Hvala Allahu!

Dobro je da znaš, poštovani čitaoče, kako je problem koji te zadesio psihičke prirode. Dakle, opsesivno-kompulzivna bolest. U suštini, ova bolest ako savlada čovjeka, ne daj Bože, skoro da mu može uništiti vjeru i život. Zato je uspjeh to što si, uz Božiju pomoć, primijetio opasnost po sebe i odlučio si se liječiti.

Najuspješniji način liječenja uzroka ove bolesti jeste da se osoba ne obazire na nju, da vrijeme provodi u izvršavanju vjerskih dužnosti na ispravan način, bez obaziranja na opsesije koje ga opsjedaju.

Trebaš znati da su sumnje u korisnost tvojih vjerskih dužnosti, tvog namaza i slično, ustvari konačni cilj koji Božiji neprijatelj želi postići u vezi s tobom. Na taj ti način ubacuje opsesije i sumnjičenje svega. Njegova namjera nije uspostaviti i održati tvoje vjerske dužnosti, niti ih ispraviti, već mu je namjera da ti ih oteža kako bi ih zapostavio, ili ti ubacuje sumnju kako od toga u potpunosti nema koristi, la havle val kuvvete illa billahil alijjil azim, zato te Allahov neprijatelj, šejtan, počeo opsjedati od onoga dana kada si se pokajao, kako sam navodiš u pitanju!

Pogledaj šta čini s tobom prokleti šejtan, odnosno šta traži od tebe prije pokajanja, a već si bio zapostavio namaz?! Iz prazne kuće nema se šta ukrasti, shodno tome rečeno je Ibn Abbasu: „Židovi misle da ne postoji opsesivnost u njihovim molitvama?!“ On odgovori: „A šta da radi šejtan s opustošenim srcem.“ (Završen citat iz djela „El-Vabil as-sajb“, autor je Ibn Kajjim, 30.)

Tvoja obaveza je, kako smo naveli, ne obraćati pažnju na ovaj vid opsesivnosti u okvirima svog vjerovanja i izvršavanja svojih vjerskih dužnosti.

Opsesivnost je Božiji neprijatelj koji čovjeka dovodi do toga da zanemaruje očite i eksplicitne stvari.

Ako pretpostavimo da si zapao u višeboštvo, odnosno politeizam, ili si izgovorio nešto što te izvodi iz vjere, kao psovanje Allaha, psovanje Poslanika i slično tome, sačuvaj Bože, onda pretpostavljamo da se nedvojbeno suočavaš s ovim vidom opsesivnosti i paranoje. Ali, to nije potpuni kraj, čak ako se radi i o nevjerovanju u Allaha, jer nevjerstvo nije konstantna odlika svojstvena toj osobi, već nešto što ga je bacilo u taj ponor zbog njegovih riječi i djela. Svako ko se želi spasiti neka se pokaje zbog onoga što je učinio, neka odagna od sebe nevjerstvo i uzroke koji dovode do toga!

Najlakši i najbrži način za tebe je sljedeće: pokajanje za svoje riječi i djela koja nisu draga Uzvišenom Allahu, bez obzira na to da li je to nevjerstvo ili nešto drugo. Ovo je jedino logično rješenje! Onaj ko sebi predočava da nema koristi od svojih djela i molitvi mora znati da šejtan, Božiji neprijatelj, upravo želi to od tebe, to je njegov krajnji cilj.

Ovo se odnosi u slučaju da si počinio ova djela i ružne riječi, kako smo već gore naveli, dakle, ako su nedvojbeno i sasvim sigurno počinjena, a ne samo puka opsesivnost.

Propis o tome ne odnosi se na počinioca iako je to sigurno i nedvojbeno uradio, ali je bio nesvjestan, pomračenog uma, u snu, boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili je bio prinuđen i slično. Kako bi se dokazao i utvrdio propis za počinioca, on mora biti svjestan onoga što kaže i uradi, odnosno da je imao mogućnost odabira.

Jednom riječju, poštovani čitaoče, odagnaj od sebe opsesivnost, prihvati i približi se Allahu svim svojim srcem uz činjenje korisnih djela, pokaj se za svaki učinjeni grijeh, mali i veliki.

Molimo Uzvišenog Allaha da nam svima oprosti grijehe i uputi nas na Pravi put.

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu! Tako mi Boga, poštovani brate, tvoja situacija je krajnje neobična!

Propisuješ lijekove bolesniku i nemoćnom kako da se izbavi, a ti sam si bolestan.

Uvelike imaš opsesije, odgađao si svoj problem, iskušan si u tevhidu, u kojem je spas i u koji se ne smije sumnjati; sumnja u njega znači propast. Ako ti je srce uzdrmano, neće ti ništa koristiti. Potom, otvorio si sebi vrata novih sumnji kad si se upustio u raspravu sa svećenikom. Uzdrman si i poljuljan, pa kako da uvjeriš u nešto nekoga drugog. Prvo preispitaj sebe, izliječi svoju bolest prije nego što razmišljaš o liječenju drugoga.

Znaj, poštovani čitaoče, ako se ne okreneš istini, upustit ćeš se u zabludu, ako ne slijediš uputu, zalutat ćeš. Pogledaj šta si sebi odabrao i šta sebi i svojoj vjeri dopuštaš?!

Citirat ćemo riječi uvaženog učenjaka Ibn Kajjima el-Dževziju, Allah mu se smilovao, i nadamo se da ćeš promisliti o tim riječima koje eksplicitno rješavaju ovaj problem. On kaže: “Poznato je da čovjek nije siguran od misli, a nema ni moć da ih prekine, već ga one opsjedaju i napadaju, ali snaga vjere i uma mu pomažu da one najljepše prihvati, bude zadovoljan njima i ustali ih, a one ružne da odagna, prezire i odbaci od sebe. ‘Ashab je upitao: ‘Božiji Poslaniče, neko od nas krije u sebi nešto, tako da kada bi sagorio i postao žeravica, to bi mu bilo draže nego da priča o tome?’ A Poslanik upita: ‘Jeste li to osjetili?’ ‘Da’, rekoše. A Poslanik reče: ‘To je iskreno vjerovanje.’’” (Bilježi Muslim u poglavlju o vjerovanju, Ebu Davud u poglavlju o odgoju.)

O ovom hadisu navest ćemo dva stava:

prvi, odbijanje i preziranje toga smatra se istinskim vjerovanjem;

drugi, postojanje tih ružnih misli, koje šejtan ubacuje, jeste istinsko vjerovanje. Šejtan te misli ubacuje želeći da se čovjek suprotstavi svom vjerovanju, odnosno da napusti vjeru.

Uzvišeni Allah stvorio je dušu kao mlinski kotač koji je uvijek u pokretu i mora imati nešto da samelje. Ako se u njega stavi zrno, odmah ga samelje, ako se stavi prašina ili pijesak, također ih samelje. Tako je s idejama i mislima koje se kreću u srcu i duši, one su poput zrna koje se stavi u mlin, takav mlin nikada se ne kvari, već se u njega mora uvijek nešto ubacivati. Neki ljudi melju zrna od kojih nastaje brašno od kojeg on i drugi imaju koristi. Mnogi pak melju pijesak, šljunak, slamu i sl. A kad bude vrijeme da se zamijesi hljeb, čovjeku biva jasno od čega je njegovo brašno.

Najkorisniji lijek jeste da misliš o nečemu što ti koristi, umjesto suprotno, jer ko razmišlja o nečemu što mu ne koristi propustit će ono što mu je od koristi. Zanimaj se najkorisnijim stvarima, jer je najpreče da vodiš računa o mislima, željama, idejama i brigama. Kad je riječ ovoj tvojoj odlici i činjenici, pri čemu se ne udaljavaš niti približavaš svome Gospodaru, u tome nemaš sreće osim u Njegovoj bliskosti i zadovoljstvu tobom. Svaka poteškoća rezultat je tvog udaljavanja od Njega i Njegove srdžbe zbog tebe. Ko bude imao u svojim mislima i idejama prezrenost i odvratnost, u ostalim stvarima će biti također takav.

Čuvaj se kako šejtan ne bi mogao zaposjesti tvoje ideje i želje, jer će ih upropastiti toliko da će ih biti teško otklonuti, ubacit će ti opsesivnost i pogubne ideje, ispriječit će se između tebe i onoga što ti koristi. Ti si taj koji ga je usmjerio na sebe svojim razmišljanjem koje je počelo vladati tobom. Tvoj primjer jeste kao primjer vlasnika mlina kojim melje zrno, a onda mu dođe osoba sa pijeskom, šljunkom i ugljem da ih samelje. Ako ga odbije i onemogući mu da to što ima kod sebe samelje u mlinu, nastavit će nakon toga s mljevenjem onoga od čega ima koristi. Ako mu omogući da to stavi u mlin, pokvarit će time ostala zrna koja se u njemu nalaze, time će dobiti neupotrebljivu smjesu, odnosno brašno. (Sažetak prenesen iz djela el-Fevaid, str.191-194)

Što se tiče diskusije s kršćanskim svećenikom, naš savjet je da to ne činiš, jer je to široko polje, a ti nisi stručan da bi se nosio s tim. Kako da se upustiš sa njim u raspravu ili čak da ga uvjeriš u nešto kad je on, vjerovatno, stručan u toj oblasti. Jesi li primijetio kad diskutiraš s doktorom, kako bi ga uvjerio da ti propiše određeni lijek protiv neke opake bolesti, zar nisi vidio da te i ne sluša, ne prihvata tvoje mišljenje niti ono što pričaš?!

Zašto se onda upuštaš u raspravu kad je to područje vrlo široko, to je nauka o sektama, vjerama i dogmatici, a ti nisi upućen u to, čak si zbog toga zabrinut i mučiš sebe. Reći ćemo ti otvoreno da si pogriješio u tome. A nadamo se da će te Allah nagraditi za trud koji si uložio kako bi u raspravi pobijedio tog kršćanina, ali, ipak, prije svega, moraš se obrazovati, učiti i proučavati dugi niz godina ovu problematiku, a nakon toga upustiti se u odbranu islama i pozivanju nemuslimanā da prigrle islam.

Ako je nešto došlo do tvoga srca od ovog svećenika, neka te Allah pomogne i osnaži protiv toga. Možeš se obratiti nekome ko posjeduje znanje u ovoj oblasti da otkloni od tebe bilo kakve sumnje.

Ako si imao namjeru njega pobijediti i uvjeriti u ispravne stavove, onako kako si to opisao u svome pitanju, onda moraš znati da je taj čovjek lažac. Uzvišeni Allah kaže: „O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: ‘Vjerujemo!’, a srcem ne vjeruju, i jevreji koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječi s mjesta njihovih izvrću i govore: ‘Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!’ A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovome svijetu čeka poniženje, a na onome svijetu patnja golema.“ (el-Maida, 41)

Šejh es-Sa’di, Allah mu se smilovao, u svom tefsiru,str. 231, kaže: „Božiji Poslanik, ﷺ, bio je mnogo zabrinut za stvorenja. Njegova tuga postala bi velika kada bi vidio nekoga ko pokazuje svoje vjerovanje, a potom se vraća u nevjerstvo. Uzvišeni Allah uputio ga je rekavši mu da ne tuguje i ne očajava zbog takvih, jer njihovo prihvatanje ne donosi korist, kao što ne donosi nikakvu korist ni njihovo odsustvovanje iz vjere. Zato se se u ajetu ukazuje na to da se zbog takvih ne tuguje (“…oni koji ustima svojim govore: ‘Vjerujemo!’, a srcem ne vjeruju…”). Za onima koji su očajavali i tugovali za njima jeste određena skupina vjernika, onih koji svoju vjeru jasno očituju, spolja i iznutra, bojeći se Allaha da se ovi ne odmetnu od svoje vjere. Naime, kad čovjek osjeti slast vjerovanja, i ono prožme njegovu dušu, neće željeti napustiti vjeru.

Riječi Uzvišenog Allaha: „…a oni koji su jevreji, koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju.“ Dakle, to su oni koji udovoljavaju i slijede svoje nadređene, njihova djela baziraju se na lažima i zabludi. Ovi nadređeni koje drugi slijede neće ti doći, već, suprotno tome, oni će ti se suprotstaviti, bit će sretni u svojoj zabludi, što je u biti izvrtanje riječi od njihovog pravog smisla, odnosno prihvatit će smisao riječi onako kako to Allah želi, bez istinske namjere, kako bi odveli druge u zabludu i odvratili ih od istine. Oni se zalažu za stranputicu, slijede laži  bez ikakvog obeshrabrivanja. Zato, nemoj se brinuti zato što te nisu slijedili, jer se oni odlikuju nedostacima. Zbog takve osobe nema potrebe izražavati brigu. „Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!“ Dakle, ovo su njihove riječi kad ti se obraćaju, u biti oni nemaju iskrenu namjeru osim da slijede zabludu. Jedni drugima govore: „Ako vam Muhammed presudi tako da to odgovara vašoj zabludi, onda tu presudu prihvatite, ako vam ne presudi onako kako vama odgovara, onda se čuvajte i nemojte ga slijediti u tome.” To je u suštini sumnjičenje i slijeđenje hirova i zabluda. A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. Ovo je u skladu s riječima Uzvišenog Allaha: ‘Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti, Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.’ (el-Kasas, 56)

To su oni čija srca Allah ne želi očistiti, dakle, zato su uradili to što su uradili.

Ovo ukazuje na to da onaj ko ima namjeru preispitati vjerski propis slijedi svoju zabludu i hir, a kad mu se presudi nako kako mu odgovara biva zadovoljan, a ako mu ne odgovara propis, on postaje bijesan. To je dokaz neiskrenosti i zalutalosti njegovog srca. Također, onaj ko prihvata Šerijat i njime je zadovoljan, taj je čista srca.Čistota srca biva uzrokom svakog dobra i ona u najvećoj mjeri poziva ka racionalnom govoru i korisnom poslu.

Njih na ovome svijetu čeka poniženje, dakle, sramota, a na onome svijetu patnja golema. Misli se na vatru i gnjev Gospodara Moćnog.” (završen citat)

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Prvo što je Allah, dž. š., stvorio jeste Njegov Arš (Prijesto), a ne Kalem (Pero), kako se to pogrešno misli. Dokaz za to jeste hadis koji bilježi imam Buhari u kojem se navodi: “Allah je bio kada ničega nije bilo prije Njega, a Njegov Arš (Prijesto) bio je na vodi. Kasnije je stvorio nebesa i Zemlju, i u Zikru (Knjizi) je zapisao odredbe svega postojećega.” Ovo jasno ukazuje na redoslijed stvaranja stvari.
Ibn Kajjim je izrekao sljedeće stihove:
Ljudi se razilaze o pitanju Kalema (Pera) kojim su
zapisane sve odredbe Sudije dana Sudnjega.
Da li je stvoren prije Arša ili kasnije,
Ebu El-A‘la el-Hemezani dva mišljenja spominje,
a istina je da je Arš stvoren ranije, jer je
i prije zapisivanja odredbi imao svoje stupove (osnovu, temelje).

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina