Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Allah, dž.š., kaže: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!'” (En-Nas, 1-6.)

– Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Neki od ashaba Allahovog Poslanika, ﷺ. su došli do njega i rekli: ‘Allahov Poslaniče, ponekad pomislimo na takve stvari da ih smatramo toliko velikim da ne možemo da pričamo o tome. Allahov Poslanik, ﷺ. tada upita: ‘Zar ste to već našli i osjetili?’

Oni rekoše: ‘Da.’ Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘To je znak čistog i iskrenog imana.'” (Muslim u Sahihu, 132.)

– Od Osmana ibn Ebul-Asa, r.a., se prenosi da je došao do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekao mu: “Allahov Poslaniče, zaista se šejtan ispriječava između mene i mog namaza, te me zbunjuje (pričinjava sumnju i zbrku) kod učenja u samom namazu.” Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “U pitanju je šejtan po imenu Hanzeb. Kada osjetiš njegovo prisustvo, zatraži utočište kod Uzvišenog Allaha, dž.š., od njega i tri puta pljuni (bez pljuvačke) na svoju lijevu stranu!”

Osman, r.a., završava ovaj hadis riječima: “Tako sam postupio, pa ga je Allah, dž.š., udaljio od mene.” (Muslim u Sahihu, 3203.)

– Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Šejtan dolazi jednom od vas, pa mu kaže: ‘Ko je stvorio ovo? Ko je stvorio ono?’ Sve dotle dok ne dođe do pitanja: ‘Ko je stvorio tvog Gospodara?’ Kada neko od vas dođe do tog stepena, neka zatraži utočište kod Allaha, dž.š., i neka prestane sa takvim razmišljanjem!” (Buhari u Sahihu, 3276., i Muslim u Sahihu, 134.)

– Ebu Hurejre, r.a., također, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kad se počne učiti ezan za namaz, šejtan se udaljava i uzmiče, glasno puštajući vjetar, kako ne bi čuo ezan. Kada se završi sa ezanom, ponovo nastupa i dolazi. Kada se prouči ikamet, ponovno bježi, a kada se završi, prilazi i nastupa tako da se upliće između čovjeka i njegovih misli, govoreći mu: ‘Sjeti se toga i toga’, i tako ga podsjeća na ono čega se, inače, ne bi prisjetio. To ide tako daleko da čovjek, na kraju, ne zna koliko je rekata klanjao. Kada se to dogodi, pa čovjek nije siguran da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka na sjedenju učini dvije sehvi-sedžde!’ (Buhari u Sahihu, 1231., i Muslim u Sahihu, 389.)

-Ebu Se’id El-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kada se nekome od vas pojavi sumnja u namazu, pa nije siguran i ne zna da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka odagna tu sumnju i neka temelji svoje mišljenje na onome u što je siguran i neka učini dvije sehvi-sedžde prije nego što preda selam. Ako bude tako klanjao pet rekata, oni će se zauzimati i posredovati za njegov namaz. Ako na taj način bude upotpunio četri rekata, ove dvije sehvi-sedžde će biti poniženje za šejtana.” (Muslim u Sahihu, 571.)

Ovi ajeti i hadisi pojašnjavaju obim i doseg šejtanovog nastojanja da odvede ljude u zabludu i da ih spriječi od činjenja ibadeta svom Gospodaru. To čini putem ubacivanja raznih misli (vesvesa) u njihova prsa. Putevi i načini izbavljenja od šejtanskih napasti koje čini putem vesvese su već ranije objašnjeni. Ovo stanje može toliko da se iskomplikuje da se kod nekih ljudi javlja sumnja kod svakog obavljenog ibadeta, da li ga je obavio ili ne? Naše fokusiranje na ovaj problem ovdje ne ide u tom pravcu da se kritički osvrnemo na ovakve slučajeve. Ono ide u drugom pravcu gdje želimo osvijetliti pitanje: Da li će čovjek biti nagrađen ako se bude borio protiv šejtana i izbjegavao ove misli (vesvese)?

U okviru istraživanja o ovoj temi ne nalazimo jasan i decidan odgovor i stav islamske uleme. Međutim, iz navoda Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima El-Dževzijje, rahimehumallah, može se shvatiti da čovjek za takva nastojanja ima nagradu i sevap. To se može shvatiti i iz već navedenih citata iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ. o čemu će u daljnem nastavku biti riječi.

U prvom hadisu vidimo kako ashabi Allahovog Poslanika, ﷺ. postavljaju pitanje Allahovom Poslaniku, ﷺ. koje se odnosi na misli (vesvesu) koje nalaze u svojim prsima. Odgovor Allahovog Poslanika, ﷺ. je glasio: “To je znak iskrenog imana.” Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah kaže: “Tj. velika i oštro izražena mržnja prema pojavi i nastupu šejtanskog došaptavanja, odnosno navraćanju na zle misli, i njegovo odstranjivanje iz srca je znak iskrenog imana. Takva osoba je poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, a to je iskren i nepomiješan put poput čistog mlijeka. Iman je postao čistim nakon što je osoba osjetila  odvratnost prema šejtanskom došaptavanju i odbacila ga, pa se iman očistio i postao iskren i nepomućen.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijja, 282/7.)

Na drugom mjestu Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Ovo šejtansko došaptavanje i navođenje na zlo (vesvesa) je takve prirode da nasrće i napada na srce bez čovjekove volje i izbora. Ako vjernik osjeti odvratnost prema njemu i odagna ga od sebe, njegova mržnja prema tom došaptavanju označava iskreni iman.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 108/14.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, također, kaže: “Mnogi islamski učenjaci kažu: ‘Odvratnost i mržnja prema šejtanskom došaptavanju, kao i bježanje srca od njega je vid iskrenog imana. Hvala Allahu, dž.š., što je krajnja granica varke i obmane šejtanove došaptavanje (vesvesa) i navođenje na zlo. Kada šejtani od džina budu pobijeđeni, došaptavaju i navode na zlo. A kada šejtani od ljudi budu pobijeđeni, iznose laži. Šejtanovom došaptavanju su izloženi svi oni koji su okrenuti prema Allahu, dž.š., putem zikra ili nekim drugim načinom. To je neminovno da se dogodi, pa se vjernik mora strpiti i biti čvrst, te ostati ustrajan u onome što inače čini, kao što su učenje zikra i obavljanje namaza. On u tom nastojanju ne smije osjetiti poteškoću i dosadu, pošto će svojom ustrajnošću i revnošću izazvati prekidanje šejtanove varke. Zaista je šejtanova varka slaba.'” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 608/22.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, u svom drugom djelu kaže: “Šejtanovo došaptavanje prestaje sa učenjem “euze” (traženjem utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana) i prestankom razmišljanja o tom došaptavanju, te da kaže kada šejtan došapne: “Nisi oprao svoje lice (kod abdesta)!”, “Da, ja sam oprao svoje lice.” Ako mu sine misao i naumpadne u toku namaza da nije zanijetio  i da nije donio tekbir, neka sebi u srcu kaže: “Da, ja sam zanijetio i donio tekbir.” On mora čvrsto i stameno stajati na istini i odagnati šejtansko došaptavanje koje joj se suprotstavlja i oponira. Kada šejtan bude vidio njegovu snagu, nepokolebljivost i ustrajnost na putu istine, udaljiće se i otići od njega. U suprotnom, čim  šejtan primijeti da prihvata sumnje, nejasne i nesigurne stvari, kao i da sluša i udovoljava šejtanskim došaptavanjima i pomislima, navodiće mu takve stvari i u tolikom obimu u kojem više neće biti u stanju da im se odupre. U tom slučaju, njegovo srce će postati stjecište onoga što mu nadahnjuju i govore od kićenih besjeda šejtani u liku ljudi i džina. Postepeno će, nakon toga, preći na teže stvari, sve dotle dok ga šejtan ne odvede u propast.” (Der’ut-te’arud od Ibn Tejmijje, 318/3.)

Na osnovu navedenog može se zaključiti i reći da će čovjek biti nagrađen ako bude izbjegavao ova šejtanska došaptavanje i bude se borio protiv šejtana iz sljedećih razloga:

1- Allahov Poslanik, ﷺ. je pohvalio osjećaj mržnje i odvratnosti prema ovom šejtanskom došaptavanju koje izaziva sumnje u vjerovanju (akidi) riječima: “… to je čisti i iskreni iman.” Udaljavanje od šejtanskog došaptavanja i neprepuštanje njegovom utjecaju je nerazdvojiv i nužan dio osjećaja mržnje prema ovom došaptavanju.

2- Slijeđenje naredbe Allahovog Poslanika, ﷺ.: “… neka prestane sa tim (došaptavanjem )!”

3- Riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. o dvije sehvi-sedžde: “… one (sehvi-sedžde) će biti poniženje za šejtana.” U ovim riječima se krije podsticanje da se šejtan ponizi i prezre. Njegovo ponižavanje, u ovom konkretnom slučaju, biće putem udaljavanja od šejtanskog došaptavanja i neobraćanje pažnje na njega, uz prakticiranje onoga na što je uputio i ukazao Uzvišeni Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, ﷺ. kao što je traženje utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana i drugo.

4- Tjeskoba, žalost i briga koje pogode vjernika usljed šejtanskog nagovaranja mogu doći pod značenje riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Muslimana ne zadesi ni jedna teškoća, bolest, briga, žalost, neprijatnost (bol), tuga, čak i trn koji ga ubode, a da Allah, dž.š., sa tim ne oprašta i čisti njegove grijehe.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 5642., i Muslim u Sahihu, hadis br. 2573.)

5- Tu su, također, i riječi Šejhul-islama, Ibn Tejmijje, rahimehullah: “Poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je (odbacivanje šejtanskog došaptavanja) vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu.” Iz njegovog poređenja takve osobe sa mudžahidom i opis njegovih napora kao vida najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, može se shvatiti da će ta osoba biti nagrađena za svoja nastojanja. Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda, ﷺ. njegovu porodicu i sve ashabe.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Hvala pripada Allahu. Da, upravu ste, islam nas podučava svemu i donio je sva dobra učenja po pitanju ljudskog života, vjere, života i smrti, jer je to vjera Uzvišenog Allaha. Spolni odnosi su od važnijih pitanja u životu koje je islam došao da pojasni i da odredi dolično ponašanje i propise koji to uzdižu iznad stepena pukog životinjskog nagona i tjelesnih strasti. Islam to veže sa vjerskim ciljem, zikrom, i sa ispravnim ophođenjem prilikom toga, koji to uzdiže na stepen obožavanja zbog kojeg će musliman biti nagrađen. Ovo objašnjava sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Kajjim, rahimehullahu te’ala, je rekao u svojoj knjizi Zadu-l-Me’ad:

“Što se tiče spolnog odnosa, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao sa najboljom uputom, u kojoj život može biti sačuvan i ljudi mogu naći zadovoljstvo i uživanje, i može ispuniti svrhu zbog koje je stvoren, jer spolni odnos je stvoren zbog tri osnovne svrhe:

• Očuvanje i produženje ljudske vreste, sve dok ne dosegnu broj duša koje je Allah odredio da će biti stvorene na ovom svijetu.

• Izbacivanje vode (sperme) koja može prouzrokovati štetu tijelu ako bude suzdržana.

• Ispunjivanje tjelesnih strasti i uživanje u tjelesnim zadovoljstvima. Ovo samo je stvar koja će biti prisutna u Džennetu, jer tamo neće biti rađanja djece, i neće biti suzdržavanja (sperme) koje mora biti olakšano ejakulacijom.

Najbolji doktori tvrde da je spolni odnos jedan od načina očuvanja dobrog zdravlja.” Et-Tibb En-Nebevi, 249.

Također je, rahimehullahu te’ala, rekao: “I on njegovih koristi jeste što pomaže obaranju pogleda, donosi samokontrolu, omogućuje osobi da se kloni zabranjenih stvari, a sve ove stvari postiže i supruga, također. Donosi korist čovjeku u pogledu ovog i onog svijeta, a također i supruzi. Zbog toga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao često da ima odnos sa svojim suprugama, i rekao je: ‘Od vašeg dunjaluka, učinjeno mi je najdražim: žene i mirisi.‘ (Ahmed, 3/128; Nesai, 7/61; Hakim ga je ocijenio kao sahih)

I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘O skupino mladića, ko god od vas može da si priušti da se oženi, neka to uradi, jer će mu to pomoći da obara pogled i čuva čednost. A ko god nije u stanju da se ženi, neka posti, jer će mu post biti štit.’ (Buharija, 9/92; Muslim, 1400)” Et-Tibb En-Nebevi, 251.

Od bitnijih stvari na koje treba obratiti pažnju prilikom spolnog odnosa:

1. Treba imati iskren nijet da se to čini Allaha radi. Čovjek treba nanijetiti da time želi sačuvati sebe i svoju suprugu od zabranjenih stvari, da se time poveća broj muslimana i također da im se uzdigne stepen, jer u brojnosti je čast i ponos. Treba imati na umu da čovjek biva nagrađen za ovo, čak iako je u tome zadovoljstvo i uživanje. Prenosi se od Ebu Zerra da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U spolnom odnosu svakog od vas ima nagradu (tj. kada ima odnos sa svojom suprugom).” Oni su rekli: “O Allahov Poslaniče, imamo nagradu kada ispunjvamo svoje strasti?” On je rekao: “A zar ne znate, da kada bi to učinili na zabranjen način, bili bi za to kažnjeni? Pa tako ako to neko uradi na dozvoljen način, biva nagrađen.” (Muslim, 720)

Ovo je velika blagodat od Allaha prema ovom ummetu, hvaljen neka je Allah koji nas je učinio od njih.

2. Odnos treba propratiti sa lijepim riječima, razdraganošću i poljupcipa. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, igrao bi se sa svojim ženama i ljubio bi ih.

3. Kada čovjek hoće da ima odnos sa svojom suprugom, neka kaže: “Bismillah, Allahumme, džennibne-š-ejtan ve džennibi-š-šejtan ma razaktena. (Sa Allahovim imenom, Allahu moj, sačuvaj nas od šejtana i sačuvaj od šejtana ono čime nas opskrbiš (djecu)).” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “<em

4. Dozvoljeno je mužu da ima donos sa svojom suprugom u njenu rodnicu na koji god način želi, sprijeda ili sa zadnje strane, pod uslovom da je u rodnicu, a to je mjesto iz kojeg se dijete rađa. Allah kaže: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite (prilikom odnosa, sve dok nije u analni otvor) kako hoćete.” (Prijevod značenja El-Bekare, 2:223) Džabir ibn Abdullah, radijallahu anh, je rekao: “Jevreji su govorili ako čovjek ima odnos sa svojom ženom sa zadnje strane, dijete će imati ukošene oči. Onda je objavljen ajet: ‘Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite (prilikom odnosa, sve dok nije u analni otvor) kako hoćete.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Sprijeda ili sa zadnje strane, sve dok je u rodnicu.‘” (Buharija, 8/154; Muslim, 4/156)

5. Nije dozvoljeno mužu, ni pod bilo kojim okolnostima da ima odnos sa suprugom u analni otvor, Allah kaže: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite (prilikom odnosa, sve dok nije u analni otvor) kako hoćete.” A Poznato je da je mjesto ‘sijanja’ rodnica, to je ono mjesto koje poslije odnosa u njega čovjek se nada djetetu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Proklet je onaj ko ima odnos sa svojom suprugom u analni otvor.” (Zabilježio Ibn ‘Adijj, 1/211; šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Adab el-Zefaf, 105)

To je zato jer to (odnos u analni otvor) se suprostavlja fitri (prirodi čovjeka) i to je djelo koje je odbojno onima koji imaju čistu ljudsku prirodu; to je također način u kojem žena ne dobiva svoj udio u zadovoljstvu; i analni otvor je mjesto prljavštine i nečistoće – i postoje i drugi razlozi koji potvrđju činjenicu da je ovo djelo zabranjeno. Za više informacija pogledajte pitanje pod brojem 1103.

6. Ako muž ima odnos sa svojom suprugom i želi da ga ponovi, treba uzeti abdest, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako neko od vas ima odnos sa svojom suprugom, pa želi da ga ponovi, neka između toga uzme abdest, jer mu to daje snage da to ponovi.” (Muslim, 1/171) Preporučeno je, nije obavezno; da uzme gusl između ta dva čina, to je bolje, zbog hadisa Ebu Rafi’a koji je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obišao svoje žene u jednom danu i kod svake se okupao. Onda je (Ebu Rafi’a) rekao: “O Allahov Poslaniče zašto se nisi samo jednom okupao?” On je odgovorio: “Ovo je urednije, bolje i čišće.” (Ebu Davud i Nesai, 1/79)

7. Jedno ili oba supružnika moraju uzeti gusl u sljedećim situacijama:
Kada se dva “dijela koja se obrezuju” dodirnu, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada se dva obrezana dijela sretnu (u drugoj predaji: kada se dodirnu), kupanje (gusl) postaje obavezno.” (Ahmed; Muslim, 526) Ovo kupanje je obavezno došlo do ejakulacije (izbacivanja sperme) ili ne. Dodirivanje obrezanih dijelova znači da glavić ili vrh penisa uđe u rodnicu; ne misli se na puko dodirivanje.

Izbacivanje sperme, čak i ako ne dođe do dodira između splovila supružnika, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Voda je za vodu (tj. voda (kupanje) je obavezna kada dođe do izbacivanja vode (sperme)).” (Muslim, 1/269)

Begavi kaže u Šerhu-s-Sunneh (2/9): “Gusl zbog dženabeta (stanje šerijatske nečistoće koja dolazi poslije izbacivanja sperme) je obaveza u bilo koja od ova dva slučaja: kada vrh penisa uđe u rodnicu, ili kada dođe do izbacivanja sjemena bilo da se radi o muškarcu ili ženi.” Za više informacija o gusulu i njegovom propisu u šerijatu, pogledajte pitanje pod brojem 415. Dozvoljeno je mužu i supruzi da uzimaju gusl zajedno na jednom mjestu, čak i ako gledaju jedno u drugo, zbog hadisa Aiše, radijallahu anha, koja je rekla: “Allahov Poslanika i ja smo se kupali iz jedne posude; narede smo uzimali šakama vodu iz posude, a on bi uzimao više od mene pa bi govorila: ‘Ostavi i meni, ostavi i meni.‘” I kaže da su oboje bili džunupi (u stanju džunupluka). (Buharija i Muslim)

8. Dozvoljeno je osobi koja mora uzeti gusul da spava i odgodi gusl do namaskog vremena, ali mu je zasigurno pohvalno da uzme abdest prije spavanja, zbog hadisa Omera, radijallahu anh, koji kaže da je upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li neko od nas može spavati kada je džunup? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: “Da, ali neka uzme abdest ako hoće.” (Ibn Hibban, 232)

9. Zabranjeno je čovjeku da ima odnos sa svojom ženom kada ima menstrualni ciklus, jer Allah kaže: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju (kada se okupaju od hajza). A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio (da imate odnos sa njima na koji god način hoćete sve dok je u rodnicu). – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (Prijevod značenja El-Bekare, 2:222)

Čovjek koji imadne odnos sa svojom ženom dok ima hajz mora dati dinar ili pola dinara sadake, kao što je došlo u hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to naredio čovjeku kada ga je upitao o ovome. Predaju su zabilježili autori Sunnena, a šejh Albani je ocijenio je kao sahih u Adab el-Zefaf, 122. Ali je dozvoljeno mužu da se naslađuje svojom ženom dok je ona u hajzu bez da imaju spolni odnos, zbog hadisa Aiše, radijallahu anha, u kome kaže: “Allahov Poslanik, bi rekao nekoj od nas, kada ima hajz da pokrije svoje spolni organ, a onda bi njen muž legao sa njom.” (Buharija i Muslim)

10. Dozvoljeno je mužu da čini ‘azl (da povlači svoj polni organ iz rodnice supruge prije nego izbaci sjeme) ako ne želi imati djecu; na osnovu toga dozvoljeno mu je da koristi kondome – ako se i supruga slaže sa time, jer i ona ima pravo na zadovoljstvo i na djecu. Dokaz za ovo je u hadisu Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anh, koji je rekao: “Mi smo činili ‘azl za vrijeme Poslanika. Allahov Poslanik je čuo za to i nije nam to zabranio.” (Buharija, 9/250; Muslim, 4/160)

Ali je bolje da se ne radi ništa od navedenog, zbog nekoliko razloga, uključujući činjenicu da to uskraćuje ili smanjuje zadovoljstvo supruge; i poništava jednu od svrha braka, a to je da se poveća broj potomaka, kao što je spomenuto iznad.

11. Nije dozvoljeno nijednom supružniku da širi tajne u vezi onoga što se događau njihovom privatnom životu; uistinu, ovo je jedna o najogavnijih stvari. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Od najgorih ljudi kod Allaha na Sudnjem danu će biti čovjek koji dođe svojoj supruzi i ima odnos sa njom, a onda širi njene tajne.” (Muslim, 4/157)

Prenosi se od Esme bint Jezid da je bila sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a kod njega su sjedjeli i muškarci i žene, a onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar da neki muškarac priča o onome što radi sa svojom suprugom? Zar da supruga priča drugima šta radi sa svojim mužem?” Ljudi su šutjeli i nisu odgovarali. Ona (Esma) je rekla: “Da, o Allahov Poslaniče, one to govore, i oni to govore.” On je rekao: “Ne radite to. To je kao kada se šejtan sretne sa šejtanicom na putu i ima odnos sa njom dok drugi gledaju.” (Ebu Davud, 1/339; šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Adab el-Zefaf, 143)

Ovo je ono što smo uspjeli spomenuti o edebu spolnog odnosa. Hvaljen neka je Allah koji nas je uputio Svojoj vjeri i njenim uzvišenim manirima. Hvaljen neka je Allah koji nam je ukazao na najbolje ovog i onog svijeta. I neka je Allahov selam na Poslanika.

Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/5560

Preveo: Redžo Muratović
http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Fetva: šejh Abdulaziz b. Baz

Stiglo mi je vaše plemenito pismo poslato 3. 5. 1397. h. g., Allah vas učvrstio na Pravom putu. Allah, dž. š., omogućio mi je da ga pročitam tek prije pet-šest dana i razumio sam vaše pitanje u kojem želite saznati kakav je propis o onome ko izučava svjetovne zakone ili druge njima podučava, da li ga to izvodi iz vjere ili je on samo grješnik, i da li je dozvoljeno klanjati za takvom osobom?

Od šejha Abdulaziza b. Abdullaha b. Baza cijenjenom i plemenitom bratu, uvaženom šejhu Ahmedu b. Nasiru b. Gunejmu, Allah mu povećao znanje i iman i učinio ga blagoslovljenim gdje god da bio!

Odgovor glasi:

Nema sumnje da je Allah, dž. š., strogo naredio Svojim robovima da sude po Njegovom šerijatu i da se Njegovom zakonu uvijek vraćaju. Zabranio je da se u sporovima vraćamo nekim drugim zakonima i obavijestio nas je da je to svojstvo licemjera (munafika). Allah, dž. š., za svaki drugi zakon mimo Njegovog zakona kaže da je to neznabožački zakon. Uzvišeni nam je pojasnio da nema boljeg zakona od Njegovog i zakleo se da ljudi neće vjerovati sve dok za sudiju u međusobnim sporovima ne uzmu Allahovog Poslanika, ﷺ, i da poslije toga u svojim dušama, zbog te presude, tegobu ne osjete i da se u potpunosti pokore. Uzvišeni nas također obavještava u suri El-Maida da je sud po nekom drugom zakonu nevjerstvo, nepravda i griješenje. Sve što smo do sada spomenuli Allah, dž. š., pojasnio je u Kur’anu.

Osobe koje uče svjetovne zakone ili druge njima podučavaju mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

Prva grupa: onaj ko izučava te zakone ili druge njima podučava s ciljem da upozna njihovu suštinu, da (komparacijom) dokuči vrijednost Allahovog zakona u odnosu na druge zakone, da se okoristi od tih zakona u onim pitanjima koja nisu u koliziji sa šerijatom ili svojim znanjem o tim zakonima pomogne drugoj osobi (u granicama šerijata). Prema mom mišljenju, ovakva osoba nije grješna, naprotiv za to može biti i nagrađena ako joj je namjera da ljudima ukaže na nedostatke tih zakona, a istakne vrijednost i prednosti Allahovog zakona nad ljudskim zakonima. Nema nikakve sumnje u ispravnost namaza obavljenog za ovakvom osobom. Status ovih ljudi poput je statusa ljudi koji izučavaju kamatu, vrste opojnih pića, hazardnih igara, iskrivljenih vjerovanja, ili poput onoga ko izučava ove oblasti ili druge njima podučava kako bi ih poznavao, znao stav šerijata o tim pitanjima i na druge prenio svoje iskustvo, vjerujući u njihovu zabranu, kao što vjeruju u njihovu zabranu i oni koji izučavaju svjetovne zakone, jer su u koliziji sa Allahovim zakonom.

Status ove osobe razlikuje se od statusa osobe koja uči praviti sihr (bez obzira na plemenitost njene namjere) ili želi druge podučiti tome. Sihr je sam po sebi zabranjen jer opstoji na širku i upućivanju ibadeta džinima mimo Allaha, dž. š. Onaj ko želi da izuči ovu oblast ili drugog poduči tome ne može to ostvariti osim da učini širk, za razliku od osobe koja izučava svjetovne zakone i druge njima podučava, ne s ciljem da sudi po njima niti sa ubjeđenjem da su oni dozvoljeni, nego iz dozvoljenog, a nekada i šerijatski opravdanog razloga, kao što smo prije spomenuli.

Druga grupa: oni koji izučavaju te zakone, podučavaju druge kako bi sudili po njima ili drugima pomagali u tome, vjerujući da je zabranjeno suditi po nekom drugom zakonu mimo Allahovog, dž. š., zakona, a na to ih je navela njihova strast ili ljubav prema imetku. Ova grupa ljudi zasigurno su grješnici i možemo reći da pri sebi imaju nevjerstvo, nepravdu i griješenje, ali je to malo nevjerstvo (kufrun esgar) i mala nepravda (zulmun esgar) i malo griješenje (fiskun esgar), što ih ne izvodi iz islama. Ovo je mišljenje poznato među islamskim učenjacima i to je mišljenje Ibn Abbasa, Tavusa, Ataa, Mudžahida i skupine drugih učenjaka iz prvih i kasnijih generacija. Na ovo nam ukazuju hafiz Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi. Sličnu stvar nam spominje i uvaženi učenjak Ibn Kajjim u svojoj knjizi Namaz, a šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasan, Allah mu se smilovao, napisao je lijepu knjižicu na ovu temu i štampana je u trećem tomu Medžmuatu er-Rasail-ula.

Nema sumnje da su pripadnici ove grupe u velikoj opasnosti i bojati se da zapadnu u otpadništvo. Što se tiče obavljanja namaza za njima i njima sličnih grješnika, tu imamo poznato razilaženje među islamskim učenjacima. Prema mom mišljenju, očiglednije je da kur’ansko-hadiski tekstovi ukazuju na ispravnost namaza obavljenog za svim griješnicima čije griješenje nije prešlo granicu velikog nevjerstva (el-kuful-ekber, onaj koji izvodi iz vjere). Ovo mišljenje zastupa veliki broj islamskih učenjaka, a preferira ga i šejhul-islam Ibn Tejmijja. On je o ovome napisao zlata vrijedne riječi koje ćemo u potpunosti prenijeti radi velike koristi koje sadrže. U 23. tomu na 351. stranici svojih fetvi (Medžmuul-fetava) Ibn Tejmijja kaže: “Dozvoljeno je čovjeku da klanja pet dnevnih namaza, džuma-namaz itd., za osobom za koju ne zna da li je novotar ili grješnik. U ovome su složna četverica imama i drugi muslimanski učenjaci. Da bi čovjek klanjao za nekom osobom nije uvjet da poznaje vjerovanje onoga ko ga predvodi u namazu kao što nije dužan da ga ispituje i pita: kakvo ti je vjerovanje? Klanjat će za onim o čijem vjerovanju ništa ne poznaje. Ako bi klanjao za osobom za koju zna da je grješnik ili novotar, onda trebamo znati da u pogledu ispravnosti njegovog namaza postoje dva poznata mišljenja u mezhebu imama Ahmeda i Malika, a Šafija i Ebu Hanifa kažu da je njegov namaz ispravan.

Možda će neko reći: “Ne želim dati svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznajem”, želeći time opravdati svoj stav neklanjanja za onim koga ne poznaje. Ovo su riječi neznalice i nijedan islamski učenjak to nije rekao. Ako bi ostavio svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznaje, ona ga može prevariti i upropastiti imetak. Za razliku od imama (onoga za kojim klanjamo) koji i kada pogriješi ili nešto zaboravi, muktedija (osoba koja klanja za imamom) nije odgovoran za njegovu grešku. Buhari i drugi bilježe da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Vaši imami vas predvode u namazu. Ako pogode (obave onako kako treba) i vaš i njihov namaz je ispravan, a ako pogriješe, vaš je namaz ispravan, a oni su odgovorni za grešku koju su napravili.” Poslanik, ﷺ, pojašnjava nam da je za grešku imama odgovoran samo on. Zatim, sjetimo se da su Omer, r. a., i neki drugi ashabi predvodili namaz, a zaboravili su da su džunupi (velika apstraktna nečistoća). Omer, r. a., obnovio je svoj namaz, a nije to naredio drugim vjernicima (koji su klanjali za njim). Ovo je stav većine islamskih učenjaka (džumhur), poput imama Malika, Šafije i Ahmeda.

Slična situacija je i onda kada imam uradi nešto što je, prema njegovom mišljenju, dozvoljeno, a prema mišljenju onoga koji klanja za njim to kvari namaz, kao na primjer da izvadi krv iz vene i ne uzimajući ponovo abdest obavi namaz, da dirne svoj spolni organ ili ne prouči bismillu. Imam koji predvodi namaz smatra da mu je namaz ispravan, a onaj koji klanja za imamom smatra da tako obavljen nije ispravan. Međutim, većina islamskih učenjaka (džumhur) smatra da je namaz onoga ko klanja za imamom (bez obzira na različite fikhske stavove) ispravan. Ovo je mezheb imama Malika, jedno od dva mišljenja koje preferiraju imami Ahmed i Šafija, a izabrao ga je i Kaffal te drugi.

Ako bismo pretpostavili da je imam namjerno klanjao bez abdesta, a onaj koji klanja za njim, to nije saznao sve do svoje smrti, Uzvišeni Allah ne bi muktediju pozivao na odgovornost zbog toga, niti bi on bio grješan, u čemu su složni svi muslimani, za razliku od toga kada muktedija zna da imam namjerno klanja bez abdesta, tada mu nije dozvoljeno da klanja za njim. Takva osoba u principu i ne klanja nego se izigrava. Islamski učenjaci spori se oko toga da li će muktedija ponoviti namaz ako nakon namaz sazna da je imam klanjao bez abdesta. Čak i ako muktedija zna da je imam novotar koji poziva u svoju novotariju ili grješnik koji javno griješi, a on je u isto vrijeme legalni imam za kojim se samo može klanjati, poput imama koji klanja džumu, bajrame i zajednički namaz na Arefatu za vrijeme hadža, u ovoj situaciji muktedija će klanjati za ovakvim imamom po mišljenju većine prvih i kasnijih generacija muslimana. Ovo mišljenje zastupaju imami Ahmed, Šafija, Ebu Hanifa i drugi. Zbog toga su učenjaci, govoreći o akidi (vjerovanju jednog muslimana), rekli da smo dužni obavljati džuma-namaz i bajram-namaze za svakim imamom, bio on grješnik ili pobožan. U selu u kojem se samo na jednom mjestu klanja u džematu mi smo dužni tu obaviti namaz čak ako je imam i grješnik jer je namaz u džematu bolji od namaza obavljenog pojedinačno. Ovo je stav većine islamskih učenjaka, poput imama Ahmeda b. Hanbela, Šafije i drugih. Obavljanje namaza u džematu stroga je obaveza svakog pojedinca, kako se navodi u mezhebu imama Ahmeda. Osoba koja neće da obavi džuma-namaz i da klanja u džematu koji predvodi grješnik, takva je osoba novotar, po mišljenju imama Ahmeda i drugih učenjaka ehli-sunneta. Ovu činjenicu u svojoj knjizi spominju Abdus, Ibn Malik i Attar.

Ispravno je mišljenje da će klanjati (za takvim imamom) i neće ponavljati namaz jer su ashabi obavljali džuma-namaz i klanjali u džematu za imamima koji su bili veliki grješnici i nisu ponavljali namaz. Ibn Omer, r. a., klanjao je za Hadždžadžom, Ibn Mesud i drugi klanjali su za Velidom b. Ukbom koji je pio alkohol. Tako im je jednom prilikom sabah-namaz klanjao četiri rekata i upitao ih: “Hoćete li da klanjam još koji rekat?” Onda mu je Ibn Mesud rekao: “Od danas si nam počeo dodavati”, zbog toga su se požalili na njega Osmanu, r. a. Imam Buhari bilježi da je, kada je opkoljen Osman, r. a., ljude u namazu predvodio nepoznat čovjek. Onda je neko upitao Osmana, r. a., i rekao: “Ti si imam muslimana, a ovaj je čovjek imam smutnje (fitne).” Osman, r. a., odgovori mu: “Sine moga brata, namaz je najbolje što čovjek može raditi. Kada oni čine dobro, čini i ti, a kada oni griješe, kloni se njihove greške.” Ovakvih je primjera mnogo.

Namaz grješnika i novotara ispravan je, pa ako bi muktedija klanjao za njim, namaz bi i njemu bio ispravan. Oni koji smatraju da je obavljanje namaza za takvom osobom pokuđeno, zastupaju to mišljenje jer je naređivanje dobra i odvraćanje od zla obaveza (vadžib), a u to spada nepostavljanje grješnika da bude imam muslimanima u namazu. Naime, zbog toga on podliježe sankciji iz domena diskrecionog prava vladara (ta’zir) kako bi se pokajao, a ako će biti koristi u tome da ga izbjegavamo, onda je i to lijepo učiniti. Ako bi neko izbjegavao klanjanje namaza za takvim imamom, a drugi klanjali i to sve utjecalo da imam ostavi griješenje ili pak na ljude da ostave grijehe koje radi imam, onda je to poželjno pod uvjetom da time ne izostave namaz u džematu i obavljanje džume. Međutim, ako bi izbjegavanje klanjanja namaza za takvim imamom dovelo do toga da ostavi (muktedija) džemat i džuma-namaz, onda je takva osoba novotar čiji je postupak u koliziji sa praksom ashaba, r. a. Također, ako su tog imama postavili predstavnici (vođe) muslimana, a u neklanjanju za njim nema nikakve koristi (ni imam, a ni ljudi se neće promijeniti), onda nema pravo ostaviti klanjanje namaza za takvim imamom. Namaz obavljen za imamom je bolji. Ovo se sve odnosi na osobu koja javno griješi i radi novotarije koje su suprotne Kur’anu i sunnetu, poput novotarije šiija, džehmija i njima sličnih.”

Sada nam je postalo jasno da onaj koji kaže da namaz obavljen za grješnikom nije ispravan, nema jakog dokaza – koji mi je poznat – na koji se može pozvati. Onaj ko podučava druge svjetovnim zakonima ili ih sam izučava poput je onih koji studiraju vrste kamate, alkohola i hazardnih igara odnosno druge tome podučavaju, povodeći se za svojom strašću i u želji da zarade koji dinar, iako smatraju da je to zabranjeno. Oni znaju da je kamata zabranjena, svjesni su da su opojna pića zabranjena kao što su zabranjene i hazardne igre, međutim, zbog slabog imana, strasti koja ih je nadvladala i želje za imetkom, njihovo ubjeđenje da je to zabranjeno nije ih spriječilo da ostave te grijehe. Prema mišljenju ehli-sunneta, oni nisu izašli iz islama zbog tih grijeha sve dok smatraju da je to zabranjeno, kao što smo to prije pojasnili.

Treća grupa: onaj ko studira svjetovne zakone ili druge njima podučava smatrajući da je dozvoljeno suditi po njima, bez obzira da li vjeruje da je šerijatski zakon bolji ili ne. Pripadnici ove grupe su nevjernici i oni su, po konsezusu muslimana, izašli iz vjere. Dozvoljavajući suđenje po svjetovnim zakonima koji su suprotni Allahovom, dž. š., zakonu, on je dozvolio nešto čija je zabrana poznata u vjeri. Ovakva je osoba poput onoga ko je dozvolio preljubu (zinaluk), pijenje alkohola i slično. Dozvoljavajući zabranjeno, on pripisuje laž Allahu, dž. š., i Njegovom Poslaniku, ﷺ, te se oholo suprotstavlja Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ. Svi islamski učenjaci složni su u tome da je učinio nevjerstvo i izašao iz vjere onaj ko dozvoli nešto što je Uzvišeni zabranio i zabrani ono što je Uzvišeni dozvolio pod uvjetom da ta stvar bude nužno poznata u vjeri. U istinitost rečenog može se uvjeriti svako ko se vrati na izjave i mišljenja imama četiri mezheba u poglavlju o otpadništvu od islama.

Nema sumnje da studenti islamskog prava koji izučavaju ove svjetovne zakone na šerijatskim fakultetima nemaju namjeru suditi po onome što je u koliziji sa Allahovim zakonom. Njihova namjera, odnosno namjera onih koji su to uvrstili u predmetnu nastavu, jeste da kroz komparaciju šerijatskog zakona i svjetovnih zakona dokuči prednost i pravednost Allahovog zakona. Možda će izučavanjem ovih zakona imati i drugih koristi, pa da im se na kraju srce potpuno smiri i prihvati nepobitnu istinu da je Allahov zakon najpravedniji zakon. Ako i pretpostavimo da među njima ima pojedinaca koji izučavaju svjetovne zakone kako bi po njima sudili i zamijenili šerijat, te smatraju da je to dozvoljeno, ne možemo na osnovu pojedinaca donijeti generalni sud o ostalim studentima. Allah, dž. š., kaže: “I nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi.” (El-Isra, 15)

Na osnovu do sada spomenutog, vama, uvaženom šejhu, postalo je jasno da šerijat ne odobrava osporavanje tim studentima da predvode muslimane u namazu, kao što ne odobrava izostavljanje namaza za njima. Takav postupak ne prihvataju islamski učenjaci i nema dokaza na koje se može pozvati. Nadam se da je ovo što sam do sada spomenuo otklonilo vaše sumnje vezane za studente iz prve grupe, oko njihovog proglašavanja grješnicima ili nevjernicima. Što se tiče druge grupe, nema sumnje da su oni grješnici, kao što ne sumnjamo u nevjerstvo (kufr) treće grupe i neispravnost namaza obavljenog za njima. Molim Allaha, dž. š., Njegovim lijepim imenima i svojstvima, da mene i vas i svu našu braću muslimane poduči propisima vjere i učvrsti nas u njoj, da nas sačuva zla naših duša, zla naših djela i iskušenja koja odvode u zabludu, On je Taj koji sve čuje i koji se odaziva.

Napisao šejh Abdulaziza b. Abdullaha b. Baz cijenjenom i plemenitom bratom, uvaženom šejhu Ahmedu b. Nasiru b. Gunejmu.

Izvor: Fetve i objavljeni članci šejha Ibn Baza, 2/325, sakupio i razvrstao fetve dr. Muhammed b. Sa‘d eš-Šuvejjir

Preveo: Adnan Maglić