Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kako se zaštititi od šejtana?
Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana. Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenjaviše
Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana.
Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenja Fussilet, 36) A na drugom mjestu kaže: “A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.” (Prijevod značenja El-A`raf, 200) Izraz “čuvenje (el-sem`u) u ovim ajetima znači uslišenje, a ne opće čuvenje. Bilježi imam El-Buhari u svom Sahihu od Adija ibn Sabita, a on od Sulejmana ibn Sureda, koji kaže: “Sjedio sam sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a dva se čovjeka posvađaše te jednom od njih lice pocrveni, a vene se napregnuše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ja, ustinu znam riječ, koju da je izgovorio, od njega bi otišlo ono što je osjetio. Da je rekao: ‘Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi od njega ono što je osjetio.’”
Drugi štit: Učenje sura El-Felek i El-Nas. Ove sure imaju zadivljujući utjecaj pri traženju utočišta kod Allaha Uzvišenog od šejtanovog zla, zatim odagnavanju zla i utvrđivanju od njega. Zato je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Oni koji traže utočište ne mogu ga tražiti ničim boljim od te dvije sure.” (Bilježe ga imam Ahmed i El-Nesai) I sam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učio je ove dvije sure svake noći pred spavanje te je naredio Ukbi – kako bilježi imam Et-Tirmizi – da ih uči poslije svakog namaza.
Treći štit: Učenje Ajetul-Kursijje. Bilježi imam El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovlastio me da čuvam zekat koji je skupljen u ramazanu, pa mi je jednom došao neki čovjek i uzeo malo hrane. Uhvatio sam ga i rekao da ću to kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on me je zamolio: ‘Pusti me! Ja sam u oskudici, imam porodicu i velike potrebe!’ Pustio sam ga, a kada je svanulo, Vjerovjesnik me upitao: ‘Šta je uradio tvoj uhićenik noćas?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tužio se da ima velike teškoće i da je u oskudici, pa sam se ja sažalio i pustio ga!’ Poslanik je rekao: ‘Slagao ti je, on će se vratiti!’ Sada sam znao da će se vratiti, s obzirom da je to rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam pratio i on je opet došao i uzeo malo hrane. Opet sam ga uhvatio i prijetio da ću kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ponovo molio: ‘Pusti me! U velikoj sam oskudici, imam brojnu porodicu! Neću se vraćati više!’ Ponovo sam se sažalio i pustio ga da ode, a kad je svanulo, Allahov Poslanik me je upitao: ‘Ebu Hurejre, šta je tvoj uhićenik sinoć učinio?’ Kazao sam: ‘Allahov Poslaniče, žalio se da je u oskudici i da ima veliku porodicu, pa sam se sažalio i opet ga pustio da ode!’ On mi odvrati: ‘Slagao ti je, vratit će se!’ Sad sam i treći put stražario čekajući ga, i on je došao opet i uzeo malo hrane, a ja ga opet uhvatio: ‘E, sad ću sve reći Allahovom Poslaniku, jer evo treći put kako si tvrdio da se nećeš vraćati, pa si opet došao!’, a on mi reče: ‘Pusti me, a ja ću te podučiti riječima za koje će ti Allah koristi dati!’ Upitah: ‘Koje su to riječi?’, a on mi reče: ‘Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!‘, pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se neće približiti do svanuća!’ Opet sam ga pustio, a kada je svanulo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: ‘Šta je sinoć uradio tvoj uhićenik?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tvrdio je da će me podučiti riječima za koje će mi Allah koristi dati, pa sam ga opet pustio!’
On, sallallahu alejhi ve sellem, upita me: ‘A koje su to riječi?’ Rekao mi je: “Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju od početka do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’, pa je još dodao: ‘Pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se do svanuća neće približiti!”’ Ashabi su pažljivo slušali da nešto nauče, a Vjerovjesnik je na to rekao: “Istinu ti je rekao, iako je on lažac! Znaš li ko je s tobom razgovarao tri noći, o Ebu Hurejre?” Rekao sam: “Ne znam!”
A on će na to: “To je bio šejtan…”
Četvrti štit: Učenje sure El-Bekare. Bilježe imam Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih domova groblja! U kuću u kojoj se uči sura El-Bekare neće ući šejtan!”
Peti štit: Učenje dva zadnja ajeta sure El-Bekare. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Mes`uda, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” Ahmed, Et-Tirmizi, En-Nesai i El-Hakim bilježe od Nu`mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru El-Bekare. Ni u jednoj kući u kojoj se prouči u toku tri noći neće ostati šejtan!”
Šesti štit:Učenje prva tri ajeta sure (Ha Mim) El-Mu`min zajedno sa Ajetul-Kursijjom. “Ha-mim. Objavljivanje Knjige od Allaha je Silnoga, Sveznajućeg, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko, kada osvane, prouči (Ha Mim) El-Mu`min… pa sve do ‘…Njemu se sve vraća…’ i Ajetul-Kursijju bit će njima zaštićen sve dok ne omrkne. A ko ih prouči kada omrkne, bit će njima zaštićen sve dok ne osvane.”
Sedmi štit: Učenje dove: “La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir” dnevno stotinu puta. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dnevno stotinu puta kaže:
‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir’, imat će nagradu kao da je deset robova oslobodio ropstva, bit će mu upisano stotinu dobrih djela a izbrisano stotinu hrđavih i to će mu, tog dana, biti štit od šejtana sve dok ne omrkne. I niko neće doći s nečim boljim od toga sa čim je on došao, osim onog čovjeka koji to izgovori više puta.”
Osmi štit: Ovo je jedan od najkorisnijih štitova od šejtana, a to je mnogo spominjanje Allaha, azze ve dželle. Bilježi imam Et-Tirmizi od Harisa Eš’arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Allah je naredio Jahjau, sinu Zekerijaa, alejhis-selam, pet riječi, da ih primjenjuje i da naredi Israelćanima da se i oni po njima vladaju. Jahja, alejhis-selam, to nije odmah učinio pa mu je Isa, alejhis-selam, rekao: ‘Tebi je Allah naredio pet riječi, da ih primjenjuješ i da narediš Israelćanima da postupaju po njima, pa ili ćeš im to narediti ti ili ću to ja uraditi?’ Tada Jahja, alejhis-selam, reče: ‘Ako to ne izvršim, strahujem da ću bit utjeran u zemlju ili da ću doživjeti kaznu. Nakon toga je Jahja, alejhis-selam, sakupio ljude u Mesdžidul-Aksa, koji se brzo napunio, te su ljudi posjedali čak i po prozorima, a on im reče: ‘Uistinu mi je Allah naredio pet riječi, da po njima postupam i naredio je i vama, također, da se po njima vladate:
1) Da samo Allaha obožavate i da Mu ništa kao druga ne pripisujete (širk). Jer, primjer onoga ko čini širk je kao primjer čovjeka koji je kupio roba iz svog čistog imetka, plativši ga zlatom ili srebrom, i rekao mu: Ovo je moja kuća i ovo je posao koji trebaš za mene raditi, pa zaradu meni donosi! On je radio, ali je zaradu davao nekom dugom mimo svog gazde. Pa ko od vas želi da ima takvog roba?
2) Allah vam je naredio namaz, pa kada klanjate, nemojte se okretati jer Allah je okrenut prema robu koji klanja sve dok se on ne okrene u namazu.
3) Allah vam je naredio post. I, uistinu, primjer toga je poput čovjeka koji se nalazi u skupini ljudi a sa sobom nosi posudu u kojoj je misk. Svaki od njih se divi ili je zadivljen njegovim mirisom. Zaista je miris iz usta postača Allahu draži od mirisa miska.
4) I naredio vam je zekat (sadaku). Primjer toga (sadake) je kao primjer čovjeka kojeg je neprijatelj zarobio, svezao mu ruke do njegova vrata i doveo ga da mu se odrubi glava. Tada on reče: Ja otkupljujem sebe i malim i velikim, pa je izbavio sebe od njih.
5) Allah vam je naredio da Ga puno spominjete (zikr činite). Primjer zikra (spominjanja Allaha Uzvišenog) je kao primjer čovjeka kojeg juri hitri neprijatelj. I kada stigne do neke čvrste tvrđave, zaštiti se od njih. Tako i čovjek ne može sebe ničim boljim zaštititi od šejtana nego zikrom (spominjanjem Allaha).'”
Nakon toga Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”A ja vam naređujem pet stvari koje mi je Allah Uzvišeni naredio: poslušnost, pokornost (pretpostavljenom), džihad (na Allahovom putu), hidžru i džemat (zajednicu). Jer, zaista, onaj ko napusti džemat, koliko i jedan pedalj, već je prekinuo svoju vezu sa islamom, sve dok se ne povrati. A ko bude tražio i pozivao džahilijjetskom pozivu, taj je već džehennemski leš.” Neki čovjek upita: ”Allahov Poslaniče, pa makar i klanjao i postio?”Poslanik reče: “Makar i klanjao i postio. Tražite i molite se Allahovim pozivom kojim vas je nazvao muslimanima i mu’minima, robovima Allaha”.
(Osim Et-Tirmizija hadis bilježe i imam Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim. Et-Tirmizi kaže: “Hadis je hasen sahih garib”.)
Ovim hadisom Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da rob ne može sebe zaštititi od šejtana nikako drukčije osim zikrullahom (spominjanjem Allaha). Na ovo upućuje sura En-Nas, jer u njoj je šejtan opisan kao el-hannas (napasnik) – onaj koji se povlači, skupi se i stegne prilikom Allahovog spomena. A kada rob zanemari zikrullah, on zgrabi srce, ubacuje u njega vesvesu (sašaptavanje) koja je srž svog zla. Zato rob ne može sebe zaštititi od šejtana ničim kao spominjanjem Uzvišenog Allaha.
Deveti štit: Abdest i namaz. I ovo su jedne od najuzvišenijih stvari kojima se štiti od šejtana, a pogotovo kada se rasplamsa snaga srdžbe i strasti, jer to je vatra koja vri u srcu čovjeka. Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu je srdžba žeravica u srcu sina Ademovog. Zar nisi vidio crvenilo njegovih očiju i nateklost njegovih vena? Pa ko od vas takvo nešto osjeti, neka se prilijepi za zemlju.” (Hadis bilježi i imam Ahmed, a i drugi. U njegovom senedu je Alija ibn Zejd ibn Džud`an, a on je daif – slab). A u drugom eseru stoji: “Zaista je šejtan stvoren od vatre i zaista se vatra gasi vodom.” (Bilježe ga imam Ahmed, Ebu Davud i drugi od Atijje es-Seadija) Zato rob neće ugasiti vatru srdžbe i strasti ničim kao abdestom i namazom jer to je vatra, a abdest je gasi. Otuda i namaz, kada se obavlja skrušeno i predano, odagnava tragove svega toga. Ovo je ono za što iskustvo nadomješćuje bilo kakav drugi dokaz.
Deseti štit: Suzdržavanje od prekomjernosti pogleda, govora, hrane i druženja sa ljudima, jer, uistinu, šejtan preko ove četiri kapije postiže svoj cilj kod sina Ademovog.
Prekomjeran pogled poziva uljepšavanju, postavljanju u srce slike gledanog, zauzetost time kao i razmišljanje o tome kako istim ovladati. Te je srž iskušenja od prekomjernog pogleda, kao što se to navodi u “El-Musnedu” da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogled je otrovna Iblisova strijela. Onaj ko obori svoj pogled radi Allaha, Allah će mu dati da u svom srcu osjeti slast na Dan kada Ga bude sreo.” (Hadis prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, a bilježi ga El-Hakim. Bilježi ga i Et-Taberani od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu). Velike nesreće su posljedica prekomjernog gledanja, a koliko je samo pogleda koji su iza sebe ostavili ne jednu već mnoge nesreće i gorčine! Kao što je to pjesnik rekao:
Svim nesrećama početak je pogled
a većina vatri je od malih varnica
Koliko je samo pogleda koji su se zarili u srce svoga vlasnika
zarivanjem strijele i bez luka i bez strune?!
A drugi je spjevao:
A kada god pustiš svoj pogled kao vodiča svome srcu
jednog će te dana pogledi umoriti
vidjećeš ono nad čim si svim tim nemoćan
a ni pred nekim njegovim dijelom osaburati ne možeš.
A El-Mutenebbi je rekao:
Ja sam taj čiju je smrt njegov pogled donio
te od raznih zahtjeva ubijeni je ujedno i ubica.
Što se tiče prekomjernog govora, to čovjeku otvara mnoga vrata zla i sva su šejtanovi prolazi, a suzdržavanje od prekomjernog govora zatvara sve te prolaze. Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora. Zato njihov zločin obuhvata razne dijelove, mnoge prolaze i ogromne nesreće. I časni prethodnici su upozoravali na prekomjerno gledanje isto kao što su upozoravali na prekomjerni govor. Govorili su: “Ništa nije potrebno tako dugog zatvora kao jezik.” (Ovo se bilježi od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu, kako to bilježi imam Et-Taberani u “El-Kebiru” i drugi)
Što se tiče prekomjerne hrane, to navodi na raznovrsna zla. Hrana pokreće organe na griješenje i čini ih teškim za pokornosti, a to ti je dovoljno zla. Koliko je samo grijeha na koje je navela prezasićenost i višak hrane? I koliko je samo pokornosti koja je izostala zbog hrane? Onaj ko bude sačuvan zla svoga stomaka sačuvao se velikog zla. Zato se u nekim predajama navodi: “Suzite šejtanove prolaze postom.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek nije napunio goru posudu od svoga stomaka.” (Bilježe ga imam Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže, El-Hakim i drugi od Mikdada ibn Meadi Jakreba). Da prezasićenost hranom ne izaziva nikakve druge negativne posljedice do nemara prema zikrullahu, bilo bi dosta zla. Jer, kada srce zanemari zikrullah, makar i jedan momenat, na njega se obruši šejtan, obećava mu, unosi mu lažnu nadu, budi mu stast i strovaljuje ga svakom dolinom. Kada se duša zasiti, pokrene se i kruži svim kapijama strasti, a kada se izgladni, smiri se, pokori se i preda.
Što se tiče prekomjernog druženja, to je smrtonosna bolest koja priskrbljuje svako zlo. Koliko je samo prekomjerno druženje odnijelo blagodati (ni`meta), koliko je samo neprijateljstava posijalo i koliko je samo mržnji u srcu zasadilo?! Toliko da se ogromne planine pokreću, a ono u srcima i dalje prisutno. U prekomjernom druženju je propast i ovoga i onoga svijeta. Zato bi rob trebao da druženje ograniči samo na ono potrebno i da u tome ljude podijeli na četiri kategorije. I kada god pomiješa jednu od tih kategorija sa drugom i ne bude mogao razlikovati između njih, zadesit će ga zlo.
Prva kategorija: To je društvo čije je druženje poput hrane, ne može, danonoćno, bez nje. Kada se zadovolji potrebim od toga, napušta druženje, a onda se ponovo druži sa njim kada ga bude potreban.
I tako stalno. Ova kategorija je rjeđa nego crveno zlato, a to su ulema koja zna za Allaha i poznaje Njegovu vjeru. Oni znaju za Njegovog neprijatelja, za bolesti srca i njihove lijekove. To su oni koji savjetuju za Allaha Uzvišenog, za Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika i Njegova stvorenja. U druženju sa ovom skupinom sva je zarada.
Druga kategorija: To je ono društvo koje je kao lijek koji je potreban samo kod bolesti, i sve dok si zdrav nemaš potrebe za druženjem sa njim. To je ono čije je druženje neophodno radi životnih koristi te izvršavanja onoga što je potrebno kroz raznovrsne transakcije, kooperacije, savjetovanje i liječenje od bolesti i slično tome. Pa kada obaviš svoje potrebe u druženju sa ovom kategorijom, prelaziš na druženje sa sljedećom kategorijom.
Treća kategorija: To su oni čije je druženje – uprkos raznolikosti njihovih stepena i vrsta i njihove snage i slabosti – poput bolesti. Ima ih čije je druženje poput smrtonosne i hronične bolesti. To su oni sa kojima ne zarađuješ ni vjeru ni dunjaluk, a pored toga moraš izgubiti sa njim i vjeru i dunjaluk, ili jedno od to dvoje. Eh, kada ovo društvo okupira i zbliži se sa čovjekom, to je strašna smrt. Ima ih čije je druženje poput užasne zubobolje, a kada odu od tebe, bol se smiri. Ima ih čije je druženje poput groznice duše, a to je teško, omraženo i grubo. To je društvo koje ne umije da govori, pa da ti koristi, a niti umije da šuti pa da se okoristi od tebe. Ne poznaje svoju dušu pa da joj da mjesto koje joj pripada, već kad progovori, riječi su mu poput biča koji se spušta na srca slušatelja, a uz to je sav umišljen i radostan svojim govorom. Kad god progovori, osjeti se zadah, a on misli da je misk kojim miriše sijelo. A ako šuti, pa teži je od polovice ogromnog mlina koji se ne može ni nositi, ni vući. Spominje se da je imam Eš-Šafija, rahimehullahu, rekao: “Nikad pored mene nije sjeo teški a da strana na koju je sjeo nije bila niža od druge strane.” Jednog sam dana kod našeg šejha – tj. Ibn Tejmijje, kaddesellahu ruhahu – vidio čovjeka ove vrste. Šejh ga je trpio sve dok snaga nije oslabila pred nošenjem njegovog tereta. Tada se okrenuo prema meni i rekao: “Druženje sa teškim je česta (svakog četvrtog dana) groznica.” A onda je dodao: “No, naše su se duše navikle na groznicu te im je to postao običaj.” Općenito, druženje sa svakim oponentom je groznica za dušu. Jedan od dunjalučkih tereta za roba jeste da bude iskušan nekom od ovih vrsta, a nije nužno da se sa njima druži. Kada ga to već zadesi, neka se lijepo ophodi sve dok mu Allah ne dadne izlaz i spas.
Četvrta kategorija: To su oni u čijem je društvu sva propast i druženje s takvima je kao jedenje otrova. Ako onaj koji to mora jesti ima kod sebe protuotrov, dobro je, a ako nema, neka mu Allah ublaži tugu. Kako je samo mnogo pripadnika ove kategorije – Allah ih ne umnožio – među ljudima. To su sljedbenici novotarija (el-bid`), zabluda, oni koji odvraćaju od prakse (sunneta) Resulullaha, sallallahu alejhi ve selleme, i pozivaju oponiranju istoj. Oni koji odvraćaju od Allahovog puta, nastojeći ga krivim prikazati, te novotariju predstavljaju kao sunnet, a sunnet kao novotariju, dobro hrđavim, a hrđavo dobrim. Ako pred njima ispoljiš istinski tevhid (monoteizam), oni kažu: ”Oskrnavio si poziciju evlija i čestitih”, a ako ispoljiš dosljedno slijeđenje Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, oni reknu: ”Obezvrijedio si imame koji se slijede”. Ako opišeš Allaha onako kako je On Sebe opisao i kako Ga je, bez pretjerivanja i zanemarivanja, opisao Njegov Resul, oni govore: ”Ti si antropomorfista (al-mušebbih)”. Ako narediš dobro (el-me`aruf) onako kako je to naredio Allah i Njegov Resul ili zabraniš ono zlo koje je zabranio Allah i Njegov Resul, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose smutnju”. Ako slijediš sunnet, a ostaviš ono što mu oponira, tada govore: ”Ti si od zabludjelih sljedbenika novotarija (bid`ata)”. Ako se predaš Allahu Uzvišenom i izdvojiš se od njih i od dunjalučkih stvari, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose pometnju”, a ako se odrekneš svojih ispravnih uvjerenja i povedeš za njihovim strastima, onda si kod Allaha Uzvišenog od onih koji su istinski gubitnici, a u njihovim očima bit ćeš munafik. Sva je razboritost i postojanost u traganju za razilukom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, pa makar se stvorenja i rasrdila, te da se ne opterećuješ njihovim prekoravanjem i ugađanjem njima. Ne osvrći se na njihovo kuđenje, niti na njihovu srdžbu jer baš u tome je srž tvoje potpunosti, kao što je rekao El-Mutenebbi:
Pa kada me stigne grđenje od onog koji je manjkav
pa to je svjedočanstvo meni da sam, uistinu, potpun.
A drugi (Et-Tarimah Et-Ta`ijj) je rekao:
Ljubav je moju prema meni povećalo to
što sam omržen svakom ko ništa ne vrijedi.
Stoga, onaj ko bude vratar i čuvar svoga srca od ova četiri prolaza koja su srž iskušenja svijeta – a to su prekomjerno gledanje i govor, hrana i prekomjerno druženja sa ljudima – te upotrijebi onih devet uzroka (štitova) koje smo naveli kao štit od šejtana, takav se prihvatio svog udjela u uspjehu (et-tevfik) i pred sobom zatvorio kapije Džehennema, a otvorio vrata milosti. Takav je oživio i svoju vanjštinu i svoju nutrinu i samo što nije došlo vrijeme kada će na samrtnom času naći ishod ovog lijeka. A Allah je taj koji daruje uspjeh. Nema rabba osim Njega i nema boga osim Njega.
Priredio: Halil ef. Makić
(Pripremljeno prema djelu imama Ibn Kajjima el-Dževzijje, rahimehullah, Beda`iul-feva`id, 2/809-825)
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjeKako da imam sretan brak?
(PRVI DIO) Hvala Allahu, salavat i selam na Allahovog Poslanika, svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Rekao je Uzvišeni Allah: “…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljviše
(PRVI DIO)
Hvala Allahu, salavat i selam na Allahovog Poslanika, svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Rekao je Uzvišeni Allah: “…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost” (Er-Rum, 21), kao i: “On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drúgu njegovu stvorio da se uz nju smiri” (El-A‘raf , 189). Povodeći se ovom Božanskom uputom, nastojimo jačati porodične veze utemeljene na uzajamnoj ljubavi i poštovanju supružnika, kako bismo imali zdravo sjeme u društvu koje će pozitivno utjecati na ponašanje mladih.
Pred vama je dvadesetak tekstova iz serijala ”U okrilju bračne ljubavi” koje ćemo, uz Allahovu pomoć, postepeno objavljivati, a koje je sastavio i priredio uvaženi šejh, Adnan Abdul-Kadir, koji živi i radi u Kuvajtu. Allaha molimo da se muslimani i muslimanke okoriste savjetima i uputama koji slijede, On svime upravlja i On je moćan! Neka je salavat i selam i bereket na našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe.
Ako ti je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor, onda poslušaj, u suprotnom nemoj!
* Nemoj je u prvim danima “šokirati”!
Lijep odnos na koji žena ima pravo kod svog muža podrazumijeva da odabereš odgovarajuće vrijeme i riječi kada joj se obraćaš, posebno u prvim danima braka. Zato se nemoj na početku šaliti riječima: “Oženit ću drugu”. Da li bi bio zadovoljan da ona tebi kaže: “Ako mi se ne svidiš, tražit ću sporazumni razvod braka i vratit ću ti vjenčani dar”?
Uzvišeni Allah je rekao: “S njima lijepo živite!” (En-Nisa, 19.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prema ženama se lijepo odnosite!” (Buhari i Muslim)[1]
* Ko “sije” blage riječi, mora biti voljen
Oštar nastup, koji se zasniva na naredbi i zabrani, polučit će samo prividnu pokornost koja u sebi skriva mržnju i negodovanje.[2] Šta ti smeta da u svoj govor uneseš riječi poput: “ako dozvoljavaš”, “kad bi bilo ovako”, “bilo bi bolje” itd.
Uzvišeni Allah je rekao: “S njima lijepo živite!” (En-Nisa, 19.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim porodicama, a ja sam među vama najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)[3]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao se šaliti sa svojim ukućanima. Tako Aiša, radijallahu anha, kaže: “Trkala sam se sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam ga pretekla. To je bilo prije nego sam se udebljala. Nakon toga opet smo se trkali, pa me je pretekao i rekao: ‘Ovo ti je za ono kad si me pretekla!’” (Ahmed i Ebu Davud, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)[4]
* Uljepšaj se svojoj supruzi kao što voliš da se ona tebi uljepša!
Da li je obaveza ženi da te dočeka namirisana privlačnim mirisom dok ti u isto vrijeme smrdiš na znoj[5] ili cigarete? Zaista muška nemarnost prema vlastitom izgledu i ličnoj higijeni može kod supruge dovesti do odbojnosti, a nekad i do pogubnih posljedica.
Uzvišeni Allah je rekao: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228.)
Ibn Kesir kaže: “One kod muževa imaju isto toliko prava koliko muževi kod njih.”
Rekao je Ibn Abbas, radijallahu anhu: “Ja se volim uljepšati svojoj supruzi kao što volim da se ona meni uljepša.”
A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uistinu je Allah lijep i voli ljepotu.” (Muslim)[6]
* Ne slušaj društvo kad je brak u pitanju, izuzev ako se radi o mudrom čovjeku!
Ne obaziri se na upute koje ti “serviraju” tvoji prijatelji u vezi supruge, posebno ako se radi o mladićima. Izuzetak su stariji ljudi čije iskustvo i savjet mogu biti korisni u određenim momentima, shodno tvojoj procjeni. Tako je Omer b. El-Hattab govorio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, pokrij svoje žene!”, ali ga Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poslušao dok Uzvišeni Allah nije objavio ajete o hidžabu: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora” (El-Ahzab 53), i tada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio svojim suprugama da se pokriju. (Buhari)[7]
Iako je Omer, radijallahu anhu, bio mudar čovjek, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prihvatio njegov prijedlog sve dok nije došlo pravo vrijeme za njegovu primjenu.
* Ustegni se od supruginog imetka!
Ne ispuštaj jedan od dva temelja skrbništva, a to je opskrba! U suprotnom, koja je onda tvoja uloga u kući? Zaista se slobodan i plemenit muškarac u formiranju i gradnji porodice oslanja na svoj sopstveni imetak ne zavlačeći ruku u ženin džep. Otkad se to dromedar pretvorio u devu?[8] Uzvišeni Allah je rekao: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.” (En-Nisa, 34.) Ako muž koristi imetak svoje supruge, onda to skrbništvo i upraviteljstvo mogu oslabiti.
* Što posiješ, to ćeš i požnjeti!
Ako se budeš lijepo odnosio prema svojoj supruzi, Allah će učiniti da se i ljudi lijepo prema tebi odnose. Uzvišeni Allah je rekao: “Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!” (Er-Rahman, 60) i također je rekao: “Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – učinit ćemo da put do dobra lagahan je” (El-Lejl, 5-7).
A ako se prema svojoj supruzi budeš loše odnosio, Uzvišeni Allah će ti nadrediti nekog ko se prema tebi neće lijepo odnositi, bilo da se radi o pretpostavljenim na poslu, ili prijateljima, ili u svakodnevnim komunikacijama. Uzvišeni je rekao: “Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili.” (Eš-Šura, 30.) Također: “…a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – učinit ćemo da njemu put do tegobe lagahan je.” (El-Lejl, 8-10.)
Kako se ti odnosiš prema drugima, tako će se i drugi odnositi prema tebi, pa onaj ko nađe dobro, neka zahvali Allahu, a onaj ko nađe nešto drugo, neka ne krivi nikog do samog sebe.
* Čuvaj se nepravde prema supruzi!
Uzvišeni Allah je rekao: “Kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik!” (En-Nisa, 34.)
El-Buka’i je rekao: “Allahova moć nad vama veća je od vaše moći nad njima, zato se pazite Njegove kazne jer je On uzvišen i velik!”
Ibn Kesir kaže: “Allah, Uzvišeni i Veliki, uistinu je zaštitnik žena i On se osveti onome ko im nepravdu čini i tlači ih.”
Kaže pjesnik:
Ne čini zuluma iako si u stanju
Jer zulum te na kraju vodi kajanju
Tvoje su oči zaspale, ali mazlum nema sna
Protiv tebe dovi, a Allahovo oko ne spava.
* Obaveza pokornosti supruge svome mužu
Supruga je obavezna pokoravati se svome mužu iz sljedećih razloga:
Prvo, Allah je muža nazvao starješinom, poglavarom (sejjid). Rekao je Uzvišeni Allah o ženi upravnikovoj: “…i njenog sejjida (poglavara, tj. muža) kraj vrata zatekoše” (Jusuf, 25), a pokornost poglavaru je obavezna.
Drugo, muškarac se skrbi o ženi, kao što je rekao Uzvišeni Allah: “Muškarci vode brigu o ženama” (En-Nisa, 34).
Rekao je Ibn Abbas, radijallahu anhu: “Tj. muškarci su naredbodavci i žena treba da ga posluša kada joj nešto naredi.”
Treće, riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada bi čovjek naredio svojoj supruzi da prenosi pijesak (kamenje) sa crvenog brda na crno, i sa crnog brda na crveno, trebala bi to činiti.” (Ahmed)[9]
Pravni propis: Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Žena je obavezna služiti svoga muža u kući, jer je muž njen starješina po Allahovoj Knjizi, i jer je to uobičajena praksa i lijep odnos prema njemu.
Žena treba služiti svoga muža shodno običaju koji prakticiraju žene njenog statusa prema muževima u čijem rangu je njen muž, a to se razlikuje zbog različitih okolnosti. Tako način služenja žene koja živi u naselju nije kao one koja živi nomadskim životom, niti one koja je slaba.”
* Odazovi se svome mužu
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada čovjek pozove svoju suprugu radi (bračne) potrebe koju ima, neka mu se odazove pa makar imala pecivo u pećnici.” (Nesai)[10]
I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada žena zanoći odbijajući svoga muža (u postelji), meleki je proklinju dok ne osvane.” (Muttefekun alejhi)[11]
Pravni propis: Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Čovjek je obavezan imati spolni odnos sa suprugom shodno običaju i to je najveće pravo koje ona ima kod njega, veće i od opskrbe (hrane). Intimni odnos sa suprugom je obavezan shodno njenoj potrebi i njegovim mogućnostima.”
Pravni propis: Nije dozvoljeno prakticiranje spolnog odnosa na zabranjen način. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah ne gleda u čovjeka koji sa svojom suprugom opći u analni otvor.” (Nesai)[12]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je rekao: “Ko ima snošaj sa ženom dok je u hajzu ili u njen analni otvor, ili ode kod vračara pa povjeruje u ono što kaže, uznevjerovao je u ono što je objavljeno Muhammedu.” (Ebu Davud)[13]
Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Spolni odnos sa ženom u njen analni otvor zabranjen je Kur’anom i sunnetom, i prema mišljenju većine učenjaka prvih i potonjih generacija, to se čak tretira kao mali homoseksualizam… Ako čovjek ima spolni odnos sa suprugom u njen analni otvor i ona mu se pokori, oboje se sankcioniraju, a ako ne prestanu s tim, njihov se brak razvrgava isto kao što se razdvajaju oni koji čine razvrat od onih sa kojima to čine.
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Grijesi imaju odvratne, ružne i štetne posljedice za srce i tijelo i na ovom i na budućem svijetu koje samo Allah poznaje.” A i ovo je jedan od tih grijeha!
———————–
Naslov originala: El-Kava‘idu el-mufide lil-hajati ez-zevdžijeti es-se‘ide
( القواعد المفيدة للحياة الزوجية السعيدة ) – Korisna pravila za sretan bračni život
Serijal: U okrilju bračne ljubavi
Knjiga br. 1
Autor: Adnan Abdul-Kadir
Preveo: hfz. Fahrudin Haseljić
Redaktura prijevoda: mr. Ahmed Purdić, Abdulvaris Ribo, prof.
Lektor i korektor: Sumeja Đurić, prof.
fusnote 1 dio
[1] Buhari, Sahih, 5186, Muslim, Sahih, 3638. (op. prev.)
[2] Dr. Nedžah el-Zahar, Hemesat džeri‘eh fi uzuni Adem.
[3] Tirmizi, Sunen, 3895. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Es-Silsiletul-ehadis es-sahiha, 285. (op. prev.)
[4] Ahmed, Musned, 6/39, 364, Ebu Davud, Sunen, 2578. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Irvaul-galil, 5/327. (op. prev.)
[5] Dr. Nedžah el-Zahar, Hemesat džeri‘eh fi uzuni Adem.
[6] Muslim, Sahih, 91. (op. prev.)
[7] Buhari, Sahih, 6240. (op. prev.)
[8] Dr. Nedžah el-Zahar, Hemesat džeri‘eh fi uzuni Adem.
[9] Ahmed, Musned, 6/76. Albani ga je ocijenio slabim. Vidjeti: Albani, Irvaul–galil, 7/76. (op. prev.)
[10] Nesai, Sunen, 5/313. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-džami‘a, 534. (op. prev.)
[11] Buhari, Sahih, 5194. , Muslim, Sahih, 1436. (op. prev.)
[12] Nesai, Sunen, 5/320. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-džami‘a, 7802. (op. prev.)
[13] Ebu Davud, Sunen, 3904. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Irvaul-galil, 7/68. (op. prev.)
———————–
DRUGI DIO
Olakšavajte jedno drugom, a nemojte otežavati, i slažite se, a nemojte se razilaziti: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neka vjernik ne prezire vjernicu! Ako mu se nešto od njenog ponašanja ne sviđa, sigurno ima drugih postupaka kojima je zadovoljan.” (Muslim)[1] Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Tj. ne treba da je prezire, jer ako mu se nešto od njenog ponašanja ne sviđa, sigurno ima drugih stvari i postupaka kojima je zadovoljan. Žena može biti drske naravi, ali pobožna i lijepa, ili čedna, ili ljubazna prema njemu i sl.”
Uzvišeni Allah kaže: “S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19.)
Isti je slučaj i u odnosu supruge prema mužu.
Kaže pjesnik:
Ko je taj kome su lijepe osobine sve
Dosta je čovjeku počasti da mu se mahane pobroje.
Kaže drugi:
Ko je taj koji nikad loše učinio nije
I iz kojeg samo dobro može da izbije.
* Postepeno rješavanje ženine neposlušnosti
Uzvišeni Allah je rekao: “A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik!” (En-Nisa, 34.)
Pravni propis: Nije dozvoljeno rastavljanje u postelji prije negoli se supruzi uputi savjet, shodno riječima Uzvišenog Allaha u navedenom ajetu.
Er-Razi kaže: “Tekst ajeta jasno upućuje na to da Uzvišeni na prvo mjesto stavlja savjet, a potom prelazi na rastavljanje u postelji, a potom prelazi na fizičko kažnjavanje. Pa ako se cilj postigne blažim načinom, obaveza je tu se zaustaviti, i nije dozvoljeno primijeniti teži.”
Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, kaže: “Muslimanu nije dozvoljeno da ne govori sa svojim bratom muslimanom duže od tri dana. Ko svoga brata bude izbjegavao duže od tri dana, a potom umre, ući će u Vatru.” (Ebu Davud)[2]
Zato izbjegavanje dolazi poslije savjeta.
Pravni propis: Nije dozvoljeno fizički kažnjavati suprugu prije nego se primijeni rastavljanje u postelji, shodno navedenom ajetu.
Kaže Er-Razi: “…i nije dozvoljeno primijeniti teži metod.”
Allah je dozvolio samo fizičko kažnjavanje koje ne nanosi ozljede i to nakon prethodno spomenute postupnosti, kao i zbog općenitosti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” (Buhari)[3] Ako nakon rastavljanja u postelji primijeniš fizičko kažnjavanje, onda ne udaraj po licu!
* Ne žuri da ispuniš šejtanovu želju!
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Iblis ima prijesto na vodi odakle šalje svoje čete. Najbliži mu je onaj ko najviše smutnje posije. Dolaze mu i govore: ‘Uradio sam to i to’, a on odgovori: ‘Nisi ti ništa uradio.’ Onda mu drugi dođe i kaže: ‘Nisam ga ostavio sve dok ga nisam rastavio od žene’, a onda tog sebi primakne i kaže: ‘E, ti dobro radiš!’” (Muslim)
Pazi! Pazi! Pazi…!
* Davanje razvoda supruzi ne spada u dobročinstvo prema roditeljima
Muž nije obavezan razvesti suprugu ako to od njega traži njegova majka.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Nije mu dozvoljeno da je pusti na zahtjev svoje majke, već majci treba činiti dobročinstvo, a puštanje žene nije od dobročinstva prema majci.
To zato jer majku nadvladaju emocije i tada suprugu svoga sina poredi sa inoćom. Još davno su neke majke rekle: ‘Ja sam ga odgajala, a drugoj ga pripremila.’
Dobar i bogobojazan otac, koji se drži Allahovih propisa, gleda dalje i ljepše se odnosi. On uzima u obzir ono što je najbolje za njegovog sina, pa ako mu on naredi da ženu pusti, sin je dužan da mu se pokori, jer mu naređuje dobro. Kao što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Ibn Omeru, radijallahu anhu, rekavši: “Poslušaj svoga oca i razvedi se od žene!” (Tirmizi, Albani ga ocijenio dobrim)[4]
Kao što je i Ismail, alejhis-selam, poslušao savjet svoga oca Ibrahima Halila, alejhis-salatu ves-selam, pa se razveo od svoje žene. (Buhari)[5]
Ali, ako otac nije poput spomenutih, tada sin nije obavezan da ga posluša po pitanju braka, niti se u tom slučaju odustajanje od očevog zahtjeva ubraja u nepokornost roditeljima.
* Zabrana razvoda dok je žena u hajzu
Uzvišeni Allah je rekao: “Kad htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme kad su čiste pustite.” (Et-Talak, 1.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Razvod braka u vrijeme mjesečnog pranja zabranjen je Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.”
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Zabranjeni razvod jeste da je razvede dok je u hajzu.”
A od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je svoju suprugu razveo u vrijeme hajza, pa se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naljutio. (Buhari)[6]
* Zabrana razvoda u vrijeme čistoće tokom koje je muž imao intimni odnos sa suprugom
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Zabranjeni razvod jeste da je razvede dok je u hajzu ili u vrijeme čistoće u kojoj je imao odnos s njom, pa ne zna je li zanijela ili nije.”
Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Taj postupak je zabranjen Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.”
Ibn Kesir u komentaru spomenutog ajeta: “…vi ih u vrijeme kad su čiste pustite”, kaže: “Razvod je zabranjen kada je pusti dok je u hajzu, ili u vrijeme čistoće u kojoj su imali odnos, pa ne zna je li trudna ili nije.”
* Zabrana izlaska raspuštenice iz muževog doma
Uzvišeni Allah kaže: “…a i one neka ne izlaze, osim ako očito sramno djelo učine. To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini.” (Et-Talak, 1.)
Reko je ‘Ata: “Ako joj muž dozvoli da vrijeme pričeka provede negdje mimo njegove kuće, pa makar to bilo i kod njenih roditelja, postaje saučesnik u grijehu.”
Mudžahid kaže: “‘Očito sramno djelo’ je blud.”
Kurtubi kaže: “Muž nema pravo da je istjera iz doma u kojem su živjeli sve dok je u pričeku, kao što ni njoj nije dozvoljeno da izađe.”
Mudrost zabrane izlaska za raspuštenice iz muževog doma Uzvišeni Allah je pojasnio na kraju ajeta: “Ti ne znaš, Allah može poslije toga priliku pružiti” (Et-Talak, 1).
Kaže Ibn Kesir: “Tj. ostavili smo raspuštenicu u muževom domu dok traje vrijeme pričeka ne bi li se muž pokajao zbog razvoda i kako bi Uzvišeni Allah u njegovo srce ubacio odluku da je vrati, a to je lakše i jednostavnije.”
* Zar u Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nemaš lijep uzor?
Uzvišeni Allah je rekao: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu.” (El-Ahzab, 21.)
O ovom ajetu hafiz Ibn Kesir kaže: “Ovaj ajet je veliki temelj za slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovim riječima, djelima i stanjima.”
Sufjan b. Ujejne kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je najveće mjerilo i prema njemu se sve poredi, prema njegovom moralu, životopisu i uputi. Ono što je u skladu s tim, ispravno je, a ono što je u suprotnosti, neispravno je.”
Rekao je Ibn Kajjim: “Njegov životopis, sallallahu alejhi ve sellem, vezan za bračni život ispunjen je lijepim odnosom i moralom, i znao je reći, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim porodicama, a ja sam među vama najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)[7]
——————-
Naslov originala: El-Kava‘idu el-mufide lil-hajati ez-zevdžijeti es-se‘ide
( القواعد المفيدة للحياة الزوجية السعيدة ) – Korisna pravila za sretan bračni život
Serijal: U okrilju bračne ljubavi
Knjiga br. 1
Autor: Adnan Abdul-Kadir
Preveo: hfz. Fahrudin Haseljić
Redaktura prijevoda: mr. Ahmed Purdić, Abdulvaris Ribo, prof.
Lektor i korektor: Sumeja Đurić, prof.
fusnote 2 dio
[1] Muslim, Sahih, 1469. (op. prev.)
[2] Ebu Davud, Sunen, 4914. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, El-Miškat, 3/91. (op. prev.)
[3] Buhari, Sahih, 10. (op. prev.)
[4] Tirmizi, Sunen, 1189. Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Albani, Es-Silsiletul-ehadis es-sahiha, 919. (op. prev.)
[5] Buhari, Sahih, 3365. (op. prev.)
[6] Buhari, Sahih, 7160. (op. prev.)
[7] Tirmizi, Sunen, 3895. Vidjeti: Albani, Es-Silsiletul-ehadis es-sahiha, 285. (op. prev.)
——————-
Vidi manjeOpasnost zapostavljanja Kur'ana
Ako su ljubav prema Kur'anu i druzenje s Kur'anom jedan od razloga koji vode Allahovoj ljubavi, onda je zapostavljanje Kur'ana i los odnos prema njemu jedan od uzroka koji vode Allahovoj, subhanehu ve teala, srdzbi. Isto kao sto su ljudi zbog svoga lijepog odnosa prema Kur'anu na razlicitim (visokimviše
Ako su ljubav prema Kur'anu i druzenje s Kur'anom jedan od razloga koji vode Allahovoj ljubavi, onda je zapostavljanje Kur'ana i los odnos prema njemu jedan od uzroka koji vode Allahovoj, subhanehu ve teala, srdzbi.
Isto kao sto su ljudi zbog svoga lijepog odnosa prema Kur'anu na razlicitim (visokim) stepenima i nivoima, neki od njih zapadaju zbog njegovog zapostavljanja naj ako niske stepene.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pozalio se na one koji glave okrecu od Kur'ana i koji ga izbjegavaju svome Gospodaru, azze ve dzelle:
‘Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur ‘an izbjegava! ,78
Oni bi, kada bi im se ucio Kur'an, poceli galamiti i govoriti o necemu drugom kako ga ne bi culi. To je izbjegavanje (Kur'ana).
Nevjerovanje u njega jeste njegovo izbjegavanje.
Nerazmisljanje o njemu i nerazumijevanje njega takoder spada u njegovo izbjegavanje.
Pribjegavanje necemu drugom, npr. poeziji, prozi, pjesmi, govoru ili slijedenju nekog drugog puta, mimo njegovog, spada u njegovo izbjegavanje.’ 79
Dakle, oni koji izbjegavaju Allahovu knjigu mogu se podijeliti na kategorije i vrste.
Vjernik se treba cuvati od toga da zapadne u bilo koju kategoriju od navedenih cineci bilo
koju vrstu izbjegavanja Kur'ana.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, veli:
‘Izbjegavanje Kur'ana moze se podijeliti na vise vrsta:
– jedna je od njih izbjegavanje njegovog slusanja, vjerovanja u njega i pomnog pracenja njegovog ucenja;
– druga je izbjegavanje postupanja po njemu i zastajanja kod onoga sto je on dozvolio i zabranio, makar ga ucio i vjerovao po njemu;
– treca je izbjegavanje suđenja po njemu i izbjegavanje uzimanja njega za sudiju u temeljnim stvarima vjere i njenim ograncima,
– cetvrta je izbjegavanje razmisljanja o njemu i njegovog razumijevanja i spoznaje sta zeli Onaj Koji govori;
– peta je izbjegavanje lijecenja njime svih bolesti srca i trazenja lijeka za bolest u necem drugom.’
Sve to obuhvataju rijeci Uzvisenog:
‘Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!’ 80
A uz sve to moze se dodati izbjegavanje njegovog ucenja.
Postoji jos jedna vrsta njegovog izbjegavanja koja se rasirila u danasnje vrijeme, a koja se
ogleda u tome sto se mushaf ostavi na odredeno mjesto samo radi bereketa, kao npr. da se stavi na policu u kuci ili u auto pozadi ili naprijed, te sa na njemu skuplja prasina sto upucuje da se on izbjegava.
To je los odnos prema Allahovoj knjizi.
Ibnul-Dzevzi, rahimehullah, kaze:
‘Onaj ko bude posjedovao mushaf, svakog dana treba uciti bar nekoliko ajeta, kako ga ne bi
zapostavio.’ 81
Kao sto je Ibnul-Dzevzi, rahimehullah, opisao lijek za tu posljednju vrstu zapostavljanja
(izbjegavanja) Kur'ana, na drugom mjestu je spomenuo lijek za stvari koje covjeka navode da
izbjegava njegovo razumijevanje i razmisljanje o njemu, pa kaze:
‘Onaj ko uci Kur'an treba odbaciti sve ono sto ga sprecava od razumijevanja, kao npr. da ga
sejtan navede na pomisao da nije pravilno izgovorio neki harf, da ga nije izgovorio kako treba,
pa ga onda on ponavlja i time mu odvrati paznju od razumijevanja znacenja.
U to spada i to da onaj ko uci Kur'an uporno cini neki grijeh, ili pak da bude ohol ili se odaje strastima. To se desava zbog tmine srca i hrđe. To je poput prljavstine na ogledalu koja
sprecava da se vidi istina.
Srce je poput ogledala, strasti poput hrđe, a znacenja Kur'ana poput slika koje se ogledaju u
ogledalu. Uvjezbavanje srca uklanjanjem strasti jeste poput cistoce za ogledalo.’ 82
To je sto se tice onih koji izbjegavaju i zapostavljaju Kur'an.
Medutim, sto se tice onih koji su u stalnoj vezi s njim, oni se prema svojoj vezi za Kur'an
mogu podijeliti na stepene i kategorije shodno Allahovoj blagodati koju im je dao, a to je slobo-
dno vrijeme i zelja (ambicija).
Prijasnje su generacije svoje srce danonocno ozivljavale Kur'anom. Navikli su svoja srca
stalno iznova pojiti na osnovu cega su ona ostala ziva i budna.
Ibnul-Dzevzi veli:
‘Sto se tice toga koliko su ucili, tu su njihovi obicaji bili razliciti. Neki bi od njih zavrsavali svakog dana po jednu hatmu, neki bi za jedan dan zavrsavali i vise od jedne hatme, neki bi zavrsavali hatmu svaka tri dana, neki svake sedmice, neki bi zavrsavali hatmu mjesecno zbog preokupiranosti razmisljanjem, sirenjem znanja i poducavanjem, ili zbog preokupiranosti nekim drugim ibadetom mimo kiraeta ili zbog preokupiranosti stjecanjem opskrbe.’ 83
Zatim je rekao: ‘A najprece je ono sto ne sprecava covjeka od njegovih vaznih obaveza,
niti mu fizicki steti, niti cini da zbog toga izgubi pazljivo ucenje Kur'ana i razmisljanje o njemu.’ 84
Vecina islamskih ucenjaka smatra da je lijepo ucenje i razumijevanje bolje nego da (covjek) puno uci bez razumijevanja.
Tumac Kur'ana, Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaze:
‘Da pravilno i lijepo proucim suru El-Bekara i Alu Imran s razumijevanjem, draze mi je nego da proucim citav Kur'an na brzinu.’
Zbog toga je Ez-Zerkesi, rahimehullah, rekao:
‘Neki islamski ucenjaci smatraju pokuđenim da se (Kur'an) prouci za manje od tri dana, a
kao dokaz su naveli hadis: ‘Ne razumije onaj ko uci Kur'an za manje od tri dana. ^
Odabrano misljenje, a njega zastupa vecina poznatih alima, jeste takvo da se to razlikuje od
osobe do osobe u skladu s njenim elanom, slaboscu, razmisljanjem i nemarom, jer se prenosi da je Osman, radijallahu anhu, zavrsavao hatmu za jedan dan. Pokudeno je zavrsiti hatmu za period veci od cetrdeset dana.’ 86
Medutim, ponekad covjek nije u stanju zbog raznih okolnosti zavrsiti Kur'an jedanput
mjesecno zbog bolesti, zauzetosti, dzihada i si., onda je najmanje sto moze da prouci hatmu svakih sest mjeseci, tj. dvaput u godini.
Na to ukazuje i Ez-Zerkesi citirajuci Ebu Lejsa, koji kaze:
‘Treba da prouci hatmu dvaput godisnje, ako nije u stanju vise. El-Hasen ibn Zijad prenosi
od Ebu Hanifa da je rekao: ‘Onaj ko prouci godisnje dvije hatme ispunio je duznost prema
Kur'anu, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ucio Kur'an Dzibrilu dvaput one godine u
kojoj je umro.’ 87
Zavrsio bih govor o ovom uzroku koji vodi ka Allahovoj ljubavi s jednom vaznom napomenom, a to je da sve ono sto je receno o ucenju Kur'an a onom koji uci Kur'an vazi i za slusanje Kur'ana onome ko ne zna da ga uci.
Allah, subhanehu, obecao je svakome onome koji slusa Kur'an uz sutnju i skrusenost Svoju milost. Uzviseni kaze:
‘A kad se uci Kur'an, vi ga slusajte i sutite da bi vam se smilovalo. 188
Tj. pomno ga slusajte kako biste razumjeli njegova znacenja i razmisljajte o njegovim poukama, sutite kada se on uci sve dok se ne zavrsi s njegovim ucenjem kako biste zasluzili Allahovu
milost, koja je najveci plod toga. 89
Allahova je milost uistinu najveci plod. Međutim, unutar te milosti nalaze se druge milosti, pored tog ploda imaju i drugi plodovi koje spominje Ibnul-Kajjim, rahimehullah, i navodi da su najpreci da ih postignu oni koji su odabrali slusanje Kur'ana nad slusanjem sejtanovih muzickih instrumenata, koji su dali prednost sutnji kad se uce kur'anski ajeti nad slusanjem poezije i slusanju govora Gospodara zemlje i neba nad slusanjem pripovjedaca i pjesnika.
Onaj ko izabere to slusanje nece ostati bez upute, niti bez shvatanja pouke, niti bez opomene
da treba spoznati i razmisljati o ajetima, niti bez vodica ka uputi, niti bez onoga sto ce ga odvracati od zablude, niti bez vodica koji covjeka sprecava da krene krivim putem, niti bez vida od sljepila, niti bez onoga sto ce ga uputiti na dobro i odvratiti od onoga sto mu steti i skodi, niti bez upute na svijetlo, niti bez izlaza iz tmine, niti bez onoga sto ce odvracati od strasti, niti bez onoga sto ce podsticati na bogobojaznost, niti bez jasnoce vida, niti bez zivota za srce, niti bez utjehe i lijeka, niti bez zastite i spasa, niti bez otklanjanja nedoumice, niti bez pojasnjenja dokaza, niti bez onoga sto potvrduje istinu, a opovrgava laz.’ 90
Sve ovo i drugo spada u milosti koje postize covjek kada postupa po ovom savjetu’
‘Kome se bude ucio Kur'an, neka zamisli kao da ga slusa od Allaha kako mu On pomocu njega govori.’ 91
fusnote:
78 Kur'an, 25:30.
79 ‘Tefsirul-Ibn Kesir’, 3/306.
80 ‘El-fevaid’ od imama Ibnul-Kajjima el-Dzevzijja, str. 82.
81 ‘Muhtesaru ‘Minhadzi- 1-kasidin’, str. 46.
83 ‘Muhtesar ‘Minahadzul-kasidin’, str. 45.
84 Ibid.
85 Biljezi ga Ebu Davud, hadis br. 1394 (2/116), Tirmizi, hadis br. 2950 i kaze da je hasen-sahih (8/145). Biljezi ga i Ibn Madza u djelu ‘El-ikame’, hadis br. 1347 (1/428). Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu ‘Sahihul-Ibn Madza’, hadis br. 1 107 (1/225).
86 ‘El-burhan fi ulumil-Kur'an’, 1/471 .
87 ‘El-burhan fi ulumil-Kur'an’, 1/471.
88 Kur'an, 7:204.
89 ‘Tefsirul-Kasimi’ koji se jos zove ‘Mehasinut-te'vili’ od sejha Muhammeda Dzemaluddina el-Kasimijja, verifikovao Muhammed Fuad Abdul-Baki, 7/2933, izdavac: Daru Ihjahil-kutubil-arebijjeti, Kairo.
90 ‘Medaridzus-salikin’, 1/475.
91 ‘Medaridzus-salikin’, 1/504.
————
Iz knjige “Deset stvari koje vode Allahovoj ljubavi”
Vidi manjeAutor: Ibn Kajjim El-Dževzijje
Adabi prilikom ucenja Kur'ana
Imam En-Nevevi, rahimehullah, spomenuo je vise tih adaba i propisa u svojoj knjizi 'Et- Tibjan' 63 . Mi cemo ovdje ukratko navesti najvaznije: 1. ihlas - iskrenost prilikom ucenja Kur'ana, pri cemu onaj koji uci Kur'an treba imati na umu da priziva Uzvisenog Allaha; 2. da svoja usta ocisti misvakomviše
Imam En-Nevevi, rahimehullah, spomenuo je vise tih adaba i propisa u svojoj knjizi ‘Et-
Tibjan’ 63 . Mi cemo ovdje ukratko navesti najvaznije:
1. ihlas – iskrenost prilikom ucenja Kur'ana, pri cemu onaj koji uci Kur'an treba imati na umu da priziva Uzvisenog Allaha;
2. da svoja usta ocisti misvakom 64 ili necim drugim cime se usta ciste 65 ;
3. da uci Kur'an pod abdestom; dozvoljeno mu je da uci bez abdesta (s tim da nije dzunup 66), ako ga zna napamet, bez dodirivanja mushafa, a mustehadi 67 je to dozvoljeno sve dok se smatra cistom;
4. haram je osobi koja je dzunup i onoj koja ima hajz da uci citav Kur'an ili dio Kur'ana,
osim ako se ne radi o dijelovima Kur'ana koji spadaju u okvir jutarnjeg i vecernjeg zikra, ali im
je dozvoljeno da Kur'an u srcu ponavljaju bez izgovaranja rijeci, a isto tako dozvoljeno im je da gledaju u mushaf, s tim da ga direktno ne dodiruju 68 ;
5. ako osoba koja je dzunup ili osoba koja ima hajz hoce da se ocisti (okupa) i ne mogne naci vode, ona ce uzeti tejemum, te mu samim tim postaje dozvoljeno ucenje Kur'ana i obavlja- nje namaza i sl., sve dok ne ucini nesto sto kvari tejemum ili ne nađe vodu;
6. pozeljno je da ucenje Kur'ana bude na cistom mjestu, a takoder bi pozeljno bilo da to bude u dzamiji, jer ona uglavnom predstavlja cisto i casno mjesto, a uz to boravak u dzamiji uz nijet moze biti itikaf, također ne treba uciti Kur'an osim na lijepom i cistom mjestu;
7. pozeljno je da se onaj koji uci Kur'an okrene prema kibli prilikom ucenja, da skruseno
sjedi uz smirenost i dostojanstvo, oborene glave. Ako bi Kur'an ucio stojeci ili naslonjen i si., to je dozvoljeno i ima nagradu za svoje ucenje, ali se ne moze porediti s prvim slucajem;
8. kada zeli poceti s ucenjem Kur'ana, pozeljno je da zatrazi utociste kod Allaha i kaze:
‘E'uzu billahi mines-sejtanir-radzim’ (Trazim utociste kod Allaha od prokletog sejtana’). To je
misljenje vecine alima. Takoder treba da prouci ‘bismillahir-rahamanir-rahim’ (‘u ime Allaha, Milostivog, Samilosnog’) na pocetku svake sure, osim sure Et-Tevba (El-Bera'e);
9. kada pocne uciti, onda se treba skoncentrisati na skrusenost i razmisljanje;
10. kada uci Kur'an treba da osjeti bogobojaznost i strah od Allaha zbog toga sto je Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
‘Ucite Kur'an i placite, a ako ne budete mogli plakati, onda se pravite da placete”
To je zato jer kada razmislja o onome sto se u Kur'anu navodi od prijetnji, obecanja i ugovora, a zatim sagleda svoj nemar u vezi s time, onda ako ga ne obuzme tuga i ne pocne plakati
(zbog toga), neka place zbog skamenjenosti svoga srca, jer je to jedna od najvecih nevolja;
11. treba Kur'an uciti pazljivo; islamski ucenjaci su slozni da je mustehab da se Kur'an
uci pazljivo, zbog rijeci Uzvisenog Allaha: izgovaraj Kur'an pazljivo’ 10 , kao i zato sto je
pazljivo ucenje blize postivanju (Kur'ana) i ostavlja veci trag na srce, za razliku od brzog ucenja;
12. lijepo je da, kada prouci ajet koji govori o Allahovoj milosti, zamoli Uzvisenog Allaha da mu udijeli (dobra) iz Svoga obilja, a kada prouci ajet koji govori o kazni, da zatrazi utociste kod Allaha od zla i kazne; kada prouci ajet koji govori o tome da je Uzviseni Allah daleko od
nesavrsenstva, onda treba reci: ‘Subhanehu ve te'ala’ (‘Neka je slavaljen i uzvisen’) ili ‘dzellet
azametuhu’ (‘neka je sveta Njegova uzvisenost’) ili nesto slicno tome;
13. treba posvetiti paznju postivanju Kur'ana i izbjegavati da ga nesto tokom ucenja navedena smijeh, galamu, raspravu ili igru, zbog rijeci Uzvisenog Allaha:
‘A kad se uci Kur'an, vi ga slusajte i sutite da bi vam se smilovalo’; 71
14. nije dozvoljeno ucenje Kur'ana na nekom drugom jeziku osim na arapskom, bez obzira da li ucac dobro znao arapski ili ne, bez obzira da li se radilo o ucenju Kur'ana na namazu ili nekim drugim povodom 72 ;
15. nije dozvoljeno uciti Kur'an, osim na jednom od sedam priznatih kiraeta (vedzhova);
zabranjeno je uciti Kur'an na nekom kireatu koji nije priznat (saz); kada onaj koji uci Kur'an uci
po jednom od priznatih kiraeta, onda treba zavrsiti ucenje po tom kiraetu, sve dok se radi o povezanom govoru (misaonoj cjelini) i ne smije mjesati kiraete na jednom mjestu;
16. islamski ucenjaci smatraju da se Kur'an treba uciti po redoslijedu, bez obzira da li se radilo o ucenju u namazu ili nekom drugom, jer je takav raspored, kakav jeste, odreden radi neke
mudrosti;
17. ucenje Kur'ana gledajuci u mushaf je vrjednije nego ucenje Kur'ana napamet van namaza, jer je gledanje u mushaf ibadet, pa stoga treba da se objedini ucenje i gledanje, osim u slucaju da ucac Kur'ana osjeti vecu skrusenost kad ga uci napamet;
18. mustehab je da se formiraju halke ucenja i proucavanja Kur'ana, shodno hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Nece se okupiti ljudi u nekoj od Allahovih kuca da uce Kur'an i medusobno ga proucavaju, a da se na njih nece spustiti smirenost, obuhvatiti ih
milost, natkriliti ih meleci i Allah ih spomenuti kod onih, koji su kod Njega’; 13
19. mustehab je da se glasnije uci, ako se ne boji rijaa 74 ili da ce ucenje ometati druge, jer
glasnije ucenje drzi srce budnim i pomaze koncentraciju, a samim tim sluh navodi na razmis-
ljanje prilikom ucenja. U hadisu se navodi: ‘Allah ne slusa nista kao sto slusa poslanika lijepog
glasa koji glasno uci Kur'an’-? 5
20. mustehab je da se uljepsa glas prilikom ucenja Kur'ana, na osnovu hadisa Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ukrasite Kur'an svojim glasovima’; 76
21. mustehab je traziti da Kur'an uci onaj ko ima lijep glas; to je bio sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Ibn Mesud kaze:
‘Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: ‘Uci mi (Kur'an). ‘
‘Da ti ga ucim, a tebi je objavljen?’, upitao sam.
‘Zelim da ga cujem od nekog drugog’, odgovori on, pa sam ucio suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta: ‘A sta ce, tek, bit kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?’ 11 ;
22. veliki dio uleme smatra pozeljnim da se naucna sijela otvaraju (zapocinju) ucenjem Kur'ana, koji ce uciti osoba koja ima lijep glas;
23. ucac Kur'ana prilikom pocinjanja i zavrsavanja ucenja ne treba se pridrzavati znakova u
Kur'anu koji oznacavaju cetvrtinu (rub'u), asere i dzuzeve, ako smisao nece biti potpun, jer bi u tom slucaju nastala pometnja;
24. pokuđeno je ucenje Kur'ana na nekim mjestima i u nekim situacijama među koje spada:
kad se covjek nalazi na rukuu, sedzdi, tesehuddu (ucenju et-tehijjatu) i drugim stanjima u namazu, osim na kijamu; pokudeno je ucenje Kur'ana mimo Fatihe onome koji klanja za imamom i cuje njegovo ucenje; pokudeno je uciti Kur'an prilikom pospanosti, kao i prilikom hutbe za onoga ko cuje hatiba sa mimbera;
25. ne treba izdvajati neke prilike tokom kojih se uce određene sure, bez vjerodostojnog dokaza, kao sto neki uce petkom na sabahu sure u kojima se nalazi ajet sedzde osim sure Es-
Sedzda, ili ako na teravija-namazu uci suru El-En'am na posljednjem rekatu sedme noci ramazana smatrajuci to lijepim (mustehabom);
26. ako mu neko nazove selam, a on uci Kur'an, onda treba zastati s ucenjem i odgovoriti
mu na selam, a ako neko kihne dok on uci, mimo namaza, i kaze: ‘El-hamdu lillah’ (‘Hvala
Allahu’), onda je lijepo da mu onaj ko uci Kur'an kaze: ‘Rahimekullah’ (‘Allah ti se smilovao’), a
ako cuje mujezina, onda treba prekinuti ucenje i odazvati se na poziv (ezana);
27. kada prouci ajet sedzde, onda treba uciniti sedzdetut-tilavu.
————
Iz knjige “Deset stvari koje vode Allahovoj ljubavi”
Vidi manjeAutor: Ibn Kajjim El-Dževzijje
Halal, haram i sumnjive stvari
Nu‘mana b. Bešir, radijallahu anhuma, kazuje: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Halal i haram su jasni, a između njih su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju. Ko se bude čuvao sumnjivih stvari, sačuvat će svoju vjeru i čast, a ko zapadne u sumnjive stvarviše
Nu‘mana b. Bešir, radijallahu anhuma, kazuje: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Halal i haram su jasni, a između njih su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju. Ko se bude čuvao sumnjivih stvari, sačuvat će svoju vjeru i čast, a ko zapadne u sumnjive stvari, taj će zapasti i u zabranjeno, kao pastir koji čuva svoje stado oko vladarevog zabranjenog posjeda i samo što ne upadne u njega. A zar svaki vladar nema zabranjene posjede?! Zaista, Allahovi zabranjeni posjedi jesu Njegove zabrane. U tijelu doista postoji jedan komad mesa, pa kada je on zdrav, cijelo je tijelo zdravo, a kad on oboli, i cijelo tijelo oboli, a to je srce!’” (Buhari, 52, 2051, Muslim, 1599, Ahmed, 17883, Ebu Davud, 3329, Nesai, 5710, Tirmizi, 1205, Ibn Madža, 3984; Darimi, 2531, Ibn Hibban, 721, Bejheki, 5/264, Begavi, Šerhus-sunna, 2031, Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 3/33, 270)
Ovaj hadis, pored Nu‘mana b. Bešira, radijallahu anhuma, prenose još sedmerica ashaba: Alija b. Ebu Talib i njegov sin Hasan, Abdullah b. Mesud, Džabir b. Abdullah, Abdullah b. Omer, Abdullah b. Abbas i Ammar b. Jasir, Allah svima njima bio zadovoljan. (Ibn Mulekkin, El-Muin ala tefehhumil-Erbein, str. 121)
Vrijednost i značaj hadisa
Imam Ahmed, rahimehullahu teala, rekao je: “Islam se gradi na tri hadisa: na hadisu Omera: ‘Djela se vrednuju po namjerama’, na hadisu Aiše: ‘Ko u ovu našu vjeru uvede ono što nije od nje, to mu se odbija’, i na hadisu Nu‘mana b. Bešira: ‘Halal je jasan i haram je jasan’.” (Hafiz El-Iraki, Tarhut-Tesrib, 2/5, Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 1/11)
Ibn Dekik el-Id, rahimehullahu teala, rekao je: “Ovaj je hadis jedan od izuzetno važnih temelja islamskog vjerozakona.” (Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikemi, 1/62)
Ismail el-Ensari, rahimehullahu teala, rekao je: “Ovaj je hadis osnova u nauci džerha i ta‘dila, tj. nauci o prenosiocima hadisa i njihovoj povjerljivosti.” (Ismail b. Muhammed el-Ensari, Et-Tuhfetur-Rabbanijje, str. 20)
Tufi, rahimehullahu teala, rekao je: “Ovaj hadis je osnova u pobožnosti i ostavljanju sumnjivih radnji.” (Nedžmuddin et-Tufi, Et-Ta‘jiin fi šerhil-Erbein, str. 103)
Prenosilac hadisa
Puno ime prenosioca je Nu‘man b. Bešir b. Sa‘d b. Sa‘leba b. Zejd b. Malik el-Hazredži el-Ensari, a poznat je i pod nadimkom Ebu Abdullah el-Medeni. Rođen je četrnaest mjeseci nakon Hidžre i on je bio prvo novorođenče među ensarijama nakon dolaska Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu, kao što je Abdullah b. Zubejr prvo novorođenče među muhadžirima. Abdullah b. Zubejr govorio je: “Nu‘man b. Bešir bio je stariji od mene šest mjeseci.” (Hafiz Ibn Hadžer, El-Isaba, 6/440) I Nu‘man i njegov otac Bešir bili su ashabi, drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nu‘manova majka, ashabijka Amra, bila je kćerka Revahe, a sestra Abdullaha b. Revahe, koja je također bila ashabijka. Imao je i sestru Umejmu, koja je isto tako bila ashabijka.
Imao je čast da mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah po rođenju, natrlja desni sažvakanom datulom, pa se tako pljuvačka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izmiješala sa Nu‘manovom.
Ubraja se u sigarus-sahabe tj. mlade ashabe. Kada je umro Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Nu‘man je imao osam godina, a u ovom hadisu on kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao…” (Abdulmuhsin el-Abbad, Fethul-Kavijjil-Metin, str. 118) Kaže se da je bio najbolji govornik od svih ashaba. (Muhammed Jusri, El-Džamiu fi šerhil-Erbeinen-Nevevijje, 1/275)
Nu‘man je rekao: “Draže mi je da budem slab u pokornosti Allahu nego da budem jak i u griješenju prema Njemu.” (Hafiz Ibn Hadžer, El-Isaba, 2/79)
Nu‘man je prenio stotinu četrnaest hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a od Nu‘mana su hadise slušali i prenosili: njegov sin Muhammed, sluga Salim, Humejd b. Abdurrahman b. Avf, Urva b. Zubejr, Amir eš-Ša‘bi, Ebu Ishak es-Sebii i dr. (Ebu Hafs Tadžuddin el-Fakihani, El-Minhadžul-Mubin fi šerhil-Erbein, str. 218)
Devet mjeseci bio je namjesnik u Kufi za vrijeme hilafeta Muavije, radijallahu anhu, a zatim ga je postavio za namjesnika u Himsu. Kada se Ibn Zubejr, radijallahu anhu, proglasio halifom, nakon smrti Jezida, sina Muavijnog, dao mu je prisegu. Nakon što su stanovnici Himsa, koji su dali prisegu Mervanu b. Hakemu, saznali za to, odlučili su da ga ubiju, pa je pobjegao iz Himsa, ali ga je na putu između Himsa i Damaska stigao Halid el-Kilai i ubio. To je bilo 66. h. g. u njegovoj šezdeset četvrtoj godini života, Allah da bude zadovoljan njim. (Hafiz Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, 4/228–229)
Tema hadisa
Hadis pojašnjava neophodnost sustezanja od sumnjivih djela kao i obaveznost vođenja brige o srcu jer se oko njega sve kreće: ako srce bude dobro, čovjek će i činiti dozvoljena djela, a udaljiti se od zabranjenih i sumnjivih, ali ako srce bude bolesno, vrlo lahko se može preko sumnjivih stvari upustiti i u zabranjene.
Kratak komentar hadisa
Hadis Nu‘mana b. Bešira, radijallahu anhu, podučava nas da je potpuno jasno sve što su dozvolili ili zabranili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Između halala i harama mogu da se nađu određene stvari u određenim situacijama koje nisu jasno ni halal ni haram, već su nejasne i sumnjive za većinu ljudi, a naročito neukih. U tim situacijama onaj koji se sačuva sumnjivih stvari sačuvat će i svoju vjeru od upadanja u haram kao što će i sačuvati svoju čast od jezika ljudi. Onaj koji se upusti u sumnjive stvari, a nema znanja, neka za posljedice ne kori nikoga drugog do sebe.
Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogubnost upuštanja u nejasne stvari pojasnio na primjeru pastira koji svoje stado čuva blizu tuđeg posjeda, pa postoji mogućnost da vrlo lahko i uđu u njega. Tako je isto i sa onim koji se upušta u sumnjive stvari, jer se time približava haramu, pa vrlo lahko može učiniti i ono što je Allah zabranio.
Na kraju hadisa, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao je na važnost unutrašnjih djela, tj. djela srca, i upozorio da od njih zavise i vanjska djela, tj. djela udova, pa ukoliko čovjek bude radio dobra djela i njima se pokoravao Allahu, to je dokaz da je njegovo srce zdravo, a ukoliko bude radio loša djela i griješio prema Allahu, to je dokaz da je njegovo srce bolesno. (Muhammed Jusri, El-Džamiu fi šerhil-Erbeinen-Nevevijje, 1/278)
Poruke hadisa
● Iz hadisa se zaključuje da su dozvoljene stvari u islamu jasne, kao što su također i zabranjene stvari jasne.
● Halal je ono što su halalom jasno označili Allah ili Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili ono u pogledu čije su se dozvoljenosti usaglasili islamski učenjaci, ili ono što nije poznato kao zabranjeno. (Ismail b. Muhammed el-Ensari, Et-Tuhfetur-Rabbanijje, str. 18.) Kao primjer za to možemo navesti voće i povrće, usjeve sa zemlje, stoku, što je sve dozvoljeno, izuzev ako to čovjek stekne na nedozvoljen način. (Abdulmuhsin el-Abbad, Fethul-Kavijjil-Metin, str. 116) Haram je ono što je jasnim tekstom od Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, označeno kao haram ili ono za što su islamski učenjaci jednoglasno ustvrdili da je zabranjeno, ili ono za što se obećava kazna, odmazda ili odgojna mjera. (Ismail b. Muhammed el-Ensari, Et-Tuhfetur-Rabbanijje, str. 19) Primjer za to jeste: pijenje alkohola, jedenje strvine, ženidba osobama iz uže porodice i sl. (Abdulmuhsin el-Abbad, Fethul-Kavijjil-Metin, str. 117)
● Hadis nas podstiče da činimo samo ono što je halal, a da se udaljimo od svega što je haram i da se sustegnemo stvari koje su sumnjive, kako bismo sačuvali svoju vjeru i čast. (Ibn Mulekkin, El-Muin ala tefehhumil-Erbein, str. 127)
● U hadisu se jasno naglašava da su sumnjive stvari većini ljudi nepoznate, tj. većina ljudi ne zna šta je od tih sumnjivih stvari dozvoljeno, a šta zabranjeno, dok je to manjini ljudi poznato.
● Postoje tri vrste sumnjivih stvari:
a)
Nešto što je čovjeku bilo zabranjeno, ali on nakon izvjesnog vremena posumnja da li mu je to i dalje zabranjeno ili je dozvoljeno. U tom slučaju osnova je da mu je to i dalje zabranjeno.
b)
Nešto što je čovjeku bilo dozvoljeno ali on nakon izvjesnog vremena posumnja da li mu je to i dalje dozvoljeno ili je zabranjeno. U tom slučaju osnova je da mu je to i dalje dozvoljeno.
c)
Kada čovjek sumnja u nešto, ne zna da li mu je dozvoljeno ili zabranjeno, moguće je i jedno i drugo i nema dokaza ni za jedno ni za drugo, tada je najbolje ostaviti se toga, kako je i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je pronašao datulu u svojoj kući, rekao: “Da se ne bojim da si ti datula iz sadake, sigurno bih te pojeo” (Buhari, br. 2431, Muslim, 1071). (Nevevi, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 18; Ibn Dekik el-Id, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 28–29)
● Da bi čovjek sačuvao svoju vjeru, mora se kloniti sumnjivih stvari sve dok se ne upozna sa njihovim propisom, jesu li dozvoljene ili zabranjene. Imam Ahmed, rahimehullahu teala, rekao je: “Ko se bude čuvao sumnje, sačuvao je svoju vjeru.” (Ibnu Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikemi, 1/199.)
● Ko se želi spasiti od zapadanja u haram, neka ostavi i pojedina dozvoljena djela, a pogotovo djela koja su mu nepoznata i sumnjiva. Od ashaba se prenosi da su govorili: “Ostavljali bismo sedamdeset halala bojeći se da ne upadnemo u jedan haram.” (Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 2/25, Kušejri, Risala, str. 90) Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao je: “Potpuna bogobojaznost ogleda se u tome da se rob boji Allaha tako što će ostavljati pojedine dozvoljene stvari bojeći se da ne budu zabranjene, postavljajući tako pregradu između sebe i harama.” (Ibn Mubarek, Ez-Zuhd, 1/19) Ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao je: “Ja volim da između sebe i harama postavim zastor od halala koji neću dirati.” (Mustafa Buga, El-Vafi fi Šerhil-Erbeinen-Nevevijje, str. 33) Hasan el-Basri, rahimehullahu teala, rekao je: “Takvaluk je neprestano bio uz bogobojazne sve dok nisu ostavili i mnoge dozvoljene stvari bojeći se da ne upadnu u zabranjene.” (Ibid.)
Sufjan es-Sevri, rahimehullahu teala, rekao je: “Nazvani su bogobojaznima jer su se čuvali i od onoga od čega se inače ne mora čuvati i sustezati.” (Ibid.)
● Onaj ko se ne sustegne sumnjivih stvari u svome radu i životu, već se upusti u njih, neka zna da je sebe izložio sumnji i ukoru od strane drugih, pa za kasnije posljedice neka ne kori nikoga drugog do sebe. (Adžluni, Kešful-Hafa, 1/45, 2/333)
● Neophodno je da svaki vjernik čuva svoju čast, da se udalji od svega što je narušava i izlaže sumnji. (Nazim Muhammed Sultan, Kavaid ve fevaid minel-Erbeinen-Nevevijje, str. 89)
● Hadis ukazuje na važnost i vrijednost traženja znanja kojim će čovjek razlučiti halal od harama i prepoznati sumnjive stvari.
● Onome koji nije u mogućnosti da traži znanje savjetuje se da ne pristupa nijednom sumnjivom djelu sve dok ne upita učene za propis o tom djelu, pa ukoliko i učenima bude sumnjivo i ne budu znali propis dotičnog djela, obaveza je svima da se sustegnu od njega sve dok ne saznaju za njegov propis. (Salih Ali Šejh, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 151)
● Četiri su razloga nejasnoća i sumnjičavosti, kao i upuštanja u njih:
a)
nedostatak znanja, jer onaj koji ima mnogo znanja, on njime raspoznaje ono što drugi koji nemaju znanja ne mogu raspoznati;
b)
nepravilno razumijevanje usljed kojeg čovjek koji ima ogromno znanje ipak ne može da razluči između nejasnih stvari;
c)
nedovoljno istraživanje, tj. da se ne trudi mnogo u istraživanju i spoznaji pravog značenja;
d)
loša namjera – što je najopasnije od svega spomenutog – tj. da čovjek ne namjerava ništa drugo osim da zadrži svoj stav svejedno bio li on ispravan ili ne, usljed čega mu postaje zabranjeno da dođe do ispravnog znanja, da nas Allah sačuva toga. (Muhammed b. Salih el-Usejmin, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 129)
● U hadisu se nalazi dokaz da se svega, makar to bilo i dozvoljeno, ali vodi do zabranjenog, treba ostaviti kako se doista ne bi i upalo u zabranjeno. Naprimjer, Uzvišeni Allah kaže: “Ne psujte božanstva koja neki obožavaju mimo Allaha da ne bi oni psovali Allaha bespravno.” (El-En’am, 108) U ovom ajetu izrečena je zabrana psovanja božanstava koja su mnogobošci obožavali iako je obaveza osporiti takva božanstva. Međutim, ako će to dovesti do psovanja Allaha, onda je obaveza toga se ostaviti. (Muhammed b. Salih el-Usejmin, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 132)
● Svaki je vjernik obavezan da vodi brigu o svom srcu jer od njega mu sve ovisi. A srce je nazvano kalbom zbog svoga tekalluba – prevrtanja, pa zbog toga još više vjernik mora da vodi računa o njemu.
● Da bi vjernikovo srce bilo živo i zdravo, on mora:
a)
upućivati dovu Uzvišenom Allahu da mu učvrsti srce u vjeri, jer su sva srca između dva Allahova prsta;
b)
odazivati se Allahu i Njegovom Poslaniku, tj. naredbama i zabranama, jer je u tome istinski život srca;
c)
mnogo spominjati Allaha, jer se sa spominjanjem Allaha srca smiruju;
d)
činiti dobročinstvo siromasima, jer se time vjernička srca smekšavaju;
e)
posjećivati mezarje, jer posjeta mezarju naša srca čini budnima i podsjeća nas na ahiret na kojem čovjeku ništa neće koristiti ako mu srce ne bude zdravo;
f)
učiti Kur’an s razmišljanjem, klanjati noćni namaz, tražiti oprosta u praskozorje, družiti se s dobrim i učenim ljudima (Ibn Hadžer el-Hejtemi, El-Fethul-Mubin fi šerhil-Erbe'in, str. 250);
g)
čuvati se svega što dovodi do grubosti srca, poput: vezivanja za nekoga drugog mimo Allaha, prekomjernog spavanja, prekomjernog dozvoljenog jela i pića, jedenja harama, zapadanja u sumnjive stvari, pustih želja i sl. (Sulejman b. Muhammed el-Luhejmid, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 16).
● Čisto srce obavezuje na činjenje lijepih djela, a loša djela ukazuju na pokvarenost srca. Ovo je osnova, a ponekada i pored pokvarenog srca pojedina vanjska djela mogu biti dobra, kao što je slučaj s licemjerom i onim koji se pretvara. (Abdurrahman el-Berrak, El-Fevaidul-mustenbeta minel-Erbeinen-Nevevijje, str. 16.)
● U hadisu se nalazi odgovor svima onima koji tvrde da imaju čisto srce, a istovremeno ne čine dobra djela. Da imaju čisto srce, ustrajavali bi u činjenju dobrih djela. (Muhammed Jusri, El-Džamiu fi Šerhil-Erbeinen-Nevevijje, 1/308)
● U ovom hadisu do izražaja dolazi lijep način na koji je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao navođenjem primjera. (Muhammed b. Salih el-Usejmin, Šerhul-Erbeinen-Nevevijje, str. 131)
● Ispravno je i prihvaćeno prenošenje hadisa od mladih ashaba koji su, kada su čuli hadis, bili u godinama raspoznavanja, a kada su ga prenosili drugima, bili u godinama punoljetstva, kao što je i prihvaćeno prenošenje hadisa od osobe koja ga je čula u vremenu svoga nevjerstva, ali ga je dostavila kada je primila islam. (Abdulmuhsin el-Abbad, Fethul-Kavijjil-Metin, str. 118)
● Dozvoliti i zabraniti nešto, to je Allahovo eksplicitno pravo i nikome ne smije dopustiti sebi da on nešto propisuje, dozvoljava ili zabranjuje. (Muhammed Jusri, El-Džamiu fi Šerhil-Erbeinen-Nevevijje, 1/310)
Pravila iz hadisa
Fikhsko pravilo: Islamski su učenjaci iz hadisa izvukli pravilo o “zatvaranju svakog puta koji vodi do harama”, tj. rekli su da je haram sve što vodi do harama. Naprimjer, sjedenje dokasno u noć može da dovede do izostavljanja klanjanja sabah-namaza u njegoovm vremenu. Pa, kako je zabranjeno propustiti sabah-namaz, tako je i zabranjeno ono što dovodi do njegovog izostavljanja, a to je sjedenje dokasno u noć.
Životno pravilo: Pažnju prvo treba posvetiti djelima srca, pa onda djelima udova, jer od ispravnosti srca zavisi i ispravnost svih ostalih djela. (Abdullah el-Furejh, Hulasatul-fevaid vel-kavaid min šerhil-Erbenen-Nevevijje, str. 13)
PRIPREMIO HAJRUDIN TAHIR AHMETOVIĆ, PROF.
Link: https://el-asr.com/tekstovi/halal-haram-i-sumnjive-stvari
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Kako razumijeti vjerovanje u sudbinu i slobodnu volju?
Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života. Šerijatski dokazi Od brojnih šerviše
Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.
Šerijatski dokazi
Od brojnih šerijatskih dokaza spomenut ćemo sljedeće ajete:
…pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (En-Nebe, 39)
Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)
…Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)
I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133)
…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29)
Činjenice iz svakodnevnog života
Svaki je čovjek svjestan i vrlo dobro zna da posjeduje volju i sposobnost kojima odlučuje hoće li neko djelo učiniti ili ne. Također, svaki čovjek vrlo dobro razlikuje djela koja čini svojom voljom i svojim htijenjem, kao što je, naprimjer, hod, od djela koja svojom voljom ne može kontrolirati, kakav je, recimo, slučaj s drhtavicom.[1]
Međutim, čovjekova volja i njegova sposobnost da učini neko djelo proizlaze iz sveopće volje Uzvišenog Allaha, odnosno, sve što čovjek učini svojom voljom, kontrolirano je Allahovom voljom i Njegovim htijenjem. Rekao je Uzvišeni Allah:
A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29)
U pojašnjenju ovoga što smo kazali, šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, kaže:
“Kada vjernik klanja namaz, posti ili čini bilo koji vid dobrog ili lošeg djela, on je počinitelj svakog od tih djela, bez obzira bilo ono dobro ili loše. Isto tako, nema nikakve sumnje da je vjernik svako urađeno djelo počinio svojevoljno, čega je i on sam vrlo dobro svjestan. On osjeća, i u to je ubijeđen, da ni na koji način nije bio prisiljen da dotično djelo učini ili pak ne učini, te da je imao slobodan izbor prilikom odabira na koji će način postupiti.
U prilog navedenoj tvrdnji idu stvarnost i činjenično stanje, a o tome nam u Svojoj Knjizi govori i Uzvišeni Allah, kao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim hadisima, koji su jasno potvrdili da su sva djela, bez obzira bila ona dobra ili loša, produkt onih koji ih čine, tj. njihovih počinitelja. Isto tako, i Kur’an i sunnet hvale počinitelje dobrih djela i potvrđuju da će oni za njih biti nagrađeni, dok počinitelje loših djela kude, obećavajući im kaznu za takva djela.
Imajući sve to u vidu, postaje nam jasno i sasvim izvjesno da ljudi svojom voljom čine različita djela, odnosno da po vlastitom izboru određeno djelo čine ili se od njega sustežu. Na ovo jasno i nedvojbeno ukazuju racionalni, osjetilni i šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.
Ukoliko nam je ovo jasno, kako onda usaglasiti činjenicu da su ljudi počinitelji vlastitih djela, bez obzira bila li ona dobra ili loša, s činjenicom da su i jedna i druga već predodređena kaderom i da se ona dešavaju Allahovom voljom? Kao odgovor na ovo pitanje postavljamo protupitanje: ‘Koji se preduvjeti moraju ispuniti da bi ljudi učinili bilo kakvo djelo, bez obzira bilo ono dobro ili loše?’ Odgovor na ovo pitanje glasi: ‘Osnovni preduvjeti koji se moraju ostvariti da bi neko djelo bilo učinjeno jesu ljudska volja i njihova sposobnost da dotično djelo učine.’
Ovo implicira da je Stvoritelj preduvjeta, koji se obavezno moraju ostvariti da bi neko djelo uopće moglo biti učinjeno, u isto vrijeme i Stvoritelj djêlā koja posredstvom ostvarenja tih preduvjeta budu učinjena. Onaj ko je ovo shvatio više neće imati gore spomenutu nedoumicu i, uz Allahovu pomoć, moći će da pojmi i da usaglasi vjerovanje u sudbinu i Allahovo predodređenje sa činjenicom da svaki pojedinac posjeduje slobodnu volju.
Pored svega spomenutog, vrlo je bitno naglasiti da je Uzvišeni Allah vjernicima olakšao put ka ostvarenju legitimnih i šerijatom propisanih ciljeva tako što im je darovao Svoju dobrotu i pomoć, te ih uputio na poduzimanje legitimnih koraka čije je ostvarenje preduvjet ostvarenja konačnog cilja, a u isto vrijeme od njih je otklonio sve prepreke koje im stoje na tom putu. U kontekstu ovoga što smo rekli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘A onaj ko je od sretnika, njemu je olakšano činjenje djela koja čine sretni.’[2]
Slična je situacija i sa grješnicima kojima je Uzvišeni Allah uskratio Svoju milost i prepustio ih samima sebi, jer oni u Njega ne vjeruju niti se na Njega oslanjaju, pa ih je On usmjerio ka onome čemu su se i sami okrenuli i onome što su sami za sebe izabrali.”[3]
Vidi manje___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/vjerovanje-u-kader-i-slobodna-volja/
____________________
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/109–112, Ibn Kajjim, Et-Tibjanu fi aksamil-Kur’an, str. 45 i 166–169. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 37–38, i El-Kadau vel-kader, str. 15–17.
[2] Muslim, Sahih, br. 2647, Poglavlje o kaderu.
[3] Ibn Sa‘di, Et-Tenbihatul-letifa, str. 82–83. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 22, šejh Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 228, šejh Muhammed Bešir es-Sehsevani el-Hindi, Sijanetul-insani an vesvesetiš-šejtani šejhi Dahlan, str. 239–243.
Kada je pravdanje kaderom – sudbinom legitimno?
Opravdanje kaderom legitimno je u situacijama kada čovjek bude stavljen na kušnju različitim vidovima nevolja i tegoba, kao što su, naprimjer, siromaštvo, bolest, gubitak voljenih, upropaštena ljetina, propast imetka, nenamjerno ubistvo i tome slično, jer se u tom slučaju čovjekovo pozivanje na Allaviše
Opravdanje kaderom legitimno je u situacijama kada čovjek bude stavljen na kušnju različitim vidovima nevolja i tegoba, kao što su, naprimjer, siromaštvo, bolest, gubitak voljenih, upropaštena ljetina, propast imetka, nenamjerno ubistvo i tome slično, jer se u tom slučaju čovjekovo pozivanje na Allahovo određenje smatra njegovim potpunim zadovoljstvom da mu je samo Allah Gospodar i niko drugi. Dakle, legitimno je da se čovjek poziva na Allahovo određenje onda kada ga zadese tegobe i iskušenja, a ne onda kada čini grijehe i sramotna djela, jer “sretnik je onaj ko traži oprosta za grijehe koje je počinio i strpi se na iskušenjima koja su ga zadesila, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah:
Zato ti budi strpljiv – Allahovo obećanje je istina – i moli da ti budu oprošteni tvoji grijesi… (El-Mu’min, 55)
Što se tiče nesretnika, on tuguje i očajava zbog nevolja koje ga zadese, a kada počini grijeh, za njega se nastoji opravdati kaderom.”[1]
Ovo ćemo pojasniti kroz sljedeći primjer: Kada bi jedan čovjek nenamjerno ubio drugoga, pa ga ljudi zbog toga počeli grditi i prekoravati, a on se za počinjeno nenamjerno ubistvo pravdao govoreći kako je to Allahov kader, njegovo opravdanje bilo bi sasvim legitimno, međutim, to ga ne bi oslobodilo obaveze iskupa koji je propisan onome ko počini nenamjerno ubistvo.[2] Što se pak tiče čovjeka koji bi nekoga ubio namjerno, pa ga drugi zbog počinjenog zlodjela stali koriti i grditi, a on se počeo pravdati kako je njegov zločin predodređen kaderom, njegovo opravdanje ne bi bilo prihvaćeno. To nam je jasno i iz primjera Adema, alejhis-selam, koji je u polemici porazio Musaa, alejhis-selam, a tu polemiku prepričao nam je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Raspravljali su se Adem i Musa, pa Musa upita Adema: ‘Jesi li ti onaj Adem koga je njegova pogreška izvela iz Dženneta?’, a Adem mu uzvrati pitanjem: ‘A jesi li ti onaj Musa kojeg je Allah (nad ostalim svijetom) odlikovao poslanstvom i Svojim govorom, pa da bi me isti ti korio zbog onoga što mi je bilo predodređeno i prije nego što ću biti stvoren?’ Ovako je Adem u polemici nadgovorio Musaa.”[3]
Iz ove predaje vidimo da Adem, alejhis-selam, svoj grijeh nije pokušao opravdati kaderom, kako to misle određene grupacije, niti je Musa, alejhis-selam, prekorio Adema zbog počinjenog grijeha, jer je vrlo dobro znao da je Adem od Allaha zatražio oprost i za svoj se grijeh pokajao, nakon čega ga je Allah učinio Svojim izabranikom, oprostio mu i na Pravi put mu ukazao – a onaj ko se za učinjeni grijeh pokaje poput je onoga ko grijeha uopće ni nema.
Da je Musa kojim slučajem Adema korio za grijeh koji je učinio, Adem bi mu odgovorio na sljedeći način: “Ja sam grijeh učinio i za njega sam se pokajao, pa mi je Allah i oprostio”, a uz to bi mu i rekao: “Ti si, o Musa, također ubio čovjeka i bacio ploče i učinio[4] druga slična djela…” Međutim, Musa je spomenuo nevolju u koju je Adem upao, pa se on za nju i opravdao kaderom.[5]
“Nevolje i probleme koji su mu predodređeni čovjek mora prihvatiti kao neminovnost koju nije mogao izbjeći. Na taj način on pokazuje da je u potpunosti zadovoljan Allahom kao svojim jedinim Gospodarom. S druge strane, ukoliko je riječ o grijesima, niko nema pravo griješiti (i onda te grijehe pravdati kaderom), međutim, ukoliko i učini grijeh, čovjekova je obaveza da od Allaha zatraži oprost i pokaje se. Dakle, svaki je čovjek dužan kajati se zbog sramotnih djela koja je učinio i biti strpljiv u nevoljama, ukoliko se u njima obreo.”[6]
Opravdavanje kaderom legitimno je i osobi koja se pokajala za počinjeni grijeh. Naprimjer, ukoliko bi je neko korio i grdio za grijeh koji je nekada učinila i za njega se poslije pokajala, dozvoljeno joj je da kaže kako je tako bilo kaderom određeno.
Ukoliko bi pokajnika neko upitao: “Zbog čega si (u prošlosti) počinio taj i taj grijeh?”, a on odgovorio: “Tako je bilo kaderom određeno. Ja sam se za taj grijeh pokajao i od Allaha oprost tražio”, njegovo opravdanje bilo bi legitimno i prihvaćeno.[7]
A nikome ne priliči da kori pokajnika, jer se djela ne cijene prema početku, već po završetku!
Vidi manje___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kada-je-opravdanje-kaderom-sudbinom-legitimno/
________________________
[1] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/454. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/857–858.
[2] Način iskupa za nenamjerno ubistvo pojašnjen je u sljedećem ajetu: “Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je.” (En-Nisa, 92) (op. prev.)
[3] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/50, br. 2652.
[4] Musaovo bacanje ploča spominje Kur’an: “A kada se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: ‘Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?’ – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi…” (El-A‘raf, 150), kao i to da je usmrtio jednog čovjeka: “…i Musa ga udari šakom i – usmrti…” (El-Kasas, 15). (op. prev.)
[5] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/178, Minhadžus-sunna, 3/78–81, El-Ihtidžadžu bil-kader, str. 18–22, i El-Furkan, str. 103–105. Također vidjeti: Ibn Muflih, El-Adabuš-šerijja, 1/258–260, Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 1/83–87.
[6] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 147, i Ibn Tejmijja, El-Fetavel-kubra, 5/163, i Et-Tedmurijja, str. 231. Također vidjeti: Muhammed b. Abdulvehhab, El-Mesailul-mulehhasati min fetava Ibn Tejmijja, str. 34.
[7] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 35. Također vidjeti: Esad Muhammed es-Sagardži, El-Kadau vel-kader, str. 24, Ibn Usejmin, Takribut-tedmurijja, str. 115.
Koje su vrste i primjeri Allahove volje?
Kada govorimo o Allahovoj volji, razlikujemo sljedeće dvije vrste: 1. Allahova kosmička, kaderska volja (irādetun kevnijjetun kaderijja) ili, drugim riječima kazano, Njegovo sveopće htijenje. U ovu vrstu Allahove volje uvrštavaju se apsolutno sva dešavanja i svi procesi u kosmosu, bez ikakvog izuzetviše
Kada govorimo o Allahovoj volji, razlikujemo sljedeće dvije vrste:
1. Allahova kosmička, kaderska volja (irādetun kevnijjetun kaderijja) ili, drugim riječima kazano, Njegovo sveopće htijenje. U ovu vrstu Allahove volje uvrštavaju se apsolutno sva dešavanja i svi procesi u kosmosu, bez ikakvog izuzetka. Naprimjer, Allahovom kosmičkom voljom vjernik je vjernik, a nevjernik je nevjernik. Isto tako, ovom vrstom Allahove volje neki ljudi bivaju Mu pokorni, a drugi nepokorni. Sve se, dakle, odvija shodno Allahovoj sveobuhvatnoj volji i Njegovom htijenju.
Primjere ove vrste Allahove volje nalazimo u sljedećim ajetima:
…A kada Allah jednom narodu htjedne zlo, niko to ne može spriječiti… (Er-Ra‘d, 11)
Onome koga Allah želi uputiti – On prsa njegova prema islamu širokim učini, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On prsa njegova tijesnim i mučnim učini kao kad čini napor da se na nebo popne… (El-En‘am, 125).
2. Šerijatska, vjerska volja (irādetun šer‘ijjetun dīnijja), koja podrazumijeva samo ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan.
U primjere ove vrste Allahove volje ubrajamo ono na što ukazuju sljedeći ajeti:
…Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…” (El-Bekara, 185)
Allah želi da vam oprosti… (En-Nisa, 27)
…Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim… (El-Maida, 6)[1]
Razlika između dvije vrste Allahove volje[2]
Između ove dvije vrste Allahove volje postoje određene razlike koje svaku od njih čine posebnom i specifičnom. U te razlike, između ostalog, ubrajamo i sljedeće:
1. Allahovom kosmičkom, kaderskom voljom dešava se i ono što Uzvišeni Allah voli i sa čime je zadovoljan, ali i ono što On ne voli i sa čime nije zadovoljan, a što se tiče Allahove šerijatske volje, ona obuhvata samo ono što On voli i sa čime je zadovoljan. Dakle, Allahova kosmička volja u suštini je sinonim za Njegovo sveobuhvatno htijenje, dok je Allahova šerijatska volja sinonim za ono što On voli i sa čime je zadovoljan.
2. Svojom kosmičkom voljom Uzvišeni Allah ponekad želi i stvara nešto što Mu nije samo po sebi cilj, kao što je, naprimjer, stvaranje Iblisa i ostalih vidova zla, a iz čijeg će postojanja proisteći mnogi vidovi dobra i onoga što Uzvišeni Allah voli, kao što su pokajanje, borba čovjeka sa samim sobom[3] i tome slično.
Kada je pak riječ o Allahovoj šerijatskoj volji, njome Uzvišeni Allah želi baš ono što Mu samo po sebi i jeste cilj. Naprimjer, On želi da Mu se iskazuje pokornost, voli da Mu se bude pokorno,
3. On je pokornost (robovima) i propisao i u suštini je njome zadovoljan.
Ono što je Uzvišeni Allah odlučio Svojom kosmičkom voljom, to se bespogovorno mora i desiti, jer ono što je On odlučio, tako mora i biti. Takav je slučaj, recimo, sa rođenjem djeteta ili smrću određenog čovjeka i tome slično.
S druge strane, Allah Svojom šerijatskom voljom nešto želi, ali nije nužno da će se to i ostvariti. Takav je, primjerice, slučaj sa ljudima i njihovim prihvatanjem islama – Uzvišeni Allah želi to Svojom šerijatskom voljom koja će se nekada ispuniti, a nekada neće, a da je suprotno, tj. da je kod ovog slučaja posrijedi Njegova kosmička volja, svi bi ljudi postali muslimani.
4. Allahova kosmička volja veže se za činjenicu da je samo Allah Gospodar i da samo On stvara, dok se Njegova šerijatska volja veže za Njegovo pravo da se samo Njemu ibadet čini i da se po Njegovom šerijatu postupa.
5. Djelovanje obje vrste Allahove volje, dakle i kosmičke i šerijatske, zamjećujemo kod vjernika koji se pokorava Uzvišenom Allahu. Naprimjer, onaj ko klanja namaze, kod njega su se sjedinile i kosmička i šerijatska Allahova volja, jer je klanjanje namaza, koji je Allah svakako i naredio, Njemu drago djelo. On je zadovoljan sa onim ko klanja namaz i On voli da se ova dužnost obavlja. Dakle, posmatrano s ove strane, radi se o Allahovoj šerijatskoj volji, a činjenica da je Njegov rob u praksu sproveo ovo djelo, tj. da je klanjao namaz, upućuje na to da se radilo i o Allahovoj kosmičkoj volji, jer je On želio da se u biti takvo nešto i desi, pa se to neminovno i moralo desiti. Iz ovoga što smo kazali jasno je da djelovanje obje vrste Allahove volje možemo uočiti kod Allahovog pokornog roba.
Samo Allahovu kosmičku volju možemo uočiti kod nevjernika koji ispovijeda nevjerstvo ili kod grješnika koji čini grijehe i sramotna djela. Činjenica da prvi ispovijeda nevjerstvo, a da drugi čini grijehe, najbolji je dokaz da je Uzvišeni Allah htio da oni učine to što su i učinili, jer se bez Njegove volje i Njegovog htijenja ništa ne može ni dogoditi. S druge strane, činjenica da Uzvišeni Allah ne voli ni nevjerstvo ni griješenje, niti je zadovoljan sa time da ljudi čine nevjerstvo ili grijehe, najbolje govori da se u ovom slučaju radi samo o Njegovoj kosmičkoj volji, a nikako i šerijatskoj.
Djelovanje samo Allahove šerijatske volje uočavamo kod nevjernika koji nije primio islam, što mu je u osnovi naređeno, i kod grješnika koji čini grijehe, iako je obavezan da ih se kloni. Dakle, Uzvišeni Allah želi i voli da nevjernik primi islam i da se grješnik prođe grijeha, i, s te strane, posrijedi je Allahova šerijatska volja, dok, s druge strane, činjenica da se takvo nešto nije desilo i pored toga što je Uzvišeni Allah to naredio i što On to želi, ukazuje da je u ovom slučaju riječ samo o Njegovoj šerijatskoj volji.
6. Ukoliko se uzme u obzir da Allahova kosmička volja obuhvata i ono što Uzvišeni Allah ne voli i sa čime nije zadovoljan, kakav je primjer, recimo, sa nevjerstvom i grijesima, ona je, u tom slučaju, općenitija i obuhvatnija od Allahove šerijatske volje. Međutim, usljed činjenice da zbog ove, Allahove kosmičke volje, nevjernik neće primiti islam, niti će grješnik ostaviti grijehe, ona je, u ovom slučaju, specifičnija od Allahove šerijatske volje.
Gledajući iz drugog ugla, Allahova šerijatska volja specifičnija je i obuhvatnija od Allahove kosmičke volje, ukoliko se uzme u obzir da ona obuhvata apsolutno sve što je Uzvišeni Allah naredio i sa čime je zadovoljan, bez obzira da li to (od Njegovih robova) bilo sprovedeno u djelo ili ne. Istovremeno, ova vrsta Allahove volje, dakle Allahova šerijatska volja, specifičnija je od kosmičke, ukoliko se uzme u obzir da se posredstvom Allahove kosmičke volje dešava i ono što Uzvišeni Allah nije naredio, kao i ono sa čime On nije zadovoljan.
Ovo su bile neke razlike između Allahove kosmičke i šerijatske volje. Onaj ko ih pojmi i dobro shvati, bit će sačuvan od mnogobrojnih sumnji i nedoumica koje su na krivi put navele i u zabludu odvele veliki broj ljudi. Također, ko na sve vrste ljudskih djela (bila ona dobra ili loša) bude gledao kroz prizmu ove dvije vrste Allahove volje, imat će izoštren vid i sve će dobro percipirati i shvatiti, dok će, s druge strane, onaj ko bude u vidu imao samo Allahov šerijat (tj. samo Allahovu šerijatsku volju), bez obraćanja pažnje na Njegov kader (tj. Njegovu kosmičku volju) i suprotno, (zauvijek) ostati slijep na jedno oko.[4]
Nekoliko primjera šerijatskog i kosmičkog[5]
Baš kao što razlikujemo kosmičko-kadersku i šerijatsko-vjersku Allahovu volju, na isti način posmatramo i veliki broj drugih islamskih, dogmatsko-šerijatskih pojmova, kao što su: el-kitāba (zapisivanje), el-emr (naredba), el-izn (dozvola), el-dža‘l (činjenje), el-kelimāt (riječi), el-ba‘s (slanje), el-irsāl (slanje), et-tahrīm (zabrana), el-ītā (davanje), el-kurh (prezir). Sličnih pojmova ima još mnogo, a svaki od njih možemo podijeliti na kosmički i šerijatski.
Slijede primjeri kosmičkog i šerijatskog za svaki od spomenutih pojmova:
El-kitāba (zapisivanje);
kosmičko zapisivanje:
Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!…” (El-Mudžadela, 21);
šerijatsko zapisivanje:
…Propisuje vam se post… (El-Bekara, 183).
El-emr (naredba);
kosmička naredba:
I naredba Naša samo je jedna riječ – sve bude u tren oka (El-Kamer, 50);
šerijatska naredba:
Allah uistinu naređuje pravednost i dobročinstvo… (En-Nahl, 90).
El-izn (dozvola);
kosmička dozvola:
…ali oni time (tj. sihrom) nikome nisu bez Allahove dozvole mogli nauditi… (El-Bekara, 102);
šerijatska dozvola:
…Reci: “Da li vam je Allah to dozvolio ili Allaha potvarate?” (Junus, 59)
Zar oni da imaju božanstva koja im propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio? (Eš-Šura, 21).
El-dža‘l (činjenje[6]);
kosmičko činjenje:
…I tako Allah čini kaznu onima koji ne vjeruju. (El-En‘am, 125);
šerijatsko činjenje:
Allah nije učinio ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama…[7] (El-Maida, 103).
Što se tiče ajeta:
Allah je učinio da Kaba, Časni hram, bude preporod za ljude… (El-Maida, 97),
u njemu nalazimo primjer i za kosmičko i za šerijatsko činjenje, jer je Uzvišeni Allah Svojom kosmičkom odredbom Kabu učinio svetom, a i Svojim šerijatom zahtijeva da je ljudi drže svetom.
El-kelimāt (riječi);
kosmičke riječi:
Tako se obistinila riječ Gospodara tvoga da neće (po)vjerovati oni koji u grijehu žive (Junus, 33);
šerijatske riječi:
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti mu zaštitu podaj sve dok ne posluša Allahove riječi… (Et-Tevba, 6).
I kosmičke i šerijatske riječi sadržane su u ajetu:
…i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove povjerovala… (Et-Tahrim, 12).
El-ba‘s (slanje);
kosmičko slanje:
…poslali smo protiv vas robove Naše… (El-Isra, 5);
šerijatsko slanje:
…i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti… (El-Bekara, 213),
On je neukima poslao Poslanika… (El-Džumua, 2).
El-irsāl (slanje)[8];
kosmičko slanje:
On je Taj koji šalje vjetrove… (El-A‘raf, 57);
šerijatsko slanje:
On po Poslaniku Svome šalje uputu i vjeru istinitu… (Es-Saff, 9).
Et-tahrīm (zabrana);
kosmička zabrana:
A Mi smo mu već odranije bili zabranili dojilje… (El-Kasas, 12);
šerijatska zabrana:
…a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate… (El-Maida, 96).
El-ītā (davanje);
kosmičko davanje:
…a Allah daje vlast kome On hoće… (El-Bekara, 247);
šerijatsko:
…Čvrsto prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!… (El-Bekara, 93).
El-kurh (prezir);
kosmički prezir:
…ali je Allah prezreo da idu, pa ih je zadržao… (Et-Tevba, 46);
šerijatski prezir:
Sve je to prezreno, Gospodaru tvome mrsko (El-Isra, 38).
Što se tiče razlika između kosmičkog i šerijatskog u ovim pojmovima, one odgovaraju razlikama između kosmičko-kaderske i šerijatsko-vjerske Allahove volje, o čemu je prethodno bilo riječi.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/allahova-volja-vrste-i-primjeri/
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/156–157, i El-Istikama, 1/433. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza.
Vidi manje[2] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/180–183, 5/360, 413, 414, 7/72, 73. Također vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 557, i Medaridžus-salikin, 1/264–268, Ibn Sahman, Tenbihu zevil-elbabis-selimeti anil-vukui fil-elfazil-mubtedeatil-vehima, str. 61–62, Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza, Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 100, Salih Fevzan, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 42–43, dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 162, Abdullah b. Džibrin, Et-Talikatu ala lumatil-itikad, str. 60–61.
[3] Tj. čovjekovo opiranje grijesima i borba protiv strasti i duše koja ga navodi na zlo. (op. prev.)
[4] Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Istikama, 2/78.
[5] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 558–567.
[6] Što možemo prevesti i kao određivanje, davanje i tome slično, a što znači da bi prijevod ajeta mogao glasiti: “…I tako Allah određuje kaznu onima koji ne vjeruju”, odnosno: “…I tako Allah daje kaznu onima koji ne vjeruju”. Takav je slučaj i sa prijevodom ostalih ajeta u kojima se spominje el-dža‘l. (op. prev.)
[7] Pojašnjenje pojmova spomenutih u ovom ajetu nalazimo u predaji koju bilježi imam Buhari u Sahihu, br. 4623, a koju prenosi Seid b. Musejjib. Shodno ovoj predaji, behīra je deva čije je mlijeko bilo rezervirano samo za božanstva idolopoklonika; sāiba je deva koju su puštali na slobodu u ime svojih božanstava i na nju ništa nisu tovarili; vesīla je mlada deva koja bi dva puta uzastopno okotila žensko mladunče; hām je mužjak deve koji je tačno određeni broj puta oplodio ženke deva, pa bi ga nakon toga ostavljali svojim božanstvima, tako da na njega ništa ne bi tovarili. (op. prev.)
[8] El-ba‘s i el-irsāl imaju vrlo blisko značenje, gotovo identično, pa je i prijevod ova dva pojma istovjetan. (op. prev.)
Da li se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo?
Ukoliko bi neko postavio sljedeće pitanje: “Mi vjerujemo da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom voljom i Njegovim određenjem, pa da li to znači da se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo? Da li u nekim Njegovim djelima ima zla?”, odgovor bi glasio: Uzvišeni Allah potpuno je čist i vrlo daleko odviše
Ukoliko bi neko postavio sljedeće pitanje: “Mi vjerujemo da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom voljom i Njegovim određenjem, pa da li to znači da se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo? Da li u nekim Njegovim djelima ima zla?”, odgovor bi glasio: Uzvišeni Allah potpuno je čist i vrlo daleko od svakog oblika zla i On ne čini ništa osim ono što je dobro. To što kader pripisujemo Uzvišenom Allahu nikako i ni u kojem slučaju ne znači da on sadrži neki oblik zla, jer je kader u suštini Allahovo znanje, Njegovo pisanje tog znanja, Njegova volja i rezultat Njegovog stvaranja, a sve spomenuto čistō je i nenatrunjenō dobro i savršenost u svakom smislu, što opet potvrđuje da se zlo ne dovodi ni u kakvu vezu sa Sveznajućim Gospodarom, niti sa Njegovim imenima, svojstvima i djelima. Da Uzvišeni Allah kojim slučajem čini zlo, neka je slavljen i daleko od toga!, tada bi i neko od Njegovih imena bila izvedenica iz pojma zlo, što bi opet značilo da sva Njegova imena nisu lijēpā, kao i to da bi neki Njegovi propisi i odredbe sadržavali nešto negativno, neka je On uzvišen i vrlo daleko od toga!
Istina je da se zlo dovodi u vezu s Njegovim stvorenjima i sa produktima Njegovog djelovanja, što znači da je zlo (ponekad) sadržano u rezultatima Allahovog određenja, a ne u suštini tog određenja. Naprimjer, neku ćemo stvar u određenim okolnostima ocijeniti zlom i negativnom, dok ćemo istu tu stvar u drugim okolnostima ocijeniti kao dobru i pozitivnu. Dakle, u ovakvim slučajevima “zlo” je relativno, jer je loše po nekog, a istovremeno dobro po nekog drugoga; ponekad za istu osobu ono bude dobro s jednog aspekta, a loše s drugog, što je i najčešći slučaj (tj. da istoj osobi odredba bude s jedne strane loša, a s druge dobra). Ovakav je slučaj, recimo, sa kisāsom (odmazdom), šerijatskim kaznama, eliminiranjem nevjernika itd. Sve pobrojano loše je po njih same, tj. po nevjernike ili one nad kojima bude izvršen kisās i šerijatska kazna, ali opet i po njih same u tome ima određene koristi, dok je, s druge strane, u sprovođenju kisāsa i šerijatskih kazni veliko dobro za druge, jer se njima praktično demonstrira kako prolaze zločinci i prijestupnici i kako Uzvišeni Allah jedne ljude suzbija s drugima. Sličan je slučaj i sa bolestima koje su, sa jedne strane, nevolja i zlo, međutim, ako ih posmatramo sa ostalih strana, uvidjet ćemo da vrlo često donose i mnogo dobra.[1]
Iz svega priloženog zaključujemo da se zlo ni u kojem slučaju ne dovodi u vezu sa Uzvišenim Allahom, niti Mu se ono može niti smije pripisati. To je potvrđeno i u predaji koju bilježi imam Muslim u Sahihu, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi koju je učio odmah nakon početnog tekbira u namazu, veličao svoga Gospodara i negirao da se Njemu Uzvišenom pripisuje zlo, govoreći: “Odazivam Ti se i sretan Ti stojim na raspolaganju! Svako dobro u Tvojim je rukama, a zlo se Tebi ne pripisuje. Kod Tebe utječište tražim i Tebi pripadam, blagodaran Ti si i uzvišen!”[2]
U komentaru ovog hadisa Ibn Kajjim kaže: “Allah je uzvišen i vrlo daleko od toga da Mu se pripiše bilo kakav oblik zla. Sve što se dovodi u vezu s Njim čisto je dobro, a zlo je postalo zlo onda kada je izgubilo vezu sa Allahom, tj. kada je prestalo biti legitimno dotičnu stvar pripisivati Allahu i vezati je za Njega, jer kada bi to kojim slučajem bilo legitimno, tada se ne bi ni radilo o nečemu što je loše, već o nečemu što je dobro. Uzvišeni Allah Stvoritelj je i dobra i zla, a zlo se nalazi pri nekim Njegovim stvorenjima, a ne u suštini Njegovog stvaranja, niti u Njegovim djelima.
Njegovo stvaranje, Njegovo djelovanje, Njegova odredba, Njegovo predodređenje – sve je to u suštini čistō dobro, bez imalo zla. Zbog toga je Uzvišeni Allah čist i vrlo daleko od svakog oblika zulma (tj. nasilja), koji se definira kao ‘postavljanje nečega na njemu neodgovarajuće mjesto’, jer On svaku stvar postavlja na mjesto koje mu u potpunosti odgovara, što i jeste čistō i nenatrunjenō dobro, dok je zlo stavljanje nečega na mjesto koje za njega nije predviđeno. Dakle, ukoliko se određena stvar postavi na mjesto koje je za nju i predviđeno i koja joj u potpunosti odgovara, u tom slučaju ne radi se o zlu, već o dobru. Iz kazanog nam je jasno da se zlo ne pripisuje Allahu, a i Njegova lijepa imena to svakako potvrđuju i o tome svjedoče.”[3]
Ibn Kajjim također je kazao: “Allahova lijepa imena u potpunosti negiraju svaku mogućnost da se Njemu pripiše bilo kakav oblik zla, nepravde ili nečega što je loše, međutim, Uzvišeni je Allah, i pored toga, Stvoritelj svega. On je stvorio robove, njihova djela, njihove pokrete i ono što oni govore, pa tako, kada rob uradi neko loše i zabranjeno djelo, za njega kažemo da je počinitelj tog lošeg i zabranjenog djela, a njegov Gospodar je Taj koji ga je učinio počiniteljem tog (ne)djela. To što ga je Uzvišeni Allah učinio počiniteljem tog (ne)djela potpuna je pravda, velika mudrost i ispravna odluka, odnosno čisto dobro, i pored toga što će ono što će počinitelj uraditi biti nešto zlo i ružno. Ovakvom odredbom Uzvišeni Allah svaku stvar postavlja na njoj odgovarajuće mjesto, čineći to sa mudrošću na kojoj Mu se treba zahvaljivati. U suštini, sve to na koncu donosi određene vrste koristi i dobra, i pored toga što djelo koje je učinio taj čovjek biva okvalificirano kao sramotno, zlo i ružno.”[4]
“Zaključujemo da se Uzvišenom Allahu ni u kojem slučaju ne pripisuje zlo, jer ukoliko bismo tvrdili takvo nešto, to bi značilo da On stvari postavlja na njima neodgovarajuća mjesta, što je vid zuluma, tj. nasilja i nepravde, od čega je Uzvišeni Allah vrlo daleko.
Ukoliko Uzvišeni Allah nekog čovjeka kazni određenom kaznom zbog grijeha koji je počinio, što je za počinitelja lično vid zla i nevolje, ne možemo reći da je Allah učinio nešto što je zlo, jer se kazna za prijestup i grijeh ubraja u dobro i pravdu, a ne u zlo i nepravdu. Isto tako, ukoliko Uzvišeni Allah uskrati ostvarenje određene dobrobiti ili onemogući povode koji vode do te dobrobiti, to se opet ne smatra zlom, jer nepostojanje nečega nije vid djelovanja pa da bismo ga mogli okvalificirati kao dobro ili loše i onda ga dovesti u vezu sa Allahom. Uz sve to, Uzvišeni Allah nije obavezan da na Pravi put uputi svakog Svog roba niti da mu podari sreću i uspjeh u životu, već On iz Svoje neizmjerne dobrote upućuje onoga koga On hoće i daruje sreću i uspjeh onome kome On hoće, a ukoliko nekome tu uputu i sreću uskrati, to se ne smatra nepravdom, niti zlom.”[5]
Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao: “Uzvišeni Allah potpuno je neovisan o Svojim robovima i On za njima nema nikakve potrebe. Naredio im je ono što im donosi korist, a zabranio im je ono što je po njih štetno. Na taj način, dakle kroz naredbe i zabrane, On im iskazuje najveći oblik dobročinstva, jer im pomaže da budu pokorni i bogobojazni.
Kada bismo pretpostavili da neki pobožan i učen čovjek svim ljudima bez izuzetka naređuje da rade ono što je po njih korisno, a potom nekima od njih pomogne u činjenju onoga što im je naredio, dok drugima tu pomoć uskrati, kazali bismo da je taj čovjek dobročinitelj prema onima kojima je pomogao, ali bismo isto tako zaključili da on ni u kojem slučaju nije nepravedan prema onima kojima je svoju pomoć uskratio.
Također, ukoliko bi taj čovjek pravedno i sasvim primjereno kaznio prijestupnika onako kako on to, shodno veličini i težini prijestupa, i zaslužuje, taj bi čovjek i u tom slučaju zaslužio svaku pohvalu.
Ako nam je ovo jasno, pitamo se kako uopće porediti ovog mudrog i pravednog čovjeka sa Onim koji je najmudriji među mudrima i najmilostiviji među svim milosnima?! Kroz naredbe koje Uzvišeni Allah stavlja u obavezu Svojim robovima, On ih u suštini usmjerava na Pravi put, podučava ih i upoznaje sa suštinom dobra. Kada ih potpomogne u činjenju onoga što im je naredio, u tom slučaju On je Svoju blagodat prema njima upotpunio i zaslužuje da Mu se Njegov rob svesrdno zahvaljuje – i zbog toga što mu je nešto naredio i zbog toga što mu je pomogao da tu obavezu izvrši.
Međutim, ukoliko mu Uzvišeni Allah uskrati Svoju pomoć i ostavi ga sve dok ne upadne u grijeh, On je tako postupio zbog određene mudrosti koja je Njemu znana.”[6]
Vidi manjeKada čovjek shvati i spozna šta mu šteti, a šta mu koristi, njegova je obaveza da se ponizno obrati Uzvišenom Allahu i da Ga usrdno moli za pomoć u činjenju onoga što je po njega dobro i korisno. On ne smije pomisliti, niti kazati: “Ja neću ništa poduzimati sve dok Allah ne stvori djelo koje ću učiniti!” Jer, ukoliko bi ovog čovjeka napao neprijatelj ili divlje zvijeri, nema nikakve sumnje da bi im pokušao umaći, a neće ni pomisliti da kaže: “Ja nikuda neću ići sve dok Allah ne stvori moj bijeg (tj. dok ne odredi da odavde umaknem).”[7]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/da-li-se-uzvisenom-allahu-pripisuje-zlo/
______________________
[1] Jer bivaju otkup za počinjenje grijehe i za nemarnost prema Allahu i Njegovim naredbama i tome slično. (op. prev.)
[2] Muslim, Sahih, 1/535, br. 771, Poglavlje o namazu putnika.
[3] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–365. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/142–144, Ibn Kajjim, Et-Tefsirul-Kajjim, str. 550–556, Medaridžus-salikin, 1/409–412, i Bedaiul-fevaid, 2/214–215, od istog autora, Zejd b. Fejjad, Er-Revdatun-nedijja, str. 354–360, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 199–204.
[4] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 366–385. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 1/145–146, 3/142–145, i El-Hasenetu ves-sejjietu, str. 52, kao i Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 172–181.
[5] Dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 202. Također vidjeti: šejh Muhammed Emin Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirabi an ajatil-Kitab, str. 286–287.
[6] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/38. Također vidjeti: Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi, str. 34–36. Ešari, Risaletun ila ehlis-sugari, str. 85.
[7] Vidjeti: dr. Abdurrahman Mahmud, El-Kadau vel-kader, str. 280.
Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da u isto vrijeme On sa tim nije zadovoljan?
Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”, odgovor bi glasviše
Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”,
odgovor bi glasio: Rezultate, koji se određenim djelovanjem žele postići, možemo podijeliti na dvije vrste: ciljani rezultat, dakle ono što se određenim djelovanjem primarno želi postići; i sporedni rezultat, tj. ono što dolazi kao posljedica ostvarenja ciljanog rezultata.
Što se tiče primarnog, tj. ciljanog (pozitivnog) rezultata koji se želi ostvariti, njegovo je ostvarenje poželjno zbog toga što je on u suštini nešto što je lijepo i što sadrži svekoliko dobro, te je zbog toga njegovo ostvarenje samo po sebi i cilj, dok, s druge strane, sporedni rezultat nije sam po sebi cilj, pa on (ponekad) sa sobom ne donosi suštinsku dobrobit i pored toga što se ostvaruje na način koji vodi ka određenoj dobrobiti. Dakle, ovaj sporedni rezultat nekada je sam po sebi nešto što je ružno i nepoželjno, ali on u isto vrijeme zna biti i poželjan zbog (pozitivnih) rezultata do kojih će dovesti, tako da se u njemu sjedinjuju dvije prividne oprečnosti: njegova nepoželjnost i poželjnost, što ustvari nije kontradiktorno, jer je ostvarenje ovog rezultata poželjno s jedne, a nepoželjno s druge strane.
Ovo je općepoznato. Naprimjer, razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju.
Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele.
Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu. Dakle, ovo je poznato i shvatljivo čak i stvorenjima, tj. običnim ljudima, pa kako da to ne bude poznato Sveznajućem i Mudrom Stvoritelju, kojem ništa nije nepoznato? Znači, Uzvišeni Allah ponekad mrzi određenu stvar, međutim, On u isto vrijeme i želi da se ona desi, jer će njeno ostvarenje dovesti do onoga što On voli i sa čime je zadovoljan, u čemu nema nikakve kontradikcije.
Kako bi ovo postalo jasnije, navest ćemo dva primjera:
– Stvaranje Iblisa i mudrosti koje su proizašle iz toga
Uzvišeni Allah stvorio je Iblisa koji je osnova izopačenosti i pokvarenosti i od kojeg kreću sva zla ovog svijeta, kao što su kriva vjerovanja, zabludjela uvjerenja, slijeđenje strasti, povođenje za sumnjama i tome slično. Iblis je glavni uzročnik ljudske zablude i nesreće i on ljude navodi da čine djela koja izazivaju Allahovu srdžbu. Međutim, Iblis svojim postojanjem prouzrokuje i mnoge pozitivne posljedice i u njegovom postojanju kriju se mnoge mudrosti.
Prije nego što kažemo nešto o tim mudrostima, potrebno je ukazati na jednu vrlo bitnu stvar. Naime, mi tvrdimo da u svemu onome što Uzvišeni Allah čini i u svemu onome što naređuje postoji određena mudrost i stanovita korist, međutim, nije nužno da nama, ljudima, ta mudrost uvijek i u svim situacijama bude potpuno jasna. Dužni smo, dakle, vjerovati da u svemu što Uzvišeni Allah čini postoji određena vrsta mudrosti, bez obzira postala nam ona jasna ili ne, jer On nije svim Svojim stvorenjima omogućio da te mudrosti dokuče i shvate, već ih je podučio samo onome što On želi i hoće. Štaviše, mnogo je više onoga što je ljudima ostalo skriveno i nepoznato od onoga što im je poznato i što znaju. Zbog toga, musliman je obavezan čvrsto vjerovati da nijedno Allahovo djelo niti naredba nisu lišeni velike i zapanjujuće mudrosti, pred čijom veličinom zastaje um, pa makar on i ne shvatao sve detalje i pojedinosti te mudrosti jer, kako pravilo kaže, nepoznavanje određene stvari nije dokaz da ta stvar ne postoji. Naprimjer, određene segmente medicine, poput operativnih zahvata, poznaju samo ljekari koji su specijalisti u toj oblasti, a sličan je slučaj i u oblasti inžinjeringa i ostalih vrsta nauka i vještina, međutim, to što svi ljudi ne poznaju ove oblasti nikako ne znači da one ne postoje ili da ih treba poricati.
Nakon što smo potvrdili ovo pravilo, navodimo nekoliko mudrosti koje su, prema mišljenju islamskih učenjaka, prouzročene stvaranjem Iblisa:
1. Ljudi postaju svjesni moći Uzvišenog Gospodara da Svojom voljom stvori sušte suprotnosti. Tako je Uzvišeni Allah stvorio Iblisa, to najgroznije i najodvratnije biće, koje je uzročnik svakoga zla, kao što je nasuprot njega stvorio Džibrila, jedno od najčasnijih i najneporočnijih bića, koje je izvorište svakog dobra, pa neka je uzvišen Onaj koji je stvorio oba ova bića! Allahova moć manifestira se i u stvaranju noći i dana, vreline i studeni, vode i vatre, bolesti i lijeka, smrti i života, ljepote i ružnoće… Svaki od negativnih elemenata ističe ljepotu i pozitivnost svoje suprotnosti. Ovo je jedan od najjasnijih dokaza koji ukazuju na savršenstvo Allahove moći, na Njegovu veličinu i apsolutnu vlast koja je samo Njegova privilegija. On je stvorio sve ove suprotnosti, stavio ih jedne naspram drugih i učinio da svaka od njih djeluje protiv druge. Sve spomenuto odvija se isključivo Allahovim upravljanjem i Njegovim rukovođenjem, u čemu se opet ogleda Njegova mudrost i svemoć, jer, ukoliko bi jedna od suprotnosti izostala u potpunosti, nestalo bi i mudrosti u vezi sa njom, a Njegova svemoć bila bi dovedena u pitanje.
2. Uzvišeni Allah Svojim štićenicima pruža priliku da na najdosljedniji način upotpune sve stepene ibadeta i tako Mu iskažu svoju pokornost. Ovo se ostvaruje kroz ustrajno suprotstavljanje Allahovih iskrenih robova Iblisu i njegovim sljedbenicima, izazivanje njihove srdžbe kroz bogobojaznost i pokornost Uzvišenom Allahu, te traženje utočišta kod Allaha, moleći Ga da ih zaštiti od prokletog Iblisa, njegovih štićenika i njihovih spletki. Na ovaj način iskreni Allahovi robovi ostvaruju nebrojene ovosvjetske i onosvjetske koristi, koje, ako Iblis i njegove sluge ne bi postojale, ne bi mogli ni ostvariti.
Iskrenu ljubav prema Allahu, usrdno obraćanje samo Njemu, oslanjanje samo na Njega, strpljivost, bespogovorno zadovoljstvo sa Njim i Njegovom odredbom i tome slično, ubrajamo u Allahu najdraže vidove ibadeta, a ništa od spomenutog nije moguće ostvariti osim kroz ustrajno suprotstavljanje strastima, borbu sa samim sobom, te kroz poniznost pred Uzvišenim Gospodarom i davanje prednosti ljubavi prema Njemu nad svim drugim što postoji. Povod za sve spomenute vrste ibadeta jeste stvaranje i postojanje prokletog Iblisa.
3. Iskušenja i nevolje. Iblis je, između ostalog, stvoren i kako bi bio povod za ljudska iskušenja, kroz koja će se razdvojiti dobri od onih loših.
4. Značenja Allahovih imena dolaze do izražaja, kao i sve ono što ona podrazumijevaju i što je vezano za njih. U imena Uzvišenog Allaha ubrajaju se i imena kao što su Er-Rāfi‘ (Onaj koji uzdiže onoga koga On želi), El-Hāfid (Onaj koji spušta onoga koga želi), El-Muizz (Onaj koji uzvisuje), El-Muzill (Onaj koji unizuje), El-Hakem (Apsolutni Sudac), El-Adl (Najpravedniji).
Svako od ovih Allahovih imena podrazumijeva postojanje onoga na što se ona odnose i što ona svojim značenjem i podrazumijevaju[2], tako da je stvaranje Iblisa istaknulo značenja imena Uzvišenog Allaha, što se, ako bi svi ljudi bili vjernici i Allahu pokorni, ne bi desilo.
5. Na površinu izlazi ono što se nalazi u ljudima, tj. u njihovoj prirodi, bilo da se radi o dobru ili zlu. Ljudska priroda počiva na dvjema osnovnim karakteristikama, a to su dobro i zlo, odnosno ružno i lijepo, međutim, one ostaju skrivene u ljudima baš kao što je plamen skriven u kresivu sve do trenutka dok se on ne upali. Što je kresivo za vatru, to je šejtan za ljudsku prirodu, odnosno, stvaranjem šejtana priroda pokvarenih i loših ljudi izlazi na vidjelo, te njihova volja za činjenjem ružnih djela svima postaje očita, baš kao što je slanje poslanīkā bio povod da na vidjelo izađe priroda dobrih ljudi, nakon čega i njihova volja za činjenjem dobra također postaje očita. Na ovaj način Najmudriji od svih mudrih daje da iz dobrih ljudi na površinu izađe i vidljiva postane njihova dobrota, koja je do tada bila u njima skrivena, kao što na sličan način daje da iz pokvarenih ljudi na površinu izađe i svima očitom postane njihova zloba i pokvarenost. Nakon toga, Allahova mudrost pokazuje se na objema skupinama, te postaje legitimno da se i nad jednom i nad drugom, shodno zasluzi, primijeni Njegov propis, da bi se potom svima obznanilo ono što je Uzvišeni Allah, shodno Svome sveobuhvatnom znanju, znao oduvijek.
6. Ukazuju se mnogobrojni Allahovi znakovi, kao i čudesna moć u Njegovom djelovanju. Nevjerstvo i zlo, koje su počinile izopačene i pokvarene duše nevjernika i silnika, bili su povod da Uzvišeni Allah pošalje mnoga čuda i jasne znakove Svoje moći. Takav je primjer sa Velikim potopom, silovitim vjetrom kojim je uništen narod Ad, uništenjem naroda Semud, propasti naroda poslanika Luta, preobražajem vatre, u koju je bačen poslanik Ibrahim, alejhis-selam, u hladnu i spasonosnu, sa svim čudima koja je Uzvišeni Allah pokazao preko poslanika Musaa, kao i sa svim ostalim sličnim čudesima i jasnim dokazima. Kada bismo, hipotetički, zamislili da nevjerstvo i nevjernici, kao i poricatelji vjere, ne postoje niti da su ikada postojali, nijedno od spomenutih čuda i jasnih znakova, koje ljudi prepričavaju kroz generacije i koje će sa koljena na koljeno prenositi dovijeka, ne bi se ni ukazali.
Uzvišeni Allah nije Iblisa ostavio da sve do Sudnjega dana ljude zavodi i navodi ih na krivi put iz neke počasti prema njemu, već samo kako bi ga još više ponizio i kako bi se ovaj prokletnik još više ogriješio, što će, naravno, samo povećati njegovu kaznu i umnogostručiti njegovu patnju. Ovdje još valja napomenuti da je Uzvišeni Allah Iblisa učinio nekom vrstom testa za ljude, kako bi se kroz stepen podložnosti njemu i njegovom djelovanju odvojili dobri od loših, o čemu je već ranije bilo govora, a imajući u vidu da će ljudi na Zemlji egzistirati sve do Sudnjega dana, to svakako znači da će i Iblis postojati sve dok postoje i ljudi, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kako-to-da-uzviseni-allah-zeli-da-se-nesto-desi-a-da-u-isto-vrijeme-on-sa-tim-nije-zadovoljan/
___________________________
Vidi manje[1] Za više pojedinosti vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–412, 445–460, Tarikul-hidžretejn, str. 181–183, El-Fevaid, str. 136–140, uvod u djelo Miftahu daris-seada, str. 3, i Medaridžus-salikin, 1/264–269 i 2/190–198. Također vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 252–256, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 205–210, Sefarini, Levamiul-envaril-behijja, 1/339–343.
[2] Odnosno, ako kažemo da je Uzvišeni Allah El-Muzill (Onaj koji unizuje), to automatski podrazumijeva da postoje grješnici koji su svojim grijesima i nepokornošću zaslužili da ih Allah ponizi, a grješnici griješe prvenstveno zbog toga što su ih zaveli Iblis i njegovi sljedbenici. (op. prev.)