Uzvišeni Allah naredio je Džibrilu, alejhis-selam, da u Merjemin otvor haljine iza vrata udahne dah i dah je sišao i, Allahovom, dž. š., dozvolom, dospio do maternice gdje je On od njega stvorio dušu i život. Allah, dž. š., objasnio je početak stvaranja Isaa, alejhis-selam, u sljedećem ajetu: “A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.” (El-Enbija, 91) Zatim je Allah, dž. š., objasnio da je udahnuće stiglo do maternice: “I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život …” (Et-Tahrim, 12)

Sljedeće riječi Uzvišenog Allaha upućuju na to da je Džibril, alejhis-selam, bio taj koji je udahnuo, a on ništa ne čini bez dozvole i naredbe svog Stvoritelja: “A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga”, reče on, “ da ti poklonim dječaka čista!” (Merjem, 19)

Neki mufessiri (tumači Kur’ana) pisali su o periodu Merjemine trudnoće, pa kažu da je on trajao nekoliko trenutaka. Kur’anski i sunnetski tekstovi ne bave se ovim problemom, tako da nije jasno koliko je, zapravo, vremenski trajao taj period. Ako bismo prihvatili ovo njihovo mišljenje kao vjerodostojno, onda bi to bilo čudo i znak samo po sebi, tako da njeni savremenici mogu prihvatiti činjenicu da to nije bila uobičajena trudnoća na koju su žene prirodno predodređene, pa je poslije toga ne mogu optužiti za zinaluk (nemoralan čin), kao što su to rekli: “O, Merjema”, rekoše oni, “učinila si nešto nečuveno!” (Merjem, 27)

U narednim redovima navest ćemo stavove Ibn Kesira i Šenkitija, dvojice istaknutih mufessira koji pojašnjavaju ovu problematiku.

Ibn Kesir u svome Tefsiru kaže: “Mufessiri su se razišli u pogledu vremenskog perioda Merjemine trudnoće. Većina učenjaka smatra da je period trudnoće bio devet mjeseci… Od Ibn Džurejdža se prenosi da je rekao: ‘Obavijestio me je Mugira b. Utba b. Abdullah Sekafi kako je čuo Ibn Abbasa, r. a., kako, na pitanje o periodu trudnoće Merjeme, odgovara: ‘To je trajalo onoliko koliko je bilo dovoljno da zanese i rodi.’ Ovo je neobično i čudno mišljenje, kao da je uzeto iz vanjskog smisla riječi Uzvišenog Allaha: ‘I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. – Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’ – uzviknu ona.’ (Merjem, 22–23)

Veznik fa koji je upotrijebljen u ovom ajetu, iako, u ovom slučaju, ima značenje tada, potom, nakon toga, iza, ipak to se značenje treba shvatiti shodno drugim okolnostima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ‘Mi smo, zaista, čovjeka od zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli…’ (El-Mu’minun, 12–14) Veznik fa koji je upotrijebljen i u ovom ajetu ima isto značenje, ali taj slijed nije istovremen. Buhari i Muslim u svojim Sahihima prenose da se između svaka dva razdoblja koja su spomenuta u prethodnom ajetu, nalazi period od četrdeset dana.” (Buhari, br. 3208; Muslim, br. 2643)

Allah, dž. š., kaže: ‘Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje zemlja zazeleni?’ (El-Hadždž, 63)

Preovladavajuće mišljenje, a Allah, dž. š., sve može, jeste da je Merjem nosila Isaa, alejhis-selam, isti period koji inače žene provedu u nošenju svoga djeteta.

Kada je Merjem osjetila i od svog naroda primijetila optužbe i sumnje, povukla se na udaljeno mjesto kako bi bila van domašaja njihovih pogleda… Povukla se od ljudi i uzela jedan zastor da se od njih zakloni, kako je niko ne bi vidio, niti bi ona koga vidjela.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/ 122)

Šejh Šinkiti kaže sljedeće: “Mišljenja učenjaka u pogledu dužine Merjemine trudnoće, prije nego što je Isaa donijela na ovaj svijet, nećemo spominjati zbog nepostojanja bilo kakvog argumenta koji bi podržao neko od tih mišljenja. Najjače mišljenje jeste da je period njene trudnoće identičan trudnoći drugih žena, iako je sam čin stvaranja Isaa, alejhis-selam, bio mudžiza i neuobičajen. Allah, dž. š., najbolje zna!” (Advaul-bejan, 4/264)

Neke neznalice, uzimajući kao argument riječi Uzvišenog Allaha: “…u njoj život udahnusmo…” (El-Anbija, 91), “… i u nj udahnem dušu…” (El-Hidžr, 29), tvrde da je Isa, alejhis-selam, dio Božanskog Duha!

Imam Ibn Kajjim, r. a., objašnjavajući neispravnost ovoga argumenta, navodi sljedeće: “Što se tiče njihovog argumenta i riječi Allaha, dž. š.: ‘… i u nj udahnem dušu …’, i pripisivanja te duše Allahu, dž. š., moramo znati da odrednice koje se dodaju Allahu, dž. š., dijelimo na dvije vrste:

Atributi koji ne mogu opstojati sami po sebi, kao što su znanje, moć i snaga, govor, sluh, vid… Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje atributa imenu koje ima taj atribut. Allahovo, dž. š., znanje, govor, volja, moć i život Njegovi su atributi koji nisu stvoreni, a tako je i sa Njegovim licem i rukom.Vezivanje uz Allaha stvari odvojenih od Njega, kao što su kuća, deva, rob, Poslanik, duša i sl. Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje stvorenog njegovom Stvoritelju. Ove odrednice ukazuju na ekskluzivnost i počast sa kojom se određeno ime odlikuje i izdvaja od drugih, kao što je Allahova, dž. š., kuća (Kaba, džamija), iako su sve kuće u Njegovom posjedu. Isti je slučaj i sa Allahovom, dž. š., devom (koja se spominje u Kur’anu), iako su sve deve u Njegovom posjedu i Njegova stvorenja. Ovo vezivanje za Njega (za Njegov uluhijjet – božanstvenost) ukazuje na Njegovu ljubav prema dotičnoj stvari, na počast i posebnost, za razliku od uopćenog pripisivanja Njemu (Njegovom rububijjetu – gospodarstvenosti) koje ukazuje na Njegovo stvaranje dotične stvari. Uopćeno pripisivanje ukazuje na stvaranje, a posebno ukazuje na odabir i davanje prednosti. Allah, dž. š., stvara šta hoće i On odabire od onoga što stvara, kao što Allah, dž. š., kaže: “Gospodar tvoj stvara šta hoće i On odabire…” (El-Kasas, 68)

Pripisivanje duše Allahu, dž. š., u ovom je slučaju posebno, a ne općenito ili iz domena pripisivanja atributa. Dobro razmotri ovaj momenat, pošto će te, u slučaju da ga pravilno shvatiš, sačuvati od mnogih zabluda u koje su mnogi ljudi zapali!” (Više vidjeti u djelu Er-Ruh, 154–155)

Zaključak

Opis Isaa, alejhis-selam, u kojem se navodi da je on ruhullah (Allahov ruh), smatra se posebnošću i počasti koju je zaslužio Isa, alejhis-selam. Ovo pripisivanje riječi ruh (duša) Allahovom, dž. š., imenu ne potpada pod pripisivanje atributa imenu koje ga ima, kao što je Allahova, dž. š., ruka, Allahovo, dž. š., lice, nego potpada pod kategoriju pripisivanja stvorenja njegovom Stvoritelju. Tako se Kaba opisuje da je Allahova, dž. š., kuća, a takav je slučaj i sa mudžizom koja je data Salihu, alejhis-selam, koja je nazvana Allahovom, dž. š., devom. Allah, dž.š., najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 71.

U vezi s tvojim izlaskom sa nemuslimanima i činjenjem određenih stvari sa njima, uz nepoznavanje stava islama o tom pitanju, možemo reći sljedeće:

Nije ti dozvoljeno da činiš bilo šta što je prepoznatljivo za nevjernike i čime se oni razlikuju od drugih, te da učestvuješ u tome zajedno sa njima. Ako kažeš da ne znaš koji je stav islama o ovom pitanju, mi ti odgovaramo da možeš doći u situaciju, zbog svog neznanja, da učestvuješ sa njima u stvarima koje su po islamu kufr, kao što je učešće u njihovim praznicima i postu. Ako se spasiš od kufra, nećeš se spasiti od zapadanja u veliki grijeh. Ovaj stav je Ibn Kajjim iznio u knjizi Ahkamu ehliz-zimma, kao i njegov učitelj Ibn Tejmijja u knjizi Iktidaus-siratil-mustekim.

Čak i ako poznaješ ove stvari, zatim ih učiniš iz kurtoazije i učtivosti ili nastojeći zadobiti njihovu naklonost, ipak se ne možeš sačuvati i spasiti od grijeha.

Šejh Muhammed b. Salih Usejmin, r. a., kaže: “Ko bi uradio bilo šta od toga, tj. učestvovanja u njihovim proslavama, svečanostima i ceremonijama – on je grješnik, bez obzira da li to činio iz kurtoazije, nastojanja da zadobije njihovu naklonost, stida ili nekog drugog razloga. Ovakvo ponašanje smatra se licemjerstvom u Allahovoj, dž. š., vjeri i uzrokuje da se nemuslimani osjećaju snažnim, te da se ponose i diče svojom vjerom.” (Ibn Usejmin, Medžmuul-fetava, 110/3)

Ako tvoj izlazak sa njima bude povodom prisustvovanja nekoj svečanosti ili skupu koji nemaju veze sa njihovim vjerskim praznicima, ali su popraćene plesom, pjesmom, muzikom, miješanjem spolova i nedoličnim oblačenjem, onda je i takav izlazak haram i nije dozvoljen. Ali, ako tvoj izlazak sa nemuslimanima bude u cilju da prisustvujete nekom uobičajenom skupu, kao što je prisustvovanje naučnom predavanju koje nije popraćeno nedozvoljenim stvarima, onda je takav izlazak dozvoljen. Međutim, ovdje treba upozoriti na opasnost onoga u što sve možeš biti uvučen zbog učestalog druženja sa nevjernicima. Nastoj se družiti sa muslimanima koji su dobri vjernici! Neka te Allah, dž. š., uputi na svako dobro!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 127.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaze:“Ljubav je osnova vjere”.

Kada govorimo o tome kako steci Allahovu ljubav prije svega se mora reci da imamo dvije ljubavi: ljubav roba prema Gospodaru (sto je uslov da bi sehadet bio primljen), i ljubav Gospodara prema robu (sto je plod ove prve ljubavi). Navest cemo nekoliko tacaka koje govore o tome kako steci Allahovu ljubav:

– Uslovi dobijanja Allahove ljubavi
– Putevi ili nacini kako steci Allahovu ljubav
– Znakovi Allahove ljubavi

Osnova svih ovih tacaka jeste hadis koji prenosi Ebu Hurejre a biljezi ga imam Buhari gdje kaze Poslanik s.a.w.s.: ”Kada Allah zavoli svoga roba pozove Dzibrila i kaze Dzibrilu: “Ja sam zavolio tog i tog svoga roba pa ga zavoli i ti”! Pa ga zavoli Dzibril i pozove stanovnike nebesa i kaze: “Allah Uzviseni je zavolio svog roba (spomene ga po imenu), pa ga zavolite i vi”! I zavole ga stanovnici nebesa, i da mu se da ga zavole i stanovnici zemlje”.

Insan ne treba traziti ljubav ljudi, jer je nece naci. Jedino treba traziti Allahovu ljubav pa ce ga zavoljeti i ljudi, kao sto se kaze u gore navedenom hadisu. Najbitnija stvar u svemu ovome jeste da covjek zna da Allah ima svojstvo da voli, prije svega, odredena stvorenja koje je stvorio, zatim, odredjena djela, voli odredjena vremena, mjesta, i to je prava ljubav koja ne slici ljubavlju stvorenja. Sada cemo se osvrnuti na nase tacke koje su gore navedene.

1.USLOVI DOBIJANJA ALLAHOVE LJUBAVI

a) Islam
Osnovni uslov jeste da covjek bude musliman. Allah ne prima niti jednu drugu vjeru osim Islama. Kao dokaz imamo ajet gdje Uzviseni Allah kaze: ”Ko bude trazio neku drugu vjeru sem Islama nece mu biti primljena.” Rijec “din” u arapskom jeziku znaci vjera, a bukvalan prijevod znacenja rijeci vjera jeste rad, djelo. Stoga ko bude radio neku drugu stvar trazeci zadovoljstvo Allaha, a ta stvar nije nije od Islama, Allah nece prihvatiti njegova dijela, samim tim nece prihvatiti njega.

b) Ljubav prema Allahu
Od sedam osnovnih sartova da bi sehadet bio primljen jeste ljubav prema Allahu. Ljubav prema Allahu se razlikuje od ljubavi prema zeni, djeci, prijateljima, jer ljubav prema Allahu je potpuna predanost, poniznost, ljubav do krajnih granica sa iskrenoscu i velicanjem. Ko nekog drugog, sem Allaha, na takav nacin zavoli, ucinio je veliki sirk.

c) Slijedjenje Allahovog Poslanika s.a.w.s.
Allah to jasno kaze u ajetu kojeg ucenjaci nazivaju “ajet ispita” ili “ajet iskusenja” a glasi: ”Reci: Ako Allaha volite mene slijedite i vas ce Allah zavoljeti i grijehe vam oprostiti”.

d) Da volimo ono sto Allah voli
U ovo spada i ljubav prema vjernicima, ljubav prema Allahovim najodabranijim stvorenjima, poslanicima, prema dobrim dijelima itd. Ucenjaci mrznju prema onom sto Allah voli svrstavaju u veliko licemjerstvo (nifak). To su, dakle, bili uslovi sticanja Allahove ljubavi. Sada cemo se osvrnuti na drugu veoma bitnu tacku.

2.NACINI KAKO STECI ALLAHOVU LJUBAV

a) Vezivanjem za Kur’an i to citanjem, razmisljanjem o njemu i radom po njemu
Jedan od ucenjaka kaze: ”Ako zelis da znas kakvo je tvoje mjesto kod Gospodara, pogledaj kakvo mjesto Kur’an ima kod tebe i odmah ces znati.” Ko god se veze za neke dunjalucke stvari, vezao se za ono sto je prolazno, a onaj ko se veze za Kur’an vezao se za uze koje ne popusta. Allah u jednom ajetu kaze: ”Knjigu koju smo ti dali da bi oni o njenim porukama razmislili”.

Sto znaci, da je od osnovnih ciljeva spustanja Kur’ana ,razmisljanje o njemu. Imam Muslim biljezi jedan hadis u kome se kaze da je Allahov Poslanik s.a.w.s. bio kod Aise r.a. i kaze joj: ”O Aisa, pusti me da obozavam svoga Gospodara, da ibadetim Njemu”. Aisa rece: ”Ja volim tvoju blizinu ali volim i ono sto ti volis” ,pa ga pusti.” Pa je, kaze Aisa, klanjao i plakao dok nije bradu smocio sve do sabaha.

Zatim je dosao Bilal da ga probudi na sabah (on je to inace radio), i nasao ga je kako jos uvijek sijedi i place. Kada ga je Bilal vidio u takvom stanju rekao je: ”Tako ti Allaha reci zasto places.” Pa je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Spusteni su mi nocas ajeti. Tesko onome ko ih procita a ne razmisli o njima…” Kazu ucenjaci: ”Nema prijetnje osim za izostavljanje obaveznosti i cinjenja harama.”

b) Da se covjek posveti nafilama nakon izvrsavanja farzova
Imam Buhari biljezi hadis kudsij, a prenosi ga Ebu Hurejre gdje Allah kaze: ”Nece se moj rob pribliziti meni nicim sto je najdraze od onog sto sam mu ja propisao obaveznim i nece prestati da mi se priblizava nafilama sve dok ga ne zavolim a kada ga zavolim onda budem njegov sluh kojim slusa,njegovo oko kojim gleda…”

c) Zikrullah ili spominjanje Allaha
Kazu ucenjaci da olaksice koje nam je Serijat dao jesu zbog toga da insan ne bi pretjerivao. Jedino su dvije stvari koje Allah voli da se cine sto vise a to je sjecanje na smrt i spominjanje Njega. Kaze Allah s.w.t.: ”O vjernici spominjite Allaha puno”. Kazu ucenjaci: ”Ako vjernik praktikuje dowe koje su dosle od Poslanika s.a.w.s. na odredenim mjestima ubraja se u one koji puno Allaha spominju.”

d) Davanje prednosti onome sto Allah voli
Tj. kada covijek dode u situaciju u kojoj treba da ucini ili ono sto on voli ili sto Allah voli,pa on da prednost onome sto Allah voli,time stice Allahovu ljubav.

e) Razmisljanje o Allahovim imenima i svojstvima
Ibn Kajjim kaze da je ovo osnova da bi covjek zavolio Allaha,a samim tim i Allah njega. Jer vjernik razmisljanjem o Allahovim imenima shvata kakav je ustvari nas Gospodar i cini sve da mu se priblizi.

f) Razmisljanje o blagodatima koje nam je Allah dao
Poznato je islamsko pravilo: ”Gledaj u malim stvarima onoga koji je ispod tebe,bices zadovoljan onim sto je kod tebe ”. Velicanjem blagodati dovodi nas do zahvalnosti a zahvalnost dovodi do toga da ce nam Allah dati jos vise kako On to obecava.

g) Skrusenost
Imam Hakim navodi hadis gdje Poslanik s.a.w.s. kaze: ”Od predznaka Sudnjega Dana jeste to da ces doci u mesdzid i neces naci u njemu vjernika”. Kazu ucenjaci da se misli na tijela bez skrusenosti.

h) Sijelo s dobrim ljudima
Tj. s onima koje Allah voli jer covjek druzenjem s njima postaje kao i oni sto je veoma pozitivno za njega,jer postaje onakav kakvim Allah voli da bude.

i) Da covjek bude iskren s Allahom
Allah ima jedno ime a to je ED-DEJJAN,koje znaci da se ponasa s robovima onako kako se oni ponasaju s njim. Ako mi iskreno zelimo jednu stvar,npr.Sehadet na Allahovom putu,nema sumnje da to Allah nama nece dati. Kaze jedan ucenjak:”Nije toliko veliko da ti zavolis Allaha.Ono sto je veliko i zadivljujuce jeste da tebe Allah zavoli.”-tebe malog bespomocnog roba.Slava Allahu i hvala Mu bezbroj puta.

3.ZNAKOVI ALLAHOVE LJUBAVI

Znakovi da je Allah zavolio roba jesu:

a) Da vidis roba u pokornosti Allahu kako hrli za dobrim djelima.

b) Zelja za znanjem. Kome Allah zeli dobo poduci ga vjeri.Kaze Hasan El-Basri: ”Kad rob izgubi ugled kod Allaha,Allah mu da da smatra znanje nepotrebnim”.

c) Ljubav prema Sunnetu Poslanika s.a.w.s. Voli sunnet Allahovog Poslanika i cini sve da bi ga izvrsio.

d) Razmisljnje o susretu s Allahom. Imam Muslim navodi hadis koji prenosi Aisa da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Ko zavoli susret s Allahom zavoli i Allah susret s njim”. Da nas Allah pomogne,ucini nas od onih kojima je podario svoju ljubav i da nam ove rijeci,uz Allahovu pomoc, pomognu ka tom cilju jer ova vjera jeste vjera zrtve ali ova vjera, takoder, puno daje a najvrijednije sto ova vjera moze dati jeste da nas dovede do Allahove ljubavi.
A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, ﷺ, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541; Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, ﷺ, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, ﷺ, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji navodi se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja?’” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046; Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, ﷺ, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić