(PRVI DIO)

Hvala Allahu, salavat i selam na Allahovog Poslanika, svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Rekao je Uzvišeni Allah: “…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost” (Er-Rum, 21), kao i: “On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drúgu njegovu stvorio da se uz nju smiri” (El-A‘raf , 189). Povodeći se ovom Božanskom uputom, nastojimo jačati porodične veze utemeljene na uzajamnoj ljubavi i poštovanju supružnika, kako bismo imali zdravo sjeme u društvu koje će pozitivno utjecati na ponašanje mladih.

Pred vama je dvadesetak tekstova iz serijala ”U okrilju bračne ljubavi” koje ćemo, uz Allahovu pomoć, postepeno objavljivati, a koje je sastavio i priredio uvaženi šejh, Adnan Abdul-Kadir, koji živi i radi u Kuvajtu. Allaha molimo da se muslimani i muslimanke okoriste savjetima i uputama koji slijede, On svime upravlja i On je moćan! Neka je salavat i selam i bereket na našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe.

Ako ti je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor, onda poslušaj, u suprotnom nemoj!

* Nemoj je u prvim danima “šokirati”!

Lijep odnos na koji žena ima pravo kod svog muža podrazumijeva da odabereš odgovarajuće vrijeme i riječi kada joj se obraćaš, posebno u prvim danima braka. Zato se nemoj na početku šaliti riječima: “Oženit ću drugu”. Da li bi bio zadovoljan da ona tebi kaže: “Ako mi se ne svidiš, tražit ću sporazumni razvod braka i vratit ću ti vjenčani dar”?

Uzvišeni Allah je rekao: “S njima lijepo živite!” (En-Nisa, 19.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prema ženama se lijepo odnosite!” (Buhari i Muslim)[1]

* Ko “sije” blage riječi, mora biti voljen

Oštar nastup, koji se zasniva na naredbi i zabrani, polučit će samo prividnu pokornost koja u sebi skriva mržnju i negodovanje.[2] Šta ti smeta da u svoj govor uneseš riječi poput: “ako dozvoljavaš”, “kad bi bilo ovako”, “bilo bi bolje” itd.

Uzvišeni Allah je rekao: “S njima lijepo živite!” (En-Nisa, 19.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim porodicama, a ja sam među vama najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)[3]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao se šaliti sa svojim ukućanima. Tako Aiša, radijallahu anha, kaže: “Trkala sam se sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam ga pretekla. To je bilo prije nego sam se udebljala. Nakon toga opet smo se trkali, pa me je pretekao i rekao: ‘Ovo ti je za ono kad si me pretekla!’” (Ahmed i Ebu Davud, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)[4]

* Uljepšaj se svojoj supruzi kao što voliš da se ona tebi uljepša!

Da li je obaveza ženi da te dočeka namirisana privlačnim mirisom dok ti u isto vrijeme smrdiš na znoj[5] ili cigarete? Zaista muška nemarnost prema vlastitom izgledu i ličnoj higijeni može kod supruge dovesti do odbojnosti, a nekad i do pogubnih posljedica.

Uzvišeni Allah je rekao: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228.)

Ibn Kesir kaže: “One kod muževa imaju isto toliko prava koliko muževi kod njih.”

Rekao je Ibn Abbas, radijallahu anhu: “Ja se volim uljepšati svojoj supruzi kao što volim da se ona meni uljepša.”

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uistinu je Allah lijep i voli ljepotu.” (Muslim)[6]

* Ne slušaj društvo kad je brak u pitanju, izuzev ako se radi o mudrom čovjeku!

Ne obaziri se na upute koje ti “serviraju” tvoji prijatelji u vezi supruge, posebno ako se radi o mladićima. Izuzetak su stariji ljudi čije iskustvo i savjet mogu biti korisni u određenim momentima, shodno tvojoj procjeni. Tako je Omer b. El-Hattab govorio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, pokrij svoje žene!”, ali ga Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poslušao dok Uzvišeni Allah nije objavio ajete o hidžabu: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora” (El-Ahzab 53), i tada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio svojim suprugama da se pokriju. (Buhari)[7]

Iako je Omer, radijallahu anhu, bio mudar čovjek, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prihvatio njegov prijedlog sve dok nije došlo pravo vrijeme za njegovu primjenu.

* Ustegni se od supruginog imetka!

Ne ispuštaj jedan od dva temelja skrbništva, a to je opskrba! U suprotnom, koja je onda tvoja uloga u kući? Zaista se slobodan i plemenit muškarac u formiranju i gradnji porodice oslanja na svoj sopstveni imetak ne zavlačeći ruku u ženin džep. Otkad se to dromedar pretvorio u devu?[8] Uzvišeni Allah je rekao: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.” (En-Nisa, 34.) Ako muž koristi imetak svoje supruge, onda to skrbništvo i upraviteljstvo mogu oslabiti.

* Što posiješ, to ćeš i požnjeti!

Ako se budeš lijepo odnosio prema svojoj supruzi, Allah će učiniti da se i ljudi lijepo prema tebi odnose. Uzvišeni Allah je rekao: “Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?!” (Er-Rahman, 60) i također je rekao: “Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – učinit ćemo da put do dobra lagahan je” (El-Lejl, 5-7).

A ako se prema svojoj supruzi budeš loše odnosio, Uzvišeni Allah će ti nadrediti nekog ko se prema tebi neće lijepo odnositi, bilo da se radi o pretpostavljenim na poslu, ili prijateljima, ili u svakodnevnim komunikacijama. Uzvišeni je rekao: “Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili.” (Eš-Šura, 30.) Također: “…a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – učinit ćemo da njemu put do tegobe lagahan je.” (El-Lejl, 8-10.)

Kako se ti odnosiš prema drugima, tako će se i drugi odnositi prema tebi, pa onaj ko nađe dobro, neka zahvali Allahu, a onaj ko nađe nešto drugo, neka ne krivi nikog do samog sebe.

* Čuvaj se nepravde prema supruzi!

Uzvišeni Allah je rekao: “Kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik!” (En-Nisa, 34.)

El-Buka’i je rekao: “Allahova moć nad vama veća je od vaše moći nad njima, zato se pazite Njegove kazne jer je On uzvišen i velik!”

Ibn Kesir kaže: “Allah, Uzvišeni i Veliki, uistinu je zaštitnik žena i On se osveti onome ko im nepravdu čini i tlači ih.”

Kaže pjesnik:

Ne čini zuluma iako si u stanju

Jer zulum te na kraju vodi kajanju

Tvoje su oči zaspale, ali mazlum nema sna

Protiv tebe dovi, a Allahovo oko ne spava.

* Obaveza pokornosti supruge svome mužu

Supruga je obavezna pokoravati se svome mužu iz sljedećih razloga:

Prvo, Allah je muža nazvao starješinom, poglavarom (sejjid). Rekao je Uzvišeni Allah o ženi upravnikovoj: “…i njenog sejjida (poglavara, tj. muža) kraj vrata zatekoše” (Jusuf, 25), a pokornost poglavaru je obavezna.

Drugo, muškarac se skrbi o ženi, kao što je rekao Uzvišeni Allah: “Muškarci vode brigu o ženama” (En-Nisa, 34).

Rekao je Ibn Abbas, radijallahu anhu: “Tj. muškarci su naredbodavci i žena treba da ga posluša kada joj nešto naredi.”

Treće, riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada bi čovjek naredio svojoj supruzi da prenosi pijesak (kamenje) sa crvenog brda na crno, i sa crnog brda na crveno, trebala bi to činiti.” (Ahmed)[9]

Pravni propis: Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Žena je obavezna služiti svoga muža u kući, jer je muž njen starješina po Allahovoj Knjizi, i jer je to uobičajena praksa i lijep odnos prema njemu.

Žena treba služiti svoga muža shodno običaju koji prakticiraju žene njenog statusa prema muževima u čijem rangu je njen muž, a to se razlikuje zbog različitih okolnosti. Tako način služenja žene koja živi u naselju nije kao one koja živi nomadskim životom, niti one koja je slaba.”

* Odazovi se svome mužu

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada čovjek pozove svoju suprugu radi (bračne) potrebe koju ima, neka mu se odazove pa makar imala pecivo u pećnici.” (Nesai)[10]

I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada žena zanoći odbijajući svoga muža (u postelji), meleki je proklinju dok ne osvane.” (Muttefekun alejhi)[11]

Pravni propis: Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Čovjek je obavezan imati spolni odnos sa suprugom shodno običaju i to je najveće pravo koje ona ima kod njega, veće i od opskrbe (hrane). Intimni odnos sa suprugom je obavezan shodno njenoj potrebi i njegovim mogućnostima.”

Pravni propis: Nije dozvoljeno prakticiranje spolnog odnosa na zabranjen način. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah ne gleda u čovjeka koji sa svojom suprugom opći u analni otvor.” (Nesai)[12]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je rekao: “Ko ima snošaj sa ženom dok je u hajzu ili u njen analni otvor, ili ode kod vračara pa povjeruje u ono što kaže, uznevjerovao je u ono što je objavljeno Muhammedu.” (Ebu Davud)[13]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Spolni odnos sa ženom u njen analni otvor zabranjen je Kur’anom i sunnetom, i prema mišljenju većine učenjaka prvih i potonjih generacija, to se čak tretira kao mali homoseksualizam… Ako čovjek ima spolni odnos sa suprugom u njen analni otvor i ona mu se pokori, oboje se sankcioniraju, a ako ne prestanu s tim, njihov se brak razvrgava isto kao što se razdvajaju oni koji čine razvrat od onih sa kojima to čine.

Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Grijesi imaju odvratne, ružne i štetne posljedice za srce i tijelo i na ovom i na budućem svijetu koje samo Allah poznaje.” A i ovo je jedan od tih grijeha!

———————–
Naslov originala: El-Kava‘idu el-mufide lil-hajati ez-zevdžijeti es-se‘ide

( القواعد المفيدة للحياة الزوجية السعيدة ) – Korisna pravila za sretan bračni život

Serijal: U okrilju bračne ljubavi

Knjiga br. 1

Autor: Adnan Abdul-Kadir

Preveo: hfz. Fahrudin Haseljić

Redaktura prijevoda: mr. Ahmed Purdić, Abdulvaris Ribo, prof.
Lektor i korektor: Sumeja Đurić, prof.

fusnote 1 dio

[1] Buhari, Sahih, 5186, Muslim, Sahih, 3638. (op. prev.)

[2] Dr. Nedžah el-Zahar, Hemesat džeri‘eh fi uzuni Adem.

[3] Tirmizi, Sunen, 3895. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Es-Silsiletul-ehadis es-sahiha, 285. (op. prev.)

[4] Ahmed, Musned, 6/39, 364, Ebu Davud, Sunen, 2578. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Irvaul-galil, 5/327. (op. prev.)

[5] Dr. Nedžah el-Zahar, Hemesat džeri‘eh fi uzuni Adem.

[6] Muslim, Sahih, 91. (op. prev.)

[7] Buhari, Sahih, 6240. (op. prev.)

[8] Dr. Nedžah el-Zahar, Hemesat džeri‘eh fi uzuni Adem.

[9] Ahmed, Musned, 6/76. Albani ga je ocijenio slabim. Vidjeti: Albani, Irvaul–galil, 7/76. (op. prev.)

[10] Nesai, Sunen, 5/313. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-džami‘a, 534. (op. prev.)

[11] Buhari, Sahih, 5194. , Muslim, Sahih, 1436. (op. prev.)

[12] Nesai, Sunen, 5/320. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-džami‘a, 7802. (op. prev.)

[13] Ebu Davud, Sunen, 3904. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Irvaul-galil, 7/68. (op. prev.)
———————–

DRUGI DIO

Olakšavajte jedno drugom, a nemojte otežavati, i slažite se, a nemojte se razilaziti: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neka vjernik ne prezire vjernicu! Ako mu se nešto od njenog ponašanja ne sviđa, sigurno ima drugih postupaka kojima je zadovoljan.” (Muslim)[1] Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Tj. ne treba da je prezire, jer ako mu se nešto od njenog ponašanja ne sviđa, sigurno ima drugih stvari i postupaka kojima je zadovoljan. Žena može biti drske naravi, ali pobožna i lijepa, ili čedna, ili ljubazna prema njemu i sl.”

Uzvišeni Allah kaže: “S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19.)

Isti je slučaj i u odnosu supruge prema mužu.

Kaže pjesnik:

Ko je taj kome su lijepe osobine sve

Dosta je čovjeku počasti da mu se mahane pobroje.

Kaže drugi:

Ko je taj koji nikad loše učinio nije

I iz kojeg samo dobro može da izbije.

* Postepeno rješavanje ženine neposlušnosti

Uzvišeni Allah je rekao: “A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! Allah je, zaista, uzvišen i velik!” (En-Nisa, 34.)

Pravni propis: Nije dozvoljeno rastavljanje u postelji prije negoli se supruzi uputi savjet, shodno riječima Uzvišenog Allaha u navedenom ajetu.

Er-Razi kaže: “Tekst ajeta jasno upućuje na to da Uzvišeni na prvo mjesto stavlja savjet, a potom prelazi na rastavljanje u postelji, a potom prelazi na fizičko kažnjavanje. Pa ako se cilj postigne blažim načinom, obaveza je tu se zaustaviti, i nije dozvoljeno primijeniti teži.”

Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, kaže: “Muslimanu nije dozvoljeno da ne govori sa svojim bratom muslimanom duže od tri dana. Ko svoga brata bude izbjegavao duže od tri dana, a potom umre, ući će u Vatru.” (Ebu Davud)[2]

Zato izbjegavanje dolazi poslije savjeta.

Pravni propis: Nije dozvoljeno fizički kažnjavati suprugu prije nego se primijeni rastavljanje u postelji, shodno navedenom ajetu.

Kaže Er-Razi: “…i nije dozvoljeno primijeniti teži metod.”

Allah je dozvolio samo fizičko kažnjavanje koje ne nanosi ozljede i to nakon prethodno spomenute postupnosti, kao i zbog općenitosti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.” (Buhari)[3] Ako nakon rastavljanja u postelji primijeniš fizičko kažnjavanje, onda ne udaraj po licu!

* Ne žuri da ispuniš šejtanovu želju!

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Iblis ima prijesto na vodi odakle šalje svoje čete. Najbliži mu je onaj ko najviše smutnje posije. Dolaze mu i govore: ‘Uradio sam to i to’, a on odgovori: ‘Nisi ti ništa uradio.’ Onda mu drugi dođe i kaže: ‘Nisam ga ostavio sve dok ga nisam rastavio od žene’, a onda tog sebi primakne i kaže: ‘E, ti dobro radiš!’” (Muslim)

Pazi! Pazi! Pazi…!

* Davanje razvoda supruzi ne spada u dobročinstvo prema roditeljima

Muž nije obavezan razvesti suprugu ako to od njega traži njegova majka.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Nije mu dozvoljeno da je pusti na zahtjev svoje majke, već majci treba činiti dobročinstvo, a puštanje žene nije od dobročinstva prema majci.

To zato jer majku nadvladaju emocije i tada suprugu svoga sina poredi sa inoćom. Još davno su neke majke rekle: ‘Ja sam ga odgajala, a drugoj ga pripremila.’

Dobar i bogobojazan otac, koji se drži Allahovih propisa, gleda dalje i ljepše se odnosi. On uzima u obzir ono što je najbolje za njegovog sina, pa ako mu on naredi da ženu pusti, sin je dužan da mu se pokori, jer mu naređuje dobro. Kao što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Ibn Omeru, radijallahu anhu, rekavši: “Poslušaj svoga oca i razvedi se od žene!” (Tirmizi, Albani ga ocijenio dobrim)[4]

Kao što je i Ismail, alejhis-selam, poslušao savjet svoga oca Ibrahima Halila, alejhis-salatu ves-selam, pa se razveo od svoje žene. (Buhari)[5]

Ali, ako otac nije poput spomenutih, tada sin nije obavezan da ga posluša po pitanju braka, niti se u tom slučaju odustajanje od očevog zahtjeva ubraja u nepokornost roditeljima.

* Zabrana razvoda dok je žena u hajzu

Uzvišeni Allah je rekao: “Kad htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme kad su čiste pustite.” (Et-Talak, 1.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Razvod braka u vrijeme mjesečnog pranja zabranjen je Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.”

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Zabranjeni razvod jeste da je razvede dok je u hajzu.”

A od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je svoju suprugu razveo u vrijeme hajza, pa se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naljutio. (Buhari)[6]

* Zabrana razvoda u vrijeme čistoće tokom koje je muž imao intimni odnos sa suprugom

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Zabranjeni razvod jeste da je razvede dok je u hajzu ili u vrijeme čistoće u kojoj je imao odnos s njom, pa ne zna je li zanijela ili nije.”

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Taj postupak je zabranjen Kur’anom, sunnetom i konsenzusom učenjaka.”

Ibn Kesir u komentaru spomenutog ajeta: “…vi ih u vrijeme kad su čiste pustite”, kaže: “Razvod je zabranjen kada je pusti dok je u hajzu, ili u vrijeme čistoće u kojoj su imali odnos, pa ne zna je li trudna ili nije.”

* Zabrana izlaska raspuštenice iz muževog doma

Uzvišeni Allah kaže: “…a i one neka ne izlaze, osim ako očito sramno djelo učine. To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini.” (Et-Talak, 1.)

Reko je ‘Ata: “Ako joj muž dozvoli da vrijeme pričeka provede negdje mimo njegove kuće, pa makar to bilo i kod njenih roditelja, postaje saučesnik u grijehu.”

Mudžahid kaže: “‘Očito sramno djelo’ je blud.”

Kurtubi kaže: “Muž nema pravo da je istjera iz doma u kojem su živjeli sve dok je u pričeku, kao što ni njoj nije dozvoljeno da izađe.”

Mudrost zabrane izlaska za raspuštenice iz muževog doma Uzvišeni Allah je pojasnio na kraju ajeta: “Ti ne znaš, Allah može poslije toga priliku pružiti” (Et-Talak, 1).

Kaže Ibn Kesir: “Tj. ostavili smo raspuštenicu u muževom domu dok traje vrijeme pričeka ne bi li se muž pokajao zbog razvoda i kako bi Uzvišeni Allah u njegovo srce ubacio odluku da je vrati, a to je lakše i jednostavnije.”

* Zar u Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nemaš lijep uzor?

Uzvišeni Allah je rekao: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu.” (El-Ahzab, 21.)

O ovom ajetu hafiz Ibn Kesir kaže: “Ovaj ajet je veliki temelj za slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovim riječima, djelima i stanjima.”

Sufjan b. Ujejne kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je najveće mjerilo i prema njemu se sve poredi, prema njegovom moralu, životopisu i uputi. Ono što je u skladu s tim, ispravno je, a ono što je u suprotnosti, neispravno je.”

Rekao je Ibn Kajjim: “Njegov životopis, sallallahu alejhi ve sellem, vezan za bračni život ispunjen je lijepim odnosom i moralom, i znao je reći, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim porodicama, a ja sam među vama najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)[7]

——————-
Naslov originala: El-Kava‘idu el-mufide lil-hajati ez-zevdžijeti es-se‘ide
( القواعد المفيدة للحياة الزوجية السعيدة ) – Korisna pravila za sretan bračni život
Serijal: U okrilju bračne ljubavi
Knjiga br. 1
Autor: Adnan Abdul-Kadir
Preveo: hfz. Fahrudin Haseljić
Redaktura prijevoda: mr. Ahmed Purdić, Abdulvaris Ribo, prof.
Lektor i korektor: Sumeja Đurić, prof.

fusnote 2 dio

[1] Muslim, Sahih, 1469. (op. prev.)

[2] Ebu Davud, Sunen, 4914. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, El-Miškat, 3/91. (op. prev.)

[3] Buhari, Sahih, 10. (op. prev.)

[4] Tirmizi, Sunen, 1189. Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Albani, Es-Silsiletul-ehadis es-sahiha, 919. (op. prev.)

[5] Buhari, Sahih, 3365. (op. prev.)

[6] Buhari, Sahih, 7160. (op. prev.)

[7] Tirmizi, Sunen, 3895. Vidjeti: Albani, Es-Silsiletul-ehadis es-sahiha, 285. (op. prev.)

——————-

Vidi manje

Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Šerijatski dokazi

Od brojnih šerijatskih dokaza spomenut ćemo sljedeće ajete:

…pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (En-Nebe, 39)

Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)

…Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)

I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29)

Činjenice iz svakodnevnog života

Svaki je čovjek svjestan i vrlo dobro zna da posjeduje volju i sposobnost kojima odlučuje hoće li neko djelo učiniti ili ne. Također, svaki čovjek vrlo dobro razlikuje djela koja čini svojom voljom i svojim htijenjem, kao što je, naprimjer, hod, od djela koja svojom voljom ne može kontrolirati, kakav je, recimo, slučaj s drhtavicom.[1]

Međutim, čovjekova volja i njegova sposobnost da učini neko djelo proizlaze iz sveopće volje Uzvišenog Allaha, odnosno, sve što čovjek učini svojom voljom, kontrolirano je Allahovom voljom i Njegovim htijenjem. Rekao je Uzvišeni Allah:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29)

U pojašnjenju ovoga što smo kazali, šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, kaže:

“Kada vjernik klanja namaz, posti ili čini bilo koji vid dobrog ili lošeg djela, on je počinitelj svakog od tih djela, bez obzira bilo ono dobro ili loše. Isto tako, nema nikakve sumnje da je vjernik svako urađeno djelo počinio svojevoljno, čega je i on sam vrlo dobro svjestan. On osjeća, i u to je ubijeđen, da ni na koji način nije bio prisiljen da dotično djelo učini ili pak ne učini, te da je imao slobodan izbor prilikom odabira na koji će način postupiti.

U prilog navedenoj tvrdnji idu stvarnost i činjenično stanje, a o tome nam u Svojoj Knjizi govori i Uzvišeni Allah, kao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim hadisima, koji su jasno potvrdili da su sva djela, bez obzira bila ona dobra ili loša, produkt onih koji ih čine, tj. njihovih počinitelja. Isto tako, i Kur’an i sunnet hvale počinitelje dobrih djela i potvrđuju da će oni za njih biti nagrađeni, dok počinitelje loših djela kude, obećavajući im kaznu za takva djela.

Imajući sve to u vidu, postaje nam jasno i sasvim izvjesno da ljudi svojom voljom čine različita djela, odnosno da po vlastitom izboru određeno djelo čine ili se od njega sustežu. Na ovo jasno i nedvojbeno ukazuju racionalni, osjetilni i šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Ukoliko nam je ovo jasno, kako onda usaglasiti činjenicu da su ljudi počinitelji vlastitih djela, bez obzira bila li ona dobra ili loša, s činjenicom da su i jedna i druga već predodređena kaderom i da se ona dešavaju Allahovom voljom? Kao odgovor na ovo pitanje postavljamo protupitanje: ‘Koji se preduvjeti moraju ispuniti da bi ljudi učinili bilo kakvo djelo, bez obzira bilo ono dobro ili loše?’ Odgovor na ovo pitanje glasi: ‘Osnovni preduvjeti koji se moraju ostvariti da bi neko djelo bilo učinjeno jesu ljudska volja i njihova sposobnost da dotično djelo učine.’

Ovo implicira da je Stvoritelj preduvjeta, koji se obavezno moraju ostvariti da bi neko djelo uopće moglo biti učinjeno, u isto vrijeme i Stvoritelj djêlā koja posredstvom ostvarenja tih preduvjeta budu učinjena. Onaj ko je ovo shvatio više neće imati gore spomenutu nedoumicu i, uz Allahovu pomoć, moći će da pojmi i da usaglasi vjerovanje u sudbinu i Allahovo predodređenje sa činjenicom da svaki pojedinac posjeduje slobodnu volju.

Pored svega spomenutog, vrlo je bitno naglasiti da je Uzvišeni Allah vjernicima olakšao put ka ostvarenju legitimnih i šerijatom propisanih ciljeva tako što im je darovao Svoju dobrotu i pomoć, te ih uputio na poduzimanje legitimnih koraka čije je ostvarenje preduvjet ostvarenja konačnog cilja, a u isto vrijeme od njih je otklonio sve prepreke koje im stoje na tom putu. U kontekstu ovoga što smo rekli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘A onaj ko je od sretnika, njemu je olakšano činjenje djela koja čine sretni.’[2]

Slična je situacija i sa grješnicima kojima je Uzvišeni Allah uskratio Svoju milost i prepustio ih samima sebi, jer oni u Njega ne vjeruju niti se na Njega oslanjaju, pa ih je On usmjerio ka onome čemu su se i sami okrenuli i onome što su sami za sebe izabrali.”[3]
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/vjerovanje-u-kader-i-slobodna-volja/
____________________
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/109–112, Ibn Kajjim, Et-Tibjanu fi aksamil-Kur’an, str. 45 i 166–169. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 37–38, i El-Kadau vel-kader, str. 15–17.
[2] Muslim, Sahih, br. 2647, Poglavlje o kaderu.
[3] Ibn Sa‘di, Et-Tenbihatul-letifa, str. 82–83. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 22, šejh Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 228, šejh Muhammed Bešir es-Sehsevani el-Hindi, Sijanetul-insani an vesvesetiš-šejtani šejhi Dahlan, str. 239–243.

Vidi manje

Kada govorimo o Allahovoj volji, razlikujemo sljedeće dvije vrste:
1. Allahova kosmička, kaderska volja (irādetun kevnijjetun kaderijja) ili, drugim riječima kazano, Njegovo sveopće htijenje. U ovu vrstu Allahove volje uvrštavaju se apsolutno sva dešavanja i svi procesi u kosmosu, bez ikakvog izuzetka. Naprimjer, Allahovom kosmičkom voljom vjernik je vjernik, a nevjernik je nevjernik. Isto tako, ovom vrstom Allahove volje neki ljudi bivaju Mu pokorni, a drugi nepokorni. Sve se, dakle, odvija shodno Allahovoj sveobuhvatnoj volji i Njegovom htijenju.

Primjere ove vrste Allahove volje nalazimo u sljedećim ajetima:

…A kada Allah jednom narodu htjedne zlo, niko to ne može spriječiti… (Er-Ra‘d, 11)

Onome koga Allah želi uputiti – On prsa njegova prema islamu širokim učini, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On prsa njegova tijesnim i mučnim učini kao kad čini napor da se na nebo popne… (El-En‘am, 125).

2. Šerijatska, vjerska volja (irādetun šer‘ijjetun dīnijja), koja podrazumijeva samo ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan.

U primjere ove vrste Allahove volje ubrajamo ono na što ukazuju sljedeći ajeti:

…Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…” (El-Bekara, 185)

Allah želi da vam oprosti… (En-Nisa, 27)

…Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim… (El-Maida, 6)[1]

Razlika između dvije vrste Allahove volje[2]

Između ove dvije vrste Allahove volje postoje određene razlike koje svaku od njih čine posebnom i specifičnom. U te razlike, između ostalog, ubrajamo i sljedeće:

1. Allahovom kosmičkom, kaderskom voljom dešava se i ono što Uzvišeni Allah voli i sa čime je zadovoljan, ali i ono što On ne voli i sa čime nije zadovoljan, a što se tiče Allahove šerijatske volje, ona obuhvata samo ono što On voli i sa čime je zadovoljan. Dakle, Allahova kosmička volja u suštini je sinonim za Njegovo sveobuhvatno htijenje, dok je Allahova šerijatska volja sinonim za ono što On voli i sa čime je zadovoljan.

2. Svojom kosmičkom voljom Uzvišeni Allah ponekad želi i stvara nešto što Mu nije samo po sebi cilj, kao što je, naprimjer, stvaranje Iblisa i ostalih vidova zla, a iz čijeg će postojanja proisteći mnogi vidovi dobra i onoga što Uzvišeni Allah voli, kao što su pokajanje, borba čovjeka sa samim sobom[3] i tome slično.

Kada je pak riječ o Allahovoj šerijatskoj volji, njome Uzvišeni Allah želi baš ono što Mu samo po sebi i jeste cilj. Naprimjer, On želi da Mu se iskazuje pokornost, voli da Mu se bude pokorno,
3. On je pokornost (robovima) i propisao i u suštini je njome zadovoljan.
Ono što je Uzvišeni Allah odlučio Svojom kosmičkom voljom, to se bespogovorno mora i desiti, jer ono što je On odlučio, tako mora i biti. Takav je slučaj, recimo, sa rođenjem djeteta ili smrću određenog čovjeka i tome slično.

S druge strane, Allah Svojom šerijatskom voljom nešto želi, ali nije nužno da će se to i ostvariti. Takav je, primjerice, slučaj sa ljudima i njihovim prihvatanjem islama – Uzvišeni Allah želi to Svojom šerijatskom voljom koja će se nekada ispuniti, a nekada neće, a da je suprotno, tj. da je kod ovog slučaja posrijedi Njegova kosmička volja, svi bi ljudi postali muslimani.

4. Allahova kosmička volja veže se za činjenicu da je samo Allah Gospodar i da samo On stvara, dok se Njegova šerijatska volja veže za Njegovo pravo da se samo Njemu ibadet čini i da se po Njegovom šerijatu postupa.

5. Djelovanje obje vrste Allahove volje, dakle i kosmičke i šerijatske, zamjećujemo kod vjernika koji se pokorava Uzvišenom Allahu. Naprimjer, onaj ko klanja namaze, kod njega su se sjedinile i kosmička i šerijatska Allahova volja, jer je klanjanje namaza, koji je Allah svakako i naredio, Njemu drago djelo. On je zadovoljan sa onim ko klanja namaz i On voli da se ova dužnost obavlja. Dakle, posmatrano s ove strane, radi se o Allahovoj šerijatskoj volji, a činjenica da je Njegov rob u praksu sproveo ovo djelo, tj. da je klanjao namaz, upućuje na to da se radilo i o Allahovoj kosmičkoj volji, jer je On želio da se u biti takvo nešto i desi, pa se to neminovno i moralo desiti. Iz ovoga što smo kazali jasno je da djelovanje obje vrste Allahove volje možemo uočiti kod Allahovog pokornog roba.

Samo Allahovu kosmičku volju možemo uočiti kod nevjernika koji ispovijeda nevjerstvo ili kod grješnika koji čini grijehe i sramotna djela. Činjenica da prvi ispovijeda nevjerstvo, a da drugi čini grijehe, najbolji je dokaz da je Uzvišeni Allah htio da oni učine to što su i učinili, jer se bez Njegove volje i Njegovog htijenja ništa ne može ni dogoditi. S druge strane, činjenica da Uzvišeni Allah ne voli ni nevjerstvo ni griješenje, niti je zadovoljan sa time da ljudi čine nevjerstvo ili grijehe, najbolje govori da se u ovom slučaju radi samo o Njegovoj kosmičkoj volji, a nikako i šerijatskoj.

Djelovanje samo Allahove šerijatske volje uočavamo kod nevjernika koji nije primio islam, što mu je u osnovi naređeno, i kod grješnika koji čini grijehe, iako je obavezan da ih se kloni. Dakle, Uzvišeni Allah želi i voli da nevjernik primi islam i da se grješnik prođe grijeha, i, s te strane, posrijedi je Allahova šerijatska volja, dok, s druge strane, činjenica da se takvo nešto nije desilo i pored toga što je Uzvišeni Allah to naredio i što On to želi, ukazuje da je u ovom slučaju riječ samo o Njegovoj šerijatskoj volji.

6. Ukoliko se uzme u obzir da Allahova kosmička volja obuhvata i ono što Uzvišeni Allah ne voli i sa čime nije zadovoljan, kakav je primjer, recimo, sa nevjerstvom i grijesima, ona je, u tom slučaju, općenitija i obuhvatnija od Allahove šerijatske volje. Međutim, usljed činjenice da zbog ove, Allahove kosmičke volje, nevjernik neće primiti islam, niti će grješnik ostaviti grijehe, ona je, u ovom slučaju, specifičnija od Allahove šerijatske volje.

Gledajući iz drugog ugla, Allahova šerijatska volja specifičnija je i obuhvatnija od Allahove kosmičke volje, ukoliko se uzme u obzir da ona obuhvata apsolutno sve što je Uzvišeni Allah naredio i sa čime je zadovoljan, bez obzira da li to (od Njegovih robova) bilo sprovedeno u djelo ili ne. Istovremeno, ova vrsta Allahove volje, dakle Allahova šerijatska volja, specifičnija je od kosmičke, ukoliko se uzme u obzir da se posredstvom Allahove kosmičke volje dešava i ono što Uzvišeni Allah nije naredio, kao i ono sa čime On nije zadovoljan.

Ovo su bile neke razlike između Allahove kosmičke i šerijatske volje. Onaj ko ih pojmi i dobro shvati, bit će sačuvan od mnogobrojnih sumnji i nedoumica koje su na krivi put navele i u zabludu odvele veliki broj ljudi. Također, ko na sve vrste ljudskih djela (bila ona dobra ili loša) bude gledao kroz prizmu ove dvije vrste Allahove volje, imat će izoštren vid i sve će dobro percipirati i shvatiti, dok će, s druge strane, onaj ko bude u vidu imao samo Allahov šerijat (tj. samo Allahovu šerijatsku volju), bez obraćanja pažnje na Njegov kader (tj. Njegovu kosmičku volju) i suprotno, (zauvijek) ostati slijep na jedno oko.[4]

Nekoliko primjera šerijatskog i kosmičkog[5]

Baš kao što razlikujemo kosmičko-kadersku i šerijatsko-vjersku Allahovu volju, na isti način posmatramo i veliki broj drugih islamskih, dogmatsko-šerijatskih pojmova, kao što su: el-kitāba (zapisivanje), el-emr (naredba), el-izn (dozvola), el-dža‘l (činjenje), el-kelimāt (riječi), el-ba‘s (slanje), el-irsāl (slanje), et-tahrīm (zabrana), el-ītā (davanje), el-kurh (prezir). Sličnih pojmova ima još mnogo, a svaki od njih možemo podijeliti na kosmički i šerijatski.

Slijede primjeri kosmičkog i šerijatskog za svaki od spomenutih pojmova:

El-kitāba (zapisivanje);
kosmičko zapisivanje:
Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!…” (El-Mudžadela, 21);
šerijatsko zapisivanje:
…Propisuje vam se post… (El-Bekara, 183).
El-emr (naredba);
kosmička naredba:
I naredba Naša samo je jedna riječ – sve bude u tren oka (El-Kamer, 50);
šerijatska naredba:
Allah uistinu naređuje pravednost i dobročinstvo… (En-Nahl, 90).
El-izn (dozvola);
kosmička dozvola:
…ali oni time (tj. sihrom) nikome nisu bez Allahove dozvole mogli nauditi… (El-Bekara, 102);
šerijatska dozvola:
…Reci: “Da li vam je Allah to dozvolio ili Allaha potvarate?” (Junus, 59)
Zar oni da imaju božanstva koja im propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio? (Eš-Šura, 21).
El-dža‘l (činjenje[6]);
kosmičko činjenje:
…I tako Allah čini kaznu onima koji ne vjeruju. (El-En‘am, 125);
šerijatsko činjenje:
Allah nije učinio ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama…[7] (El-Maida, 103).
Što se tiče ajeta:
Allah je učinio da Kaba, Časni hram, bude preporod za ljude… (El-Maida, 97),
u njemu nalazimo primjer i za kosmičko i za šerijatsko činjenje, jer je Uzvišeni Allah Svojom kosmičkom odredbom Kabu učinio svetom, a i Svojim šerijatom zahtijeva da je ljudi drže svetom.
El-kelimāt (riječi);
kosmičke riječi:
Tako se obistinila riječ Gospodara tvoga da neće (po)vjerovati oni koji u grijehu žive (Junus, 33);
šerijatske riječi:
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti mu zaštitu podaj sve dok ne posluša Allahove riječi… (Et-Tevba, 6).
I kosmičke i šerijatske riječi sadržane su u ajetu:
…i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove povjerovala… (Et-Tahrim, 12).
El-ba‘s (slanje);
kosmičko slanje:
…poslali smo protiv vas robove Naše… (El-Isra, 5);
šerijatsko slanje:
…i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti… (El-Bekara, 213),
On je neukima poslao Poslanika… (El-Džumua, 2).
El-irsāl (slanje)[8];
kosmičko slanje:
On je Taj koji šalje vjetrove… (El-A‘raf, 57);
šerijatsko slanje:
On po Poslaniku Svome šalje uputu i vjeru istinitu… (Es-Saff, 9).
Et-tahrīm (zabrana);
kosmička zabrana:
A Mi smo mu već odranije bili zabranili dojilje… (El-Kasas, 12);

šerijatska zabrana:
…a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate… (El-Maida, 96).
El-ītā (davanje);
kosmičko davanje:
…a Allah daje vlast kome On hoće… (El-Bekara, 247);
šerijatsko:
…Čvrsto prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!… (El-Bekara, 93).
El-kurh (prezir);
kosmički prezir:
…ali je Allah prezreo da idu, pa ih je zadržao… (Et-Tevba, 46);
šerijatski prezir:
Sve je to prezreno, Gospodaru tvome mrsko (El-Isra, 38).
Što se tiče razlika između kosmičkog i šerijatskog u ovim pojmovima, one odgovaraju razlikama između kosmičko-kaderske i šerijatsko-vjerske Allahove volje, o čemu je prethodno bilo riječi.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/allahova-volja-vrste-i-primjeri/

[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/156–157, i El-Istikama, 1/433. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza.
[2] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/180–183, 5/360, 413, 414, 7/72, 73. Također vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 557, i Medaridžus-salikin, 1/264–268, Ibn Sahman, Tenbihu zevil-elbabis-selimeti anil-vukui fil-elfazil-mubtedeatil-vehima, str. 61–62, Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza, Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 100, Salih Fevzan, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 42–43, dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 162, Abdullah b. Džibrin, Et-Talikatu ala lumatil-itikad, str. 60–61.
[3] Tj. čovjekovo opiranje grijesima i borba protiv strasti i duše koja ga navodi na zlo. (op. prev.)
[4] Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Istikama, 2/78.
[5] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 558–567.
[6] Što možemo prevesti i kao određivanje, davanje i tome slično, a što znači da bi prijevod ajeta mogao glasiti: “…I tako Allah određuje kaznu onima koji ne vjeruju”, odnosno: “…I tako Allah daje kaznu onima koji ne vjeruju”. Takav je slučaj i sa prijevodom ostalih ajeta u kojima se spominje el-dža‘l. (op. prev.)
[7] Pojašnjenje pojmova spomenutih u ovom ajetu nalazimo u predaji koju bilježi imam Buhari u Sahihu, br. 4623, a koju prenosi Seid b. Musejjib. Shodno ovoj predaji, behīra je deva čije je mlijeko bilo rezervirano samo za božanstva idolopoklonika; sāiba je deva koju su puštali na slobodu u ime svojih božanstava i na nju ništa nisu tovarili; vesīla je mlada deva koja bi dva puta uzastopno okotila žensko mladunče; hām je mužjak deve koji je tačno određeni broj puta oplodio ženke deva, pa bi ga nakon toga ostavljali svojim božanstvima, tako da na njega ništa ne bi tovarili. (op. prev.)
[8] El-ba‘s i el-irsāl imaju vrlo blisko značenje, gotovo identično, pa je i prijevod ova dva pojma istovjetan. (op. prev.)

Vidi manje

Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”,
odgovor bi glasio: Rezultate, koji se određenim djelovanjem žele postići, možemo podijeliti na dvije vrste: ciljani rezultat, dakle ono što se određenim djelovanjem primarno želi postići; i sporedni rezultat, tj. ono što dolazi kao posljedica ostvarenja ciljanog rezultata.

Što se tiče primarnog, tj. ciljanog (pozitivnog) rezultata koji se želi ostvariti, njegovo je ostvarenje poželjno zbog toga što je on u suštini nešto što je lijepo i što sadrži svekoliko dobro, te je zbog toga njegovo ostvarenje samo po sebi i cilj, dok, s druge strane, sporedni rezultat nije sam po sebi cilj, pa on (ponekad) sa sobom ne donosi suštinsku dobrobit i pored toga što se ostvaruje na način koji vodi ka određenoj dobrobiti. Dakle, ovaj sporedni rezultat nekada je sam po sebi nešto što je ružno i nepoželjno, ali on u isto vrijeme zna biti i poželjan zbog (pozitivnih) rezultata do kojih će dovesti, tako da se u njemu sjedinjuju dvije prividne oprečnosti: njegova nepoželjnost i poželjnost, što ustvari nije kontradiktorno, jer je ostvarenje ovog rezultata poželjno s jedne, a nepoželjno s druge strane.

Ovo je općepoznato. Naprimjer, razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju.

Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele.

Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu. Dakle, ovo je poznato i shvatljivo čak i stvorenjima, tj. običnim ljudima, pa kako da to ne bude poznato Sveznajućem i Mudrom Stvoritelju, kojem ništa nije nepoznato? Znači, Uzvišeni Allah ponekad mrzi određenu stvar, međutim, On u isto vrijeme i želi da se ona desi, jer će njeno ostvarenje dovesti do onoga što On voli i sa čime je zadovoljan, u čemu nema nikakve kontradikcije.

Kako bi ovo postalo jasnije, navest ćemo dva primjera:

– Stvaranje Iblisa i mudrosti koje su proizašle iz toga

Uzvišeni Allah stvorio je Iblisa koji je osnova izopačenosti i pokvarenosti i od kojeg kreću sva zla ovog svijeta, kao što su kriva vjerovanja, zabludjela uvjerenja, slijeđenje strasti, povođenje za sumnjama i tome slično. Iblis je glavni uzročnik ljudske zablude i nesreće i on ljude navodi da čine djela koja izazivaju Allahovu srdžbu. Međutim, Iblis svojim postojanjem prouzrokuje i mnoge pozitivne posljedice i u njegovom postojanju kriju se mnoge mudrosti.

Prije nego što kažemo nešto o tim mudrostima, potrebno je ukazati na jednu vrlo bitnu stvar. Naime, mi tvrdimo da u svemu onome što Uzvišeni Allah čini i u svemu onome što naređuje postoji određena mudrost i stanovita korist, međutim, nije nužno da nama, ljudima, ta mudrost uvijek i u svim situacijama bude potpuno jasna. Dužni smo, dakle, vjerovati da u svemu što Uzvišeni Allah čini postoji određena vrsta mudrosti, bez obzira postala nam ona jasna ili ne, jer On nije svim Svojim stvorenjima omogućio da te mudrosti dokuče i shvate, već ih je podučio samo onome što On želi i hoće. Štaviše, mnogo je više onoga što je ljudima ostalo skriveno i nepoznato od onoga što im je poznato i što znaju. Zbog toga, musliman je obavezan čvrsto vjerovati da nijedno Allahovo djelo niti naredba nisu lišeni velike i zapanjujuće mudrosti, pred čijom veličinom zastaje um, pa makar on i ne shvatao sve detalje i pojedinosti te mudrosti jer, kako pravilo kaže, nepoznavanje određene stvari nije dokaz da ta stvar ne postoji. Naprimjer, određene segmente medicine, poput operativnih zahvata, poznaju samo ljekari koji su specijalisti u toj oblasti, a sličan je slučaj i u oblasti inžinjeringa i ostalih vrsta nauka i vještina, međutim, to što svi ljudi ne poznaju ove oblasti nikako ne znači da one ne postoje ili da ih treba poricati.

Nakon što smo potvrdili ovo pravilo, navodimo nekoliko mudrosti koje su, prema mišljenju islamskih učenjaka, prouzročene stvaranjem Iblisa:

1. Ljudi postaju svjesni moći Uzvišenog Gospodara da Svojom voljom stvori sušte suprotnosti. Tako je Uzvišeni Allah stvorio Iblisa, to najgroznije i najodvratnije biće, koje je uzročnik svakoga zla, kao što je nasuprot njega stvorio Džibrila, jedno od najčasnijih i najneporočnijih bića, koje je izvorište svakog dobra, pa neka je uzvišen Onaj koji je stvorio oba ova bića! Allahova moć manifestira se i u stvaranju noći i dana, vreline i studeni, vode i vatre, bolesti i lijeka, smrti i života, ljepote i ružnoće… Svaki od negativnih elemenata ističe ljepotu i pozitivnost svoje suprotnosti. Ovo je jedan od najjasnijih dokaza koji ukazuju na savršenstvo Allahove moći, na Njegovu veličinu i apsolutnu vlast koja je samo Njegova privilegija. On je stvorio sve ove suprotnosti, stavio ih jedne naspram drugih i učinio da svaka od njih djeluje protiv druge. Sve spomenuto odvija se isključivo Allahovim upravljanjem i Njegovim rukovođenjem, u čemu se opet ogleda Njegova mudrost i svemoć, jer, ukoliko bi jedna od suprotnosti izostala u potpunosti, nestalo bi i mudrosti u vezi sa njom, a Njegova svemoć bila bi dovedena u pitanje.

2. Uzvišeni Allah Svojim štićenicima pruža priliku da na najdosljedniji način upotpune sve stepene ibadeta i tako Mu iskažu svoju pokornost. Ovo se ostvaruje kroz ustrajno suprotstavljanje Allahovih iskrenih robova Iblisu i njegovim sljedbenicima, izazivanje njihove srdžbe kroz bogobojaznost i pokornost Uzvišenom Allahu, te traženje utočišta kod Allaha, moleći Ga da ih zaštiti od prokletog Iblisa, njegovih štićenika i njihovih spletki. Na ovaj način iskreni Allahovi robovi ostvaruju nebrojene ovosvjetske i onosvjetske koristi, koje, ako Iblis i njegove sluge ne bi postojale, ne bi mogli ni ostvariti.

Iskrenu ljubav prema Allahu, usrdno obraćanje samo Njemu, oslanjanje samo na Njega, strpljivost, bespogovorno zadovoljstvo sa Njim i Njegovom odredbom i tome slično, ubrajamo u Allahu najdraže vidove ibadeta, a ništa od spomenutog nije moguće ostvariti osim kroz ustrajno suprotstavljanje strastima, borbu sa samim sobom, te kroz poniznost pred Uzvišenim Gospodarom i davanje prednosti ljubavi prema Njemu nad svim drugim što postoji. Povod za sve spomenute vrste ibadeta jeste stvaranje i postojanje prokletog Iblisa.

3. Iskušenja i nevolje. Iblis je, između ostalog, stvoren i kako bi bio povod za ljudska iskušenja, kroz koja će se razdvojiti dobri od onih loših.

4. Značenja Allahovih imena dolaze do izražaja, kao i sve ono što ona podrazumijevaju i što je vezano za njih. U imena Uzvišenog Allaha ubrajaju se i imena kao što su Er-Rāfi‘ (Onaj koji uzdiže onoga koga On želi), El-Hāfid (Onaj koji spušta onoga koga želi), El-Muizz (Onaj koji uzvisuje), El-Muzill (Onaj koji unizuje), El-Hakem (Apsolutni Sudac), El-Adl (Najpravedniji).

Svako od ovih Allahovih imena podrazumijeva postojanje onoga na što se ona odnose i što ona svojim značenjem i podrazumijevaju[2], tako da je stvaranje Iblisa istaknulo značenja imena Uzvišenog Allaha, što se, ako bi svi ljudi bili vjernici i Allahu pokorni, ne bi desilo.

5. Na površinu izlazi ono što se nalazi u ljudima, tj. u njihovoj prirodi, bilo da se radi o dobru ili zlu. Ljudska priroda počiva na dvjema osnovnim karakteristikama, a to su dobro i zlo, odnosno ružno i lijepo, međutim, one ostaju skrivene u ljudima baš kao što je plamen skriven u kresivu sve do trenutka dok se on ne upali. Što je kresivo za vatru, to je šejtan za ljudsku prirodu, odnosno, stvaranjem šejtana priroda pokvarenih i loših ljudi izlazi na vidjelo, te njihova volja za činjenjem ružnih djela svima postaje očita, baš kao što je slanje poslanīkā bio povod da na vidjelo izađe priroda dobrih ljudi, nakon čega i njihova volja za činjenjem dobra također postaje očita. Na ovaj način Najmudriji od svih mudrih daje da iz dobrih ljudi na površinu izađe i vidljiva postane njihova dobrota, koja je do tada bila u njima skrivena, kao što na sličan način daje da iz pokvarenih ljudi na površinu izađe i svima očitom postane njihova zloba i pokvarenost. Nakon toga, Allahova mudrost pokazuje se na objema skupinama, te postaje legitimno da se i nad jednom i nad drugom, shodno zasluzi, primijeni Njegov propis, da bi se potom svima obznanilo ono što je Uzvišeni Allah, shodno Svome sveobuhvatnom znanju, znao oduvijek.

6. Ukazuju se mnogobrojni Allahovi znakovi, kao i čudesna moć u Njegovom djelovanju. Nevjerstvo i zlo, koje su počinile izopačene i pokvarene duše nevjernika i silnika, bili su povod da Uzvišeni Allah pošalje mnoga čuda i jasne znakove Svoje moći. Takav je primjer sa Velikim potopom, silovitim vjetrom kojim je uništen narod Ad, uništenjem naroda Semud, propasti naroda poslanika Luta, preobražajem vatre, u koju je bačen poslanik Ibrahim, alejhis-selam, u hladnu i spasonosnu, sa svim čudima koja je Uzvišeni Allah pokazao preko poslanika Musaa, kao i sa svim ostalim sličnim čudesima i jasnim dokazima. Kada bismo, hipotetički, zamislili da nevjerstvo i nevjernici, kao i poricatelji vjere, ne postoje niti da su ikada postojali, nijedno od spomenutih čuda i jasnih znakova, koje ljudi prepričavaju kroz generacije i koje će sa koljena na koljeno prenositi dovijeka, ne bi se ni ukazali.

Uzvišeni Allah nije Iblisa ostavio da sve do Sudnjega dana ljude zavodi i navodi ih na krivi put iz neke počasti prema njemu, već samo kako bi ga još više ponizio i kako bi se ovaj prokletnik još više ogriješio, što će, naravno, samo povećati njegovu kaznu i umnogostručiti njegovu patnju. Ovdje još valja napomenuti da je Uzvišeni Allah Iblisa učinio nekom vrstom testa za ljude, kako bi se kroz stepen podložnosti njemu i njegovom djelovanju odvojili dobri od loših, o čemu je već ranije bilo govora, a imajući u vidu da će ljudi na Zemlji egzistirati sve do Sudnjega dana, to svakako znači da će i Iblis postojati sve dok postoje i ljudi, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Nastaviće se…

____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kako-to-da-uzviseni-allah-zeli-da-se-nesto-desi-a-da-u-isto-vrijeme-on-sa-tim-nije-zadovoljan/

___________________________
[1] Za više pojedinosti vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–412, 445–460, Tarikul-hidžretejn, str. 181–183, El-Fevaid, str. 136–140, uvod u djelo Miftahu daris-seada, str. 3, i Medaridžus-salikin, 1/264–269 i 2/190–198. Također vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 252–256, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 205–210, Sefarini, Levamiul-envaril-behijja, 1/339–343.
[2] Odnosno, ako kažemo da je Uzvišeni Allah El-Muzill (Onaj koji unizuje), to automatski podrazumijeva da postoje grješnici koji su svojim grijesima i nepokornošću zaslužili da ih Allah ponizi, a grješnici griješe prvenstveno zbog toga što su ih zaveli Iblis i njegovi sljedbenici. (op. prev.)

Vidi manje