vam naređujem pet stvari koje mi je Allah Uzvišeni naredio: poslušnost, pokornost (pretpostavljenom), džihad (na Allahovom putu), hidžru i džemat (zajednicu). Jer, zaista, onaj ko napusti džemat, koliko i jedan pedalj, već je prekinuo svoju vezu sa islamom, sve dok se ne povrati. A ko bude tražio i pozivao džahilijjetskom pozivu, taj je već džehennemski leš.” Neki čovjek upita: ”Allahov Poslaniče, pa makar i klanjao i postio?”Poslanik reče: “Makar i klanjao i postio. Tražite i molite se Allahovim pozivom kojim vas je nazvao muslimanima i mu’minima, robovima Allaha”.
(Osim Et-Tirmizija hadis bilježe i imam Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim. Et-Tirmizi kaže: “Hadis je hasen sahih garib”.)
Ovim hadisom Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da rob ne može sebe zaštititi od šejtana nikako drukčije osim zikrullahom (spominjanjem Allaha). Na ovo upućuje sura En-Nas, jer u njoj je šejtan opisan kao el-hannas (napasnik) – onaj koji se povlači, skupi se i stegne prilikom Allahovog spomena. A kada rob zanemari zikrullah, on zgrabi srce, ubacuje u njega vesvesu (sašaptavanje) koja je srž svog zla. Zato rob ne može sebe zaštititi od šejtana ničim kao spominjanjem Uzvišenog Allaha.
Deveti štit: Abdest i namaz. I ovo su jedne od najuzvišenijih stvari kojima se štiti od šejtana, a pogotovo kada se rasplamsa snaga srdžbe i strasti, jer to je vatra koja vri u srcu čovjeka. Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu je srdžba žeravica u srcu sina Ademovog. Zar nisi vidio crvenilo njegovih očiju i nateklost njegovih vena? Pa ko od vas takvo nešto osjeti, neka se prilijepi za zemlju.” (Hadis bilježi i imam Ahmed, a i drugi. U njegovom senedu je Alija ibn Zejd ibn Džud`an, a on je daif – slab). A u drugom eseru stoji: “Zaista je šejtan stvoren od vatre i zaista se vatra gasi vodom.” (Bilježe ga imam Ahmed, Ebu Davud i drugi od Atijje es-Seadija) Zato rob neće ugasiti vatru srdžbe i strasti ničim kao abdestom i namazom jer to je vatra, a abdest je gasi. Otuda i namaz, kada se obavlja skrušeno i predano, odagnava tragove svega toga. Ovo je ono za što iskustvo nadomješćuje bilo kakav drugi dokaz.
Deseti štit: Suzdržavanje od prekomjernosti pogleda, govora, hrane i druženja sa ljudima, jer, uistinu, šejtan preko ove četiri kapije postiže svoj cilj kod sina Ademovog.
Prekomjeran pogled poziva uljepšavanju, postavljanju u srce slike gledanog, zauzetost time kao i razmišljanje o tome kako istim ovladati. Te je srž iskušenja od prekomjernog pogleda, kao što se to navodi u “El-Musnedu” da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogled je otrovna Iblisova strijela. Onaj ko obori svoj pogled radi Allaha, Allah će mu dati da u svom srcu osjeti slast na Dan kada Ga bude sreo.” (Hadis prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, a bilježi ga El-Hakim. Bilježi ga i Et-Taberani od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu). Velike nesreće su posljedica prekomjernog gledanja, a koliko je samo pogleda koji su iza sebe ostavili ne jednu već mnoge nesreće i gorčine! Kao što je to pjesnik rekao:
Svim nesrećama početak je pogled
a većina vatri je od malih varnica
Koliko je samo pogleda koji su se zarili u srce svoga vlasnika
zarivanjem strijele i bez luka i bez strune?!
A drugi je spjevao:
A kada god pustiš svoj pogled kao vodiča svome srcu
jednog će te dana pogledi umoriti
vidjećeš ono nad čim si svim tim nemoćan
a ni pred nekim njegovim dijelom osaburati ne možeš.
A El-Mutenebbi je rekao:
Ja sam taj čiju je smrt njegov pogled donio
te od raznih zahtjeva ubijeni je ujedno i ubica.
Što se tiče prekomjernog govora, to čovjeku otvara mnoga vrata zla i sva su šejtanovi prolazi, a suzdržavanje od prekomjernog govora zatvara sve te prolaze. Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora. Zato njihov zločin obuhvata razne dijelove, mnoge prolaze i ogromne nesreće. I časni prethodnici su upozoravali na prekomjerno gledanje isto kao što su upozoravali na prekomjerni govor. Govorili su: “Ništa nije potrebno tako dugog zatvora kao jezik.” (Ovo se bilježi od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu, kako to bilježi imam Et-Taberani u “El-Kebiru” i drugi)
Što se tiče prekomjerne hrane, to navodi na raznovrsna zla. Hrana pokreće organe na griješenje i čini ih teškim za pokornosti, a to ti je dovoljno zla. Koliko je samo grijeha na koje je navela prezasićenost i višak hrane? I koliko je samo pokornosti koja je izostala zbog hrane? Onaj ko bude sačuvan zla svoga stomaka sačuvao se velikog zla. Zato se u nekim predajama navodi: “Suzite šejtanove prolaze postom.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek nije napunio goru posudu od svoga stomaka.” (Bilježe ga imam Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže, El-Hakim i drugi od Mikdada ibn Meadi Jakreba). Da prezasićenost hranom ne izaziva nikakve druge negativne posljedice do nemara prema zikrullahu, bilo bi dosta zla. Jer, kada srce zanemari zikrullah, makar i jedan momenat, na njega se obruši šejtan, obećava mu, unosi mu lažnu nadu, budi mu stast i strovaljuje ga svakom dolinom. Kada se duša zasiti, pokrene se i kruži svim kapijama strasti, a kada se izgladni, smiri se, pokori se i preda.
Što se tiče prekomjernog druženja, to je smrtonosna bolest koja priskrbljuje svako zlo. Koliko je samo prekomjerno druženje odnijelo blagodati (ni`meta), koliko je samo neprijateljstava posijalo i koliko je samo mržnji u srcu zasadilo?! Toliko da se ogromne planine pokreću, a ono u srcima i dalje prisutno. U prekomjernom druženju je propast i ovoga i onoga svijeta. Zato bi rob trebao da druženje ograniči samo na ono potrebno i da u tome ljude podijeli na četiri kategorije. I kada god pomiješa jednu od tih kategorija sa drugom i ne bude mogao razlikovati između njih, zadesit će ga zlo.
Prva kategorija: To je društvo čije je druženje poput hrane, ne može, danonoćno, bez nje. Kada se zadovolji potrebim od toga, napušta druženje, a onda se ponovo druži sa njim kada ga bude potreban.
I tako stalno. Ova kategorija je rjeđa nego crveno zlato, a to su ulema koja zna za Allaha i poznaje Njegovu vjeru. Oni znaju za Njegovog neprijatelja, za bolesti srca i njihove lijekove. To su oni koji savjetuju za Allaha Uzvišenog, za Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika i Njegova stvorenja. U druženju sa ovom skupinom sva je zarada.
Druga kategorija: To je ono društvo koje je kao lijek koji je potreban samo kod bolesti, i sve dok si zdrav nemaš potrebe za druženjem sa njim. To je ono čije je druženje neophodno radi životnih koristi te izvršavanja onoga što je potrebno kroz raznovrsne transakcije, kooperacije, savjetovanje i liječenje od bolesti i slično tome. Pa kada obaviš svoje potrebe u druženju sa ovom kategorijom, prelaziš na druženje sa sljedećom kategorijom.
Treća kategorija: To su oni čije je druženje – uprkos raznolikosti njihovih stepena i vrsta i njihove snage i slabosti – poput bolesti. Ima ih čije je druženje poput smrtonosne i hronične bolesti. To su oni sa kojima ne zarađuješ ni vjeru ni dunjaluk, a pored toga moraš izgubiti sa njim i vjeru i dunjaluk, ili jedno od to dvoje. Eh, kada ovo društvo okupira i zbliži se sa čovjekom, to je strašna smrt. Ima ih čije je druženje poput užasne zubobolje, a kada odu od tebe, bol se smiri. Ima ih čije je druženje poput groznice duše, a to je teško, omraženo i grubo. To je društvo koje ne umije da govori, pa da ti koristi, a niti umije da šuti pa da se okoristi od tebe. Ne poznaje svoju dušu pa da joj da mjesto koje joj pripada, već kad progovori, riječi su mu poput biča koji se spušta na srca slušatelja, a uz to je sav umišljen i radostan svojim govorom. Kad god progovori, osjeti se zadah, a on misli da je misk kojim miriše sijelo. A ako šuti, pa teži je od polovice ogromnog mlina koji se ne može ni nositi, ni vući. Spominje se da je imam Eš-Šafija, rahimehullahu, rekao: “Nikad pored mene nije sjeo teški a da strana na koju je sjeo nije bila niža od druge strane.” Jednog sam dana kod našeg šejha – tj. Ibn Tejmijje, kaddesellahu ruhahu – vidio čovjeka ove vrste. Šejh ga je trpio sve dok snaga nije oslabila pred nošenjem njegovog tereta. Tada se okrenuo prema meni i rekao: “Druženje sa teškim je česta (svakog četvrtog dana) groznica.” A onda je dodao: “No, naše su se duše navikle na groznicu te im je to postao običaj.” Općenito, druženje sa svakim oponentom je groznica za dušu. Jedan od dunjalučkih tereta za roba jeste da bude iskušan nekom od ovih vrsta, a nije nužno da se sa njima druži. Kada ga to već zadesi, neka se lijepo ophodi sve dok mu Allah ne dadne izlaz i spas.
Četvrta kategorija: To su oni u čijem je društvu sva propast i druženje s takvima je kao jedenje otrova. Ako onaj koji to mora jesti ima kod sebe protuotrov, dobro je, a ako nema, neka mu Allah ublaži tugu. Kako je samo mnogo pripadnika ove kategorije – Allah ih ne umnožio – među ljudima. To su sljedbenici novotarija (el-bid`), zabluda, oni koji odvraćaju od prakse (sunneta) Resulullaha, sallallahu alejhi ve selleme, i pozivaju oponiranju istoj. Oni koji odvraćaju od Allahovog puta, nastojeći ga krivim prikazati, te novotariju predstavljaju kao sunnet, a sunnet kao novotariju, dobro hrđavim, a hrđavo dobrim. Ako pred njima ispoljiš istinski tevhid (monoteizam), oni kažu: ”Oskrnavio si poziciju evlija i čestitih”, a ako ispoljiš dosljedno slijeđenje Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, oni reknu: ”Obezvrijedio si imame koji se slijede”. Ako opišeš Allaha onako kako je On Sebe opisao i kako Ga je, bez pretjerivanja i zanemarivanja, opisao Njegov Resul, oni govore: ”Ti si antropomorfista (al-mušebbih)”. Ako narediš dobro (el-me`aruf) onako kako je to naredio Allah i Njegov Resul ili zabraniš ono zlo koje je zabranio Allah i Njegov Resul, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose smutnju”. Ako slijediš sunnet, a ostaviš ono što mu oponira, tada govore: ”Ti si od zabludjelih sljedbenika novotarija (bid`ata)”. Ako se predaš Allahu Uzvišenom i izdvojiš se od njih i od dunjalučkih stvari, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose pometnju”, a ako se odrekneš svojih ispravnih uvjerenja i povedeš za njihovim strastima, onda si kod Allaha Uzvišenog od onih koji su istinski gubitnici, a u njihovim očima bit ćeš munafik. Sva je razboritost i postojanost u traganju za razilukom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, pa makar se stvorenja i rasrdila, te da se ne opterećuješ njihovim prekoravanjem i ugađanjem njima. Ne osvrći se na njihovo kuđenje, niti na njihovu srdžbu jer baš u tome je srž tvoje potpunosti, kao što je rekao El-Mutenebbi:
Pa kada me stigne grđenje od onog koji je manjkav
pa to je svjedočanstvo meni da sam, uistinu, potpun.
A drugi (Et-Tarimah Et-Ta`ijj) je rekao:
Ljubav je moju prema meni povećalo to
što sam omržen svakom ko ništa ne vrijedi.
Stoga, onaj ko bude vratar i čuvar svoga srca od ova četiri prolaza koja su srž iskušenja svijeta – a to su prekomjerno gledanje i govor, hrana i prekomjerno druženja sa ljudima – te upotrijebi onih devet uzroka (štitova) koje smo naveli kao štit od šejtana, takav se prihvatio svog udjela u uspjehu (et-tevfik) i pred sobom zatvorio kapije Džehennema, a otvorio vrata milosti. Takav je oživio i svoju vanjštinu i svoju nutrinu i samo što nije došlo vrijeme kada će na samrtnom času naći ishod ovog lijeka. A Allah je taj koji daruje uspjeh. Nema rabba osim Njega i nema boga osim Njega.
Priredio: Halil ef. Makić
(Pripremljeno prema djelu imama Ibn Kajjima el-Dževzijje, rahimehullah, Beda`iul-feva`id, 2/809-825)
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjeKako da budem u skupini spašenih?
Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe. Allah, azze ve dželle, stvorio je ljude, džinne i meleke kako bi Mu bili pokorni i kako bi Ga veličali, onako kako to samo Njemu, Uzvišenom, dolikuje. Sva stvorenjaviše
Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Allah, azze ve dželle, stvorio je ljude, džinne i meleke kako bi Mu bili pokorni i kako bi Ga veličali, onako kako to samo Njemu, Uzvišenom, dolikuje. Sva stvorenja, izuzev nepokornih džinna i ljudi, veličaju i slave Uzvišenog Allaha: “Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, ali vi ne razumijete veličanje njihovo.” (Prijevod značenja El-Isra, 44)
Istinsko veličanje Allaha, dželle šanuhu, upućujući svaki vid ibadeta i dobročinstva samo Njemu Veličanstvenom predstavlja najbitniji princip i najvažniji temelj na kojem je sagrađeno ispravno islamsko vjerovanje. S tog gledišta islam je nazvan “vjerom tevhida”, tj. vjerom čiji je srž i korijen čvrsto ubjeđenje da je Uzvišeni Allah – jedan i jedini Gospodar svega što postoji i Stvoritelj nebesa, Zemlje i svega u kosmosu, koji nema sudruga niti Mu je iko ravan. Uzvišeni Allah je jedinstven u Svojim svojstvima i svim postupcima, i Njemu pripadaju najuzvišeniji atributi i nazvan je najljepšim imenima.
Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Mi čine ibadet.” (Prijevod značenja Ez-Zarijat, 22) U ovom plemenitom ajetu Uzvišeni Allah obavještava nas o veličanstvenoj mudrosti u našem stvaranju, a ona je da samo Njemu Plemenitom činimo ibadet i iskazujemo pokornost, što se drugačije naziva “tevhidom”. Plemeniti ajet poučava nas da nismo stvoreni kako bismo živjeli bez jasnog cilja, provodili se i naslađivali dunjalučkim ukrasima, a zatim umrli, niti smo stvoreni kako bismo robovali drugim svorenjima. Stvoreni smo kako bismo veličali i obožavali Gospodara svih svjetova, Allaha, dželle šanuhu, jedinog istinskog Boga.
Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Ibadet je sveobuhvatni naziv za sve ono što Uzvišeni Allah voli i čime je zadovoljan, od riječi i djela, javnih i tajnih, kao namaz, zekat, post, hadždž, istinit govor, izvršavanje emaneta, dobročinstvo roditeljima, spajanje rodbinskih veza, držanje do dogovora, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, borba protiv nevjernika i licemjera, dobročinstvo prema komšiji, siročetu, putniku prolazniku, robovima, životinjama, upućivanje dove, zikr, učenje Kur’ana i sl. Također, ibadet je i ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, strah od Allaha i pokoravanje Njemu, iskreno ispovijedanje vjere Allahu uz strpljivost na Njegovim propisima, zahvalu na blagodatima i zadovoljstvo sa odredbom. Ibadet je i čvrst oslonac na Njega, nada u Njegovu milost, strah od kazne i sl.” (Medžmu’ul-fetava, 10/149-150)
Tevhid je iskreno veličanje Uzvišenog Allaha s ljubavlju, strahom, žudnjom, istinskim osloncem, nadom i upućivanjem dova samo Njemu, dželle šanuhu. Tevhid je početak vjere i njen kraj, unutrašnjost vjere i njena vanjština i to je prvo i posljednje u što su pozivali svi Allahovi poslanici i vjerovjesnici. Svaki poslanik, kojeg je Allah poslao, pozivao je ljude da veličaju i slave Allaha ispovijedajući Mu jednoću, a ujedno da se klone svega što je suprotno tome, kao mnogoboštvo, idolatrija, bezboštvo i sl.
Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato Meni činite ibadet!” (Prijevod značenja El-Enbija, 25) Abdullah b. Abbas, radijallahu anuhma, rekao je: “Svako mjesto u Kur’anu gdje Allah naređuje da se obožava, pod tim se misli da Mu se ispovijeda tevhid.” (Hašije Selasetil-usul, str. 22-23)
Radi ovog tevhida stvorena su stvorenja, poslati vjerovjesnici, spuštene knjige. Radi njega su ljudi razdvojeni na vjernike i nevjernike, sretne – koji su stanovnici Dženneta i nesretne – koji su stanovnici Vatre. Kao rezultat bitnosti i vrijednosti tevhida, Uzvišeni Allah zabranio je i svetim učinio krv, imetak i čast onoga koji ga istinski uspostavi i ostvari.
Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Za čovjekovo srce nema korisnije stvari od tevhida i ihlasa (iskrenosti), niti ima štetnije stvari po njegovo srce od širka.” (Medžmu’ul-fetava, 10/7523)
Onome ko umre iskreno ispovijedajući tevhid Uzvišeni je zagarantirao ulazak u Džennet i zabranio Vatri da ga prži, što jasno upućuje na veličanstvenu korist tevhida. Ovaj tevhid je suština vjere islama, pored koje drugu vjeru Allah neće primiti, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog boga mimo Allaha, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadždža.” (Bilježe ga Buharija, 8, i Muslim, 16, od Ibn Omera, radijallahu anhuma)
U ovom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je da je islam sagrađen na ovih pet temelja – ibadeta, što upućuje na činjenicu da je suština islama obožavanje Allaha, Jedinog, ne pripisujući Mu ikoga ravnim, odazivajući se Njegovim naredbama, kloneći se zabrana i iskreno Mu robujući. (Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 22-23)
Zato, dragi brate i sestro, samo Allaha Uzvišenog obožavajte i Njemu robujte, radi toga ste stvoreni i za to ćete račun polagati.
Priredio: Amir I. Smajić
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Kakav je stav ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava?
Pravac ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava, kao i u pogledu cjelokupne vjere, zasnovan je na ispravnim principima jer se temelji na uvažavanju šerijatskih dokaza, slijeđenju kur’ansko-sunnetskih tekstova, bez dodavanja ili oduzimanja. Svaki sljedbenik ehli-sunneta vel-džemviše
Pravac ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava, kao i u pogledu cjelokupne vjere, zasnovan je na ispravnim principima jer se temelji na uvažavanju šerijatskih dokaza, slijeđenju kur’ansko-sunnetskih tekstova, bez dodavanja ili oduzimanja. Svaki sljedbenik ehli-sunneta vel-džemata vjeruje u ono što je navedeno u Kur’anu i sunnetu, onako kako je došlo, ne mijenjajući značenje riječi, ne pitajući o kakvoći Allahovih svojstava, i ne poredeći Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, jer Allahu, subhanehu ve te’ala, niko ravan nije i niko Mu nije sličan, zatim vjeruju u iskrenost Allahovih poslanika, alejhimus-selam, koji su ljudima prenijeli vijest o Allahovim svojstvima. Govor poslanika, čiji je zadatak dostavljanje poslanice, predstavlja objavu od Allaha, subhanehu ve te’ala, za razliku od onih koji govore o Allahu bez znanja.
Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala: ”Slavljen i čist je Gospodar tvoj, Gospodar dostojanstva, i visoko je iznad onoga što mu pripisuju oni! I selam neka je na poslanike, a hvala Allahu, Gospodaru svjetova!“ (Prijevod značenja Es-Saffat, 180-182) Allah Uzišeni odbacuje od Sebe sve ono što govore slijedbenici svojih strasti i ukazuje da poslanicima pripada selam zbog ispravnosti i tačnosti njihovog govora o svojstvima Allaha Uzvišenog, a Allahu pripada hvala na ovom i na onom svijetu, koji je čist od svakog nedostatka.
Dakle, sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata potvrđuju Allahova plemenita svojstva na koja su ukazali Allahovi poslanici, kao što su svojstva govora, milosti, uzvišenosti, srdžbe prema neprijateljima islama, i druga Allahova svojstva, i vjeruju u njih, bez zapitkivanja o njihovoj kakvoći, bez poređenja sa svojstvima stvorenja, bez tumačenja koja bi dovela do negiranja Allahovih svojstava, slijedeći tako put Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedini ispravni put.
Menhedž (pravac) ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava zasnovan je na dva osnovna principa: potvrda bez poređenja i otklanjanje bez negiranja. Otuda ne porede Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, kao ni Njegovo biće sa bićima Njegovih stvorenja, niti negiraju svojstva Njegovog savršenstva koja su potvrđena Kur’anom i sunnetom. Vjeruju da Allahu nije ništa slično, a On sve čuje i vidi. Ovo je osnova vjerovanja bez kojeg nema ispravnog imana. Jer onaj ko odbaci ili porekne neko od Allahovih svojstava ili imena, nije vjernik, a također ni onaj ko Allahova svojstva uporedi, poistovijeti sa svojstvima Allahovih stvorenja. Slavljen neka je Allah i visoko iznad oni s kojima ga nevjernici porede.
Naim ibn Hammad, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Ko Allaha s nečim uporedi, nevjernik je, i ko zaniječe ono čime Allah sebe opisuje, nevjernik je. A u onome kako Allah sam Sebe opisuje i kako Ga Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje, nema poređenja.“ (Šerhul-i’atikad – Le’lekaija, br: 936)
Imam Ahmed, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Allah se ne opisuje osim onako kako je On sam Sebe opisao, ili kako ga je Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao, ne prelaze se granice Kur’ana i hadisa.“ (Ibn Tejmijje, Fetve, 5/26)
Ibn Abdul-Berr, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”U cjelokupnom vjerovanju u Allahova imena i svojstva, osim onoga što je došlo u Allahovoj Knjizi ili je vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili na čemu se ummet složio, prihvata se i ono što je do nas došlo ahad hadisima (hadisi koji nisu mutevatir, tj. koje nije prenijela velika grupa prenosilaca, i sljedbenici strasti ih ne prihvataju kao dokaze u akidi) i nema rasprave oko toga.“ (Džamiu bejani el-ulumi ve fadlihi, 2/349).
Od velikih Allahovih blagodati za čovjeka jeste da ga Allah, subhanehu ve te’ala, uputi ka slijeđenju ovog ispravnog menhedža (pravca) koji je zasnovan na slijeđenju Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daleko od pravca onih koji su skrenuli i zalutali s Pravog puta.
Sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata, uz Allahovu pomoć, kroz historiju su bili i ostali na istom pravcu i nisu se razišli ni u jednom pitanju koje se tiče Allahovih, subhanehu ve te’ala, imena, svojstava i radnji. Svi oni su jednoglasno potvrđivali i priznavali ono što je u vezi s tim navedeno u Kur’anu i sunnetu, bez iskrivljivanja značenja ili negiranja. A ta činjenica da su kroz historiju ostali na istom pravcu i da se nisu razišli ukazuje na ispravnost njihovog menhedža.
Ebu El-Muzafer es-Sem’ani, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Razlog sloge među sljedbenicima ehli-sunneta jeste taj što su oni uzimali vjeru iz Kur’ana, sunneta i vjerodostojnog prenošenja, što je dovelo do njihove složnosti, a novotari su propise vjere razumijevali na osnovu svoga proizvoljnog shvatanja, što je dovelo do njihove razjedinjenosti i nesloge. U vjerodostojnim predajama koje se prenose od vjerodostojnih i povjerljivih prenosilaca rijetko se desi razilaženje, a i ako se desi, razlika u izrazu ili jednoj riječi, ta razlika neće štetiti vjeri, niti će utjecati na njenu ispravnost, dok se kod mišljena, viđenja i shvatanja rijetko desi saglasnost, jer svaki um gleda na stvar drugačije.” (Muhtesaru es-savaik, 518)
Greška u pitanjima Allahovih imena i svojstava nije kao greška u nekim drugim stvarima, pa je stoga obaveza svakom muslimanu da slijedi pravac ehli-sunneta vel-džemata jer su oni na jasnom i ispravnom putu. Abdullah bin Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: ”Ko hoće da slijedi nekoga, neka slijedi onoga koji je umro, jer se za živog nije sigurno hoće li u kakvu fitnu upasti. Oni koji su davno umrli su ashabi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, koji su bili najbolja generacija ovog ummeta. Ashabi Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, bili su muslimani najboljih srca, najboljeg znanja i najmanje su bili opterećeni dunjalučkim ljepotama. Allah, dželle šanuhu, odabrao ih je za društvo i prijatelje Svome Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, stoga im znajte cijenu, stope njihove slijedite i držite se koliko možete njihovog ahlaka i ponašanja, zbog toga što su oni bili na Pravome putu!“ (Hilijetul-evlija, 1/305)
Priredio: Tarik Beganović
Vidi manjePrema djelu Fikhu esmail-husna, šejha dr. Abdur-Rezzaka el-Bedra
Preuzeto sa minber.ba
Nije dozvoljeno vrijeđati učenjaka koji se suprotstavi ostalim učenjacima u određenom pitanju, ukoliko za to ima valjan dokaz ?
Ne, nikako. Kada bi se čovjek suprotstavio većini učenjaka oko pitanja za koje on ima dokaz da je u pravu, nije ga dozvoljeno vrijeđati, niti se prema njemu grubo odnositi. Nije dozvoljeno druge ljude huškati protiv njega, već s njim treba razgovarati. Koliko ima manje poznatih i neshvatljivih pitanviše
Ne, nikako. Kada bi se čovjek suprotstavio većini učenjaka
oko pitanja za koje on ima dokaz da je u pravu, nije ga dozvoljeno
vrijeđati, niti se prema njemu grubo odnositi. Nije dozvoljeno druge
ljude huškati protiv njega, već s njim treba razgovarati.
Koliko ima manje poznatih i neshvatljivih pitanja ljudima koji
misle da oko njih postoji saglasnost svih učenjaka, međutim, nakon
temeljnog istraživanja, uoči se da drugo mišljenje ima tako jake dokaze,
što pravedne duše podstakne da ga preuzmu i slijede onoga ko zastupa
to mišljenje. Ispravno je reći da u većini slučajeva istina biva na strani većine
učenjaka, ali to ne znači da je istina apsolutno uvijek sa većinom. Možda
je dokaz koji se suprotstavlja većini istinit, ukoliko sporno pitanje
već ranije nije postalo predmetom konsenzusa islamskih učenjaka.
Takav čovjek se ne prekorava, ne smije se ogovarati, već se kroz
razgovor s njim razmatra sporno pitanje s ciljem dolaska do istine.
Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo Kur'an olakšali za pamćenje, pa ima
li onih koji će pouku uzeti?” (El-Kamer, 17)
Svakome ko želi istinu i razmišlja o Kur'anu, Allah će olakšati
dolazak do vrata istine, kao što kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u knjizi
“El-Akidetul-vasitijje”: “Ko pomno razmisli o značenjima Kur'ana,
tražeći uputu, ukazat će mu se put istine.”
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Vidi manjeAutor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Koji su to temelji na koje se oslanja ehli-sunnet vel-džemat u pitanjima oko kojih postoji razilaženje?
Temelji ehli-sunneta vel-džemata u pitanjima oko kojih postoj i razilaženje su slijedeći : Ukoliko se razilaženje zasniva na idžtihadu i to u onim pitanjim gdje je idžtihad dozvoljen i gdje se tolerira, onda ce oni koji se razilaze imati razumijevanja jedni za druge i to neće smatrati razlogom za neviše
Temelji ehli-sunneta vel-džemata u pitanjima oko kojih
postoj i razilaženje su slijedeći : Ukoliko se razilaženje zasniva na idžtihadu
i to u onim pitanjim gdje je idžtihad dozvoljen i gdje se tolerira, onda ce
oni koji se razilaze imati razumijevanja jedni za druge i to neće smatrati
razlogom za neprijateljstvo i razjedinjavanje. Onaj ko zastupa mišljenje
suprotno mome i pri tome se poziva na validan argument, takav mi se u suštini i ne protivi jer se obojica držimo identičnog principa. Ja mu se
suprotstavljam na osnovu dokaza, kao sto to čini i on sam. Stoga, mi smo
jednaki. Razilaženja u ummetu bilo je još od vremena Vjerovjesnika,
sallallahu alejhi ve sellem, pa do današnjeg dana. Ono u čemu razilaženje nije prihvatljivo upravo je ono što je
u suprotnosti sa temeljima na kojima su bili ashabi i tabiini, kao što
su pitanja akaida u kojima su zalutali mnogi ljudi. Istinsko razilaženje
u ovim pitanjima došlo je tek nakon odlaska generacija odabranih,
tj. kada su izumrle ove generacije, premda je razilaženje u tim pitanjima
donekle bilo prisutno i u doba ashaba. Međutim, moramo znati da kada
kažemo da se istinsko razilaženje desilo tek nakon odlaska generacije
odabranih, tj. ashaba, to ne znači da su baš svi ashabi bili pomrli, već da
je umrla većina njih. Dakle, pod pojmom izumiranje jedne generacije
misli se na umiranje većeg broja ljudi iz te generacije, a ne svihu njih.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Jedna generacija prestaje kada umre
većina njenih pripadnika.” Naprimjer, ukoliko je većina ashaba umrla,
ili je ostalo samo nekoliko desetina ili stotina njih, to znači da je njihovo
vrijeme prošlo. Isto se odnosi na tabiine i njihove nasljednike sve do
današnjeg dana. Pohvaljene generacije su umrle a da među njima nije bilo ovog
razilaženja u akaidu, koje se pojavilo tek u zadnjim generacijama.
Oni koji nam se suprotstavljaju u akaidu, u suštini se suprotstavljaju
temeljima na kojima su bile prve, odabrane generacije muslimana. Zbog
toga, njihova mišljenja treba pobijati i negirati, a ono što oni zastupaju
ne smije se prihvatiti jer je njihovo ražilazenje nastalo oko pitanja
u kojima se razilaženje uopće ne tolerira. Što se tiče pitanja oko kojih je postojalo razilaženje i u vrijeme časnih ashaba, i u čemu se razilaženje u osnovi tolerira, takva vrsta
razilaženja uvijek će biti prisutna. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi
ve sellem, rekao je: ‘ ‘Kada kadija sudi, pa uloži trud i prilikom izricanja
presude pogodi, ima dvije nagrade, a ako uloži trud i pogriješi, ima
jednu nagradu.”
Na pitanje da li je razilaženje oko Allahovih svojstava shvatljivo i podložno idžtihadu, odgovor glasi : Ne, zato što to razilaženje izlazi iz okvira metoda ashaba. Nije se nikada desilo da su se dvojica
ashaba razišla u mišljenju po pitanju osobina Allaha, dž.š., i Njegovih
atributa. Svi su oni potvrdivali Allahova svojstva onakvima kakva ona
i jesu, bez temsila, tj. bez uspoređivanja tih svojstava sa svojstvima
stvorenja. Dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da ne postoje navodi od
njih koji bi ukazivali na to da su oni na različite načine tumačili ajete
ili hadise koji govore o Allahovim svojstvima. Ukoliko u tefsiru nije
navedeno razilaženje u tumačenju ajeta o Allahovim atributima niti
u hadisima na tu temu, onda to nedvojbeno znači da se po tom pitanju
nisu ni razilazili, već su Allahova svojstva prihvatali onakvima kakva
i jesu, i u njih čvrsto vjerovali. Kur'an je objavljen na arapskom jeziku
i sunnet je na arapskom jeziku, a oni su Arapi pa su najbolje i poznavali
arapski jezik, i sva značenja određenih riječi, fraza i sintagmi. Pošto nije navedeno ono što bi bilo u suprotnosti sa vanjskim značenjem ajeta i hadisa, onda znamo da su ashabi zastupali mišljenje
koje je skladu sa tim značenjem. Upravo to je razlog zbog kojeg mi
poričemo navod bilo koga ko navodi nešto što je u suprotnosti sa
pravcem ispravnih prethodnika u pogledu Allahovih osobina, pa ako
hoćeš, i u pogledu svih aspekata vjere – vjerovanja u Allaha, Njegove
meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i određenje dobra i zla. Ko god se
suprotstavi ashabima u ovih šest temelja vjerovanja, mi mu to poričemo
i ne priznajemo.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Vidi manjeAutor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Gdje se spominje zabrana razvoda dok je žena u hajzu?
Uzvišeni Allah je rekao: “Kad htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme kad su čiste pustite.” (Et-Talak, 1.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Razvod braka u vrijeme mjesečnog pranja zabranjen je Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.” Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kviše
Uzvišeni Allah je rekao: “Kad htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme kad su čiste pustite.” (Et-Talak, 1.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Razvod braka u vrijeme mjesečnog pranja zabranjen je Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.”
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Zabranjeni razvod jeste da je razvede dok je u hajzu.”
A od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je svoju suprugu razveo u vrijeme hajza, pa se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naljutio. (Buhari)
Zabrana razvoda u vrijeme čistoće tokom koje je muž imao intimni odnos sa suprugom
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Zabranjeni razvod jeste da je razvede dok je u hajzu ili u vrijeme čistoće u kojoj je imao odnos s njom, pa ne zna je li zanijela ili nije.”
Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Taj postupak je zabranjen Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.”
Ibn Kesir u komentaru spomenutog ajeta: “…vi ih u vrijeme kad su čiste pustite”, kaže: “Razvod je zabranjen kada je pusti dok je u hajzu, ili u vrijeme čistoće u kojoj su imali odnos, pa ne zna je li trudna ili nije.”
hfz. Fahrudin Haseljić
Isječak iz odgovora na pitanje: https://pitajucene.com/pitanje/kako-da-imam-sretan-brak/
Vidi manje