Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja)

Šerijatskopravni status putovanja žene bez mahrema razlikuje se shodno stanju i okolnostima. O nekim situacijama učenjaci imaju jedinstven stav, a o drugim imaju različita mišljenja.

Prvo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je ženi dozvoljeno da putuje bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.

Drugo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema ukoliko putovanje za nju predstavlja fizičku ili moralnu opasnost. U tom kontekstu Ibn Tejmijja kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…“ (Šerhul-umda)

Treće: žena koja je u mogućnosti da obavi hadž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadž.

Nakon što smo uočili stanja u pogledu kojih su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje u pogledu kojeg učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanje radi hadža ili nečeg drugog, bez obzira na to da li se radi o obaveznom hadžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, te imami Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Šabi, Sevri i drugi. (Ibn Humam, Fethul-Kadir, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “‘Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!’ Čuvši te riječi, jedan od prisutnih upita: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga krenula na hadž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vrati se i obavi hadž zajedno sa svojom suprugom!’” (Buhari i Muslim)

Ovim hadisom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur – izrazita većina učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi (obaviti) hadž!” (Buhari). Kontekst ove predaje ukazuje da se radi o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja jesu brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost od jednog dana i noći osim u pratnji svog mahrema” (Buhari). Ovaj je hadis jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je da putuje u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadž. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ata b. Ebu Rebaha, Ibn Sirina, Zuhrija i drugih. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ensari, Esnal-metalib, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupinu pouzdanih žena i muškaraca jednoglasno smatraju zadovoljavajućom. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ibn Muflih, El-Furu vetashihuh)

Prvi dokaz koji u prilog svom mišljenju navode ovi učenjaci jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom je društvo sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu oponirano je time što se navodi da je ajet uopćen, dok su hadisi u kojima se propisuje pratnja mahrema posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatema, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buhari). Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

Ovom dokazu oponirano je tako što se navodi da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, na posljednjem hadžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhu (Buhari). Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba dokaz je da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: ženi je dozvoljeno putovanje radi obaveznog hadža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja, podržavajući ovo mišljenje kada se radi o svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, Ibn Tejmijja, El-Ihtijaratul-fikhijja)

Dokazi koji se navode u okviru ovog mišljenja identični su dokazima drugog mišljenja, s tim što su učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok oni koji zastupaju treće mišljenje propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ono ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose konsenzus učenjaka u pogledu toga da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi hadža i umre. (Nevevijev komentar Muslima i Fethul-Bari)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje za ženu predstavlja fizičku ili moralnu opasnost, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Vidjeti: Šerhul-umda i Nevevijev komentar Muslima)

Poznati učenjak malikijskog mezheba Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine prilikom putovanja žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po meni, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace, u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo je mišljenje preneseno od Evzaija.” (El-Munteka)

Štaviše, u poznatom djelu malikijskog mezheba, Mevahibul-Dželili, poriče se postojanje razilaženja u pogledu dozvoljenosti putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (Hattab, Mevahibul-Dželili)

Da li su savremena prijevozna sredstva, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: ženi nije dozvoljeno da putuje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380)

Kao dokaz za ovo mišljenje navode se spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema. Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha, koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti, sve što se smatra putovanjem, poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.

Zatim, žena putujući bez mahrema u avionu i sl., postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: putovanje žene savremenim prijevoznim sredstvima, poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema dozvoljeno je ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah b. Džibrin, Selman el-Auda, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdulmuiz Ferkus, Mustafa ez-Zerka, i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, Fetava Ebu Abdulmuiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafa ez-Zerka 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi koji se navode za ovo mišljenje:

Prvo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

Drugo: Stvari koje su preventivno zabranjene postaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema vrsta je preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.

Treće: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.

Rezime: Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju. Mišljenju da je ženi dozvoljeno putovati na hadž i slična putovanja, za kojima postoji stvarna potreba, a žena je pri tome sigurna, ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadž u pouzdanoj pratnji, preferirajuće mišljenje u takvom stanju jeste dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-zeni-dozvoljeno-da-putuje-na-hadz-bez-mahrema/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Obavljanje hadža za drugog šerijatom je utemeljeno ukoliko onaj za koga se obavlja hadž bude nemoćan da osobno doputuje u Meku i obavi hadžske obrede zbog bolesti i tjelesne smetnje za koju nema nade da će nestati, ili ako se radi o umrloj osobi, uz uvjet da je onaj ko obavlja hadž za njega prethodno obavio hadž za sebe.

Onome ko obavlja hadž za drugog ne smije biti cilj materijalna naknada, jer ibadeti nisu sredstvo kojim se ostvaruje materijalni profit. Preporučuje se da bedel bude bliska rodbina onome za koga obavlja hadž, te da hadž obavi svojom imovinom. To je najpotpunije i takvom bedelu pripada velika nagrada. Ipak, bedel može biti i strana osoba i dozvoljeno joj je da od onoga za koga obavlja hadž ili njegove porodice, uzme novac za putni trošak neophodan za obavljanje hadžskog obreda, a da ne uvjetuje bilo kakvu zaradu, a ako bi mu svojevoljno dali više, dozvoljeno mu je da prihvati. Ovakav bedel ima nagradu za svoj trud, ali nije na stepenu prethodnog, dok bedel koji obavljanjem hadža ima za cilj isključivo ovosvjetsku korist nema nagradu za to svoje djelo.

Govoreći o ovoj temi, Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Žena koja obavlja hadž za umrlog, ako joj je namjera hadž ili da koristi umrlom, ona u tome ima nagradu i sevap. Ako pak nema druge namjere osim da uzme naknadu, ona na budućem svijetu u tome neće imati nikakvog udjela.” (Medžmuul-fetava) Također je rekao: “Učenjaci imaju različita mišljenja u vezi sa čovjekom koji obavlja hadž za drugog sa namjerom da podmiri svoj dug: da li je bolje podmiriti dug na takav način ili se ne upuštati u to? Ispravnije je da je bolje to ostaviti, jer da čovjek obavlja hadž kako bi mu ostalo nešto od novca namijenjenog za obavljanje hadža nije djelo koje su naši prethodnici činili. Štaviše, imam Ahmed je rekao: ‘Ne poznajem ikog da je obavljao hadž na ime nekog drugog za neku naknadu.’ Da je to djelo dobro, oni bi tome hrlili, a stjecanje zarade dobrim djelima nije postupak čestitih. Ovom dužniku bolje je uzeti od zekata koliko mu je potrebno da podmiri svoj dug nego da namjerava obaviti hadž kako bi uzeo novac kojim bi podmirio svoj dug. Nije pohvalno čovjeku da uzme novac kako bi njime obavio hadž za drugog osim u dva slučaja: čovjek koji voli hadž i boravak na svetim mjestima, a nije u stanju, te uzme koliko mu je potrebno da ispuni svoju lijepu namjeru i time obavi za svog brata obavezni hadž; čovjek koji želi da umrlog riješi odgovornosti za hadž, zbog veze među njima dvojicom, zbog opće samilosti među vjernicima i tome slično, te uzme naknadu kako bi njome to obavio.

Sažetak o ovom pitanju jeste da je pohvalno uzeti da bi obavio hadž, a ne obaviti hadž da bi uzeo. Ovo pravilo važi za sve vrste naknade koje se uzimaju nasuprot dobrih djela: ko uzme naknadu da bi mogao stjecati znanje, druge podučavati ili boriti se, to je lijepo… A ko se uposli formom dobrog djela da bi uzeo naknadu, to je dunjalučki posao. Razlika je između onog kojem je vjera cilj, a dunjaluk sredstvo i onoga kome je dunjaluk cilj, a vjera sredstvo. Najvjerovatnije je da ovakav na ahiretu nema nikakvog udjela, kao što se na to ukazuje u brojnim djelima islamskih učenjaka.” (Medžmuul-fetava)

Šejh Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o hadžu za druge, odnosno da li je propisan uopćeno ili posebno za bližnju rodbinu, da li je dozvoljeno uzeti za to naknadu i ako se uzme naknada za hadž na ime drugog da li on za to djelo ima nagradu, pa je odgovorio: “Hadž koji se obavlja na ime drugog nije poseban za rodbinu, nego je dozvoljen za rodbinu i za one koji nisu rod, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usporedio ga je sa dugom, a to ukazuje da je dozvoljen za rodbinu i za one koji nisu rod.

Ako uzme novac, a time ima za cilj prisustvovanje odabranim svetim mjestima, druženje sa svojom braćom hadžijama i sudjelovanje u dobru, on, ako Bog da, postupa lijepo i pripada mu nagrada. Međutim, ako ne namjerava ništa drugo osim dunjaluka, pa on i nema ništa drugo osim dunjaluka, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Djela se vrednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što namjerava.’” (Medžmuul-fetava)

Kada čovjek obavlja hadž za drugog, nagrada za obrede hadža, kao što su tavaf, sa’j, stajanje na Arefatu, boravak na Muzdelifi i drugo pripada onome za koga se hadž obavlja. Što se tiče namaza i dove, nagrada za njih pripada onome ko obavlja hadž, osim dva rekata nakon tavafa, koji prate hadžske obrede, jer su dio hadžskih obreda. Poželjno je da bedel dovi za onoga za koga obavlja hadž, a nadati se da onaj za koga se obavlja hadž također ima nagradu namaza i dove, jer on je tome uzrok.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, o tome je rekao: “Onaj ko obavlja hadž za drugog, čini da hadž i sve što se za njega veže pripadne drugom. Što se dove tiče, ona pripada njemu samom, međutim, ljepše je da u dovi spomene i onoga za koga obavlja hadž ili umru, tako da kaže: ‘Allahu, oprosti onome za koga je ovaj hadž, ili za koga je ova umra, oprosti njemu i meni i smiluj nam se.’ Tako dovi na način da obuhvati sebe i onoga ko mu je dao novac da njime obavi hadž. Što se tiče ostalih obreda hadža, poput tavafa, sa’ja, stajanja na Arefatu, noćenja na Muzdelifi, bacanja kamenčića, noćenja na Mini i oproštajnog tavafa, sve to je onome za koga obavlja hadž, i njemu ništa od toga ne pripada. (El-Likauš-šehri)

Islamski učenjaci imaju različita mišljenja o onome ko obavlja hadž za drugog: da li i njemu pripada nagrada hadža tako da se vrati kao na dan kada ga majka rodila – bez grijeha, ili ta nagrada pripada samo onome za koga je hadž obavljen? Nema sumnje da se ovo razilaženje odnosi isključivo na onoga ko obavlja hadž za drugog sa lijepim nijetom i nije mu cilj materijalna zarada. Iz prethodno navedenih riječi učenjaka može se razumjeti da takav ima nagradu, ali ipak nije poput nagrade onoga ko obavlja hadž za sebe. Na pitanje o onome ko obavlja hadž za drugog i za to uzme naknadu da li ima nagradu kod Allaha ili ne, Stalna komisija za fetve odgovorila je: “Ko obavi hadž ili umru za drugog uz naknadu ili bez nje, nagrada za hadž i umru pripada onome za koga su obavljeni, a nadati se da i on sam ima veliku nagradu, prema svojoj iskrenosti i želji za činjenjem dobra. Svako ko dođe u Sveti hram i na tom mjestu obavlja mnogo nafila-namaza i drugih ibadeta, nadati se da je postigao veliko dobro, ako je to djelo činio iskreno radi Allaha.” (Fetaval-ledžnetid-daima)

Neki učenjaci smatraju da onaj ko obavlja hadž za drugog ima potpun hadž kao i onaj za koga ga obavlja, pozivajući se na uopćeno značenje hadisa: “Ko obavi hadž, u ime Allaha, i ne bude (u vrijeme hadža) spolno općio sa suprugom, i ne bude griješio, vratit će se (svome domu bez grijeha) kao na dan kada ga je njegova majka rodila.” (Buhari) Isto tako, onaj ko ukaže na kakvo dobro ima nagradu poput onog ko to dobro učini, kao što je vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Muslim) Ako se samim ukazivanjem na dobro djelo postiže nagrada dobrog djela, još je preče da onaj ko je faktično učinio djelo uzme potpunu nagradu, a Allahova dobrota je neizmjerna i On daje kome hoće bez računa. (Fetava šejh Muhammed b. Salih el-Munedžid) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/kome-ide-nagrada-za-obavljanje-hadza-za-drugoga/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/