Prvo, licemjerstvo se dijeli na licemjerstvo koje je nevjerstvo (poricanje i sl.), i ono izvodi iz islama, i na licemjerstvo koje nije nevjerstvo, a ovo se odnosi na djela. Ova je podjela prenesena od sljedbenika ispravne tradicije. Imam Et-Tirmizi kaže: ” … učenjaci pod tim podrazumijevaju licemjerstvo vezano za djela udova, a ono vezano za vjerovanje bilo je prisutno samo za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. U tome je pogledu od Hasana el-Basrija p renesena sljedeća podjela: ‘Licemjerstva ima dvije vrste: licemjerstvo vezano za djelo i ono koje je vezano za vjerovanje.”‘2 0

Drugo, licemjerstvo je majka svih zala. Ibn Kajjim el-Dževzijja, savjetujući ljude da se prođu ovog zla, rekao je: “Licemjerstvo je kronična duševna bolest od koje čovjek može bolovati a da toga i ne bude svjestan. Nju ljudi ne vide. Mnogi od nje boluju, a to ne znaju. Štaviše, tvrde da red uspostavljaju, a ustvari nered čine.

Licemjerstvo se dijeli na veliko i malo. Veliko licemjerstvo iziskuje vječni boravak na samom dnu Vatre. Ogleda se u tome da čovjek ostalim muslimanima pokazuje kako vjeruje u Svevišnjeg Allaha, meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan, a ustvari s tim nema ništa, poriče da je Allah, dželle šanuhu, izgovorio Objavu i objavio je čovjeku poslanom ljudima koji ih, voljom Njegovom, upućuje na Pravi put i upozorava na Njegovu kaznu.

Svemogući Allah otkrio je tajne licemjera u Kur'anu i ljudima objasnio njihovu stvarnost, da se čuvaju i licemjerstva i licemjera. N a početku sure ElBekara, Allah, dželle šanuhu, spomenuo je tri vrste ljudi koji žive na ovome svijetu: vjernike, nevjernike i licemjere. O vjernicima je objavio četiri ajeta, o nevjernicima dva, a o licemjerima ravnih trinaest ajeta, jer su mnogobrojni, što njihovog zla niko nije pošteđen, što nanose veliko zlo islamu i muslimanima. Naime, pozivaju se na islam, tvrde da ga pomažu i vole, a ustvari njegovi su neprijatelji, i to neprijateljstvo pokazuju gdje god smiju. Za njih neznalice misle da su učeni i da red uspostavljaju, a uistinu oni su neznalice i samo smutnju siju.

Koliko su samo štete nanijeli islamu, koliko su njegovih čvrstih bedema razvalili i porušili, koliko su njegovih obilježja potrli, koliko su njegovih uzdignutih zastava skinuli, koliko su sumnji u njega ubacili, želeći ga srušiti! Islam i muslimani i dan-danas trpe iskušenja i nesreće koje su oni prouzrokovali; uvijek i neprestano ga napadaju, a tvrde da time samo red žele uspostaviti: ‘Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju’ (El-Bekara, 12). Također: ‘Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegovog uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.’ (Es-Saff, 8)

Jednoglasno p rotivriječe Objavi i jednoglasno ne žele da ih časni Kur'an vodi: ‘A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda .. .’ (El-Mu'minun, 53) ‘

… koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli .. .’ (ElEn'am, 112). I zato: ‘ … narod moj ovaj Kur'an izbjegava!’ (El-Furkan, 30)

Tragovi vjerovanja potpuno su nestali iz njihovih srca, uopće se ne vide. Njegove su vrijednosti u njihovim srcima odavno umrle, ne obaziru se na njih. Njegova se svjetlost u njima ugasila, oni je ne pokušavaju upaliti. Sunce islama za njih ne postoji, usljed svojih strasti i nastranih mišljenja nikako ga ne vide.

Ne prihvataju uputstvo koje je Svevišnji Allah poslao po Svome Poslaniku. Na njega se i ne obaziru. Smatraju da ne smeta ako mu leđa okrenu a svoja mišljenja prihvate.

Objavu smatraju nestvarnom. U nju nisu uvjereni. Tumače je prema svojim ništavnim tumačenjima. Neprestano na nju nasrću. Prema njoj se odnose kao zao narod prema svome gostu. Nisu je prihvatili niti joj počast ukazali, a to su morali. Prihvatili su je neiskreno, s naporom u svojim dušama i nasilno. Govorili su: ‘Kur'an nećemo prihvatiti, a ako već moramo, onda ćemo to učiniti formalno i lažno.’ Za borbu protiv islama pripremili su brojna sredstva i razne spletke. A kada je islam zavladao, malo učeniji među njima rekli su: ‘Ne prihvatamo spoljašnje značenje Kur'ana, ono kod nas ne iziskuje uvjerenje.’ A njihov obični svijet rekao je: ‘Slijedit ćemo ono na čemu smo potonje pretke zatekli, oni su znaniji od sljedbenika ispravne tradicije; potonji bolje barataju argumentima od prvih, prvi su bili iskreni i jednostavni, nisu se posvetili utemeljenju logike, već su svoju energiju trošili na praktični dio: izvršenje naredbi i sustezanje od zabrana. Zato je put potonjih znaniji i jasniji, a put prvih neznaniji, ali sigurniji.’

Kur'ansko-hadiskim tekstovima dali su karakter koji su dali vladaru ovoga vremena, čije je ime popularno i ispisano na kovanicama, a ističe se i iznad mimbere, ali se njegova riječ ne sluša niti se prihvata jer zemljom, ustvari, upravlja neko drugi.

Njihova je vanjština – vanjština vjernika, ali je njihova nutrina ispunjena zabludom, zavišću i nevjerstvom. Spolja izgledaju kao ensarije, ali srčano podržavaju nevjernike. Govore kao oni koji pozivaju u mir, ali su njihova srca ratoborna. Uza sve to tvrde da vjeruju u Allaha i Sudnji dan, ali oni nisu VJernici.

Njihov je kapital prevara, spletka, laž … Imaju ‘smisla’ za suživot: misle da su obje skupine njima zadovoljne i da su među njima sigurni: ‘Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju.’ (ElBekara, 9)

Sumnje i strasti iznurile su njihova srca. Zle namjere pobijedile su one dobre. To ih je dovelo do očite propasti. Ne mogu ih izliječiti ni najznaniji doktori: ‘Njihova su srca bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.’ (El-Bekara, lO) Do koga su doprle njihove sumnje, potpuno su razorile njegovo vjerovanje.

Do čijeg je srca doprla njihova smutnja, potpuno ga je uništila. Do čijih su ušiju doprle njihove kićene besjede, nije više imao snage da ispravno povjeruje. Na Zemlji su posijali veliki nered i većinu ljudi zaveli: ‘Kad im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji!’, odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’ Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.’ (El-Bekara, 11-12)

Ko slijedi spoljašnje značenje Kur'ana i Hadisa za njih je bezuman. Ko dosljedno slijedi šerijatske tekstove za njih je magarac koji nosi knjige, jer slijedi tradiciju. One Što u prsima nose Objavu ne prihvataju, već ih smatraju propalicama i lošim predznakom: ‘Kad im se kaže: ‘Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju!’, oni odgovaraju: ‘Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?’ – A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju.’ (El-Bekara, 13)

Svi su oni dvolični. Jednim licem izlaze pred vjernike, a drugim, opet, pred svoju braću, ateiste. Također imaju po dva jezika. Jednim izlaze pred muslimane, koji prihvataju njihovu spoljašnjost, a drugim se izjašnjavaju o onome što prsa njegova kriju: ‘Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’, a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.” (El-Bekara, 14)

Okreću leđa Kur'anu i Hadisu, uvijek ismijavajući i nipodaštavajući one koji slijede Objavu. Odbijaju da joj se povinuju, radujući se znanju koje imaju, a koje, makar čak bilo i veliko, njima ne koristi jer su oholi: ‘Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju.’ (El-Bekara, 15)

Žele ostvariti trgovinu, ali će propasti jer sumnjaju i u tminama lutaju. Slični su lađi kojom se oluja poigra i potopi je: ‘Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade.’ (El-Bekara, 16)

Njima je svjedo vjerovanja osvijedilo put, pa su vidjeli dobro i zlo, ali se svjetlo ugasilo, a ostala je samo razbuktala vatra; u njoj se pate i u tminama lutaju: ‘Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!’ (El-Bekara, 17)

Na njihovim su srcima katanci, pa ne čuju poziv Glasnika; na njihovim je očima koprena, pa ne vide nadnaravnost časnog Kur'ana; oni su nijemi, ne žele da kažu istinu: ‘Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.’ (El-Bekara, 18)

Oslovljeni su Objavom, u kojoj je život za srce i dušu, ali je ne čuju, već u njoj vide samo prijetnju, teret i velike i stalne obaveze; čini im se da ih neko uvijek progoni i viče za njima. Zato stavljaju prste u uši svoje, haljinama se pokrivaju i bježe neumorni. Tada budu pozvani pred svjedocima i njihovo se stanje objasni onima koji ga žele vidjeti. Svevišnji Allah navodi dva primjera i u njima opisuje dvije skupine: one koji vole raspravljati i one koji slijepo slijede: ‘Ili, oni su nalik na one koji, za vrijeme silnog pljuska s neba, u punom mraku, usred grmljavine i munja, stavljaju zbog gromova prste u uši svoje bojeći se smrti – a nevjernici ne mogu umaći Allahu .. .’ (El-Bekara, 19)

Njihova srca ne mogu podnijeti svjedo Objave, ne mogu je razumijeti. Njihove uši ne čuju Allahove, dželle šanuhu, naredbe i zabrane. Neodređeni i zbunjeni, lutaju. Niti šta čuju niti šta vide: ‘ … i munja samo što ih ne zaslijepi; kad god im ona bljesne, oni pođu, a čim utonu u mrak, stanu. A da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid, jer Allah, zaista, sve može.’ (El-Bekara, 20)

Znaci po kojima se raspoznaju objašnjeni su u Kur'anu i Hadisu, vidi ih svaki vjernik čije je srce čisto. Ibadet čine samo radi ljudi, a to je najgore što sebi čovjek može dopustiti. Kada su sami, onda ih lijenost sprečava od izvršavanja Allahovih naredbi, zato im je veoma teško ostvariti iskrenost: ‘Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu .. .’ (En-N isa, 142)

Slični su neodlučno; ovci koja tumara između dva stada, nekada se prikloni jednom, a nekada drugom stadu, tako i oni tumaraju između vjernika i nevjernika, gledaju ko će pobijediti i ko je jačeg roda: ‘ … neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima. A onoga koga Allah u zabludu odvede – ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.’ (Es-N isa, 143)

Iščekuju šta će biti s muslimanima: ako ih Allah počasti pobjedom, pozivaju se na to da su bili uz vjernike, i u tome se tvrdo Allahom zaklinju. A ako nevjernici pobijede, pozivaju se na čvrsto bratstvo i rodbinsku vezu s nevjernicima. Onaj ko ih želi upoznati neka čita riječi Gospodara svjetova; one će mu biti dovoljne: ‘ … one koji iščekuju šta će biti s vama: pa ako vam Allah daruje pobjedu, oni reknu: ‘Zar nismo bili uz vas?’, a ako sreća posluži nevjernike, onda govore njima: ‘Zar vas nismo mogli pobijediti i zar vas nismo odbranili od vjernika?’ N a Sudnjem danu Allah će vam svima presuditi! A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.’ (En-Nisa, 141)

Onoga ko ih sluša zadive njihove kićene i blage riječi, čak se na Allaha kao svjedoka pozivaju govoreći laži i izmišljotine. Ali kada treba pomoći Istinu, oni se ne dižu, a kada treba pomoći laž, hrle da je pomognu: ‘Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.’ (El-Bekara, 204)

Svoje sljedbenike navraćaju na sve što će u nered odvesti i ljude i zemlju, a odvraćaju ih od svega u čemu je dobro kada je riječ o ovome i onome svijetu; tome ih sljedbenici islama, zikrullaha, iskreni klanjači, skromni i nadasve veliki trudbenici nisu poučavali: ‘Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, uništavajući usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!’ (El-Bekara, 205)

Oni su vrsta ljudi koji su slični jedni drugima: navraćaju na zlo i sami ga čine, a odvraćaju od dobra i sami ga ostavljaju, škrtare i ne udjeljuju na Allahovom, dželle šanuhu, putu kako bi stekli Njegovu naklonost. Koliko puta ih je Svemogući Allah podsjetio na Svoje blagodati, ali su se, opet, okrenuli od Njega i zaboravili! Koliko je samo vjernike upozorio na njih, da ne budu poput njih! Poslušajte, o vjernici: ‘Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici.’ (Et-Tevba, 67)

Ako budu pozvani da Objava među njima presudi, glave okreću i obezglavljeni bježe. Zaista su veoma daleko od Pravog puta jer sasvim glave okreću od časnog Kur'ana i Hadisa: ‘Kad im se kaže: ‘Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!’, vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.’ (EnNisa, 61)

Kako će izaći na Pravi put i uspjeti kada su svoj razum poremetili, a shvatanje islama izvitoperilil Kako će se osloboditi zablude i nečistoće kada su vjerovanje zamijenili nevjerovanjeml Kako li je samo ništavna njihova trgovina kada su umjesto Dženneta Vatru odabrali! Čitajte ajet: ‘A šta će tek biti kad ih zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahom: ‘Mi smo samo htjeli učiniti dobro i da bude sloge.” (En-N isa, 62)

Njihova su srca zapletena svakojakim sumnjama, i ne mogu ih se riješiti: ‘Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti.’ (En-Nisa, 63)

Prokleti bili! Kako su zastranili kada je riječ o vjerovanju i kako su lažne njihove tvrdnje kada se radi o njegovoj manifestaciji i spoznaji Svevišnjeg Allaha! Oni su na jednoj, a istinski sljedbenici Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na drugoj strani. Svemogući se Allah u časnom Kur'anu zakleo Svojim Bićem (a oni kojima je dato shvatanje znaju šta znači ta velika zakletva, oni koji joj pridaju dužnu pažnju) upozoravajući Svoje štićenike na njih: ‘I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.’ (En-Nisa, 65)

Zaklinju se Allahom prije nego što se to od njih zatraži, misleći da im vjernici ne vjeruju, pa ishitrenom zakletvom pokušavaju otkloniti ružno mišljenje o sebi, i tako se otkrivaju. Tako lažu oni koji sumnjaju i zaklinju se da bi onaj što ih sluša pomislio da su iskreni: ‘Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahovog puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju .. .’ (ElMunafikun, 2)

Prokleti bili! Pošli su s vjernicima kroz pustinju, a kada su vidjeli da je put, ipak, dug i težak, natrag su uzmaknuli i vratili se, misleći da će u svojim kućama mimo jesti i spavati, ali niti su mimo jeli niti mimo spavali, i gladni su ustajali iza trpeze. Kakvo će njihovo stanje biti na Sudnjem danu kada su saznali, pa porekli, oslijepjeli nakon što su istinu vidjeli: ‘To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvataju.’ (El-Munaftkun, 3)

Najljepše izgledaju, najljepše govore; najpokvarenijih su srca, najveće su kukavice … Slični su šupljim naslonjenim balvanima, osušenom drvetu koje ne daje plodove, iščupanim deblima kojima se podupire kakav zid da ga ne obore prolaznici: ‘Kad ih pogledaš, njihov te izgled ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove – međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvajl Allah ih ubio, kuda se odmeću?l’ (El-Munafikun, 4)

Njihov je odnos prema Svevišnjem Stvoritelju sljedeći: ne klanjaju namaz u prvom vremenu već ga odgađaju, sabah klanjaju malo prije izlaska sunca, a ikindiju malo prije zaslaska, onda kada sunce izblijedi, kljucajući kao što gavran kljuca, jer je njihov namaz samo forma, nije od srca, u njemu se čak i okreću na strane kao što se gonjena lisica osvrće na goniča. Ne klanjaju u džematu; a onaj od njih ko ikako i klanja čini to u svojoj kući ili dućanu. A prema ljudima odnose se ovako: ako se prepiru, prelaze granicu; ako se obavežu, ne ispune; ako govore, lažu; ako obećaju, iznevjere; a kada im se nešto povjeri, pronevjere. O njima se može pročitati na početku suce El-Mutaffifun i na kraju sure EtTarik, i niko o njima ne može kazati kao Onaj Koji sve zna: ‘O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strogi Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a grozno je on boravište.’ (Et-Tevba, 73)

Iako su brojni, manjina su; gordo se drže, ali poniženi su; velike su neznalice, a prave se učenim! Lažna ih je nada obmanula i nikako da pouku uzmu jer ne znaju: ‘Oni se zaklinju Allahom da su doista vaši, a oni nisu vaši, nego su narod kukavički.’ (Et-Tevba, 56)

Ako muslimani žive u izobilju, pobijede neprijatelje i zavladaju njima, to ih ogorči i zabrine, a ako ih Svemogući Allah iskuša (da ih time očisti od grijeha i uzdigne), njih to razveseli i oraspoloži. Tako se dobro raspoznaju vjernici od licemjera, a nisu isti oni što slijede Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i oni što slijede licemjere: ‘Ako postigneš uspjeh, to ih ogorči; a kad te pogodi nesreća, oni govore: ‘Mi smo i ranije bili oprezni’, i odlaze veseli. Reci: ‘Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.’ I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!’ (Et-Tevba, 50-51)

Zalutali, oni koji se ohole i nastoje istinu s laži pomiješati nikada neće pobijediti Istinu: ‘Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo neće vam nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.’ (Alu Imran, 120)

Budući da su njihova srca prljava a namjere podle, Allahu, dželle šanuhu, nije bio po volji njihov ibadet, odvratio ih je od njega, bilo Mu je mrsko da Mu budu bliski jer su svojim srcima težili Njegovim neprijateljima; oni su glave okrenuli od Njegovih riječi, pa se On od njih okrenuo i nije ih usrećio, već ih je upropastio i presudio im pravedno: nikada neće uspjeti osim ako se pokaju: ‘Da su imali namjeru da pođu, sigurno bi za to pripremili ono što je potrebno, ali Allahu nije bilo po volji da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: ‘Sjedite s onima koji sjede!” (Et-Tevba, 46)

A objasnio je i zbog čega ih je odvratio i učinio da budu s onima koji izostaju iz boja, zbog čega ih je udaljio od vrata Svoje milosti. Naime, to je učinio iz milosti prema Svojim štićenicima, da ih On time usreći: ‘Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah zna nevjernike.’ (Et-Tevba, 47)

Objava im je teret, mrze je. Budući da je nisu mogli nositi, sebi su zacrtali nastrana pravila i bacili je za leđa; nisu imali snage da je zapamte pa su je zapostavili. Allah, dželle šanuhu, Svojim je iskrenim robovima opisao licemjere da ih se pripaze, znajući da kada jedni izumru, naslijede ih drugi, njima slični: ‘ … zato što ne vole ono što Allah obavljuje, i On će djela njihova poništiti.’ (Muhammed, 9)

Ovakvo je stanje onih kojima je Objava teret, koji drže da im smeta kada je riječ o njihovim novotarijama i strastima; za njih je ona neprobojni zid. Zamijenili su je za govor zabludjeli, za Fususul-hikenP, pa je Svemogući Allah otkrio njihove tajne i pokazao ljudima šta oni u sebi nose: ‘To zato što su govorili onima koji ne vole ono što Allah objavljuje: ‘Mi ćemo vam se u nekim stvarima pokoravati’, a Allah dobro zna njihove tajne. A kako će tek biti kad im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim! T o će biti zato što su ono što izaziva Allahovu srdžbu slijedili, a ono čime je On zadovoljan prezirali; On će djela njihova poništiti.’ (Muhammed, 26-28)

Oni pokušavaju sakriti svoje licemjerstvo, ali ga Svevišnji Allah pokazuje na crtama njihovih lica i njihovim nevještim jezicima; učinio je da imaju biljege koje jasno vide vjernici kojima je Allah, dželle šanuhu, darovao pronicljivost; mislili su da će, ako pokažu vjerovanje, a zataje nevjerstvo, obmanuti i vjernike kao što su obmanuli bezumnike kritičare, ali je Sveznajući Allah Taj Koji sve vidi, Koji je ljudima pokazao njihovu stvarnost: ‘Zar oni bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove neće na vidjelo iznijeti? A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao. Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihovog – a Allah zna postupke vaše.’ (Muhammed, 29-30)

Kako će im biti na Dan susreta međusobnog, kada se Svevišnji Allah pokaže ljudima, kada pokaže Svoiu potkoljenicu, kada budu pozvani da licem na tle padnu, pa ne budu mogli! Citajte: ‘ … oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici, a bili su pozvani da licem na tle padaju dok su živi i zdravi bili.’ (El-Kalem, 43)

A kako će tek biti kada budu prelazili mračnu i klizavu $irat-ćupriju, koja je tanja od dlake a oštrija od sablje, na kojoj će se mnogi ljudi spoticati! Svako će je prelaziti na osnovu različite svjetlosti koju dobije, da pomoću nje vidi gdje će stati, kada licemjeri dobiju prividnu svjetlost s muslimanima, jer su na ovome svijetu bih s njima, klanjali, postili, zekat davali i hadž obavljali … A kada se nađu na njenoj sredini, njihovo će licemjerstvo ugasiti svjetlost, pa će, zbunjeni, zastati ne mogavši nastaviti. Tada će se između njih i vjernika pregrada postaviti koja će imati vrata, ali ta vrata oni neće moći otvoriti. Unutar pregrade, na strani vjernika bit će milost, a na strani licemjera bit će patnja, Allahova, dželle šanuhu, kazna. Pozivat će vjernike ispred sebe, koji će sijati kao što sijaju zvijezde na nebu, da ih pričekaju, da se svjetlom njihovim posluže, da prevale mračni dio u kojem su, govorit će da se njihovo svjetlo uglasilo, a niko bez svjetlosti neće moći ići naprijed: ‘Reći će se: ‘Vratite se natrag, pa drugo svjetlo potražite!” (El-Hadid, 13)

Svjetla su podijeljena i niko neće moći stajati u tome mračnom poprištu. Da li će se tada iko i na koga osvrtati?! Hoće li prijatelj prijatelja primijetiti?!

Licemjeri će podsjetit.i vjernike da su na ovome svijetu bili zajedno, kao što stranac podsjeti domaćina na druženje na putu: ‘Zar nismo s vama bili?’ (ElHadid, 14), postili smo s vama, klanjali s vama, čitali Kur'an s vama, udjeljivali milostinju s vama, obavljali obrede hadža s vama, pa šta nas to danas razdvoji: vi pređoste Sirat-ćupriju, a mi ostasmo. Vjernici će odgovoriti da je bilo tako, ali da su s njima bili samo kada je riječ o vanjštini, a nutrinom su bili uz svakog ateistu, nezahvalnika i nasilnika: ‘ … ali ste se pritvornošću upropastili, i iščekivali ste, i sumnjali ste, i puste su vas želje zavaravale, dok nije došla Allahova odredba, a šejtan vas je o Allahu obmanuo. Nikakva otkupnina se danas od vas neće primiti, a ni od onih koji nisu vjerovali: vatra će biti prebivalište vaše, ona baš vama odgovara, a užasno je ona boravište!’ (El-Hadid, 14-15)

Licemjerstvo se razvija na dvjema osnovama: na laži i pretvaranju (rijau), a sve, opet, zbog slabog razmišljanja i neodlučnosti. Pa kada se ove četiri stvari objedine, licemjerstvo zavlada u čovjeku i vodi ga u propast kao što bujica nosi sve ispred sebe. A kada se licemjerima pokaže stvarnost na Dan kada će biti ispitivane ljudske savjesti, kada se pokaže ono što je bilo skriveno, kada izađe ono što su grudi skrivale i kada se mrtvi dignu iz svojih grobova, sve će im izgledati kao fatamorgana: ‘A djela nevjernika jesu kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna, i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obračunava .. .’ (En-Nur, 39)

Njihova su srca prema dobru nemarna, samo ga naoko čine, ali su zato zlo i razvrat ispunili duše njihove; kada čuju Istinu, njihova su srca tvrda spram nje, a kada čuju laž i neistinu, njihova se srca otvore a uši pomno slušaju.

Zaista su licemjeri nepravedni kada govore; kada budu pozvani na pokornost Allahu i Poslaniku, zastaju i sami sebe odvraćaju; a kada ih njihove strasti pozovu da ostvare neznatnu ovosvjetsku korist, hrle da joj se odazovu.

Sve su ovo znaci licemjera, zato ih se, brate, pričuvaj prije nego ti smrt dođe. Izbjegavaj ih. Oni su zadovoljni da budu poniženi i prezreni. Zadovoljni su što im propast predstoji. Ne vjeruj u njihova obećanja i ugovore, oni lažu i uvijek ih krše: ‘Ima ih koji su se obavezali Allahu: ‘Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju, i bit ćemo, doista, dobri!’ A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrenuli se – a oni ionako glave okreću. I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do Dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.’ (Et-Tevba, 75-77)

Ovdje nema prostora da navedemo sve njihove osobine, više ih nije spomenuto nego što jeste. Skoro da časni Kur'an govori samo o njima jer ih je mnogo i živih i mrtvih. Nema dijela Zemlje, a da njih tu nema. Da nije tako, vjernicima bi bilo dosadno kretati se po putevima, teško bi živjeli i divlje bi ih zvjeri grabile po Zemlji. Huzejfa, radijallahu anhu, čuo je kako neki čovjek moli: ‘Moj Allahu, uništi licemjere!’, na šta ga je upozorio: ‘Brate, da licemjeri poumiru, bilo bi vam dosadno kretati se po putevima jer bi bilo malo prolaznika.’

Strah od licemjerstva cijepao je srca prvim muslimanima jer su dobro znali da je ovo pitanje jako precizno i osjetljivo, dobro su poznavali i krupne i sitne detalje licemjerstva; imali su loše mišljenje o sebi u toj mjeri da su se bojali kako su i sami licemjeri. Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu, jednom je prilikom kazao Huzejfi: ‘O Huzejfa, preklinjem te Allahom, kaži mi da li me Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, svrstao među licemjere?’ Na to mu je Huzejfa odgovorio: ‘Nije, i ni za koga više ne garantiram.’ Imam El-Buhari zabilježio je da je Ibn Ebu Mulejka govorio: ‘Zatekao sam trideset Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova i svi su strahovali od licemjerstva, i nijedan od njih nije rekao da je njegovo vjerovanje ravno vjerovanju Džibrila i Mikaila.’ A Hasan el-Basri izjavio je: ‘Od licemjerstva ne strahuje samo licemjer, a boji ga se samo vjernik.’

Jedan je ashab molio: ‘Moj Allahu, Tebi se utječem od licemjerne skrušenosti!’ Neko upita šta je to licemjerna skrušenost, a on odgovori: ‘Da se na tijelu vide tragovi skrušenosti, a srce nije skrušeno.’ Ashabi su vjerovali i bili uvjereni, ali su ipak mnogo strahovali od licemjerstva, to im je bila preokupacija, a nakon njih došla su pokoljenja čije je vjerovanje bilo i više nego slabo, međutim tvrdili su da je na stupnju vjerovanja Džibrila i Mikaila.”22

Treće, onaj ko studira riječi i djela sljedbenika ispravne tradicije vidjet će da su oni živjeli između straha od Allahove, dželle šanuhu, kazne i nade u Njegovu milost. Svevišnji Allah, opisujući najbolja stvorenja, rekao je: “Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru … ” (El-Mu'minun, 57-60).

Aiša, radijallahu anha, pripovijedala je: “Upitala sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s ajetom: ‘ … i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha .. .’, rekavši: ‘Jesu li to oni što konzumiraju alkohol i prelaze granice?’, na šta je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: Nisu, o Aiša! To su oni koji poste, i klanjaju, i udjeljuju milostinju, ali strahuju da im neće biti primljeno, oni su ti koji hitaju da čine dobra dJela. 23

Svemogući Allah spomenuo je svojstva vjernika koji hitaju da čine dobro i pohvalio ih jer ibadet obavljaju na najbolji mogući način, ali ipak strahuju da Allah, dželle šanuhu, to neće primiti od njih. Mora se napomenuti da oni ne strahuju od toga da im Svevišnji Allah neće dati zasluženu nagradu u potpunosti: “A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati … ” (Alu Imran, 57); također: ” … da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da … ” (Fatjr, 30), već strahuju da podbace u davanju milostinje i ibadetu, da to ne urade onako kako Svevišnji Allah želi. Otuda j ne mogu tvrditi da je to primljeno, već boje se da su podbacili, a to ih je, opet, potakla da hitaju u činjenju dobrih djela.

Treba da o ovom razmislimo, možda će se kod nas povećati želja da uljepšamo svoj ibadet j upotpunimo ga iskrenošću prema Svemogućem Allahu i slijeđenjem Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Zaista su se ashabi bojali toga da se ne ponište njihova djela, a to je dokaz više njihovog potpunog vjerovanja: “Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.” (ElEaraf, 99)

Pouzdani prenosilac hadisa i pravnik Abdullah b. Ubejdullah b. Ehu Mulejka govorio je: “Zatekao sam trideset Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova i svi su strahovali od licemjerstva, a nijedan od njih nije rekao da je njegovo vjerovanje ravno vjerovanju Džibrila i Mikaila.”24

Hafiz Ibn Hadžer zapisao je: “Najbolji među ashabima koje je Ibn Ehu Mulejka zatekao i od kojih je prenosio hadise bili su sljedeći: Aiša, Esma, Ummu Selema, četverica Abdullaha, Ehu Hurejra, Ukba b. el-Haris, El-Misever b. Mahcema, a dok je bio mlad, zapamtio je još vrijednije ashabe: Aliju b. Ehu Taliba i Sa'da b. Ehu Vekkasa. Tvrdio je da su strahovali od praktičnog licemjerstva, a od njih nije preneseno ništa što se suprotstavlja toj izjavi, pa se to smatra konsenzusom. Strahovali su od licemjerstva jer s djelom lahko se može pomiješati ono što će utjecati na iskrenost. Iz njihovog straha od licemjerstva ne moca proizlaziti da su i bili licemjeri. Oni, cadijallahu anhum, činili su to iz velike bogobojaznosti i pobožnosti.”25

Istinu je kazao Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao. Zaista je generacija ashaba koju je Svevišnji Allah odgojio umanjivala svoju vrijednost pred Allahom, dželle šanuhu, pa ih je On zbog toga Sebi približio za stupnjeve i stupnjeve više od mnogih trudbenika.

Naime, ta je iskrena generacija pazila na Allahova, dželle šanuhu, prava kod njih, pa im je Svemogući Allah dao da sebe preziru. I znali su da neće biti spašeni osim ako im Allah ne oprosti i ne smiluje im se; samo je Njegovo pravo da Mu se moca biti pokorno i da se čovjek u ime Njega mora grijeha kloniti; da se On uvijek i stalno spominje; da Mu se moca biti zahvalno, a ne nezahvalno.

Ko razmisli o ovoj istini i o pravima koja Svevišnji Allah ima kod ljudi pouzdano će saznati da nije odužio svoje dužnosti kako treba, i da mu ne preostaje ništa drugo osim da traži milost i oprost, i da će propasti ako mu Svemogući Allah bude sudio prema njegovim djelima i zaslugama.

Ovo je rezon iskrenih, on ih je naveo da se ne pouzdaju u sebe već u Allahovu, dželle šanuhu, milost i Njegov oprost.

Na veliku žalost, ako nepristrasno pogledamo u današnje muslimane, vidjet ćemo da su sušta suprotnost ashabima: spominju svoja prava kod Allaha, dželle šanuhu, a ne Njegova prava kod njih. To ih je odvojilo od Njega, a njihova srca zaklonilo od Njegove spoznaje, ljubavi, čežnje za susretom s Njime, naslađivanja Njegovim spominjanjem, a sve to je veliko neznanje o Gospodaru i o sebi.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

U hadisu koji prenosi Ibn Omer, stoji: “Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni, Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ove predaje pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286 sa opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadže, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasene, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijje, 1/234 i 3/460, Sahihut-tergib, 2/480)

Imam Sefarini u svome komentaru na Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.”

Imam Merdavi kaže: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u dotičnom podneblju.” (Vidjeti: El-Insaf, 1/473)
Imam Ševkani kaže: “Odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće drugog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111)
Hanefijski učenjak Ali Kari kaže: “Odjeća isticanja je, izmeðu ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221)
Ibn Omer vidio je svoga sina koji je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174).

Ibn Muflih spominje nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definišu odjeću isticanja, pa kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”, “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”, “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”, “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga ovi učenjaci tvrde: “čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furua, 1/302).
Imam Ahmed vidio je na čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, i obuci ono što oblače ljudi u tvojoj zemlji.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581)
Ibn Abdil-Berr kaže: “Govorilo se: Jedi hranu koju poželiš, a odijevaj se kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/582)
Ibn Kajjim kaže: “Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, aludira da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda)

Brojni drugi učenjaci kada definišu “odjeću isticanja” kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe meðu ljudima u podneblja u kojem boravi. (Vezano za ovaj smisao uporediti: Keššaful-kinaa, 1/381, Ed-Derari, 1/383 od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijje, 3/460 i Avnul-mabud, 11/51)

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić