„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se otkriva u ogrtaču dominantnosti, veličine i moći, od čega se glave robova povijaju ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost rastapaju se kao što se so rastapa u vodi. Drugom prilikom Allah Uzvišeni otkriva Se u osobinama ljepote i savršenstva. Otkriva Se u savršenosti Svojih imena i ljepotih Svojih osobina. Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga rob upozna, neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja. Iscrpi je za onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I kada Ga srce roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje. Ako bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore bi to izričito odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje navika, a ne obaveza! Kada se Uzvišeni otkrije u osobinama milosti, plemenitosti, blagosti i dobročinstva, kod roba se probude osjećaji nade i ojača njegova ambicija. Tada rob, predvođen nadom, krene svom Gospodaru i sve što su osjećaji nade jači, trud roba bolji je i veći. Sličan je rataru koji sve što se više nada boljem rodu, više se trudi oko obrade usjeva, ali kada njegova nada klone, nevoljan jeu obradi usjeva.

Kada se Svevišnji otkrije u osobinama pravednosti, srdžbe, ljutnje i Onoga Koji strogo kažnjava, tada se ljudska duša, koja navraća na zlo, prene i splasne njena pobuda za zabavom i nedopuštenim, oslabi njena snaga strasti i sdržbe, nestane pomagača njene gluposti i bezbrižnosti, a obuzme je strah, uznemirenost i panika. Kada se Gospodar Moćni otkrije u osobinama Onoga Koji naredjuje i zabranjuje, uzima zavjete i oporučuje, šalje poslanike, objavljuje knjige i propisuje norme ponašanja, u duši se probudi osjećaj za izvršavanjem Njegovih naloga, njihovim prenošenjem i oporučivanjem drugim ljudima. Probudi se osjećaj uvjerenosti u istinitost toga, te želja za ispunjavanjem naredjenog i ostavljanjem zabranjenog. Kada se Milostivi otkrije u osobinama Onoga Koji sve čuje i sve vidi, kod roba se pobudi osjećaj stida. Stidi se da ga njegov Gospodar vidi u onome što prezire, ili da od njega čuje ono što ne voli, ili dau srcu svome pritaji ono što Ga rasrdđuje. U takvom stanju pokreti roba, njegove riječi i misli, nisu zapostavljeni i prepušteni volji strasti i naravi, nego bivaju uredjeni po šerijatskim nalozima. Kada se Svemilosni otkrije u osobinama Opskrbitelja i OnogaKoji je dovoljan zaštitnik i pomagač, Onoga Koji udovoljava sve ljudske potrebe, otklanja nedaće od ljudi, pomaže i štiti Njemu odane, uz koje On stalno stoji, kod roba se pojavi osjećaj tewekkula, iskrenog oslanjanja na Allaha, prepuštanja Njemu, zadovoljstva uz Njega i zadovoljstva svim onim što odredjuje Svom robu. Tewekkul, oslanjanje na Allaha, rađa se, u suštini, iz saznanja roba da mu je njegov Gospodar dovoljan, da mu On najbolje odabie i dosuđuje, te iz povjerenja u Njega i zadovoljstva u ono što On radi i odabire Svom robu. Kada se Allah otkrije u osobinama moći i veličine, smirena duša roba dariva cijelu svoju poniznost Njegovoj Veličanstvenosti, svu skrušenost Njegovoj moći, potpunu pokornost Njegovoj gordosti, i bogobojaznost srca i tijela rob priklanja samo Njemu. Tada stanje smirenosti i dostojanstva obuzme roba, ispuni njegovo srce, jezik i druge dijelove tijela i dojmi se u njegovoj pojavi. Jednom riječju, Allah Uzvišeni otkriva Se Svojim robovima nekada kroz osobine Božanstvenosti Njegove, uluhijjet, a nekada kroz osobine Njegovog Gospodarstva, rububijjeta. Priznavanje Allahovih osobina Božanstvenosti kod roba mora probuditi posebnu ljubav prema Allahu, čežnju za susretom sa Njim, smirenost i radost uz Njega, zadovoljstvo u Njegovom služenju, natječanje u sticanju Njegove blizine, želju za udobrovoljavanjem Njemu kroz pokornost, ustrajnost u Njegovom veličanju i želju za udaljavanjem od ljudi radi osame sa Njim, da samo Allah, mimo svega drugog, postane želja i cilj roba. A kada rob prizna osobine Njegovog Gospodarstva, to mu nalaže da se pouzda u Njega, pokaže svoju ovisnost o Njemu, od Njega pomoć traži, pred Njim se ponizi i Njemu pokori.“ (Ibnul-Qajjim) (1)

„Promatrač će u kur’anskoj retorici zapaziti kako Allah kori Svoje miljenike na blag i dostojanstven način, ali, i pored ukora, On im prašta greške, prelazi preko njihovih posrtaja, traži im ispirke, popravlja njihove mahane i manjkavosti, štiti ih, brani i potpomaže. On im je zagarantovao svako dobro, izbavlja ih iz teških muka i ispunjava Svoje obećanje prema njima. On im je istinski zaštitnik, pored Kojeg nemaju drugog zaštitnika, i On ih protiv njihovih neprijatelja potpomaže. Divan li je On zaštitnik i divan pomagač! Pa kada srca posvjedoče i u Kur’anu upoznaju Savršeno Lijepog, Plemenitog, Milostivog i Veličanstvenog Vladara, Koji ovako postupa, kako onda ga Ga ne zavole? Kako da se ne natječu u sticanju Njegove blizine? Kako da ne utroše svoje uzdahe u dokazivanju pred Njim radi Njega? Kako da im On ne bude draži od svega drugog, a Njegovo zadovoljstvo prioritetnije od zadovoljstva svih stvorenja? Kako, onda, da srce ne ustraje u Njegovom veličanju i spominjanju, a da ljubav i čežnja prema Njemu i smiraj uz Njega ne postanu hrana, snaga i lijek srca? Ako pak rob to izgubi, srce se kvari i umire, i više mu život ništa ne znači…“ (Ibnul-Qajjim) (2)

„Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Allahom Uzvišenim, da Mu se pokorava i da ne posustaje služeći Mu, jer rob ovisi o svome Gospodaru, nego je zadivljujuće da se Vladar svega mnogobrojnim blagodatima umiljava Svome robu i pokazuje mu Svoju ljubav kroz razna dobročinstva, iako je On neovisan o Svome robu.
كفى بك عزّا أنك له عبد وكفى بك فخرا أنه لك رب
Dovoljno je časti za tebe da rob Njemu ti si,
I dovoljan ponos tebi je da On tvoj Gospodar je…
(Ibnul-Qajjim) (3)

Povezanost srčanih radnji sa djelima tijela

„Iman ima svoju vanjsku stranu i onu drugu, unutarnju, suštinsku. Vanjska dimenzija imana jeste očitovanje vjerovanja jezikom i potvrda dobrim djelima. A njegova suštinska strana je iskreno uvjerenje u srcu, ljubav i povodjenje. Vanjska dimenzija nema svrhe i ne koristi bez suštine, iako su po izjavi vjerovanja zaštićeni imetak i život izjavitelja. Isto tako, suština neće koristiti ako je ne prati vanjska strana vjerovanja, osim kada vanjska dimenzija izostane zbog nemogućnosti, prisile, velikog straha ili opasnosti po život. Ako djela ne prate izjavljeno vjerovanje, a ne postoji nikakva zapreka za njihovo izvršavanje, to je znak pokvarenosti i bezvrijednosti suštine koja je opustjela od imana. Oskudnost dobrih djela upućuje na oskudnost i slabost imana, dok, na drugoj strani, isto tako, brojnost djela i stabilna vanjština govori o stabilnosti i snazi suštine, odnosno vjerovanja. Iman je srce islama i njegova srž, a jeqin, čvrsto uvjerenje, jeste srce i srž imana. Zato kažemo da je svako djelo koje ne povećava snagu imana, i dodatno ne učvršćuje jeqin, bezvrijedno, kao što je svaki iman koji ne podstiče na činjenje dobrih djela takodjer bezvrijedan.“ (Ibnul-Qajjim) (4)

„Život je doista samo skup dana koji prolaze, a u njima čovjek sakuplja svoju uštedjevinu za ahiret, na osnovu koje će zalužiti Džennet ili zaraditi Džehennem. Ako se rob u životu opredijeli za put koji vodi njegovom Gospodaru, zalužit če i doseći najveću sreću u ovome kratkom životnom periodu koji se vrijednosno ne može ni usporediti sa vječnošću. Medjutim, ako u svome životu dadne prednost strastima, užicima, odmoru, igri i zabavi, to će brzo proći, a uslijedit će vječna bol i patnja nesnosna što je mnogo teže podnositi negoli odoliti onome što je Allah Uzvišeni zabranio na dunjaluku, ili ustrajati na pokornosti Njemu Svevišnjem i suzbiti pozive strasti radi Njega.“ (5)

„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim) (6)

„Kada čovjek svojim srcem povjeruje u Allaha i zavoli Ga, nužno je da se pokrene tijelo kroz vanjski govor i djela, kao posljedica toga. Pa ono što se ispolji od riječi i djela jeste posljedica onoga što je u srcu i iz njega proističe, na njega ukazuje i njime je uzrokovano, isto kao što i govori i radnje tijela imaju uticaj na ono što je u srcu. Tako svako od to dvoje ima uticaj na ono drugo, ali srce je osnova, korijen, a tijelo je ogranak njegov, pa ogranak crpi iz osnove, a osnova se učvršćuje i jača svojim ogrankom, kao kod drveta kojim se navodi primjer za riječ imana, pa kaže Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje…“ (Sura Ibrahim, 24-26.) To je riječ tewhida, i kada god korijen ojača, crpeći minerale i vodu, ojačaju i njegovi ogranci, a ogranci, takodjer, kada se hrane kišom i vjetrom (7) to utiče na korijen. Isto tako je imanu srcu a islam je spoljašnjost, pa pošto vanjske riječi i djela proističu i utiču na unutarnje riječi i djela, unutarnje riječi i djela se njima i dokazuju…“ (Ibn Tejmijje) (8)

„Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku.“ (Ibnul-Qajjim) (9)

„Pravi put su: unutarnje (10) i vanjske stvari medju kojima postoji sklad. Zatim, pravi put su unutarnje stvari u srcu, od ubjedjenja, želja i drugog, i vanjske stvari od riječi i djela koja mogu biti ibadet, a mogu biti i adet, običaj, bilo u hrani, odjeći, braku, stanovanju, sakupljanju, rastajanju, putu, boravku, jahanju itd. Ove unutarnje u vanjske stvari posjeduju medjusobnu vezu i sklad, pa ono što je u srcu od osjećanja i halova, stanja, iziskuje neke spoljašnje stvari, a ona djela koja su vanjska iziskuju neka srčana osjećanja i stanja.“ (Ibn Tejmijje) (11)

„Djela srca neće biti potpuna osim djelima tijela, kao što duši nema opstanka osim sa tijelom, tj. dok je na dunjaluku, i kao što značenja govora neće biti potpuna osim zajedno sa izrazom i značenjem, i tako govor postaje govorom. (…) Nužno je da postoji tjelesno djelo da bi se upotpunila i usavršila želja…“ (Ibn Tejmijje) (12)

„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do stvarnosti unutarnjeg vjerovanja ne koristi mu sve dok se uz njega ne pronadje nešto od unutarnjeg vjerovanja, imana. I svaka unutarnja stvarnost, suština, ma kakva bila, neće koristiti čovjeku ako ne izvršava vanjske islamske propise. Makar se srce cijepalo od ljubavi ili straha, ako uz ne slijedi izvršavanje islamskih obreda i šerijata, to čovjeka neće spasiti od Vatre, kao što ni u slučaju da čovjek izvršava sve islamske obrede, ali u svojoj nutrini nema suštinu vjerovanja, neće biti spašen vatre.“ (Ibnul-Qajjim) (13)

„Ako su manjkava vanjska djela koja su obavezna, to je zbog manjkavosti imana u srcu, i ne može se zamisliti da sa potpunošću obaveznog imana, koji je u srcu ne postoje obavezna vanjska djela. Ne, već je nužno da iz postojanja jednog, u potpunosti, proistekne i postojanje drugog, u potpunosti, kao što je nužno da iz manjkavosti jednog proistekne i manjkavost drugog.“ (Ibn Tejmijje) (14)

——————
Bilješke:

1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 49-52.
2-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 55.
3-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 314.
4-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 254-255.
5-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 293.
6-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu El-Iman, 5. Hadis je hasen.
7-Tj. vazduhom, kiseonikom.
8-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/542., Darul-wefa’, 2005.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233., Bemust, Sarajevo, 2006.
10-Tj. ezoterične, duhovne, nevidljive i nematerijalne radnje duše i srca.
11-Vidjeti: Iqtidau-s-siratil-musteqim, 92., tahqiq: Dr. Nasir El-’Aql, Daru ’alemi-l-kutub, Bejrut, 1999.
12-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 26/35.
13-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 173-174., Bemust, Sarajevo, 2006.
14-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/582., Darul-wefa’, 2005.
Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (3 dio)

Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:

PRVI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3435:spoznaja-allaha-put-ka-njemu-i-ienje-due-i-srca-1-dio&catid=46:akida&Itemid=56

DRUGI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3513:spoznaja-allaha-put-ka-njemu-i-ienje-due-i-srca-2&catid=46:akida&Itemid=56

TREĆI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3744:kako-nam-se-otkriva-allah-da-ga-spoznamo&catid=46:akida&Itemid=56

ČETVRTI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3810:smisao-ljubavi-i-stvaranja&catid=46:akida&Itemid=56

PETI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3914:smisao-ljubavi-i-stvaranja&catid=46:akida&Itemid=56

ŠESTI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4188:-ljubav-u-ime-allaha-i-njeni-plodovi&catid=46:akida&Itemid=56

SEDMI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4363:-svojstva-i-znakovi-ljubavi-prema-allahu-&catid=46:akida&Itemid=56

OSMI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4589:uzroci-koji-vode-sticanju-allahove-ljubavi&catid=46:akida&Itemid=56

DEVETI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4706:susret-sa-voljenim&catid=46:akida&Itemid=56

—————

Priredio: Ersan Grahovac

Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/kako-nam-se-otkriva-allah-da-ga-spoznamo/

Kada je u pitanju smrt uleme i daija, musliman iskazuje žalost, ali se istovremeno raduje kada Allah uništi novotare ili zabludjele, posebno ako se radi o osobama koje su vođe ili inicijatori određenih zabludjelih teorija ili djela. Musliman se raduje njihovoj smrti zato što se na taj način lome njihova pera, iščezavaju njihove ideje kojima su zavodili ljude. Naši ispravni prethodnici upozoravali su na opasnost živih novotara i njima sličnih, ali isto tako nakon njihove smrti nisu donosili rahmet na njih, niti su se žalostili zbog njihovog preseljenja. Naprotiv, u takvim situacijama pojašnjavali su stav šerijata u vezi sa stanjem takvih osoba, iskazujući radost i veselje.

U zbirkama Buharije i Muslima prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., za njih govorio: ”Od njih će se odmoriti robovi, zemlja, drveće i životinje.”

Stoga, kako da se musliman ne raduje smrti onih koji su ezijetili ljude i remetili red na Zemlji? Naprimjer, kada se tržnicom proširila vijest o smrti zabludjelog Murisija, Bišr b. Haris, koji se tu zatekao, rekao je: ”Da se ne radi o isticanju ličnosti, ovo bi bilo mjesto zahvale Allahu i mjesto gdje treba učiniti takvu sedždu, ali hvala Allahu koji ga je usmrtio.” (Tarihul-Bagdad, 7/66)
Jedan čovjek rekao je imamu Ahmedu: ”Da li je grješan čovjek koji se raduje nedaćama koje pogode pristalice Ibn Ebu Davuda?”, a on mu je odgovorio: ”Ko se tome ne bi radovao!” (Es Sunne od Hilal, 5/121)

Seleme b. Šebib kazuje: ”Jednom prilikom dok sam sjedio kod Abdu-Rezaka Sinanija došla nam je vijest o smrti Abdul-Medžida, pa je on rekao: ”Hvala Allahu koji je Muhammedov ummet oslobodio od Abdul-Medžida.” (Sijer ealamu nubela, 9/435) Spomenuti Abdul-Medžid bio je sin Abdul-Aziza b. Ebu Davuda, predvodnika akide murdžija.

Kada se čulo za smrt Vehda el-Kurešija, zabludjelog novotara, Abdu-Rezak je rekao: ”Hvala Allahu kada je muslimane oslobodio od njega.” (Lisanul mizan od Ibn Hadžera, 8/402)

Hafiz Ibn Kesir u djelu ”El-Bidaje ve nihaje”, 12/338, govoreći o jednom vođi novotara, kaže: ”Allah je njegovom smrću podario muslimanima smiraj ove godine u mjesecu zul-hidždžetu. Ukopan je u svojoj kući, a zatim je prenesen u mezarje Kurejšija. Allahu hvala i čast! Kada je umro, njegovoj smrti radovali su se mnogi pripadnici ehli-sunneta, a svoju radost iskazali su zahvalom Allahu, s.v.t., tako da nikog od njih nisi mogao vidjeti a da Allahu nije zahvaljivao na tome.”

Dakle, prethodno smo naveli stav selefa, Allah im se smilovao, u vezi sa smrću vođa novotara i zalutalih. Neko će koristiti predaju Ibnul-Kajjima u djelu ”Medaridžu-salikin”, 2/345, koju prenosi od svog šejha, šejhul-islama b. Tejmijje, koji je rekao: ”Došao sam mu jednog dana radujući se smrti jednog od njegovih velikih protivnika i neprijatelja i čovjeka koji ga je mnogo ezijetio, pa je on osudio takvo moje ponašanje. Odmah je ustao i otišao njegovoj porodici da im izjavi saučešće rekavši: ‘Ja sam vam umjesto njega za sve što treba.”’

Onaj ko razmisli o ovoj predaji, vidjet će da u njoj nema ništa kontradiktorno jer je šejhul-islam Ibn Tejmijje bio poznat po svojoj blagosti i po tome što se nikada nikome nije svetio radi sebe. U takvim situacijama, šejhul-islam bi osudio stav svakog svog učenika koji bi pokazao radost zbog smrti njegova neprijatelja ili osobe koja mu je pokazivala veliko neprijateljstvo.
Mi smo često svjedoci smrti javnih ličnosti iz različitih sfera našeg društva i šire, posebno osoba koje ulažu maksimalan napor u borbi protiv islama i muslimana, osoba koje blagosiljaju zločine nad muslimanima ili ih sami planiraju, odobravaju, huškaju i raspiruju mržnju i netrpeljivost među narodima.

Otuda je neophodno ukazati na činjenicu da se svaki musliman treba radovati smrti svakoga onoga ko ispoljava kufr, prakticira i propagira činjenje novotarija i zabluda, u najmanju ruku zbog toga što je nestalo zagovarača kufra i zablude. Ovu činjenicu i stav prvo moraju shvatiti učenjaci i daije, osobe koje iskazuju ljubomoru u pogledu Allahove vjere i koji se trude da se uklone zlo i zabluda.

Istovremeno je žalosno vidjeti i čuti kako daije, ulema i predstavnici muslimana izražavaju žaljenje, saučešće i rahmet prilikom smrti takvih osoba, ili čak štaviše, dove da im Allah podari njemu sličnog. Naravno, ovakvo ponašanje dovodi u pitanje ispravnost njihove akide i islama.
Da nam Allah podari da istinu vidimo istinom i da je slijedimo, i da nam podari da neistinu vidimo neistinom i da je se klonimo. Amin!

Prof. Harmin Suljić
Preuzeto sa minber.ba

Razumijevanje Allahovih, subhanehu ve te’ala, imena i svojstava je najuzvišenije i najvažnije znanje i na njega se, prije svega, odnose riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kome Allah želi dobro, pouči ga razumijevanju vjere.“ (Buharija, 71, Muslim, 1037) Dakle, stjecanje ovog znanja spada u prioritete, predstavlja najveći cilj do kojeg vjernici treba da se natječu i najbolji put do Allahovog, dželle šanuhu, zadovoljstva. Kao što svaka građevina ima svoju osnovu, temelj, tako i islam ima svoju osnovu, a to je vjerovanje u Allaha, subhanehu ve te’ala, i u Njegova uzvišena imena i svojstva. Što osnova, tj. temelj bude čvršći, i građevina će biti stabilnija i sigurnija od rušenja. Ibnul-Kajjim, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Ko želi visoku građevinu, neka dobro povede računa o njenim temeljima, neka ih učvrsti i utvrdi, jer visina građevine ovisi o čvrstoći i utvrđenosti temelja. Djela i deredže (stepeni) su građevina, a njen temelj je iman, pa ako temelj bude stabilan, moći će nositi visoku građevinu, a ako se nešto od građevine i sruši, lahko ju je popraviti. Međutim, ako temelj bude nestabilan, neće moći ni držati građevinu, niti građevina može ići u visinu, a ako se nešto od temelja sruši, i građevina će se srušiti. Pametan će posvetiti najviše pažnje ispravljanju temelja i njegovom utvrđivanju, a neznalica će podizati građevinu bez temelja, koja će se lahko srušiti. Uzvišeni je rekao: ‘Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da Mu se umili, ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši?’ (prijevod značenja Et-Tevbe, 109). Stoga svoju građevinu podiži na jakim temeljima imana, pa ako se vrh građevine i poljulja, njega je lakše ustabiliti i popraviti nego pokvarene temelje. A taj temelj čine dvije stvari:

Prva: Ispravnost spoznaje Allaha, Njegovih naredbi i Njegovih imena i svojstava.

Druga: Iskrena pokornost Allahu, tebareke ve te’ala, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je najbolja i najsigurnija osnova na kojoj čovjek može da gradi svoj iman.“ (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid)

Zbog toga su kur’anski dokazi i primjeri koji ukazuju na važnost ovog temelja, ove osnove, mnogobrojni. Skoro da nema ajeta a da se u njemu ne spominje neko od Allahovih, dželle šanuhu, imena ili svojstava, što ukazuje na važnost poznavanja Allahovih imena i svojstava i njihovog razumijevanja. Kako i ne bi zaslužila taj položaj, kada je to cilj i svrha stvaranja ljudi. Tevhid zbog kojeg je Allah stvorio stvorenja dijeli se na dvije vrste:

1. Tevhidu el-m’arifeti ve el-isbat – tevhid spoznaje i potvrđivanja. U ovu vrstu spada tevhid er-rububije (Allahovo jedinstvo u božanstvenosti) i tevhidu el-esmai ve es-sifat (Allahovo jedinstvo u lijepim imenima i uzvišenim svojstvima).

2. Tevhidu et-talebi ve el-kasd – tevhid molbe i usmjeravanja u obožavanju. U ovu vrstu spada tevhid el-uluhijjeh (Allahova jednoća u obožavanju).

Dokaz za prvu vrstu su Allahove riječi: ”Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio, Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a neka znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!“ (Prijevod značenja Et-Talak, 12) Dokaz za drugu vrstu su Allahove riječi: ”Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Mene obožavaju.“ (Prijevod značenja Ez-Zarijat, 56)

U prvom ajetu Uzvišeni pojašnjava razlog stvaranja, tj. upućuje ljude da kroz razmišljanje o stvaranju spoznaju Allaha, a u drugom ajetu pojašnjava da je razlog stvaranja obožavanje Allaha. Otuda tevhid podrazumijeva i znanje i djelo. Mnogi kur’anski ajeti ukazuju na važnost i obavezu stjecanja ovog plemenitog znanja o Allahovim, subhanehu ve te’ala, imenima i svojstvima. Uzvišeni Allah rekao je: ”A ako skrenete, nakon što su vam već došli jasni dokazi, onda znajte da je Allah silan i mudar“ (prijevod značenja El-Bekare, 209); ”I znajte da Allah sve zna” (prijevod značenja El-Bekare, 231); ”I znajte da Allah dobro vidi ono što radite“ (prijevod značenja El-Bekare, 233); ”I znajte da Allah prašta i da je blag“ (prijevod značenja El-Bekare, 235); ”I znajte da Allah sve čuje i sve zna“ (prijevod značenja El-Bekare, 244); ”Neka znate da Allah strogo kažnjava, ali i da prašta i da je milostiv“ (prijevod značenja El-Maide, 98); ”I znajte da je Allah vaš zaštitnik, a divan je On zaštitnik i divan pomagač!“ (prijevod značenja El-Enfal, 40); ”I znajte da Allah zna šta je u dušama vašim, pa Ga se pričuvajte“ (prijevod značenja El-Bekare, 235). Allah, subhanehu ve te’ala, u velikom broju kur’anskih ajeta spominje Svoja uzvišena imena i svojstva, i ništa drugo toliko ne spominje, a to svakako ukazuje na njihovu važnost i veličinu. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”U Kur’anu se Allahova imena, svojstva i radnje spominju više nego što se spominje jelo, piće i bračni život u Džennetu. Tako su ajeti koji sadrže Allahova imena i svojstava veće vrijednosti od ajeta koji govore o drugom svijetu, pa je tako najčasniji i najuzvišeniji ajet u Kur’anu Ajetul-Kursijja koji samo govori o Allahu, subhanehu ve te’ala, od početka do kraja. U hadisu koji bilježi Muslim prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Ubejja ibn Ka’ba, radijallahu anhu: ‘Znaš li koji je ajet iz Allahove Knjige, koju pamtiš, najuzvišeniji?’ Ubejj ibn Ka’b, radijallahu anhu, rekao je: ‘Allahu la ilahe illa huve el-Hajju el-Kajjum… (Ajetul-kursijja).’ Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potapšao je Ubejja po grudima i rekao mu: ‘Allah ti povećao znanje!’“ (Muslim, 810) Najvrednija sura u Kur’anu je “Majka Kur’ana” – El-Fatiha, kao što se vjerodostojno prenosi od Ebu Se’ida bin El-Mu’alle da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Doista, nije objavljena sura u Tevratu, niti Indžilu, niti Zeburu, niti Kur’anu slična njoj. Ona je sedam ajeta koji se ponavljaju i časni Kur’an koji mi je dat’ (Buharija, 4474), a u njoj se spominju Allahova imena i svojstva više nego što se spominje drugi svijet. Također, vjerodostojno se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za suru Kul-huvallahu ehad rekao da je ravna jednoj trećini Kur’ana (Buharija, 5013, Muslim, 811, 812), upravo zbog toga što govori samo o Allahu, subhanehu ve te’ala, Njegovim imenima i svojstvima, kao što i jedna trećina cijelog Kur’ana govori o Svevišnjem Allahu. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, koji je često učio suru El-Ihlas i govorio: ‘Uistinu, ja je volim jer ona opisuje Milostivoga’, obradovao riječima da i Allah njega voli zbog toga (Buharija, 7375 i Muslim, 813), tako je pojasnio da Allah voli onoga ko voli spominjati Njegova svojstva.“ (Ibn Tejmijje, Der’ut-te’arud, 5/310-312)

Sve ovo nam ukazuje na važnost i veličinu znanja o Allahovim uzvišenim imenima i svojstvima i na dobra koja proizlaze iz njega, te da je ono jedan od temelja imana i šartova islama. A kako može uspjeti narod koji ne poznaje svoga Stvoritelja, Onoga ko ih je stvorio i dao im nepobrojive blagodati?! Kako mogu uspjeti oni koji ne poznaju Njegova imena i svojstva?! Kako mogu uspjeti oni koji ne znaju i neće da znaju da je Allah, dželle šanuhi, Jedini koji zaslužuje da Mu se ibadet čini?! Većinu ljudi je, ono što je za njih stvoreno, odvratilo od onoga za šta su stvoreni, a Allah upozorava Svoje robove na to riječima: ”O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, bit će izgubljeni.“ (Prijevod značenja El-Munafikun, 9)

Po djelu: “Esmaullahil-husna”, šejha dr. Abdur-Rezzaka el-Bedra, hafizehullah (Allah ga sačuvao)

Priredio: Tarik Beganović, prof.
Preuzeto sa minber.ba