Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Šta kaže Kur'an i sunnet o ostavljanju namaza ?
Priredio: mr. Elvedin Pezić Islamski učenjaci pisali su djela u kojima su detaljno tretirali propise koji se odnose na onoga ko ostavlja namaz, međutim, u ovom tekstu nećemo navoditi njihova mišljenja o tom pitanju, nego ćemo ukazati na grijeh ostavljanja namaza citirajući argumente iz Kur’ana i sunviše
Priredio: mr. Elvedin Pezić
Islamski učenjaci pisali su djela u kojima su detaljno tretirali propise koji se odnose na onoga ko ostavlja namaz, međutim, u ovom tekstu nećemo navoditi njihova mišljenja o tom pitanju, nego ćemo ukazati na grijeh ostavljanja namaza citirajući argumente iz Kur’ana i sunneta.
Mnogo je muslimana koji u svakodnevnom životu ostavljaju namaz, nesvjesni da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha koje čovjek može učiniti. Ostaviti namaz teži je grijeh od ubistva, konzumiranja alkohola i svinjetine, bluda/prostitucije, krađe i sl.
Ibn Kajjim je rekao: “Muslimani se ne razilaze u pogledu toga da je namjerno izostavljanje obaveznih – farz-namaza, toliko da prođe namasko vrijeme, jedan od najvećih grijeha, i da je grijeh ostavljanja namaza veći od ubistva, bespravnog uzimanja imetka, bluda, krađe, pijenja alkohola, i da se počinilac tog grijeha izlaže Allahovoj kazni i srdžbi na dunjaluku i na ahiretu.” (Namaz i propis njegovog ostavljanja, str. 31)
Dokazi iz Kur’ana o tome da je ostavljanje namaza veliki grijeh
Uzvišeni Allah kaže: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar/Džehennem dovelo?’ ‘Nismo’, reći će, ‘bili od onih koji su molitvu/namaz obavljali. ’” (El-Muddessir, 38–43)
Uzvišeni Allah kaže: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu/namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 58–59)
Uzvišeni Allah kaže: “Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: ‘Ima li učača rukje/doktora?’, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti: ‘Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio.’ Teško tebi! Teško tebi! I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!” (El-Kijama, 26–35)
Hadisi koji govore o veličini grijeha ostavljanja namaza
Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je između čovjeka i širka i nevjerstva ostavljanje namaza.” (Muslim, 82)
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između roba i širka ne postoji ništa drugo osim ostavljanja namaza, pa onaj ko ga ostavio, počinio je širk.” (Ibn Madža, broj 1080, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko propusti ikindija-namaz kao da je izgubio svoju porodicu i imetak.” (Buhari i Muslim)
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana, govoreći o namazu, rekao: “Onaj ko bude redovno obavljao namaz, to će mu biti svjetlost, dokaz i spas na Sudnjem danu. A onaj ko ne bude redovno klanjao, ne bude čuvao svoj namaz, neće imati svjetlosti, niti dokaza, niti spasa. On će na Sudnjem danu biti sa Karunom, faraonom, Hamanom, i sa Ubejjom b. Halefom.”
Abdullah b. Šekik el-Ukajli kazuje: “Ashabi Allahovog Poslanika nisu smatrali da je ostavljanje bilo kojeg djela nevjerstvo, osim ostavljanja namaza.” (Tirmizi, broj 2622, a šejh Albani ovu je predaju ocijenio vjerodostojnom u više svojih djela.)
Ebu Umama el-Bahili prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odrješivat će se veze/karike islama, jedna po jedna, pa kada god se odriješi jedna, ljudi će se prihvatiti za onu koja je slijedi. Prva veza koja će se odvezati jeste suđenje po Allahovom zakonu, a zadnja je namaz.” (Ahmed, broj 22160, šejh Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ebu Derda, radijallahu anhu, kazuje: “Moj prisni prijatelj (Poslanik) oporučio mi je da ne činim širk Allahu – da Mu nikoga ne smatram ravnim ni u čemu, pa čak ni onda kada bih bio iskomadan ili spaljen, da svjesno ne izostavljam propisane – farz-namaze, jer onaj koji to učini, kod Allaha nema nikakvo obećanje da će ga čuvati i štititi, i da ne pijem alkohol jer je on doista ključ svakog zla.” (Ibn Madža, broj 4034, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ubada b. Samit, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Allah je ljudima propisao pet namaza, pa ko dođe sa njima, i nije ništa od njih izostavio, on ima od Allaha obećanje da će ga uvesti u Džennet, a onaj ko ne dođe sa njima, on nema kod Allaha obećanje, ako htjedne, kaznit će ga, a ako htjedne, uvest će ga u Džennet.” (Ebu Davud, a šejh Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovo su samo neki argumenti koji ukazuju na to da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha. Na osnovu nekih od navedenih argumenta, bilo je učenjaka koji su ostavljanje namaza smatrali djelom koje izvodi iz islama. Stoga bi vjernik i vjernica trebali da paze na svoj namaz i da ne dopuste da iz bilo kojeg razloga propuste namaz i ne klanjaju ga u propisanom vremena.
Ibn Kajjim je rekao: “Muslimani se ne razilaze u pogledu toga da je namjerno izostavljanje obaveznih – farz-namaza, toliko da prođe namasko vrijeme, jedan od najvećih grijeha, i da je grijeh ostavljanja namaza veći od ubistva, bespravnog uzimanja imetka, bluda, krađe, pijenja alkohola, i da se počinilac tog grijeha izlaže Allahovoj kazni i srdžbi na dunjaluku i na ahiretu.” (Namaz i propis njegovog ostavljanja, str. 31)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se smije uspostaviti bračni ugovor sa namjerom razvoda ?
piše: dr. Safet Kuduzović Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugviše
piše: dr. Safet Kuduzović
Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugovora imao namjeru razvesti svoju suprugu nakon izvjesnog vremena ne obavijestivši drugu stranu o svojoj namjeri, bračna veza bi bila ispravna po mišljenju apsolutne većine islamskih učenaka.1 Kadija Ijad b. Musa spominje, čak, konsenzus učenjaka u vezi s tim, te da se takva bračna veza ne može smatrati privremenim (muta) brakom.2 Međutim, imam El-Evzai3, imam Ahmed4 po jednoj verziji, El-Medžd b. Tejmijja5 i El-Buhuti6, ipak su, brak s ovakvim nijetom okvalifikovali kao privremeni brak. Hanbelijski pravnik El-Merdavi kaže: “Ako potajno namjerava razvod, to je isto kao da ga uslovi u ugovoru, što je odabrano mišljenje u našoj pravnoj školi. Tako je rekao imam Ahmed i to je mišljenje njegovih sljedbenika”7, tj., da se radi o muta braku.
Kada je šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan o braku putnika s namjerom rastave nakon napuštanja mjesta u kome je odsjeo, rekao je: “Ako bude (pri zaključenju bračnog ugovora) čvrsto odlučio razvesti ženu pri napustanju mjesta, to je pokuđeno, a u vezi ispravnosti bračnog ugovora postoji razilaženje.”8 Dakle, imam Ibn Tejmijja ovu vrstu braka vidi pokuđenom, ali je ne smatra zabranjenom niti privremenom (muta) vezom, što je jasno spomenuo na drugom mjestu u svojim Fetvama.9
Od savremenih učenjaka ovu vrstu braka zabranjenom smatraju: šejh Muhammed b. Rešid b. Rida10, Ibn Usejmin11, stalni kolegij12, El-Medžmeul-fikhijj13, Salih el-Fevzan14 i drugi.
Ova vrsta braka iako ispunjava uvjete ispravnosti bračnog ugovora, ona u sebi sadrži prevaru i obmanu žene i njenog staratelja15, što je u koliziji s ciljem uspostave islamskog braka i odudara od osnovnih vjerskih normi.
Cilj bračne veze je uspostava ljubavi, smiraja i samilosti među supružnicima što nije moguće realizovati ako ne postoji namjera trajnog života sa ženom.16 Uzvišeni Allah kaže: “I jedan od dokaza njegovih je to št o za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”17
Od ciljeva bračne veze je brojno potomstvo što se ne može realizovati ako je bračna veza ograničena na godinu, dvije ili nešto više od toga. Makil b. Jesar kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženite rotkinje koje vas vole, ja ću se ponositi pred drugim narodima vašom brojnošću.”18 U slučaju da brak rezultira potomstvom, djeca će na kraju ostati s jednim roditeljem što dovodi u pitanje njihov odgoj.
Islamski učenjaci kada govore o braku muhallila19 kažu da se brak tretira takvim ako zaručnik pri zaključenju bračnog ugovora ima nijet da ohalali dotičnu ženu njenom prvom suprugu.20 Ne postoji stvarna razlika između tajne namjere za muta brak i brak muhallila. Šejhul islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim navode fikhsko pravilo koga pripisuju medinskim učenjacima, a koje glasi: “Namjere kod ugovorā su važeće.”21 Imam Ibn Kajjim kaže: “Brojni šerijatski dokazi i njegova pravila nalažu da su namjere, bez dvojbe, uvažavaju kod ugovorā, te da utječu na ispravnost ili neispravnost, te na legitimnost ili zabranu određenog ugovora.”22 Imam Malik iako je smatrao ovu vrstu braka dozvoljenom, kaže: “Nije lijepo tako postupati, niti je to moral ljudi.”23
Ovom bračnom vezom se otvaraju vrata poigravanja sa ženama muslimanakama i stvara se veliko nepovjerenje kod žena kada je riječ o udaji, budući da stupanjem u brak može uvijek biti iskorištena i ostavljena na cjedilu već prethodno isplaniranim razvodom.
Napomena: Razlika između muta braka i braka u kome muž potajno namjerava pustiti ženu nakon određenog vremena je u tome što u muta braku postoji dogovor između supružnika o vremenu trajanja bračne veze za razliku od braka gdje muž ne govori svoje namjere niti upoznaje ženu i staratelja o naknadnom razvodu24, a Allah najbolje zna.
1 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; El-Mugni, 7/137; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108, 147; El-Insaf, 8/163; El-Bahrur-raik, 3/116.
2 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; En-Nevevi, El-Minhadž, 9/153.
3 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Mugni, 7/137; El-Džessas, Ahkamul-Kur’an, 3/103; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147; El-Insaf, 8/163; Fikhus-sunna, 2/29.
4 Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Fetaval-kubra, 3/105.
5 Vidjeti: El-Muhareru fil-fikh, 2/23.
6 Vidjeti: Šerhu muntehel-iradât, 2/669.
7 Vidjeti: El-Insaf, 8/163.
8 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/106–107.
9 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147.
10 Vidjeti: Fikhus-sunna, 2/30–31.
11 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302.
12 Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 18/448.
13 El-Medžmeul-fikhijj na svojoj redovnoj sjednici u Mekki od 10–14/3/1427 H./8–12/4/2006 god. je zabranio ovakvu vrstu braka zvog prevare i obmane sadržane pri zaključenju bračnog ugovora. Vidjeti: Salih b. Abdulaziz, Ez-Zevadž, str. 68–69.
14 Vidjeti: https://www.youtube.com/watch?v=W5QHKgGu5cE.
15 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302; Fikhus-sunna, 2/31.
16 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108.
17 Er-Rum, 21.
18 Ebu Davud, 2/227, br. 2050; En-Nesai, 6/65, br. 3227; Ibn Hibban, 9/363, br. 4056; Et-Taberani, 20/219/, br. 508; El-Hakim, 2/176, br. 2685. Imam El-Hakim, Ez-Zehebi i El-Albani su ovu predaju ocijenili ispravnom. Vidjeti: Sahihu Suneni Ebi Davud, 1/574.
19 Muhallil je muškarac koji stupi u bračnu vezu sa ženom koju je njen bivši suprug razveo tri puta, potom je razvede samo iz razloga da bi se mogla ponovo vratiti prvom mužu.
20 Vidjeti: El-Mugni, 7/138; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/151.
21 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 20/378; I’lamul–muvekkîn, 4/520; Zadul-mead, 5/110.
22 Vidjeti: I’lamul–muvekkîn, 4/520.
23 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153.
24 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/143; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/107; Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; El-Burejk, El-Idžaz, 2/710.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se daje zekat na med ?
Priredio: dr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike. Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govoraviše
Priredio: dr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.
Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med… (Buhari)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)
Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.
Mišljenja učenjaka o zekatu na med
Prvo mišljenje:
Zekat na med je obavezan. Ovo se mišljenje prenosi od nekih ashaba, poput Omera b. Hattaba i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma. Od učenjaka iz prvih generacija ovo mišljenje zastupali su: Ishak, Evzai, Zuhri, a prema nekim predajama i Omer b. Abdulaziz. Ovo je stav Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, zatim imama Šafije u starom mezhebu i većine učenjaka hanbelijskog mezheba. Imam Tirmizi kaže: “Ovo mišljenje prihvata većina učenjaka.” Hanefijski učenjaci obavezu davanja zekata na med uvjetuju time da pčelinja paša bude zemlja na čiji se rod daje zekat (tzv. ušrijje), a ako se radi o zemlji harača, na koju se plaća posebna vrsta dadžbine, zekat nije obavezan. Ostali učenjaci ne prave razliku između ove dvije vrste zemlje. (Kasani, Džamiut-Tirmizi, Ajni, Bedaius-sanai, Nevevi, El-Binaja, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni)
Drugo mišljenje:
Zekat na med nije obavezan. Ovo mišljenje prenosi se od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, a zastupali su ga Ibn Ebu Lejla, Sevri, Hasan b. Salih, a prenosi se i kao odabrano mišljenje Omera b. Abdulaziza. Ovo je stav imama Malika, Šafije u novom mezhebu, Ibn Munzira, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba kao i zahirija. (Ibn Abdulber, El-Istizkar, Nevevi, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead)
Argumenti prvog mišljenja i opaske na njih
Zastupnici ovog mišljenja dokazuju svoj stav Kur’anom, sunnetom i analogijom. Što se Kur’ana tiče, spomenuli su ajet: “Uzmi od imovine njihove zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevba, 103). Ovaj ajet svojim općim značenjem odnosi se na svaku imovinu pa tako i na med, što znači da je na med obavezno dati zekat. (Džessas, Ahkamul-Kur’an) Također se pozivaju na općenitost drugih ajeta u kojima se propisuje zekat i naređuje milostinja, poput ajeta: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)
Na ovaj dokaz zastupnici suprotnog mišljenja odgovaraju time da su ovi i njima slični ajeti specificirani i da se ne radi po njihovom općem značenju. Razlog za to jeste da postoje brojne vrste imovine na koju se ne daje zekat, poput povrća, svježeg voća, peradi, prijevoznih sredstava i nekretnina koje nisu trgovačka roba. Dakle, zekat nije obavezan na svaku imovinu, nego samo na određene vrste imovine, a med nije uvršten u imovinu na koju je obaveza davati zekat jer ne postoji vjerodostojna i eksplicitna predaja koja bi ga uvrstila u tu kategoriju. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’ani)
Što se hadiske argumentacije tiče, zastupnici prvog mišljenja navode niz predaja od kojih su najistaknutije sljedeće:
● Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele, pa trebam li davati zekat na med?” “Daj jednu desetinu od meda koji ti one proizvode!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Hoćeš li staviti pod zaštitu moje pčelinjake?”, upita Ebu Sejjara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je da to učini. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejba, Ibn Madža i Bejheki, El-Kubra. Nakon što je naveo ovu predaju, Bejheki kaže: “Ovo je najvjerodostojnije što je preneseno o obaveznosti izdvajanja desetine na med, a u nizu prenosilaca je prekid.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Sunenu Ibni Madža sa njegovom valorizacijom. Kasnije dolazi govor drugih učenjaka o ocjeni ovog hadisa) Ovaj hadis ukazuje na obavezu davanja zekata na med, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izdvoji jedna desetina, a imperativna forma ukazuje na obligatnost propisa.
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda i kaže: “Hilal, stanovnik plemena Benu Mut’an, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći desetinu pčelinjeg proizvoda koji je prikupio (u dolini Seleba), a tražio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu učini zaštićenom dolinu Seleba (kako bi u njoj skupljao med.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio mu je tu dolinu. Kada je za halifu izabran Omer, Sufjan b. Vehb pisao je Omeru pitajući ga o tome, pa mu je Omer napisao: ‘Ako ti bude davao desetinu od pčelinjeg proizvoda, koju je davao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neka i dalje dolina Selebe bude za njega zaštićena, a ako ne bude davao zekat – pčele lete na cvijet, a med jede ko hoće.’” (Ebu Davud, Ibn Abdulberr, El-Istizkar, ocijenio je hadis dobrim, a također i šejh Albani u Sahihu Ebi Davud)
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od meda uzimao desetinu. (Ibn Madža, šejh Albani o ovom hadisu kaže da je hasen sahih. Međutim, mnogi hadiski autoriteti ovaj su hadis ocijenili slabim, jer prenosilac od Amra b. Šuajba je Usama b. Zejd b. Eslem, a on je slab. Ibn Mein je rekao: “Trojica Zejdovih sinova nisu ništa.” Tirmizi je kazao: “Među djecom Zejda b. Esleme nema pouzdanih.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)
● Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o medu rekao: “Na svakih deset mješina daje se jedna.” (Tirmizi, Šejh Albani, Sahihul-džamis-sagir ve zijadatih, hadis je ocijenio vjerodostojnim. Međutim, po ocjeni mnogih učenjaka hadis je slab. U nizu prenosilaca ovog hadisa je ravija po imenu Sadaka b. Abdullah b. Musa b. Jesar, a to je prenosilac kojeg su slabim ocijenili imam Ahmed, Jahja b. Mein i drugi. Nesai je rekao: “Sadaka b. Abdullah nije ništa, a ovaj hadis je munker.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead. Tirmizi o ovom hadisu kaže: “Lanac prenosilaca hadisa Ibn Omera je diskutabilan, a u ovom poglavlju – zekat na med, ništa veliko nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina učenjaka postupa u skladu sa ovim hadisom i to je stav Ahmeda i Ishaka. Neki učenjaci su kazali: “Na med se ništa ne daje. Sadaka b. Abdullah, ravija u ovom senedu, nema dobro pamćenje…” Džamiut-Tirmizi)
● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis stanovnicima Jemena: “…da se od meda uzme jedna desetina.’” (Bejheki, El-Kubra. Među prenosiocima ovog hadisa je Abdullah b. Muharrer, a to je slab ravija koji je ostavljen. Ibn Hazm, El-Bedrul-munir, o njemu kaže: “On je lošiji od svakog lošeg kojeg su konsenzusom ostavili.”)
U nekima od spomenutih hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio desetinu pčelinjeg proizvoda, tj. meda, čime je svojim postupkom potvrdio utemeljenost davanja zekata na med, a u drugim hadisima to je jasno naredio.
Komentar hadiske argumentacije
Što se tiče prvog hadisa koji prenosi od Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, predaja nije vjerodostojna i prema tome kao argument nije validna. Imam Tirmizi kaže da je o ovom hadisu pitao imama Buhariju i da je on rekao da je mursel i da prenosilac Sulejman b. Musa nije susreo nikog od ashaba, tj. nije mogao čuti ovaj hadis od Ebu Sejjare. Tirmizi također prenosi da je Buhari kazao: “O zekatu na med ne bilježi se nijedna vjerodostojna predaja.” (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir)
Hadis Hilala, radijallahu anhu, dobrim je ocijenio Ibn Abdulberr, a od savremenih učenjaka šejh Albani, međutim, upitno je koliko ova predaja ukazuje na obaveznost zekata na med. U predaji se govori o davanju jedne desetine u vidu kompenzacije za zaštitu zemljišta i njegovu ekskluzivnu upotrebu od strane davaoca. Komentarišući ova dva hadisa, imam Ševkani kaže: “Znaj da hadis Ebu Sejjare i hadis Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med, a zauzvrat im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. Omer, radijallahu anhu, shvatio je smisao zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da ovo zemljište učini zaštićenim i, povodeći se za tim, on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan, on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu, trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.” (Ševkani, Nejlul-evtar) Ovdje, Ševkani, rahimehullah, daje odgovor i na ostale predaje kojima se dokazuje obaveza zekata na med, kazavši da nisu na stepenu da bi se mogle uzeti kao dokaz. To se odnosi i na ovdje spomenute predaje s obzirom na to da, prema ocjeni mnogih hadiskih autoriteta, nisu vjerodostojne.
Racionalni dokaz
Med po mnogo čemu nalikuje žitaricama i plodovima na koje se daje zekat, s obzirom na to da se dobiva iz nektara koji pčele skupljaju sa cvjetova, mjeri se zapreminskim mjerama, prirodno se skladišti i čuva, pa je stoga zekat na med obavezan kao i zekat na žitarice i plodove. (Ibn Kajjim, Zadul-mead) Cvjetovi formiraju plodove na koje se daje zekat, pa je nužno da se i na med čija osnovna sirovina dolazi iz cvjetova također daje zekat. (Ajni, El-Binaja)
Oponenti odbacuju ovaj dokaz i ne prihvataju ovakvu analogiju, s obzirom na to da između meda i usjeva i plodova na koje se daje zekat postoje bitne razlike, a jedna od njih jeste i da med ne spada u živežne i osnovne namirnice poput usjeva i plodova na koje se daje zekat. Isto tako, postoje mnoge biljne kulture na koje se ne daje zekat, poput povrća i svježeg voća, tako da pridružiti med plodovima na koje se daje zekat nije prioritetnije od pridruživanja plodovima na koje se ne daje zekat.
Argumenti drugog mišljenja i opaske na njih
● Prenosi se od Ebu Musa i Muaza, radijallahu anhuma, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ih u Jemen da svijet poučavaju vjeri rekao: “Ne uzimajte zekat osim na ovo četvero: ječam, pšenicu, grožđice i datule.” (Hakim, Darekutni i Bejheki, El-Kubra. Predaja je slaba u ovoj formi, međutim, postoje predaje koje je pojačavaju, a jedan od njih jeste predaja Musaa b. Talhe u kojoj se navodi da je rekao: “Kod nas se nalazi dopis Muaza, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je uzeo zekat na pšenicu, ječam, grožđice i datule.” Bilježi Ahmed, a Šuajb Arnaut o ovoj predaji kaže: “Ispravnog je seneda, iako Musa nije susreo Muaza, međutim, on prenosi iz njegovog dopisa, a to je dopis koji je prihvaćen kod učenjaka.” Musned imama Ahmeda. Vidjeti: Ševkani, Nejlul-Evtar) Ova predaja ukazuje na to da se zekat uzima samo na ove četiri kulture, a med nije spomenut iako je Jemen zemlja bogata medom. Dokazu se oponira time da spominjanje ove četiri vrste ne negira obaveznost zekata na drugu imovinu, ako na to ukazuje validan argument.
● Predaja od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je donio zekat na međuiznos krava (tj. zekat na krave između dva prijelazna broja. Naprimjer, kada vlasnik krava ima 35 grla, pet grla je između dva broja na koje je iznos zekata određen, a to je 30 i 40, jer na trideset krava daje se june koje je napunilo godinu i ušlo u drugu, a na 40 grla daje se june koje je napunilo dvije godine) i med, te je rekao: “O ovim dvjema stvarima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ništa mi nije naredio.“ (Ahmed, Ebu Davud, El-Merasil, i Bejheki, El-Kubra. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Njegovi prenosioci su pouzdani, to su prenosioci Buharije i Muslima, osim što Tavus nije susreo Muaza.” Ibn Hadžer je rekao: “U ovom hadisu postoji prekid između Tavusa i Muaza, međutim, Bejheki kaže da je hadis jak, jer je Tavus poznavao sve što se vezuje za Muaza.” Et-Telhisul-habir) Ova predaja potvrđuje prethodnu: da na med zekat nije obavezan. Ovom argumentu oponira se time da je predaja slaba, obzirom na to da postoji prekid između dvojice prenosilaca, a ako se i prihvati kao validna, može se odnositi na med koji nije dosezao nisab, tj. najmanju vrijednost na koju se daje zekat.
● Vjerski obveznici oslobođeni su svih dužnosti sve dok se ne potvrdi suprotno, na osnovu šerijatskog argumenta, poput vjerodostojnog hadisa koji jasno ukazuje na ciljani propis i konsenzusa, a takvo nešto u slučaju zekata na med ne postoji. Ranije smo spomenuli riječi imama Buharije da u pogledu zekata na med ništa vjerodostojno nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir) Tirmizi je rekao: “U ovom poglavlju ništa vjerodostojno nije preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi) Ibn Munzir kaže: “O obaveznosti zekata na med nema vjerodostojne predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u pogledu tog pitanja ostvaren konsenzus, tako da zekat na med nije obavezan.” (Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead) Ovom dokazu može se oponirati time da postoje predaje koje, iako su pojedinačno slabe, jedna drugu jačaju, što ukazuje da u pogledu tog pitanja postoji osnova.
● Med je tekućina koja izlazi iz životinje i po tome nalikuje mlijeku, a na mlijeko se ne daje zekat, prema konsenzusu učenjaka. (Ibn Kudame, El-Mugni) Ovom dokazu odgovara se odbacivanjem ovakve analogije zbog razlike između meda i mlijeka. Razlika se ogleda u tome da se mlijeko dobiva mužom stoke na koju se daje zekat, dok med proizvodi pčela na koju se ne daje zekat. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’an)
Treće mišljenje
U pogledu ovog pitanja postoji i treći stav koji zastupa Ebu Ubejd Kasim b. Selam el-Herevi, jedan od velikih poznavaoca hadisa i fikha. Odabrao je srednje mišljenje između dva prethodna, iako njegov stav podrazumijeva obaveznost zekata u nekoj mjeri. Nakon što je spomenuo dva mišljenja o zekatu na med, rekao je: “Smatram da je u pogledu ovog pitanja najprihvatljivije da se vlasnicima meda naređuje da na njega daju zekat i da se na to podstiču. Pokuđeno im je to spriječiti, i nije im sigurno da nisu grješni ako ga prikriju. Međutim, neka to ne bude stroga dužnost, poput zekata na usjeve i stoku… Razlog za to jeste što sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije tako vjerodostojan o zekatu na med kao što je vjerodostojan o zekatu na usjeve i stoku, niti je spomenut u njegovim dopisima o zekatu. Kada bi zekat na med bio na stepenu zekata na usjeve i stoku, njegova pravila i obilježja bila bi jasno definirana, kao što je slučaj sa usjevima i stokom.” (Ebu Ubejd, El-Emval, i Karadavi, Fikhuz-zekat)
Osvrt na stavove učenjaka i odabrano mišljenje
Razmotrimo li prethodno spomenuta mišljenja, možemo zapaziti da se učenjaci o pitanju zekata na med ustvari drže pravila i principa na kojima su izgradili svoje stavove o zekatu na usjeve i plodove. Ebu Hanifa, rahimehullah, u usjeve i plodove na koje se daje zekat ubraja sve što čovjek uzgaja s ciljem eksploatacije zemlje, bilo to voće, žitarice, povrće, sjemenke ili neka druga kultura. Njegova dva učenika Ebu Jusuf i Muhammed, rahimehumallah, stanovišta su da je zekat obavezan samo na usjeve i plodove koji ostaju tokom cijele godine. Mišljenje Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika o tome da je zekat na med obavezan, podudara se s njihovim stavovima o zekatu na usjeve i plodove, jer pčela praveći med hrani se cvjetnim sokom, a to je biljni produkt, i to je vid eksploatacije zemlje, te je i zekat na med obavezan. S druge strane, med ostaje tokom cijele godine pa je zekat na njega obavezan kao i na usjeve i plodove koji imaju to svojstvo. Hanbelijski učenjaci smatraju obaveznim zekat na sve usjeve i plodove koji se prirodno skladište i koji se mjere zapreminskim mjerama, kao što je litra, tovar i sl., a te dvije specifikacije su u medu prepoznatljive. Malikijski i šafijski učenjaci, uz određene razlike među njima, smatraju obaveznim zekat na datule i grožđice od voća, a što se usjeva tiče, samo na one kulture koje služe kao osnovne – živežne namirnice i daju se prirodno skladištiti. Ta se svojstva ne nalaze pri medu, s obzirom na to da nije osnovna živežna namirnica, te stoga zekat na med, po njima, nije obavezan. Jedna skupina učenjaka je zekat na usjeve i plodove svela isključivo na kulture koje su u predajama spomenute, a to su: pšenica, ječam, datule i grožđice. Sve mimo toga je oslobođeno zekata, jer nema tekstualnoga dokaza koji bi potvrdio obavezu davanja zekata na bilo koju drugu vrstu plodova i usjeva, ne postoji konsenzus o tome, niti su druge kulture, prema ovom mišljenju, u značenju spomenutih. To znači da ni zekat na med nije obavezan, prema mišljenju ove skupine učenjaka. (Ibn Kudama, El-Mugni i El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijae)
Usjevi i plodovi na koje se davao zekat u vremenu poslanstva, kao što se na u to predajama eksplicitno ukazuje, jesu ječam, pšenica, datule i grožđice. Razmotrimo li ove vrste, uočit ćemo da je najbitnija njima zajednička osobina to što predstavljaju osnovne živežne namirnice, koje traju tokom godine i daju se skladištiti. Pšenica je i danas živežna namirnica, ječam manje, a datule i grožđice bile su osnovne namirnice u arapskom podneblju u vremenu poslanstva. To nam ukazuje na snagu malikijskog i šafijskog mezheba koji smatraju da je zekat obavezan na one plodove i usjeve koji služe kao živežne namirnice, daju se prirodno skladištiti i ostaju tokom godine. Med ostaje tokom godine i skladišti se, ali se ne ubraja u osnovne živežne namirnice, nego služi kao povremena hrana, poslastica i lijek. To bi značilo da smisao zbog kojeg je propisan zekat na usjeve i plodove nije ostvaren pri medu te stoga zekat na njega nije obavezan.
Osvrnemo li se na kur’ansko-hadisku argumentaciju, uočit ćemo da ajeti, kao i predaje koje su sa aspekta seneda prihvatljivije, ne upućuju jasno na obavezu zekata na med. S druge strane, predaje koje su u tome jasnije, slabe su sa strane vjerodostojnosti. Ipak, neki učenjaci smatraju da te predaje, iako su pojedinačno slabe, jedne druge podupiru i jačaju, što sve skupa daje utemeljenje obaveznosti zekata na med. (Ibn Kajjim, Zadul-mead, i Muhammed Siddik Han, Er-Revdatun-nedijja) Stoga, imam Tirmizi nije apsolutno i potpuno negirao ispravnost svih predaja o ovom pitanju, nego je rekao: “U ovom poglavlju nije ništa vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi)
Važno je podsjetiti na to da je zekat ibadet, obred koji se nužno temelji na objavi. Na to nas podsjeća predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio: “O njima mi ništa nije dostavljeno, osim ovog unikatnog ajeta: ‘Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga’” (Ez-Zilzal, 7–8). (Hadis bilježi Ahmed. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Sahih, ispunjava kriterije Muslima.”) Ovdje vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio da mu o njima ništa nije objavljeno, što ukazuje na to da se takav propis bazira isključivo na objavi. U pogledu zekata na med nema čvrstog uporišta u predajama, niti se jasnom analogijom može pridružiti nekoj drugoj zekatskoj imovini, ali ostaje ovaj podstrek na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.”
Naravno, ako se med proizvodi s ciljem prodaje, postaje trgovačka roba i kao takav na njega je obavezan zekat. To znači da, ako njegova vrijednost u novcu doseže nisab, nakon što se upotpuni godina, dužnost je na ime zekata izdvojiti 2,5%. Uzvišeni Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koji su propisi vezani za licemjerstvo?
Prvo, licemjerstvo se dijeli na licemjerstvo koje je nevjerstvo (poricanje i sl.), i ono izvodi iz islama, i na licemjerstvo koje nije nevjerstvo, a ovo se odnosi na djela. Ova je podjela prenesena od sljedbenika ispravne tradicije. Imam Et-Tirmizi kaže: " ... učenjaci pod tim podrazumijevaju licemjviše
Prvo, licemjerstvo se dijeli na licemjerstvo koje je nevjerstvo (poricanje i sl.), i ono izvodi iz islama, i na licemjerstvo koje nije nevjerstvo, a ovo se odnosi na djela. Ova je podjela prenesena od sljedbenika ispravne tradicije. Imam Et-Tirmizi kaže: ” … učenjaci pod tim podrazumijevaju licemjerstvo vezano za djela udova, a ono vezano za vjerovanje bilo je prisutno samo za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. U tome je pogledu od Hasana el-Basrija p renesena sljedeća podjela: ‘Licemjerstva ima dvije vrste: licemjerstvo vezano za djelo i ono koje je vezano za vjerovanje.”‘2 0
Drugo, licemjerstvo je majka svih zala. Ibn Kajjim el-Dževzijja, savjetujući ljude da se prođu ovog zla, rekao je: “Licemjerstvo je kronična duševna bolest od koje čovjek može bolovati a da toga i ne bude svjestan. Nju ljudi ne vide. Mnogi od nje boluju, a to ne znaju. Štaviše, tvrde da red uspostavljaju, a ustvari nered čine.
Licemjerstvo se dijeli na veliko i malo. Veliko licemjerstvo iziskuje vječni boravak na samom dnu Vatre. Ogleda se u tome da čovjek ostalim muslimanima pokazuje kako vjeruje u Svevišnjeg Allaha, meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan, a ustvari s tim nema ništa, poriče da je Allah, dželle šanuhu, izgovorio Objavu i objavio je čovjeku poslanom ljudima koji ih, voljom Njegovom, upućuje na Pravi put i upozorava na Njegovu kaznu.
Svemogući Allah otkrio je tajne licemjera u Kur'anu i ljudima objasnio njihovu stvarnost, da se čuvaju i licemjerstva i licemjera. N a početku sure ElBekara, Allah, dželle šanuhu, spomenuo je tri vrste ljudi koji žive na ovome svijetu: vjernike, nevjernike i licemjere. O vjernicima je objavio četiri ajeta, o nevjernicima dva, a o licemjerima ravnih trinaest ajeta, jer su mnogobrojni, što njihovog zla niko nije pošteđen, što nanose veliko zlo islamu i muslimanima. Naime, pozivaju se na islam, tvrde da ga pomažu i vole, a ustvari njegovi su neprijatelji, i to neprijateljstvo pokazuju gdje god smiju. Za njih neznalice misle da su učeni i da red uspostavljaju, a uistinu oni su neznalice i samo smutnju siju.
Koliko su samo štete nanijeli islamu, koliko su njegovih čvrstih bedema razvalili i porušili, koliko su njegovih obilježja potrli, koliko su njegovih uzdignutih zastava skinuli, koliko su sumnji u njega ubacili, želeći ga srušiti! Islam i muslimani i dan-danas trpe iskušenja i nesreće koje su oni prouzrokovali; uvijek i neprestano ga napadaju, a tvrde da time samo red žele uspostaviti: ‘Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju’ (El-Bekara, 12). Također: ‘Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegovog uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.’ (Es-Saff, 8)
Jednoglasno p rotivriječe Objavi i jednoglasno ne žele da ih časni Kur'an vodi: ‘A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda .. .’ (El-Mu'minun, 53) ‘
… koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli .. .’ (ElEn'am, 112). I zato: ‘ … narod moj ovaj Kur'an izbjegava!’ (El-Furkan, 30)
Tragovi vjerovanja potpuno su nestali iz njihovih srca, uopće se ne vide. Njegove su vrijednosti u njihovim srcima odavno umrle, ne obaziru se na njih. Njegova se svjetlost u njima ugasila, oni je ne pokušavaju upaliti. Sunce islama za njih ne postoji, usljed svojih strasti i nastranih mišljenja nikako ga ne vide.
Ne prihvataju uputstvo koje je Svevišnji Allah poslao po Svome Poslaniku. Na njega se i ne obaziru. Smatraju da ne smeta ako mu leđa okrenu a svoja mišljenja prihvate.
Objavu smatraju nestvarnom. U nju nisu uvjereni. Tumače je prema svojim ništavnim tumačenjima. Neprestano na nju nasrću. Prema njoj se odnose kao zao narod prema svome gostu. Nisu je prihvatili niti joj počast ukazali, a to su morali. Prihvatili su je neiskreno, s naporom u svojim dušama i nasilno. Govorili su: ‘Kur'an nećemo prihvatiti, a ako već moramo, onda ćemo to učiniti formalno i lažno.’ Za borbu protiv islama pripremili su brojna sredstva i razne spletke. A kada je islam zavladao, malo učeniji među njima rekli su: ‘Ne prihvatamo spoljašnje značenje Kur'ana, ono kod nas ne iziskuje uvjerenje.’ A njihov obični svijet rekao je: ‘Slijedit ćemo ono na čemu smo potonje pretke zatekli, oni su znaniji od sljedbenika ispravne tradicije; potonji bolje barataju argumentima od prvih, prvi su bili iskreni i jednostavni, nisu se posvetili utemeljenju logike, već su svoju energiju trošili na praktični dio: izvršenje naredbi i sustezanje od zabrana. Zato je put potonjih znaniji i jasniji, a put prvih neznaniji, ali sigurniji.’
Kur'ansko-hadiskim tekstovima dali su karakter koji su dali vladaru ovoga vremena, čije je ime popularno i ispisano na kovanicama, a ističe se i iznad mimbere, ali se njegova riječ ne sluša niti se prihvata jer zemljom, ustvari, upravlja neko drugi.
Njihova je vanjština – vanjština vjernika, ali je njihova nutrina ispunjena zabludom, zavišću i nevjerstvom. Spolja izgledaju kao ensarije, ali srčano podržavaju nevjernike. Govore kao oni koji pozivaju u mir, ali su njihova srca ratoborna. Uza sve to tvrde da vjeruju u Allaha i Sudnji dan, ali oni nisu VJernici.
Njihov je kapital prevara, spletka, laž … Imaju ‘smisla’ za suživot: misle da su obje skupine njima zadovoljne i da su među njima sigurni: ‘Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju.’ (ElBekara, 9)
Sumnje i strasti iznurile su njihova srca. Zle namjere pobijedile su one dobre. To ih je dovelo do očite propasti. Ne mogu ih izliječiti ni najznaniji doktori: ‘Njihova su srca bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.’ (El-Bekara, lO) Do koga su doprle njihove sumnje, potpuno su razorile njegovo vjerovanje.
Do čijeg je srca doprla njihova smutnja, potpuno ga je uništila. Do čijih su ušiju doprle njihove kićene besjede, nije više imao snage da ispravno povjeruje. Na Zemlji su posijali veliki nered i većinu ljudi zaveli: ‘Kad im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji!’, odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’ Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.’ (El-Bekara, 11-12)
Ko slijedi spoljašnje značenje Kur'ana i Hadisa za njih je bezuman. Ko dosljedno slijedi šerijatske tekstove za njih je magarac koji nosi knjige, jer slijedi tradiciju. One Što u prsima nose Objavu ne prihvataju, već ih smatraju propalicama i lošim predznakom: ‘Kad im se kaže: ‘Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju!’, oni odgovaraju: ‘Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?’ – A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju.’ (El-Bekara, 13)
Svi su oni dvolični. Jednim licem izlaze pred vjernike, a drugim, opet, pred svoju braću, ateiste. Također imaju po dva jezika. Jednim izlaze pred muslimane, koji prihvataju njihovu spoljašnjost, a drugim se izjašnjavaju o onome što prsa njegova kriju: ‘Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’, a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.” (El-Bekara, 14)
Okreću leđa Kur'anu i Hadisu, uvijek ismijavajući i nipodaštavajući one koji slijede Objavu. Odbijaju da joj se povinuju, radujući se znanju koje imaju, a koje, makar čak bilo i veliko, njima ne koristi jer su oholi: ‘Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju.’ (El-Bekara, 15)
Žele ostvariti trgovinu, ali će propasti jer sumnjaju i u tminama lutaju. Slični su lađi kojom se oluja poigra i potopi je: ‘Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade.’ (El-Bekara, 16)
Njima je svjedo vjerovanja osvijedilo put, pa su vidjeli dobro i zlo, ali se svjetlo ugasilo, a ostala je samo razbuktala vatra; u njoj se pate i u tminama lutaju: ‘Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!’ (El-Bekara, 17)
Na njihovim su srcima katanci, pa ne čuju poziv Glasnika; na njihovim je očima koprena, pa ne vide nadnaravnost časnog Kur'ana; oni su nijemi, ne žele da kažu istinu: ‘Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.’ (El-Bekara, 18)
Oslovljeni su Objavom, u kojoj je život za srce i dušu, ali je ne čuju, već u njoj vide samo prijetnju, teret i velike i stalne obaveze; čini im se da ih neko uvijek progoni i viče za njima. Zato stavljaju prste u uši svoje, haljinama se pokrivaju i bježe neumorni. Tada budu pozvani pred svjedocima i njihovo se stanje objasni onima koji ga žele vidjeti. Svevišnji Allah navodi dva primjera i u njima opisuje dvije skupine: one koji vole raspravljati i one koji slijepo slijede: ‘Ili, oni su nalik na one koji, za vrijeme silnog pljuska s neba, u punom mraku, usred grmljavine i munja, stavljaju zbog gromova prste u uši svoje bojeći se smrti – a nevjernici ne mogu umaći Allahu .. .’ (El-Bekara, 19)
Njihova srca ne mogu podnijeti svjedo Objave, ne mogu je razumijeti. Njihove uši ne čuju Allahove, dželle šanuhu, naredbe i zabrane. Neodređeni i zbunjeni, lutaju. Niti šta čuju niti šta vide: ‘ … i munja samo što ih ne zaslijepi; kad god im ona bljesne, oni pođu, a čim utonu u mrak, stanu. A da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid, jer Allah, zaista, sve može.’ (El-Bekara, 20)
Znaci po kojima se raspoznaju objašnjeni su u Kur'anu i Hadisu, vidi ih svaki vjernik čije je srce čisto. Ibadet čine samo radi ljudi, a to je najgore što sebi čovjek može dopustiti. Kada su sami, onda ih lijenost sprečava od izvršavanja Allahovih naredbi, zato im je veoma teško ostvariti iskrenost: ‘Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu .. .’ (En-N isa, 142)
Slični su neodlučno; ovci koja tumara između dva stada, nekada se prikloni jednom, a nekada drugom stadu, tako i oni tumaraju između vjernika i nevjernika, gledaju ko će pobijediti i ko je jačeg roda: ‘ … neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima. A onoga koga Allah u zabludu odvede – ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.’ (Es-N isa, 143)
Iščekuju šta će biti s muslimanima: ako ih Allah počasti pobjedom, pozivaju se na to da su bili uz vjernike, i u tome se tvrdo Allahom zaklinju. A ako nevjernici pobijede, pozivaju se na čvrsto bratstvo i rodbinsku vezu s nevjernicima. Onaj ko ih želi upoznati neka čita riječi Gospodara svjetova; one će mu biti dovoljne: ‘ … one koji iščekuju šta će biti s vama: pa ako vam Allah daruje pobjedu, oni reknu: ‘Zar nismo bili uz vas?’, a ako sreća posluži nevjernike, onda govore njima: ‘Zar vas nismo mogli pobijediti i zar vas nismo odbranili od vjernika?’ N a Sudnjem danu Allah će vam svima presuditi! A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.’ (En-Nisa, 141)
Onoga ko ih sluša zadive njihove kićene i blage riječi, čak se na Allaha kao svjedoka pozivaju govoreći laži i izmišljotine. Ali kada treba pomoći Istinu, oni se ne dižu, a kada treba pomoći laž, hrle da je pomognu: ‘Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.’ (El-Bekara, 204)
Svoje sljedbenike navraćaju na sve što će u nered odvesti i ljude i zemlju, a odvraćaju ih od svega u čemu je dobro kada je riječ o ovome i onome svijetu; tome ih sljedbenici islama, zikrullaha, iskreni klanjači, skromni i nadasve veliki trudbenici nisu poučavali: ‘Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, uništavajući usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!’ (El-Bekara, 205)
Oni su vrsta ljudi koji su slični jedni drugima: navraćaju na zlo i sami ga čine, a odvraćaju od dobra i sami ga ostavljaju, škrtare i ne udjeljuju na Allahovom, dželle šanuhu, putu kako bi stekli Njegovu naklonost. Koliko puta ih je Svemogući Allah podsjetio na Svoje blagodati, ali su se, opet, okrenuli od Njega i zaboravili! Koliko je samo vjernike upozorio na njih, da ne budu poput njih! Poslušajte, o vjernici: ‘Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici.’ (Et-Tevba, 67)
Ako budu pozvani da Objava među njima presudi, glave okreću i obezglavljeni bježe. Zaista su veoma daleko od Pravog puta jer sasvim glave okreću od časnog Kur'ana i Hadisa: ‘Kad im se kaže: ‘Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!’, vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.’ (EnNisa, 61)
Kako će izaći na Pravi put i uspjeti kada su svoj razum poremetili, a shvatanje islama izvitoperilil Kako će se osloboditi zablude i nečistoće kada su vjerovanje zamijenili nevjerovanjeml Kako li je samo ništavna njihova trgovina kada su umjesto Dženneta Vatru odabrali! Čitajte ajet: ‘A šta će tek biti kad ih zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahom: ‘Mi smo samo htjeli učiniti dobro i da bude sloge.” (En-N isa, 62)
Njihova su srca zapletena svakojakim sumnjama, i ne mogu ih se riješiti: ‘Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti.’ (En-Nisa, 63)
Prokleti bili! Kako su zastranili kada je riječ o vjerovanju i kako su lažne njihove tvrdnje kada se radi o njegovoj manifestaciji i spoznaji Svevišnjeg Allaha! Oni su na jednoj, a istinski sljedbenici Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na drugoj strani. Svemogući se Allah u časnom Kur'anu zakleo Svojim Bićem (a oni kojima je dato shvatanje znaju šta znači ta velika zakletva, oni koji joj pridaju dužnu pažnju) upozoravajući Svoje štićenike na njih: ‘I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.’ (En-Nisa, 65)
Zaklinju se Allahom prije nego što se to od njih zatraži, misleći da im vjernici ne vjeruju, pa ishitrenom zakletvom pokušavaju otkloniti ružno mišljenje o sebi, i tako se otkrivaju. Tako lažu oni koji sumnjaju i zaklinju se da bi onaj što ih sluša pomislio da su iskreni: ‘Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahovog puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju .. .’ (ElMunafikun, 2)
Prokleti bili! Pošli su s vjernicima kroz pustinju, a kada su vidjeli da je put, ipak, dug i težak, natrag su uzmaknuli i vratili se, misleći da će u svojim kućama mimo jesti i spavati, ali niti su mimo jeli niti mimo spavali, i gladni su ustajali iza trpeze. Kakvo će njihovo stanje biti na Sudnjem danu kada su saznali, pa porekli, oslijepjeli nakon što su istinu vidjeli: ‘To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvataju.’ (El-Munaftkun, 3)
Najljepše izgledaju, najljepše govore; najpokvarenijih su srca, najveće su kukavice … Slični su šupljim naslonjenim balvanima, osušenom drvetu koje ne daje plodove, iščupanim deblima kojima se podupire kakav zid da ga ne obore prolaznici: ‘Kad ih pogledaš, njihov te izgled ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove – međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvajl Allah ih ubio, kuda se odmeću?l’ (El-Munafikun, 4)
Njihov je odnos prema Svevišnjem Stvoritelju sljedeći: ne klanjaju namaz u prvom vremenu već ga odgađaju, sabah klanjaju malo prije izlaska sunca, a ikindiju malo prije zaslaska, onda kada sunce izblijedi, kljucajući kao što gavran kljuca, jer je njihov namaz samo forma, nije od srca, u njemu se čak i okreću na strane kao što se gonjena lisica osvrće na goniča. Ne klanjaju u džematu; a onaj od njih ko ikako i klanja čini to u svojoj kući ili dućanu. A prema ljudima odnose se ovako: ako se prepiru, prelaze granicu; ako se obavežu, ne ispune; ako govore, lažu; ako obećaju, iznevjere; a kada im se nešto povjeri, pronevjere. O njima se može pročitati na početku suce El-Mutaffifun i na kraju sure EtTarik, i niko o njima ne može kazati kao Onaj Koji sve zna: ‘O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strogi Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a grozno je on boravište.’ (Et-Tevba, 73)
Iako su brojni, manjina su; gordo se drže, ali poniženi su; velike su neznalice, a prave se učenim! Lažna ih je nada obmanula i nikako da pouku uzmu jer ne znaju: ‘Oni se zaklinju Allahom da su doista vaši, a oni nisu vaši, nego su narod kukavički.’ (Et-Tevba, 56)
Ako muslimani žive u izobilju, pobijede neprijatelje i zavladaju njima, to ih ogorči i zabrine, a ako ih Svemogući Allah iskuša (da ih time očisti od grijeha i uzdigne), njih to razveseli i oraspoloži. Tako se dobro raspoznaju vjernici od licemjera, a nisu isti oni što slijede Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i oni što slijede licemjere: ‘Ako postigneš uspjeh, to ih ogorči; a kad te pogodi nesreća, oni govore: ‘Mi smo i ranije bili oprezni’, i odlaze veseli. Reci: ‘Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.’ I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!’ (Et-Tevba, 50-51)
Zalutali, oni koji se ohole i nastoje istinu s laži pomiješati nikada neće pobijediti Istinu: ‘Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo neće vam nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.’ (Alu Imran, 120)
Budući da su njihova srca prljava a namjere podle, Allahu, dželle šanuhu, nije bio po volji njihov ibadet, odvratio ih je od njega, bilo Mu je mrsko da Mu budu bliski jer su svojim srcima težili Njegovim neprijateljima; oni su glave okrenuli od Njegovih riječi, pa se On od njih okrenuo i nije ih usrećio, već ih je upropastio i presudio im pravedno: nikada neće uspjeti osim ako se pokaju: ‘Da su imali namjeru da pođu, sigurno bi za to pripremili ono što je potrebno, ali Allahu nije bilo po volji da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: ‘Sjedite s onima koji sjede!” (Et-Tevba, 46)
A objasnio je i zbog čega ih je odvratio i učinio da budu s onima koji izostaju iz boja, zbog čega ih je udaljio od vrata Svoje milosti. Naime, to je učinio iz milosti prema Svojim štićenicima, da ih On time usreći: ‘Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah zna nevjernike.’ (Et-Tevba, 47)
Objava im je teret, mrze je. Budući da je nisu mogli nositi, sebi su zacrtali nastrana pravila i bacili je za leđa; nisu imali snage da je zapamte pa su je zapostavili. Allah, dželle šanuhu, Svojim je iskrenim robovima opisao licemjere da ih se pripaze, znajući da kada jedni izumru, naslijede ih drugi, njima slični: ‘ … zato što ne vole ono što Allah obavljuje, i On će djela njihova poništiti.’ (Muhammed, 9)
Ovakvo je stanje onih kojima je Objava teret, koji drže da im smeta kada je riječ o njihovim novotarijama i strastima; za njih je ona neprobojni zid. Zamijenili su je za govor zabludjeli, za Fususul-hikenP, pa je Svemogući Allah otkrio njihove tajne i pokazao ljudima šta oni u sebi nose: ‘To zato što su govorili onima koji ne vole ono što Allah objavljuje: ‘Mi ćemo vam se u nekim stvarima pokoravati’, a Allah dobro zna njihove tajne. A kako će tek biti kad im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim! T o će biti zato što su ono što izaziva Allahovu srdžbu slijedili, a ono čime je On zadovoljan prezirali; On će djela njihova poništiti.’ (Muhammed, 26-28)
Oni pokušavaju sakriti svoje licemjerstvo, ali ga Svevišnji Allah pokazuje na crtama njihovih lica i njihovim nevještim jezicima; učinio je da imaju biljege koje jasno vide vjernici kojima je Allah, dželle šanuhu, darovao pronicljivost; mislili su da će, ako pokažu vjerovanje, a zataje nevjerstvo, obmanuti i vjernike kao što su obmanuli bezumnike kritičare, ali je Sveznajući Allah Taj Koji sve vidi, Koji je ljudima pokazao njihovu stvarnost: ‘Zar oni bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove neće na vidjelo iznijeti? A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao. Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihovog – a Allah zna postupke vaše.’ (Muhammed, 29-30)
Kako će im biti na Dan susreta međusobnog, kada se Svevišnji Allah pokaže ljudima, kada pokaže Svoiu potkoljenicu, kada budu pozvani da licem na tle padnu, pa ne budu mogli! Citajte: ‘ … oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici, a bili su pozvani da licem na tle padaju dok su živi i zdravi bili.’ (El-Kalem, 43)
A kako će tek biti kada budu prelazili mračnu i klizavu $irat-ćupriju, koja je tanja od dlake a oštrija od sablje, na kojoj će se mnogi ljudi spoticati! Svako će je prelaziti na osnovu različite svjetlosti koju dobije, da pomoću nje vidi gdje će stati, kada licemjeri dobiju prividnu svjetlost s muslimanima, jer su na ovome svijetu bih s njima, klanjali, postili, zekat davali i hadž obavljali … A kada se nađu na njenoj sredini, njihovo će licemjerstvo ugasiti svjetlost, pa će, zbunjeni, zastati ne mogavši nastaviti. Tada će se između njih i vjernika pregrada postaviti koja će imati vrata, ali ta vrata oni neće moći otvoriti. Unutar pregrade, na strani vjernika bit će milost, a na strani licemjera bit će patnja, Allahova, dželle šanuhu, kazna. Pozivat će vjernike ispred sebe, koji će sijati kao što sijaju zvijezde na nebu, da ih pričekaju, da se svjetlom njihovim posluže, da prevale mračni dio u kojem su, govorit će da se njihovo svjetlo uglasilo, a niko bez svjetlosti neće moći ići naprijed: ‘Reći će se: ‘Vratite se natrag, pa drugo svjetlo potražite!” (El-Hadid, 13)
Svjetla su podijeljena i niko neće moći stajati u tome mračnom poprištu. Da li će se tada iko i na koga osvrtati?! Hoće li prijatelj prijatelja primijetiti?!
Licemjeri će podsjetit.i vjernike da su na ovome svijetu bili zajedno, kao što stranac podsjeti domaćina na druženje na putu: ‘Zar nismo s vama bili?’ (ElHadid, 14), postili smo s vama, klanjali s vama, čitali Kur'an s vama, udjeljivali milostinju s vama, obavljali obrede hadža s vama, pa šta nas to danas razdvoji: vi pređoste Sirat-ćupriju, a mi ostasmo. Vjernici će odgovoriti da je bilo tako, ali da su s njima bili samo kada je riječ o vanjštini, a nutrinom su bili uz svakog ateistu, nezahvalnika i nasilnika: ‘ … ali ste se pritvornošću upropastili, i iščekivali ste, i sumnjali ste, i puste su vas želje zavaravale, dok nije došla Allahova odredba, a šejtan vas je o Allahu obmanuo. Nikakva otkupnina se danas od vas neće primiti, a ni od onih koji nisu vjerovali: vatra će biti prebivalište vaše, ona baš vama odgovara, a užasno je ona boravište!’ (El-Hadid, 14-15)
Licemjerstvo se razvija na dvjema osnovama: na laži i pretvaranju (rijau), a sve, opet, zbog slabog razmišljanja i neodlučnosti. Pa kada se ove četiri stvari objedine, licemjerstvo zavlada u čovjeku i vodi ga u propast kao što bujica nosi sve ispred sebe. A kada se licemjerima pokaže stvarnost na Dan kada će biti ispitivane ljudske savjesti, kada se pokaže ono što je bilo skriveno, kada izađe ono što su grudi skrivale i kada se mrtvi dignu iz svojih grobova, sve će im izgledati kao fatamorgana: ‘A djela nevjernika jesu kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna, i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obračunava .. .’ (En-Nur, 39)
Njihova su srca prema dobru nemarna, samo ga naoko čine, ali su zato zlo i razvrat ispunili duše njihove; kada čuju Istinu, njihova su srca tvrda spram nje, a kada čuju laž i neistinu, njihova se srca otvore a uši pomno slušaju.
Zaista su licemjeri nepravedni kada govore; kada budu pozvani na pokornost Allahu i Poslaniku, zastaju i sami sebe odvraćaju; a kada ih njihove strasti pozovu da ostvare neznatnu ovosvjetsku korist, hrle da joj se odazovu.
Sve su ovo znaci licemjera, zato ih se, brate, pričuvaj prije nego ti smrt dođe. Izbjegavaj ih. Oni su zadovoljni da budu poniženi i prezreni. Zadovoljni su što im propast predstoji. Ne vjeruj u njihova obećanja i ugovore, oni lažu i uvijek ih krše: ‘Ima ih koji su se obavezali Allahu: ‘Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju, i bit ćemo, doista, dobri!’ A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrenuli se – a oni ionako glave okreću. I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do Dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.’ (Et-Tevba, 75-77)
Ovdje nema prostora da navedemo sve njihove osobine, više ih nije spomenuto nego što jeste. Skoro da časni Kur'an govori samo o njima jer ih je mnogo i živih i mrtvih. Nema dijela Zemlje, a da njih tu nema. Da nije tako, vjernicima bi bilo dosadno kretati se po putevima, teško bi živjeli i divlje bi ih zvjeri grabile po Zemlji. Huzejfa, radijallahu anhu, čuo je kako neki čovjek moli: ‘Moj Allahu, uništi licemjere!’, na šta ga je upozorio: ‘Brate, da licemjeri poumiru, bilo bi vam dosadno kretati se po putevima jer bi bilo malo prolaznika.’
Strah od licemjerstva cijepao je srca prvim muslimanima jer su dobro znali da je ovo pitanje jako precizno i osjetljivo, dobro su poznavali i krupne i sitne detalje licemjerstva; imali su loše mišljenje o sebi u toj mjeri da su se bojali kako su i sami licemjeri. Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu, jednom je prilikom kazao Huzejfi: ‘O Huzejfa, preklinjem te Allahom, kaži mi da li me Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, svrstao među licemjere?’ Na to mu je Huzejfa odgovorio: ‘Nije, i ni za koga više ne garantiram.’ Imam El-Buhari zabilježio je da je Ibn Ebu Mulejka govorio: ‘Zatekao sam trideset Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova i svi su strahovali od licemjerstva, i nijedan od njih nije rekao da je njegovo vjerovanje ravno vjerovanju Džibrila i Mikaila.’ A Hasan el-Basri izjavio je: ‘Od licemjerstva ne strahuje samo licemjer, a boji ga se samo vjernik.’
Jedan je ashab molio: ‘Moj Allahu, Tebi se utječem od licemjerne skrušenosti!’ Neko upita šta je to licemjerna skrušenost, a on odgovori: ‘Da se na tijelu vide tragovi skrušenosti, a srce nije skrušeno.’ Ashabi su vjerovali i bili uvjereni, ali su ipak mnogo strahovali od licemjerstva, to im je bila preokupacija, a nakon njih došla su pokoljenja čije je vjerovanje bilo i više nego slabo, međutim tvrdili su da je na stupnju vjerovanja Džibrila i Mikaila.”22
Treće, onaj ko studira riječi i djela sljedbenika ispravne tradicije vidjet će da su oni živjeli između straha od Allahove, dželle šanuhu, kazne i nade u Njegovu milost. Svevišnji Allah, opisujući najbolja stvorenja, rekao je: “Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru … ” (El-Mu'minun, 57-60).
Aiša, radijallahu anha, pripovijedala je: “Upitala sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s ajetom: ‘ … i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha .. .’, rekavši: ‘Jesu li to oni što konzumiraju alkohol i prelaze granice?’, na šta je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: Nisu, o Aiša! To su oni koji poste, i klanjaju, i udjeljuju milostinju, ali strahuju da im neće biti primljeno, oni su ti koji hitaju da čine dobra dJela. 23
Svemogući Allah spomenuo je svojstva vjernika koji hitaju da čine dobro i pohvalio ih jer ibadet obavljaju na najbolji mogući način, ali ipak strahuju da Allah, dželle šanuhu, to neće primiti od njih. Mora se napomenuti da oni ne strahuju od toga da im Svevišnji Allah neće dati zasluženu nagradu u potpunosti: “A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati … ” (Alu Imran, 57); također: ” … da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da … ” (Fatjr, 30), već strahuju da podbace u davanju milostinje i ibadetu, da to ne urade onako kako Svevišnji Allah želi. Otuda j ne mogu tvrditi da je to primljeno, već boje se da su podbacili, a to ih je, opet, potakla da hitaju u činjenju dobrih djela.
Treba da o ovom razmislimo, možda će se kod nas povećati želja da uljepšamo svoj ibadet j upotpunimo ga iskrenošću prema Svemogućem Allahu i slijeđenjem Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.
Zaista su se ashabi bojali toga da se ne ponište njihova djela, a to je dokaz više njihovog potpunog vjerovanja: “Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.” (ElEaraf, 99)
Pouzdani prenosilac hadisa i pravnik Abdullah b. Ubejdullah b. Ehu Mulejka govorio je: “Zatekao sam trideset Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova i svi su strahovali od licemjerstva, a nijedan od njih nije rekao da je njegovo vjerovanje ravno vjerovanju Džibrila i Mikaila.”24
Hafiz Ibn Hadžer zapisao je: “Najbolji među ashabima koje je Ibn Ehu Mulejka zatekao i od kojih je prenosio hadise bili su sljedeći: Aiša, Esma, Ummu Selema, četverica Abdullaha, Ehu Hurejra, Ukba b. el-Haris, El-Misever b. Mahcema, a dok je bio mlad, zapamtio je još vrijednije ashabe: Aliju b. Ehu Taliba i Sa'da b. Ehu Vekkasa. Tvrdio je da su strahovali od praktičnog licemjerstva, a od njih nije preneseno ništa što se suprotstavlja toj izjavi, pa se to smatra konsenzusom. Strahovali su od licemjerstva jer s djelom lahko se može pomiješati ono što će utjecati na iskrenost. Iz njihovog straha od licemjerstva ne moca proizlaziti da su i bili licemjeri. Oni, cadijallahu anhum, činili su to iz velike bogobojaznosti i pobožnosti.”25
Istinu je kazao Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao. Zaista je generacija ashaba koju je Svevišnji Allah odgojio umanjivala svoju vrijednost pred Allahom, dželle šanuhu, pa ih je On zbog toga Sebi približio za stupnjeve i stupnjeve više od mnogih trudbenika.
Naime, ta je iskrena generacija pazila na Allahova, dželle šanuhu, prava kod njih, pa im je Svemogući Allah dao da sebe preziru. I znali su da neće biti spašeni osim ako im Allah ne oprosti i ne smiluje im se; samo je Njegovo pravo da Mu se moca biti pokorno i da se čovjek u ime Njega mora grijeha kloniti; da se On uvijek i stalno spominje; da Mu se moca biti zahvalno, a ne nezahvalno.
Ko razmisli o ovoj istini i o pravima koja Svevišnji Allah ima kod ljudi pouzdano će saznati da nije odužio svoje dužnosti kako treba, i da mu ne preostaje ništa drugo osim da traži milost i oprost, i da će propasti ako mu Svemogući Allah bude sudio prema njegovim djelima i zaslugama.
Ovo je rezon iskrenih, on ih je naveo da se ne pouzdaju u sebe već u Allahovu, dželle šanuhu, milost i Njegov oprost.
Na veliku žalost, ako nepristrasno pogledamo u današnje muslimane, vidjet ćemo da su sušta suprotnost ashabima: spominju svoja prava kod Allaha, dželle šanuhu, a ne Njegova prava kod njih. To ih je odvojilo od Njega, a njihova srca zaklonilo od Njegove spoznaje, ljubavi, čežnje za susretom s Njime, naslađivanja Njegovim spominjanjem, a sve to je veliko neznanje o Gospodaru i o sebi.
———–
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf
Šta su zabranjene stvari u Islamu?
Prvo, zabranjene stvari jesu one za koje postoji validan argument, i od obveznika se traži da se sustegne od zabranjenog; suprotno zabrani jeste naredba. Drugo, zabrana nečega izražava se česticom ((nemoj", upozorenJem "čuvaj se", prijetnjom zbog učinjenog djela, ukorom izvršioca djela i obavezivanjviše
Prvo, zabranjene stvari jesu one za koje postoji validan argument, i od obveznika se traži da se sustegne od zabranjenog; suprotno zabrani jeste naredba.
Drugo, zabrana nečega izražava se česticom ((nemoj”, upozorenJem “čuvaj se”, prijetnjom zbog učinjenog djela, ukorom izvršioca djela i obavezivanjem iskupa, izrazom “ne priliči” (što u kur'anskoj i hadiskoj terminologiji označava zabranu, sa šerijatske i razumske strane), izrazom “vjernicima ne priliči … ” i “nije trebalo da … “, doznačivanjem šerijatske kazne za prijestup, izrazom “nije dopušteno”, okarakteriziranjem djela kao ništavnog, te da je to šejtansko uljepšavanje i njegova rabota, da ga Svemogući Allah ne voli i da njime nije zadovoljan, da neće očistiti njegovog počinioca niti s njim razgovarati niti ga pogledati na Sudnjem danu …
Istaknuti učenjak Ibn Kajjim elDževzijja kaže: “Svako djelo za koje je Zakonodavac zatražio da ga se obveznik kloni, ili je ukorio njegovog počinoca, ili ga je prokleo, ili je rekao da mrzi nešto, ili je uskratio Svoju ljubav prema djelu ili njegovom počiniocu, ili je uskratio Svoje zadovoljstvo djelom ili počiniocem, ili je poistovjetio njegovog počinioca sa životinjama, odnosno sa šejtanima, ili zbog njega odredio kaznu na ovome ili budućem svijetu, ili su se vjerovjesnici od njega utjecali Allahu i prezirali ga, ili ga Allah, dželle šanuhu, ne prihvata ili je okarakterizirao djelo kao: zabludu, zlo, prljavu rabotu i grijeh, odnosno okarakterizirao ga je onim što vodi u grijeh i prokletstvo, ili je rekao da potire blagodati, ili da donosi nesreću, ili povlači određenu kaznu na ovome svijetu, ili uzrokuje tvrdoću srca, ili poniženje, ili Allahovo neprijateljstvo,
Njegovo ismijavanje i vojevanje protiv njegovih počinioca, ili je kazao da se njegovom počiniocu Svevišnji Allah neće smilovati, ili da On trpi činjenje toga djela, ili da je blag i da prašta ako ga ljudi urade, ili je pozvao na pokajanje od djela, ili je njegovog počinioca okarakterizirao kao pokvarenjaka, ili je djelo pripisao šejtanu i njegovom uljepšavanju, ili je rekao da je posrijedi šejtanska prevlast nad čovjekom, ili ga je prezreo rekavši da je to djelo grijeh i neprijateljstvo, ili su se vjerovjesnici odrekli i djela i njegovog počinioca, ili se Allahu požalili na njegovog počinioca, ili se javno izjasnili kao neprijatelji njegovog počinioca, ili su branili da se za njegovog počinioca moli, ili Svevišnji Allah za to djelo ostavlja na cjedilu na ovome i na budućem svijetu, ili da njegov počinilac neće ući u Džennet, ili da je njegov počinilac Allahov neprijatelj, i da je Allah njemu neprijatelj, ili je njegovom počiniocu objavio rat od Allaha i Njegovog Poslanika, ili je njegovom počiniocu na leđa stavio grijeh drugih ljudi koji ga u tome budu slijedili, ili je rekao da to i to ne priliči i ne treba, ili je naredio bogobojaznost ako je neko upitao o tome djelu, ili je naredio da se čini suprotno njemu, ili je obavijestio da će se njegovi počinioci na onome svijetu međusobno proklinjati i jedni od drugih odricati, ili je rekao da Allah s njim nema ništa, ni Njegov Poslanik ni ashabi, ili je u jednom šerijatskom tekstu uporedo spomenuo neku stvar s jasnim haramom izjednačivši njihov tretman, ili je učinio da sustezanje od toga djela bude uzrok spasa, ili ga je okarakterizirao kao uzrok mržnje i neprijateljstva među muslimanima, ili je rečeno: ‘Hoćete li se proći toga i toga?’, ili je zbog njega obećao tjeranje i udaljenost od Svoje milosti, ili je rekao: ‘Proklet bio .. .’; ‘Allah ga ubio .. .’ ili je izvijestio da ga na Sudnjem danu neće osloviti niti u njega pogledati, niti ga očistiti, ili da neće dati da uspije njegov posao i spletka, ili da na Sudnjem danu neće moći svjedočiti, niti se za koga zauzimati, ili da je Svevišnji Allah ljubomoran na onoga ko to čini, odnosno na djelo jer je štetno, ili je izvijestio da od njega neće prihvatiti ni obavezni ni dobrovoljni ibadet, ili da će njegovom počiniocu za nerazdvojnog druga šejtana učiniti, ili je zaprijetio da će srce njegovog počinioca okrenuti od istine, odvratiti od Njegovih znamenja i razumijevanja Njegovog govora, ili je odgovorio pitajući zašto neko radi to i to djelo:
‘ … zašto onoga koji vjeruje- od Allahove vjere odvraćate?’ (Alu Imran, 99); ili: ‘ … šta te navelo da se ne pokloniš … ‘ (Sad, 75), također i: ‘O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?’ (Es-Saff, 2), naravno ako ne postoji odgovor od upitanog, a ako postoji, onda je on mjerodavan …
Sve prethodne konstrukcije ukazuju da je određeno djelo zabranjeno, i iz njih se prije shvata jasna zabrana nego pokuđenost. A izraz ‘mekruh’, odnosno: ‘Allah i Njegov Poslanik preziru .. .’ najviše se koristi za ono što je zabranjeno, ponekad u smislu mekruhi-tenziha. Izraz: ‘Ja ne radim to i to’, po prioritetnom mišljenju, znači pokuđenost, kao naprimjer Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi:
Ja ne jedem naslo ‘!Jen. ‘ A izrazi: ‘Ne priliči .. .’ kao i: ‘Ne treba .. .’ uvijek se koriste za nešto zabranjeno: ‘ … ne priliči ti da u njemu prkosiš .. .’ (El-Earaf, 13), i: ‘Mi ne treba da je prihvatamo .. .’ (El-Earaf, 89), također i: ‘Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo .. .’ (El-Maida, 116).”1
Treće, načelno pravilo u vezi sa zabranjenim stvarima jeste da ih se čovjek prođe u potpunosti. Ovo je na osnovu hadisa: ‘Zato se klonite svega što vam zabranim, a od onoga što vam naredim uradite koliko mo!f!te.”2
Četvrto, Zakonodavac ponekad ne zabranjuje djelo zbog njega konkretno, već zbog štete koju nosi, i to je pravilo o preventivnom sankcioniranju (sedduz-zeria), što je široko polje vezano za ciljeve Šerijata. Ali, ono što je preventivno zabranjeno može se učiniti radi preovladajuće koristi. Primjer za to jeste gledanje u zaručnicu i sl. Naime, gledanje u žene je zabranjeno jer povlači štetu, a u slučaju gledanja u zaručnicu radi se o koristi, pa se šteta zanemaruje.
Peto, zabrana nečega iziskuje da bude zabranjeno sve ono što vodi tome. U ovo spadaju sve vrste lukavstava kojima se ljudi služe da bi haram učinili halalom.
Šesto, zabraniti određeno djelo u isto vrijeme znači zabraniti sve bez čega se ono ne može izbjeći. Naprimjer, ako se strvina pomiješa sa životinjom zaklanom na šerijatski legitiman način, tada je zabranjeno konzumirati i jedno i drugo meso: prvo jer je strvina, a drugo zbog sumnje. Tačno je da je zabranjena samo strvina, međutim da bi se obveznik nje klonio, mora se kloniti i jednog i drugog mesa, tim prije što pouzdano ne zna koje je od dva mesa halal.
Sedmo, zabraniti nešto generalno, znači zabraniti sve njegove dijelove, osim ako postoji jasan i validan dokaz da se nešto izuzima iz zabrane.
Osmo, zabrana nečega ukazuje na ništavnost zabranjenog, kao i na to da je u njemu veća šteta nego korist. Ovo je otuda jer čovjek treba znati da je Svemogući Allah ljudima naredio ono što im je od koristi, a zabranio ono što im Šteti. Zato Allah, dželle šanuhu, hvali i naređuje dobro te traži popravljanje, a zabranjuje zlo, ne voli ga i njime nije zadovoljan.
Deveto, kada se zabrana odnosi isključivo na djelo, ona ukazuje na njegovu ništavnost.
Deseto, zabrane su po stupnjevima: jasan haram, mekruh tahrim i mekruh tenzih.
Jedanaesto, izrazi za zabranu također su prema stupnjevima, a najočitije čime se ona izražava jeste naredba da se obveznik kloni određenog djela, zatim slijedi ukor, pa izraz: “Zabranjeno je … “, pa izraz: “Pokuđeno je … ”
Dvanaesto, za šerijatske tekstove načelno vrijedi pravilo da jasna zabrana iziskuje zabranu činjenja nekog djela, a od toga se odstupa samo u slučaju da postoji izuzetak ili validna indicija.
Trinaesto, izraz “mekruh” u časnom Kur'anu, Hadisu i izjavama sljedbenika ispravne tradicije većinom se odnosi na haram: “Sve to je ružno, Gospodaru tvome mrsko.” (El-Isra, 38)
Ćetrnaesto, mnogi potonji učenjaci pogriješili su tumačeći izjave svojih imama: “Pokuđeno je … ” prema novonastaloj terminologiji usuli-fikha, negirajući time zabranjenost onoga što su njihovi imami tim riječima zabranili, zatim su izraz olahko shvatili dajući mu karakter mekruhi-tenziha. To je poskliznuće imalo za rezultat veliku zbrku, nered i griješenje.
Petnaesto, mekruh prema potonjim učenjacima usuli-fikha potpada pod pet islamskih propisa. Oni ga definiraju ovako: “To je djelo čije izbjegavanje Zakonodavac ne traži kategorički”; odnosno: “To je djelo za koje ne slijedi kazna, ali onaj ko ga se kloni ima nagradu.”
Šesnaesto, ustrajno činjenje mekruha utječe na poštenje i čovjeka izvodi iz kruga onih čije se svjedočenje prihvata kod kadije.
———–
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf
Koji hadisi i izreke učenjaka govore o odjeći isticanja-među ljudima?
U hadisu koji prenosi Ibn Omer, stoji: “Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenilviše
U hadisu koji prenosi Ibn Omer, stoji: “Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni, Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ove predaje pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286 sa opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadže, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasene, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijje, 1/234 i 3/460, Sahihut-tergib, 2/480)
Imam Sefarini u svome komentaru na Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.”
Imam Merdavi kaže: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u dotičnom podneblju.” (Vidjeti: El-Insaf, 1/473)
Imam Ševkani kaže: “Odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće drugog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111)
Hanefijski učenjak Ali Kari kaže: “Odjeća isticanja je, izmeðu ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221)
Ibn Omer vidio je svoga sina koji je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174).
Ibn Muflih spominje nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definišu odjeću isticanja, pa kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”, “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”, “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”, “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga ovi učenjaci tvrde: “čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furua, 1/302).
Imam Ahmed vidio je na čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, i obuci ono što oblače ljudi u tvojoj zemlji.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581)
Ibn Abdil-Berr kaže: “Govorilo se: Jedi hranu koju poželiš, a odijevaj se kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/582)
Ibn Kajjim kaže: “Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, aludira da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda)
Brojni drugi učenjaci kada definišu “odjeću isticanja” kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe meðu ljudima u podneblja u kojem boravi. (Vezano za ovaj smisao uporediti: Keššaful-kinaa, 1/381, Ed-Derari, 1/383 od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijje, 3/460 i Avnul-mabud, 11/51)
Prof. Senad Muhić
Preuzeto sa stranice subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić
Vidi manjeŠTA NAJVIŠE UVODI U DŽENNET, A ŠTA U VATRU?
Jedno od pitanja koje bi trebalo da najviše interesuje vjernika na dunjaluku jeste šta najviše uzrokuje ulazak ljudi u Džennet, koji je Allahova vječna nagrada pokornim robovima, a šta najviše uzrokuje ulazak u Vatru, koja je Allahova kazna pripremljena za nevjernike i nepokorne robove. Allahov Poslviše
Jedno od pitanja koje bi trebalo da najviše interesuje vjernika na dunjaluku jeste šta najviše uzrokuje ulazak ljudi u Džennet, koji je Allahova vječna nagrada pokornim robovima, a šta najviše uzrokuje ulazak u Vatru, koja je Allahova kazna pripremljena za nevjernike i nepokorne robove.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onaj koga je Allah poslao kao milost svim svjetovima, nije ostavio ništa u čemu je nama korist a da nam nije u kazao na to, niti ima nešto što nama šteti i čega se trebamo čuvati a da nas nije upozorio na to.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Šta će ljude najviše uvesti u Džennet?” “Bogobojaznost i lijepo ponašanje”, odgovorio je. “A šta će ljude najviše uvesti u Vatru?” “Jezik i spolni organ”, odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Ovaj hadis bilježi imam Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani u više svojih djela. Vidjeti: Es-Sahiha, 2/669, broj hadisa 977, Sahih ve daif Suneni Tirmizi, 5/4, broj hadisa 2004)
Ebu Hurejrine riječi: “upitan je” ukazuju na ambicioznost i pronicljivost ashaba, koji su od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražilida im pojasni zbog čega će i zbog kojih će djela ljudi najviše zaslužiti Džennet, Allahovu nagradu, i zbog čega će najviše ljudi završiti u Vatri, kako bi se trudili da zasluže prvo, a da se sačuvaju drugog.
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “bogobojaznost” ukazuju na važnost bogobojaznosti, koja se opet ogleda u tome da čovjek neprestano ima na umu da ga Allah vidi i da se maksimalno potrudi da čini ono što Allah naređuje i da se kloni Allahovih zabrana. Ukazivanjem na važnost bogobojaznosti želi se definirati čovjekov odnos prema Allahu.
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “lijepo ponašanje”, općeg su karaktera i obuhvataju sve što je lijepo u čovjekovom ophođenju prema ljudima. Ovim se svojstvom želi usmjeriti i definirati čovjekov odnos prema ljudima koji ga okružuju i podstaći da se prema drugima ponaša onako kao bi volio da se drugi ponašaju prema njemu.
Kazao je Ibn Kajjim: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povezao je bogobojaznost i lijepo ponašanje, zato što bogobojaznost popravlja i regulira ono što je između čovjeka i njegovog Gospodara, a lijepo ponašanje popravlja i regulira ono što je između njega i Njegovih stvorenja. Bogobojaznost vodi čovjeka ka tome da ga zavoli Stvoritelj, a lijepo ponašanje uzrokuje da ga ljudi zavole.” (El-Fevaid, 1/54)
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “jezik”, jasno ukazuju na to koliko je u životu važno da čovjek vodi računa o svom jeziku. Samo jedna izgovorena riječ može biti razlogom da čovjek zasluži Allahovu srdžbu, a isto tako i Allahovu milost. Mnogo je grijeha koji se mogu počiniti jezikom, a koji su, nažalost, postali naša svakodnevnica: psovka, uvreda, potvore, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi – nemimet, samo su neki od grijeha kojih se čovjek treba čuvati, a koji se mogu počiniti jezikom.
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “spolni organ”, jasno ukazju na opasnost nekontroliranja strasti i nečuvanja spolnog organa od onoga što je zabranjeno, a što u prvom redu obuhvata bludničenje. Stoga se u Kur’anu na više mjesta iskreni vjernici opisu svojstvom “oni koji čuvaju svoja stidna mjesta” podstičući ih da čuvaju spolne organe od onoga što je zabranjeno.
Ovaj hadis trebao bi da bude moto po kojem živimo, da bogobojaznošću reguliramo naš odnos prema Allahu, a lijepim ponašanjem da reguliramo svoj odnos prema drugima, da se maksimalno potrudimo u čuvanju svog jezika i spolnog organa od svega što je zabranjeno.
Gospodaru, učini nas od onih koji se Tebe istinski boje, u javnosti i tajno!
Učini nas od onih čije će ponašanje biti usklađeno i protkano sunnetom Allahovog Poslanika!
Priredio: Pezić Elvedin
Preuzeto sa zvaničnog facebook profila:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2307450052904723
Ko su istinski a ko prividni pripadnici ehli-sunneta?
Prividnih pripadnika ehli-sunneta svakim je danom sve više. Neosnovano i bespravno istjerivanje drugih iz okvira ehli-sunneta svakodnevnica je međumuslimanskih dijaloga. O etiketiranju onih koji misle drugačije izlišno je trošiti riječi. Svjedoci smo postojanja pojedinaca koji će olahko iz okvira ehviše
Prividnih pripadnika ehli-sunneta svakim je danom sve više. Neosnovano i bespravno istjerivanje drugih iz okvira ehli-sunneta svakodnevnica je međumuslimanskih dijaloga. O etiketiranju onih koji misle drugačije izlišno je trošiti riječi. Svjedoci smo postojanja pojedinaca koji će olahko iz okvira ehli-sunneta istjerati svakog čija brada ne prelazi dužinu četiri prsta. S druge strane, ne manjka ni onih koji će muslimana koji ne krati bradu, po automatizmu, svrstati u redove opakih haridžija. Bavljenje isključivo formom i vanjštinom dovelo je do toga da u drugi plan budu potisnute sve one prave odlike i vrline istinskih pripadnika ehli-sunneta.
Uzorno ponašanje i profinjen ahlak
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupna vjera je lijepo ponašanje, pa ko te poduči lijepom ponašanju, taj te podučio vjeri.” (Medaridžus-salikin, 2/307) Jedna od najupečatljivijih karakteristika istinskih pripadnika ehli-sunneta jeste profinjen ahlak protkan kur’ansko-hadiskim smjernicama. Kur’an i sunnet su dva osnovna izvora iz kojih pripadnici ehli-sunneta uzimaju norme i pravila primjernog ponašanja. Kaže Uzvišeni: ”Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89) Uzimajući u obzir ovaj princip na kojem istinski pripadnici ehli-sunneta izgrađuju i dorađuju svoj ahlak, Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: ”Primjerno ponašanje i ahlak koncipirani su i utemeljeni kroz kur’anske naredbe, ali i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, a manifestiraju se kroz uvjerenje, ibadete i moral. Shodno ovome, svi ashabi su norme ponašanja crpili iz Kur’ana i sunneta bez potrebe da konsultiraju najučenije ashabe da im to preciznije pojasne. Pojedini učenjaci su se razišli po nekim pitanjima vezanim za ponašanje i ahlak, ali za većinu tih pitanja jasne odgovore nalazimo u Kur’anu i sunnetu jer norme ponašanja potpadaju pod domene islamskog vjerovanja i jasno su precizirane i objašnjene u Kur’anu i sunnetu.“ (Medžmua’ fetava 19/273-274, sažeto) Primjerno ponašanje krasi samo istinske pripadnike ehli-sunneta. Oni su svjesni značenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Najbolji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ponašanja“ (Ahmed 2/472, Ebu Davud, br. 4682, sahih), dok se prividni pripadnici ehli-sunneta zavaravaju zaboravljajući na riječi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpotpuniji iman ima onaj vjernik koji ima najljepši ahlak.“ (Buhari, sahih) Stvarni pripadnici ehli-sunneta znaju da je profinjen ahlak i lijepo ponašanje nešto najvrednije i najteže što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Na Sudnjem danu ništa neće biti teže na vagi vjernika od lijepog ponašanja.“ (Ahmed 6/442, Ebu Davud, br. 4799, Tirmizi, br. 2004, hasen-sahih) Isto tako, oni vjeruju da su ljudi koje krasi primjeran ahlak i lijepo ponašanje Allahu najdraži i vjerovjesnicima najbliži. U tom kontekstu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Hoćete li da vas obavijestim ko je od vas Allahu najdraži i ko će meni na Sudnjem danu biti najbliži?“ ”Hoćemo“, rekoše ashabi, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: ”Oni koji budu najljepšeg ponašanja.“ (Ibn Hibban, br. 478, sahih) Shodno ovome, istinski pripadnici ehli-sunneta su oni koji su sebi priskrbili profinjen ahlak. U ophođenju sa drugima oni su blagi i susretljivi, brižljivo gaje međubratsku ljubav i znaju da ih upravo ove osobine razdvajaju od onih koji su samo formalni, a nikako suštinski pripadnici ehli-sunneta.
Srednji put
Istinski pripadnici ehli-sunneta, za razliku od ostalih devijantnih grupacija, uvijek se nalaze između dvije krajnosti, između pretjeranosti i nedotjeranosti. Vjerovanje pripadnika ehli-sunneta u sve vjerodostojne tekstove priskrbilo im je svako dobro, ali i srednji put između ostalih skupina, kao što kaže Ibn Tejmijje, rahimehullah: ”Pripadnici ehli-sunneta su na svim poljima srednja grupacija, zato što se drže Allahove Knjige i Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, kao i onoga na čemu su se složile ispravne generacije iz reda muhadžira i ensarija te onih koji ih u dobru slijede.“ (Medžmua’ fetava, 3/375) Govoreći o principu srednjeg puta, imam Šatibi, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupan šerijat zasnovan je na principu srednjeg i pravednog puta bez uzmicanja desno ili lijevo. Ako pogledaš u šerijat kao cjelinu i razmisliš o njemu, zapazit ćeš da počiva na umjerenosti i središnjem putu. Ako uočiš određena odstupanja na nekom polju, onda znaj da to uvijek biva nauštrb druge strane. Jedna strana je pretjerivanje i sve ono što sa sobom nosi od zastraživanja i prijetnji. Druga strana je popuštanje i sve ono što sa sobom nosi od nade, želje i olakšanja. Tek onda kada ne bude ni prvo a ni drugo javlja se umjerenost i srednji put koji je jedini pravedan i jasan i na čijim se osnovama gradi sistem vrijednosti.“ (El-Muvafekat, 2/163-168, sažeto) Istinski pripadnici ehli-sunneta odabrali su srednji put u ibadetima pa su tako između onih koji su zaokupljeni srčanim ibadetima, poput sufija, i između onih koji su zaokupljeni samo tjelesnim ibadetima. Pripadnici ehli-sunneta čine podjednako i srčane, ali i tjelesne ibadete. (Mealim fi suluk, str. 36) Pojašnjavajući razliku između onih koji su pretjerali u pogledu srčanih ibadeta, a zapostavili tjelesne ibadete te onih koji svu pažnju pridaju tjelesnim ibadetima ne obazirući se na srčane ibadete, Ibn Kajjim veli: ”Rob je prema Allahu dužan da ispoljava dvije vrste robovanja: vidljivo (javno) robovanje te skriveno (tajno) robovanje. Srce ima svoje ibadete, jezik svoje kao i svi ostali organi. Izvršavanje samo vidljivih ibadeta bez suštine skrivenih (srčanih) ibadeta roba ne približava njegovom Gospodaru i za takvo djelo ne slijedi nagrada. Sufijski šejhovi, u želji da postupaju oprečno od onoga što čine učenjaci, posvetili su se isključivo srčanim ibadetima i zapostavili tjelesne, te su kazali da je svrha ibadeta predanost srca, a tijelo se povodi za njim. Ove dvije skupine u potpunosti su oprečne jedna drugoj. Jedni su zapostavili tjelesne ibadete pa su i njihovi srčani ibadeti propali. Drugi su zapostavili srčane ibadete pa su i njihovi tjelesni ibadeti propali.“ (Bedaiul-fevaid, 3/229)
Usavršiti ahlak i kročiti srednjim putem
Prividni pripadnici ehli-sunneta zadovoljavaju se vanjštinom i formom. S druge strane, stvarni i istinski nosioci ehli-sunnetskog bajraka nastoje prodrijeti u suštinu stvari te svoje duše oplemeniti, a ahlak i ponašanje usavršiti. Kako postići željeni cilj objašnjava nam imam Zehebi, rahimehullah: ”Savršeno ponašanje postiže se kroz savjesno iskorištavanje vremena, učenje Kur’ana i razmišljanje o njegovim ajetima, nepretjeran govor, čuvanje jezika, stalno spominjanje Allaha, skromnost u ophođenju s muslimanima, održavanje rodbinskih veza, praštanje, udjeljivanje i onda kada je oskudica, saopćavanje vijesti uz saosjećanje, naređivanje dobra, udaljavanje od neznalica, traženje oprosta navečer. Ovo su svojstva onih koji su na Pravom putu.“ (Sijer E’alam en-Nubela, 12/90-91, sažeto) Nakon što vjernik popravi svoj ahlak, za potpuno oplemenjivanje i usavršavanje neophodno je da uspostavi ravnotežu između ibadeta koji se čine javno te onih koji se čine srcem. Ibn Kajjim, rahimehullah, za one koji to uspiju kaže: ”Pravi vjernici koji su spoznali Allaha izvršavaju kako javne tako i tajne ibadete, srcu daju prednost, a njihova tijela se srcu povinuju i upravo je ovo suština robovanja.” (Igasetul-lehfan, 1/187)
Opterećenost formalnostima i pridavanje značaja isključivo formi u ibadetima, ponašanju i ahlaku, mnoge je odvelo u redove prividnih pripadnika ehli-sunneta. Vratiti se na stazu istinskih pripadnika ehli-sunneta moguće je samo ako se poštuju principi i norme utemeljeni na kur’ansko-hadiskim tekstovima pojašnjeni riječima velikana ovog ummeta.
Mr. Fahret Kadrić
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Da li je dozvoljeno kršćanima čestitati njihove praznike ?
Prije svega, napominjem da kršćane ne treba zvati nikako drugačije do kršćanima, što je nažalost prisutno danas u svijetu, pa ih neki zovu mesihijjun - isusovci itd. Isa, a.s., sin Merjemin, obradovao je Benu Israil dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže: "A kada Isa, sin Merviše
Prije svega, napominjem da kršćane ne treba zvati nikako drugačije do kršćanima, što je nažalost prisutno danas u svijetu, pa ih neki zovu mesihijjun – isusovci itd. Isa, a.s., sin Merjemin, obradovao je Benu Israil dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni kaže: “A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘0 sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed.'” (Es-Saff, 6)
Ako oni ne vjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne vjeruju ni u Isaa, jer odbijaju njegovu radosnu vijest s kojom im je došao. Zato ih zovemo onako kako ih je Allah nazvao u Svojoj Knjizi, kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome sunnetu, te onako kako su ih nazivali muslimanski učenjaci, tj. zovemo ih kršćanima, i za njih ne treba upotrebljavati druge termine i izraze.
Međutim, oni govore da ih je Isa, sin Merjemin, obradovao dolaskom poslanika koji se zove Ahmed, a ovaj koji je došao zove se Muhammed, a mi čekamo Ahmeda. Tvrde, dakle, da Isa nije donio radosnu vijest o dolasku Muhammeda. Kako im odgovoriti na ovo? Odgovor glasi: Allah, dž.š., rekao je: “A kada im je on došao sa jasnim dokazima”, tj. glagol “došao” je u prošlom vremenu i ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već došao, pa da li im je došao iko drugi poslije Isaa, osim Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem? Ne, nikako.
Prema ovome, njihova je dužnost vjerovati u posljednjeg Božijeg poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednako kao što vjeruju u Isaa, sina Merjeminog: “Poslanik vjeruje u ono što mu je objavljeno od njegovog Gospodara, a i vjernici. Svi vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike” (El-Bekare, 285).
Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko posvjedoči da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da je Isa Allahov rob i poslanik. .. “1
Dakle, naše vjerovanje ne može biti upotpunjeno ako ne budemo vjerovali u Isaa, a. s., kao Allahovog roba i poslanika. Mi ne govorimo kao kršćani, da je on Allahov sin, niti daje bog. Ne govorimo kao židovi koji kažu daje on lažov i koji negiraju njegovo poslanstvo. Mi kažemo: Isa je uistinu poslan svome narodu, a njegov vjerozakon i vjerozakoni drugih vjerovjesnika derogirani su Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatom.
• Prema konsenzusu učenjaka, čestitanje praznika židovima ili kršćanima je zabranjeno, kao što to spominje Ibn Kajjim el-Dževzijje u svojoj knjizi “Propisi o zimmijama”. On kaže: “Čestitanje na znamenjima nevjerstva, koja su specifična zato nevjerstvo je zabranjeno, prema saglasnosti učenjaka.
Naprimjer, da im se čestitaju njihovi praznici i njihov post riječima: Neka ti je sretan praznik, ili čestitam ti ovaj praznik i sl. Ako i kažemo da ovaj postupak nije nevjerstvo, onda sigurno spada u zabranjene stvari. Onaj ko im čestita ove praznike, isto je kao da im čestita njihovo klanjanje krstu. To je veći grijeh kod Allaha i izaziva veći prezir od čestitanja na pijenju alkohola, ubistvu nedužnoga, činjenju bluda i sl. Mnogi ljudi koji ne znaju mnogo o vjeri, prakticiraju ovakva čestitanja, ne znajući kolika je pogubnost onoga što čine. Allah najbolje zna. “
————
1 Dio hadisa koji bilježi Buhari od Ubade b. Es-Samita, r.a., br. 3435, Fethul-bari,
6/546; Knjiga o vjerovjesničkim izrekama, Poglavlje, 47. Bilježi ga i Muslim od
istog prenosioca, br. 28; Knjiga o vjerovanju, Poglavlje 10.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Kako i na koji način sarađivati sa kršćanima u područjima gdje su muslimani u manjini?
Odgovor: Uzvišeni Allah rekao je: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone -Allah, zaista, voli one koji su pravični" (El-Mumtehine, 8) Generalno posmatrajući, čovjek se prema drugoj osobi moviše
Odgovor: Uzvišeni Allah rekao je: “Allah vam ne zabranjuje
da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju
protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone -Allah,
zaista, voli one koji su pravični” (El-Mumtehine, 8) Generalno
posmatrajući, čovjek se prema drugoj osobi može odnositi na jedan
od sljedeća tri načina:
-prema njoj postupati lijepo i činiti joj dobročinstvo,
-prema njoj biti pravedan,
-prema njoj biti nepravedan.
Biti prema nekom nepravedan je strogo zabranjeno, pa čak kada
se radi i o nemuslimanima, tako da prema njima nije dozvoljeno biti
nepravedan niti im činiti nasilje. Ibn Kajjim, r.h., je o Poslanikovim,
sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ‘ ‘Kada vam sljedbenici
Knjige nazovu selam, vi im odgovorite riječima: ‘ve alejkum’
(i vama isto)”‘; rekao sljedeće: “Ovako treba postupiti kada oni
selam nazovu nerazumljivo i nejasno, tako da postoji mogućnost
da su rekli ‘essamu alejkum’ (smrt neka je na vas), međutim, ako
oni selam nazovu jasno i razgovijetno, onda im treba uzvratiti
riječima ‘ve alejkumus-selam’, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘Kada
pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite,
ili ga uzvratite .•. ‘ (En-N isa, 86).”
Što se tiče Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe da se
na selam kršćana i židova uzvrati riječima ‘ve alejkum’ (i vama isto),
razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da
se tako postupi nalazimo u hadisu koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a.,
da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sljedbenici Knjige
govore: ‘Essamu alejkum’ (smrt vama), pa kada vas pozdrave, vi im
otpozdravite riječima: ‘Ve alejkum’ (i vama isto). ” Dakle, u ovom
hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je razlog zbog
čega im na njihov selam treba uzvratiti na način koji je opisan.
Stoga kažemo da nema smetnje kršćanima i židovima uzvratiti
selamom kada nam oni jasno i razgovijetno nazovu selam. Isto tako, kada
nam nešto čestitaju, nema smetnje da i mi njima uzvratimo čestitanjem,
osim naravno ako se radi o njihovim vjerskim praznicima koje im ni u
kom slučaju nije dozvoljeno čestitati. Tako im je, naprimjer, zabranjeno
čestitati Božić ili neke njihove druge vjerske praznike jer je to vid
odobravanja i priznavanja tih praznika. Također, nije im dozvoljeno
nazdravljati dok piju alkohol niti im čestitati bilo koji postupak ili djelo
ukoliko se radi o nečemu što je po islamu strogo zabranjeno.
Što se tiče odazivanja na njihov poziv, to treba podrobnije
objasniti:
Ukoliko ta posjeta sa sobom nosi određene koristi ili pak postoji
prilika da im se na neki način uputi poziv u Allahovu vjeru, onda u tome
nema ništa loše niti je to zabranjeno. Vjerodostojno je potvrđeno da se
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odazvao na poziv jednog židova koji
ga je počastio ječmenim hljebom i nekim užeglim začinima. Međutim,
ukoliko će musliman svojim odazivom na njihov poziv biti doveden
u situaciju da krši šerijatske granice, ili će im se toliko približiti da će
ih srčano zavoljeti i postati ravnodušan prema kufru – nevjerstvu koje
ispovijedaju, onda se na njihove pozive nije dozvoljeno ni odazivati.
Vrlo je važno srca održavati čistim, kreposnim i bogobojaznim, jer
ukoliko srce počne izražavati simpatije prema nevjernicima i njihovom
nevjerstvu, to je uistinu vrlo opasna i upropaštavajuća stvar. Rekao
je Uzvišeni Allah: “Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet
vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu
suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova,
ili rođaci njihovi … ” (El-Mudžadele, 22)
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf