Huzejma b. Sabit, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se ne stidi istine – nemojte imati spolni donos u analni otvor. “58

Ebu Hurejra, radij allahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Ko posjeti vračara i povjeruje u ono što govori; ko priđe svojoj supruzi dok je u mjesečnom ciklusu; ko priđe svojoj supruzi u analni otvor; odrekao se onoga što je objavljeno Muhammedu. “59

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a ovaj opet od svoga da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u vezi sa spolnim odnosom u analni otvor: ‘To je mala pederastija.” 60

Ukba b. Amir, radijallahu anhu, prenio je sljedeći hadis od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je prokleo one koji spolno opće u analni otvor!”61

Ibn Abbas, radijallahu anhu, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće pogledati u čovjeka koji opći u analni otvor!”62

Tu su i predanja od Omera, Alije b. Talika i Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhum, ali su islamski učenjaci prigovorili njihovim lancima prenosilaca.

Propisi u vezi s poglavlje:

Prvo, na osnovu navedenih hadlisa, zabranjeno je i veliki je grijeh imati spolni odnos u ženin analni otvor. Naši ispravni prethodnici smatrali su da to ne priliči muslimanu. En-Nesai, u djelu Išretun-nisa, i Es-Surkusti, u djelu Gan”bul-hadis, zabilježili su s vjerodostojnim lancem prenosilaca da je Seid b. Jesar rekao Ibn Omeru: “Mi kupujemo robinje i općimo s njima u analni otvor!” “A zar to čine muslimani!?”, prekori ga Ibn Omer. Imam Ahmed zabilježio je da je Ebud-Derda kazao: “Zar iko osim nevjernika spolno opći u analni otvor!?”

Drugo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno imati snošaj u analni otvor; ne znam da je iko rekao da je to dozvoljeno. Od imama Šafija prenosi se da je nekad ovo dozvoljavao, ali je naposlijetku, saznavši za hadis Huzejme b. Sabita, zabranio općenje u analni otvor. Rekao je, 2/29: “Ja to ne dozvoljavam!” Ovo i dolikuje velikanu, imamu Šafiju, Allah mu se smilovao.

Šiije su i ovdje zastranili, pa su dozvolili koitus u analni otvor, što je suprotno jasnim i vjerodostojnim hadlisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Kajjim el-Dževzijja, u svom čuvenom djelu Zadul-mead, 4/257, kaže: “Ko smatra da su neki od ispravnih prethodnika dozvolili snošaj u stražnjicu, taj zasigurno griješi, jer postoji više hadlisa koji zabranjuju da se opći u analni otvor.”

Treće, El-Kasimi, u tefsiru Mehasinut-tevil 3/572, tvrdi da nisu vjerodostojni hadisi koji govore o pogrdnosti spolnog općenja u analni otvor.

Međutim, ovo je njegovo mišljenje neprihvatljivo jer postoje mnogi hadlisi koji zabranjuju spolno općenje u analni otvor.

Ez-Zehebi, u djelu Sijeru e ‘lamin-nubela, 1 4/129, kaže: “Na osnovu pouzdanih hadisa, uvjereni smo da je zabranjeno imati snošaj u analni otvor; o tome sam napisao jedno opširno djelo.” Također je kazao, 5/100: “Ovo sam pitanje objasnio u  jednom korisnom djelu koje nijedan učenjak neće pročitati, a da ne bude uvjeren u to da je strogo zabranjeno imati koitus u analni otvor.”

Četvrto, spolni odnos u analni otvor donosi veliku štetu jer je analni otvor mjesto na koje izlazi nečist. Dalje, koitus u analni otvor na neki način čovjeka vodi u pederastiju i time se prestaju rađati djeca. Eš-Ševkani, u djelu Nfjlul-evtar, 6/354, ostavio je sljedeći zapis: “Ibnul-Kajjim je govorio o velikoj pogubnosti spolnog općenja u analni otvor i njegovog negativnog utjecaja na vjeru i zdravlje, i bilo bi lijepo pročitati taj njegov zapis. Spolno općenje u analni otvor toliko je ogavno da niko razuman ne bi dozvolio da se njemu ili njegovom vjerskom autoritetu pripiše da dozvoljava taj čin.”

Peto, čovjeku je dopušteno prilaziti ženi s koje strane želi, ali u radnicu, na osnovu hadisa koji su preko Džabira, rarujallahu anhu, zabilježili El-Buhari i Muslim: “Židovi su imali običaj kazati da će biti razroko ono dijete koje se začne iz spolnog odnosa otpozadi. Povodom toga objavljen je ajet: ‘Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hoćete’ (EI-Bekara, 223). Nakon toga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Imajte spolni odnos sprijeda ili odostraga, ali u rodnicu.’

Zabilježeno je da su Ibn Abbas i l bn Omer, radijallahu anhum, govorili: “Čovjek može imati snošaj sprijeda ili otpozada, ali u radnicu.”

Imam El-Begavi, u djelu Šerhus-sunna, 9/ 196, tvrdi: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je dozvoljeno da čovjek ima koitus sa zadnje strane, ali u rodnicu, ili na bilo koji drugi način koji mu se sviđa. Ovome u prilog ide vanjsko značenje 223. ajeta sure El-Bekara.”

———–
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 3. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-3.pdf

Piše: Amir Durmić
Kada bi bilo moguće napraviti globalnu anketu kojoj bi bio za cilj, saznati koja je životinja ljudima najomiljenija, gotovo smo sigurni da bi najveći broj ljudi odabrao konja. Ova plemenita životinja je oduvijek ljudima bila draga, zbog svoje ljepote i elegancije sa jedne strane, kao i zbog ogromne koristi koju pruža čovjeku sa druge strane.
Jašući na leðima konja, čovjek je otkrivao nova prostranstva koja su mu bila nepoznata, upoznavao nove narode i kulture, vodio ratove i osvajao države. Kao životinja koja je ostavila veliki utjecaj na historiju čovječanstva, a samim tim i historiju Islama, konj je našao svoje mjesto i spomen u mnogim šerijatskim izvorima. Konji se u Kur’anu, direktno ili indirektno spominju desetak puta, dok desetine, a možda i više od stotinu hadisa različitog stepena vjerodostojnosti, govori o ovim životinjama. U hadiskim zbirkama, konji se većinom spominju u poglavljima džihada, dok je imam Nesai u svome Sunenu jedno čitavo poglavlje naslovio Kitabul-hajli – poglavlje o konjima. Kroz ovaj tekst ćemo uz Allahovu pomoć, reći nešto o vrijednosti i odlikama ovih životinja, uz kraći osvrt na neka fikhska pitanja vezana za njih, kako nam ni ovaj dio sunneta Allahovog poslanika s.a.v.s. ne bi ostao nepoznat.

KONJI SPADAJU U NAJVEĆE DUNJALUčKE UKRASE

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi… ”.
( Ali Imran, 14 ).

Iz ajeta je vidljivo da Uzvišeni Allah konje spominje u kontekstu najvećih ovosvjetskih ukrasa, kao što su žene, sinovi i nebrojena blaga. Kao i po pitanju svih dunjalučkih stvari, ukoliko se čovjek drži šerijatskih normi i ne prelazi vjerom propisane granice, u simpatijama i ljubavi prema ovim životinjama nama ništa loše. Allahov poslanik, Sulejman a.s. je jedne prilike promatrao rasne konje koji su bili izvedeni pred njega, pa je toliko bio opčinjen ljepotom tog prizora da je zaboravio večernju molitvu i zikr, o čemu nam govori Uzvišeni u prijevodu značenja:
” Kada su jedne večeri pred njega (Sulejmana a.s.) bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali, on reče: Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu! Vratite mi ih – reče – i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. ” (Sad, 31-33).
Komentatori Kur’ana spominju da je Sulejman a.s., nakon što je primijetio da je sunce zašlo a on nije obavio molitvu, naredio da se svi konji zakolju, na što se odnosi ajet:
” i on ih poče gladiti po nogama i vratovima ”, jer su bili razlogom njegovog zaborava. Svakako da Sulejman a.s. ovu molitvu nije izostavio namjerno, već iz zaborava, što je moguće da se desi čak i božjim poslanicima, kao što je Muhammed s.a.v.s. u danu bitke na Hendeku, zaboravio klanjati ikindiju namaz, pa ju je klanjao tek nakon zalaska sunca. (Buhari, br.596; Muslim, br. 631; od Džabira r.a.). Navodi se i broj konja koji su bili dovedeni pred Sulejmana a.s., pa neki kažu da ih je bilo dvadeset, dok drugi navode puno veću brojku. Navode se i mišljenja, vjerojatno preuzeta iz israilijata, da su to bili krilati konji koji su izišli iz mora. Možda odavde i potiče poznata legenda o konjima koji imaju krila. čak i u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s. imamo pomen krilatih konja. Nakon što se vratio iz bitke na Hajberu ili Tebuku, Poslanik s.a.v.s. je Aišu r.a. vidio da se igra sa lutkama meðu kojima je bio i konj sa krilima koja su bila napravljena od platna. Kada ju je upitao:
”Kako konj da ima krila?”, ona je odgovorila: ” Zar nisi čuo da je Sulejman a.s. imao krilate konje? ”, na što se Poslanik s.a.v.s. nasmijao da su mu se ukazali kutnjaci. (Ebu Davud, br. 4924; od Aiše r.a. Šejh Albani ga smatra vjerodostojnim. Vidjeti: Gajetul-Meram, br 129 ). Što se tiče činjenice da je Sulejman a.s. sabljom poklao konje, to naravno nije učinio sa namjerom mučenja ili kažnjavanja ovih životinja, već je htio da na odreðen način ukori samoga sebe, a meso je vjerovatno podijelio kao sadaku na Allahovom putu. Jedan dio mufessira smatra da Sulejman a.s. nije zaklao ove konje, već da ih je bukvalno, milovao po vratovima, zbog toga što ih je izrazito volio. (Vidjeti: tefsir Ibn Kesira 4/34-35; Kurtubi 15/184-188; Sa’di str. 658). Možda tajna velike ljudske ljubavi prema konjima, leži i u činjenici da oni svakoga jutra Allahu upućuju dovu u kojoj Allaha mole da ih omili ljudima. Kaže Ebu Zerr r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nema ni jednog arapskog konja a da svakoga jutra ne moli govoreći: Allahu moj, učinio si me imetkom onome kome si htio od sinova Ademovh, i moju si opskrbu dao u njegovim rukama, pa me njemu učini dražim od njegove porodice, imetka i djece ”. ( Ahmed 5/162; pod brojem 21334, Nesai 6/223; Hakim 2/144; i ocijenio ga vjerodostojnim, a u ocjeni se složio Zehebi. Vjerodostojnim ga je ocjenio i šejh Albani r.h., u Sahihu Tergibi ve Terhib, br. 1251).
TRI VRSTE KONJA

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji su za trojicu ljudi:
Jednom će biti nagrada, drugome zaštita a trećem kazna. Nagrada će biti onom ko ih bude držao sa namjerom borbe na Allahovom putu, pa ako ih bude napasao na livadi ili bašti, šta god popasu povezani na toj livadi ili bašti, pisaće mu se u dobra djela. Ukoliko prekinu uže na kome su povezani, pa otrče na brežuljak ili dva, vlasniku se za njihov izmet i stope računaju dobra djela. Ako proðu pored rijeke pa se iz nje napiju, a on nije namjeravao da ih napoji, i to mu se računa u dobra djela. Zaštita su onome ko ih drži radi zarade i opskrbe a ne zaboravi Allahovo pravo u njihovim vratovima i leðima, a grijeh i kazna su onome ko ih uzme iz hvalisanja, licemjerstva i neprijateljstva prema muslimanima ”. ( Buhari, br. 2371; Muslim, br. 987; sabirači sunena i mnogi drugi. Vidjeti: Sahihul-Džami’, br. 3352 ). Iz ovog, i hadisa sličnog sadržaja zaključujemo, da generalno postoje tri vrste konja:

KONJ ZA KOGA ĆE ČOVJEK BITI NAGRAÐEN

Teško bi bilo pobrojati sve hadise koji govore o vrijednosti i nagradi koja čeka onog ko drži konja sa namjerom da mu bude jahalica u borbi na Allahovom putu. Poslanik s.a.v.s. izmeðu ostalog kaže da će vlasnik takvog konja biti nagraðen za sve što taj konj pojede i popije, za svaki korak koga koraci, pa čak i za ono što izbaci iz sebe u vidu izmeta i mokraće.( Buhari 2853; Muslim, 987; Vidjeti Sahihul-Džami’, 5967, Irvaul-galil, 1586 ). Takoðer Poslanik s.a.v.s. je obećao, da će oni koji budu vodili brigu o ovakvim konjima biti potpomognuti, i da je onaj ko troši imetak na brigu o ovakvom konju, kao onaj koji stalno i bez prekida dijeli sadaku. ( Sahihul Džami’, br. 3349 i 3355 ). Zato su prve generacije ovoga ummeta često njegovali konje kako bi ih koristili u džihadu, nadajući se ovim obećanim nagradama. Jedne prilike je Amr b. Utbe r.h., jedan od tabiina koji je bio poznat po skromnosti i ljubavi borbe na Allahovom putu, izišao na pijacu i kupio konja koga je platio četiri hiljade (vjerojatno dirhema). Neki su ga korili govoreći da ga je preskupo platio, na što im je on poručio: ” Svaki korak kojim me moj konj približi neprijatelju, draži mi je od četiri hiljade ”.
( Mešariu’-ešvak, 1/338, od Ibn Nehhassa).

Na ovu vrstu konja se odnosi i hadis od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Konji u svojim perčinima (griva koja pada na čelo) nose dobro do sudnjega dana, nagradu (na drugom svijetu) i ratni plijen ” . ( Buhari 2852; Muslim 1871; ). Ovaj hadis je mutevatir. ( Vidjeti: Nazmul-mutenasir, br. 146). Prenosi ga oko dvadeset ashaba i zabilježen je u svim poznatijim hadiskim zbirkama, a mnogi ga učenjaci navode i kao dokaz da će džihada biti do sudnjega dana. (Vidjeti: Fethul-Bari, 6/67). U drugom hadisu stoji da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” U konjskim perčinima je blagoslov do sudnjega dana ”. (Muslim, br. 1874, od Enesa r.a.). O vrijednosti ovih konja, govori i činjenica da je Poslanik s.a.v.s. jahaču u džihadu odredio jedan udio ratnog plijena, a konju dva. (Buhari 2863; Muslim 1862; od Abdullaha b. Omera r.a.). Svakako da udio koji se dobiva na ime konja pripada njegovom vlasniku, kako bi ga mogao timariti i voditi brigu o njemu.
KONJ KOJI ćE BITI ZAŠTITA OD SIROMAŠTVA:
U drugu vrstu spadaju oni konji, koje čovjek bude držao radi zarade i opskrbe. Za takvog konja je Poslanik s.a.v.s. rekao da pripada čovjeku, i da će mu biti zaštita od siromaštva. ( Ahmed 1/395; sa ispravnim lancem prenosilaca, od Abdullaha b. Mesu’da. Vidjeti: Sahihul-Džami’,br. 3350,). U komentaru spomenutog hadisa: ” Konji u svojim perčinima nose dobro do sudnjega dana… ”, imam Hattabi r.h. kaže:
” Ovaj hadis upućuje, da je imetak koji se stiče zaradom od konja, jedan od najljepših i najboljih načina zarade… ”. ( Fethul-Bari 6/67 ).
KONJ ZA KOGA ĆE VLASNIK SNOSITI GRIJEH

Treća vrsta su oni konji, koje čovjek bude držao radi hvalisanja i neprijateljstva prema muslimanima, kako je rečeno u spomenutom hadisu. Takvi konji će čovjeku biti teret, odnosno grijeh i kazna na sudnjem danu. Analizirajući današnju situaciju, lako možemo primijetiti, da veliki broj ljudi, pogotovo onih bogatijih, konje drži upravo zbog hvalisanja i lažnog ponosa, tako da je njegovanje skupocjenih konja postao trend svjetskih milionera. Ogromna bogatstva se troše na pribavljanje i njegovanje skupocjenih grla, koja se drže radi rejtinga ili učestvovanja na utrkama kojima je cilj klaðenje, a Poslanik s.a.v.s. je za konja na koga se kladi u utrci, rekao da pripada šejtanu. ( Sahihul-Džami’,br. 3350 )

POSLANIK S.A.V.S. I KONJI

Allahov Poslanik s.a.v.s. je sigurno volio konje što se jasno da vidjeti iz mnoštva hadisa koje je o njima izrekao u pozitivnom kontekstu. Zbog toga, Ibn Abdul-Berr r.h. tvrdi, da ti hadisi upućuju na prednost konja nad ostalim životinjama, jer Poslanik s.a.v.s. ni za jednu drugu vrstu životinja nije rekao ono što je rekao za njih. (Fethul-Bari, 6/66). Poznata su nam čak i imena konja koje je jahao Muhammed s.a.v.s. Jednom je u Medini zavladao strah (od neprijatelja), pa je Poslanik s.a.v.s. posudio konja od Ebu Talhe r.a. koji se zvao Mendub i koji je bio vrlo spor. Uzjahao ga je bez sedla a sablja mu je bila okačena oko vrata. Nakon što se vratio, Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” Nismo uočili nikakvu opasnost, a zaista sam se uvjerio da je (ovaj konj) kao more (vrlo brz) ”. (Buhari, br. 2627 i 2867; od Enesa b. Malika r.a.). U drugom hadisu se navodi, da nakon ovog dogaðaja, nijedan konj nije bio brži od ovog, prije vrlo sporog konja. (Buhari, br. 2867). Iz spomenute predaje zaključujemo, da je Poslanik s.a.v.s. bio izrazito hrabar ratnik, a ujedno i vrstan jahač, jer samo najbolji jahači mogu jahati bez sedla.(Fethul-Bari 6/82). U drugoj predaji se kaže da je Poslanik s.a.v.s. imao konja po imenu Luhajf (Buhari, br. 2855). Pored ovoga što smo naveli od ljubavi i simpatija koje je Poslanik s.a.v.s. imao prema konjima, nije vjerodostojan hadis u kome se kaže, da poslije žena, Poslaniku s.a.v.s. (od stvari dunjaluka) ništa nije bilo draže od konja. (Nesai 6/218; od Enesa r.a, sa slabim lancem prenosilaca kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Daifu Nesai, br. 232).

POŽELJNI I NEPOŽELJNI KONJI

Iako su konji općenito blagoslovljene životinje, Poslanik s.a.v.s. je posebno volio konje odreðenog izgleda i boje, dok je neke vrste izbjegavao i nije ih preporučio. Prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Blagoslov je u crvenkastim konjima ”. (Tirmizi, br. 1695; Ebu Davud, br. 3545; Ahmed 1/272; Ahmed Šakir r.h. ga je u opaskama na Musned ocjenio dobrim br.2454, a šejh Albani vjerodostojnim u Sahihul-Džami’, br.8162). U drugom hadisu Poslanik s.a.v.s. kaže da je najbolji konj crne boje (vranac), sa bijelom pjegom na čelu ili nosu, pa onda konj sa bijelim nogama i biljegom na čelu, ili konj kestenaste boje. ( Tirmizi, br. 1696; Ibn Madže, br. 2789; od Ebu Katade r.a. Albani r.h. ga smatra vjerodostojnim. Sahihul-Džami’, br. 3273 ). Sa druge strane, Poslanik s.a.v.s. nije volio konja koga Arapi zovu ” šikkal ”, (Muslim, br. 1875; od Ebu Hurejre r.a.) a to je, po objašnjenju jednog od prenosilaca hadisa, konj čija je zadnja desna, i prednja lijeva noga (od koljena pa nadolje), bijele boje, ili suprotno. Na pitanje, zašto je baš ovakvog konja Poslanik s.a.v.s. izbjegavao, imam Nevevi r.h. odgovara, da ga je vjerovatno probao jahati pa mu se nije svidio, a Allah najbolje zna. ( Šerhu Nevevi 13/19 ).
MOŽE LI U KONJIMA BITI NESREĆE I ZLE KOBI?

Dobro nam je poznato da je Islam vjera koja je daleko od svakog vida sujevjerja i praznovjerja, jer je jedan od temelja islamskog vjerovanja, čvrsto ubjeðenje, da sve što se dešava i zbiva, biva Allahovom voljom i odreðenjem. Ništa što nas zadesi nije nas moglo mimoići, a ono što nas je mimoišlo, nije nas moglo ni zadesiti. Kako onda objasniti slijedeći hadis, iz kojeg neko može pogrešno zaključiti, da u slijedeće tri stvari postoji zlo i nesreća: Kaže Poslanik s.a.v.s.: ” Ako i u čemu postoji nesretnost (zla kob), onda je to u ženi, konju i stanu ”. (Buhari 2859; Muslim 2226; od Sehla b. S’ada r.a.). Odgovor je u činjenici, da spomenute tri stvari nisu u svojoj suštini nesretne, već da postoji mogućnost da u njima bude nesreće kao i u svakoj drugoj stvari, samo što nesretnost u njima posebno teško pada čovjeku. Tako na primjer, nesretnost je: u ženi-ako je nemoralna, oštrog jezika, lijena i sl.; u konju-ako se ne koristi za džihad ili ako je jogunast i ljut ili previše skup; u stanu-ako je tijesan, neudoban i neuslovan. (Vidjeti: Šerhu Nevevi, 14/222; Fethul-Bari, 6/72-73; Tuhfetul-Ahvezi 7/116). U prilog ovakvom objašnjenju navedene predaje, ide i slijedeći hadis: ” Sreća sina Ademovog je u troje, a njegova nesreća je u troje. Sreća mu je u dobroj ženi, ugodnoj jahalici i u prostranom stanu, a njegova nesreća je u lošem stanu, neposlušnoj ženi i lošoj jahalici ”.( Sahihul-Džami’ br.3629, od Sa’da r.a.).

ZEKAT NA KONJE

Postoji suglasnost među islamskim učenjacima da nije obaveza davati zekat na konje koje čovjek koristi za lične potrebe, poput jahanja ili prijevoza tereta, kao ni na konje koji se koriste za borbu na Allahovom putu. Isto tako se slažu, da je obaveza davati zekat na konje koji su pripremljeni za trgovinu, jer tada ulaze u trgovačku robu, na koju se obavezno daje zekat kod svih islamskih pravnika osim sljedbenika zahirijskog (bukvalističkog) pravca. (Vidjeti: Fikhuz-zekati od šejha Kardavija, 1/259 ). Meðutim razilaze se kada je riječ o konjima koji se većinu godine nalaze na ispaši i koji se drže sa namjerom razmnožavanja i povećanja broja jedinki u krdu.

I u ovom slučaju, većina islamskih učenjaka, meðu kojima i učenici Ebu Hanife, Muhammed i Ebu Jusuf, smatraju da nije obaveza davati zekat na ovu vrstu konja i to dokazuju slijedećim argumentima:
1- Riječi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ” Musliman ne daje sadaku (zekat) na svoga roba ni na svoga konja ”. ( Buhari, br. 1464; Muslim, 982; od Ebu hurejre r.a. ).
2- Prenosi Alija r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Oprostio sam vam zekat na robove i konje… ”. ( Tirmizi 620; Ebu Davud 1574; i drugi. Vjerodostojnim ga je ocjenio šejh Albani u Sahihul-džami’,br.4375, i šejh Ahmed Šakir r.h u opaskama na musned imama Ahmeda, br.711 ).
Sa druge strane, imam Ebu Hanife r.h. i još neki pravnici smatraju, da se na ovu vrstu konja daje zekat, ali samo onda kada su u krdu izmiješani mužjaci i ženke jer na taj način dolazi do parenja i povećanja broja grla. ( Bedai’us-senai’a, 2/133; El-hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi 1/99;). Dokazi su mu slijedeći:
1-Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za jednu vrstu konja čovjek će biti nagraðen, druga vrsta će mu biti zaštita, a za treću vrstu će biti grješan… Što se tiče one vrste koja će mu biti zaštita, to su konj koga je uzeo radi zarade i opskrbe pa ne zaboravi na Allahovo pravo u njihovim leðima i vratovima…”. (Buhari 2371; Muslim 987; i sabirači sunena ). Ebu Hanife r.h. smatra da se Allahovo pravo u vratu i leðima konja, odnosi na zekat, dok prva skupina učenjaka odgovara i kaže da se misli na timarenje i lijepo ophoðenje prema konju kao i njegovu pripremu za džihad.
( Šerhu Nevevi 7/66 ).
2- Od Džabira r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Za svakoga konja, koji je na ispaši daje se po jedan dinar (zekata). ” ( hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. Vidjeti: Daiful-džami’, br.3997, i Ed-daife, br. 4014 ).
Mišljenje Ebu Hanife r.h., podržava i šejh Kardavi, pozivajući se na postupke nekih ashaba, iz kojih se može zaključiti propisanost zekata na konje. (Fikhiz-zekati 1/266-267). Oko ovog pitanja se vode mnoge rasprave u klasičnim i suvremenim fikhskim djelima, ali je prvo mišljenje sigurno prioritetnije, zbog jačine i nedvosmislenosti hadisa koji govore na ovu temu.

KONZUMIRANJE KONJSKOG MESA

Slično kao i u prethodnom pitanju, većina islamskih učenjaka konjsko meso smatra dozvoljenim za jelo, dok ga Ibn Abbas r.a., imam Ebu Hanife i Malik smatraju pokuðenim ili čak zabranjenim. ( Mugni, 11/66; Šerhu Nevevi 13/96; Subulus-Selam 4/116 ). Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima.
1- Kaže Džabir r.a.: ” Poslanik s.a.v.s. je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio meso konja ”. ( Buhari, br. 4219; Muslim, br. 1941; ).
2- Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a. se prenosi da je rekla: ” U vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve sellem smo zaklali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini ”.
( Buhari, br. 5510; Muslim, br. 1942; ).
Druga skupina uglavnom svoj stav temelji na hadisu, koga prenosi Halid b.Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud ( br.3790), Nesai ( 7/202) Ibn Madže (br.3198) i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jedenje konjskog mesa. Meðutim ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibn Abbdul Berra i drugih, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. ( Šerhu Nevevi 13/96 ). Slabim ga smatra i šejh Albani r.h. ( Vidjeti: Daiful-džami’, br.6333, Ed-daife, br.1149 ). Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ” i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras… ” ( En-Nahl, 8 ), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela. Opet preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slab, jer se zasniva na slabom hadisu, i ajetu koji je općeg karaktera.

UTRKIVANJE KONJA

Organiziranje konjskih utrka, kojima je cilj uvježbavanje jahanja radi potrebe borbe na Allahovom putu, i u kojima nije odreðena nagrada za pobjednika, je dozvoljeno po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.( Meratibul-idžma’, od Ibn Hazma r.h. str. 254 ). Ova suglasnost se temelji na mnogim hadisima koji govore na ovu temu. Izmeðu ostalih i predaja Abdullaha b. Omera r.a., koji prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. organizirao utrke u kojima su učestvovali posebno pripremljeni i istrenirani konji, čija je staza bila duga šest ili sedam milja, kao i utrke u kojima su se natjecali obični, nepripremljeni konji, čija je staza bila dužine jedne milje. ( Buhari, br. 2870; Muslim, br. 1870). Takoðer je dozvoljeno da se za pobjednika odredi i nagrada, pod uslovom da je donator islamski vladar ili neka druga strana koja ne učestvuje u utrci. Postoje još mnogi uvjeti koje postavljaju islamski učenjaci vezano za konjske utrke, o čemu opširno govori Ibn Kajjim r.h u svome djelu el-Furusije , kao i Ibn Nehhas u Mešariu’l-ešvak 1/466-470.

NEKE ZABRANE VEZANE ZA KONJE

Poslanik s.a.v.s. je općenito zabranio uzimanje nadoknade za iznajmljivanje mužjaka koji bi trebao oploditi ženku odreðene vrste životinje, u što spadaju i konji. (Buhari br. 2284; od Ibn Omera r.a.). Danas pojedini bogataši, od kojih na žalost i veliki broj muslimana, izdvajaju cifre od više stotina hiljada funti samo kako bi šampionsko grlo oplodilo kobilu u njihovom vlasništvu, nadajući se da će buduće ždrijebe nositi očeve gene i pobjeðivati na svjetskim takmičenjima. Pored jasne zabrane ovog postupka u spomenutom hadisu, ovo spada u rasipništvo i bespotrebno bacanje novca, što je Islam oštro osudio. Kaže Allah u prijevodu značenja: « Uistinu su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. « (El-Isra, 27).
Pokuðeno je, a po nekim učenjacima i strogo zabranjeno, pariti magarca i kobilu kako bi se dobila mazga. Ovaj stav grade na hadisu Abdullaha b. Abbasa r.a. u kome kaže: ” Poslanik s.a.v.s. je bio pokorni rob. Nije nas, (Poslanikovu porodicu) izdvajao od ostalih ni po čemu, osim po tri propisa: obaveza nam je upotpunjavati abdest, ne smijemo uzimati milostinju, i zabranio nam je da navodimo magarca na kobilu ”. (Tirmizi, br.1701; i ocjenio ga vjerodostojnim, Ebu Davud, br. 808; Nesai 1/89; Ibn Madže, br. 426; Ahmed 1/225; i drugi. Ahmed Šakir r.h. ga je ocijenio vjerodostojnim u svojim opaskama na Ahmedov musned br.1977). Neki smatraju da se ovaj propis odnosi samo na ehlul-bejt (poslanikovu porodicu), jer hadis prenosi Ibn Abbas r.a. koji je bio amidžić Poslanika s.a.v.s. Drugi kažu da je zabrana opća, zbog hadisa u kome se kaže, da je jedne prilike Poslaniku s.a.v.s. poklonjena mazga, pa mu je Alija r.a. predložio da i oni spare magarca i kobilu, kako bi dobili mazgu. Na njegov prijedlog Poslanik s.a.v.s. je rekao: ” To čine samo oni koji ne znaju ”. (Ebu Davud, br. 2565; Nesai 6/224; od Alije r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim i Sahih sunen Ebi Davud, br.2311). Kako uskladiti ove hadise iz kojih se razumije zabrana ovog postupka, sa činjenicom da je Allah dž.š. u Kur’anu dozvolio jahanje mazgi, a i sam Poslanik s.a.v.s. je koristio mazge i oko toga ne postoji nikakav spor? Pored mnogih objašnjenja koja islamski učenjaci navode, možda je najispravnije reći, da je ovaj postupak strogo zabranjen Poslanikovoj s.a.v.s. porodici, dok je drugim ljudima pokuðen, jer će za gajenje konja čovjek biti obilato nagraðen, dok se za gajenje mazgi ne spominju nikakve vrijednosti niti nagrada. Riječi Poslanika s.a.v.s.: ” to rade samo oni koji ne znaju ”, odnose se na ljude koji ne poznaju vrijednosti i nagrade za one koji vode brigu o konjima, pa zbog toga koriste mazge, a Allah najbolje zna. (Tuhfetul-Ahvezi 5/351-352; Avnul-Ma’bud 7/107; ).
Zabranjeno je na konje objesiti zvono ili nešto što pravi veliku buku. Kaže Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Ebu Hurejre r.a. : ” Meleci ne prate skupinu putnika u kojoj ima pas ili zvono ”.(Muslim, br. 2113; Tirmizi, br. 1703; i drugi). Ovdje se svakako misli na meleke milosti, a ne na meleke pisare koji nikada ne napuštaju nijednog čovjeka.
U jednom hadisu Poslanik s.a.v.s. je zabranio da se sijeku i krate konjske grive i repovi, uz objašnjenje da su njihovi repovi mahalice kojima tjeraju muhe, a grive pokrivači kojima se štite od studeni.(Ebu Davud, br. 2542; od Utbe b. Abda Es-Sulemija r.a.). Meðutim ovaj hadis nije vjerodostojan. Vidjeti Daiful Džami’ br.6254.

SLABI I LAŽNI HADISI O KONJIMA

Pored slabih i lažnih hadisa koje smo naveli u tekstu, postoje još dosta hadisa na temu konja, koji su takoðer ili slabi ili apokrifni. Neke od njih navodimo samo kako bi ukazali na njihovu slabost ili neutemeljenost:
1-U jednom dugom apokrifnom hadisu, izmeðu ostalog, navodi se i slijedeće: ” Kada je Allah htio stvoriti konja, rekao je zapadnom vjetru: » Od tebe ću stvoriti stvorenje koje će biti snaga mojih štićenika, poniženje mojih neprijatelja, i ukras mojih pokornih robova. Allah je uzeo pregršt tog vjetra i stvorio konja… ” . Dalje se navodi da je Allah Ademu a.s. prikazao sve što je stvorio, pa mu rekao da sebi izabere koje god hoće od Njegovih stvorenja, pa je Adam a.s. odabrao konja. Tada mu je Allah rekao: ” Izabrao si svoju moć, i moć svojih potomaka… ”. (Mevdua’t od
Ibnul-Dževzija, 2/224).
2- ” Džini ne mogu začarati onoga, u čijoj kući boravi čistokrvni konj ”. Hadis je lažan po ocjeni šejha Albanija. (Vidjeti: Ed-Daife br.3474, Daiful-Džami’ br.2664).
Neki lažni hadisi na temu konja, imaju veoma ružno značenje pa ih nećemo ni navoditi.

KONJI U DŽENNETU?

Jedne prilike je neki pustinjak prišao Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme, pa mu rekao: ” Božji Poslaniče, ja uistinu volim konje. Hoće li ih biti u džennetu? ”. Poslanik s.a.v.s. mu odgovori: ” Ako te Allah uvede u džennet, daće ti konja od crvenog dragog kamena ( rubina) koji će imati krila. Uzjahaćeš ga i na njemu letjeti kuda hoćeš.”
( Tirmizi 2544; od Ebu Ejjuba r.a. i ocjenio ga slabim. Šejh Albani r.h. ga je prvo ocjenio slabim u Daif Sunen Tirmuzi, br.2679, i Daiful-Džami’, br.1287, a poslije dobrim, zbog mnoštva puteva kojim je prenešen. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 3757, i Sahiha br. 3001 ). Kada ovaj hadis i ne bi prihvatili kao vjerodostojan, sigurno znamo da je Allah svojim dobrim robovima u džennetu obećao sve ono što požele. Zbog toga, ukoliko nekome zaista bude stalo do konja u džennetu, Allah će mu tu želju ispuniti, jer On svoje obećanje, neće iznevjeriti. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ” Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete ” (Fussilet,31). i u drugom ajetu: ”…u njemu (džennetu) će biti sve što duše zažele i čime se oči naslaðuju… ”. (Ez-Zuhruf , 71 ). A Allah najbolje zna.
Vrijeme u kome trenutno živimo, je vrijeme visoke tehnologije, brze razmjene informacija i suvremenog prijevoza, pa potreba za konjima nije ni približno velika kao što je bila nekad. Zamijenile su ih razne mašine i moderna prijevozna sredstva, što je Allahovom milošću, ljudima uveliko olakšalo svakodnevni život. Koriste se još samo u jako nerazvijenim zemljama, ili ih ljudi drže iz hobija. Meðutim, samo Uzvišeni Allah zna, šta nam donosi budućnost od smutnji, iskušenja, ratova i razaranja, ili energetske krize o kojoj se često govori i kojoj ćemo kao čovječanstvo, Allah najbolje zna, biti izloženi. Možda će opet u bližoj ili daljoj budućnosti, konji povratiti svoju staru ulogu i opet zauzimati bitno mjesto u životima ljudi. Muslimani neće biti iznenaðeni. O konjima ionako, znaju sve što im je potrebno.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 04 Lipanj 2007 02:22 (1 dio) i u ponedjeljak, 11 Lipanj 2007 12:55 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Uzvišeni Allah odlikovao je jedna mjesta nad drugima kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima i jedna vremena nad ostalim vremenima. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da su Mekka i Medina dva najbolja mjesta na svijetu i da namazi u dvije poznate džamije imaju posebne odlike. Džabir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Namaz u mojoj džamiji (u Medini) bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, a namaz u El-Mesdžidul-haramu (u Mekki) bolji je od sto hiljada namaza obavljenih na drugom mjestu.” (Ahmed, Tirmizi, Tahavi, 3/127 i Zehebi u Es-Sijeru, 22/255. Mnogi hadiski stručnjaci prihvatili su ovaj hadis kao vjerodostojan. Vidjeti: Et-Temhid, 6/26, Tenkihut-tahkik, 2/453 od Ibn Abdil-Hadija, Misbahuz-zudžadže, 1/250 i Irvaul-galil, 4/341.)
Prenosi Abdullah b. ez-Zubejr da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, osim El-Mesdžidul-harama gdje je namaz bolji za stotinu puta od namaza u mojoj džamiji.” (Ahmed, Tahavi, 3/127, i Ibn Hibban, 4/499/1620. Imam Ibn Hazm, Munziri, Kurtubi, Ibn Kajjim, Albani i drugi ocjenjuju ovu predaju autentičnom, dok je imam Nevevi smatra dobrom. Vidjeti: El-Muhalla, 7/290, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 9/385, El-Medžmua, 7/471, Zadul-mead, 1/48 i Sahihul-džamia, 2/714.)
Ebu Bekr en-Nekkaš kaže: “Računao sam vrijednost jednog namaza u El-Mesdžidul-haramu i došao do rezultata da vrijedi kao životni vijek u kome se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82.)
U ovu nagradu, svakako, nije uračunata vrijednost kolektivnog namaza u El-Mesdžidul-haramu za dvadeset i sedam puta, a koja je predmet razilaženja meðu učenjacima i koja zahtijeva poseban naučni pristup. Ova odlika, po mišljenju šafijskih i hanbelijskih učenjaka, obuhvata kako obavezne tako i dobrovoljne namaze, za razliku od imama Ebu Hanife i Malika koji smatraju da se nagrada odnosi isključivo na propisane namaze.

Meðutim, da li je ova obilna nagrada specifična samo za one koji klanjaju u El-Mesdžidul-haramu ili, pak, vrijedi za sve mekkanske džamije pa i šire od toga, predmet je razilaženja meðu islamskim učenjacima.
Po ovome pitanju kod islamskih učenjaka postoje četiri mišljenja:
prvo, da se pod El-Mesdžidul-haramom misli na Kabu,
drugo, da se misli na mesdžid koji okružuje Kabu,
treće, da se misli na cijelu Mekku,
četvrto, da se misli na Harem (tj. sveto područje koje je šire od same Mekke).

Svaka od ovih skupina nastoji potkrijepiti svoje mišljenje vjerodostojnim argumentima. Meðutim, učenjaci koji smatraju da se nagrada odnosi samo na one koji klanjaju u džamiji koja okružuje Kabu imaju najjače argumente. Stoga ćemo se ograničiti na iznošenje njihovih dokaza.

Uzvišeni Allah kaže: “I ne borite se protiv njih kod Mesdžidi-harama dok vas oni tu ne napadnu.” (El-Bekare, 191.) U drugom ajetu Uzvišeni kaže: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka se više ne približavaju Mesdžidi-haramu poslije ove godine.” (Et-Tevbe, 28.) I kaže Uzvišeni: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Mesdžidi-harama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu htjedne bilo kakvo nasilje učiniti, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25.) Citirani ajeti odnose se na mesdžid koji okružuje Kabu. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 12/36, El-Medžmua, 3/189-190, Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je u prethodno spomenutom hadisu: “Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza obavljenih u drugim džamijama, a namaz u El-Mesdžidul-haramu bolji je od sto hiljada namaza na drugom mjestu.” U ovome hadisu spomenuta je vrijednost namaza u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji i izuzet je El-Mesdžidul-haram, pa bi izuzetak trebao odgovarati onome iz čega je izuzet, što znači da se radi o dvije poznate džamije u Medini i Mekki. Šejh Ibn Usejmin kaže: “Kako je nagrada specifična samo za Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju, tako je specifična za džamiju u Mekki. Na ovu činjenicu ukazuje hadis: ‘Nije dozvoljeno putovati osim radi tri džamije: Mesdžidi-harama, moje džamije i džamije u Kudsu.’ Ako bi neko otputovao radi neke od mekkanskih džamija, osim Mesdžidi-harama, uradio bi šerijatski zabranjeno djelo, jer nije dozvoljeno putovati osim radi džamijâ u kojima za obavljene namaze ima posebna nagrada.” (Vidjeti: Fetava Ibn Usejmin, 1/438.)

U jednoj verziji ovog hadisa stoji: “…namaz u njoj (tj. u džamiji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je od hiljadu namaza u drugim džamijama osim džamije koja pripada Kabi (mesdžidul-Kaba).” (Muslim, 9/140/1396, Ahmed i Taberani) Citirana verzija bezrezervno aludira da se radi o džamiji koja okružuje Kabu, a ne o drugim mekkanskim džamijama ili Mekki ili Haremu općenito.

Kada bi se musliman zavjetovao da će boraviti u itikafu odreðeni broj dana u El-Mesdžidul-haramu, a potom boravio u nekoj od mekkanskih džamija ili nekom stambenom objektu unutar Mekke ili Harema, njegov itikaf bio bi neispravan po konsenzusu islamskih učenjaka. Ova činjenica ukazuje nam da se izraz El-Mesdžidul-haram odnosi na džamiju koja okružuje Kabu.

Napomena: Svi klanjači koji su povezani saffovima sa Mesdžidi-haramom imaju nagradu spomenutu u ovom hadisu, iako klanjali van džamije. Meðutim, saffovi koji su bliže džamiji i Kabi su vredniji, jer su bliže prvom saffu, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: nedjelja, 03 Veljača 2008 17:50

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/