Piše: Mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost, kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.

Hadždž žene bez mahrema

Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?

Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među učenjacima, a to su:

Prvo: Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.

Drugo: Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…” (Šerhul-umde, 2/175-176)

Treće: Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.

Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi. (Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 90.)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim, br. 1341)

Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina) učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862) Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari, Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)

Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu’ ve tashihuh, 5/243)

Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860) Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, 7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)

Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev komentar Muslima, 9/104)

Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)

Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (El-Hattab, Mevahibul-Dželili, 3/492)

Savremeni načini putovanja

Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).

Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.

Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin, Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi ovog mišljenja:

Prvo: Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer) nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim putovanjima nije ostvarivo.

Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko, poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.

Drugo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

Treće: Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.

Četvrto: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.

Zaključak

Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju.

Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog propisa?

Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola nad zabranom.

Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja Ali Imran, 195-196).

El-Asr, br. 53.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/