Hvala pripada Allahu.

Buharija (4631) i Muslim (2760) su zabeležili predaju od Ibn Mesuda da je Allahov Poslanik, alejhi selam, rekao:

„Nema niko da mu je pohvala draža mimo Allaha, i zbog toga On je pohvalio sam Sebe. I nema niko ko je ljubomorniji od Allaha, i zbog toga je zabranio razvrat.“

Uzvišeni Allah nema potrebu za svetovima (stvorenjima), njihovim pohvalama i delima. Bez obzira kakva dobra ili loša dela oni radili, ne mogu da naštete Allahu, niti mogu čime da Mu koriste. On Uzvišeni nema nikakve potrebe za njima, ali su oni u potrebi za Njim, kao što On Uzvišeni kaže:

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan. (Kur’an, poglavlje Fatir, odlomak 15)

Ali, Uzvišeni Allah, voli od Svojih robova da Mu budu pokorni, da imaju lepo mišljenje o Njemu i da Ga hvale, da Mu zahvalni budu i da neverstvo ne čine. A sve to zbog mnogobrojnih mudrosti i uzvišenih značenja, od kojih ćemo spomenuti samo neke:

Uzvišeni Allah, voli da Ga hvale i Sebe je pohvalio, i robovima Svojim je naredio da ga hvale, zato što je On toga zaslužan. Voli od Svojih robova da Ga opisuju onako kako On zaslužuje, jer ako to urade, to će ih sačuvati od toga da Mu pripisuju stvari koje Mu ne dolikuju.
Slavljenje i veličanje Njega onako kako On zaslužuje je uspostavljanje istine i rada po njoj. Tako je pravda uspostavljena na nebesima i Zemlji; suprotno tome, ako mu budu nezahvalni i ne budu mu zahvaljivali, neće moći uspostaviti pravdu među sobom.
Slavljenje i veličanje Njega je od najveće koristi ljudima na ovom i onom svetu. Islamski učenjak Nevevi je u komentaru hadisa kojeg smo spomenuli, rekao:
„U stvarnosti ovo je od najvećih koristi ljudima, jer Ga oni hvale, i On ih nagrađuje, tako da imaju korist, dok, Uzvišeni Allah nema potrebe za ljudima i njihove pohvale Mu ne koriste, a ako Mu ne budu zahvalni to neće da Mu šteti.“

Kaže učenjak Mubarekfuri u Tuhfetu-l-Ahvezi (9/357):

„On voli pohvale da bi mogao da nagrađuje zbog toga, i zbog toga to ide u korist ljudima; a ne zato jer On ima koristi od zahvale i pohvale. Mi volimo zahvalu jer iz toga imamo neku korist i zato da bismo mogli da imamo visoko mesto među ljudima. Tako da je jasno da obični narod pravi grešku kada kaže: ‘Ako Allah voli pohvalu, zašto je i mi ne bismo voleli.’“

Štaviše, hvaljenje Njega je priznavanje Njegovog istinskog stepena. Kada bi bio slučaj da nam to nije naredio, i rekao kako ćemo to da radimo, ne bismo znali šta to dolikuje Njegovoj veličini i uzvišenosti od pohvale i veličanja, i ne bismo upoznali našeg Gospodara preko Njegovih lepih imena i savršenih svojstava. Znanje o tome je osnova Njegovog hvaljenja i veličanja, i to je osnova preko koje rob poznaje svog Gospodara.
Hvaljenje Uzvišenog Allaha oslobađa pojedinca od osobina oholosti, umišljenosti i ponosa. Onaj ko ne pripisuje sve blagodati Allahu i ne zahvaljuje Mu zbog njih pripisaće ih sebi, i tako će da se uzoholi, gledaće na ljude sa visine, kao što je rekao Karun iz vremena Musaa, alejhi selam, kada su ga opomenuli na Allaha i Njegove blagodati: „Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’ – govorio je on.“ (Kur’an, Kazivanja, 78). To je zbog njegove umišljenosti prema ljudima i zbog njegove oholosti. Pa je Allah učinio da ga zemlja proguta, zajedno sa njegovom kućom. Onda je Uzvišeni Allah rekao: „Taj drugi svet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.“ (Kur’an, Kazivanja, 83)
Hvaljenje Uzvišenog Allaha, i poznavanje Njega učenjem Njegovih savršenih svojstava otvara vrata istinskom robovanju Njemu, a što ne možemo da uradimo niti da do toga dođemo osim da naučimo razloge zbog čega trebamo da Ga hvaliti, a što se može postići učenjem značenja Njegovih lepih imena i savršenih svojstava koja od nas proiziskuju da Ga hvalimo.
Hvaljenje i veličanje Njega Uzvišenog, onako kako zaslužuje, otvara vrata razumevanja naših slabosti, manjkavosti, poniženosti i potrebe. Tako će osoba da postigne istinski stepen robovanja Allahu. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: „Dva su oblika potrebe (siromaštva): Prvi oblik je prinudno siromaštvo. Ova vrsta je uopštena i iz nje se ne izuzima pobožan ili grešnik. Ona ne povlači sa sobom hvalu ili kuđenje, nagradu ili kaznu, nego je ona na stepenu da je stvorenje u takvom stanju stvoreno. Druga vrsta siromaštva (potrebe) je siromaštvo izbora podložno volji (tj. priznavanje svoje nemoći), koja je rezultat dve vrste znanja: znanje roba o njegovom Gospodaru i njegovo znanje o sebi. Kada rob postigne ove dve vrste znanja, one ga vode vrsti potrebe i siromaštva prema Allahu koje je ustvari pravi izvor snage i sreće.“ Tariku-l-Hidžretejn (str. 9)
Na kraju, kažemo:

Nije u redu uopšte postavljati ovo pitanje, jer nema šerijatske ili razumske osnove za ovo pitanje. Ako je ispravno pitati: „Zašto Allah hvali sam sebe i naređuje Svojim robovima da Ga hvale, iako nema potrebe za tim?“ Onda je ispravno i ovo pitanje: „Zašto im je naredio da klanjaju, poste, obavljaju hodočašće, da Ga spominju i da čitaju Kur’an? Zar On nije nezavistan od svega toga?“

Baš kao što On Uzvišeni nema potrebe za ljudskim pohvalama, isto tako nema potrebe za njihovim molitvama, postom ili bilo kojim drugim ibadetom (delom obožavanja). Tako da osoba treba da se fokusira na to da se pokorava Allahu i da Ga obožava na osnovu pokornosti i predanosti, ubeđenja i zadovoljstva. Uzvišeni Allah u hadisu kudsijj, kaže:

“O robovi moji, vi nikada ne možete da dođete do onoga čime biste Meni štetu naneli pa da Mi je nanesete, niti ikad možete da dođete do onoga što će Meni korist doneti, pa da Mi je donesete. O robovi moji, kad biste vi i prvi i zadnji, i ljudi i džinni, imali srce najpobožnijeg čoveka, to ništa ne bi Moju vlast povećalo. O robovi moji; kada biste vi, i prvi i poslednji, i ljudi i džinni, imali srce najgoreg grešnika, to ništa ne bi Moju vlast umanjilo.” Hadis beleži Muslim (2577).

A Allah zna najbolje.

Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid

Izvor: http://islamqa.info/ar/201651

http://www.islamhouse.com/sr

Na ovo pitanje je već odgovoreno:

PITANJE: Kakav je propis za osobu koja ponekad, zbog nemogućnosti na poslu da se izmakne da namaz obavi, obavlja namaz nakon njegovog vremena, tj. podne -namaz u vrijeme ikindijskog vremena?

ODGOVOR: Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, te propisao njegovo obavljane u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 103)
Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Mu'minun, 1-11), “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (El-Me'aridž, 19-35)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu'azu kada ga je slao u Jemen neposredno prije smrti: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.
Radi navedenog, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh.
Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59)
Imam Evza'i, rhm, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rhm, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu'ajm.
Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rhm, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).
Allah, azze ve dželle, je rekao: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (El-Ma'un, 4-5)
Mus'ab, sin Sa'da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O babuka moj, jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.’ Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa'd, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.'” Predaju je zbilježio Ibn Džerir u Tefsiru.
Istaknuti učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, ističe: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)
Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno, jer se ti razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme.
Allah, azze ve dželle, je rekao: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 3)
Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd.
Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.'” Hadis je zabilježio Buhari.
Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama ili u strahu nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje posebno svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 102-103)
Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle šanuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.
Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.
Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.
Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.
Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi'ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn Omer, Sa'd b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes'ud, Kasim b. Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)
Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rhm, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rhm, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta'zimu kadris-sala, 2/1000)
Hafiz Ibn-Redžeb, rhm, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi'na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358)
Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn Hazm, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Hafiz Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.
Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm.
Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim za onog ko bude u stanu besvijesti (koma, san i sl.) ili onog ko je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.
Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama navedenim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze?
Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca. Kao npr. da klanja ikindiju nakon nastupa akšam namaza, ili jaciju nakon pojave zore, ili sabah nakon izlaska sunca i sl.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju pa da ih klanja u noći, niti noćne namaze pa da ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu'ul-fetava, 28/22)
Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.).
Uvaženi šejh Ibn Baz, rhm, bio je upitan: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).
Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.
Dokaz za to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” (Muslim, br. 705).
(Vidi: Medžmu'ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu'ul-fetava, 24/28)
Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima: prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu, drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i sličene poteškoće, treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”
Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.
Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani pa tako i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti.
Allah, dželle šanuh, najbolje zna.

Amir I. Smajić
Medina, 05. ša'ban, 1433 god.
https://amir-smajic.blogspot.com/2012/06/propustanje-namaza-radi-posla.html?fbclid=IwAR3SZPhWIpboaqMC3toFNy4qjC0bSwc1O0naxijEayzuIPTErIzr15cQ0ow