Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je liječenje ovom metodom, rekavši: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima dobra, onda je to u rezu hidžame, gutljaju meda i dodiru vatrom, kada se lijek podudari sa bolešću, a ja ne volim liječiti se vatrom.” (Buhari i Muslim); “Najbolje čime se možete liječiti jest hidžama”, ili je rekao: “To je jedan od vaših najboljih lijekova.” (Muslim)
Postoje vjerodostojni hadisi koji ukazuju na pokuđenost zarade koju čovjek stekne hidžamom, a jedan od tih hadisa jeste predaja koju bilježi imam Muslim, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najgora zarada je mehr prostitutke, naknada za psa i zarada onoga ko obavlja hidžamu” (Muslim);“Naknada za psa je nevaljala, mehr prostitutke je nevaljao, zarada hidžamom je nevaljala.” (Muslim)
S druge strane, postoje predaje koje ukazuju na to da je onome ko obavlja hidžamu dozvoljeno za svoj posao uzeti naknadu. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Ebu Tajjiba obavio hidžamu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a potom je Poslanik naredio da mu se dadne jedan ili dva sāa (četiri pregršti) datula i zauzeo se kod njegovih vlasnika da mu smanje dadžbine.” (Buhari i Muslim) Kazao je Ibn Abbas: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio je hidžamu, pa je onome ko obavlja hidžamu dao naknadu. Da je to bilo haram, ne bi mu dao naknadu.” (Buhari i Muslim)
S obzirom na navedene predaje, islamski su učenjaci zauzeli različite stavove u pogledu naplaćivanja usluga obavljanja hidžame i zarađivanja na taj način. Postoji mišljenje da je haram naplaćivanje usluge činjenja hidžame, dok velika većina učenjaka smatra da je to dozvoljeno. Ipak, mnogi učenjaci koji preferiraju dozvolu smatraju da je zarada putem hidžame pokuđena. (Ibn Kudama, El-Mugni, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)
Rezimirajući prethodno, može se zaključiti da je čovjeku koji nije u potrebi da se bavi hidžamom bolje da nađe neki drugi posao, jer mu je to pokuđeno. A ako je neko u potrebi za tim, dozvoljeno mu je, bez pokuđenosti. Ako se tome pridoda namjera da se omogući prakticiranje hidžame, jer je na nju podsticao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda je to dobro djelo.
Što se tiče vremena u kojem se obavlja hidžama, postoje predaje koje ukazuju na pohvalnost i prioritet nekih datuma i druge predaje koje upozoravaju da se hidžama čini određenim danima, poput subote i srijede. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio hidžamu na dvije strane vrata i u vrhu leđa, te da je obavljao hidžamu sedamnaestog, devetnaestog i dvadeset prvoga dana u mjesecu. (Tirmizi, koji kaže da je hadis hasen, a vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani u Miškatul-mesabih) Dio učenjaka ovu i slične predaje smatra prihvatljivim te stoga vidi pohvalnim da se hidžama čini 17., 19. ili 21. dana u hidžretskom mjesecu. Međutim, prema mišljenju većine učenjaka, sve predaje koje govore o vremenu obavljanja hidžame su slabe, pa su stoga rekli da je hidžama propisana onda kada za njom postoji potreba, bez obzira kojeg datuma ili dana to bilo. (Tuhfetul-ahvezi)
Od imama Ahmeda prenosi se da je izbjegavao obavljati hidžamu subotom i srijedom (Ibn Kajjim, Zadul-mead), a kada je imam Malik upitan o hidžami subotom i srijedom, pa je rekao: “U tome nema smetnje. Nema dana u kojem nisam činio hidžamu i ništa od toga ne smatram pokuđenim.” (El-Munteka) Uzvišeni Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/uzimanje-nadoknade-za-hidzamu/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Zahvala pripada Allahu;
Riječ el-meãzif (المعازف) je množina od riječi mi'zefe (مِعْزَفَةٌ), i to prestavlja alatku za zabavu,1 a to je sprava kojom se svira.2 El-Kurtubi, rahimehullah, prenosi od el-Dževherija, rahimehullah, da su el-meãzif isto što i el-gina (الغناء), dok el-Dževheri u svom djelu Es-Sihah kaže da su to: „Instrumenti za sviranje – المَلَاهِي.ˮ3, dok neki kažu da je to sam zvuk kojeg ispuštaju instrumenti za sviranje. A u Havašiju od ed-Dimjatija, rahimehullah, navodi se: „El-meãzif su defovi ili neke druge sprave koje se udaraju.ˮ4

Dokazi iz Kurana i Sunneta o zabrani muzike:

Uzvišeni Allah je rekao u suri Lukman: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili. (Lukman, 6.)
Ibn Abbas, more znanja ovog ummeta, radijallahu anhu, je rekao: „To je el-gina – tj. pjevanje.“5
Mudžahid, radijallahu anhu, je rekao: „El-Lehv je udaranje u bubanj ili doboš.ˮ6
El-Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ovaj ajet je spušten povodom pjevanja i šejtanovih frula.ˮ7
Es-Sa’di, rahimehullah, je rekao: „Ovo obuhvata svaki zabranjen, ružan govor i besposlicu, te svaki govor koji poziva i vodi ka kufru (nevjerstvu) i grijehu, te govor onih koji odvraćaju od istine, i raspravljaju se braneći neistinu da bi se tako suprostavili istini, te svako ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, laž, grđenje i psovku, te pjevanje i šejtanske frule, kao i besposlene razonode od kojih nema koristi niti u vjeri, niti u dunjaluku.ˮ8
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „A dovoljno nam je tumačenje ashaba i tabiĩna da priče za razonodu (lehvul-hadis) predstavljaju pjevanje (el-gina’), i to se ispravno prenosi od Ibn Abbasa i Ibn Mesˊuda. Ebus-Sahba je rekao: ‘Upitao sam Ibn Mesˊuda o govoru Uzvišenog: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha osim Kojeg drugog boga nema, to je pjevanje.’, ponovivši to tri puta.’
Također, ovo se ispravno prenosi od Ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, tj. da je to muzika (pjevanje), i nema kontradiktornosti u tome da se lehvul-hadisi odnosi kako na muziku, tako i na ono što se prenosi o nearapima, njihovim kraljevima, rimskim vladarima i sl. kao što je to činio en-Nadr ibn el-Haris među stanovnicima Mekke, i tako ih zavodio od Kurana. Obje ove stvari predstavljaju, lehvul-hadis (tj. Beskoristan i prazan govor), i zato je Ibn Abbas, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, rekao: ‘Lehvul-hadis je pjevanje i ono što je beskorisno.’
Među ashabima bilo onih koji su spomenuli ovo tumačenje, bilo je i onih koji su spomenuli drugo tumačenje, a ima i onih koji su spomenuli oba mišljenja, sastavivši ih. El-Gina, tj. Pjevanje, više spada u besposlen govor i mnogo je štetniji nego kazivanje o kraljevima i pripovijedanje događaja vezanih za njih, jer to prestavlja poziv u zinaluk (blud), izvor nifaka (licemjerstva), mreža šejtanova i opijenost razuma, te njegovo odvraćanje od Kurˊana, više nego li ijedan drugi beskoristan govor; zbog veličine naginjanja duše ka tome i njene želje za tim.
Navedeni ajeti obuhvataju pokuđenost zamjene Kurˊana besposlenim govorom, kako bi neznanjem i iz zabave zavodili s Pravog puta, a ako bi im se učio Kurˊan oni bi se okretali od njega, kao da ga nisu ni čuli, i kao da su gluhi, a to je prava teškoća i gluvoća. Ako bi nešto od njega (Kurˊana) i saznali, ismijavali bi se time. Sve ovo zajedno ne može doći osim od nekog ko je u najvećem kufru (nevjerstvu), a ukoliko bi neko od onih koji sviraju ili slušaju muziku imao samo dio od navedenog, takav bi imao onoliko udjela u tome i pokuđenosti shodno svom učešću u navedenim stvarima.“9
Uzvišeni je rekao: I zavodi glasom svojim koga možeš. Prenosi se od Mudžahida, rahimehullah, da kaže u tumačenju prethodnog ajeta: „Povuci dole za sobom koga možeš… Glas njegov je pjevanje i beskoristan govor.’
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovo pripisivanje (glasa šejtanu) je pripisivanje koje ukazuje na određenost kao što su riječi svoju konjicu i pješadiju,10 tako da svaki onaj koji govori o nepokornosti Allahu, ili onaj koji zviždeći čuva stado, frulom, ili udara u def i bubanj biva određen ovom zabranom (haramom), i određen kao šejtanov glas, a svaki onaj koji ide ka nepokornosti Allahu u svom hodu on biva od njegove (šejtanove) pješadije, kao i svaki onaj koji jaše (vozi se) ka grijehu biva od njegove konjice. Ovako su govorili učenjaci prvih generacija, kako nam to prenosi Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan: ‘Njegova pješadija (šejtanova) je svaki pješak koji ide ka nepokornosti Allahu (grijehu).'ˮ11
Uzvišeni je rekao: Pa zar se ovom govoru isčuđavate, i smijete se, a ne plačete, gordo dignutih glava (samidun).
Ikrime, rahimehullah, prenosi od Ibn Abbasa, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, da riječi es-sumud12 u dijalektu plemena Himjer znači pjevanje (el-gina’) pa se kaže: ,,اسمدي لنا – tj. zapjevaj nam.“ Ikrime dodaje: „Kada bi čuli Kurˊan počeli bi pjevati, pa je povodom toga spušten ovaj ajet.ˮ
Ibn Kesir, rahimehullah, je rekao: „O riječima Uzvišenog وأنتم سامدون – gordo dignutih glava, Sufjan es-Sevri prenosi od svog oca, a on od Ibn Abbasa da je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) je jemenska riječ, pa se kaže اسمد لنا – ismid lena – tj. zapjevaj, a isto to je rekao i Ikrime.“13
Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, a on od Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ne prodajte robinje pjevačice, niti ih kupujte, niti učite pjevanju. Nema nikakva dobra u njihovoj kupoprodaji, i njihova zarada je haram (zabranjena) i zbog njih je objavljen sljedeći ajet: Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili.14
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista će se u mom ummetu pojaviti ljudi koji će ohalaljivati (dozvoljavati) svilu, alkohol i instrumente.“15
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Ovaj hadis je sahih (vjerodostojan) bilježi ga el-Buhari u svom Sahihu, i koristi ga kao dokaz, i spomenuo ga je bez lanca prenosilaca, ali na način koji ukazuje da potvrđuje njegovu vjerodostojnost, i rekao je: ‘Poglavlje o onome što je došlo o onima koji ohalaljuju alkohol i zovu ga drugim imenom.'“16 U ovom hadisu imamo dokaz o zabrani muzičkih instrumenata gledajući sa dva aspekta:

Prvi:
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem ‘ohalaljuju’ što jasno ukazuje da navedene stvari, od kojih su i muzički instrumenti, nisu dozvoljene u šerijatu, tako da će ih ovi ljudi ohalaljivati.

Drugi:
Poistovjećivanje muzičkih instrumenata sa stvarima oko kojih su svi složni da su zabranjene, a to je zinaluk (blud) i alkohol, tako da i oni (muzički instrumenti) nisu zabranjeni onda ne bi bili poistovjećeni s tim (zabranjenim) stvarima.17
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Tako da ovaj hadis nosi u sebi dokaz o zabrani muzičkih instrumenata, a to su kod učenjaka jezika sprave koje proizvode muziku, pa ovaj naziv onda obuhvata sve njezine vrste.ˮ18
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O ovome se prenosi i od Sehla ibn Sa’da es-Sa'idija, Imrana ibn Husajna, Abdullaha ibn Amra, Abdullaha ibn Abbasa, Ebu Hurejre, Ebu Umame el-Bahilija, Aiše, majke pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, Enesa ibn Malika, Abdurrahmana ibn Sabita i el-Gazija ibn Rebije.ˮ, a zatim je spomenuo u djelu Igasetu el-Lehfan da to aludira na zabranu.19
Od Nafi'a, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Omer je jedne prilike čuo frulu, pa je stavio svoje prste u uši, i skrenuo s tog puta (pravca), a onda mi rekao: ‘O Nafija, da li čujes išta?’ Odgovorih: ‘Ne!’ Pa je izvadio prste iz svojih ušiju, i rekao: ‘Bio sam s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je čuo slično ovome, pa je uradio isto kako sam i ja uradio!'ˮ20
Kazm je mislio da ovaj hadis ne ukazuje na zabranu, jer da je bilo tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi naredio Ibn Omeru da začepi uši, i Ibn Omer bi isto to naredio Nafiji.
Odgovor na to je: On nije slušao to (muziku), nego samo čuo, a postoji razlika između slušanja nečega i čujenja. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Što se tiče čujenja, kojeg čovjek nenamjerno učini, na takvog se ne odnosi zabrana niti kuđenje po stavu svih učenjaka, stoga se pokuđenost i pohvala vežu za slušanje, a ne čujenje, tako da će onaj koji sluša Kurˊan biti nagrađen, a onaj koji ga čuje bez namjere za tim neće imati udjela u nagradi; jer se djela vrednuju prema namjerama, pa tako i ono što je zabranjeno od zabave ako bi je čuo nenamjerno ne bi imao štete od toga.ˮ21
Ibn Kudame el-Makdisi, rahimehullah, je rekao: „Slušalac je onaj koji ima namjeru da sluša, a to se nije desilo od Abdullaha ibn Omera, Allah bio s njima dvojicom zadovoljan, naprotiv on je samo čuo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao potrebu da zna kada je završeno pjevanje i svirka, jer se bio sklonio s tog puta, začepio uši, i nije htio da se vrati i otčepi uši dok ti zvukovi ne prestanu, pa je to onda bilo dozvoljeno shodno potrebi.ˮ22
Vjerovatno, slušanje koje spominju ova dva imama je pokuđeno, ali je bilo dozvoljeno radi potrebe koja se je pojavila, kao što ćemo to navesti u govoru imama Malika, rahimehullah.

Govor Imama ummeta:

El-Kasim, rahimehullah, je rekao: „El-Gina’ (pjevanje) spada u beskorisne stvari.ˮ
Hasan el-Basri, rahimehullah, je rekao: „Ako bi se na nekoj proslavi našao beskoristan govor (zabranjeno pjevanje), onda se ne smije odazvati na takvu stvar.ˮ23
Šejhul islam, rahimehullah, je rekao: „Stav sva četiri imama mezheba po pitanju muzičkih instrumenata je da su zabranjeni. Bilježi se u Sahihu od el-Buharije i drugih, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će se u njegovom ummetu pojaviti oni koji će ohalaljivati svilu, alkohol i muzičke instrumente, i spomenuo je da će takvi biti pretvoreni u majmune i svinje. Ne prenosi se ni od kog od sljedbenika četiri imama da su se razišli po pitanju muzičkih instrumenata.ˮ24
El-Albani, rahimehullah, je rekao: „Sva četiri imama su složena oko toga da su svi muzički instrumenti zabranjeni.ˮ25
Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „Mezheb Ebi Hanife je po ovom pitanju od najstrožijih mezheba, i njegov govor je u ovome od najžešćih govora, njegovi sljedbenici od učenjaka su bili jasni kada kažu da je svako slušanje muzike strogo zabranjeno, kao što je frula, def, čak i udaranje granom (po nečemu). Oni jasno navode da je to grijeh koji za sobom povlači fisk (tj. da neko bude proglašen velikim griješnikom), zbog kojeg se od čovjeka ne prima svjedočenje (u kadiluku). Još dalje su otišli u tome je kada kažu: ‘Slušanje muzike je veliki grijeh, a uživanje u tome je kufr (tj. nevjerstvo).’ Ovo je njihov govor, i o tome navode hadis, koji nije ispravno da bude pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su rekli: ‘I dužnost svakog koji prođe pored nje (muzike) je da uloži krajnji trud da je ne čuje.'“
Ebu Jusuf je rekao kada je čuo u jednoj kući muziku i pjevanje: „Uđi kod njih bez traženja dozvole, jer je zabranjivanje lošeg i zla stroga obaveza. Da nije dozvoljeno ući kod njih bez izuna (dozvole) ljudi bi bili onemogućeni da sprovedu ovu obavezu.ˮ26
Upitan je imam Malik, rahimehullah, o udaranju u doboš (bubanj) i sviranju frule, te šta ako to čuješ dok prolaziš putem ili na nekom sijelu, pa osjetiš slast u tome?
Rekao je: „Neka ustane odmah sa tog sijela osim ako je došao nekom potrebom, ili nije u stanju da ustane (ode), a što se tiče, puta, neka se vrati ili brzo prođe.ˮ27
Takođe, rahimehullah, je rekao: „To kod nas ne rade osim veliki griješnici.ˮ28
Ibn Abdulberr, rahimehullah, je rekao: „Od zabranjenog profita oko kojeg postoji koncezus svih učenjaka, te da su to zabranjene stvari, jeste: kamata, profit bludnice, suht (nepravedno zarađen imetak), mito, uzimanje naknade za naricanje i pjevanje (el-gina’), tako isto i za gatanje, tvrdnju da se poznaje nevidljivi svijet ili vijesti sa nebesa, te za frule i sve vrste beskorisnih stvari.ˮ29
Ibn Kajjim pojašnjava stav imama Šafije, rahimehullah, rekao: „Učenjaci i poznavaoci stava imama Šafije jasno su naznačili da je muzika zabranjena, i odbacili (negirali) su govor onih koji njemu pripisuju da je to dozvolio.ˮ30
A učenjak šafijskog mezheba koji je napisao djelo Kifajetul-ahbar naveo je da je sviranje i danguba od prezrenih stvari, te da je obaveza onima koji mu prisustvuju da upozore na to i osude ga, a zatim je rekao: „I ne spada s njega obaveza upozoravanja na to, čak ako bi tu bili prisutni i učenjaci zla (oni koji ne rade po znanju i dozvoljavaju zabranjeno), jer oni su ti koji štete šerijatu, ili ako bi bili prisutni zli siromasi (misleći na sufije, zato što oni sebe nazivaju siromasima), jer su oni neznalice i sljedbenici svakog galamdžije, ne nalaze upute u znanju i povode se za svakim povjetarcem koji zapuše.ˮ31
Ibn Kajjim, radijallahu anhu, je rekao: „A što se tiče stava imama Ahmeda, njegov sin Abdullah je rekao: ‘Upitao sam svog babu o pjevanju pa je odgovorio: ‘Pjevanje rađa nifak (licemjerstvo) u srcu, i ja ga ne volim.’ Zatim je spomenuo riječi imama Malika: ‘To kod nas ne rade osim veliki griješnici.'“32
Ibn Kudame, ekspert hanbelijskog mezheba, radijallahu anhu, je rekao: „Razonode (zabave) ima tri vrste:
Zabranjena, a u to spada svako udaranje u strunu, plesanje, frula, tambura, harfa, gusle i sl. Svaki onaj koji bi ustrajao u njihovom slušanju njegovo svedočenje ne bi bilo više prihvaćeno (u kadiluku)…ˮ33
Takođe je rekao, rahimehullah: „Ako bi (neko) bio pozvan na večeru (slavlje) pri kojem bi bilo zabranjenih stvari, kao što je alkohol i svirka, a on je u stanju to da kritikuje (ili spriječi) odazvat će se i opomenuti na to, jer bi tako spojio dvije obaveze, a ako ne bi bio to u stanju, onda se neće odazvati.ˮ34
Et-Taberi, rahimehullah, je rekao: „Učenjaci svih krajeva su složni oko pokuđenosti (prezrenosti) muzike i njene zabranjenosti a suprotno tome su rekli samo nekolicina njih, od kojih je Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-‘Anberi, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Čvrsto se drži onog na čemu je većina.“ I rekao je: „I onaj koji se raziđe sa džematom (izdvoji se) umrijet će džahilijetskom smrću.“35
Izraz keraha (pokuđenost) je korišten kod prvih generacija u značenju harama tj. zabranjene stvari, a zatim je prevagnulo korištenje te riječi za nešto što je prezreno i pokuđeno. Ovaj izraz treba razumjeti kao zabranu zbog riječi: „njene zabranjenosti“, a nijedna stvar nije zabranjena osim da bude haram, kao i radi spomenuta dva hadisa u kojima je prisutan stroga pokuda takvog djela. El-Kurtubi, rahimehullah, je prenio ovu predaju nakon čega je rekao: „Rekao je Ebul-Feredž i el-Kafal, od naših učenjaka (tj. malikija): ‘Svjedočenje pjevača i plesača neće biti prihvaćeno.’ Kažem: Pa ako se uzme u obzir da ova stvar nije dozvoljena, onda ni uzimanje naknade za to djelo nije dozvoljeno.“36
Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo. (…) Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“37
Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: „Nije dozvoljeno proizvoditi muzičke instrumente.“38
Takodjer je, rahimehullah, rekao: „Sprave za razonodu (svirku), poput tambure, dozvoljeno je uništiti (bez dozvole vlasnika) što je stav većine učenjaka, to je mezheb malika i poznatije od dvije predaje Ahmeda.“39
Takođe je rekao: „Spomenuo je Ibnul-Munzir ujedinjenost učenjaka oko zabrane iznajmljivanja muzičkih istrumenata i nekog ko nariče (za mrtvima), pa je rekao: „Složni su svi oni od kojih smo uzimali znanje (učili) od učenjaka oko nedozvoljenosti naricanja i pjevanja, prezirao (smatrao nedozvoljenim) je to eš-Ša'bi, en-Neha'i, Malik, a Ebu Sevr i en-Nuˊman (Ebu Hanife, rahimehullah) su rekli: ‘Nije dozvoljeno iznajmljivanje nečega vezanog za pjevanje i naricanje, i to je ono što mi kažemo po tom pitanju (tj. naš stav).“
Takođe je rekao: „Svirka je opijum za dušu, više naudi duši nego li joj naudi napitak iz čaša (alkohol).ˮ40
Bilježi Ibn Ebi Šejbe, rahimehullah: „Neki čovjek je slomio tamburu drugom čovjeku, pa ga je ovaj tužio kod Šurejha, ali mu on nije presudio oštetu za nju.ˮ (tj. nije obaveza nadoknaditi njenu vrijednost jer je ona zabranjena i zato nema vrijednosti).41
El- Begavi, rahimehullah, je dao fetvu, da je zabranjeno prodavati sve vrste muzičkih instrumenata poput tanbure, frule i drugih, a zatim je rekao: „Pa ako bi promijenio oblik i stanje (funkciju) muzičkog instrumenta, onda bi bilo dozvoljeno prodavati njegov materijal i osnovu (od kog je napravljen) bez obzira radilo se o srebru, metalu, drvetu ili nečem drugom.ˮ42

Ono što se izuzima (s dokazom) iz navedenog propisa:

Ono što se izuzima iz ovog propisa (zabrane) jeste def (onaj koji ne sadrži na sebi zvona), i to striktno za vrijeme praznika, vjenčanja (posebno za žene), i na to ukazuju vjerodostojni dokazi. Šejhul-islam, rahimehullah, je rekao: „Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je ženama kao olakšicu neke od razonoda prilikom svadbi i sl. Kao što im je dozvolio da prilikom svadbi i veselja udaraju u def, a što se tiče muškaraca u njihovo vrijeme niko od njih nije udarao u def, niti je pljeskao rukama. Napotiv, od njega se prenosi vjerodostojnim lancem prenosilaca da je rekao: ‘Pljeskanje dlanovima je za žene, a donošenje tesbiha (izgovaranje riječi – subhanallah) je za muškarce.’, i prokleo je one žene koje se poistovjećuju s muškarcima, i one muškarce koji se poistovjećuju sa ženama. Pa kada znamo da je pjevanje i udaranje u def od osobina žena, prethodnici (dobre generacije) su one muškarce koji bi to činili nazivali dvospolnicima, i one muškarce koji bi pjevali (pjevače) nazivali bi dvospolnicima.“, a koliko li ih je u sadašnjem vremenu: „i to je ono što je bilo poznato od njihova govora. Ovome se može pridodati hadis kojeg prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, kada je kod nje ušao njen otac za bajram, a kod nje su bile prisutne dvije malodobne robinje koje su pjevale pjesme koje su nekada pjevali ensarije na dan Bu'asa43 (i nadati se je da svako razuman zna o čemu se pjeva u ratnim pjesmama), pa je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, rekao: ‘Zar šejtanska muzika44 u kući Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a Allahov Poslanik, je bio zaokrenut od njih dvije licem prema zidu,45 pa reče: ‘O Ebu Bekre, pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik pripadnika islama.'“46
U ovom hadisu imamo potvrdu da ovo nije bilo od običaja kod Poslanika i njegovih ashaba, niti su se okupljali oko takvih stvari, i zato ga je es-Siddik (Ebu Bekr) i nazvao šejtanskom muzikom, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio taj naziv i nije ga negirao, a zatim je rekao: „Pusti ih, zaista svaki narod ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.“ Pa je s ovim riječima ukazao na to da je razlog dozvole ovog postupka njegovo vrijeme, tj. praznik, a to aludira na zabranu ovog djela u svim vremenskim periodima koje nisu praznici i vjenčanja, radi onog što se navodi u drugim hadisima.
Šejh el-Albani, rahimehullah, je podrobno objasnio ove stvari u svom dragocjenom djelu Et-Tahrim alati et-Tarb.
Kao što možemo primijetiti, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je šutnjom odobrio postupak dviju robinja za vrijeme praznika, kao što se to navodi u sljedećem hadisu (predaji): „Da bi vidjeli mnogobošci da i mi u vjeri imamo razonodu.“
A u hadisu o dvjema robinjama nije dokaz da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao to pjevanje, a naredba i zabrana se odnose na slušanje, a ne na ono što se nehotice čuje, isto kao što je vezano i za pogled, tako da se zabrana odnosi na pogled s namjerom, a ne na ono što se desi bez volje onog koji pogleda. Imam Ebu Ubejd je def definisao riječima: „To je ono u šta udaraju žene.“47

Izuzimanje bubnja (doboša)?

Neki izuzimaju takođe (iz propisa zabrane) bubanj (doboš) u vrijeme rata (bitke), dok neki savremenjaci (od učenjaka) tome pridodaju vojnu muziku (npr. himnu), a u navedenim stvarima nema nikakve sličnosti i podudaranja (s defom), radi sljedećih stvari:

Prva:
To je izuzimanje iz zabrane koja je navedena u hadisu bez ikakvog dokaza za to, osim pukog mišljenja i dokazivanja istihsanom, tj. kao da je to lijepa stvar u vjeri, a to je pogrešno.

Drugo:
Muslimanima u vrijeme rata je poželjno i neophodno da se srcima okrenu svome Gospodaru, shodno riječima Uzvišenog: Pitaju te o plijenu. Reci: „Plijen pripada Allahu i Poslaniku.“ Zato se Allaha bojte i izgladite međusobne razmirice. (El-Enfal, 1.), a slušanje muzike narušava njihove međusobne odnose, i odvraća ih od spominjanja Njihovog Gospodara.

Treće:
Korištenje muzike je od običaja nevjernika, i stoga nam nije dozvoljeno da ih oponašamo, a naročito u onim stvarima koje nam je Allah Uzvišeni zabranio uopštenom zabranom, kao što je slučaj sa muzikom.48 „Nije niti jedan narod zalutao nakon upute, a da ih nije snašlo međusobno raspravljanje.“49
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike slučaj kada su se Habešije igrale u mesdžidu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
El-Buhari je u svom Sahihu poglavlju u kojem se nalazi spomenuti hadis dao naziv „Poglavlje o vježbanju (igranju) kopljima i štitovima za bajram (praznik)“.
En-Nevevi, rahimehullah, je rekao: „U njemu vidimo dozvolu igranja oružjem i drugim stvarim koje služe za ratovanje u mesdžidima, a tome se dodaju i stvari koje su karakteristične za džihad.“50, ali kao što kaže hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah: „Onaj koji priča o onome što nije od njegove struke (specijalizacije) na kraju dođe sa ovako čudnim izjavama.“51
Neki koriste kao dokaz za dozvolu muzike hadis o dvije robinje, a već smo naveli govor o tome, s tim da ćemo još dodati govor Ibnul-Kajjima, rahimehullah, radi njegove dragocjenosti: „Još čudnije od ovoga je vaše dokazivanje dozvoljenosti slušanja onoga što smo prethodno naveli pjevanjem dvije male djevojčice (robinje) koje još nisu bile u godinama puberteta, u prisustvu mlade žene, na dan praznika (bajrama) i radosti, recitirajući arapske stihove koji govore o hrabrosti i ratovima, uzoritom ponašanju i osobinama. Gdje je to od ovog danas? A najčudnije je to što je upravo ovaj hadis najjači dokaz protiv njih, jer je uvaženi es-Siddik, radijallahu anhu, nazvao to pjevanje šejtanskom muzikom, na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdno prešutio taj naziv, a dopustio to (pjevanje) kao olakšicu dvjema malodobnim robinjama u čijem pjevanju nije bilo štetnih stvari. Zar ovo dokazuje dozvolu onome što danas rade i čemu uče od slušanja pjesama koje u sebi sadrži ono što je svima poznato (od zabranjenih stvari)?! Pa neka je slavljen Allah, kako li su samo zalutali umovi i ova shvatanja.ˮ52
Ibnul-Dževzi, rahimehullah, je rekao: „Aiša, radijallahu ‘anha, je u to vrijeme bila još mlada, a od nje se nakon što je postala punoljetna i sazrela ne prenosi ništa drugo do kuđenje pjevanja. Sin njenog brata el-Kasim ibn Muhamed je kritikovao pjevanje i zabranjivao njegovo slušanje, a znanje koje je stekao uzimao je baš od nje.“53
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, je rekao: „Skupina sufija koristila je hadis iz ovog poglavlja, (tj. hadis o dvjema robinjama), kao dokaz za dozvoljenost pjevanja, te njeno slušanje uz instrumente ili bez instrumenata, a dovoljno je kao odgovor na to ono što dolazi u hadisu sljedećeg poglavlja u kojem Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: ‘Nisu bile od pjevačica.54’, tako da je odagnala od njih dvije indirektno ono što je potvrdila direktnim izrazom (tj.da nisu bile pjevačice)… pa se treba ograničiti na ono što se prenosi u tekstu u njegovom obliku (stanju u kojem je naveden), jer je došao s nečim što je u suprotnosti osnovi (tj. zabrani muzike), a Allah najbolje zna.ˮ55
– Neki se čak pozivaju na neke od ashaba i tabiĩna da u slušanju muzike nisu vidjeli nikakvu prepreku (zabranu). Šejh el-Fevzan, Allah ga sačuvao, je rekao: „Tražimo od takvih da nam donesu jasne predaje od tih ashaba i tabiĩna, i da potvrde ono što prizivaju na njih.“, a zatim je rekao: „Imam Muslim u predgovoru svog Sahiha navodi od Abdullaha ibnul-Mubareka da je rekao: ‘Lanac prenosilaca je od vjere, i da nema toga rekao bi (u vjeri) ko šta želi.'“
– Neki kažu da svi hadisi koji se prenose o zabrani muzike imaju neku od mahana, i nema niti jednog od njih, a da nije neko od učenjaka hadisa rekao nešto što ih (te hadise) čini krnjavim.
Ibn Baz, rahimehullah, je rekao: „Hadisi koji govore o zabrani muzike nisu izloženi kritikama kao što to navode, naprotiv, od njih ima hadisa koji su u Buharijinom Sahihu, koji je najvjerodostojnija knjiga nakon Allahove knjige (Kurana), kao što od njih ima hasen – dobrih hadisa, a ima ih i slabih lanaca prenosilaca. Međutim gledano na sveokupne predaje, njihovu mnogobrojnost i raznovrsnost njihovih prenosilaca možemo tvrditi da su jasni dokazi i nepobitne činjenice o zabrani muzike i sl. razonoda i zabava.ˮ
Učenjaci su složni oko vjerodostojnosti hadisa koji govore o zabrani muzike i svirke, osim Ebu Hamida el-Gazalija, s tim da el-Gazali nije bio od učenjaka hadiskih nauka, a takođe ni Ibn Hazm.
– Šejh el-Albani, rahimehullah, objelodanio je i pojasnio grešku koju je on (Ibn Hazm) napravio i stručno je obradio. Ibn Hazm je sam rekao da ako bi neki od hadisa (o muzici) bio vjerodostojan i on bi onda uzeo taj propis i to bi bio njegov stav. Međutim u današnjem vremenu imamo one kojima je vrlo dobro poznata vjerodostojnost ovih predaja, zbog mnoštva knjiga koje govore o tome, i zato što se prenosi mutevatir (kategorički vjerodostojnim) putem od njih da smatraju vjerodostojnim ove hadise, ali se oni okreću od njih, tako da su oni mnogo gori nego Ibn Hazm i ne mogu se poistovjetiti s njim. Štaviše, nisu uopšte stručni i ne može se (u znanju) vratiti (pozivati) na njih.
– Neki smatraju i govore da su muziku učenjaci zabranili iz razloga što se za nju veže sijeljenje gdje se pije alkohol i zabranjeno zanoćavanje! Eš-Ševkani, rahimehullah, je rekao: „Odgovor na to jeste da spajanje jedno s drugim ne dokazuje da se zabrana odnosi samo onda kada su skupa, inače bi i blud koji je jasno spomenut u hadisima bio zabranjen samo onda kada bi se s njim spojilo pijenje alkohola i korištenje muzike, pa s toga je ono što proizlazi iz ovog zaključka neispravno koncezusom učenjaka, a samim tim i ono što je aludiralo na ovako pogrešan zaključak, a da nije tako onda bi bilo obavezno na takav način shvatiti i sljedeći ajet gdje Uzvišeni kaže: Jer on u Allaha Velikog nije vjerovao, i da se nahrani nevoljnika – nije podsticao., tj. onda ne bi bilo zabranjeno nevjerovanje u Allaha osim onda kada je uz njega došlo nepodsticanje da se siromah nahrani. A ako bi neko rekao: ‘Zabrana koja se odnosi na slične stvari došla je u nekim drugim dokazima!’, odgovor na to je: ‘Pa i zabranu muzičkih instrumenata smo saznali iz drugih dokaza također.'“56
– Neki navode kako lehvul-hadis koji se spominje u ajetu nije pjevanje, a već smo naveli odgovor na to. El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: „To (tj. govor da se to odnosi na pjevanje) je najjače što je spomenuto o ovom ajetu, i Ibn Mesud se zakleo Allahom, osim kojeg drugog Boga nema, tri puta na to (tj. da je to pjevanje).ˮ57 Zatim je spomenuo ko je sve od imama rekao takav isti govor, i naveo je druge govore (mišljenja) o tome a zatim kazao: „Prvi govor, koji je naveden u poglavlju o ovome (muzici) je najpreči (najispravniji) shodno vjerodostojnom hadisu, govoru ashaba i tabiĩna o tome.ˮ58
Ibn Kajjim, rahimehullah, nakon što je spomenuo ovaj tefsir rekao je: „El-Hakim Ebu Abdullah je u svom djelu El-Mustedrek u poglavlju o tefsiru rekao: ‘Neka onaj koji traži znanje zna da su Buharija i Muslim na tefsir nekog od ashaba koji su svjedočili spuštanje Objave smatrali kao da je od Poslanika.’, a na drugom mjestu u knjizi je rekao: ‘To kod nas ima propis kao da je od Poslanika.’ Ovo navodimo iako oko toga ima polemike, ali ipak je preče da bude prihvaćeno nego govor nekog koji je došao nakon njih (ashaba), jer su ashabi najupoznatiji s onim što je Allah Uzvišeni htio da kaže u Svojoj knjizi, njima je spuštan Kurˊan, oni su bili prvi na koje se je odnosio, svjedočili su njegovom (Kurˊanskom) tumačenju od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, teoretski i praktično, i oni su bili od najrječitijih izvornih Arapa, tako da se njihovo tumačenje ne ostavlja sve dok ima ikakve osnove.ˮ59
– Neki govore da je muzika (pjevanje) pokornost ako se njom želi postići jačanje u pokornosti Allahu! Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao: „O čuda velikog, koji li se to iman, svjetlo, oštroumnost, uputa i spoznaja postiže slušanjem otpjevanih stihova, i pretpostavki (izmišljotina) od kojih su većina izrečene o nečemu što je zabranjeno, ono što Allah i Njegov Poslanik mrze, i za što bi slijedila kazna? (…) Pa kako da neko ko ima i imalo upute i živog srca da se približava Allahu, da mu se povećava iman i bliskost sa Allahom, te da bude od odabranih i odlikovanih robova tako što će se naslađivati onim što Njega srdi i što On prezire, a Allah mrzi i pjevača i onoga ko ga sluša?“60
Šejhul-islam Ibn Tejmijje opisuje stanje onoga ko je navikao na slušanje pjesama rekavši: „Zato nalaziš da onaj ko je navikao na pjevanje i time se napojio ne čezne za slušanjem Kur’ana, niti se raduje Kur’anu, niti nalazi u slušanju ajeta ono što nalazi u slušanju stihova. Štaviše, kada čuju Kur’an, slušaju ga nemarnih srca, dok njihovi jezici beskoristan govor pričaju, a kada čuju zviždanje i pljeskanje stišaju se glasovi, smire udovi i skruše srca.“61
– Neki tvrde kako muzika i muzički instrumenti raznježuju srce i emocije, te hrane nježnost, a to nije tačno, naprotiv, oni utiču na strasti i nagone, a da je istina to što govore i da je tako onda bi srca muzičara bila najnježnija srca i imali bi najljepše ponašanje, ali kao što znamo većina njih je zastranjena i lošeg ponašanja.

Zaključak

Nadamo se da je iz ovog sažetog izlaganja postalo jasno, onima koji su nepristrasni, da govor koji dozvoljava muziku nije relevantan i da je odbačen (neprihvatljiv), te da u osnovi po ovom pitanju nema dva govora (miljenja i stava), tako da je obaveza posavjetovati na najljepši način, zatim postepeno ukoriti onog koji sluša muziku, i nemoj da te zavede popularnost nekog čovjeka, te to što živimo u vremenu u kojem su oni koji se drže vjere postali pojedinci i čudaci (u očima ljudi). Znaj da onaj koji govori da je muzika i muzički instrumenti dozvoljena stvar time potpomaže strasti ljudi, te kao da običan narod daje fetvu (islamski propis), a on samo potpisuje! Oni, ako im dođe neko pitanje, prvo pogledaju govor učenjaka o toj stvari, a zatim traže i uzmu onaj najlakši govor, kao puko mišljenje, a zatim traže dokaze koji bi to poduprijeli. Štaviše, uzimaju čak i šubhe (tj. sumnje) i sporne stvari (kao dokaz), a oni se u stvarnosti samo vrte između nečeg što je strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto (tj. kao da se vrte u krug između stvari koje su i onako zabranjene)!
Pa koliko li je samo stvari koje su ovakvi i slični njima propisali ljudima u ime islamskog šerijata, a islam je čist od tih stvari. Zato brate o islamu, gledaj da ga učis iz Knjige Gospodara svoga i Sunneta poslanika, i ne kaži: „Rekao je taj i taj.“, jer se istina ne veže za ljude, nego spoznaj istinu pa ćeš spoznati i njene ljude!
Nadamo se da je ovo bilo dovoljno onome koji odbacuje strast i pokorava se Gospodaru svome, i nadati se je da ono što smo naveli zadovolji prsa onih koji vjeruju, i odagna vesvese (sumnje i spletke) onih koji spletkare, te razotkrije svakog onog koji se okreće od upute, koji slijedi samo olakšice u vjeri i misli da je uspio doći s nečim sa čim nisu prvi uspjeli doći, pa govori o Allahu bez znanja, pokušavajući izaći iz velikog grijeha i razvrata te tako zapada u novotariju, ne dao Allah u tome bereketa, a bolje mu je bilo da se drži puta vjernika.
A Allah najbolje zna, i neka je salavat, selam i bereket na Njegova poslanika, koji je pojasnio put vjernika, te na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana.

Ovo je sažeto iz djela ed-Darbu bin-neva limen ebahal-me'azife vel-heva od šejha Sadud-Dina ibn Muhammeda el-Kubija, a onome koji želi saznati više može se vratiti na knjigu El-I'lam bi nakdi kitab el-Halal ve el-Haram uvaženog šejha Salih ibn Fevzana el-Fevzana, i knjigu es-Semaˊ šejhul-islama Ibn Kajjima, te knjigu Tahrim alat et-Tarb, šejha Muhammeda Nasirud-Dina el-Albanija, rahimehullah.

Islam: Pitanje i odgovor.
Šejh Muhammed Salih el- Munedžid.

fusnote:
1 Vidjeti: Fethu el-Bari, 10/55.
2 Vidjeti: El-Medžmu’, 11/577.
3 Doslovno, el-Dževheri kaže: والمَعازفُ: الملاهي. والعَازفُ: اللاعبُ بها والمُغَنِّي., što znači: „El-me’azif su instrumenti za sviranje, a ’azif je onaj ko njima svira i ko pjeva.“ Vidjeti: Ismail ibn Hammad el-Dževheri, Es-Sihah tadžul-luga ve sihahul-arebijje, 4/1403. A u rječniku el-Mu’džemul-vesit stoji: „El-Melahi – instrument za zabavu poput laute, frule i tome slično. Najjače mišeljenje je da mu je jednina milhatun – مِلْهَاة.“ Vidjeti: el-Mu’džemul-vesit, 2/843.
4 Vidjeti: Fethul-Bari, 10/55.
5 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40. Što se tiče pjevanja kojeg učenjaci prvih generacija spominju u ovom kontekstu, imam Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: „Pod zabranjenom pjesmom se misli na poeziju koja opjeva žene, opisujući njihove ljepote, tako da slušanje toga pokreće strasti. Ovo je zabranjena pjesma, i tako su je protumačili imam Ahmed, Ishak ibn Rahevejh i drugi imami.“ Vidjeti: Nuzhetul-esma’ fi mes’eletis-sema’, 26.
6 Vidjeti: Tefsir et-Taberi, 21/40.
7 Tefsir Ibn Kesir, 3/451.
8 Tefsirus-Sa'di, 6/150.
9 Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/258-259.
10 Iz ajeta: I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i pješadiju… (el-Isra’, 64.)
11 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/256.
12 Koja je prevedena kao ’gordo dignutih glava’. (op. rev.)
13 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 7/468., valorizacija: Sami Selame.
14 Hadis je dobrog lanca prenosilaca.
15 Hadis bilježi el-Buhari, kao dodatak svom Sahihu pod br. 5590., a spojenim lancem prenosilaca bilježi ga et-Taberani i el-Bejheki. Vratiti se na djelo es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 91.
16 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259.
17 Vidjeti: Es-Silsiletu es-Sahiha, od el-Albanija 1/140-141, u prenesenom značenju.
18 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 11/535.
19 Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/261.
20 Hadis je vjerodostojan, i bilježi ga Ebu Davud.
21 Vidjeti: Medžmu'u-Fetava, 10/173.
22 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
23 Vidjeti: El-Kajrevani, el-Džamiu, str. 262-263.
24 Vidjeti: Medžmua el-Fetava, 11/576.
25 Vidjeti: Es-Silsile es-Sahiha, 1/145.
26 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
27 Vidjeti: El-Džami’ od el-Kajrevanija, str. 262.
28 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/55.
29 Vidjeti: El-Kafi, 1/444.
30 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/425.
31 Vidjeti: Kifajetul-ahbar, 2/128.
32 Vidjeti: Igasetul-Lehfan, 1/227.
33 Vidjeti: El-Mugni, 10/173.
34 Vidjeti: El-Kafi, 3/118.
35 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
36 Vidjeti: Tefsirut-Kurtubi, 14/56.
37 Vidjeti: Salih el-Fevzan, el-I’lam bi nakdi kitabil-Halal vel-haram, 58. Potpun tekst šejha Fevzana je: „Ono što je dozvolio Ibrahim ibn Sa'd i Ubejdullah el-Anberi od pjevanja nije kao pjevanje koju danas poznajemo, koje pokreće duše, koja budi i raspaljuje čežnju i zaljubljenost, opisujući obraze, oči, usne. Zatim, pjevačica sadne ispred mikrofona i pjeva nježnim glasom koji budi ljubav i izmamljuje uzdahe. Daleko od toga da ova dvojica dozvole ove pjesme koje predstavljaju vrhunac dekadencije i pokvarenosti.“
38 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 22/140.
39 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 28/113.
40 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/417.
41 Vidjeti: el-Musannef, 5/395.
42 Vidjeti: Šerh es-Sunne, 8/28.
43 En-Nevevi kaže: „Dan Bu’asa je dan iz vremena džahilijeta kada su ratovala dva plemena Evs i Hazredž, i kada je pobijedilo pleme Evs.“ Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/182.
44 Sintagma ‘frula’ se upotrebljava za označavanje glasa kojim se melodično nešto pjeva, kao i na
45 Neki učenjaci navode da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nikada nekoga kritikovao ili grdio u prisustvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je ove prilike mislio da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obraćao pažnju šta se dešava, a Allah najbolje zna.
46 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/ 565.
47 Vidjeti: Garibul-Hadis, 3/64.
48 Vidjeti: Es-Sahiha, 1/145.
49 Hadis je vjerodostojan, i bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Taberani i drugi.
50 Vidjeti: Šerhu Sahihi Muslim, 6/184.
51 Tj. sa dozvolom doboša i ratne muzike. (op. rev.)
52 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 1/493.
53 Vidjeti: Telbisu Iblis, 229.
54 Tj. osobe kojima je posao pjevanje. (op. rev.)
55 Vidjeti: Fethul–Bari, 2/442-443.
56 Vidjeti: Nejlul-Evtar, 8/107.
57 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/52.
58 Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/53.
59 Vidjeti: Igasetu el-Lehfan, 1/240.
60 Vidjeti: Medaridžus-Salikin, 11/557.
61 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/557.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478639/

Zahvala pripada Allahu,
Nismo bili u stanju pronaći govor šejha el-Usejmina kojeg navodiš da se nalazi u Nurun ala el-Derb, ali smo našli njegov stav u većini njegovih štampanih knjiga, kao i u fetvama na audio snimcima, te pri tome nismo uvidjeli da se tu nalazi neka proturječnost, niti pobijanje govora, niti da ima povratka od nekog od njegovih stavova. Stoga možemo navesti sažeto govor šejha, Allah mu se smilovao, po pitanju opravdanja neznanjemu sljedećim tačkama:
1. Osnova kod šejha, Allah mu se smilovao, je da opravdava neznanjem, štaviše, on smatra da niko nije u stanju donijeti dokaz da onaj koji je u neznanju nema opravdanje, te smatra da ukoliko ne bi imalo opravdanja neznanjem ne bi bilo nikakve koristi od poslanika, nego bi ljudi bili zaduženi obavezama shodno svojoj iskonskoj prirodi (fitri) koju nose pri sebi, te ne bi bilo potrebe da se šalju poslanici.
2. Nema razlike u opravdanju neznanjem između akide1 i praktičnih pitanja vjere.
3. Nema razlike u opravdanju neznanjem između jasnih i skrivenih pitanja, zato što je jasnoća i nejasnoća stvar koja se vraća kako na područje gdje se dešava, tako i na samog pojedinca.
4. Kufr koji izvodi iz vjere može biti ubjeđenjem, govorom, djelom ili ostavljanjem djela. Šejh se ne razilazi sa stavom da takvo djelo izvodi iz vjere, već je razlika u samom spuštanju tog propisa (kufra) na određenog pojedinca, jer pojedinac može biti opravdan (neznanjem) pa da ne bude nevjernik.
5. Čovjek koji bi počinio kufr neće biti nevjernikom ako je neznalica, ne poznaje šerijatski propis djela koje čini, ili je možda upitao nekog od učenjaka pa je dobio odgovor koji mu dozvoljava takvo djelo, a biti će nevjernikom ako se nad njim uspostavi dokaz (pojasni mu se), otkloni mu se sumnja i nerazumijevanje.
6. Nije svakom onom ko priziva da je neznalica to prihvaćeno od njega. Možda je takav nemaran u sticanju znanja, ne želi da pita, a možda, čak, bude i od oholnika koji ne želi da prihvati istinu i ne teži da dođe do nje. Svi ovi navedeni nemaju opravdanja kod šejha, Allah mu se smilovao.
Od onih koji nisu ispunili svoju obavezu (u traženju znanja o određenom pitanju) izuzima se onaj kome ni na kraj pameti nije palo da je određeno djelo zabranjeno, a u njegovoj blizini nema niko od učenjaka koji bi ga opomenuo. Takav bi u tom stanju imao opravdanje.
7. Što se tiče neznalice koji je u osnovi nevjernik, na takvog se primjenjuju propisi nevjernika na ovom svijetu, dok se njegovo stanje na onom svijetu vraća Allahu, a ispravno je da će takav biti stavljen na kušnju (ispit). Neznalica koji se pripisuje islamu, a činio je djela koja izvode iz vjere, na takvog se u vanjštini primjenjuju propisi islama, a njegovo stanje na onom svijetu će biti vraćeno Allahu.
8. Šejh, Allah mu se smilovao, spomenuo je dokaze iz Kurana, Sunneta i govora učenjaka koji podupiru ono što smatra kao ispravno po ovom pitanju, i objasnio je da je ovo stav šejha Muhammed ibn Abdulvehhaba, Allah mu se smilovao, a ne kako su to neki pogrešno shvatili.
Sada ćemo opširnije navesti nešto od govora šejha kojeg smo naveli sažeto, a onaj koji želi saznati opširnije neka se vrati na ono što budemo naveli kao izvor:

1. Upitan je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah mu se smilovao, o opravdanju neznanjem u stvarima vezanim za akidu, pa je odgovorio: „Razilaženje po pitanju opravdanja neznanjem je kao i svako drugo razilaženje u fikhskim pitanjima koja su vezana za idžtihad,2 a možda se nekada čak radi i o čisto jezičkom razilaženju (tj. u načinu izražavanja istog stava od strane raznih učenjaka), radi spuštanja propisa na određenog pojedinca. To znači da su svi složni oko toga da je određeni govor, neko djelo ili ostavljanje nekog od djela nevjerstvo, međutim, da li se taj propis može primijeniti na dotičnu osobu koja je počinila to djelo, i nema prepreke za to, ili se to ne odnosi na njega zbog manjkavosti nekih od uslova ili postojanja stvari koje bi sprečavale da se taj propis odnosi na njega. Ovo je zbog toga što se neznanje o onom koga tekfirimo3 dijeli u dvije kategorije:

Prva:
Osoba koja je druge vjere (mimo islama), ili se karakteriše kao onaj koji nije niti jedne vjere, a nije mu niti padalo na pamet da vjera nije u skladu s onim na čemu je on. Na takvog se odnose vanjski propisi na ovom svijetu, a na onom svijetu će njegov slučaj biti u Allahovoj volji. Ispravnije mišljenje je da će takav biti stavljen na ispit na Ahiretu s čim Allah htjedne, a Allah zna ono što bi oni radili. Mi znamo da on neće ući u Vatru osim radi grijeha kojeg je počinio, shodno riječima Uzvišenog: Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.4
Kažemo: Na njega se odnose vanjski propisi na ovom svijetu (tj. propisi nevjerstva), jer takav ne pripada islamu, zato i ne može imati njegov propis, a napomenuli smo da je ispravno da će biti stavljen na ispit na onom svijetu; jer se oko toga prenose mnoge predaje koje navodi Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Tarikul-Hidžretejni, kada govori u osmom mišljenju po pitanju djece mušrika (mnogobožaca), o četrnaestoj skupini.

Druga:
Da bude od osobe koja pripada islamu, ali je živio čineći to djelo kufra, a nije znao da je ta stvar suprotna islamu, niti ga je na to neko upozoravao. Na takvog se primjenjuju vanjski propisi islama, dok će na drugom svijetu njegov slučaj biti vraćen Allahu, Silnom i Uzvišenom, na što ukazuju Kurʹan, Sunnet i govor učenjaka.
Od Kurʹanskih dokaza je govor Uzvišenog: I Mi nismo nikog kažnjavali dok ne bi poslanika poslali.5
Te govor: A Gospodar tvoj nikad nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili.6
I govor: O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahov imali.7
Zatim govor: I Mi nismo slali niti jednog poslanika osim da govori govorom naroda svog, da bi im pojasnio, pa bi Allah ostavljao u zabludi koga želi, a na pravi put upućivao koga želi.8
Te govor: A Allah nije nijedan narod u zabludi odvodio nakon što bi ih uputio, a da im nije prije objasnio kako da bogobojazni budu.9
I govor: A ova Knjiga koju objavljujemo jest blagoslovljena, zato je slijedite i budite bogobojazni da bi vam se milost ukazala. I zato da ne kažete: „Knjiga je objavljena dvjema skupinama prije nas, ali mi ne znamo da je čitamo kao oni.“, i da ne kažete: „Da je Knjiga objavljena nama, bolje bismo se od njih držali pravog puta.“ Pa objavljuje vam se, eto, od Gospodara vašeg jasan dokaz i uputstvo i milost.10
I još mnogi drugi ajeti koji dokazuju da uspostavljenje dokaza nad nekim ne biva osim nakon što mu dođe znanje i objašnjenje.

Što se tiče Sunneta:
Od Ebu Hurejre, neka je Allah s njim zadovoljan, se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi onog u Čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko od ovog ummeta,11 bio jevrej ili kršćanin, a zatim umre ne povjerovavši u ono s čim sam poslat, a da neće biti stanovnik Vatre.“12

Što se tiče govora učenjaka, navodi se u djelu El-Mugni: „Pa ako bi neko bio od onih koji ne poznaju obaveze, kao neko ko je tek prihvatio islam, te onaj koji je odrastao u neislamskoj sredini, ili zabačenom predjelu daleko od civilizacije i učenih, neće mu se presuditi s kufrom.“13
Šejhul-Islam Ibn Tejmijje u svojim fetvama, koje je sakupio Ibn Kasim, je rekao: „Ja uvijek, a onaj koji je boravio sa mnom to dobro zna, najviše od svih ljudi izbjegavam da neku određenu osobu pripišem kufru, velikom grijehu i nepokornosti, osim ako znam da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz. Ako bi neko radio u suprotnosti s tim, nekada bi postao nevjernikom, nekada velikim griješnikom, a nekada prijestupnikom. Tvrdim da je Uzvišeni Allah oprostio ovom ummetu ono što greškom urade, a ta greška obuhvata kako pitanja vezana za stvari koje su teorijsko-ideološkog karaktera, tako i stvari koje su praktične prirode. Naši ispravni prethodnici su se razišli u mnogim pitanjima a da niko od njih nije nekog drugog smatrao nevjernikom, velikim griješnikom, niti prijestupnikom…“, sve dok nije došao do riječi: „I potvrdio sam da ono što se prenosi od ispravnih prethodnika i učenjaka o uopštenom tekfiru nekog ko bi rekao neki određeni govor, i to je istina, ali potrebno je razdvojiti između opšteg propisa i spuštanja tog propisa na pojedinca…“, sve dok nije rekao: „Tekfir spada u oblast prijetnji, tako da ako bi neki govor poricao ono što je Poslanik rekao, sallallahu ‘alejhi ve sellem, možda bi takva osoba bila od onih koji su tek prihvatili islam, ili koja je odrasla u zabačenim predjelima, i takva osoba ne bi postala nevjernikom tim poricanjem sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Može biti da taj čovjek nije čuo za dokaz (koji ukazuje na zabranu), ili je došao do njega, ali ga nije smatrao vjerodostojnim, a možda se čak nešto drugo ispriječilo što ga je natjeralo na tumačenje tog dokaza, iako ga to čini onim koji je pogriješio.“14
Šejhul-islam Muhammed ibn Abdulvehab u djelu Ed-Durer es-Senijje je rekao: „Što se tiče tekfira, ja proglašavam nevjernicima one koji poznaju vjeru poslanika, te nakon što su je spoznali grde je (psuju i kritikuju), sprečavaju ljude od nje, i neprijateljuju s onima koji je praktikuju. Takve ja smatram nevjernicima.“15
Takođe je rekao: „Što se tiče laži i iznošenja izmišljotina (protiv nas) to je zbog njihovih tvrdnji da mi tekfirimo ljude u cjelini i da obavezujemo ljude koji mogu praktikovati svoju vjeru na hidžru16 ka nama. Sve navedeno je laž i izmišljotina kojom odvraćaju ljude od Allahove vjere i vjere Njegova Poslanika. Ako ne tekfirimo one koji su kod kipova (veličaju ih i obožavaju) Abdulkadira, te koji su na kod kipa Ahmeda el-Bedevija i sličnih njima dvojici radi neznanja koje je pri njima, te nedostatku onih koji bi ih opominjali, pa kako onda može neko tvrditi da tekfirimo nekoga ko se ne iseli kod nas, ne tekfiri druge i bori se?“17
Pa ako je ovo ono na što aludiraju tekstovi Kurʹana, Sunneta i govora učenjaka onda je to radi mudrosti Uzvišenog Allaha, Njegove blagosti i naklonosti, tako da nikoga neće kazniti prije nego ne bude imao opravdanje kod Njega. Razumi ne mogu dosegnuti koja su to Allahova prava kod ljudi, jer da može onda uspostavljanje dokaza nad ljudima ne bi bilo slanjem poslanika.
Osnova kod onih koji se pripisuju islamu jeste da ostaju pri tome sve dok se ne dokaže suprotno (izlazak iz islama), shodno šerijatskim dokazima, tako da je obaveza prije nekog proglasimo nevjernikom da se obazremo na dvije stvari:

Prva: Da trebamo posjedovati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je ta stvar djelo koje izvodi iz islama, da ne bi govorili o Allahu nešto što je neistina.
Druga: Spuštanje propisa na određenog pojedinca, tako da treba da se ispune svi uslovi kako bi smo ga mogli protekfiriti ili otklone sve zapreke koje bi to sprečavale.
Od najvažnijih uslova za to jeste da poznaje da je prijestup (djelo) koje je počinio djelo koje izvodi iz islama, shodno riječima Uzvišenog: Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!18, tako da je za uslov da neko bude kažnjen Vatrom postavio suprostavljanje Poslaniku nakon što mu je pojašnjena uputa. Međutim, da li je obaveza da bude upoznat šta proizlazi iz tog djela koje čini, od nevjerstva i sl., ili je dovoljno samo da zna da je to djelo prijestup i suprotno islamu iako nezna šta ono prouzrokuje (tj. iako ne zna da je to kufr).
Odgovor: Ono što je bliže ispravnom mišljenju, jeste da je drugo ispravno, tj. da je samo njegovo poznavanje da je to djelo prijestup dovoljno u spuštanju tog propisa i onoga što proizlazi iz toga, jer je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, obavezao kefaret19 za onoga koji opći sa ženom danju u mjesecu ramazanu, jer je on znao da je to prijestup iako nije znao za propis iskupa, kao što se zinalučar (bludnik) koji je oženjen i zna za zabranu zinaluka treba kamenovati, čak i ako bi bio neznalica po pitanju onog što sljeduje za njegov zinaluk, jer da je znao možda ne bi počinio to djelo.
Uglavnom, poenta je da je neznalica opravdan u onome što kaže ili učini u stvarima koje su kufr, kao što je opravdan u stvarima koje kaže ili učini a koje su od velikih grijeha, shodno dokazima iz Kurʹana, Sunneta, te prihvaćenih stavova i govara učenjaka.20

Upitan je šejh Allah mu se smilovao: „Pročitali smo vaš odgovor na opravdanje neznanjem i u kojim slučajevima je dozvoljeno tekfiriti, ali nalazimo u knjizi Kešf eš-Šubuhat od šejha Muhammeda ibn Abdulvehaba, da ne opravdava neznanjem, a takođe i u njegovoj knjizi Et-Tevhid, iako si ti spomenuo u svom odgovoru između ostalog govor šejha Muhammeda ibn Abdulvehaba, i Ibn Tejmijje u Fetvama, zatim Ibn Kudame u knjizi El-Mugni. Molimo vas da nam to pojasnite?“
Pa je odgovorio: „Šejhul islam Muhammed ibn Abdulvehab, Allah mu se smilovao, spomenuo je u svojim pismima da ne tekfiri nikog zbog neznanja koje je pri njemu, a to što je rekao u knjizi Kešf eš-Šubuhat da ne opravdava neznanjem, može se protumačiti kao neznanje koje je prisutno pri nekome zbog manjkavosti u trudu da se stekne znanje, kao npr. da zna da postoji nešto što se suprostavlja onome na čemu je on, ali ne želi da se potrudi i sazna, nego to olahko shvata. Takav ne bi imao opravdanja u neznanju.“21
Takođe je upitan šejh, Allah mu se smilovao, da li će čovjek imati opravdanja u neznanju u stvarima koje su vezane za tevhid 22, pa je odgovorio: „Opravdanje neznanjem prisutno je u svemu u čemu rob može robovati svome Gospodaru, jer je Uzvišeni i Slavljeni Allah rekao: Mi objavljujemo tebi kao što smo objavili Nũhu i vjerovjesnicima poslije njega,23 sve dok nije Silni i Uzvišeni rekao: o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.24
Te radi govora Uzvišenog: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!25
Te radi govora Uzvišenog: A Allah nije niti jedan narod u zabludi odvodio nakon što bi ih uputio, osim da im nije prije objasnio kako da bogobojazni budu.26
Te shodno riječima Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, neće čuti za mene niko od ovog ummeta,27 jevrejin ili kršćanin, a da ne povjeruje u ono s čime sam došao a da neće biti od stanovnika Vatre.’
Mnogo je tekstova koji govore o tome, pa ko bude neznalica takav neće biti kažnjen zbog neznanja koje je pri njemu, bez obzira o kojoj se stvari radilo u vjeri, ali moramo znati da ima neznalica koji su prkosnici, tj. kada mu se spomene istina, on ne želi da je sazna, niti da je slijedi, nego želi da bude na onome na čemu su bili njegovi šejhovi (ugledni od naroda), te oni koje veliča i slijedi. Takav, u biti, neće imati opravdanje, zato što je do njega došao dokaz, što je, u najmanju ruku, trebalo da mu izazove nedoumicu, koju je trebao ispitati i istražiti ne bi li došao do istine. Ovaj koji veliča one koje slijedi je poput ljudi o kojima Uzvišeni Allah kaže: Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na pravom putu.28
A u drugom ajetu kaže: Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.29
U suštini, neznanje koje može biti opravdanje jeste kada čovjek ne poznaje istinu i ne čuje za nju uopšte. Takav neće imati grijeha, a njegov propis je shodno njegovim djelima. Ako je od onih koji se pripisuju islamu i svedoči da nema drugog istinskog Boga Koji zaslužuje da Mu se robuje, te da je Muhammed Allahov poslanik, onda će se takav smatrati od njih (muslimana), a ukoliko se ne pripisuje muslimanima, njegov propis je pripadnost vjeri kojoj se pripisuje na ovom svijetu, a što se tiče Ahireta, njegov propis je propis onih koji su na fetri,30 odluka o njima će pripadati samo Allahu na Sudnjemu danu. Najispravniji stav o njima jeste da će ih Allah iskušati onako kako to On bude želio, pa ko se od njih odazove i bude pokoran ući će u Džennet, a ko se ogriješi ući će u Vatru. Međutim, treba znati i to da u današnjem vremenu gotovo da nema mjesta do kojeg nije dopro poziv Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomoću raznih stredstava informisanja, te miješanja ljudi jednih s drugima, tako da većina kufra (nevjerstva) biva iz prkošenja (a ne iz neznanja).“31
Također je upitan šejh, Allah mu se smilovao: „Koji je propis onih koji smatraju onog koji opravdava ljude u njihovu neznanju da je murdžija32 u tome?“, pa je odgovorio: „Što se tiče opravdavanja neznanjem, to je ono na što ukazuju uopšteni tekstovi (Kurana i Sunneta), i niko nije u mogućnosti da donese dokaz koji bi opovrgnuo to da je čovjek opravdan neznanjem. Uzvišeni je rekao: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!33, i rekao je Uzvišeni: O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.34
Da nije opravdanja neznanjem, onda ne bi bilo koristi od poslanika, i ljudi bi bili obavezani sa fitrom,35 tako da je opravdanje neznanjem od neminovnosti onoga na što aludiraju dokazi Kurana i Sunneta, i to su direktno potvrdili i kazali učenjaci ummeta kao što su Šejhul-islam Ibn Tejmijje i Šejhul-islam Muhammed ibn Abdulvehab, Allah im se smilovao. Međutim, možda se desi da čovjek bude nemaran u traženju znanja, pa da bude griješan sa te strane, tj. možda mu je olakšano da sazna i nauči, ali on ne mari za to, ili mu bude rečeno: „To ti je haram.“, ali se on ne obazire. U tom slučaju takav ne bi ispunio svoju obavezu i bio bi griješan zbog toga.
S druge strane, čovjek koji je živio među ljudima koji su činili grijehe i smatrali su da je to potpuno dozvoljeno, a zatim da kažemo da je griješan, bez da mu je došla uputa, to bi zaista bilo daleko (od istine). Mi u suštini, braćo, ne sudimo prema našim osjećajima, nego po onome na što ukazuje šerijat, a Silni i Uzvišeni Gospodar je rekao: Zaista je Moja milost pretekla Moju srdžbu.36 Pa kako da kažnjavamo čovjeka u nečemu u čemu je neznalica, a njemu nije ni na kraj pameti palo da je ta stvar zabranjena? Naprotiv, Šejhul-islam Muhammed ibn Abdulvehab, Allah mu se smilovao, je rekao: ‘Mi ne tekfirimo one koji su postavili kipa na kabur Abdulkadira el-Džejlanija i na kabur el-Bedevija, radi njihova neznanja i neopreznosti.'“37
Šejh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ali ostaje da sagledamo to da li se radi o nemarnoj osobi u traženju istine (upute), i još nezainteresovanoj, ili da smatra da je ispravno samo ono na čemu su ostali ljudi, te to čini bez potrage za istinom. Takav moguće da bude griješan, a svakako da je griješan u nezainteresovanosti da sazna istinu, te je moguće da neće imati opravdanje ako je u takvom stanju. Možda bude opravdan ako mu ni na kraj pameti nije palo da se ta stvar (koju čini) suprostavlja (islamu), a u blizini nije bio niko od učenih koji bi ga opomenuo. U takvom slučaju bi imao opravdanje, i stoga je preferirajući stav, da ako bi neko živio u pustinji (zabačenom kraju), daleko od gradova (civilizacije) i ne bi postio mjesec ramazan smatrajući da to nije obaveza, ili bi općio sa svojom ženom danju u mjesecu ramazanu, smatrajući to dozvoljenim, takav ne bi imao grijeh jer je bio neznalica, a od uslova da bi čovjek bio šerijatski obveznik jeste znanje o tome.
Poenta je u tome da je čovjek opravdan neznanjem, ali da nema opravdanje u nemaru sticanja znanja.“38
Upitan je šejh, Allah mu se smilovao: „Koji je vaš stav po pitanju onog koji kaže: ‘Nema drugog boga sem Allaha i Muhammed je Allahov poslanik.’, a zatim prinosi žrtvu nekom mimo Allaha? Da li je takav musliman? Imajući na umu to da je odrastao u muslimanskoj sredini?“
Šejh: „Onaj koji se približava nekom drugom mimo Allaha prinoseći mu žrtvu, učinio je veliki širk, i neće mu koristiti to što priznaje da nema drugog Boga sem Allaha, niti njegov namaz, ili nešto mimo toga, osim ako bude odrastao u zabačenim predjelima, među ljudima koji ne poznaju ovaj propis. Takav će biti opravdan neznanjem, ali ga treba podučiti. Takvi su kao oni koji žive u zabačenim predjelima i prinose žrtve nekom mimo Allaha, prinose ih na kaburima, prinose ih evlijama i ne vide u tome nikakvu smetnju, a nisu bili upoznati da je to širk ili grijeh. Takvi će biti opravdani u neznanju. Međutim, čovjek kome bude rečeno: ‘To je kufr.’, a on odgovori: ‘Ne.’, i ne okani se prinošenja žrtvi evliji nad takvim je uspostavljen dokaz i on je nevjernik.“
Pitalac: „Dakle ako bi bio savjetovan i bilo mu rečeno: ‘To je širk.’, da li se za takvog može uopšteno donijeti sud da je mušrik ili nevjernik?“
Šejh: „Da, mušrik, kafir, otpadnik, i bit će mu ponuđeno da se pokaje, pa ako prihvati dobro je, a ako odbije bit će ubijen.“39
Pitalac: „Da li u tome ima razlike u pitanjima koja su poznata većini ljudi i onih koja su manje poznata?“
Šejh: „Manje poznata će biti objašnjena, jer je poznavanje nečega stvar koja se vraća na svakog pojedinca, možda je nešto poznato meni a nepoznato tebi, ili poznato tebi, dok je u isto vrijeme nepoznato meni.“
Pitalac: „Kako da nad njim uspostavim dokaz? I koji je to dokaz koji treba biti uspostavljen nad takvima?“
Šejh: „Dokaz nad njim je ono što je došlo u govoru Uzvišenog: Reci: „Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.“40 I rekao je Uzvišeni: Mi smo ti, uistinu Kewser41 dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.42
U onome što smo naveli imamo dokaz da je klanje (prinošenje žrtve) radi približavanja i veličanja ibadet, pa ko uputi svoj ibadet nekome mimo Allaha taj je mušrik. Tako da ako mu dođe dokaz i bude mu rečeno: To što radiš od djela je širk. A on ustraje u tome, takav neće imati opravdanje.“
Pitalac: „Dakle, bit će upoznat s tim?“
Šejh: „Da, mora biti upoznat.“
Pitalac: „Postoji šubha,43 a to je da njegovo djelo jeste širk, ali da on nije mušrik! Pa kako da odgovorimo na to?“
Šejh: „To je tačno, nije mušrik ako se nad njim ne uspostavi dokaz, zar nije onaj koji je rekao: ‘Moj Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar.’, rekao riječi kufra? Uprkos tome nije bio nevjernik, jer je pogriješio od silne radosti. Zar onaj koji je prisiljen na kufr ne učini to u vanjštini, dok je njegovo srce staloženo u imanu (vjerovanju)? Učenjaci koji su govorili: ‘Riječ je kufr, dok onaj koji je rekao nije nevjernik.’, odnose se na onog nad kim nije uspostavljen dokaz, i ne poznajemo njegovo stanje. Međutim, ako bi znali njegovo stanje, pa šta nam onda preostaje? Ako kažemo: ‘Nije počinio kufr?’, onda bi to značilo da niko nije nevjernik. Onda se za nikog ne bi moglo reći da čini kufr, čak ni onaj koji ne klanja (obavlja molitvu) ne bi počinio nevjerstvo.’ Ibn Tejmijje rekao: ‘Ako bi do njega stigao dokaz, onda bi se smatralo da je on nad njim i uspostavljen.’, a nije dovoljno da dokaz samo dopre do njega sve dok ga ne razumije, jer kada bi smo pretpostavili da je čovjek stranac a mi mu učimo Kur'an, i ujutru i naveče, ali on nema pojma o njegovom značenju, da li je nad njim uspostavljen dokaz? Uzvišeni je rekao: Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi im objasnio.44“ 45
Nadamo se da je stvar postala jasnija, te da je objašnjena suština govora šejha el-Usejmina, Allah mu se smilovao, te da on smatra da je osnova da čovjek biva opravdan neznanjem, a to je izraženo kod onoga koji je tek prihvatio islam, ili onog koji je živio u zabačenim predjelima daleko od mjesta gdje ima znanja ili ko je živio među narodom kojima nije ni na kraj pameti palo da krše šerijat a oni su u suštini činili djela velikog širka.

Allah najbolje zna.

Islam: Pitanje i odgovor

fusnote:
1 Akida je nauka o islamskom vjerovanju, i predstavlja skup znanstvenih tema koje su vjerodostojno prenešene u tekstovima Kurʹana i Sunneta.
2 Idžtihad je nastojanje izvođenja pravila ahkama kojima se rješavaju problemi o kojima u Kurʹanu i Sunnetu ne postoji izričit i detaljan propis, analogno sa stvarima koje su jasno i detaljno objašnjene.
3 Tekfiriti znači proglasiti nekog nevjernikom, a u većini slučajeva se odnosi na spuštanje tog propisa na nekog ko je u osnovi musliman.
4 Sura el-Kehf, 49.
5 Sura el-Israʹ, 15.
6 Sura el-Qasas, 59.
7 Sura en-Nisaʹ, 165.
8 Sura Ibrãhim, 4.
9 Sera et-Tewbe, 115.
10 Sura el-Enʹam, 155-157.
11 Tj. naroda kojima je on poslan .
12 Bilježi ga Muslim, 1/134.
13 Vidjeti: El-Mugni, 8/131.
14 Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 3/229.
15 Vidjeti: Ed-Dureru es-Senije, 1/56.
16 Šerijatski propisano iseljenje iz nevjerničke sredine u islamsku.
17 Vidjeti: Ed-Dureru es-Senije, 1/66.
18 Sura en-Nisaʹ, 115.
19 Šerijatski iskup za prijestup koji se počini u nekim od islamskih obreda.
20 Vidjeti: Medžmu'u fetavaš-šejh Usejmin, 2., odgovor na pitanje br. 224.
21 Preuzeto sa dersova i fetvi Mekanskog harema, god.1411., sa kasete 9., strana A.
22 Znanje o Allahu, Njegovoj jednoći itd.
23 Sura en-Nisaʹ, 163.
24 Sura en-Nisaʹ, 165.
25 Sura el-Isra’, 15.
26 Sera et-Tewbe, 115.
27 Misli se na ummet dawe, poziva u vjeru jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslat kao pečat poslanstva, da poziva sve ljude u islam i na pravi put.
28 Sura ez-Zuhruf, 22
29 Sura ez-Zuhruf, 23.
30 Narod koji je živio u periodu izmedju dva poslanika, kojima nije dolazio niko da ih opominje.
31 Vidjeti: Medžmu'u fetavaš-šejh el-Usejmin, 2., br. pitanja: 222.
32 Jedna od islamskih sekti u vjerovanju koja nije na pravcu Ehli Sunneta vel-Džemata.
33 Sura el-Isra, 15.
34 Sura en-Nisaʹ, 165.
35 Ono od vjere što je urođeno pri čovjeku.
36 Hadis el-Kudsijj.
37 El-Lika'ul-meftuh, 33., pitanje 12.
38 El-Lika'ul-meftuh, 39., pitanje 3.
39 Misli se od strane kadije i izvršne vlasti, a ne od strane pojedinca.
40 Sura el-Enʹam, 162-163.
41 Vrelo u Džennetu.
42 Sura el-Kewser, 1-2.
43 Tj. nejasnoća i ono što stvara nedoumicu kod čovjeka.
44 Sura Ibrãhim, 4.
45 El-Lika'ul-meftuh, 48., pitanje 15.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551842/