Piše: Husnija Sarkić
Liječenje se odvija u tri faze: postupak prije liječenja, početak liječenja – učenje rukje, period postliječenja. Postupak prije liječenja: sastoji se od priprema koje se odnose na oboljelog, onoga koji uči rukju (mu’alidža) i uslova za uspješno liječenje. Onaj koji se liječi i onaj koji liječi trebaju znati da njihovi postupci moraju biti u skladu s principima islama, da ne krše Allahove zabrane i ne budu nemarni prema Allahovim naredbama. Također, oboljeli treba u svojoj kući kreirati islamski ambijent, da se u njoj ne sluša muzika, da nema izvješenih slika živih bića (ljudskih ili životinjskih), da ne puši i sl. Žene trebaju paziti na pokrivanje. (Opširnije vidi: Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 87.)
Što se tiče učača rukje, njegovi uspjesi mu ne smiju biti razlog oholosti, već podstrek da povećava ibadet Allahu, dželle – še’nuhu.

Postupak učenja rukje: obuhvata učenje određenih ajeta oboljelom (Navode se ajeti rukje prema predanju od Ubejja ibn Ka’ba, – vidi Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 49-50.; U vezi s ovim hadisom šejh Vehid Abdusselam Bali navodi slabost hadisa Ubejja ibn Ka’ba i Abdurrahmana ibn ebi Lejle o ajetima koji se uče kao rukja – vidi: Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 20.).
Ovo se čini u prisustvu oboljelog, uz njegovu koncentraciju na učenje, kao i pripreme, o kojima je već bilo govora. Najčešći pokazatelji prisustva šejtana su jako drhtanje tijela, snažno ustajanje, nekontrolisani pokreti, vriska, a nerijetko i govor šejtana. Ponekad se šejtan oglasi, pri čemu ga treba pitati koje je vjeri, te o razlozima njegovog ulaska. (Navodi šejh Vehid Abdusselam Bali da će ova rukja natjerati džina na javljanje (govor) ili na izlazak. O toj komunikaciji s džinima postoje brojne vjerodostojne predaje, koje sam spomenuo u uvodnom poglavlju o specifičnostima džinsko-šejtanskog svijeta; Njegovi odgovori nam mogu koristiti da bi se odredili prema džinu, u zavisnosti od toga je li musliman ili nije, koji su razlozi ulaska, jer nema lijeka bez otklanjanja njegovog uzročnika… Ne postoji striktno propisan razgovor sa džinom, ali postoje šerijatski okviri koji ga određuju, kako ne bi učač počinio grijeh, ali isto tako kako ne bi kršio etiku nastupanja mu’alidža naspram onog kojeg liječi, daije naspram onog kojeg poziva, muslimana naspram nemuslimana, itd. Još treba imati u vidu da se ne vode dugi i beskorisni razgovori, i da se ne oslanja na govor i informacije džina, jer oni uglavnom lažu.)
Cilj učenje rukje je istjerivanje džina, s toga ne treba priželjkivati susret i razgovor s džinom, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ne priželjkujte susret s neprijateljem!“
Nakon izlaska džina: potrebno je izvršiti provjeru učenjem rukje ponovo. Poslije istjerivanja džina, oboljeli je izložen mogućnosti povratka džina u njega. Zato je potrebno da se bolesnik pridržava uputstava kao i kod pripreme za liječenje, drugim riječima, da svakodnevnim zikrovima ojačava svoje stanje, nadalje, da njegova djela i postupci budu što bolji i da se što je moguće više drži lijepog ahlaka. Drugim riječima, da maksimalno primjenjuje kur’ansko – sunnetski koncept života.

POSTUPAK LIJEČENJA OD UROKA

„Način liječenja od uroka spomenut je u predanju koje bilježe Ahmed, Nesaija i Ibn Madže od Umame b. Sehla b. Hunejfa, koji pripovijeda: ‘Moj otac, Ebu Sehl b. Hunejf kupao se u Harraru skinuvši svoj ogrtač dok ga je gledao Amir b. Rebi’a. Sehl je bio izrazito bijele puti i lijepog tena. Amir reče: „Do danas nisam vidio ovakvu kožu ni kod skrivene djevice.“ Na istom mjestu Sehla pogodi žestok bol koji se pojača. Obaviješten je i Poslanik, a.s., da on (Sehl) ne podiže glavu, pa je upitao: ,Sumnjate li na koga?’ ‘Na Amira b. Rebi’u.’ Poslanik, a.s., ga pozva i strogo mu se obrati: ‘Zbog čega neko od vas ubija svoga brata? Što ga nisi blagoslovio? Okupaj mu se!’ Amir je nad posudom oprao svoje lice, ruke, laktove, koljena, krajeve nogu i ispod svoje odjeće. Zatim je tu vodu prosuo po njemu otpozada na što je Sehl trenutno ozdravio.“

PREVENTIVA KAO VID LIJEČENJA

Uzvišeni Allah nije nam propisao ništa od ove vjera a da nam s tim nije olakšao boravak na ovom prolaznom dunjaluku, bilo da je u tome korist za naš život i našu smrt, bilo, pak, da s tim otklanjamo eventualne štete. Uzvišeni je rekao: „A onaj ko se okrene od opomene Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. Gospodaru moj,” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?“ (Kur’an: Ta-ha, 124 – 125)

U tefsiru Ibn Kesira, rahimehullah, riječi: „…we men e’arada ‘an zikri…“ znače: „suprotno se ponaša od Naredbe Moje, koju sam objavio svome Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zaboravi je, a prihvati nešto drugo kao uputu“, i riječi: „… fe inne lehu me’iišeten danka…“ znače: „na dunjaluku, jer neće biti smiren i širokogrudan. Grudi će mu biti stiješnjene u njegovoj zabludi.“( Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 835.) Postoje brojni vidovi preventive i zaštite od tjelesnih i duševnih oboljenja, medicinske i džinsko-šejtanske prirode. Njena osnova je u držanju za Allahovu Knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Od posebnog je značaja u ovome spomenuti zikr. Uzvišeni je rekao:„Onome ko se bude slijepim pravio pred Opomenom Svemilosnog, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.“ (Kur’an: Ez-zuhruf, 36.)

U zikr spada ono što je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uobičavao svakodnevno učiti u određenim situacijama, bilo od dova, Kur’ana ili spominjanja Allaha. Primjeri zikra su: jutarnji i večernji, zikr pred spavanje, zikr izlaska i ulaska u kuću i džamiju, zikr pri buđenju iz sna, zikr poslije namaza, i u raznim drugim prilikama.
U smislu preventive i rukja može biti prevenitivna.

„Zavist i urok preventivno se sprečavaju, prije nego se dese, učenjem sura „El-Mua’vvizetejn“ ( El-Felek i En.Nas) i učenjem zaštitnih dova Poslanika, a.s. Onaj ko ima urokljivo oko sprečava njegovo djelovanje na drugoga izgovorom formule: ma ša’ellahu la kuvvete illa billah.“ (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 115.)

METAFIZIČKI OBIM LIJEČENJA

„Djelotvornost određenog lijeka zavisi od stepena prihvaćanja samog tog lijeka od strane tijela. To se dešava i sa srcem kada potpuno primi rukju i učenje Kur’ana, od strane liječnika snažne volje koji čvrsto namjerava da ukloni bolest.“ (Ibn Kajjim El – Dževzijje, Bolest i lijek: prikladan odgovor za onoga ko traži djelotvoran lijek, str. 20.)
Npr., kod liječenja od otrovnih ujeda „duh onoga što izvodi egzorcizam (ar. raki) prodire kroz duh žrtve i instiktivno se oba uzdižu, da bi se međusobno opovrgli, upravo poput hemijske reakcije otrova i njegovog antidota, kada on uđe u tijelo, da se bori i odstrani posljedicu otrova, upravo poput prirodne bitke između crvenih i bijelih krvnih zrnaca za vrijeme bolesti. Djelotvornost lijeka zavisi o njegovoj jakosti, pretpostavljajući da je to ispravan lijek, a, Allahovim dopuštenjem, dove odstranjuju posljedicu otrova i tijelo obavlja zadatak izbacivanja preostalih ostataka…. U tom smislu, upotrebljavanje puhanja i pljuckanja nad žrtvom od osobe koja izvodi egzorcizam hladi žrtvino tijelo i vlaži zrak, a kada su oni spojeni sa invokacijama i dovama, … oni postižu veću snagu…. Duh osobe koja izvodi egzorcizam napada pakosni zli duh s izrazitom žestinom i smatra nametanje urokljivog oka kao nešto odvratno i neprihvatljivo. Što su jači duh, vjera, čistota i dove osobe koja izvodi egzorcizam, to je jača njegova rukja.

Njegova upotreba pljuckanja protiv urokljivog oka je također zbog suprotstavljanja škorpionovoj upotrebi njegovog uboda i zmijinog letalnog ujeda. I dobri i zli duhovi koriste svoje pljuckanje.“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Poslanikova medicina, str. 172 – 173.)
Dakle, učenje – izgovaranje određenih ajeta i postupci pri rukji, imaju svoju snagu djelovanja na oboljelog. Zato rukji treba pored ostalog, pristupiti svim svojim „duhom“.

Ovim se, Allahovom dozvolom, završava III poglavlje: „Tjelesne i duševne bolesti i njihovo liječenje“. U nastavku slijede brojna šerijatska pitanja i odgovori vezana za propise liječenja, što predstavlja okosnicu istraživačkog rada, jer neka od tih pitanja još nisu odgovorom zastupljena u literaturi na bosanskom jeziku. Zbog ograničenosti brojem stranica u diplomskom radu morao sam i ovo poglavlje smanjiti na ono najnužnije u njemu da spomenem, tako da sam opet veliki broj pitanja ostavio za doradu u nekom od javnih publikacija ili izdanja same knjige. Molim Allaha da mi bude na pomoći da to u što skorije vrijeme i uradim.
U prilog lakšem pretraživanju ovog rada dodajem i pregled sadržaja, kako bi se posjetitelji web site-a minber.ba mogli snaći po poglavljima, odnosno sadržaju. Ono što je u sadržaju, a još nije objavljeno, namjera nam je, inša’Allah, objaviti osim priloga.

Mail autora:

husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Husnija Sarkić
Kada je riječ o metodama liječenja bolesti izazvanih džinsko-šejtanskim djelovanjem ili pak drugih bolesti obavezno razlikujemo dozvoljeno od zabranjenog. Hadis: „Liječenje bolesti onim što je Allah dopustio će je izliječiti, a liječenje bolesti onim što je Allah zabranio, neće je izliječiti.“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Poslanikova medicina, str. 32. Ovako je spomenut u prijevodu s engleskog jezika, a o njegovoj vjerodostojnosti – Allah najbolje zna.) Ibn Hadžer navodi uvjete dozvoljene rukje na kojima se složila ulema (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, str. 206.):

-da bude s govorom Uzvišenog Allaha ili Njegovim imenima i svojstvima;
-da bude na arapskom jeziku ili prijevod sa jasnim značenjem; i
-da postoji ubjeđenje da ne djeluje rukja sama po sebi, već djelovanjem Uzvišenog Allaha.

Objašnjenje:
-„Rukja mora imati monoteistički sadržaj i definitivno biti bez primjesa širka.
-Rukja ne smije sadržavati nikakvu zakletvu sa bilo kojim Allahovim stvorenjem, kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde, džinni, meleci itd. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko se zakune nečim, osim Allahom, počinio je apostaziju.“
-Ne smije, također, sadržavati dovu ili traženje pomoći od Allahovih stvorenja u stvarima koje može samo Allah, dželle – še’nuhu, .. U Kur’anu se u prijevodu značenja kaže:
„…A oni koje, pored Njega, molite, ne posjeduju ništa, ni koliko opna na hurminskoj košpici. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali…“ (Kur’an: Fatir, 13-14.)
-Rukja ne smije sadržavati sihr i vradžbinu. Sihr je haram i pravno se tretira vidom apostazije.
-Rukja ne smije biti ni od onoga ko ogleda, gata ili proriče, pa makar i ne bio sihirbaz. Ahmed i Hakim bilježe predanje u kome se kaže: „Ko ode onome ko ogleda, gata ili proriče, pa mu povjeruje, time čini kufr u ono što je objavljeno Muhammedu.“
-Rukja mora biti razumljivog značenja, jer ono što se ne razumije može imati značenje apostazije…
-Rukja treba biti u vidu forme koja je prenesena od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i generacije ashaba…
-Ne smije biti izgovorom psovki i proklinjanja.“

Liječenje metodom sihra
Učenje sihra
Saglasni su islamski učenjaci da učenje sihra i rad po njemu nije dozvoljeno, te da je to kufr. El-Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: „U ovim Allahovim riječima: „… Mi samo iskušavamo, a ti ne budi nevjernik“, je znak da je učenje sihra kufr.“ (Fethul-Bari, 10/225.)
Ibnu Kudame, rahimehullah, je rekao: „Učenje sihra i podučavanje istom je kufr i mi ne poznajemo ikakva razmimoilaženja kod uleme o tom pitanju.“

Liječenje
Nije sporno da se može desiti izlječenje metodom sihra, ali je sporno to što se u njoj nalazi mnogo „šerijatskih prekršaja i teških harama“. Ova metoda liječenja u sebi sadrži ili apostaziju ili širk i za onog koji se liječi i koji tom metodom liječi. „U tom načinu se i onaj koji liječi i kojeg liječe približavaju šejtanu onim što on voli i tako skidaju sihr sa opsihrenog.“ (Govor Ibnul–Kajjima) Neki muslimani ne razlikuju kur’anski način liječenja, od liječenja sihrom. Nažalost, danas je mnogo onih koji liječe metodom sihra, a kriju se pod plaštom liječenja Kur’anom. Najčešće u svojim zapisima, ritualima, postupcima liječenja unose učenje ili zapise iz Kur’ana, kako bi na taj način obmanuli onog kojeg liječe. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 102.)

Suština liječenja ovom metodom je u prizivanju džinna, odnosno u tome da se sihirbaz pripomogne džinnima. Ovo ima više načina, „a svi se zasnivaju na širku i jasnom kufru.“ Sahiri to rade na razne načine. Uglavnom tu možemo uvrstiti i današnje „nadri – hodže“, koji najčešće zapisuju zapise i rade slične sumnjive radnje, babe koje prelijevaju (salijevaju) zrno (strahu/stravu), one koji/e gledaju u findžan, u dlan, u kašike, u karte, bacaju grah i drugo, astrologe, one koji rade određene čini na sliku oboljelog, odjeću i druge lične predmete, bioenergičare i druge. Njima ne treba vjerovati. ( Vidi Islamski omladinski časopis, Saff, Imaju li Bošnjaci pravo na gatanje grahom ili je to potvora na Fatimu, r.a., 2003., broj 98., godina VII, str. 13 – 15. i vidi Znakovi po kojima se raspoznaje sahir, Vehid Abdusselam Bali, Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza – prijevod, str. 41.)
Liječenje metodom sihra podrazumijeva osim skidanja sihra i liječenje za opsjednutog, tj. svake vrste bolesti prouzrokovane šejtanskim djelovanjem. „Liječenje vradžbinama je šejtanski posao.“

Mišljenje islamskih učenjaka o kažnjavanju sihirbaza
Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o kažnjavanju sihirbaza.
Od Džunduba se prenosi kao merfu’: „Kazna određena za sihirbaze jeste njegovo ubijanje sabljom.“ (Tirmizi, 1460 i kaže: Ispravno je da je ovaj hadis mevkuf; Hakim, 4/360; Darekutni, 3/114, Bejheki 8/136. U njegovom senedu nalazi se Ismail ibn Muslim el – Mekki Ebu Ishak, a on je slab prenosilac hadisa.)

1.U Buharijinom Sahihu prenosi se od Bedžala ibn Abede’a, da je rekao: „Omer ibn El – Hattab napisao je (svojim namjesnicima): „Ubijte svakog sihirbaza i sihirbaskinju!“, pa smo, ‘rekao je on’ : ‘pogubili troje sihirbaza.“
2.U vjerodostojnom predanju od Hafse, radijallahu ‘anha, prenosi se da je ona naredila da se ubije njena sluškinja koja joj je napravila vradžbine i bila je ubijena. Isto tako postoji vjerodostojno predanje od Džunduba. Ahmed je rekao: „(Prenosi se) od trojice Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba.“
Po hadisu da se sahir ubija sabljom postupali su imami Ahmed, Malik i Ebu Hanife. Šafija smatra da ga ne treba ubiti isključivo zbog sihra, osim ako učini nešto u tome što ga vodi u nevjerstvo.
Jasno je da je većina uleme na stanovištu da sahira treba ubiti. Blažeg stava se u većini literature navode mišljenja Šafije i Ibn Munzira, koji su stava da se ubiju samo ako svojim sihrom čine kufr ili ubiju nekog. A Allah, dž.š., je rekao: „… mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik.“ Nema govora jasnijeg od Allahovog, subhanehu ve te’ala.
Da li se sihrom može liječiti?

Jedni učenjaci to dozvoljavaju.
Njihovo mišljenje zasnovano je na potrebi (hadžetu) i nuždi (daruretu) bolesnika ili samo u nuždi. „To je mišljenje hanbelijskih pravnika. Oni to obrazlažu sljedećim dokazima: Imam Ahmed nije dao nikakvu fetvu po ovom pitanju kad su mu opisali ovaj način liječenja. On se samo ogradio riječima: „Ne znam šta je to!“ Dakle, da je to smatrao haramom, izrekao bi eksplicitnu zabranu, jer je bio direktno pitan o tom problemu.“
Zatim mišljenje o ovom Se’ida ibn Musejjiba, koji kaže: „Ono što koristi nije zabranjeno.“
Zatim slučaj Aiše, radijallahu ‘anha, koju je opsihrila njena robinja, te su „njeni rođaci otišli nekome ko se bavio skidanjem sihra. On ih obavijesti o spravljačici sihra riječima: “Došli ste mi po pitanju žene koju je opsihrila robinja. U sobici te robinje sada se pomokrilo dijete.” Aiša je naredila da dovedu robinju i ona je priznala. Onda je naredila da je prodaju beduinima koji su bili poznati po lošem postupku sa robljem. … Pošto Aiša, radijallahu ‘anha, nije pokudila način dobijanja ovih informacija, a to je odlazak čovjeku koji se bavio skidanjem sihra, značilo je da takav način nije smatrala zabranjenim.“

Drugi učenjaci to zabranjuju.
„Općenito je zabranjeno skidanje sihra sihrom, ili nerazumljivim nepoznatim bajanjem, bilo da se radi o nuždi ili ne.“
Od Džabira se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o vračanju (nušreu) u svrhu liječenja pa je rekao: „To je šejtanski posao.“ (Zabilježio ga je Ahmed sa dobrim senedom i Ebu Davud je rekao: „Ahmed je upitan o tome, pa je rekao: ‘Ibn Mes’ud je sve to mrzio.’“) I rekao je: „Ko ode vračaru (onome ko ogleda, gata ili proriče), pa mu povjeruje, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ (Zabilježio ga je Ebu Davud, Ahmed u Musnedu, 2/408., 429., 476.) I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ko dođe vračaru (gatalici) pa ga pita o nečem, a zatim mu povjeruje ono što on kaže, neće mu namaz biti primljen četrdeset dana.“ (Bilježi imam Ahmed u Musnedu, od neke od Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, žena.)
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, ističe da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovim hadisima zabranio ovu vrstu liječenja.“ (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/233). „Posjećivanje ovih kategorija ljudi, plaćanje njihovih usluga i sl. smatra se pomaganjem i podsticanjem crne magije, prisiljavanjem ljudi na takve usluge, a Kur’an kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.”

Odabrano mišljenje

Liječenje metodom sihra je haram. Kontradikcija stavu onih koji navode da se imam Ahmed ibn Hanbel nije izjasnio o ovom je izražena u mišljenju od Ibnu Kudame: „…ako je to putem nečega što u sebi ima naznake sihra, to je Ahmed ibn Hanbel zabranio.“ (Vidi El – Mugni: 10/114.) Što se tiče mišljenja onih koji to dozvoljavaju, njihovi dokazi „su neodrživi u komparaciji sa tekstualnim, tradicionalnim dokazima koji to zabranjuju.“
„Pokušaj podvođenja liječenja sihra sihrom pod pravno pravilo “Nužda dozvoljava zabranjeno”, ne stoji, jer liječenje po Šerijatu nije u statusu obaveze nego dozvole, pa se ne može analogijom komparirati sa slučajem nužde jedenja zabranjenog mesa, a također, liječenje se može obaviti na šerijatski opravdan i dozvoljen način učenjem kur’anske rukje, tako da nema potrebe za zabranjenim načinom koje provodi sihirbaz.“ (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 107.) (Vidi: Islamski omladinski časopis, Saff, broj 67., Kur’an je lijek za ono što je u ljudskim prsima, godina VI, 1. mart 2002.: „Jedan od uvjeta pravnog pravila „Nužda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno“ je nemogućnost pravazilaženja stanja prinude ili tegobe nečim što je dozvoljeno (Ukoliko postoji dozvoljen način za odbijanje štete, nije dozvoljeno koristiti zabranjeno sredstvo)

Propisi liječenja u odsustvu

Što se tiče liječenja oboljele osobe bez njenog prisustva, nemoguće ga je izvesti bez njenog prisustva ispravnom rukjom. To može biti jedino putem sihra, posjećivanjem sahira, a to smo već objasnili. Dozvoljeno je naučiti određene ajete iz Kur’ana, kao i dove, na vodu, med, maslinovo ulje, ulje od ćurukota (el-habbetu-ssevda’; nigella sativa) i sl. te davati oboljelima (bez njihovog znanja o tome). (Ahmed ibn Abdurrezak Ed – Duvejš, Fetava el – ledžneti lil – buhusi el – ilmijjeti vel – ifta’, ( I – el-mudželidul–evvelu), Uli- nnuha lil – intadži el – i’lamijji, Kairo, 2003. godine str. 240. ) „Navodi se u djelu „Knjiga tevhida“ da se prouče u posudu u kojoj ima vode, ajeti sure Junus: (81 -82), ajeti sure El – E’araf: (117 – 122) i ajet sure Ta – Ha: (69), a zatim se voda salije na glavu bolesne osobe od sihra. “
Dova je ono zašto sasvim sigurno možemo reći da je alternativa liječenju u odsustvu. „Dova brata za brata muslimana u odsutnosti se ne odbija. Kod njegove glave stoji melek, i kada god uputi dovu za brata muslimana, melek kaže: ‘Amin! I tebi isto’. “ (Sahih Muslim bi šerhi imam En – Nevevi, Mektebetu daru el– fejha, Damask, bez godine izdanja, XVII/2733, str. 50.)
„U odsutnosti – znači: da on nije prisutan tu, ili da je prisutan tu, a ne zna da se za njega dovi.“ (Fadlu El – Ilahi, Men tusalli ‘alejhim el-mela’iketu ve men tel’anuhum, Idaretu terdžumanil-islam, Rijad, 2000., str. 38. (citat preuzet iz 1. fusnote, a autor je preuzeo iz „Avnul-me’abud“)

Iz navedenog da se zaključiti da je dova, kao vid traženja lijeka od Uzvišenog Allaha, dozvoljena i bez znanja oboljelog.

Zaključak

Liječenje Kur’anom je validna praksa sljedbenika sunneta i džema’ata. Opći izraz za ovo liječenje je rukja. Iako ponekad ne znamo metafizičku snagu proučenih dova, zikrova ili kur’anskih ajeta, ipak smo svjedoci njihovog pozitivnog uticaja i raznolikih manifestacija na oboljelim pri liječenju kroz praksu.

Ovo nije liječenje poput sahirskog mrmljanja, vješanja oko vrata zapisa, hamajlija, dilbagija i slično, niti poput prelijevanja strahe (zrna) i poput mnogih drugih neispravnih metoda liječenja, koje su, nažalost, prisutne danas u praksi Bošnjaka. Sve ovo je haram, a takve radnje vode kufru i širku. Dakle, musliman neće objesiti oko vrata ništa da ga čuva, niti će tražiti da mu neko salijeva zrno (strahu), neće pratiti horoskop, niti će ići kod „hodže“ da mu napravi „dilbagiju“! Musliman će se liječiti rukjom, a zaštitu će tražiti propisanim dovama i zikrom, od Allaha, a ne od ljudi.

U fikhu se liječenje Kur’anom tretira dozvoljenim, pa čak i pohvalnim činom. Međutim, Šerijat je postavio određena pravila da bi rukja bila ispravna, ali i određenu etiku za onog koji je uči. Pored ovog, važno je da učač rukje i onaj koji se liječi, budu čvrsto ubijeđeni da je Kur’an lijek, pa da se pouzdavaju u Allaha, dželle – še’nuhu. Posebno želim naglasiti da izlječenje ne ovisi ni o kome do o Allahu, ‘azze ve dželle, jer stanja ljudi su u Njegovim, subhanehu ve te’ala, rukama.

Osim što je Uzvišeni Allah dao za svaku bolest lijek, isto tako nas je Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podučio preventivi kroz razne zikrove i dove. Njihovu primjenu izbjegavaju samo oni neozbiljni u vjeri, koji nisu shvatili njihovu vrijednost i značaj. A Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja Kur’ana rekao: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Kur’an: Ta – ha, 124.)

Iz svega navedenog, opći je zaključak da musliman treba da se pridržava kur’ansko – sunnetskog koncepta života, kako bi se zaštitio, čuvao zdravlje i liječio.

Wel-hamdulillahi rabbil – alemin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Fahret Kadrić
Iščitavanjem literature koja govori o ibadetima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čitalac se ponekad susreće s određenim nejasnoćama. Naime, primjetno je postojanje vjerodostojnih (sahih) predaja koje govore o istom ibadetu, međutim, te predaje isti ibadet opisuju na različit način što kod običnog čitaoca izaziva dozu sumnje i kolebanja. Da bismo pojasnili nejasnoće i otklonuli sumnje poslužit ćemo se primjerima.

PODIZANJE RUKU PRILIKOM POČETNOG TEKBIRA
U vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, zabilježeno je da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prilikom izgovaranja početnog tekbira podizao svoje ruke naspram ramena.“ (Muttefekun alejhi). U drugoj predaji koja je također vjerodostojna a koju prenosi Vail b. Hudžr, radijallahu anhu, stoji: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi stupao u namaz da je donosio tekbir podižući ruke do naspram ušiju.“ (Muslim, br. 391)
Kao što vidimo, dvije predaje opisuju isti ibadet ali na dva različita načina. Postavlja se pitanje: Kojoj od ove dvije predaje trebamo dati prednost? Učenjaci se razilaze po pitanju ibadeta koji su preneseni na različite načine. Da li je bolje i korisnije ograničiti se na jednu predaju i činiti ono što je došlo u njoj ili je pak bolje povremeno činiti ibadet na jedan a povremeno na drugi način. Odgovore na ova pitanja ponudit ćemo poslije, nakon što spomenemo još neke ibadete prenesene u više različitih verzija.

SJEDENJE (ZBOG) ODMORA (DŽILSETUL-ISTIRAHA)
Ovaj pojam označava kratko sjedenje u namazu nakon druge sedžde prvog rekata a prije odlaska na drugi rekat kao i sjedenje nakon druge sedžde trećeg rekata a prije odlaska na četvrti. Nema posebnog zikra koji se uči na ovom sjedenju.
Zapažamo da neki ljudi upražnjavaju i praktikuju ovo sjedenje dok ga drugi nikad ne čine. Razlog za takvo nešto možemo naći u predajama koje su došle na ovu temu a koje u osnovi govore o istom ibadetu ali ga opisuju na različit način. Vail b. Hudžr, radijallahu ahnu, prenosi hadis u kojem je došlo: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se prilikom ustajanja sa sedžde oslanjao na svoja stegna a zatim bi se uspravio.“ (Ahmed, 4/317, u komentaru Ahmedovog Musneda stoji da je lanac prenosilaca ove predaje dobar, Fethur-Rabbani, 4/14). Kao što vidimo, sjedenje nakon sedžde radi odmora, nije spomenuto u ovoj predaji za koju Ibn Kajjim kaže da je vjerodostojna. (Zadul-Me’ad, 1/238) Nasuprot ovoj predaji, jeste ona koju je zabilježio Buhari u svome Sahihu, a koju prenosi Malik b. Huvejris, radijallahu anhu, koji kaže: „Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustajao sa sedžde neparnih rekata, ne bi se uspravljao dok ne bi kratko sjeo.“ (Buhari, br. 823) U drugoj verziji hadisa koju također bilježi imam Buhari (hadis br. 824) došlo je da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rukama naslanjao na zemlju nakon ove kratke stanke u vidu sjedenja a prilikom odlaska na drugi, odnosno četvrti rekat što neminovno potvrđuje činjenicu da je običavao kratko sjesti nakon druge sedžde i da se nije odmah uspravljao u stojeći položaj.

ZIKR NAKON NAMAZA
U više vjerodostojnih predaja došlo je da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nakon namaza običavao izgovarati određene zikrove. Jedan od tih zikrova jeste i izgovaranje riječi Subhanallah, Elhamdulillah te Allahu ekber. Ono što je usko vezano za našu temu jeste da su predaje koje govore o ovoj vrsti zirka raznolike. Muslim je zabilježio predaju u kojoj stoji da je Poslanik, sallalallahu alejhi ve sellem, nakon namaza izgovarao trideset i tri puta subhanallah, trideset i tri puta elhamdulillah te trideset i tri puta Allahu ekber, da bi to zaključio riječima: La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve Huve ala kulli šej’in kadir, upotpunjavajući ovime stotinu. (Muslim, br. 597) U Muslimovoj zbirci također nailazimo na predaju koja je slična prethodnoj ali se od nje razlikuje u tome što je došlo da se riječ Allahu ekber, u zikru nakon namaza, izgovara trideset i četiri puta, dok se riječi subhanallah i elhamdulillah izgovaraju po trideset i tri puta. (Muslim, br. 596) Kada je u pitanju zikr nakon namaza postoji još jedna verzija u kojoj stoji da se riječi subhanallah, elhamdulillah te Allahu ekber, izgovaraju po deset puta. (Ahmed, 2/160, Ebu Davud, br. 5065, Ibn Madže, br. 926, Tirmizi, br. 3410, koji je ovu predaju ocijenio kao hasen-sahih).

RAZLIČITOST KAO MILOST
Zajednička karakteristika prethodno spomenutih ibadeta jeste da je riječ o jednom ibadetu koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio na različite načine. Zašto je to tako? Islam kao vjera savršenstva ne bi bila upotpunjenja da u sebi ne sadrži osobinu fleksibilnosti i prilagodljivost. Prirodno je da se ljudi razlikuju, pa je stoga i prirodno da im se ponudi više verzija jednog ibadeta kako ih ne bi ophrvala monotonost u činjenju istih. Različitost u izvršavanju ibadeta nikako ne bi trebala biti predmetom polemisanja i jalovih rasprava. Različitost mora biti shvaćena kao milost i kao takva mora biti prihvaćena. Stoga je i preferirajuće mišljenje među ulemom da se pomenuti ibadeti trebaju izvršavati upravo onako kako je i došlo u predajama. Ponakad na jedan a ponekad na drugi način. (Eš-Šerhul-Mumti’, 3/29-30, Fethul-Kadir, 1/315, Muhezzeb, 1/108-109) Dakle, prilikom početnog tekbira ruke ponekad treba dizati do ramena a ponekad do ušiju. Sjedenje zarad odmora treba upražnjavati ponekad pogotovo ako čovjek osjeća potrebu da malo odmori u ibadetu. Također, zikr nakon namaza nije ukalupljen u jednu formu nego se može činiti na različite načine onako kao što je opisano u vjerodostojnim predajama.

RAZNOLIKOST U IBADETU JE KORISNA
Kada su u pitanju prethodno navedeni ibadeti, ulema je saglasna da raznolikost u izvršavanju istih ni u kom slučaju ne škodi suštini samog ibadeta. Šta više, u raznolikosti se kriju mnoge koristi. Jedna od primarnih koristi u činjenju jednog ibadeta na više različitih načina jeste oživljavanje sunneta. Ako bi se kojim slučajem ljudi ograničili na dizanje ruku naspram ramena prilikom početnog tekbira onda bi sunnet dizanja ruku naspram ušiju bio zapostavljen a možda i umrtvljen. Jedini način na koji je moguće održati sunnet u životu jeste praktikovanjem svih načina koji su vjerodostojno preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korist koja proizilazi iz prethodno spomenute jeste držanje srca budnim prilikom izvršavanja ibadeta. Ako čovjek povremeno praktikuje ibadet na jedan način a povremeno na drugi onda je njegovo srce budno i prisutno prilikom izvršavanja ibadeta. S druge strane, ako ibadet uvijek izvršava na isti način onda to počinje činiti formalno i rutinski bez osjećaja i prisutnosti srca. Ovo je očito i u praksi potvrđeno. Ljudi koji su navikli da nakon početnog tekbira uče ‘Subhaneke Allahumme ve bi hamdike’ to čine gotovo bez razmišljenja jer oni praktikuju i uče samo tu dovu. Međutim, ako ponekad uče ovu dovu a ponekad i druge dove koje su zabilježene onda će njihovo srce biti budno i prisutno a ibadet daleko potpuniji.(Eš-Šerhul-Mumti’, 3/30).
Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, činjenje ovih a i drugih ibadeta na različite načine u različitim vremenskim periodima govori nam o njegovoj svekolikoj želji da svome ummetu olakša i uprosti ibadete kako bi ih njegovi sljedbenici što potpunije i lakše izvršavali nastojeći da time steknu Allahovo zadovoljstvo.

Asr, br. 42.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

Dobrovoljni namazi koji se klanjaju uz obavezne dnevne namaze, odnosno farzove, zovemo i sunnet-namazi. Njih načelno dijelimo na dvije vrste, i to na pritvrđene i nepritvrđene sunnete. Što se tiče pritvrđenih sunneta, to su dobrovoljni namazi koje je Muhammed, s.a.v.s., redovito i ustrajno klanjao uz farzove i koje nije izostavljao osim u rijetkim situacijama. Oko broja rekata pritvrđenih sunneta postoji više mišljenja, a sva ona, uglavnom se svode na dva:

1. Broj rekata pritvrđenih sunneta je deset. Na to ukazuje predaja koju prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je rekao: ”Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zapamtio sam (da je klanjao) deset rekata (sunnet-namaza) i to: dva rekata prije i dva rekata nakon podne-namaza, dva rekata poslije akšama, dva rekata nakon jacije i dva rekata prije sabaha.” (Buhari, Sahih, br. 1180, Muslim br. 279) Ovo mišljenje zastupaju pravnici šafijskog i hanbelijskog mezheba. (Vidjeti: El-Medžmu’u, 3/105, Kešful-kina’a, 1/422)

2. Broj rekata pritvrđenih sunneta je dvanaest. Kao dokaz spominju prethodnu predaju od Ibn Omera, radijallahu anhuma, s tim da za prijepodnevski sunnet kažu da se sastoji od četiri, a ne dva rekata, navodeći predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj ona kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije izostavljao četiri rekata (sunneta) prije podne-namaza.” (Buhari, Sahih, br. 1182) Također, u prilog ovom mišljenju ide i predaja koju prenosi Ummu Habiba, radijallahu anha, u kojoj kaže: ”Čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Onaj ko u jednom danu i noći klanja dvanaest rekata (dobrovoljnog) namaza, zbog tog djela će mu biti sagrađena kuća u Džennetu.” (Muslim, Sahih, br. 728) Ovo mišljenje zastupaju pravnici hanefijskog mezheba. (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 1/441)

Pored toga što su oba mišljenja zasnovana na vjerodostojnim predajama, svakako je bolje postupiti po ovom drugom, jer rad po njemu donosi više dobrih djela i povećava ahiretsku nagradu.

Nepritvrđeni sunneti

Što se tiče nepritvrđenih sunneta, to su dobrovoljni namazi koje je, po općoj preporuci Poslanika, s.a.v.s., lijepo i pohvalno klanjati uz dnevne farzove kao što je naprimjer slučaj sa klanjanjem dva rekata namaza između svakog proučenog ezana i ikameta. Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Između svakog ezana i ikameta se klanja namaz, između svakog ezana i ikameta se klanja namaz, između svakog ezana i ikameta se klanja namaz – onaj ko hoće.” (Buhari, Sahih, br. 598, Muslim, Sahih, br. 838) U nekim predajama navodi se da bi ashabi klanjali dva rekata nafile između akšamskog ezana i ikameta, pa bi ih Poslanik, s.a.v.s., vidio i to im ne bi zabranjivao. Na osnovu ovog hadisa možemo zaključiti da je legitimno klanjati i po dva rekata dobrovoljnog namaza i prije ikindije i prije akšama i prije jacija-namaza i to u vremenu između ezana i ikameta. U vezi s ovim šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: ”Ovo nam ukazuje na to da je namaz prije ikindijskog, akšamskog i jacijskog farza pohvalno i lijepo djelo ali ne i (pritvrđeni) sunnet, pa onaj ko želi da klanja prije ikindijskog farza, isto kao što se klanja i prije akšamskog i jacijskog farza, to je dobro djelo. Međutim, ukoliko bi čovjek imao ubjeđenje da su ti namazi pritvrđeni sunneti koje je Poslanik, s.a.v.s., klanjao baš onako kako je klanjao (pritvrđene) sunnete podne i akšam-namaza, onda je posrijedi greška i pogrešno mišljenje.” (Medžmu’ul-fetava, 23/125)

SABAHSKI SUNNET

Dva rekata sabahskog sunneta spadaju u najpritvrđenije sunnete uopće. Aiša, radijallahu anha, kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nijedan od dobrovoljnih namaza nije ustrajnije obavljao od dva rekata sabahskog sunneta.” (Buhari, Sahih, br. 1093, Muslim, Sahih, br. 1191) U jednoj od verzija ovog hadisa još se dodaje: ”…i nikada ih nije izostavljao.” (Buhari, Sahih, br. 1159) Što se tiče vrijednosti sabahskog sunneta, o njemu najbolje govori sljedeći hadis: ”Dva rekata sabahskog sunneta vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Muslim, Sahih, br. 725, Tirmizi, Sunen, br. 416)

Ibn Kajjim u vezi sa sabahskim sunnetom kaže: ”…Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., sabahski sunnet i vitr-namaz nije izostavljao ni na putu niti kod kuće. On bi i na putovanju ustrajno obavljao sabahski sunnet i vitr-namaz i na njih je pazio više nego na bilo koji drugi dobrovoljni namaz… Osim ova dva namaza, Poslanik, s.a.v.s., na putovanju nikada nije klanjao niti jedan drugi (pritvrđeni) sunnet.” (Zadul-me’ad, 1/315)

Sabahski sunnet se klanja kratko

Ovaj namaz je pohvalno klanjati kratko, tj. ne dužiti s njim, naravno uz uvjet da se pri tome ne izostavi niti jedan od namaskih vadžiba, već da se obavi na skrušen i šerijatom propisan način. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Poslanik, s.a.v.s., bi između ezana i ikameta sabah-namaza klanjao dva kratka rekata (sunneta).” (Buhari, Sahih, br. 584)

Isto tako od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao bi tako kratko dva rekata sabahskog sunneta da bih se zapitala da li je (na svakom od njih) uopće i Fatihu proučio.”’ (Buhari, Sahih, br. 1095, Muslim, Sahih, br. 1189)

Šta se uči na sabahskom sunnetu?

Što se tiče sura i ajeta koji se uče na sabahskom sunnetu nakon proučene Fatihe, u vezi s tim prenosi se više kombinacija od kojih se svaka zasniva na nekom od vjerodostojnih hadisa:

1. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., na prvom rekatu sabahskog sunneta učio suru ”Kul ja ejjuhel-kafirun”, a na drugom suru ”Kul-huvallahu ehad”. (Muslim, Sahih, br. 726)

2. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., na prvom rekatu sabahskog sunneta učio ”Kulu amenna billahi ve ma unzile ilejna” (136. ajet sure El-Bekare), a na drugom ”Kul ja ehlel-kitabi te’alev ila kelimetin seva-in bejnena ve bejnekum” (64. ajet sure Ali Imran). (Muslim, Sahih, br. 727)

3. Ponekad bi, baš kao i u prethodnom slučaju, na prvom rekatu učio isto 136. ajet sure El-Bekare, a na drugom bi umjesto 64. učio 52. ajet sure Ali Imran. (Muslim, Sahih, br. 727, isto od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma)

Imajući u vidu da su sve ove kombinacije zabilježene u vjerodostojnim predajama, lijepo je i pohvalno povremeno prakticirati svaku od njih.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (4. dio) – Propis klanjanja nafile nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno?

Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi koji govore o upotrebi misvaka u raznim prilikama, između ostalog prije namaza. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bih im (da koriste) misvak prije svakog namaza.”[1] Iz citiranog hadisa razumije se da se misvak koristi neposredno prije stupanja u namaz. Poznati šafijski učenjak imam Ibn Dekik el-‘Id kaže: “Mudrost korištenja misvaka prije stupanja u namaz ogleda se u tome što je šerijatskim obaveznicima naređeno da se približavaju Uzvišenom Allahu u stanju potpune čistoće iskazujući tako respekt i poštovanje prema ibadetu kojem su se predali.”[2]

Ebu Selema prenosi od Zejda b. Halida el-Džuhenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im da upotrebljavaju misvak prije svakog namaza.” Ebu Selema kaže: “Vidio sam Zejda b. Halida (poznatog ashaba) kako sjedi u džamiji, a misvak mu bijaše za uhom, kao što je olovka kod pisara. Kada god bi ustao da klanja, upotrijebio bi misvak.”[3] U verziji koju bilježi Tirmizi i koju je ocijenio ispravnom, Ebu Selema kaže: “Zejd b. Halid klanjao je namaze u džamiji, a misvak se nalazio iza njegovog uha kao olovka kod pisara. Kada god bi ustao na namaz, očistio bi svoje zube misvakom, potom bi ga vratio na njegovo mjesto.”[4] Zejd b. Halid, koji prenosi hadis o korištenju misvaka prije namaza, iz prethodnih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da se misvak koristi u džamiji neposredno prije stupanja u namaz. Kod hadiskih stručnjaka postoji pravilo da prenosilac hadisa najbolje poznaje njegovo značenje.[5]

Zar se možemo usuditi i za poznatog ashaba Zejda b. Halida el-Džuhenija i apsolutnu većinu islamskih učenjaka, koji nisu zabranjivali korištenje misvaka u džamiji, kazati da im je nedostajalo bontona i kulture?! Nikako!, greška je u našem razumijevanju i shvatanju lijepog i pohvalnog, odnosno, ružnog i pokuđenog, a ne u praksi ashaba i islamskih učenjaka!

Bilježi imam Hatib el-Bagdadi u djelu Er-Ruvatu an Malik, od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi držali su svoje misvake iza uha i koristili bi ih prije svakog namaza.”[6] Salih b. Kejsan kaže da su Ubada b. Es-Samit i drugi ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili (kućama) a njihovi su misvaci bili iza njihovih ušiju.[7] U jednom hadisu koji ima slab lanac prenosilaca navodi se da je Džabir rekao: “Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, misvak bio je iza njegovog uha kao olovka kod pisara.”[8] Ovo predanje slabim su ocijenili veliki hadiski eksperti Ebu Zura er-Razi[9], Bejheki[10] i Ibn Kajjim.[11]

Imam Tekijjuddin b. Dekik el-‘Id kaže: “Nije mi poznato da je neko od učenjaka smatrao pokuđenim upotrebu misvaka u džamiji. Naprotiv, predanja ukazuju na to da su odabrane generacije koristile misvak u džamiji.”[12] Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ne poznajem nikoga ko smatra da je korištenje misvaka u džamiji pokuđen postupak.”[13]

Veliki islamski učenjaci, članovi Stalnog kolegija na čelu sa šejhom Ibn Bazom, upitani su da li je zabranjeno korištenje misvaka u džamiji, pa su odgovorili: “Upotreba misvaka je sunnet. Posebno je pohvalno čistiti zube misvakom kada se ukaže potreba, kao prilikom uzimanja abdesta, prije namaza, učenja Kur’ana, kada se osjeti neprijatan miris iz usta i slično tome. Dozvoljeno ga je koristiti u džamiji i izvan džamije, budući da ne postoji dokaz koji zabranjuje njegovo korištenje u džamiji, naročito kada se ukaže potreba i zbog općenitosti hadisa: ‘Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.’”[14]

Međutim, naučni emanet i pravičnost kojoj težimo usmjeravaju nas da objektivno pristupamo svakom pitanju i da za sve navedemo i druga mišljenja, ako postoje, tako da ćemo ovom prilikom spomenuti da neki malikijski pravnici smatraju da je bolje izbjegavati upotrebu misvaka u džamiji[15], ali njegovu upotrebu ne smatraju pokuđenim, nekulturnim ili zabranjenim postupkom. Što se tiče grube osude koja je spomenuta u postavljenom pitanju, radi se o emotivnoj i paušalnoj fetvi koja nije utemeljena na šerijatskom dokazu niti na riječima islamskih učenjaka. Nije dozvoljeno osuđivati postupke drugih izuzev u slučaju kada postupaju suprotno Kur’anu, sunnetu ili jednoglasnoj praksi prvih generacija.

U džamiji je dozvoljeno jesti, piti, spavati, razgovarati i raditi sve drugo što nije zabranjeno jasnim i vjerodostojnim argumentom ili konsenzusom islamskih učenjaka. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Abesinci su se igrali svojim kopljima u džamiji[16], ashabi su vezali zarobljenike za džamijske stubove[17], spavali su u džamiji[18] i dosta drugih postupaka koji su potvrđeni u vjerodostojnim predanjima. Ibn Kudama spominje da su Ebu Bekr, Omer i ostali pravedni vladari čak uzimali abdest u džamiji.[19] Bilježi Ibn Ebu Šejba da su Ebu Bekr, Omer i Osman uzimali abdest za svaki namaz. Ako bi se zatekli u džamiji, tražili bi lavor (da se abdeste).[20]

Svi se slažemo da u današnje džamije ne treba ulaziti u obući i slično tome, iako se to činilo u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je više nego jasno, međutim, ne treba pretjerivati u tom pogledu pa zabranjivati i osuđivati postupke koji ni u kojem pogledu ne skrnave svetost džamije niti su u koliziji s lijepim ponašanjem i islamskom etikom, a Allah najbolje zna.

[1] Buhari, 192/887; Muslim, 127/252.

[2] Vidjeti: Tarhut-tesrib, 2/61.

[3] Ebu Davud, 1/12/47. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Sahihu Sunen Ebu Davud, 1/23.

[4] Tirmizi, 1/35/23.

[5] Uporediti: Šerhuz-Zerkani alel-Muvetta, 1/438.

[6] Vidjeti: Iraki, El-Mugni an hamlil-esfar, 1/182 (El-Ihja); Ibn Mulekkin, El-Bedrul-munir, 2/67; Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 1/105.

[7] Ibn Ebu Šejba, 1/156/1794, 1810.

[8] Bejheki, 1/61/157.

[9] Vidjeti: Ibn Ebu Hatim, Ilelul-hadis, 1/189.

[10] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/61.

[11] Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Menarul-munif, str. 9.

[12] Vidjeti: Metalibu ulin-nuha, 2/263; El-Keššaf, 2/374.

[13] Vidjeti: Muhtesarul-fetaval-misrijja, str. 34.

[14] Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 5/128.

[15] Vidjeti: El-Mufhim, 1/509.

[16] Buhari, 1140/5190; Muslim, 344/892.

[17] Buhari, 113/462.

[18] Buhari, 109/440, 441.

[19] Vidjeti: El-Mugni, 3/77.

[20] Ibn Ebu Šejba, 1/35/303.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/