Hvala Allahu, Nema sumnje da čovjeka pogađaju duševne bolesti poput brige za budućnošću, tuge za prošlošću, te da je ova vrsta bolesti opasnije od tjelesnih i fizičkih bolesti. Liječenje duševnih bolesti terapijama koje je propisao šerijat, tj. rukjom, je uspješnije nego liječenje medicinskim putem.

Neki od tih lijekova navode se u hadisu Ibn Mes’uda: „Kad god jednog roba zadesi tuga ili briga pa on kaže: ‘Allahu moj, ja sam Tvoj rob, sin Tvoga roba i sin Tvoje robinje, moja glava je u Tvojoj ruci[1], Tvoja odredba se nadamnom sprovodi, i tvoj sud prema meni je pravedan! Ja Te molim svakim Tvojim imenom kojim Si sam Sebe nazvao, ili Si njime podučio nekog od Svojih stvorenja, ili Si ga objavio u Svojoj Knjizi, ili Si ga ostavio u gajbu – nepoznatom kod Sebe, molim Te da Kur’an učiniš proljećem srca mog, svjetlom prsa mojih, prekrivačem tuge moje i odagnačem brige moje.’, Allah će mu dati izlaz.“

Ova dova je jedna od terapija koju je šerijat propisao.

Također i dova: „Nema boga osim Tebe, slavljen Si, ja sam prema sebi nepravedan bio.“ Ko želi više informacija po ovom pitanju, može da pogleda knjige poput: El-Vabilu-s-Sajjib od Ibn Kajjima El-Dževzijje, El-Kelimu-t-Tajjib od Ibn Tejmijje, El-Ezkar od Nevevijja, Zadu-l-Me’ad od Ibn Kajjima El-Dževzijje.

Međutim, kada vjerovanje oslabi, oslabi i djelovanje ove terapije na dušu, pa su ljudi počeli da se oslanjanju na medicinu više nego što se oslanjanju na lijek koji nudi islam. Kada vjerovanje ojača, onda i djelovanje terapije koja je propisana islamom ima poptuniji uticaj i ne samo to, nego ta terapija dosta brže djeluje nego što djeluju lijekovi.

Svima nam je poznata priča o grupi koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao u izvidnicu. Htjeli su da se odmore kod jednog plemena, ali ih oni nisu ugostili. Allah je dao da poglavara tog plemena ujede zmija. Tada su stanovnici tog mjesta kazali: „Idite kod tih ljudi koji se tu odmaraju i pitajte ih imaju li nekoga ko zna da uči.“ Ashabi su im kazali: „Nećemo učiti vašem poglavaru, dok nam ne dadnete toliko i toliko ovaca.“ Oni su kazali da to nije problem, pa je jedan od ashaba otišao i učio tom kojeg je zmija ujela. Učio mu je suru El-Fatiha, pa je ovaj ustao kao da je pušten sa užeta. Ovako je djelovala sura El-Fatiha jer je proučena iz srca punog vjerovanja. Nakon što se ova izvidnica vratila, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tog čovjeka upitao: „A odakle znaš da je ova sura lijek?“

Ali, u našem vremenu je vjera kod ljudi oslabila, te su se ljudi počeli oslanjati i uzdati samo u ono što vide. Na drugoj strani postoje ljudi koji se igraju sa umovima ljudi koji se smatraju dobrim učačima, međutim, oni samo uzimaju imetak ljudi na neispravan i nedozvoljen način. Ljudi su između dvoga: onih koji su otišli u jednu krajnost i smatraju da učenje nema nikakvog uticaja i onih koji su otišli u drugu krajnost poigravajući se sa ljudskim razumima, učeći nešto što je čista varka i laž.

Između ove dvije krajnosti postoji srednji put.[2]

Korištenje lijekova za fizičke bolesti ne isključuje mogućnost korištenja i terapija propisanih islamom poput učenja Kur’ana, dova i sl. I jedno i drugo je moguće praktikovati, kao što je to činio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On je kazao: „Trudi se da radiš ono što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne malaksaj.“ Također je kazao: „O Allahovi robovi, koristite lijek, ali se ne liječite sa nečim što je zabranjeno.“

ODGOVORIO: ŠEJH MUHAMMED SALIH EL-MUNEDŽDŽID
[1] Tj. moj život je podređen Tvojoj volji i Ti njime upravljaš. (op. rev.)

[2] Ibn Usejmin, Fetava Islamijje, 4/465-466.
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Hvala pripada Bogu

Prvo: Svedočenje je zajednička obaveza, a može da bude individualna obaveza u dva slučaja: kada je osoba pozvana da svedoči ili kada će pravo osobe da bude ugroženo ako ne svedoči.

Drugo: Uzvišeni Bog je naredio pravednost i svedočenje na osnovu pravde u svim situacijama i u korist svih ljudi.

Uzvišeni Bog kaže:

„O vernici, budite uvek pravedni, svedočite Boga radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka…“ (Kur’an, En-Nisa’, 135)

Učenjak Ibn Kajjim, Bog bio zadovoljan njime, je rekao:

“U ovom odlomku, Uzvišeni Bog nam naređuje da se čvrsto zauzimamo za pravdu, koja je jednakost. Ovo je naredba da budemo pravedni prema svima, bio to neprijatelj ili prijatelj.”

Uzvišeni Bog kaže:

„O vernici, dužnosti prema Bogu izvršavajte, i pravedno svedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.“ (Kur’an, Trpeza, 8)

Es-Sa’adi, Bog mu se smilovao, kaže:

“Kao što bi svedočio u korist svog prijatelja, tako i svedoči protiv njega; kao što bi svedočio protiv svog neprijatelja, tako svedoči u njegovu korist, čak i da je nevernik ili novotar, jer obavezno je da budeš pravedan sa njim.” (Tefsir es-Sa’adi, 224)

Prenosi se od Ibn Omera:

Islamski učenjak Ibn Tejmijje, Bog mu se smilovao, je rekao:

“Svako dobro je u pravdi i pravednosti, a svako zlo je u nepravdi. Tako da je pravda obavezna u svim stvarima i prema svim ljudima, a nepravda je zabranjena u svim stvarima i prema svim ljudima. Nije dozvoljeno da budeš nepravedan uopšte prema bilo kome, bilo da se radi o muslimanu ili neverniku, ili da se radi o nepravedniku.”

Takođe je rekao:

“Pravda je naređena svima i prema svima u svim situacijama, a nepravda nije dozvoljena ni u najmanjoj meri u bilo kojoj situaciji, do te mere da je Uzvišeni Bog, naredio vernicima da budu pravedni prema nevernicima, kao što kaže:

„O vernici, dužnosti prema Bogu izvršavajte, i pravedno svedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.“ (Kur’an, Trpeza, 8)

Vernici su napadali nevernike Božijom dozvolom, onda je Uzvišeni Bog, rekao, objašnjavajući stvar: Nemojte da dopustite da vaša mržnja prema nevernicima učini da budete nepravedni prema njima, budite pravedni, to je najbliže čestitosti.”

Učenjak Ibn Baz, Bog mu se smilovao, je rekao:

“Uzvišeni Bog je učinio obaveznim muslimanima da budu pravedni prema svojim neprijateljima, i naredio im je da budu pravedni sa bilo kime ko se zavadi sa njima. A zabranio im je da sebi dozvole da mržnja prema nekim ljudima učini da ne budu pravedni prema njima. On, slavljen neka je, govori nam da je pravda prema neprijateljima kao i prema prijateljima bliže bogobojaznosti. Ovo znači da pravda prema svim ljudima, kako prijateljima tako i neprijateljima, je bliža kao zaštita od Božije srdžbe i Njegove kazne.”

Učenjak Ibn ‘Usejmin, Bog mu se smilovao, je upitan:

“Ako nam nevernik i musliman dođu na mesto gde radimo, jer trebaju nešto od nas, pa nevernik dođe pre muslimana, da li da dadnemo prednost muslimanu nad nevernikom, ili da dadnemo prednost onome ko je došao prvi?”

On je odgovorio:

“Ne; počnite sa onim ko je došao prvi. Samo tako je pravedno. Tako da su učenjaci rekli: ‘Ako se musliman i nevernik obrate sudiji radi presude, da li će on da tretira muslimana bolje nego nevernika?

Ne, neće prema njemu da se ophodi bolje; nego, prema obojici treba da se ponaša jednako. Ne treba da priča sa muslimanom blago a sa nevernikom grubo; to nije dozvoljeno. Presuda među ljudima mora da se zasniva na pravdi. Ako to uradiš i ako si pravedan, to može da bude uzrok da taj nevernik postane musliman.'”

A Allah zna najbolje.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

Izvor: http://islamqa.info/ar/209220

Preuzeto sa stranice:www.spasenje.com

Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, te propisao njegovo obavljanje u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 103)

Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Mu'minun, 1-11), “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (El-Me'aridž, 19-35)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu'azu kada ga je slao u Jemen neposredno prije smrti: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.

Radi navedenog, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh.

Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59)

Imam Evza'i, rhm, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rhm, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu'ajm.

Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rhm, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).

Allah, azze ve dželle, je rekao: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (El-Ma'un, 4-5)

Mus'ab, sin Sa'da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O babuka moj, jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.’ Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa'd, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.'” Predaju je zbilježio Ibn Džerir u Tefsiru.

Istaknuti učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, ističe: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)

Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno, jer se ti razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme.

Allah, azze ve dželle, je rekao: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 3)

Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd.

Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.'” Hadis je zabilježio Buhari.

Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama ili u strahu nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje posebno svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 102-103)

Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle šanuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.

Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.

Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.

Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.

Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi'ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn Omer, Sa'd b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes'ud, Kasim b. Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)

Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rhm, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rhm, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta'zimu kadris-sala, 2/1000)

Hafiz Ibn-Redžeb, rhm, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi'na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358)

Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn Hazm, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Hafiz Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.

Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm.

Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim za onog ko bude u stanu besvijesti (koma, san i sl.) ili onog ko je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.

Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama navedenim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze?

Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca. Kao npr. da klanja ikindiju nakon nastupa akšam namaza, ili jaciju nakon pojave zore, ili sabah nakon izlaska sunca i sl.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju pa da ih klanja u noći, niti noćne namaze pa da ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu'ul-fetava, 28/22)

Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.).

Uvaženi šejh Ibn Baz, rhm, bio je upitan: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).

Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.

Dokaz za to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” (Muslim, br. 705).

(Vidi: Medžmu'ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu'ul-fetava, 24/28)

Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima: prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu, drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i slične poteškoće, treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”

Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.

Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani pa tako i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna.

Odgovorio na pitanje: Amir I Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Na pitanje o sedždi prilikom učenja ajeta sedžde držaću se mišljenja da pri odgovoru je dozvoljeno odgovoriti i više i šire nego traži samo pitanje da bi imali cijelu predstavu o sedždi tilavet. Sedžda je sunnet učaču i slušaocu koji namjerno sluša učenje Kur'ana i prouči se ajet u kome je sedžda, dok nije i onome koji čuje učenje bez namjere da sluša već radi druge poslove, ali mu dođe do uha učenje, jer se prenosi da je Osman radijallahu anhu prošao pored učača koji je učio ajet u kome je sedžda da bi učinio Osman sa njime sedždu, ali je Osman nije učinio nego rekao: “Sedžda je samo onome ko sluša (namjerno)”, jer Osman je slučajno prolazio nije ciljao slušanje njegova učenja. I zbog toga što takav nema nagrade za učenje kao učač i onaj koji sluša učenje sa nijjetom ibadeta. Mogli bi to nazvati tako da je razlika čuti učenje (bez namjere) i slušati (pratiti sa nijjetom).

Imam Ebu Hanife smatra sedždu tilavet vadžibomm, ali kod hanefija vadžib nije na stepenu farza tako da mu je mišljenje blisko drugim učenjacima, Imamima Maliku, Šafiji, Ahmedu i Davudu (zahiriji) koji drže da je sunnet.

Dokaz da sedžda tilavet nije vadžib (obavezna):

Navodi Buhari od Omera radijallahu anhu da je jedne džume proučio ajet iz sure Nahl u kome se nalazi sedžda, pa je sišao sa mimbera u obavio sedždu i ljudi za njime su je obavili. Sljedeće džume je ponovo učio taj ajet, ali nije obavio sedždu govoreći: “Ljudi, mi naiđemo na sedždu (ajet sa sedždom), pa ko je učini ispravno je uradio, a ko je ne obavi nije griješan”. Ovo znači da nije obaveza, vadžib inače bi bio grijeh ostaviti je. Također navodi Buhari od Ibn Omera radijallahu anhuma da je rekao: “Zaista Allah nije naredio sedždu osim ako mi hoćemo.” (dobrovoljna je dakle). Obje predaje su u prvom tomu Buharije u poglavlju: Kitabu sudžudi el-Kur'an.

Kada smo vidjeli kakav je propis sedžde tilavet da vidimo kakva joj je forma.

Za sedždu tilavet trebamo sljedece:

1. sedždu (jednu)

2. tekbir prije i drugi poslije nje

3. pokriti stidna mjesta

4. okrenuti se kibli, ako nismo u prevoznom sredstvu, jer ovo nije farz, a Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bi obavljaj nafilu okrenut u smjeru u kome mu je okrenuta jahalica.

Hanbelije dodaju ovome jos sljedece:

1. tahrim (dizanje ruku kao na početku namaza) i teslim (predavanje selama poslije sedžde)

2. Da se na sedždu ode sa rukua (ne npr. iz sjedećeg stava). Ovo je mišljenje i Ibn Tejmije.

3. Da se ima taharet (abdest) za sedždu.

Odabranije misljenje je prvo, jer sehvi sedžda nije namaz, kao što ni učenje Kur'ana nije namaz i zbog predaja da je Ibn Omer radijallahu anhuma činio tilavet sedždu bez tahareta (abdesta). Ovo je i izbor imama Buharije. Pored toga bez sumnje je obaviti je sa abdestom potpunije i sevapnije, ali nećemo zbog nedostatka abdesta reći nekome da ne obavi tu sedždu u takvom stanju. Ibn Kajjim veli, odabirajući mišljenje da može sedžda bez tahareta: “Nema uvjetovanju tahareta za nju (sedždu) dokaza ni u Kitabu, ni u Sunnetu, ni u Idžmau, a ni u ispravnom kijasu…”
Da se sada osvrnemo na pitanje. Na slušanje sa kasete gledamo kao i na slušanje živog insana, ako nam je namjera slušati, sunnet nam je obaviti sedždu, ako ne i nije, a nije nam zabranjeno. Neki prave razliku između kasete i učenja uživo, ali nebrane sedždu. U nekim slučajevima obavljanje sedžde ili ne obavljanje je pitanje slijeđenja učača, ako on obavi obave i slušaoci, ako ne, ne obave ni oni, ali to nije uvjet nego samo mogućnost, jer je Omer radijallahu anhu rekao: ‘Pa ko hoće neka obavi, a ko neće nije griješan.’, iako je on nije obavio nije drugima zabranio da ga ne slijede.
Žena u hajzu može obaviti sedždu kada sluša ajete sedžde, jer nije šart čistoća (abdest) tako da to nije namaz nego ibadet kao dova i zikr koji su joj dozvoljeni u tom stanju. Sedžda se može obaviti i džematile, ako grupa sluša učenje i predvodi ih u sedždi kao imam učač. Propisana je u namazu i izvan stim da se ne preporučuje u namazima u kojima se uči u sebi da ne zbunjuje ljude, je li tekbir za nju ili za ruku`u. Ukoliko poslije proučenog ajeta sedžde prođe nešto vremena ne treba činiti sedždu naknadno, jer je to sunnet čije vrijeme je prošlo. To je bilo što sam odabrao spomenuti u vezi ovog pitanja, a Allah subhanehu ve te'ala sve zna.
Abdulmelik Bašić – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com