Dijaliza je postupak koji može zamijeniti funkciju bubrega, a koji se obavlja kod bolesnika kojima je funkcija bubrega privremeno ili trajno zakazala, i pri tome se iz krvi uklanjaju otpadne tvari i suvišna tekućina, koje inače uklanjaju bubrezi.
Bubrezi u našem tijelu imaju ulogu tzv. čistača krvi odstranjujući štetne tvari koje nastaju razgradnim procesima u tijelu, a imaju funkciju i u regulaciji tjelesne tekućine, ravnoteži elektrolita i održavanju pH krvi.

Kad bubrezi ne rade ispravno, otpadne tvari i tekućina zadržavaju se u organizmu, i mogu prouzročiti mučninu, povraćanje, anemiju, pospanost, uznemirenost, drhtanje, a zatim, komu i konačno ako ne dođe do pravodobnog liječenja, smrt. Dijaliza u pravom smislu te riječi zamjenjuje funkciju bubrega.

Osnovni princip dijalize u širem smislu je prolaz molekula iz krvi kroz polupropusnu membranu. Ako krv prolazi kroz polupropusnu membranu, izvan tijela, proces se zove hemodijaliza, a ako se izmjena molekula odvija u tijelu, preko peritonejske membrane, proces se naziva peritonejska dijaliza.

– Hemodijaliza
Dijalizator
Hemodijaliza se odvija tako da krv prolazi izvan tijela posebnim cjevčicama i pročišćava se, te se zatim pročišćena vraća u tijelo drugim cjevčicama. U procesu hemodijalize važni su dijelovi:

– Dijalizator,
uređaj za hemodijalizu,
otopina za hemodijalizu,
pribor (igle, cijevčice).
Najvažniji dio je dijalizator, ili umjetni bubreg, koji sadrži polupropusnu membranu u obliku kapilara. Kroz tu membranu prolaze samo molekule određene veličine i voda. Dijalizator je pričvršćen na aparat za dijalizu i mijenja se prilikom svake hemodijalize. Otopina za dijalizu ili dijalizat je elektrolitska otopina slična plazmi bez bjelančevina. Otopina održava ravnotežu elektrolita i sudjeluje u procesu pročišćavanja krvi.
Uređaj za dijalizu je aparat koji sadrži crpke koje pripravljaju dijalizat, i pumpaju krv, te se uz održavanje stalne temperature krvi i dijalizata omogućava njihov stalan protok. Većina bolesnika dijalizira se 3 puta tjedno, a postupak prosječno traje 4 sata.

– Krvožilni pristup
Bolesnici koji pristupaju hemodijalizi moraju imati put do krvi za hemodijalizu u obliku arteriovenske fistule, grafta ili katetera. Kod kreiranja fistule, kirurg malim zahvatom pod kožom, najčešće na zapešću, spoji arteriju i venu. Ako su krvne žile preslabe, da bi se napravila fistula, formira se graft (presadak krvne žile), a kateteri se obično upotrebljavaju privremeno, ali mogu biti i trajni.

Kada se uspostavi adekvatan pristup s dva izlaza bolesnik se spaja na aparat za hemodijalizu. Postavljaju se dvije igle, spojene mekim cjevčicama. Dio koji dolazi iz arterije vodi u aparat, a dio koji izlazi iz aparata vodi u venu.

– Peritonejska dijaliza
Peritonejska dijaliza koristi peritonejsku membranu ili potrbušnicu (omotač koji prekriva organe u trbuhu), kao polupropusnu membranu, za izmjenu molekula, te tako služi kao prirodni filter. Mekana silikonska cjevčica (kateter), postavlja se u trbuh, a posebna otopina prilagođena za peritonejsku dijalizu putuje kroz kateter u trbušnu šupljinu. Otpadne tvari i nakupljena tekućina prolaze iz krvi u ovu otopinu, te se nakon nekoliko sati ta tekućina iz trbušne šupljine istače i baca. Istakanje tekućine iz trbušne šupljine i zamjena svježom tekućinom, naziva se izmjenom. Liječnik određuje koliko izmjena dnevno je potrebno, koliko dugo otopina za dijalizu može ostati u trbušnoj šupljini, te vrstu i količinu otopine koja se mora rabiti kod izmjene.

Dakle, prečišćavanje krvi bolesnika se čini na dva načina:

a) dijaliza posredstvom aparata koji se zove ,,vještački bubreg”, tako što se krv sakupi u njega, izvrši njeno prečišćavanje i oslobađanje od štetnih tvari, a potom se intravenozno vraća u tijelo. Ponekad se osjeti potreba intravenoznog dodavanja hranljivih tečnosti.

b) dijaliza preko trbušne peritonejske membrane.

Savremena ulema se razišla po pitanju da li taj vid terapije kvari post na dva suprotstavljena mišljenja:

a) Jedni kažu da kvari post i to je mišljenje Ibn Baza i mišljenje Stalne komisije za fetve, uz argument da se dijalizom dodaje i nova čista krv, kao i hranljive tvari, ponekad, tako da su to dva razloga kvarenja posta,

b) Drugi smatraju da dijaliza ne kvari post, zbog toga što nema teksta koji to zabranjuje eksplicite, niti implicite.

Ipak bliže bi bilo da dijaliza kvari post. Ujedno, bolesnici koji su potrebni dijalizi i hemodijalizi, nisu u mogućnosti da poste u osnovi,s obzirom da je izlučivanje štetnih tvari i održavanje ravnoteže elektrolita putem bubrega kontinuirani proces, a hemodijaliza se odvija povremeno, tako da treba ograničiti unos tekućine u razmacima između dijaliza. Također je važno, da se bolesnici pridržavaju dijete i slijede upute liječnika koji ih vodi. Općenito, bolesnici moraju biti na visokoproteinskoj dijeti s ograničenim unosom natrija i kalija, a po preporuci liječnika i fosfora. Bolesnici moraju dobivati multivitaminsku nadoknadu, osobito u vodi topljivih vitamina B kompleksa, folne kiseline i C vitamina. Hormon eritropoetin kojega normalno izlučuju bubrezi, a služi u stvaranju crvenih krvnih stanica, mora se primati pa je to temeljno liječenje anemije u bubrežnom zatajenju. Često bolesnici imaju manjak željeza koje onda treba nadoknaditi.[3]

Zbog svega toga, bliže je mišljenje ciljevima i intencijama Šerijata da dijaliza kvari post.

Ali, ako bi se pretpostavilo samo čišćenje krvi, onda ne bi kvarilo post, ali je praksa da se u ovom vidu liječenja i čišćenja krvi, dodaju neke hranljive tvari i otopine, što kvari post.

Prof. dr. Muharem Štulanović,

Odgoj, obrazovanje i islamska pravna misao

http://www.islambosna.ba/kvarenje-posta-i-njegov-prekid-upotrebom-savremenih-medicinskih-sredstava-lijecenja/

Po ovom pitanju postoji razlaz savremene uleme, a on se gradi na sporu oko pitanja surme i da li njena upotreba kvari post?

Ne kvari post, što je mišljenje hanefijske i šafijske pravne škole, a dokaz je da nema veze između oka i ,,unutrašnjosti”, tako da se ne kvari post.
Mišljenje hanbelijske i malikijske pravne škole je da surma kvari post, jer postoji put između oka i ,,unutrašnjosti”.
Prema tome i savremena ulema se razišla po pitanju kapi za oči:

Kapi za oči ne kvare post, i to zastupa Ibn Baz i Ibn Usejmin, kao i neki drugi učenjaci. Njihov argument leži u činjenici što je kap za oči mala i ne stiže do želuca, nego se izgubi i prije nego što stigne tamo, a u slučaju da i stigne u želudac to je toliko beznačajno i malo, da se zanemaruje, kao i ono što ostane iza ispiranja usta. Ujedno nema tekstualnog dokaza za takvu zabranu, niti nekog drugog, koji je izveden iz teksta.
Kvari analogno surmi
Ispravno je da ne kvari, iako je medicina utvrdila kako između oka i unutrašnjosti postoji veza preko nosa, ali kapljica iz oka se izgubi i upije negdje tokom svog puta kroz suzne kanale, i ne stiže do jednjaka, pa prema tome ni do želuca, a i ako stigne nešto od te tečnosti to je beznačajno i zanemarivo, kao i tečnost koja se zanemaruje a preostane prilikom ispiranja usta.

Što se pak tiče analogije na surmu, ona nije validna, jer:

nije potvrđeno da surma kvari post, a navedeni hadis po tom pitanju je slab,
radi se o analogiji na pitanje po kojem postoji razlaz,
zbog snage dokaza koji su navedeni u prvom mišljenju.

Prof. dr. Muharem Štulanović,

Odgoj, obrazovanje i islamska pravna misao

http://www.islambosna.ba/kvarenje-posta-i-njegov-prekid-upotrebom-savremenih-medicinskih-sredstava-lijecenja/

Bismillahir-rahmanir-rahim
Da li će umrla osoba imati sevape, odnosno da li će do nje doći sevapi od određenih dijela ili dok je u kaburu ili na Sudnjem danu, stvar je gajba, i ne može se potvrditi osim dokazima iz Kur'ana ili Sunneta.

Nije preneseno u Kur'anu i hadisima, a niti u govoru ashaba nešto što ukazuje na propisanost učenja Kur'ana umrlima.

Kur'an je objavljen živima, a njegovo učenje propisano je s ciljem uzimanja pouka iz njega, razmišljanjem o njegovim značenjima i rada po njegovim uputama.
Uzvišeni Allah veli:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.
(Sura Sad, 29)

Poslanik ﷺ, veli:
„Najbolji među vama su oni koji Kur'an uče i njemu druge podučavaju.“
Bilježi ga Buhari, br. 5027, str. 962

Dakle, Kur'an je objavljen živima da bi se po njemu radilo, da se izučava, te da bi se iz njega uzimali propisi vezani za vjeru, vjerovanje, ibadete, međusobne odnose, a ne da se njegovo učenje poklanja umrlima.

Stizanje sevapa od učenja Kur'ana do umrlih je stvar gajba (nevidljivog svijeta) i nije ga moguće potvrditi osim putem jasnih dokaza iz Kur'ana i Sunneta. A ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da sevapi od učenja Kur'ana stižu do umrlog.

Učenje Kur'ana je ibadet, a način i vrsta ibadeta određuju se putem Objave, pa zbog toga nije dozvoljeno činiti ibadet koji šerijat nije potvrdio.
Poslanikove ﷺ, riječi veoma jasno upućuju na to:
„Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“
Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762

Zatim, da je učenje Kur'ana pred dušu umrlih propisano djelo, praktikovali bi ga naši ispravni prethodnici. A da su ga praktikovali, to bi, sigurno, do nas bilo preneseno.
Pošto do nas nije takvo nešto preneseno, znači da ga nisu ni činili. A pošto ga nisu činili, znači da to djelo nije ni propisano.
Ono što tada nije bilo od vjere, ne može biti ni danas.

Ibn Tejmijje veli:
„Nije bilo poznato kod prvih generacija da, kada
klanjaju dobrovoljne namaze, poste dobrovoljni post, obave hadždž ili prouče nešto od Kur'ana, to poklanjaju umrlim muslimanima, niti svojim bližnjima…
Zato, ljudi ne smiju da odstupe od pravca prvih generacija, jer oni su najbolja i najpotpunija generacija, a Allah najbolje zna.“
Medžmu'ul-fetava, 24/323

Pa da li su oni koji dozvoljavaju učenje Kur'ana pred dušu umrlih i koji kažu da sevapi stižu do njih upućeniji i bolji od ashaba Poslanika ﷺ!?

Na drugom mjestu Ibn Tejmijje veli:
„Učenje Kur'ana pred dušu rahmetlije nakon njegove smrti je novotarija.“
El-ihtijaratul-fikhijje, str. 447. Pogledati: El-Fetaval-Kubra, 5/363

Od kojih djela umrli imaju korist?

Za umrle ne treba činiti ništa osim ono što je došlo u dokazima, poput sadake, dove, hadždža, umre i traženja oprosta za njih.
Od ovih djela oni će imati koristi i ta djela su potvrđena kur'ansko-hadiskim tekstovima.
Prenosi se da je Poslanik ﷺ, kazao:

„Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se (iza njega) koristi i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini.”
Bilježi ga Muslim, br. 14, str. 712

Uzvišeni Allah kaže:

‘Oni koji poslije njih dolaze govore: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla.’
El-Hašr, 10

Kur'an ukazuje da mrtvi imaju koristi ako živi za njih mole oprost, a nije spomenuto da imaju korist od učenja živih, jer da imaju korist od toga, to bi sasvim sigurno bilo spomenuto.
Ko želi da mrtvi imaju koristi, i da sevapi stignu do njih, neka upućuju dove, neka traže da im se Allah smiluje i da im oprosti (ovo je najbitnije za umrle), neka dijele sadaku, obave hadždž i umru za njih, jer je ovo došlo u ispravnim predajama.

Napomena:* Ima uleme Ehli Sunneta i džemata koji smatraju da umrli imaju koristi i da im stižu sevapi od učenja Kur'ana živih. To dokazuju putem analogije na hadždž i post. Pogledati: Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/664.
Međutim, oni koji se sa njima ne slažu odgovaraju im da dokazivanje putem analogije na hadždž i post, ni u kom slučaju ne može biti ispravno, jer učenje Kur'ana je ibadet, a ibadeti su već određeni i ne mogu se mijenjati niti dograđivati.
Nijedan ibadet koji se ne gradi na jasnim dokazima ili iz Kur'ana ili iz Sunneta ne može biti ispravan, pa prema tome izgraditi neki ibadet na osnovu analogije je u potpunosti neprihvatljivo.
Tumačeći ajet: ‘Čovjekovo je samo ono što sam uradi’. En-Nedžm, 39, Ibn Kesir veli: „To što mu niko neće pomoći nositi teret (njegove grijehe), isto tako neće dobiti išta od nagrade – osim onoga što je sam sebi zaradio.
Iz ovoga ajeta Šafija je, i oni koji ga slijede, izveo zaključak da sevapi od učenja Kur’ana ne stižu umrlima, jer to nisu njihova lična djela, niti zasluge, te zbog toga ni Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije to uobičavao činiti, a nije ni svoj ummet podsticao na to, niti ih je na to uputio nekom izrekom niti nečim indirektnim, a nije to bila praksa niti ijednog od ashaba.
Da je u tome bila bilo kakva korist, oni bi nas, sigurno, već pretekli u činjenju istoga. Ibadeti se oslanjaju na čvrste argumente, a ne na nekakvu analogiju ili kojekakva mišljenja.“ Tefsirl-Kur'anil-azim, 7/465.
Ibn Abdulberr veli: „Nema razilaženja među islamskim pravnicima i ostalim učenjacima ehli-sunneta u tome da se na osnovu analogije ne mogu dokazivati pitanja vezana za tevhid i obredoslovlje.“ El-Bahrul-muhit fi usulil-fikh, 14/15.
Hanefijski učenjak El-Izz b. Abdusselam veli: „Sevap od učenja Kur'ana ima samo onaj ko ga uči, i taj sevap ne stiže do drugih… Onaj ko te sevape pokloni umrlome, suprotstavio se ajetu u kojem stoji: Da je čovjekovo samo ono što sam uradi. En-Nedžm, 39.
Učenje Kur'ana nije djelo umrle osobe, i nije dozvoljeno poklanjati mu sevape od učenja Kur'ana.“ El-Fetaval-mevuslijje, str. 99-100.
Imam Nevevi u komentaru na Sahih Muslima veli: „Poznato je u mezhebu imama Šafije da sevapi od učenja Kur'ana ne stižu do umrloga.
(Zatim je spomenuo mišljenja i razilaženje po tom pitanju, a onda je kazao): Svi ovi mezhebi i stavovi su slabi, dokaz im je analogno zaključivanje na osnovu dozvole dove, sadake i hadždža za umrloga. Sevapi od ovih djela stižu, po konsenzusu islamskih učenjaka.
Dokaz koji je koristio imam Šafija i njegovi sljedbenici po ovome pitanju je ajet u kojem stoji: Da je čovjekovo samo ono što sam uradi. Nedžm, 39.
Kao i hadis: „Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se (iza njega) koristi i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini.“ Šerhun-Nevevi li sahihi Muslim, 1/90. Hadis bilježi Muslim, br. 14, str. 712.
Od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Ibn Baz, Usejmin, kao i Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji.
Pogledati: Fi revdatil-Kur'anil-kerim, str. 70, Bideun-nasi fil-Kur'an, str. 35, Fetaval-ledžnetid-daimeh, 9/42-43.

Dakle, stav koji dozvoljava učenje Kur'ana pred dušu umrlih i da sevapi stižu do njih dokazujući to analogijom na dovu, sadaku i hadždž, je slab, jer učenje Kur'ana je ibadet, a pravilo je da se ibadet čini samo ako za njegovu propisanost postoji dokaz.

Allah najbolje zna.
mr. Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe delil akida